Poruku sa predizbornog plakata Dodikovog SNSD-a „СРПСКА, КУЋА ДО КУЋЕ“ mnogi Bošnjaci u Mrkonjić-Gradu – Varcar Vakufu doživljavaju kao poruku bez zareza:
Srpska kuća do kuće.
Poruka „СРПСКА, КУЋА ДО КУЋЕ“ na predizbornom plakatu Dodikovog SNSD-a predmet je ironičnog podsmijeha mnogih, a posebno predstavnika naroda čije su kuće, kao i njih same, Dodikove apolgete prešutjele i potpuno marginazirale. Tome su doprinijele, udarnički i svojski – partije i pojedinci iz tzv. „muslimanskog povjesnog kruga“.
Stoga oni taj plakat doživljavaju i kao provokaciju i verbalni atak na sve one koji nisu Srbi – koji im upućuje ne samo Dodik, nego i njegovi partneri iz SDA, SDP…
Neko će reći kako je kvaka u onom zarezu u poruci.
Možda bi i bila, kada bi na plakatu stajalo „Republika Srpska, kuća do kuće“. Tada bi se moglo pomisliti i na prosperitet, na prostor u kojem je puno kuća, a ako ih nema, biće ih. Ovako kako piše – „СРПСКА, КУЋА ДО КУЋЕ“ – bilo velikim ili malim slovom, sa zarezom ili bez njega – nema razlike – poruka je kristalno jasna i nedvosmislena. Srpska (, je) kuća do kuće!
Taj zarez je izbrsan u stvarnome životu i u Mrkonjiću (Varcar Vakufu), gdje srpski nacionalisti i danas osporavaju Bošnajcima pravo ne samo da se vraćaju u grad i da žive u njemu, nego i na život sam.
Od 1995. godine, oni javno tvrde kako „balije“ nemaju šta tražiti u tom potpuno srpskome gradu. Provociraju povratnike, a od 1992. godine ne prestaju napadi ni na njih, ni na njihovu imovinu. Ako se neko u nužnoj obrani od ničim izazvanih provokacija suprostavi takvim i prijavi provokaciju ili prijetnju policiji, policija takve stavlja u isti koš sa napadačem i prijavljuje ih sudu za narušavanje javnog reda i mira, pa mnogi sve nepravde i uvrede trpe šutke.
U Mrkonjić-Gradu ni na jednom napisu na državnim ustanovama, niti na javnim mjestima – ne postoji Bosna i Hercegovina niti njena, čak i daytonska obilježja, a policajac bez ikakvog zazora prijeti rušenjem države BiH. Taj atak na državu se ne smatra čak ni verbalnim ispadom, nego herojskim djelom… Nužna obrana – tretira se kao prekršaj. Sve se čini da bi se Bošnajci obeshrabrili ne samo u povratku, nego i u traženju svojih ljudskih prava.
Stoga poruku „Srpska, kuća do kuće“ sa predizbornog plakata Dodikoog SNSD-a ovdašnji Bošnjaci čitaju kao „Srpska kuća do kuće“.
Što je u Mrkonjiću zaista haman sve srpska kuća do kuće, „Bošnjaci“ i „muslimani“ su i sami krivi; jedni su se odrekli svoga grada, prodali budzašto svoju imovinu, a među onima koji su ostali u gradu, zabilježen je slučaj pristapanja Dodikovom SNSD-u ili podržavanja politike srpskih nacionalista u diskriminaciji povratnika i gaženju njihovih ljudskih prava. Svojim džematlijama rički hodža pokušava zabraniti kontakt sa nekim ko spomene da bi nasilnike i ubojice trebalo pohvatati i kazniti ili ako ustvrdi da srušene bogomlje mora izgraditi RS. One koji misle tako, koji se na bilo koji način suprostavljaju apartheidu, muslimani takvog mentalnog sklopa smatraju nepoželjnim osobama jer remete i narušavaju međunacionalne odnose.
U gradu ne postoji ni jedna ulica sa imenom iz povijesti Bosne i Hercegovine koja nosi bošnjačko ime.
Peticiju u kojoj oko 200 potpisnika traži od općinske vlasti imenovanje makar jedne od ulica po osobama ili događajima iz povijesti bosanske države iz sva tri naroda – općinska gradonačelnica prešućuje i ignorira. Ohola, ne odgovara ni na pisma sa pitanjem o sudbini te peticije, ali se zato smije sa Dodilkovog plakata i poručuje: Ovdje je srpska kuća do kuće, ovdje je srpska ulica do ulice, ovdje je sve Srbin do Srbina, vi ostali nemate ovdje šta tražiti.
SDA i SDP u Mrkonjiću su u dugodišnjoj političkoj kohabitaciji, bukvalno u bračnoj postelji dvoje supružnika – koji obnašaju dužnosti tih dviju partija.
Lokalna SDA se sjeti svojih birača uoči izbora; prije ih je o svom trošku vozila na predizborne skupove u Sarajevo, sa pauzama za plaćene ćevape u Travniku.
U zadnje vrijeme, SDA im pred izbore pošalje koju kilu brašna, nešto šećera i ulja.
Centrala SDA je Bošnajke u Varcaru davno halalila i preko lokalne SDA isporučila Karadžiću i Dodiku. Nema odluke o saoizaciji i maoizaciji RBiH za koju SDA nije digla ruku. Pred rat je SDA svome predsjedniku u Mrkonjiću isporučila 19 pušaka, a ovaj veći broj prodao, pare strpao u džep pa zdimio iz Mrkonjića, ostavljajući narod četnicima na milost i nemilost zbog „tajnog naoružavanja i posjedovanja oružja“, što je Karadžiću jedan od omiljenih „odbrambenih“ aduta. Kamo li sreće da su za svoju legalnu samoobranu i obranu RBiH muslimani dobili sve potrebno naoružanje.
Kada su izmučeni i izmaltretirani Bošnjaci i Hrvati Varcar Vakufa dočekali kraj rata (mnogi nisu, pobijeni su ili otjerani) – onda je Silajdžić u Daytonu predao grad Srbima; Bošnjake je sa Alijom Izetbegovićem raselio u Sanski Most, Bugojno, Donji Vakuf i diljem svijeta, a Tuđman je „svoje“ šutnuo u Glamoč.
Stoga, poruka sa predizbornog plakata Dodikovog SSND-a treba čitati i razumjeti ne samo kao njegovu poruku, nego kao i poruku muslimanskog a i hrvatskog vodstva – i to onako kako piše, sa ili bez zareza – svejedno.
Srpska kuća do kuće.
Poruka „СРПСКА, КУЋА ДО КУЋЕ“ na predizbornom plakatu Dodikovog SNSD-a predmet je ironičnog podsmijeha mnogih, a posebno predstavnika naroda čije su kuće, kao i njih same, Dodikove apolgete prešutjele i potpuno marginazirale. Tome su doprinijele, udarnički i svojski – partije i pojedinci iz tzv. „muslimanskog povjesnog kruga“.
Stoga oni taj plakat doživljavaju i kao provokaciju i verbalni atak na sve one koji nisu Srbi – koji im upućuje ne samo Dodik, nego i njegovi partneri iz SDA, SDP…
Neko će reći kako je kvaka u onom zarezu u poruci.
Možda bi i bila, kada bi na plakatu stajalo „Republika Srpska, kuća do kuće“. Tada bi se moglo pomisliti i na prosperitet, na prostor u kojem je puno kuća, a ako ih nema, biće ih. Ovako kako piše – „СРПСКА, КУЋА ДО КУЋЕ“ – bilo velikim ili malim slovom, sa zarezom ili bez njega – nema razlike – poruka je kristalno jasna i nedvosmislena. Srpska (, je) kuća do kuće!
Taj zarez je izbrsan u stvarnome životu i u Mrkonjiću (Varcar Vakufu), gdje srpski nacionalisti i danas osporavaju Bošnajcima pravo ne samo da se vraćaju u grad i da žive u njemu, nego i na život sam.
Od 1995. godine, oni javno tvrde kako „balije“ nemaju šta tražiti u tom potpuno srpskome gradu. Provociraju povratnike, a od 1992. godine ne prestaju napadi ni na njih, ni na njihovu imovinu. Ako se neko u nužnoj obrani od ničim izazvanih provokacija suprostavi takvim i prijavi provokaciju ili prijetnju policiji, policija takve stavlja u isti koš sa napadačem i prijavljuje ih sudu za narušavanje javnog reda i mira, pa mnogi sve nepravde i uvrede trpe šutke.
U Mrkonjić-Gradu ni na jednom napisu na državnim ustanovama, niti na javnim mjestima – ne postoji Bosna i Hercegovina niti njena, čak i daytonska obilježja, a policajac bez ikakvog zazora prijeti rušenjem države BiH. Taj atak na državu se ne smatra čak ni verbalnim ispadom, nego herojskim djelom… Nužna obrana – tretira se kao prekršaj. Sve se čini da bi se Bošnajci obeshrabrili ne samo u povratku, nego i u traženju svojih ljudskih prava.
Stoga poruku „Srpska, kuća do kuće“ sa predizbornog plakata Dodikoog SNSD-a ovdašnji Bošnjaci čitaju kao „Srpska kuća do kuće“.
Što je u Mrkonjiću zaista haman sve srpska kuća do kuće, „Bošnjaci“ i „muslimani“ su i sami krivi; jedni su se odrekli svoga grada, prodali budzašto svoju imovinu, a među onima koji su ostali u gradu, zabilježen je slučaj pristapanja Dodikovom SNSD-u ili podržavanja politike srpskih nacionalista u diskriminaciji povratnika i gaženju njihovih ljudskih prava. Svojim džematlijama rički hodža pokušava zabraniti kontakt sa nekim ko spomene da bi nasilnike i ubojice trebalo pohvatati i kazniti ili ako ustvrdi da srušene bogomlje mora izgraditi RS. One koji misle tako, koji se na bilo koji način suprostavljaju apartheidu, muslimani takvog mentalnog sklopa smatraju nepoželjnim osobama jer remete i narušavaju međunacionalne odnose.
U gradu ne postoji ni jedna ulica sa imenom iz povijesti Bosne i Hercegovine koja nosi bošnjačko ime.
Peticiju u kojoj oko 200 potpisnika traži od općinske vlasti imenovanje makar jedne od ulica po osobama ili događajima iz povijesti bosanske države iz sva tri naroda – općinska gradonačelnica prešućuje i ignorira. Ohola, ne odgovara ni na pisma sa pitanjem o sudbini te peticije, ali se zato smije sa Dodilkovog plakata i poručuje: Ovdje je srpska kuća do kuće, ovdje je srpska ulica do ulice, ovdje je sve Srbin do Srbina, vi ostali nemate ovdje šta tražiti.
SDA i SDP u Mrkonjiću su u dugodišnjoj političkoj kohabitaciji, bukvalno u bračnoj postelji dvoje supružnika – koji obnašaju dužnosti tih dviju partija.
Lokalna SDA se sjeti svojih birača uoči izbora; prije ih je o svom trošku vozila na predizborne skupove u Sarajevo, sa pauzama za plaćene ćevape u Travniku.
U zadnje vrijeme, SDA im pred izbore pošalje koju kilu brašna, nešto šećera i ulja.
Centrala SDA je Bošnajke u Varcaru davno halalila i preko lokalne SDA isporučila Karadžiću i Dodiku. Nema odluke o saoizaciji i maoizaciji RBiH za koju SDA nije digla ruku. Pred rat je SDA svome predsjedniku u Mrkonjiću isporučila 19 pušaka, a ovaj veći broj prodao, pare strpao u džep pa zdimio iz Mrkonjića, ostavljajući narod četnicima na milost i nemilost zbog „tajnog naoružavanja i posjedovanja oružja“, što je Karadžiću jedan od omiljenih „odbrambenih“ aduta. Kamo li sreće da su za svoju legalnu samoobranu i obranu RBiH muslimani dobili sve potrebno naoružanje.
Kada su izmučeni i izmaltretirani Bošnjaci i Hrvati Varcar Vakufa dočekali kraj rata (mnogi nisu, pobijeni su ili otjerani) – onda je Silajdžić u Daytonu predao grad Srbima; Bošnjake je sa Alijom Izetbegovićem raselio u Sanski Most, Bugojno, Donji Vakuf i diljem svijeta, a Tuđman je „svoje“ šutnuo u Glamoč.
Stoga, poruka sa predizbornog plakata Dodikovog SSND-a treba čitati i razumjeti ne samo kao njegovu poruku, nego kao i poruku muslimanskog a i hrvatskog vodstva – i to onako kako piše, sa ili bez zareza – svejedno.
Ibrahim Halilović 