In memoriam Mirko MILIĆ, moj prvi urednik ODLAZAK FINOG I DOBROG LJUDINE

mirko 4In memoriam: Mirko MILIĆ, moj prvi urednik ODLAZAK FINOG I DOBROG LJUDINE

Umro je Mirko MILIĆ, dugogdišnji predratni sekretar Skupštine Općine Mrkonjić-Grad.

Sve do ove godine sretao sam Mirka na pijaci ponedjeljkom, ili ponekad običnim danom u hladovini pod tendom na terasi kafane ispred njegove obiteljske kuće preko puta pijace.

Ove godine sam pogledao svaki dan na tu tersau ne bi li ga vidio za hastalom uza zid gdje smo više puta zajedno sjedjeli i prijatno razgovarali. Ne bi ga. Ne vidjeh ga ni na pijaci. Uzdao sam se do jutros da ću ipak sresti tu kršnu, visoku, živahnu, koščatu sijedu ljudinu, ali jutros među čituljama u gradu ugledah i onu koja svjedoči o Mirkovom odlasku u Onaj Bolji Svjet – na Drugoj Obalu Modre rijeke.

I – bi mi i teško i bi mi žao. Strijepio sam, ali nsam očekvao tužnu vjest.

Odmah svraćam u kuću tugujućih, zatičem ožalošćenog Mirkovog sina Svetu i njegovu suprugu; stisak ruku, izraz moga dubokog žaljenja.

Nije Mirko bolovao ni dana. Zadnja dva mjeseca je onemoćao od starosti i jutros se ugasio kao svijeća. Tiho, nenametljivo, kako je i živio.

Po svom opohođenju, obrazovanju, držanju, uglađenom odijevanju, odavao je izgled pravoga gospodina koji drži do sebe, svoje okoline i svoga posla. Rodi iz Trijebova, davno je u grad donio sve ono što je najljepše tamo gdje je potekao. Uskoro je postao jedan od markantnih likova našega grada. I, jeste, po svemu je bio gsopodin, posebno za me.

Kada me je ono davnih sedamdesetih godina pokojni Uroš ANĐELIĆ doveo kao seoskog učitelja iz Liskovice u Općinu da bih se bavio novinarstvom, pokrenuo sam općinski Bilten. Za glavnog urednika Uroš je postavio Mirka Milića.

Pripremao sam taj Bilten koji je na omotnici imao panoramu našeg grada, a u koricama dvadesetak stranica raznih vijesti ne sao iz rada Skupštine općine. Pripremljene tekstove odnosio sam na odobrenje svom uredniku Mirku Miliću, a on bi ih ubrzo vraćao bez ijedne primjedbe. Shvatao je odlično slobodu štampe, makar ta štampa bila u povoju.

Bilten je svakog mjeseca pod basamcia zgrade u Općini, u maloj i tijesnoj izbi, na šapriografu izvlačio r. Huso Imamović sikirajući se zbog crnih mrlja na stranici koje su bile neizbježne. Kasnije je Huso dobio malu offset štampariju, a nabavio ju je za potrebe Općine baš Mirko Milić, naravno uz suglasnost velikoga Uroša Anđelića. Kao dio opreme, došla je velika pisaća mašina američke proizvodnje sa lijepim slovima, a nabavili smo i letreset, pa izvlačili naslove. Tekstove bi nam ponekad kucala pok. Rista Živković. Tada smo već štampali i fotografije u tom našem Biletnu, a Huso se još više sikirao i jeo zbog komplikovanog postupka štampanja. Uz Bilten, štampali smo i druge općinske materijale, posebno one za sjednicu, zatim razne pozive, pa i glasačke listiće za neki od referenduma o samodoprinosu. Sve je to bilo pod budnim oko Mirka Milića.

Onada se ugasio Bilten. Ivan Lovrenović i ja pokrenuli smo “Mrkonjićke novine.” Imali smo odlično razumijevanje i kod Uroša i kod Mirka kao i kad smo radili Fotomonografiju “Mrkonjić'Grad.”

Kasnije sam otišao na TV Sarajevo, ali prijateljstvo i uzajamno ljudsko poštovanje sa Mirkom Milićem, mojim prvim urednikom, nikad nije prekinuto. Taj čovjek, kao i p. Uroš Anđelić nikada nisu izgovorili ni jednu prijekornu riječ prema meni. Čak i kada bi me terbalo kritizrati, bili su suzdržani ili se suprotsvaljali toj kritici u Komitetu.

Nekada, u mirna i lijepa vremena, samo bi se pozdravi kada se sretni na Čaršiji.  Posljednih godina bi se sretali sa osmjesima na licu, sretni što smo ostali živi, što se sretamo u ljudstvu, uzajamnom poštivanju i razmijevanju.

Starinsko nezaboravno, neponovljivo sjajno društvo općinskih službenika u kojem je bio i Mirko Milić –  za čijeg je vakta grad procvao na ekonomskom, graditeljskom,  kulturnom, sportskom, pa i informativnom polju –  na čelu sa vizionarom Urošem Anđelićem, s njim i Jakov Kelava, Raif Žerić, Veselin Maoduš, Vojo Travar, Rista Živković, Zdravko Stipić…, u gotovo punom sastavu dočekuje svog Mirka Milića na onoj Drugoj Obali Modre Rijeke. Mirkovi najdraži, komšije, prijatelji i poznanici žale za dobrim, plemenitim i ljudevnim čovjekom, svojim ocem, djedom, pramdjedom, sugrađaninom.

Ponovo sam na pragu kuće Milića; iznoseći mi ljubazno iz kuće fotografiju pokojnog Mirka Milića, jedna od njegovih unuka reče mi nakon stiska ruke.

“Ponosna sam što sam njegova unuka i što mi je takav čovjek Djed!” reče dok su joj oči blistale tugom, ponosom i iskrenošću.

“I ja sam ponosan što sam poznavao, radio s njim i što smo Tvoj Djed i ja bili dobri jedan prema drugom,” rekoh.

Donesem svojoj Hajri tužnu vijest.

“Aaah! Mirko Milić!” iznenadila se i rastužila.

Dodaje:

“Bio je fin čovjek i gospodin.”

mirko 1

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.