TUĆE

Tuče je, a šta bi drugo – bio mutafdžija. Poso lagahan, a nije parali. Baš po Tućetovoj mjeri.

Kad se spomene ime „Tuće“, vidim sliku čovjeka niskog rasta, sigurno najmanjeg u Rici, kojemu je pravo ime Salih. Volio je popiti  više nego išta na svijetu. Piću je, ustvari, bilo sve podređeno u Tućetovom životu, ali ne i opijanju, nego u meračenju. Kuća, bolje reći pola kuće, jer ju je dijelio sa Fatimom Buhić Ibrinicom, bila mu odmah uz Rički džamijski mezar.

Davno je bilo, a kao danas ga vidim kako iz čaršije, gdje se u nekoj bitriji nabubao – polahko silazi niz strmu Kujudžinicu u Riku – neko koga smo zvali Štaderče. Bio je malehan rastom, možda manji i od Tućeta. Pio, ali mnogo, nekad i bez mjere; kroz našu mahalu je prolazio svojoj kući koja je bila na Zborištu, odmah pokraj Katoličkog groblja na Ćeliji. Kada bi ga ugledaj, mi bi djeca poviči: „Eto Štaderčeta!“

Čuvao se za ogradu, oslanjao se ispruženim dlanovima o zidove kuća, ostajao neko vrijeme presalamićen preko ograde, izgovarajući neke nerazumljive riječi. Džahkad tako i zaspi nakratko. Dok bi se jednom rukom pridržavao za ogradu da ne padne, drugom, podignutom uvis, sporo bi opisivao polukrugove, dok bi nerazgovjetno gunđao, kao nešto objašnjavao, nikad prijetio.

Isti je bio i Tuće – i rastom i pokretima, ali smo njih dvojicu lahko razaznavali; Štaderče je bio fino odjeveni činovnik koji je jutrom promicao kroz Riku u Čaršiju na posao.  Svaki dan – pred mrak vraćao se iz Čaršije kući kroz Riku uvijek nakresan. I Tuće bi ponekad popij u Čaršiji, ali njih dvojicu nismo nikad zamijenili kada bi ih  ugledaj na vrh Kujundžnice – jer Tuće je, za razliku od Štaderčeta, manje hovedao; i sam je išao uz ograde i zidove kuća, krajem, ali malo kad se oslanjajući.

Za razliku od Štaderčeta, bio je bio puki soromah, haman u dronjcima.

Štaderče je bio uglađen, na glavi je nosio je micu, hlače su mu bile ispeglane, kaput čist i prikladan. Imao je fine kratko potkresane brčiće. U ruci uvijek tašna.

Tuće je nosio fes i uvijek je išao praznih ruku. Štaderčeta smo vukli za rukav, a Tućeta nismo. Jednom se Štaderče skrhao  u jarak pokraj ceste, možda smo ga i malo gurnuli. Ležao na leđima neko vrijeme, a kad smo se oslobodili straha, pružali smo mu ruke da se podigne. Tuće – se nije nikad svalio u jarak. Štaderče je bio šutljiv, a Tuće je psovao, ma ništa strašno.

Omljene psovke su mu bile „pola juga“ i „Bugojno“.  Nismo ga se bojali, niti bježali kada bi ljuljajući se i krivudajući dolazio  kući. Nismo ga vukli za rukav.

Čim bi čuli kako Tuće „krdaši“ „pola juga“ ili „Bugojno“, znali smo da je potegno. Trijezan, naime, nikad nije psovao.

Nije Tuće nikom poimenice psovao „Bugojno“ i „pola juga“ – nego onako, tamo nekome, uopće, onom koga možda ni on sam ne zna, ko čak i ne postoji. I Tuće bi podizao ruku sa ispruženim kažiprstom uvis, zaokruživao rukom u zraku, pravio pokrete i upirao rukom kao da nekome prijeti, a onda je spuštao niza se i gegajući se nastojao uhvatiti pravac kući.

Tuće je preo ispod kuće u vlažnoj i mračnoj ćerhani. „Radionica“ je gledala prema Grabežu, na sjever, pa u nju sunce nije nikad zavirivalo. Bila je, možda najstudenija ćerhana u Rici. Gotovo po pravilu, pokraj ričkih kuća izvirala su vrelca, a ispod Tućetove – otjecao je haman potočić. Stoga je Tućetova ćerhana bila i najvlažnija u Rici.

Tuće je bio sav nekako okrugo.

Na glavi je nosio iznošen fes kojeg nije kalufio od kako je kupljen, niti ga je prao, pa se crvenu boju obvladala crna – ponajviše od znoja pomiješanog crnom ćerhanskom prašinom koje se osipala iz crvotočnih brvana, padala iz šipila u drvenom plafonu. Dodatno, kroz zrak je lebdila i prašina koja se ispadala iz „ćupe“ koju je preo. Prašinu niko nije mogao suzbiti, premda su mutafdžije, pa i Tuće, vlažile  jolove pršćući vodu iz ustiju – pa je iz tih utabanih staza u ćerhani, kojima su se polahko gegali idući nazad predući i vraćali naprijed do čarakova da bi zapreli novu žicu – piljila voda i čitavo tijelo obuzimala je studen – i u sred ljeta. U Tućetovoj ćerhani – više i gore nego u ostalih.

Tuće je nosio košulju koja je bila mnogo veća nego što su bila njegova ramena, pleća i struk. Nije bilo dugmadi. Bilo ljeto, bila zima, Tuće  uvijek razdrljenih, golih prsa, a rukavi od košulje tarlahaju.

Kad zapuše studen vjetar, kad zaspe gust snijeg i pahuljice se počnu hvatati i mrznuti po Tućetovim dlakavim prsima, on bi mećavi znao prkosno podviknuti:

–     Udri silo na silu!

Tako je vikao i kad bi ga iznenada u mahali uhvatila kiša i kada je jako grmilo. Ne bi hitio kući. Razdrljio bi košulju haman do pasa, i povikao, ne jednom:

–     Udri silo na silu!

Tada bi se isprsio, pogled okretao k nebu i udario šakom po prsima. Iz fesa se niz obraze i čelo slivala od kiše rastopljena crveno-crna boja, kao da ga je neko naklao.

Nikad u životu nije imao kajiš, pa je hlače, koje su također bile prostranije nego što su mu trebale – vezivao komadom staroga urgana, priuze ili kanafe. Ali, te svoje „kajiševe“, nije on provlačio gdje je trebalo kako bi držali hlače da ne spadnu, već se samo opasivao i svezivao kako mu drago, tako da su hlače često visile o jednom kuku, a sa drugog spadale, pa se ukazivala bijela, poput ćageta, gornji dio Tućetove stražnjice.

Nije hatao za odjećom ni izgledom; bio je „halomet“.

Uvijek bos, često i u sred zime. Ako bi šta imao na nogama, i to je bilo makar dva tri broja veće; moglo mu je dati ruku, jer nikud mu nije ni bilo puta. Hladnoću je podnosio, nikad nije cvokotao niti se žalio da mu je studeno;  noge pomodri.

Nije  kašljao, iako stalno u memli i studeni. Ni u kući nije bilo mnogo toplije nego u ćerhani, pogotovo zimi, jer manjkalo drva za naložiti u zidani šparet; kroz kuću su vuci vijali, kako bi reci Ričani. Tuće nije mogao zaraditi i za rakiju, kruh i za drva, odjeću i obuću, već samo za rakiju i komadić kruha. Ustvari, prvo je rakija, a drugo, šta bi bi – ako bi! Ionako je bio male hrane, ko tica.

Nikad se nije pretrgavao predući („nije se nikad napio vruć vode!“). Nije preo za se, uvijek za drugoga. I oni za koje je preo, nisu se plaho uzdali u Tućeta i njegovu pređu, pa su mu davali da prede po malo, tek onako da je u poslu – pa ako uprede, dobro je, a ako ne, ne udi plaho, neće njihov mutafdžiluk stati zbog Tućeta.

Tuće je preo ne onoliko koliko je trebao ili koliko je mogao opresti, ili koliko je žica od njega neko mogao očekivati, nego koliko je on određivao za svoje potrebe. A trebalo je za čokanj-dva rakije, cigar-dva duhana, češanj bijelog luka i komadić kukuruze – za mezu. I to je bilo haman sve što pojedi i popij.

Hamid Đuzel, Tućetov rođak,  trgovac u jedinoj ričkoj „Zemi“, kome i samom nije bilo mrsko potegnuti, uvijek bi čekao da prođe radno vrijeme, pa da se u prodavaonici počne iskupljati društvo za akšamluk. Kad su svi na okupu, onda on spusti metalne roletne na pendžerima i vratima i počunu pijuckati; na Tućeta nije trebalo čekati, on je, mada nije imao sahat, uvijek u sekundu bio tačan. Do tada bi upreo taman toliko žica i dobio toliko para koliko je bilo potrebno za platiti jedan čokanj rakije. Drugi čokanj, a nekada i treći, plaćao je rođak Hamid, slijedeći je plaćao neko od društva iza spuštenih roletni. One na vratima, Hamid je  podizao samo do pola i samo u „hitnim“ slučajevima, ako je neko od Ričana dolazio po deset deka kahve, frtalj šećera, flašu himbera – zatečen iznenadnom posjetom, a kuća prazna. Bez kahve i šećera. Taj bi tada udarao šakom o roletne, a Hamid bi izvirivao i pitao šta treba. Ako bi dolazilo neko od od djece i tražilo da kupi bombone, Hamid bi govorio neka dođe sutra.

Tuće bi se popni na banak gdje bi čučnuo,obično ogrnut nekim haljetkom. Stopala su mu bila crna od ćerhanske prašine i vlage, crnilo se provlačilo između prstiju, zašlo za nokte.

Tuće je pio s merakom.

Nikad se nije čulo da srkne! Usne su mu uvijek milovale vrh čokanja, čekajući da ih ovlaži rakija čiji je okus osjećao na jeziku dok se lagahno slijevala niz grlo. Tuće se nije nikad mrštio na rakiju kao ostali svijet kada otpije prvi gutljaj i osjeti njenu žest, kada ga piće ujede za jezik i grlo. Toga kod Tućeta nije bilo. Pio je s merakom i merak je bio piti s Tućetom. Nikad nije zanovijetao, niti što tražio, uvijek je bilo i pića i meze po njegovoj mjeri i potrebi – samo išlo k njemu. Bio nafakali. Oči nikad gladne.

Uz komadić kukuruze i češanj bijelog luka, Tuće bi  polahko akšamlučio.

Neko bi iz veselog i eglenu odanog društva u neko doba upitao Tućeta:

–     Kako je Salihaga? – a Tuće bi odgovarao kao iz topa:

– Amerika!

To „Amerika“ Tuće je izgovarao pun ponosa i sa osjećajem pravoga zadovoljstva koje proizilazi iz skladnog duševnog i tjelesnog stanja; osjećao se zaista bogatim, a to njegovo bogatstvo se moglo usporediti jedino sa Amerikom kao najvećim svjetskim simbolom moći i bogatstva.

A kad bi Hamid oglasio kako je za to veče dosta, Tuće bi bez pogovora silazio s banka. Iza sebe, na banku je redovito ostajao komadić kukuruze i rakije na dnu čokanja. Tako je izgledao da je Salihu ne samo bilo dosta, nego da je i preteklo.

Iz „Zeme“ se haman nikad nije izlazilo pijano, tu se akšamlučilo i pilo s merakom i mjerom. A od Hamdove „Zeme“ do Tućetovog dušeka  – samo je nekoliko koraka –  i Tuće lahko prijeđe preko ceste, uspne se uz tri četiri basamka, i već je u svojoj kući.

Malo kad je odlazio ikud iz Rike, čak ni u Čaršiju nije uzlazio često. Bog zna je li ikada posjetio kćer u Zenici.

Ujutro Tuće bi predi „lagahan ko pero“ i za dana opet uspredi samo toliko koliko je bilo potrebno za akšamluk. Čokanj rakije, komadić kukuruze, češanj bijelog luka, i dvije cigare – jednu bi popušio preko dana, a  drugu držao za uhom, po cijeli dan, čuvajući za akšamluka. Drugi dan – druga nafaka!

Kad je mutafdžiluku prikucalo, pa odzvonilo, kada su zanat pregazila moderna vremena, a mutafdžije se rasule po drugim poslovima, Tućeta je nestalo.

U Zenici, gdje je „odselio“, (otišao mašući šakama) postao je hamal, kažu, i imao je kolica na kojima je putnicima razvozio prtljag od stanice do kuća. Govorilo se kako i dalje pije, ali samo u staničnoj restauaciji – sam. Ni u novom hamalskom poslu nije se priguljivao – po starom običaju radio je ne toliko koliko je bilo posla, nego koliko je njemu trebalo za akšamluk; na kolicima obično kofer, rjeđe dva.

Kod Varcarana koji su ponekad odlazili u Zenicu i sretali ga kod stanice kako sjedi na svojim kolicima, Tuće se raspitivao za svakoga, ali do smrti nikada se više nije zavraćao u Varcar.

Kada bi se sretni s nekim iz Varcara, ostavljao bi kolica u stranu (Neće ih niko!), i, vukući za rukav onoga koga je s dragošću sreo – rekao bi:

–     Hajmo mi mali po jednu!

I otimao se da on plati.

(Juni 1997.)