Kategorija: Uncategorized

Profesor Francis A. Boyle:

REFERENDUM U RS VRAĆA NA SNAGU USTAV REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

Referedum u RS je proizveo veoma ozbiljnu krizu za Dejtonski ugovor, za Bosnu i Hercegovinu i za mir u regionu.

Cilj referenduma je da se pokuša poništiti odluka Ustavnog suda BiH koja je konačna i obavezujuća. Referendum poništava Ustavni sud kao instituciju koja čini dio dejtonskog Ustava.

Referendum koji je u suštini korak ka otcjepljenju RS (sto je prema dejtonskom Ugovoru nemoguće) poništiće Dejtonski ugovor.

U situacji kada je dejtonski Ugovor poništen, primjenjuju se odredbe koje postoje u Ustavnom zakonu, a donesene su u novembru 1995., prije nego što je potpisan mirovni Sporazum, što znači da se na snagu vraća Ustav Republike BiH na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.

Bakir Izetbegović, predsjednik Predsjedništva, može formalno objaviti da je Mirovni ugovor poništen i proglasiti ponovno uspostavljanje Ustava Republike BiH bez ikakve pravne procedure pošto na to ima pravo u skladu sa odredbama sadrzanim u Ustavnom zakonu od novembra 1995., godine.

Pošto će referendum vjerovatno stvoriti ozbiljnu krizu, međunarodna zajednica treba spriječiti referendum i sankcionirati svakoga onog ko insistira na njegovom provođenju.

Visoki predstavnik, Valentin Inzko, treba primijeniti Bonske ovlasti i smijeniti odmah sve one koji su smetnja dejtonskom mirovnom Ugovoru. Nije mu potrebno nikakvo dodatno ovlaštenje od PIC-a jer su mu sve ovlasti date dejtonskim mirovnim Ugovorom.

Bosanski građani mogu zaustaviti referendum organizujući danonoćne masovne mirne

proteste ispred Američke ambasade jer je Amerika najodgovornija za implementaciju mirnovog Ugovora, te je je jedina koja bi mogla uciniti puno vise od samog PIC-a. 

Pozivam građane Bosne i Hercegovine da se organizuju i da protestuju ispred američke ambasade sve dok bude potrebno i dok se referendum ne zaustavi, te dok se oni koji su smetnja provođenju mirovnog procesa ne smijenu i ne sankcionišu.

Razgovor obavila mr.sci. Dzenana DELIĆ

Uz moj 70. rođendan

POTREBNO MI JE LIJEČENJE

Danas, 8. septembra meni je sedamdeset godina.

Prije nekoliko mjeseci trčao sam oko 20 kilometara bez ikakvih problema. Mislio sam za svoj veliki životni jubilej pretrčati relaciju od Varcara do Jajca koja je duga koliko i Mali maraton.

Insan snuje, Bog Dragi određuje…

Od sredine ljeta moje zdravstveno stanje nije dobro.

Moja pluća koja su me doskora znala u jednom dahu iznijeti na vrh Lisine, ili biciklom na Štrbinu, sada trebaju liječenje. U Travniku su me slali u Sarajevo na liječenje, ali sam se odlučio za Canadu.

Ovog ljeta nisam viđen ni na Balukhani gdje sam ujutru trčao svojih deset do petnaest krugova oko oba jezera.

Proveo sam deset dana u Bolnici za plućne bolesti u Travniku u istoj sobi u kojoj je nekad davno ležao naš sugrađanin, nenadmašni pjevač Zaim Imamović, koji je nakon selidbe iz Varcara prje II svjestkog rata živio u Travnuku, a kasnije u Sarajevu. Iz Sarajeva je upućen na liječenje u Sanatorij u Travnik gdje je dobio nadahnuće za svoju pjesmu „Stara staza.“

U znak sjećanja na velikog Zaima, na moj boravak u Sanatoriju, kao i u znak zahvalnosti svima koji su mi pokušali pomoći i osokoliti me, snimio sam ovaj video spot i poklanjam ga za moj rođendan.

Zahvaljujem se dr. Nisvetu Hrnjiću i medicinskom osoblju Doma zdravlja u Jajcu, zatim dr. Maliku, dr. Emiru i ostalim doktorima u Sanatorijumu u Travniku, a posebno medicinskom osoblju, i baška medicinskom tehničaru Seadu Mrkonji.

Posebno se zahvaljujem mome prijatelju, velikom sevdaliji, vrsnom specijalisti i humanisti dr. Semiru Vraniću.

Veoma sam zahvalan mojoj užoj i široj obitelji.
Hvala svim iskrenim prijateljima na brizi i bodrenju!

Odmor u Bosni i Njemačkoj koje je bio planiran do 18. oktobra prekinuo sam kako bih već u narednu subotu bio kod svoga doktora u Windsoru u Canadi.

Nadam se da ću svoj san o ponovnom penjanju na Lisinu u jednom dahu bez odmora i trčanju Malog maratona od Varcara do Jajca ostvariti već iduće godine.

Nadam se da ćemo se svi još dugo sretati i prijateljovati u zdravlju i veselju – kako u stvarnom životu, tako i u virtualnom svijetu!

Pjesma “Stara sataza” nalazi s ena ovom linku:

KNJIGA SABAHUDINA DUDINA ŠEHOVIĆA „GLAVU DOLE! RUKE NA LEĐA!“ IZLAZI IZ ŠTAMPE ZA DESETAK DANA

Poslije višemjesečnih porođajnih muka, knjiga Sabahudina Dudina Šehovića „Glavu dole! Ruke na leđa!“ naći će se u rukama čitatelja za desetak dana.

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini bio je slatkorečiv kada je bila u pitanju ova knjiga. Obećali su je štampati o svom trošku, uzeti za se jedan dio tiraža, dati Dudinu njegov dio. Tako je bilo sve dok je predsjednik Saveza Jasko Mešković sa svojim svjetnicima nije pročitao knjigu i pogazio dato obećanje prije mjesec dana.

Između Istine koja je iznesena u knjizi, i Stranke koja je poklopila sve u Bosni, pa i ovaj Savez, koja nas je usrećila ropsrvom i u našem gradu,  Mešković i njegovi savjetnici su se opredijelili za Stranku. Jer, rahatluk koju im pruža Stranka Meškoviću – kancelariju, sekretarice, vozača, savjetnike, lijepu plaću, putovanja, konačenje u hotelima – ne smiju biti dovedeni u pitanje štampanjem jedne knjige čiji autor bez dlake na jeziku ispisuje povjesnu Istinu, ma kakva ona bila i ma koga zaboljela. Očito, ta istina „logorašu“ nije po volji, usvari opasna je po njegov rahatluk.

Mešković je pokušao ubijediti Dudina da izbaci neke dijelove knjige ili neke opise likova. Pitao je: „Gdje si našao Halilovića, kako si došao do dr. Lovrenovića, Marjana Hajnala?“ Iako je i Meškoviću ponuđeno da dadne svoje mišljenje o knjizi, on ga nije napisao, ali je pitao Dudina zašto među recenzentima nema više Bošnjaka, zašto je toliko katolika Hrvata zastupljeno u knjizi, što će ta i takva fotografija. Tražio je da Dudin prepravlja knjigu i krivotvori povjesne istine. To je isprva radio po malo diplomatski i uvijeno, ali najzad je Meškovović priznao da on  mora igrati onako  kako Starnka svira.  I dok Mešković brine o tome koliko Hrvata (sve čestitih građana, sic!) ima u knjizi, njegova Stranka pravi Treći entitet sa nerpijateljima Bosne, dodatno dijeli Bosnu na distrikte, učvrćuje gencoidnu RS…

Meškovićevi zahtjevi su sa prezirom i gnušanjem odbijeni. Istina nema cijenu. Izemđu para i istine, opredijelili smo se za – istinu bez ikakve dvojbe, a knjiga će već nekako biti štampana, a ako ne, pojaviće se na internetu.

U međuvremenu  rukopis knjige je obogaćen novim svjedočenjima, fotografijama…

Teret štampanja knjige pao je šupalj džep Dudina Šehovića, a dio troškova solidarno sa svojim prvim komšijom snosiće moja familija. Uzdamo se u pomoć dobrih ljudi i udruženja jer knjiga je od našeg općeg interesa.

Ova knjiga ne bi trebala završiti u Dudinovom golubarniku, ili u nekom kirelju, daleko od očiju čitatelja.

Varcarani imaju puno razloga nabaviti ovu knjigu da bi je čitali i podsjećali se na zlo koje je su i sami preživjeli, a pogotovo sugrađani poput Dudina. Ta knjiga je povjesna čitanka za sve nas i uputa za trajno sjećanje zapisivanjem, zahtjev za pravodom, kako se zlo ne bi ponovilo.

Knjiga je nenadmašno autentično svjedočenje Sabahudina Dudina Šehovića. Njegova sjećanja  podupiru paralelna svjedočenja njegove Hasnije, zatim drugih sudionika i svjedoka, pa je svaka Dudinova riječ u knjizi neupitna.

Jedan logoraš iz Ključa, kome su četnici čekićem porazbijali čašice na koljenima, pa je bio nepokretan, izbližeg je u najgorim mogućim uvjetima imao priliku uvjeriti se kakvi su Varcarani, pa je Dudinu rekao:

„Ne vidjeh boljih ljudi.“

Budimo i ostanimo takvi,  građani baška u svojoj plemenitoj ljudskosti.

Cijenimo, uz zahvalnost, ovo Dudinovo hrabro svjedočenje i ogroman duhovni i materaijalni napor da bi ova knjiga ugledala svjetlo dana i došla do čitatelja.

U uvodu u knjigu napisao sma ovo: „Ovu knjigu doživljavam kao poruku suprotnu njenom naslovu – pa je tako treba i čitati – glavu gore, ispravi se čovječe, pobuni se protiv zla i nepravde, pa šta koštalo! Inače, nestaće te.

Sabahudin Šehović se ispravio kada ga je samo jedna  riječ protivljenja i prkosa mogla stajati glave. Nije se pognuo do danas, o čemu je trajni svjedok ova knjiga.

Sabahudin Šehović je davno nadvladao strah. Odavno je red na nama i našem uspravljanju.

Ova knjiga može poslužiti kao dobar poticaj i putokaz.

Dignimo glavu i zahtijevajmo pravdu bez koje nema pomirenja ni suživota.“

DODIKOVIM REFERENDUMOM NESTAJE DAYTONSKI SISTEM I RS, A VRAĆA SE USTAV REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE

Gen. Sefer HALILOVIĆ: Održavanjem referenduma u tzv. RS, definitivno prestaje važiti daytonski Sporazum i automatsko po pravnim regulama stupa na snagu Ustav Republike Bosne i Hercegovine.

Nažalost, osim BPS-a, niko nije bio spreman odreći se vlasti i fotelja u korist građana i države RBiH– pa je na prvim izborima poslije agresije i genocida – ozvaničeno etničko čišćenje i potvrđena opstojnost – iako ilegalnog dejstonskog sisetma i RS.

NISAM NI U KAKVOM SUKOBU SA ADVOKATOM GORANOM MARIĆEM, ALI ČETNIK GORAN MARIĆ JE U NEIZAZVANOM SUKOBU SA MNOM – I SA PRAVDOM

• Gradom kruže glasine kako sam se sukobio sa uglednim advokatom Goranom Marićem (sinom uglednog sudije i advokata Nike Marića, kako bi se skinula krivica sa nasilnika Gorana Marića – sina Ilije i Zage – koji me pokušao ubiti prije nepun mjesec dana. Gorana Marića je lažima pokušao otkloniti svoju krivicu, preparirao je svjedoke, a na ruku mu ide, misli, i genocidna policija, kao glasine po gradu – ali liječničko uvjrenje o mojim povredama – je neoborivo dokaz njegove krivice 

Prije nepun mjesec dana nakon što me je svojim autom ugrozio na trotoaru u ulici u Mrkonjić-Gradu, na što sam samo blago prigovorio da je trotoar za pješake, gradski kabadahija, četnik po vokaciji Goran Marić (sin od oca Ilije i majke Zage)  me grubo napao, izvrijeđao da sam kriv za rat, krvoproliće, psovao mi mrtvu Majku, pa me pokušao udaviti u dva navrata, pred više svjedoka – slagao je miliciji kako me nije napadao te kako sam je njega vrijeđao.

Nakon što policija blagonaklono primila ovaj napad na moj život, te je napadač saslušan tek nakon šest dana nakon pokušaja ubojstva, umjesto da je bio odmah uhapšen, nakon što su preparirani svi svjedoci – kako nisu ništa vidjeli… – evo novog pokušaja sapiranja krivice. Rekao bih da je ta smišljena podvala  bumarang koji će se Goranu Mariću razbiti o glavu. O čemu se radi?

U gradu je plasirana  priča kako sam se sukobio sa ADVOKATOM Goranom Marićem (sinom ustaškom granatom ubijenog moga prijatelja NIke Marića, sudije i advokata) kako bi se odvratila pažnja od istine da me je bez razloga napao Goran Marić (zadnji slog prezimena se izgovara otegnuto) koji je sin je Ilije i Zage Marić – ćaća mu je bivši vozač u Domu zdravlja, ona trgovkinja u „Zadružnoj trgovini.“

Ovu dezinformaciju doživljavam kao još jedan pokušaj da se skine krivica sa napadača Gorana ( sina Ilije i zage Marića) i prebaci na me i ako treba –  na čestitog gradskog advokata Gorana Maraća iz ugledne obitelji advokata Nike Marića, moga predratnog prijatelja.

Krivicu – pokušaj ubojstva ne može niko zataškati, ni genocidna mrkonjićka milicija koja štiti ratne zločince, koja pokušava po drugi put od mene napadnutog napraviti napadača,  niti svjedoci koji lažu kako nisu nipta vidjeli, niti ovakve gradske priče. Postoji liječiničko uvjerenje o tjelesnoj ozljedi koje sve to demanira.

(Jedan primjer : jedna trgovkinja iz „Mikija“ mi je rekla da ona nije ništa vidjela – kada me Goran Marić pokušao udaviti, ali jeste njena koleginica koja je tada bila unosila robu iz kombija u prodavaonicu. „Ona je vrišteći utrčala u prodavnicu i dobro me prepala,“ rekla je trgovkinja za svoju koleginicu. Obratim se toj trgovkinji „koja je vrišteči utrčala u prodavnicu“ kada me Goran marić pokušao ubiti, a ona – nasmijano, kao nevinašce iz bešike kaže: „Nisma ja ništa vidjela!“ Pitanje na koje i buala lahko može odgovoriti; mora postojati razlog za njen strah, vrisku iprepad kolgeinica i mušterija, ali eto, u mrkonjićkom slučaju – vrišti se onako bez veze, a da onaj ko vrišti ne zna što vrišti i bježi sa lica mjesta, niti oni koje ta osoba prepada imaju pojma o čemu se radi.)

Ovo je jedan, a zabilježio sam još nekoliko takvih laganja u moje oči kako bi se zaštitio nasilnik Goran Marić, sin Ilije i Zage koji me pokušao ubiti.

Pravda je u Mrkonjiću spora i nedostižna, pravo je svoja suprotnost.

To se pokazuje i u ovom slučaju.

Ali, što se mene tiče – slučaj se neče završiti ni na verrziji priče o napadu koju je miliciji ispričao napadač na me Goran Marić sin Ilije i Zage – niti na pričama kako sam se sukobio sa poštovanim advokatom Goranom Marićem.

Do cjelovitog teksta – klikom na donji link:

http://faktor.ba/stav-knjiga-koja-je-potresla-krajinu-mrkonjic-grad-nekaznjenih-zlocina/

Na sabahu me dočeka ovaj e-mail – zahtjev za objavom komentara. Ne htjedoh ga uvrstiti među komentare, nego ga stavih na “front page” kako bi čitatelji vidjeli kakvo ljudsko smeće je taj Nikola koji je ispisao tih nekoliko reda, mada se pokušava predstaviti kao svjetski civilizirani građanin.

On je u suštini četnik sa dna kace i on mrzi ne samo mene, on mrzi jednu čitavu cijelnu grupu zbog njene narodnosti i vjere. Da ima vlast, on bi nas sve pobio.Njemu je malo reći  “Sikter!” Terba po onoj četničkoj  bašuni udariti istinom koja ga, očito jako bili.

Umjesto da preda rahmet umrloj Ričanki Zejni Dedić jer je komentar ostavio na mjestu gdje sam se prisjećao te svoje fine komšinice koja je umrla u izbjeglištvu – Nikola laje kao bijesan četnički tornjak na Ričane i me, pa sam uzeo sebi za slobodu počastiti ga sa – činjenicama od kojih on bježi, ali neće uteći.

Ne i ne! Ovo nije nikakvo pravdanje Nikoli,nego poruka svima kakav je on da sa mnom neće lahko proći – ni kao seoskim učiteljom, ni kao “novinarem.”

Evo kopije te Nikoline škrabotine – bljuvotine:

Nedjeljko (Karaulac) je – kako se vidi iz priložene kopije – reagirao na moj tekst In memoriam  Zejna Dedić – ODLAZI MOJ RIČKI KOMŠILUK, ali nije se kukavica sinja smio ni potpisati.  Šta mu je u tom mom tekstu ili komentarima zasmetalo, ne znam, ali znam da je onako četnički – seljački i papanski, primtivno, drsko i bezobrazno pokušao udariti na Riku i  na me. – lažima, objedama i podvalama. Hinjski.  Pošto nije u stanju demantirati činjenice, on pokušava osporiti mene. Budući da je takav bezobrazluk, zamjena teza – bila prije, a i danas je jako u modi, a posebno kod pripadnika četničkog pokreta, odgovoriću Nedjeljku, a misliću i na sve ostale kao što je on. Odgovaram u svoje ime i u ime Rike koji je dio mene i kojoj svim bićem pripadam.

1. Nedjeljko je napisao: “Sjecaju ce vas, dok jedete vruce cvarke kod Tancila i Drage Srdjena, ne mogu sakriti okus odvratnosti koji osjecam ka vama.”

Moj odgovor: To je gnusna laž. Nikad u životu nisam kod pekara, inače starog četnika Stanislava Vuković Tanćila jeo čvarke. Čak nisam ni kruh kupovao, jer bolji kruh je pekao Rajak, koji je znao i srbovati, ali nije mi smetalo, bio je majstor za kruh.. Nikad nisam unišao u kuću čestitog građanina Drage SrđenovićA – prijatelja moje familije, koji nas je pomogao u našoj ričkoj guremi prije nego neki Ričanin,  njegujući veliki dostluk sa mojim rahmetli ocem. Pa i da sam se ikad našao u kući pokojnog Drage Srđenovića, taj gospodin nikada ne bi ni u snu pomislio ponuditi me čvarcima. On bi nam za Uskrs slao šarena jaja i peretke.  Ponuditi čvarke ili poslati ih – bila bi uvreda za Dragu, a ne za nas! Takvo nešto ne bi palo ikome u Surjanu, Baraćima, Peckoj, Liskovici – ako je pravi pravoslavac ili katolik, koji poštuje tuđu vjeru, običaje,  pa i pravo na izbor hrane koju će neko jesti. Ima stara izreka – “Nije važno šta ulazi usta, nego iz usta!”

Bio sam sto puta u pravoslavnim i katoličkim kućama. Nikad me niko nije ponudio čvarcima, niti sam ikad u životu okusio čvarak. Čak i u vojsci, nisu ih servirali, ali su nas prisiljavali da jedemo krmetinu jer nas nisu poštivali kao ljudska bića, čak ni onoliko koliko su nas poštivali obični seljaci iz Tribova. (Mora da su se smijali i izrugivali logorašima na Manjači, muslimanima, koje su izgladnjivali toliko, da su se jagmili za komadić krmetine, da bi ostali u životu!) Navikavanje na krtmetinu je dio plana na uništavanju našeg muslimanskog i bošnjačkog identiteta, na uništenju Rike i Ričana.  Čak ni stari Bošnjaci čije korjene mi muslimani Bošnjaci baštinimo, nisu jeli krmetinu, niti su pili vino, a postili su pet dana u sedmici. Na Bobovcu, stolnom gradu bosanskih kraljeva, nađene su kosti raznih životinja koje su i kraljevi bosanski jeli, ali nije nađena ni jedna kost od krmeta.

Ni četnik Tanćilo nije niti nudio niti prodavao čvarke. Možda bi ih neko od muslimana i jeo, ali svako ima pravo na svoj izbor, pa šta će i koliko jesti.  Čvarci su prozvod svinjokolje, a Tanćilo nije klao krmke u svojoj pekari niti je ikad ikome nudio čvarke. Prema tome, Nedjeljko laže. Ko laže taj i krade, a od četničkih laži i izmišljotina stradala je Rika, nagrebusili Ričani, njihova imovina je opljčkana i oduzeta i – oni su na temelju tih izmišljotina morali napustiti svoj grad i svoju Riku – među ostalim i zbog Tanćilovog sina – jer iver ne pada daleko od klade. (Čuo sam da ne izlazi iz kuće i da je pobudalio!) Odvratno zar ne!

2. Citat iz Nedjeljkovog “komentara:” Prije svega, vi ste ucitelj, seoski ucitelj, a ne novinar, kako se zelite predstaviti.”

Tačno je da sam seoski učitelj jer me mjesto u gradu nije moglo zapasti. Tamo su učiteljska mjesta bila rezervirana uglavnom za Srbijance i Srbijanke koje su govorile ekavski, a izrugivale se našoj ikavici koja je zabranjena, mada je starija od tog njihovog ekavskog kojeg su nam namećale, suptilno, drsko, bezobrazno, velikosrpski. Uzgred, ikavica je bila pismo Rike, pismo s kojim se ponosim. Uništavanje ikavice i od strane naših “mrkonjićkih” učitelja i profesora  Srbijanaca i Crnogoraca – dio je plana uništenja amuslimanskog i ričkog identiteta. Prvo mu uzmeš jezik, i onda on nije ono što je bio. Nametnrš mu svoje četničke običaje, roljanje, krmetinu – kao dokaz lojalnosti – turbo-folk umjesto sevdalinke i – u čemu je razlika između Nikole i nekoga muslimana? Sve to je genocid. Način na koji Nikola govori u Ričanima spada pod paragrafe Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida i ja ću vjerovatno tužiti ga Sudu BiH.

Pošto su naša mjesta zauzeli Baraćani, Srbijanci i Crnogorci, šta je mene moglo zapasti, učitelja – porijeklom iz Rike? Zato sam  kao odličan đak Učiteljske škole, najbolji u svojoj generaciji – dobio posao (dobro je da me zapalo, sretan sam da me je baš Likovica zapala!) u Liskovici, prvo Gornjoj, pa Donjoj. I danas rado odem tamo, ali tuga me obuzme kad vidim šta su Nikolini četnici uradili, kakav su barzbarizam, divljaštvo iskazali, uništavajući sve pred spbom, posim ralije po podrumima, da bi zaglavili na Barevu.  Prijetim s eonih dvojice Liskovičana kojima su Nikolini sjekirom raspolovili lubanje i prosuli mozak. Bili su starci i nisu mogli bježati sa ostalim ispred koljača.  Prisjetim se lijepih dana, svojih prijatelja Liskovičana koje je četnička soldateska pobila i rastjerala sa kućnog praga pod lažnim optužbama, kakvim se i Nedjeljko služi – pa je sada Liskovica u ruševinama, zarasla u korov, ali i mjesto u koje se Liskovičani vraćaju, četnicima uzinad;  Zovu me na kahvu kad god se sretnemo u gradu. Zovu me o godovima. Kada sam nekad davno kao seoski učitelj, odlazio iz Liskovice, teško smo se rastali moji đaci i ja. Plakali smo. Kada me ugladaju šire ruke, plaču od dragosti što me vide! Pa, zajedno pustimo suzu za nekadašnjom finom Likovicom koju su Nikolini sunarodnjaci spepelili.

Bio sam i prije nekoliko dana u Liskovici, obišao ruševine obje škole u kojima sam postizao odlične rezultate u obrazovanju mladih generacija – pravoslavaca i katolika, koji me i danas zovu “učo” i srdačno se rukuju i grle sa mnom. Dok sam bio učitelj u Liskovici, rado su me pozivali u goste, stavljali i vrh sofre i – nikad me nisu ponudili ni svinjetinom, ni čavracima, kako mi to pokušava podvaliti Nikola, obični primitivac i neznalica, lažov, koji nema pojma ni o Bosni, ni o Varcaru ni o Rici, jer je zadrti, samo pritajeni četnik, tim gore što živi u sred Beograda, on nikad građanin svijeta neće postati, taman da je sto “vakulteta” završio, a ja i danas bio seoski učitelj.

Kada bi Liskovičani predamnom jeli svinjsko meso, bilo ih je stid, bojali su se da me ne uvrijede i po nekoliko puta su govorili: “Izvini učo.” Od takve kulture je operiran ovaj Nedjeljko. Umjesto da preda rahmet Zejni Dedić koja je zbog četnika poput njega umrla u uzbjeglištvu, daleko od Rike i Čaršije,  on laje i laže na me, ruga se mome časnom učiteljskom zanimanju, i što je gore – laaje na Riku i Ričane, a ja sam glavom i bradom, duhom Ričanin.  Za mene je ponos što sam bio seoski učitelj!

Uoroš Anđelić koji me je pozvao da budem novinar, upoznao me  baš u učionici seoske škole u Liskovici, i baš kao seoskog učitelja. Koja čast! Uroš je velikan u čijoj sjeni su i Nedjeljkove veličine razni Ubiparipi, Tegeltije i drugi skorojevići, veliki neprijatelji muslimana. Sve četnik do četnika, pljačkaš do pljačkaša. ugursuz do ugursuza. Njema je najdaraže unišzavati prodnu okolinu, kad malo odmore od klanja nevinih. Tako Zoran Tegeltija dovede Talijane u Bilajce da tamo sagrade monstrum-fabriku za proiuvodnju silicija koja će gutati 65.000 kubika drveta godišnje. Ko se pobuni zbog buke i smrada, Tegeltijini u Općini mu savjetuju da se iseli. To je taj Nikolin Tegeltija, koga su baš neki dan saslušavai u Tužilaštvu BiH. Što veći hajduk i lopov, to veći u očima Nikole!

Nenad Pejić, onaj ko me je zapošljavao na TV Sarajevo gdje sam upornim radom i primjerenim novinarskom prilozima već bio stekao veliki ugled, odbio je primti na konkursu bar tuce fakultetskih obrazovanih novinara – čak nije dopustio ni da me tesriraju kao ostale iz općeg obrazovanja, znanja domaćih i svjetskih ekonomsko političkih prilika. Nije svak mogao raditi na TVSA, a ovakvi kako Nikole ne bi mogli ni prismrdjeti.. Bio sam progonjen od Kokeza, Ubipripa i Šolaja, njihovh trabanata i služinčadi  – pa UDBE, zatvaran u Crnu kuću, ali moj ugled je stalno rastao jer sam ljubio istinu, pa šta koštalo.

Jer, za razliku od Nikole, “građanina iz Čaršije,” ni kao Ričanin i seoski učitelj nikada nisam lagao. Nikad nisam krio, nego se ponosio da sam učitelj i to seoski koji je svojim radom, a ne laktašenjem kao Ubiparipovci, postavljen za samostalnog urednika – reportera TV Sarajevo.  Kad god su me kolege novinari pitali koji sam fakultet završio, odgovorao sam da sam učitelj po zanimanju i to – seoski. Kada me monatžerka rahm. Christl Tanović (Njemica, Bosanka, imala je završenu Filmsku akademiju) pitala gdje sam ja završio filmsku akademiju – jer mojim prilozima ne treba nikakva montaža – rekao sam: Nikakvu. Čak ni pijući kahvu sa Šerkom fotografom nisamo razgovarali o filmu, fotografiji…. Što će mi Akademija, kad mi taj posao ide od ruke – kao seoskom učitelju. I ne samo taj. Danas mogu predavati kao učitelj tim akademcima – novinarima.

3. Nikola je napisao i ovo: “Vi niste gradjanin, carsijan… vi ste rican! Dok sam ja zivio u toj carsiji, ricani nikad, ali nikad, nisu bili gradjani, vec “ricani,,. Dedici, Cerici, Gacici itd, nisu se htjeli ni oroditi sa vama…jer ste bili “ricani“. Sa duhom i tradicijom nase carsije vi nemate veze!”

Moj odgovor: Da nisam, niti sam ikad poželio biti Čaršijan, niti sam ikada rekao da sam iz Čaršije, premda dugo ne živim u Rici. Meni – Rika dosta! Fine građane, ma ko bili, kao i seljake, ma ko bili i odakle bili – poštujem i cijenim. To što se Dedići, Cerići, Gačići nisu orođavali s Ričanima, nije rički problem, ali jesu i tu Nikola laže da nisu; Ričani (veliko “R”) nisu ni ciljali tako visoko kao što je čaršija ili gradske obitelji poput spomenutih. Bilo je cura i u Rici, Volarima, Duljcima, Baljvinama, sve lipša od lipše. Šta im fali! Gačićima, Dedićima – niko nije branio slobodu izbora – pa su se oni orodili sa Srbima, umjesto sa Ričanima, što je za me sasvim u redu, pod samo jednim uvjetom – da su dobri ljudi i da njihovi prijatelji nisu četnici. Nisu!

Zejna Đuzelović kojoj sam u svom tekstu predao rehmet kao komšinici Ričanki, bila je udata za Saliha Dedića, u Čaršiji. Prema tome, Dedići su se orodili i sa Ričanima, pa je Nikola i na ovom primjeru uhvaćen u laži. Njemu je to naravno čast i kompliment jer je to dio njegova poganog mentaliteta.

Srdačno se sretnem sa Jovankom Dedić na Čaršiji, pitam Mehmeda uvijek za nju. Zovemo je Jovanka Mehmedova; kada niko nije smio ni od Ričana ni od Čarišijana osim Timke i Sajme – nije smio biti viđen na puškomet od muslimana Bošnjaka,   ona  je donijela punu korpu namirnica, pa čak i parfem mojoj supruzi i djeci koje su četnici držali u kućnom pritvoru pod četničkom oružanom stražom dva i pol mjeseca. To je ljudski gest koji se ne može i ne smije zaboraviti, koji je dio povjesti ovog grada, kojem Nikola svakako ne pripada. Može on živjeti sto godina u Čaršiji, ili u Beogradu, ali on je duhom primtivac i četnik.

U Obrcima su stradali i Ričani i Čaršijani, među njima i Dedići, sve od četničke ruke. Mirni Ričani  su stradali od terora Kačarevih, Stojičića, Todorovića, Markovića i inih četnika koji nisu nikad bili građani, mada su živjeli i po Čaršiji; od njigove zločinačke ruke stradali su i Čaršijani, a pogotovo Ričani i Zborićani. Stradali su jer su muslimani ili katolici, jer su pogrešna imena nosili, kako se tačno izrazio Đuro Marković pred postrojenim robljem u Podbrdu pred put u logor Manjaču –  određeni planski na mučenje i smrt.

Ako Nikola odslikava duh Čaršije, ja zaista niti imam niti želim imati ikave veze s tom i takvom Čaršijom. I onako idem priko pijace u Riku, a vraćam se priko Zborišta. Jer ja sam ponosni Ričanin, onaj iz gureme i potribe, onaj sa mosta, onaj što je seoski učitelj i novinar, ali i svjetski građanin: ma gdje bio – ali uvijek Ričanin; uzme mi li neko Riku, uzeo je mene. Riku mi ne može iščupati iz moga sjećanja, iz moga bića, jer Rika je dio mene. Rika je centar svijeta i nikad se Rike neće odreći jer ne želim se odreći samoga sebe, svojih korjenova, baštine… Komšija, a ni rahmetli Zejne Dedić Đuzelović, Ričanke koja se orodila saDedićima iz Čaršije. Nakad, nikad nisam tvrdio da sam Čaršijan, kako mi to podvaljuje ovaj četnički lažov Nikola koji bi me zbog te izmišljotine, mogao i ubiti, ukaže li mu se prilika.

Citat Nikolinog “komentara:”  (Ričani su ) “Cakijasi, neradnici, prljavi, neobrazovani,… vi nikad niste bili, niti cete biti, dio Mrkonjic Grada.”

Odgovor: Ričani su kao vrsni majstori kovači kovali čakije, bolje rečeno šklopčeve, ali i handžare i bodeže u novije vrijeme koje su kupovali seljaci. Od šklopca se nisu odvajali ni kada su spavali, ni u crkvi, ni kada su s  “ovcami” a handžarima su klali  nedužne ljude.

Kada dođi u grad, obično bi sjedi na kraj ceste, na Kolobaru, u park,  ili za kafanski “astal” – iz šarpelja izvadi komad slanine bijele poput safuna, pa bi tim šklopcem koji je visio na uzici ispod pasa, rezuckali slaninu, sladili se bijelim ili crvenim lokom, zalijevali rakijom dok im se sve to cijedilo niz bradu- što je moglo biti za gađenje, ali nismo to uzbijali. Takav im adet, džaba im. I seoske žene su nosile šklopčeve.

Ispod naših kuća tekla je Crna rika (Kloka. rika) i mi  bi dica –  dok brljak zvizne – zagrađivali riku, kupali se ispod Esedbegova mlina, u Zelencu, Talićkii, Bušnici, po vazdan… Rika je bila čista, pili smo je, lovili potočne pastrmke. One ne žive u opoganjenoj vodi. Kako mi Ričani možemo biti prljavi, a rika nam ispod nosa, a nije prvljav neki Čulićev četnik koji je u “vučijama” na paripu morao donijeti vodu sa udaljenih vrela da bi – imao samo za piće. O kupanju nije bilo ni govora.

I danans mi je u nosu  smrad koji svakoga zapahne kada uniđi u autobus koji je vozio u Čuličevo Trijebovo, li iz Glamoča prolazio u Banju Luku. Taj smrad, nečist od ljudskih znojavih i prljavih tijela, bijelog luka.

U isto vrijeme vidim na rici Hadžeru Kaharević kako po cilo jutro ispira veš, noge joj se crvene kao paprika od studene vode, da bi joj čeljad bila čista. Kemala, sina joj, izmcrvariše četnici prava zdrava. A ko ga je odveo na Logor Manjaču, ako nisu oni koji su pridošli u grad ili se smatrali Čaršjanima?

Da, ja nisam Mrkonjićanin, Markonjićani su Cerići, recimo, a ima ih još puno, za izvoza. Njihov izbor – i to je njihova stvar. Ja sam Ričanin i Varcaranin i s tim se ponosim. Moj izbor.  Ah, da: naš nekadašnji, a danas oteti poseljačni grad, palanka, imao je vodovod davne 1595. Rika je imala fiskiju pred Džamijom dok je nisu zavrnule prodšlice. Ta fiskija (viskija) je dio povijesti grada, kao i ona u džamijskoj ogradi u Čaršjiji koju su kao i šadrvan u avliji  persušili četnici – da na njoj ne bili pile snaše ili seljaci kada o pazaru ili svecu sajdi u “grat,” nakon što bi pojeli komadić “krua” kod Tanćila, kojeg su zvali “kolač,” šklopcem otrkrižene slanine  iz šarpelja, pa zalili tom studenom lisinskom vodom, ako ne rakijetinom. Da ne bi abdestli ni Ričani, ni Zavakufljani, ni Čaršijani. Da im se zatre sjeme. pa su namjestu džamije – napravili javnu deponiju smeća. Kad će ovaj četničićNikola napisati megdje da mu je žao zbog svega što se dogodilo Varcarnima – mislimanima i katolici, ponajviše u Rici i Zborištu. Nema taj osjećaj za ljudsku bol, kulturu jer on je pogani lažov.

Kao da gledam prizor: snaše bi raskorači noge, pa bi  pišaj na sred čaršije. Sjećam se tih potoka po neasfaltiranoj Čaršiji, ili na pijaci na Kolobari, u Rici…Već naredno koljeno tih i takvih snaša- svjetski su građani dana – poput Nikole koji drži Ričanima predavanje, ne samo o higijeni.  Istina boli “svjetskog građanina” Nikolu pa laje na me ko bijesan, ali krezub pas.

Ričani su imali i ćenife u kući ili bašči, koje bi Ilijica izlijevao njemačkom “šlemom.” Prali su se najmanje pet puta dnevno, ako su bili pravi vjernici. Kako takvi mogu biti prljavi? Prljava je, zaudara čak od Beograda ili Bog zna odakle – Nikolina duša, a inteleketa nema ni zehre – nepismen je, slijep kod očiju, a to je neizliječiva bolest. Ne pomaže tu biti ni Čaršijan ni građanin svijeta.

Nikola je i rekao i ovu laž o Ričanima i meni: “Oni su, (biva Čaršijani) za razliku od vas, postali gradjani svijeta, a vi ste ostali “rican“…pun mrznje prema svemu boljem, ljepsem, obrazovanijem… Od dana kada stojite na rickom mostu cekajuci da neko nesto uradi za vas, pljujuci Baracane, pa do danas kada iz Amerika, Kanada i sl. sirite mrznju, ja ne vidim ni milimetar da ste se pomjerili… i dalje stojite na istom mjestu, mrzite sve bolje, obrazovanije, ambizioznije od sebe, bacajuci smece u istu ovu “riku“ od koje crpite vas identitet, a koje sam se ja stidio, dovodeci prijatelje sa raznih meridijana.

Odgovor: Ričani nisu bili neradnici, naprotiv. Da jesu, bili bi prosijaci. Išli bi u Baraće prositi. Ako su tamo odlazili, odnosili su svoje majstorske rukotovrine. (I varcske kovače su četnici rastjerali, mada su baš njima njjviše valjali!)

Nije Ričanina moglo zapasati školovanje od novopridošlica Tegeltija i Nikola, Ubiparipa, pa su Ričani radili na pilhani ili u Metalcu, ali bili odlični radnici.

Oni su duhom  prirodno inteligentni, rođenjem, naslijeđem, “vodom rikom i Rikom kao mjestom rođenja)  veliki i u svijetu poznati majstori, umjetnici, i – svakako svjetski građani. Lijepo su se uklopili u život u Njemačkoj, Canadi ili Švedskoj, Australiji, naučili jezik, a nisu, nadam se, djeci zaboravili reći da su Ričani i da je Rika centar svijeta. Evo, moja kerka se udala za Nijemca iz Frankfurta, sin oženio Njemicu. Upravo, dok ovo pišem oko nogu mi se vrzmaju Amir i Jasmina koji odlično razumiju bosanski jezik Rike pa me zovu ikavski: “Dida!” Malo, malo, pa smo u Rici. A did, did je kao Ričanin, i samo kao Ričanin dio svijeta, ali ne onog Nikolinog, nego civiliziranog. Što se dida tiče, on ne bi nikad napustio Riku i otišao u Canadu da me “najveći svjetski teroristi četnici i barabe” nisu primorali na to. Pa i tamo, pronisim slavu Rike, pišući na engelskom, po novinama – može i na njemačkom ili francuskom- o Ajišinoj kukuruzi, koju niko na svijetu ne zna bolje ispeći od te Ričanke – vidi čuda – Dedićke, a nije iz Čaršije niti iz Baraća.

Ričani ne znaju mrziti, da znaju ne bi ih četnici klali po stoti put. Da znaju mrziti, ili makar prezirati, ne bi prijateljovali sa okrojelim četnicima iz komšiluka poput Kačara koji su ih bez ikakvog službenog naloga i krivice samovoljno hapisli – kao civili civile, komšije – komšije.

Tačno da su Ričani kao i sav bosanski svit bacali smeće u svoju Riku, ali za TV SA snimao sam i akcije na čišćenju te Rike. Danas je veliki kontejner pokraj same raskrsinice u Rici, i novopridošli “Riječani” bacaju smeće u nj, ali i u riku. Prije nije bilo ni kanti za smeće, ni kontejnera. Bili su Ričani, pa ih pojela maca.

Ričana više nema, a dok su bili – plaćali su Komunalnom novac za uređenje grada, pa i čišćnje rike (Crne rike). Ta Rika je danas zapuštenija nego ikad, iako u njoj, je li, žive civilizirane pridošlice umjesto Ričana koji su morali napustiti svoju didovinu. Te i takve zapuštene rike i Rike treba se zaista stidjeti. Ali – ja ne! Baš sam nedavno vodio u Riku svoga prijatelja iz Tel Aviva g. Marjana Hajnala, do Ričkog mosta gdje smo postajali i popričali. O duhu Rike.

Da, ja i dalje stojim na tom Ričkom mostu, nad Rrikom i u Rici, a bio sam neki dan i na Vinogradu.

Rika je moj život, moj Ćaba, moj identitet, kojeg se ne želim niti hoću odreći kao građanin svijeta. Ma kakav građanin svijeta – ja sam građanin Rike!

P.S. Odoh malo na Balukhanu sa Amirom i Jasminom; I Blukhana je rička, ali je oteta od nekadšnjih ričkih obitelji Krivdića, Zjajića, Šehovića, Talića…

Marjan Hajnal

Recenzija

GLAVU DOLE, RUKE NA LEĐA!

Sabahudin Dudin Šehović

Kukavičluk genocidnog mučitelja nije lako objašnjiv fenomen. Dok se poptuno bezosjećajno i krajnje nipodaštavajuće odnosi prema nedužnoj žrtvi, istovremeno naređuje toj žrtvi da pogne glavu i da ne gleda svom tamničaru u lice. Da ga žrtva ne bi prepoznala, to je naiz
gled primaran razlog, ali je mnogo bitnije da se iz jednog drugog razloga mučitelj plaši susreta sa pogledom svoje žrtve: taj pogled bi predstavljao sudar sa svojom savješću.

François-Auguste-René Rodin – „Vrata pakla“ (fragment)

Koliko god se činilo da mučitelj uopće nema savjesti, dalo bi se naslutiti iz njegove paranoidne brige nad svojim mrakom, da ga ne bi obasjala munja pogleda sjećanja na minulo prijateljstvo sa žrtvom, da ta savjest ipak negdje opasno tinja u njegovoj podsvijesti i da ugrožava njegovu narcisoidnu uživljenost u ulogu vladara koji može po vlastitom izboru presuditi o tuđem životu.

Ipak, pomirenost sa trenutnom situacijom potlačenog, sputanog, bespravno lišenog slobode, svirepo mučenog, nije i ne može predstavljati mirenje sa nametnutim položajem kao sudbinom. Bar ne za sve sužnje. Sabahudin Dudin Šehović, potomak šeyha, starješine tekije, prvaka derviškog reda, učitelja, znao je da mu je sudbina u rukama samo Jednog Gospodara i da mu samo On može odrediti trenutak kraja ovozemaljskog trajanja. A ono je žigosano nevjerovatnom mukom, da pretrpi i preživi pakao od kog nema i ne može biti goreg.

Prve asocijacije koje se nameću pri susretu sa ovakvim svjedočenjem o ljudskoj zloći spontano su okrenute Danteovom prikazu pakla u Božanstvenoj komediji, Mikelanđelovom Strašnom sudu, ili, Rodenovom monumentalnom djelu Vrata pakla.

I pored izričite naredbe da ne podiže pogled, Sabahudin je gledao smrti u oči, fotografski memorišući lica, imena okrutnih mučitelja, demona u ljudskoj formi. Da nije prkosio nametnoj anticivilizacijskoj pošasti, niti bi što upamtio, niti bi preživio. A morao je preživjeti da bi svjedočio, i on to čini hrabro, u ime pravde, u ime humanosti, u ime svih sužnja koji nisu preživjeli i koji nikada pred ljudskim sudom neće moći podići svoj pogled prema svom mučitelju i reći: „Da, to je taj.“ To je taj gad, izrod, krivoslavni krivovjernik koji je sebi umislio, kojem je njegov mag lažne vjere, Amfilohije, Filaret, Kačavenda, Pavle ili neki drugi, unio u mozak laž, da su svi drugi krivovjerni i da u ime neke „petstoljetne patnje“ imaju pravo na neku svoju imaginarnu osvetu. Kome se svetiti? Na kraju 20. stoljeća? Da li su im njihove prve komšije bilo šta nažao učinili? Zar do jučer nisu zajedno nazdravljali i skupa gledali utakmice, častili jedne druge i kumovi bili jedni drugima? Zar njihova djeca nisu u istim školskim klupama sjedili, zar nisu na slavama i na sprovodima skupa bili? A, onda, preko noći su te svoje prve komšije optužili lažnim optužbama da bi ih mogli uhapsiti, imovinu njihovu pokrasti, kuće i bogomolje im zapaliti, a njih zatvoriti u zloglasne logore. Gdje nestadoše „čojstvo i junaštvo“? Kako izvjetri njihovo sjećanje na ime pjesnika Skendera Kulenovića i njegovu poemu „Stojanka majka Knežopoljka“? Izgubio oba brata, od 1941. godine u partizanima, sekretar Udruženja književnika BiH, vijećnik ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a, pisao je Kulenović:

Sutra ovoj svetkovini, ustaloj iz mrtvih, treba da čitam pjesmu koju danas pišem, koja se juče, poslije svakog promašaja smrti, začinjala u meni i zaklinjala u meni da će biti prvi dah kojim ću dahnuti ako ostanem živ i koja sad u meni, duboko u nekakvoj mutnini, leži sklupčana u strašan jauk… Rukama i glasovima slili su se u jedno, a svaki je sâm, otišao je pomućenim očima i bogzna čime, bogzna kamo.

 

François-Auguste-René Rodin (Prema Danteu) – „Ugolini i njegovi sinovi i unuci“ (koje je grof Ruđeri zatočio u kulu da umru od gladi)

Gdje nestade sjećanje na Branka Ćopića i njegovu „Pjesmu mrtvih proletera“?

Mrtve su ruke i mrtve puške, u Smrti se prestrojavamo, drug je uz druga svog; a njih je bilo… a njih je bilo – deset na jednog.

I dan će slave doći, pobjeda bit će naša, nestaće divljih zvijeri, s četama Slobode marširaće tada i mrtvi proleteri.

Očigledno, oni koji su pokušali okaljati obraz i čast čitavog naroda, moraju znati da je neuništvo bratstvo i u smrti mrtvih pjesnika, proletera, Skendera i Branka. Moraju znati da nijedan zločin i grijeh prema čovjeku ne može ostati neokajan. Ni u zemljama u kojima se izrodila antiljudska ideologija agresorske invazije na zemlju dobrih susjeda, nisu svi ljudi isti. Od tamo je jedan Čedomir Petrović, sin poznatog glumca Čkalje, koji se javno deklarisao protiv te nastrane ideologije što se okončala genocidom. Svi znaju za majora Mihajla Petrovića, generala Divjaka… Od tamo je ime kontraadmirala Vladimira Barovića, uklesano u vječnost – pravi Jugoslaven i pravi čestiti oficir Titove armije, sin Crnogorca i Slovenke, koji je radije oduzeo sebi život nego da puca po vlastitom narodu. (Otac mu je bio general JNA i prvi ratni zapovjednik Prištine 1945. godine. Ubrzo nakon što je postavljen na tu dužnost, smijenjen je, jer se protivio teroru nad tamošnjim Albancima. Zbog toga su suborci Vladimira Barovića zapisali: Staro pravilo: od valjanog korjena – svaki list je valjan.)

Uzaludno je bilo uništavati tuđe živote, porobljavati, sadistički premlaćivati do smrti prve susjede, unesrećiti nedužne duše. To je i poenta Dudinove knjige.

Fascinira njegovo filigransko registriranje detalja, neopterećen ikakvom patetikom saopštava činjenice, faktografski, hronološki. Primjer je to nepokornosti ljudskog duha i nonkonformističkog stava prema mizernosti i minornosti kreatura sklonih izdaji čovječnosti.

Od posebne je vrijednosti estetički moment Sabahudinovih reminiscencija na sretna vremena, kad su ljudi živjeli složno, pa u vrtlogu prizora nasilja nalazi predah u slici pitomih golubova koji su također izgubili svoj mir i dom.

Nekada sam se sa Nikolom Ivšinovićem Judom, Adom i Vitom Grgićem – penjao na zvonik gdje smo hvatali golubove, vidio sam to zvono, pa znam da je bilo veliko i teško. Na tren su mi kroz glavu proletjeli golubovi. Pitao sam se jesu li se oni spasili toga džehenema? Jesu li stigli uteći u noć koja je krvarila tom velikom buktinjom? Jesu li im krila izgorjela? Golubovi se uvijek vraćaju u svoje gnijezdo ili kafez. Gdje će se ovi crkveni vratiti, ako su utekli iz vatre? Upitao sam se hoće li ih ikad iko, kao mi djeca nekad, hvatati po novom zvoniku dok je ovaj dogorijevao?

Još od djetinjstva, volio sam držati golubove u kafezima kod svoje kuće. Golub je spasitelj Muhameda a.s. i nama muslimanima sevap ih je držati i hraniti, ne samo u kafezima, nego bilo gdje, kao što to rade na Baščaršiji, ili po mnogim europskim gradovima.

Stipo Ćipura, koji se brinuo o crkvi, čistio je i zvonik gdje su bila golubija gnijezda, koja nije dao dirati. Golubovi su se tu legli i niko ih nije bihuzurio, osim nas djece, ponekad. Ne sjećam se da smo ikad uhvatili ijednog goluba. Znam da se njihovo gukanje čulo sa zvonika, kao i sa tavana naše džamije u Rici gdje su nalazili svoj mir i gukali nam dok smo išli u mejtef. Šta je s tim golubovima, onim sa džamijskog tavana koje je rafalima i zoljama rastjerali Milan Vujčić, Ljubo Ćupo i mesar Tomić, šta je sa golubovima koje su sa zvonika zboričke crkve, ove noći, vatrom netjerali? Gdje su se skrasili ako su se spasili ti simboli mira? – pitao sam se prestravljano.

Kao i golubovi, razjureni ljudi. U nepovrat, čitave porodice. Promijenjen čitav grad. Svetinje porušene i oskvrnute. Mnogi živi još traže svoje mrtve, živi su, a i sami duševno polumrtvi tavore po svijetu pokopani u svoju šutnju, i vjerovatno nikada neće smoći hrabrosti da progovore o svojoj patnji, o poniženjama koje su pretrpjeli.

A možda je, ipak, ova Šehovićeva knjiga jak podsticaj da se zlikovcima ne dopusti da miruju i trijumfuju u svom zlu. Govor o njima je satisfakcija pravdi i istini, pa čak i da ih ruka pravde ne dostigne, od neprocjenjivog je značaja vrijednost svjedočenja i osude koju će potvrditi vrijeme, a ono je već tu. Šehovićeva knjiga nosi pečat paradigmatski intoniranog projekta za školstvo u čitavom svijetu. Ona bi trebala biti uvrštena u svjetsku literaturu, i to prevashodno psihološke studije, za proučavanje izvora i nivoa do kojeg može dosegnuti dekadentnost bića-demona kakvi su bili četnici. Ta paradigma važi za sve oblike odrođenosti od humanosti, bilo da je riječ o ustašama, Boko Haram, Daješ, ili kojim drugim anti-ljudima u Americi, Izraelu, Saudiji, Kurdistanu, Čečeniji, u Kini…

Autoru Šehoviću poželimo puno mira, a knjizi da bude čitana i da budu slijeđene vidljive i nevidljive poruke o bratstvu. Zaboraviti se počinjeno zlo, potpun genocid prema Bosni, ne može, niti smije. A put do pomirenja vodi jedino preko potpunog priznanja krivice agresora. Ova knjiga je velikodušan prilog budućnosti, a o njoj se ne može misliti ako se ne shvate i ne prihvate elementarne norme humanosti do koje se ne stiže jednostvanim preskakanjem stepenika koji vode preko mukotrpne samospoznaje. Graditi mir znači spoznati i prevazići izvorište zabluda i korijena svakog oblika zla. Ako su u Kragujevcu i Kraljevu prerano pali otkosi u jednoj „Krvavoj bajci“, razlog je to bio više da se nikada bez poziva vlasnika ne uđe tuđu bašču, njivu, kuću… Ali, činilo se nekim spodobama da princip sto za jednog za njh ne važi… da je krv đaka preko lijeve obale Drine neke druge boje… Da ljudi moraju pognuti glave i ne smiju gledati istini u oči. Sabahudin Šehović je dokazao da to nije tako. Svojim životom stradalnika i pisca, Sabahudin je postavio moćne orijentire koji mogu izdražati sve bure. Samo ih se treba uvažiti i poštovati. Svaki od njih leži na jednoj neizgovorenoj tajni i nedorečenoj tragičnoj sudbini.

Hvala Sabahudinu za jedno teško i mučno literarno proputovanje kroz pakao i natrag. Mi svi smo dužnici za Istinu koju je on, nažalost, iskustveno spoznao. Teško je o tome čak i čitati; kako li je tek bilo njemu taj pakao proživjeti i preživjeti?

O, zar se i to može? Da – mi smo proleteri!

U ovom ćopićevskom proleterstvu sintetizovan je duh bosanskog čovjeka. A iz Sabahudinove spoznaje koju nam je iznjedrio iz rijeke civilizacijskog pomračenja preko koje je prešao, izranja snaga duha tog Čovjeka. On sve može, i zna, a posebno preživjeti, kad mu je najteže, i uprkos svemu. U toj alegoriji je poziv, zov i izazov: istrajati i pobijediti. Bosna je neuništiva.

_____________________________

Tel-Aviv, 14. juli, 2016.

GLAVU DOLE, RUKE NA LEĐA! – Sabahudin Dudin Šehović. Recenzija – Marjan Hajnal