„J… ti Bog majku, ti se ovdje smiješ, naši ginu!“
Tim prjetećem riječima komandir Mlicije u Mrkonjić-Gradu Đuro Marković gromoglasno se izderao na Josipa Svetonovića Baju, kojeg su Markovićevi milicioneri prehodno uhapsili na kućnom pragu, ni kriva ni dužna.
Đuru Marković, komandiru milicije smatra smijeh krivičnim djelom.
Ne pitajući Josipa Svetinovića Baju zašto se smije, jer je i sam čuo zbog čega se smije, komandir SJB Đuro Marković je odmah uzeo „pravdu“ u svoje ruke!
Znao je komandir Milicije Đuro Marković da je njegova SJB – s njim i njegovim batinašima i krvnicima – mjesto straha. Nikome ne bi palo na pamet da se u takvom okruženju – nakon izgibije Đurinih milicionera smije baš toj izgibiji, i to baš na tome strašom mjestu.
Baja, i sam nogometaš, nekadašnji bek, „Slobode“ mogao se nasmijati nekoj anegdoti iz svakodnevnog života jer je volio šalu; mogao se nasmijati anegdoti o nekoj utakmici, jer se nije osjećao ni kriv ni dužan, pa nije ni bilo mjesta strahu za taj smijeh.
Ali, nakon što se na Baju izderao Đuro Marković, komandir Milicije, Baja i svi uhićenici u toj prostoriji u Stanici milicije, su se morali prepasti. Baji je to bio zadnji smijeh koji će ga koštati života.
Ali, Bajin život, patnje njegove i njegovih nevinih sugrađana – komandir Đuro ne smatra niti patnjom, niti ljudima dostojim života.
Pitanje za Đuru Markovića: Zašto su uopće ti čestiti i nevini građani pohapšeni i dovedeni u Stanicu milicije?
Oni nisu Đurini. Oni nisu „naši,“ kako bi to rekao komandir milicije. Oni su i bez krivice krivi, krivi su jer su živi!
„J… ti Bog majku, ti se smiješ, a naši ginu!“
Iza te psovke, iza te lažne optužbe, izrečene ad hoc, bez tužitelja, sudije i suda, odmah je uslijedila Đurina presuda – na bigajri hak ; munjevit, snažan udarac u lice Josipa Svetinovića Baje kojim ga je razvalio komandir Milicije – tužitelj, sudac i izvršitelj presude u isto vrijeme – Đuro Marković.
Od udarca šake komandira Stanice milicije Đure Markovića, na čijem prstu je bio i poveći, masivan, prsten, Baji se smrklo pred očima, zateturao se, dok mu je lice izbličeno od udarca, oblivala krv…
„… naši ginu!“
Grmio je Komandir stanice Milicije u Mrkonjić-Grad potpuno svjestan da je lažno optužio i na osnovu falisifikata presudio Josipu Svetinoviću.
Za takvu optužbu gubi se glava, znao je komandir Milicije Đuro Marković i zato je presudio Baji.
Po lažnoj optužbi Đure Markovića, komandira Milicije – batinaši su malo kasnije izvršili presudu Josipu Svetinoviću u Klaonici u Podbrdu.
Bezazlena šala uhićenika, nedužnih i bez grijeha, naivan i bezazlen smijeh – sve je to koštalo Baju glave, a ostalih uhićenika – patnji i poniženja od kojih se nisu ni do danas oporavili. Ni do danas im nije do ikakvog smijeha. Mogao bi ih odnekuda čudi komandir milicije Đuro Marković, taman da su hiljadama kilometara daleko.
Oni se nisu smijali ni prije, ni poslije dolaska u Stanicu milciije. a zanijemili su kada je Baja ubijen, svi su kažnjeni su surovo.
U njihove živote uselio se strah poslije Bajinog ubijstva, batinjanja, noćnih prozivki krvnika – stražara. Ako su se ikad i pomislili nasmijat, moraa im je naumpasti Bajina sudbina, pred očima im se mogao ukazati Đuro Marković i batinaši, pa im nije moglo biti do smijeha!
Zna komandir Đuro Marković ko je ubio Josipa Svetinovića Baju, bar je bio plaćen da to zna.
Morao bi po službenoj dužnosti znati i Kesić, visoki policijski dužnosnik „Srpske Republike“, na kojeg se poziva načelnik SJB Nedjeljko Popović. A jedan drugi Nedjeljko – Kesić se čudi šta je to s bajom bilo (sic!), ali ne kaže Bajinoj supruzi da joj je muž ubijen. Umjesto da kazne počinitelje,obojica Nedjeljka – prikrivali su ubojstvo!
Dvadest i dvije i po godine po Bajinom ubojtsvu – niko ne odgovara. Ni komandir milicije u Mrkonjić-Gradu, niti njegovi batinaši, niti oni koji su naredili ili zajednički prikrivali ubojstvo.
Predmet je obrađen, SIPA ima dokumentaciju, određena je čak i sutkinja po tom predmetu – zove se Džemila Begović, sutkinja Suda BiH u Sarajevu. Ali, predmet stoji! Đe je zapelo!!!
…“naši ginu, a ti s smiješ!“
Ako se Baja smijao, nisu se smijali Suče, Hare, Davor, Vinko, pa su jedva žive glave spaisli.
Čijom zaslugom ginu oni koje je Komandir Milicije u Stanici javne bezbijednosti u Mrkonjić-Gradu smatra svojima!
Baja i uhićenici nemaju nikakve veze s tim što oni „ginu“, ali Đuro Marković ima. I on je kriv što ih je poslao da izginu.
Baja ne bi ni u snu pomislio poslati nekoga u ratni zločin, niti se smijati nečijoj smrti, jer on je – to je znana istina – pobožni vjernik kojemu dušmani nisu dali toga dana ni u crkvu da se pomoli Bogu.
On, kao ni ostali nevini uhićenici nisu poslali nikoga u Liskovicu, Vlasinje, Barevo – da žare i pale, ubijaju i progone nevine ljude, kako bi najzad „oslobodili srpsko Jajce“ zaklinjući se u “srpskog Boga” i srpske kraljeve. Najzad su ga i oslobodili od njegovih stanovnika, među njima i Srba, te temeljito opljačkali devastirani grad,
To „naši“ komandira milicije odnosi se baš i samo na Đuine milicionere kojima je on bio komandir i koje je i on, Đuro Marković, kao njihov prvi pretpostavljeni poslao u ratni zločin.
Ti milicioneri nisu sigurno ni Bajini, ni Harini, ni Kijadovi, ni Sučetovi.
Kada su branitelji svojih života, svojih ognjišta, svojih sela i grada Jajca – iznenadili na spavanju milcionere Đure Markovića nakon njihova obilnog krkanluka uz viski i ražanj, te im odžali lekciju iz ratovanja – onda onaj ko ih je poslao u ratni zločin i smrt – komandir te Milicije Đuro Marković – svoj bijes zbog svoje krivice (herojstva, sic!), ratnog zločina – iskaljuje nad nedužnim Josipom Bajom Svetinovićem, Sućetom, Harom, Vinkom…
Đuro Marković smatra kako je nakažnjiv njegov i zločin njegovih miliconera, te ostalih nalogoidavaca i izvršitelja. Oni su imali imao pravo na zločin na osnovu svojih laži i podvala; u to pravo na nekažnjen zločin nad nedužnim evo više od 22 godine uvjeravaju komandira Đuru i ostale suučesnike oni koji su bili dužni pohvatati zločince i kazniti ih po pravdi.
Umjesto zločinaca – odgovarali su Suče, Baja, Hare, Davor, Kijad i toliki drugi nedužni ljudi. Oni se i danas boje Đure Markovića i njemu sličnih pa šute kao zaliveni.
Dok god ne budu kažnjeni Đuro Marković i svi oni viših i nižih i po činu i političkom značaju od njega., ljaga će padati na sve Srbe u Mrkonjić-Gradu. Šutnja znači odobravanje! Stoga bi se Srbi prvi morali odreći zločina počinjenog u njihovi ime i tražiti pravdu, a ne izmišljati laži kako neko mrzo sve Srbe.
Do tada, preživjele žrtve će se i dalje bojati svojih krvnika, a umrli neće imati spokoja, kao ni što neće imati mira njihove obitelji. Taman bili i deset hiljada kilometara daleko od mjesta zločina nad njima, žrtve će i dalje živjeti u strahu i nesigurnosti. Vrcaće se u snu nakon košmanog sna o SUP-u, Đuri Markoviću, Bajinom ječanju u Podbrdu, prozivki na Manjači…
Nije Josip Svtinović Baja jedina žrtva Komandira Đure Markovića, njegovih milicionera, viših starješina – političkih, policijskih, vojnih.
Umjesto da ih hapsi SIPA, da ih Tužilaštvo goni, a Sud i po pravdi kažnjava, SIPA se raspituje kod Bajine obitelji ko je omogućio da se objavi SIPIN dokumenta svjedočenja Ivanke Svetinović! Tako – pravedni bi se trebali bojati SIPE, dok zločinci neomatano merače na slobodi.
Uz ovaj isječak dokumenta SIPE – svjedočadaenja Ivanke Svetinović prilažem i dio originala dvaju drugih dokumenta – Proglasa pukovnika Stanislava Galića o oslobađanju „srpskog“ Jajca, te dio naredbe koju potpisuje Komandant 1. mpoabr – mtb poručnik Sekulić Milenko, 9. 08. 1992. zapovijedajući svojim vojnicima – ratni zločin! (Stanislav Galić je osuđen 2006. na Tribunalu u Haagu na 20 godina zatvora. Odgovarao je za komandnu ulogu na razaranju i ubijanju Sarajeva. Još malo, kada namiri trećinu odslužene kazne, eto ga na slobodi!)
Tek toliko, za sada, da komandir SJB – Milicije u Mrkonjić-Gradu zna koga, uz njega, treba kriviti za izgibiju ne samo njegovih mlicionera, nego i srpskih vojnika (četnika), kao i za ubojstava, mučenja i ponižavanja nevinih, za progone, paljevine, razaranja nevinih muslimana i katolika…
Žrtve su nebrojene, a među njima je i Josip Svetinović Baja; tu su i ova dva civila iz Liskovice, ova dva starca, mještanina Liskovice, sustignuta u Vlasinju, ubijena sjekirom, rasuta mozga, ostavljena na sred puta – zaslužuju da ubojice i nalogodavci budu kažnjeni.
Vrijeme je zamjene strahova!
Vakat je da se nakon skoro dvije i po decenije izvrši pravda i da se žrtve prestanu bojati svojih katilal
m
l
Na linku – originalan video snimak napravljen dva dana nakon “izgibije” milcionera Đure Markovića i Nedjeljka Popadića na prilazima Barevu i – posjeta Vlasinju 2012.
Ibrahim Halilović 