AHMEDOVE CIPELE

AHMEDOVE CIPELE

Niko me ne umije obveseiliti kao Did.

Puni mu džepovi izenađenja – od kud god ide, uvijek nešto donesi za mene.

– Ako Bog da, sutra ćemo kod Nazife, – kaže Did.

– Tebi bi trebale cipele za puta, kaže i ne gledajući u moje bose noge.

Nazifa, didova rodica koju ja zovem tetkom, živi u Bešnjevu, selu pod planinom, s one strane Lisine i još dalje…

–  Poručio sam Šaćiru da ćemo i mi s njim…, kaže Did.

Šacir svake subote kirija izmedu Varcara i Šipova vozeći varcarske mutafdžije, opančare i obućare na pazar i nazad.

Šaćir pucka kamdžijom u zrak, nikad ne dotakne, a kamo li ošine svoje konje bijelce; na „šprajcu“, na kojem su vreće pune opanaka, mutafa i druge robe, varcarske zanatlije razgovaraju, puše ljuti duhan. Noge im vise do iznad zemlje, leđima okrenuti jedan drugom. Konji veselo kaskaju.

–     Haj, – oglasi se Šaćir s  vremena na vrijeme nježno sokoleći bjelce. I tako sve do Šipova.

Kada je dobar pazar, kad im novčanici zabrenknu od para, zapjevaju Šaćirovi putnici „Vrbas voda nosila jablana“. Kad završe s pjesmom, onda zametnu razgovor. I tako, sve.

Ćipura onda povede svoju omiljenu pjesmu „Curice se sastale…“ i svi Šaćirovi putnici prihvate.

Tako oni putuju svake subote, sunce sjalo, kiša lila, snijeg padao…

Ćipura je opančar, u pjesmi su stihovi:

„…Jedna voli šnajdera,

druga voli šustera,

treća voli opančara

što opanke šara!“

Onda podvrisne, pa potegne rakije iz poluoke, obriše grljak rukavom i doda je svome bratu opančaru. Njih dvjica uvijek paze da u flaši ne ostane ni kapi kad se sa Šaširom ukažu na vrh varcarske čaršije.

Od ranog proljeća, prije nego li brljak zvizne, ranije nego li se otope prljave krpe zaostalog zbotanog snijega – sakrivene od sunca po mahalskim sjenovitim budžacima, već hodam bos.

Igrajući se lopte, gacajući blato, gazeći našu riku, padajući i razbijajući koljena, imajući naboje na tabanima, muku mučim, ali se nikada ne smirujem. Na člancima nema kože, koljena u krastama, noge ispucale od bure; starija djeca savjetuju za lijek – mokraću, pa od tih ljutih rana suze udare od bola …

„Da imaš što cipela, brzo bih ispandžao, drvo na kamenu“, govorili bi moji.

„Džaba pare bacati!“

Stoga do prvih snjegova – bos!

Mogu ja bos po Rici i po njivama, ali, brate…

Sada su cipele veliki problem, jer ići u na tako dalek put tetki, sjesti na Šaćirova kola bos, proći kroz Šipovo bos.., to ne ide, nikako! A cipele mi neće niko kupiti.

Kad zamaknemo iza zadnjih šipovačkih kuća i opletemo uzbrdo ka Bešnjevu, mogu cipele i skunuti, ali ću ih pred prvim kućama u Bešnjevu opet obuti – kako bi moji vršnjaci vidjeli cipele na mojim nogama.

I, šta sada; žarko želim ići tetki, ne mogu bors, a cipela ni od kud.

Ni did, ni roditelji sigurno nemaju para da bi me prvi puta u mom zivotu obradovali cipelama… Ma, nije im kupovina cipele ni na kraj pameti. Možda opanci, od Ćipure na veresiju, ali – cipele ne! Ma, ni u snu!

Sve tako razmišljam, a Did:

– Odoh ja Himzi!

Volim svoga Dida jer uvijek odgonete najteže zagonetke.

Hifzo je naš prvi susjed s kojim je did u velikom ahbabluku.

Hifzo uvijek pomogne Didu – lijepom riječju, pametnim savjetom, mudrom šutnjom, novcem – kad zatreba.

Hifzo ima dvije kćeri, Hafizu i Faisu. Hifzo ima sina jedinjka Ahmeda koji je gospodskiji od sve ostale mahalske djece. Okupan je, počešljan, uljudan i poslušan.  Zna nazvati Selam kako treba. Uvijek je lijepo odjeven i obuven.  Na nogama mu se cakle cipele. Nikad bos! Ahmed je stariji nekoliko godina od mene, noga mu je makar za broj veća od moje…

– Šta udi ako su i malo veće, – kaže did pogadajući moje misli

Did mi je drag i zato što uvijek zna šta ja mislim, mada ne mogu odgonetnuti – kako zna!

Kad je did otkevao niz mahalu, pa zatvorio vrata za sobom nestajući u Hifzinoj kući, znao sam da ću se načekati dok ga ne ugledam kako se vraća od Hifze.

Njih dvojica ce se prvo ispitati za zdravlje, onda će Hifzo ponuditi didu da sjedne. Biće poslužen šerbetom, potom idu kahva i rahat-lokum. Poslužuju Hifzine kćeri. Uz kahvu će did i Hifzo pričati o svojim poslovima. Hifzo će priupitivati Dida o mutafdžiluku, je li did nabavio kostrijet, je li što otkao, kako je prošao na pazaru. Hifzo, uvijek pognut nad svojom šivaćom mašinom, često sa velikim makazama u rukama, sa žutim platnenim krojačkim metrom oko vrata, uvijek je zatrpan narudžbama za šivanje odijela, hlača, kaputa – da ga nije ni trebalo pitati o poslu. Hifzo nije prestajao krojiti i šiti ni dok je Did u posjeti. Nekad davno je možda i htio, ali Did nije dao. Hifzo je bio veliki majstor u svom, Did u svom zanatu, samo što je Didov zanat lakše naučiti… Govorilo se – „Dok jedna svića izgori –mutafdžija nauči svoj zanat!“

Pričali bi njih dvojica o čeljadi, o njihovom zdravlju i svemu ostalom što ide uz lagahni, dugim šutnjama prekidan  razgovor dva stara dobra ahbaba uz bosansku kahvu i duhan… Hafiza i Faisa, Ahmedove sestre, također su krojačice, i stalno su pri ruci ocu majstoru.

Za to vrijeme igram se na cesti, a nije mi do igre: malo, malo, pa jednim okom pogledam kad ce Did od Hifze…

Ihaa!!!

Najzad skočim od dragosti; eto Dida! U jednoj ruci mu keva, u drugoj, nešto krije iza leđa.

¸     –  Moremo sada tetki u Bešnjevo.

Volim Dida jer umije riješiti svaki problem koji nas muči.

Ne bih sada puno o tome kako mi je bilo putujući u Šaćirovim konjskim kolima put Šipova u rani sabah, kada se izmaglica još valja po vrbacima pokraj Plive, dok konji kaskaju, a putnici na kolima razgovaraju pušeći dok se oblaci duhanskog dima izvijaju iznad njihovih glava, a vjetrić ih raznosi s kola…

Sjedim pokraj Dida, noge mi vise sa sprajca, a na nogama – Ahmedove cipele. Obuko sam ih u Jezeru. Kako sam bio golem u svojim očima, a koliko ću biti velik u očima bešnjevačkih vršnjaka u tim Ahmedovim cipelama!

Čim ih je donio, Did je pokiselio cipele u vodi, kada su se osušile, ukočile su se i smanjile, pa me žuljaju, osjećam kako mi noge nadolaze kao Rajakovi somuni.

Prethodne večeri, nakon što mi je majka prvo raskiselila u toploj vodi, pa izribala noge ribaćom četkom, pa ih namazala zejtinom, nisam mogao spavati‚ što od bola u nogama, što od želje da što prije svane i da krenemo… Vrcao sam se, ako bih nakratko i zaspao.

Bili su to lijepi i nezaboravni dani provedeni na selu, kod tetke koja te voli kao svoje oko i udovalja ti u svemu što zaželiš, pokraj Dida koji je uvijek tu negdje ako zatreba; mi djeca smo vratolomili po trešnjama, skakali i džinisali, brali rano voće i sladili se; provodili smo bezbrižne dane. Na sred sela  ogromna drvena ljuljačka, sa sohama umjesto konopaca; tu smo bili i vareni i pečeni. I, dok dlanom o dlan, za tihni čas prođe hefta dana.

Ahmedove cipele su za sve to vrijeme ležale na rafi, čekajući dan povratka u Varcar…

Kako sam bio ponosan na Ahmedove cipele na nogama dok su me bešnjevska djeca gledala sa zavišću i divljenjem, dok smo Did i ja odlazili iz Bešnjeva, da bi prispili na Šaćirova kola.

* * *

Kada je napadnuta Bosna, izbjegao sam u Jajce, a kad us moji došli u razmjeni, krenuli smo u Njemačku.

Ahmed je izdržao čitav rat u Varcaru; sreo sma ga na kratko kad samo oni sa nekadašnjim varcarskim župnikom Franjom bio nakratko u Varcaru, za hrvatske vlasti. Bio je oronuo, u ruci je imao kevu, na nosu naočare sa velikom dioptrijom.  Bilo nam je drago što se vidimo. Bili smo prijatelji, kao nekad Did i Hifzo.

Kada je grad u Daytonu vraćen Srbima, i Ahmedu je zajedno sa tri stotine varcarskih mučenika rečeno da napuste rodni grad, nakon toliko muke. Ahmed i njegove sestre su se zaputili u Sanski Most, smjestivši se kao i ostali u kuće pravoslavaca koji su utekli pred dolazak bosanske Armije.

Naselje u koje su smješteni varcarski muhadžiri je na brijegu iznad grada, zove se – Kruhari.

Te kuće su pune memljive studeni, čitav kraj je baran i vlažan, pa se tuže na vlagu na koju nisu navikli, memlu koja ih guši, ali Varcarani su sretni što više ne trpe ni srpski ni hrvatski teror. Teško im se obiknuti u tuđim kućama, oko kojih su svinjci, štale… Smrad.

Studen te prve izbjegličke zime, nepodnošljiva hladnoća tuđine – za stalno se uselila u njihove duše i kosti. Sve su češće i s tugom spominjali Varcar…

Često su se vrcali u snu ne znajuci gdje su, a jutrom se budili ne mogavši se snaći okruženi tuđim stvarima koje su zatekli po kućama, pa štalama, blatnjavim avlijama i puteljcima.

„Na što smo spali, kod onakvog našeg dobra i ljepote“, govorili su Varcarani.

Prikupli smo pomoć za te naše sugrađane, nešto novca, nešto lijekova – mi, i sami prognanici po Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj.

Odredili su me da tu pomoć odvezem i, od kuće do kuće, iz ruke u ruku, – predam našim Varcaranima. Moj stan u Hanau u Njemačkoj je kao poštanski biro; zvone teleofni, poštar me budi zorom da bih primio novac poslan telegrafski odnekud iz Švedske. Hrpe pisama, paketa, poklona.

Plaho su se obradovali, nisu se mogli nazahvaljivati, zvali su za sofru i na konak, otimali se ko će me povesti k sebi i ugostili, proeglendisati sa mnom.

Ahmed, kojega je rat postarao, Ahmed koji je obolio, Ahmed koji je haman i obnevidio;

„Kod mene!“

Riječi su mu bile blage, ali glas odlučan; Ahmedov poziv shvatio sam i kao počast, i kao obavezu, ali i kao naređenje.

– Bujrum, bujrum, sa osmijehom su me dočekuju i Ahmed i njegove sestre Hafiza i Faiza, kada sam se u akšam, nakon što sma od kuće do kuće dijelio poslani novac i pakete, našao pred „njihovom kućom“.

– Bujrum, bujrum, dragi komšija!

Kao nekad Hifzo i moj did,  Ahmed i ja smo polahko ispijali bosansku kahvu. Pričali smo o tome šta smo sve predeverali i nagađali šta bi nas još moglo snaći…

U neko doba sam potegao za mojom torbom i iz nje izvadio par cipela mahsuz kupljenih za Ahmeda.

Ahmed je gledao u mene, pa u cipele, iznenađen i zatečen.

-Ne znam hoće li ti biti taman! Sjećam se  kako su meni one tvoje bile taman po mjeri iako za koji broj veće. Did ih je uzajmio od Tvog rahmetli oca, da ne bih bos tetki u Bešnjevo…

Ahmed je dugo zagledao cipele. Opet mu nije jasno šta namjeravam s cipelama.

–     Cipele su za te mahsuz kupljene… Ne znam broj, ali znam da ti je noga malo poduža. Probaj!

Vidim, dovoumi se, uzeo bi, ne bi uzeo…

Namli je, radije daje, nego prima poklone; mučan je ako na dar ne može uzvratiti odmah, još većim darom; domahivao je glavom, nećkao se. Najzad je cipele uzeo i stavio pokraj sebe…

-Ne mogu se sjetiti, – rekao je nakon moje priče njegovim cipelama u kojima sam davno išao s Didom tetki u Bešnjevo.

Kako bi se i sjetio, pa posao oko cipela udeverali su rahmetli Did i njegov rahmetli Otac.

Kako bi se i sjetio i da si znao, mislim se,  pa od tada  je prošlo haman pedeset godina od kada je moj Did zajmao Ahmedove cipele od Hifze. Ahmed nije svjedok, ja jesam!

– Dragi Allahu! – uzbuđeno u jedan glas ponavljaju Hafiza i Faisa, nakon što su čule moju priču.

– Ah, vidi ti našega Ibrahima kako on sve pamti. Allahu dragi!

Kao nekad moga Dida i oca Hifzu, njih dvije nude nam kahvu, iznose voće, vrte se oko špareta, spremaju večeru.

Te noći svijeća na svijeću gorjela je u “Ahmedovoj” kući.

Dva stara prijatelja, kao nekad Ahmedov otac Hifzo i moj Did, sjedjela su do kasno u noć, a nikad se napričati priča o starim dobrim vremenima u Varcaru, u našoj Rici.

Zaneseni u eglen, zaboravili su nakratko memlu i studen koja se po tuđoj kući stalno mota kao u svom na svom i uporno nam se zavlači u kosti.

Ibrahim Halilović