Na kraju poruke, izvinjavajući se za greške, napisao mi je: “Kad Ti to budeš čitao, čitaj onako kako sam ja mislio pisati.”
Nažalost, Suad je mlad otišao sa ovoga svijeta, a njegov Dnevnik koji je brižljivo vodio skoro svaki dan sa damarom istinskog hroničara – sve dok i on nije napustio svoj Grad i otisnuo se u Ameriku – ostao je neobjavljen… Ove isječke objavljujem na svom Blogu tek da se zna da postoji pouzdan svjedok jednoga ružnog vremena koje se dogodilo i Gradu i njegovim Građanima
…14. JUNA 1992. Nedjelja
Vojna policija upadala u kuće Muslimana i Hrvata i hapsila ih, kao i one što su se zatekli na ulicama. Odvođeni su u tadašnji Štab Teritorijalne odbrane gdje su bili maltretirani i udarani do iznemoglosti – ne gledajući ni kuda ni koga. Moje prve komšije Srbi upali naoružani u kuću mog komšije Semina Pivalića i tada pretražili svu kuću. On je imao najveću kuću i našem komšiluku u kojoj je bila i prodavaonica prehrambene robe. Otvarali su pivo, pili, stalno prijeteći, a niko ne zna zašto. Govorili su mu, ako nešto pronađu, nema ništa ni od njega ni od njegove porodice. Odveli su ga tada u Štab, kao i njegovog sina Semira, zeta Jasmina, brata Muju i njegovog sina Edu. Tada su odvedeni i moje komšije Kemal Memić i Đemal Habibović. Sasvim kasno pred mrak, vratili su se Semin, njegov sin Semir i zet Jasmin, kao i Kemal Memić, dok se nisu vratili Mujo, njegov sin Edo i Đemal Habibović.
15. juna 1992.
Ovog dana su se vratili Mujo i njegov sin Edo. Bili su odvezeni u Bjelajce, a kad su se vratili, nismo ih mogli prepoznati, jer su bili toliko izudarani da im je gotovo promijenjen izgled. Bili su natekli i krvavi od udaraca. Nije se vratio Đemal Habibović za koga se ne zna gdje je završio. Također se ne zna za sudbinu još dosta muslimana i katolika.
16. juna 1992.
Preko radija u Mrkonjiću, a i Radio Banje Luke slušali smo vijesti vijesti o tome – kako oni navode – da su ustaše i balije napale Mrkonjić i polupale i popljačkale sve što je srpsko, te da je srpski narod pretrpio veliki strah. Tako je to govoreno u javnosti da bi narod koji to sluša, a ne živi ovdje, povjerovao. I tako se stvarala jedna propaganda zasnovana na lažima…
20. augusta 1992. Četvrtak
Rano ujutro oko pet sati čule su se dvije ekspolozije od raketa zemlja-zemlja koje su ispaljene sa lokacije Podrašnica. Ove rakete su ispaljene na Jajce. Od tog dana i tog trenutka mogli smo vidjeti avione srpskih snaga koji su nadlijetali sasvim nisko iznad Mrkonjića i Jajca i borbeno djelovali na Jajce i okolinu. Bacili su tada teret po Jajcu i Bugojnu ubijajući civilno stanovništvo tih gradova i okoline. Ne zna se tačno šta je bilo tada, ali se pretpostavlja da nije dobro.
21. augusta 1992. Petak
Preko radija se moglo čuti kako bi se u što kraćem roku trebala izvršiti razmjena zarobljenika sa obje strane. Pitamo se mi koje to zarobljen na ovoj srpskoj strani kad se zna da Srbi nisu nikoga zarobili na vatrenim linijama, osim onih civila koji su pohvatani po kućama, a gdje se oni nalaze, to nismo tada znali. Bilo je dogovoreno da se razmjena izvrši na putu između Mrkonjića i Jajca kod Plivskih jezera.
23. august 1992. Nedjelja
Bila je razmjena zarobljenika iz Jajca za civile koji su tražili da izađu iz Mrkonjića na tu drugu stranu. Iz Jajca je pušteno sve njihovo zarobljeno ljudstvo koji su se borili protiv Jajca. Bila je to jedna nepravedna razmjena. U toj razmjeni moja prva komšinica Razija Raza Murica otišla je u Jajce jer joj se dva sina zatekla u Jajcu prije rata i nisu se mogli vratiti u Mrkonjić. U njenoj kući je ostao samo Enver Murica koji nije mogao tada izaći pošto Srbi nisu dozvoljavali vojno sposobnim muškarcima da napuštaju grad pošto znaju da bi tamo bili mobilisani i uniformisani i – borili se protiv njih…
…31. august. Ponedjeljak
Pijačni dan. Kao i obično, narod je puno u gradu, ali najviše uniformisanih osoba koji nose naoružanje i pucaju. Pucalo se strahovito mnogo u Gornju džamiju koja nosi ime Krzlar-age koja je dosta oštećena, a džamijske stvari vojska odnijela. Ova džamija je u centru grada. Stara je oko 400 godina.
6. septembar 1992. Nedjelja
Prije podne bezazlena pucnjava. Negdje oko 14 sati, čule su se dvije bombe koje su eksplodiarle u Gornjoj džamiji. Pucalo se tada i na Donju (Ričku) džamiju (Hamidiju) a pucali su i neki rezervisti koji su se vozili na traktorskoj prikolici prema Bjelajcu. Pjevali su četničke pjesme. Bili su toliko zarasli u kose i brade – a nosili su crne kape. Prošli su pokraj moje kuće. Kada su zamakli, nisu se više čule ekspolozije. Moje prve komšije Srbi su otrčali vidjeti šta se dogodilo. Bili su to Brane Tica, sin Vida i Milenko Devura, sin Ostoje… Kada su se vratili, rekli su da je džamija puno oštećena i da je sva izbušena od metaka i gelera. Po njihovom izgledu – bili su sretni i zadovoljni sa tim šta se dogodilo…
13. septembar 1992.
Polako svanjiva.
Dan onako uobičajen, ništa posebno, a negdje oko 12:30 ispaljena je jedna granata iz Jajca na Mrkonjić u okolini Orugle, ali nije napravila ni štete niti je bilo žrtava. Oko dva popodne počele su padati granate po naselju i jedna je pala u blizini moje kuće. Druga granata je pala u Riku i oštetila jedan dio kuće Ite Hrustanović blizu Vatrogasnog doma. Još jedna granata je pala na Zborište gdje je bilo dječije igralište između kuća i montažnih baraka. Treća granata je pala u blizni moje kuće u jednu baštu preko puta rijeke i napravila veliku štetu. Četvrta granata je pala stotinjak metara od moje kuće ispod kuće Davida Tešanovića i Stojana Lekića – Stole. Ova granata je samo oštetila jedno auto Dragana Jotića, a geleri su padali i po mojoj i očevoj kući. Prekinula je električni vod i ostali smo bez struje. Jedna granata je pala u naselje Zboriše gdje su se tada igrala djeca. Na licu mjesta je poginuo petnaestogišnji dječak Nenad Devura, izbjeglica iz Jajca koji je živio sa roditeljima u tom naselju. U toj ekspoloziji je teško ranjena jedna djevojka koja se zvala Jadranka Tomić – Jadra, jedinica kćerka Đoke Tomića, konobara. Dok su te granate padale, nisam znao gdje su mi djeca pošto su bila otišla od kuće, vjerovatno na to igralište… Pošao sam ga tražiti. Usput sam sreo komšiju Željka Novakovića i pitao je li mi vidio mlađeg sina Alena pošto se nije vratio kući sa starijim sinom Jasminom… Rekao mi je da ga nije vidio, ali je vidio dosta djece koja su bila gore, a ima i ranjenih poginulih, a ne zna se ko su… Otrčao sam kao bez glave gore na to mjesto, gdje su me dvojica ljudi koje nisam poznavao pitali imam li auto. Rekao sam da nemam. Otrčao sam gore i vidio kako je neko ležao na asfaltu, a pokraj njega bicikl. Pored njega je ležao mali mrtav pas. To je bio veoma stravičan prizor od kojeg mi je dah stao. Na prvi pogled mi se učinilo da je to bio moj mlađi sin kojeg je granata pogodila tačno u glavu. Znao sam da je vozio biciklo i da je otprilike istog rasta kao ovaj što leži na asfaltu tu ispred mene. Nisam mogao prepoznati ko je to uistinu bio. Tijelo mu je ležalo na provaljenom biciklu sa podvrnutom jednom nogom, ali sa raznesenom lobanjom od koje nije ostalo ništa čitavo.
Uzeo sam dvije kosti lobanje sa prosutim mozgom i sastavljao ih ne bih mogao prepoznati ko je to. Zatim sam uzeo kosu sa kožom ne bih li prepoznao makar lice, ali uzalud; sve je bilo raskomadano. Nisam mogao prepoznati ko je ni po nogama i rukama. Tada sam skinuo jednu cipelu i čarapu kako bih ponio kući mojima da vide jesu li to cipela i čarapa moga mlađega sina… Dok sam skidao cipelu, ugledao sma jedan lančić i to mi je bilo sumnjivo jer nisam znao je li moj sin imao ikakav lančić. I, kada sam se spremio napustiti to mjesto, dotrčao je Brane Tica koji je pitao mene koji je taj poginuli, a ja sam kroz suze rekao da ne znam i da je moguće da je to moj mlađi sin, ali nisam siguran. Rekao mi je da to nije moj mlađi sin, jer ga on poznaje dobro i još je rekao da je moj sin Alen kod njega u garaži gdje se skriva još dosta naroda…
8. septembar 1992. Utorak
Prethodna noć je protekla bez sna jer mi je pred očima bio obaj prizor sa Zborišta.
Danas sam vodio sina u bolnicu jer je osjećao bol u kuku od malog gelera… Tada sam u bolnici čuo Srbe kako pričaju među sobom kako ej Jadranka, ona ženska što je poginula od granate, pucala iz ručnog bacača na džamiju u Rici kad joj je momak došao s aratišta.Čuo sam još dosta toga šta su sve neki radili po okolnim mjestima. Ja tu nisam ništa govorio. Bio sam samo slušalac.
4. oktobar 1992. Nedjelja.
Pada kiša. Jutro pravo jesenje. U 10 sati sam bio spreman da idem u Štab jer sam dobio poziv prethodnog dana. Kada sam stigao tamo, već je bilo oko 50 muslimana i katolika, svi smo se međusobno poznavali. Čekali smo pred Štabom radi objašnjenja zašto smo pozvani… Bilo je priče o svemu i svačemu dok se nije pomolio Lazo Šarac, bivši direktor Komunalnog, sa nekim papirima u ruci. Svi smo ga poznavali, a znao je i on nas vrlo dobro. Rekao nam je da se postrojimo… Prvo nam je rekao ovo: „Možda znate ovih dana je bila sjednica u Opštini i donesena je odluka od strane vojne vlasti i od srpskog naroda koji je predlagao da vi ne možete ići na ratište sa našim borcima. A gradu je potrebna radna snaga da bi se neki radovi mogli završiti. Ova sad grupa koja je danas pozvana predviđena je za kopanje kanala za vodu za selo Trijebovo…” Rekao je da je kanal dugačak 8.842 metra, i to se mora uraditi, inače nećemo dobijati humanitarnu pomoć, a oni koji neće da rade biće suđeni od vojne vlasti i istjerani iz grada…
14. oktobar 1992. Srijeda.
Jutro osvanulo sa jakim mrazom po livadama. Ali, ipak, moralo se ići na radnu obavezu kopanje kanala…
…12. novembar 1992. Četvrtak
Rano jutros oko 3 sata i 17 minuta dvije jake ekspolozije – probudile su sve mještane i dale ih u strah. Te dvije ekspolozije digle su u zrak i porušile naše dvije džamije koje su bile dosta oštećene. Srušene su dinamitom koje su u njih postavili i aktivirali Srbi. U trenutku eksplozije, moja se kuća se sva potersla pa smo svi skočili. Samo smo mogli vidjeti bijeli dim koji se dizao u zrak na mjestu gdje je bila džamija. Pogledali smo u pravcu gdje je bila i Gornja džamija, ali nismo vidijeli da li je srušena, jer se odavde ne vidi od Pravoslavne crkve koja nam zaklanja vidik. Predosjećali smo da je srušena jer su bile dvije ekspolozije…
Ibrahim Halilović 
Bio sam u Jajcu u to vrijeme o kojem piše Suad Lepir. O granatiranju Mrkonjića iz Jajca teško da je moglo biti govora. Da su imali granata, da su imali čime, jajački bi branitelji sigurno prvo razorili četničke položaje na Bukovici, samo kilometar dva vazdušne linije od grada odakle su ih četnici stalno tukli svim oruđima.ubijajući civile i razarajući grad. I, čudno je da su granate pale u muslimansku Riku i Zborište gdje su u većini živjeli katolici. Čuo sam ozbiljne ljude kako govore da su Srbi ispaljivali granate na Mrkonjić kako bi zastrašili narod, ali i izazvali mržnju tamošnjih Srba prema Jajcu i Jajčanima kako bi tako dali povoda svjoim “junacima” da još žešće udaraju na grad i građane – Jajce i Jajčane – koji im nisu bili ni krivi ni dužni i koji su se samo branili, ostavljeni i zaboravljeni od svakoga.
Dobar dan gospodine Halilović
Zanima me da li imate još materijala iz dnevnika mog oca Suada?
Hvala lijepo,
Jasmin Lepir
Jasmine, Imam kompletan “Dnevnik” Tvoga oca, a dosta sam i objavio kao želju r. Suada. Možemo “Dnevnik” na ljeto kopirati kad se sretnemo u Bosni, ako Big da,
Odličan tekst…Kad mozemo ocekivati drugi dio…
Kad stignem…
Postovani gospodine Halilović, ja sam u periodu o kojme pokojni Suad piše živio na Zborištu i sjećam se ponekih detalja od tada iako sam bio djete, pa me jako interesuju detalji ovog dnevnika jer u tom periodu je bilo i lijepihi ružnih stvari koje su se tamo dešavale. Molim vas ako je moguće da objavite još koji članak iz ovog dnevnika. Unaprijed zahvalan..
Viktor Baković (Stipin)
Viкtore, Hvala na javljanju. Prirediću još koji odlomak iz Sudovog Dnevnika. Pozdrav!
Da smo svjesni vrijednosti ovog Dnevnika, sigurno bi smogli snage da ga i objvamo u cjelosti, imajući na umu onu čuvenu izreku velikoga sarajevskog kroničara Mula Mustafe Šefki Bašeskije: “Sve što je zapisano ostaje, ono što se pamti – iščezne.”
Da sjecam se dobro Suada cestit pisten dobrocudan uvjek nasmijan i spreman za salu Ciam njegov dnevnik i vidim sta je sve prosao Dosta slicno logorasima Samo je razlika stoje on isao kuci na konsk Logorasi su spavali na betonu Nisi mogao spavati i dasi imao na cemu Svake sekunde cekaosi da dodju date izvedu i premlate do Krvi. Suad je bio drustven covjek nikada nije bio nacionalista Nije odgojen da to bude. Njegov otac Aziz je bio veliki vjernik i posten castan covjek Od takvoga oca dijeca mogu da budu humana postena i da pistuju druge ne gledaju na naciju i vjeru Toje bila Suadova obitelj za svaku pohvalu Ali nestetni rat je unistio ljude i donio im u dusu i srce velike patnje i problemeZnam sigurno da Aziz i njegov sin Suad nisu umrli u tudjini od dobroteUmrli su od muke i jada za svojim ognjistem za svojom Rikom za svojim Varcarem Mrkonjicem Za svojob domovinom BOSNOM nek im je vjecniRahmet