Na prvoj stranici jutrošnjeg “The Windsor Star”-a osvanula je vijest o tome kako je uhapšen jedan čovjek optužen za brutalno ubojstvo psa u jednom ovdašnjem parku. Ubojstvo psa se dogodilo jučer ujutro, slučajni svjedok je odmah pozvao policiju koja je na licu mjesta uhapsila osobu, psa hitno prevezla u veterinarsku stanicu, gdje podlegao nakon duže operacije
Canadski Krivični zakon koji sankcionira nasilnike prema životinjama pooštren je 2008. godine.
Prema tome zakonu, svi oni koji namjerno bez pravnog opravdanja ubiju, osakate, rane, ili povrijede psa, pticu ili neku drugu životinju, suočavaju se sa kaznom do pet godina zatvora ako su optuženi za to, ili sažetkom presude – kaznom do 10.000 dolara i/ili do godinu i po zatvora.
Vjerovatno postoji takav ili sličan zakon i u dejtonskoj Bosni koja ga je donijela pod pritiskom EU. Koliko se on primjenjuje, drugo je pitanje. U Canadi su veoma srogi kada je ovaj zakon u pitanju. Zatvor se dobije i za štipanje konja.
Koliko vrijedi jedan ljudski život u Bosni, koliko rane – duhovne I fizičke, koliko sakaćenje nedužnih ljudi? Kolike su kazne za silovanja? Odgovor je – ne vrijedi ni koliko jedan pasji u Canadi.
U Bosni je ubiti čovjeka manje kažnjivo nego ubiti psa ili pticu.
Na putu u koncetracioni vojni logor na Manjači, Josip Svetinović Baja usmrćen je u Podrbdu.
Na Manjači su ubijeni i drugi nedužni ljudi, među njima i prof. Omer Filipović iz Ključa, kojeg su stražali izvodili mlatiti iz noći u noć dok ga nisu ubili…
U Stanici milicije u Mrkonjić-Gradu Baja je bio povrijeđen snažnim udarcem kojeg je ni krvi ni dužan fasovao od komandira Đure Markovića.
I drugi logoraši su teško pretučeni; u Bjelajcu ih je čekao špalir rezervista koji su ih glemali čime su god stigli. I u Podbrdu su pretučeni. Po dolasku na Manjaču, logoraši su već na ulazu u štale bili ponovno žestoko premlaćivani.
Ratku Mldiću, komandantu četničke vojske koja je čuvala fašistički I koncetracioni logor na Manjači, koja je optužena za teror, mučenja, i ubijanja civila, upravo se sudi na Tribunalu u Haagu. Njegova obrana pravi budalama svakog normalnog čovjeka, a javno se izruguje žrtvama i sapira krivicu sa Mladića i krvinka. Tvrde da to nije bio vojni logor, da čuvari nisu bili pripadnici VRS, da su mnogi došli u logor svojom voljom. Prosipaju laži kako su u logoru čuvali sve one koji su tu dovedeni. Jednom lažu das u ih poslali u treće zemlje da bi bili sigurni, pa zatim tvrde das u ih poslali da ne bi ponovno ratovali protiv srpske države.
Ma – Manjača, pa to je džennet na zemlji! Mladiću, koji je srpski heroj, ipak sude, a mnoge ubojice i batinaši su na slobodi, dvadest i dvije godine poslije zatvaranja logora. I njih se Srbi zvanično ne odriču, ali su se odreklisvojih nedužnih komšija.
Da su u mučili pse, da su ubjali ptice u Canadi, dobili bi po pet godina zatvora ili bili novčano kažnjeni. Pravda je ovdje vrlo brza i vrlo stroga, nepodmitljiva, za ubojstva i sakaćenje životnja, a i ljudi.
Đuri Markoviću koji je bezrazložno, protuzakonito povrijedio Baju, nije ni dlaka s glave falila, isto tako ni onima – koji su odgovorni za Bajinu smrt, ili teško premlaćivanje nedužnih ljudi. Na Manjaču je odveden i Josip Fabri, iako šlagiran, sa oduzetom polvinom tijela. Odveden je i Vinko Kotromanović, invalid, kao i Nuni Baković, također invalid. Na Vlasinju su ubijena dvojica staraca, na sred sela, izbjeglice iz netom spaljene Liskovice.
Svi dželati iz Mrkonjića su slobodni građani.
Niko još nije odgovarao ni za namjerno, protuzakonito ubojstvo – strjeljanje nedužnih ljudi, naših sugrađana u avliji Osnovne škole u Oborcima kod Donjeg Vakufa.
Niko nije dobio kaznu za 28 oduzetih nevinih života, čak ni onoliku kao da je praćkom ili vazdušnom puškom skinuo vrapca s grane u Canadi.
Dvadest godina – po masakru u Oborcima. Snimci ubijenih nedužnih sugrađana, obišli su čitav svijet, pa ih mora imati i Tužilaštvo. Ali, zakon koji važi za životinje u civiliziranim državama, u Bosni ne važi ni za ljudske živote.
U Bosni se sudi po kvoti 1-1-1 – to jeste – omjeru po kojem su svi – i Bošnjaci i Hrvati i Srbi činili isti broj i jednako teških krivičnih djela, ratnih zločina. Oni koji su kreirali takav omjer, oni koji se ne bune, zaslužuju zatvor!
Džaba je što milijuni svjedoka mogu potvrditi drugačije, to jeste da su Srbi počinili oko 90 posto zločina, a Hrvati i Bošnjaci ostalih dest posto, umjsto pravde – državni pravni organi razvaguju kriviu, svakom jednako.
Vrijeme prolazi, pa će mnoge ubojice i batinaši ostati na slobodi do kraja života, bez ikakvih kazni – čak ni onih kao da su ubili malu – nedužnu, nikom krivu pticu, što je grihota i što je također krivično djelo za koje se dobije pet godina zatvora u pravnim državama.
Moguće je da ta i takva istraga ratnih zločina, koja se ne miješa u svoj posao, moguće da tužilaštva i sudovi koji su produžena ruka političara, i vode nakakvu istragu, ali je sigurno kako planski rade na zataškavanju i prikrivanju zločina ometajući pravdu.
Zbog toga – ja se osobno se kao preživjela žrtva osjećam manje vrijednim od psa, mačke ili ptice; u to me uvjerava pravosuđe, a to potvrđuju sve nevine žrtve koje su pobijene, osakaćene, ranjene ili silovane, a koje pravda zaobilazi u širokom luku…
Ibrahim Halilović 
Život na Planeti bi bilo teško zamisliti bez prisustva pasa. Osuđujem svako zlostavljanje životinja i to je jedan od razloga zašto sam vegetarijanac-vegan. Volim pse i imao sam ih, destak, a posebno sam volio Džamba, velikog šnaucera izgubljenog u ratu. Bio je jedno vrijeme moj najveći prijatelj, povjerljiv, dobroćudan, odan, zaštitnik, čuvao je djecu, spasio me jednom prilikom. Ali, sve pse svijeta ne bih dao za jednog pravednog čovjeka koji je nedužan stradao, da ne govorim o djetetu. Za čišćenje 300.000 tona psećeg đubreta u Mađarskoj se godišnje potroši više novca nego što je BND nekih siromašnih zemalja. Poremećaj vrednovanja doveo je do poražavajuće činjenice da zakoni “demokratskih” država štite pse, a ne i čovjeka. Osim toga, krajnje je licemjerstvo da se u Kanadi kažnjava pojedinac koji je ubio psa (i treba ga kazniti) ali istovremeno Kanada odobrava da se svake godine ubije 300.000 beba tuljana, radi njihovog krzna. Japan odobrava da se ubije 100.000.000 morskih pasa, radi afrodizijaka. U Italiji se godišnje ubije 50.000 konja, samo u Južnoj Koreji pojedu 2,500.000 psa, u Kini se i ne zna koliko pojedu pasa i mačaka… Dok pričaju o pravima pasa isti naručuju slonovaču, leopardovo krzno, nosorogov rog, jezike malih ptica pjevačica… O kojim pravima je riječ? Čijim? Ko osim Tvorca Univerzuma ima pravo oduzeti čovjeku njegov život, porobiti ga, mučiti ga, ponižavati…? Svijet je pred svojim kolapsom, samo je premalo onih koji to vide, još manje onih koji se bore da se to ne dogodi. A onima koji prodaju maglu “demokratije” treba posuditi sve ratne zločince, čeda njihove pedofilno-promiskuitetne tolerancije i mengeleovske inventivnosti, da skupa uzgajaju gljive, jer, oni sami nisu ljudska bića, već bezdušni saprofiti.
Uz svo postovanje psu kao covjekovom pratiocu kroz dugi niz godina,loncici su polupani jer zlocinci koji ubijahu ljude slobodno hodaju ne samo u BiH (tz manji entitet) nego i sirom svijeta. Kada se zlocinci pravedno kazne tada ce i psi biti sigurniji.