S A O P Ć E N J E u vezi prijetnji o rušenju države Bosne i Hercegovine

Pokret za Republiku Bosnu i Hercegovinu

FACEBOOK GRUPA OD OKO 80.000 GRAĐANA KOJA ZATIJEVA POVRATAK U ŽIVOT USTAVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE
S A O P Ć E N J E
u vezi prijetnji o rušenju države Bosne i Hercegovine izrečene od strane milicionera Dragana Kaurina a u povodu isticanja simbola RBiH pred zgradom ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu
Kao što je dijelu javnosti već poznato, naša dva lidera – gosp. Ibrahim Halilović i gosp. Marjan Hajnal su dana 6. augusta ove godine posjetili u Mrkonjić-Gradu (Varcar Vakuf) mjesto na kojem se nalazi zapuštena i ničim obilježena zgrada u kojoj je 25. novembra 1943. održano historijsko Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a. Tu su snimili kamerom svoje kratke izjave za javnost o značaju tog objekta i događaja u njemu od prije nepunih 69 godina. Tom prilkom su razvili zastavu RBiH – s ljiljanima i mirno napustili to mjesto, ne provocirajući i ne vrijeđajući pri tom nikoga.
Sve to su mirno promatrala dvojica milicionera.
Međutim, na gradskoj glavnoj ulici, blizu mjesta porušene Krzlar-agine džamije, zaustavila su ih dvojica lokalnih-srpskih policajaca, a jedan od njih (Dragan Kaurin) ih je verbalno maltretirao, prijeteći da će ih lišiti slobode te oduzeti im kameru i zastavu ako još jednom istaknu zastavu sa ljiljanima.
Policajac Dragan Kaurin je na kraju zaprijetio da će oni (valjda Karadžićevi i Dodikovi Srbi) srušiti Bosnu i Hercegovinu, što je javnost mogla čuti i vidjeti.
Uslijedili su potom korektni medijski tretmani tog događaja (Dnevni avaz, You Tube, Facebook), te medijska haranga (RTRS) protiv naših hrabrih lidera. Upućene su mnogobrojne prijetnje smrću anonimnih korisnika interneta, kao i Dimitrije Jaslara na ulici koji je prijetio ubojstvom Ibrahimu Haliloviću.
I boračka organizacija Mrkonjić Grada (BORS) reagirala je tražeći istragu u povodu ovog čina, ali je pri tome ignorirala činjenice. .
Smatramo kako ovaj događaj zaslužuje pažnju i nadležnih institucija u BiH, pa im se obraćamo s konkretnim zahtjevima:
1. Visokom predstavniku, gospodinu Valentinu Inzku, da se on i njegov Ured odrede o postupku jednog službenika MUP-a RS budući da je isti javno zaprijetio rušenjem države čiji je entitet RS samo jedan dio, države čiji suverenitet mora štititi i OHR;
2. Visokom predstavniku, gospodinu Valentinu Inzku, da zahtijeva hitno postavljanje obilježja BiH u Mrkonjić-Gradu i na svim javnim zakonom predviđenim mjestima, posebno na putnim raskrsnicama gdje sada postoje jedino obilježja RS.
3. Zatijevamo od Vijeća ministara BiH da se odredi o statusu i stanju objekta u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakuf) u kojem je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, kao i o samom ZAVNOBiH-u te da se iznađu potrebna materijlana sredstva i zgrada dovede u funkciju Spomen-muzeja Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a sa svim autentičnim eksponatima i spomen-pločama, te ispred zgrade postave znamenja države BiH. Ovo nije obična zgrada, nego važan spomenik povijesti naše države koja se temelji na antifašizmu.
4. Zahtijevamo od Tužilastva Bosne i Hercegovine da podigne optužnicu protiv policajca Dragana Kaurina i njegovih pretpostavljenih, a posebno protiv Milorada Dodika i Nikole Špirića zbog javnih prijetnji o rušenju jedne međunarodno priznate i suverene države i njene disolucije nakon njihove svakodnevne opstrukcije i potkopavanja;
5. Tražimo od Ministarstva unutrašnjih poslova RS da suspendira policajca Dragana Kaurina i pokrene disciplinski postupak protiv njega i njegovih pretpostavljenih;
6. Tražimo od Ministarstva sigurnosti pri Vijeću ministara BiH da u okviru svojih nadležnosti i ovlašćenja poduzme odgovarajuće mjere protiv izvršnih organa vlasti u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakuf) kako bi se omogućila sigurnost svih građana u tom gradu, posebno onih koji “drugačije misle” i koriste demokratska sredstva da javno iznose svoja mišljenja i stavove na osnovu jedino važećih zakona, međunarodnih konvencija, pravovaljanih presuda domaćih i svjetskih sudova o agresiji i genocidu u RBiH, te da se poštuje volja građana izražena na referdumu 1992. i važeći Ustav RBiH.
7. Zahtijevamo od Ministarstva vanjskih poslova BiH da upozna ambasadu Izraela sa činjenicom da je BH-državljanin i državljanin Izraela, gospodin Marjan Hajnal, bezrazložno maltretiran od strane policije u Mrkonjić Gradu (Varcar Vakufu).
8. Tražimo od Ministarstva vanjskih poslova BiH da upozna Ambasadu Canade da je BH-državljanin/državljanin Canade, povratnik Ibrahim Halilović maltretiran od strane policije u Mrkonjić-Gradu (Varcar Vakufu) iako se ničim nije orgriješio  o domaće zakone niti međunarodno pravo.
9. Tražimo podršku od nevladinih organizacijama u BiH, posebno onih koja se bave zaštitom ljudskih prava, uz zahtjev da se javno odrede o ovom incidentu;
10. Predlažemo medijskim kućama u BiH da ovom događaju pridaju medijsku pažnju kakvu on objektivno zaslužuje, umjesto što ga ignoriraju i marginaliziraju.
RUKOVODSTVO GRUPE
ZAHTJEV ZA POVRATAK U ŽIVOT USTAVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE
Napomena: Ovdje je link na You Tube gdje se može pogledati kompletan događaj
Preneseno sa:

STATI NA STRANU FAŠISTE – NE ZNAČI BITI NEUTRALAN

“Ovdje su ozbiljne stvari u pitanju. Nije ovo bilo koja zgrada. Ovo je važan dio bh. historije.“ To su riječi Eda Vulliamy-ja, britanskog novinara koji je svjetskoj javnosti otkrio logore u kojiam su Srbi u Bosanskoj krajini držali, mučili i ubijali civile.

Te riječi Ed je javno izgovorio prije nekoliko dana ponukan protivljenjem prijedorskih srpskih vlasti i vlasnika Rudnika željezne rude „Mitela“ da logoraši u Omarskoj podignu spomenik ubijenim.

Te riječi humaniste Eda važe i kada je u pitanju jedna druga zgrada, ona u Mrkonjić-Gradu – Varcar Vakufu – u kojoj je 25. novembra 1943. obnovljena državnost naše Bosne i Hercegovine. Zgrada je potpuno zapuštena, inventar uništen, na krovu raste korov, fasada je oronula, struja isključena, spomen-ploče nestale.

Oronula zgrada u kojoj je održano Prvo Zasjedanje ZAVNOBiH-a – fasada se kruni i osipa, na krovu koji se ulegnuo, korov; spomen-ploče nestale…

Ta povjesna zgrada ničim ne podsjeća na veliki povjesni događaj. Ona je naše ruglo.

Za narode i građane koji drže do sebe i svoje domovine kojoj su kao i zavičaju uvijek dužni – to ne bi smjela biti bilo kakva, a pogotvo ruglo-zgrada. Jer, ZAVNOBiH-ovski recept Bosne morao bi biti naša povjesna svetinja i temelj svih projekcija budućnosti – i nas i naše države.

Marjan Hajnal i ja smo neki dan htjeli podsjetiti i sebe same i sve građane BiH na tu činjenicu i na to naše zajedničko povjesno blago.

Izrekli smo nekoliko riječi o značaju toga svetoga, ali potpuno zapuštenog i devastiranog mjesta. Pozvali smo se na zavnobihovske poruke koje su dio naše zajedničke najsvetije i najsvijetlije povijesti – koje nam moraju biti putokaz budućnosti. Sve ostalo je propast države, a i naša bijeda, u svakom pogledu. Ko ne uči iz povijesti, ona mu se ponavlja u najgorem izdanju.

Zbog toga što ne zaboravljamo prošlost, što znamo odlično kakva nam je grozna sadašnjost i kako nema prespektive bez njegovanja ideja ZAVNOBiH-a, Marjan i ja smo uradili ono što bi trebao uraditi svaki lojalan građanin ove države koja se zove Bosna i Hercegovna. Jer, pravo i pravda su na našoj strani!

Obojica smo bili svjesni šta radimo, kao i posljedica te provokacije apartheidu, fašizmu, četništvu, ali i robovskom i podaničkom baliluku, primitivizmu, prijetnjama na ulici i na internetu.

Znali smo kako u tom činu nismo sami i kako isto misle na stotine hiljada građana. Mnogi od njih su nas javno podržali, a evo stiže i prijedlog da Facebook grupa koja traži povratak Ustava RBiH pokrene akciju na obnovi Spomen-muzeja ZAVNOBiH-a.

…pod sagnjio, inventar raznesen...

Nakon toga „performansa“ pokraj zgrade ZAVNOBiH-a jedan nam je milicioner zaprijetio hapšenjem i oduzimanjem zastave i kamere, ako na njegov zahtjev(sic!) ponovo razvijemo zastavu sa ljiljanma ispred zgrade ZAVNOBiH-a. Zaprijetio je rušenjem BiH, što je izazvalo osudu i zgražanje jednog dijela javnosti. Koliko znam, niko od „državnika“ BiH nije se usprotivio prijetnji mrkonjićkog milicionera koji je izrekao ono što Dodik naočigled svih nas radi.

Iluzorno je očekivati da se prijetnjama „rušenja BiH“ usprotive oni iz Sarajeva koji udarnički pomažu Dodiku u tom opasnom poslu, a koji primaju enormno visoke plaće da bi štitili BiH i sve nas.

Ni visoki predstavnik međunardne zajednice ne protivi se što u gradu ZAVNOBiH-a kao u u mnogim mjestima nema obilježja ni daytonske BiH, države za čiju suvrenost je i sam zadužen jer prima ogroman novac za to.

Šute i mnogi (su)građani, komšije, čak i po familijarnoj liniji prijatelji – muslimani, Bošnjaci. Ako progovore, tvrde kako njih niko ne dira, ili kako su oni svoju bitku za BiH završili prije petnaest godina kao borci Armije RBiH.

To što smo uradili Marjan i ja – “sranje je i provokacija….” – kažu mi u lice.

Tako se ponašao i proslavljeni borac Armije RBiH Rasim Heganović koji je sjedio u društvu ponosnog četnika Dimitrije Cace Jaslara koji me je bez ikakvog povoda provocirao, verbalno napadao i vrijeđao, te psovao sjedeći s Rasimom u bašti jedne kafane pokraj koje sam jučer morao proći.

Ne bih obraćao pažnju na  Cacu, kao ni u nekoliko prilika ranije. Oguglao sam na Cacine i slične provokacije. Ali, ne ogovoriti im kada dara prevrši mjeru, znači pristati biti predmetom njihova iživljavanja, biti njihov rob, do u nedogled.

Caco me je ovog puta htio tući.

Ustao iza stola i prijeteći prišao mi na pola metra, ali nije me udario.

Proglasio me je kukavicom zato što sam pobjegao devedest i druge! Da nisam utekao, kaže Caco, on bi me tada ubio!

Caco bi me ubio i sada, dvadeset godina kasnije, ali kaže kako nema oružje uza se, niti mu se ide donijeti ga! “Što se vraćaš kada si utekao, pita Caco!” Kažem: “Ovaj grad i ova zemlja su moji kao I tvoji!” na što mi Caco odmjeri od šake do lakta.

Sve je to Cacino i njegovih!

Te  gnusne uvrede, provokacije i prijetnje premlaćivanjem i ubojstvom šutke je slušao Rasim Heganović.

Kada sam se Rasimu obratio rekavši kako me ne iznenađuje što me Caco vrijeđa i prijeti, nego što se on, Rasim, sjedi s njim i tome ne protivi, Rasim je nazvao “sranjem” ono što smo uradili Marjan i ja pred zgradom ZAVNOBiH-a. Solidarizirao se dakle sa Cacom!

Dimitrije Caco Jaslar: Nakon što me je ničim izazvan provocirao, zasuo psovkama, uvredama i zaprijetio ubojstvom, uzviknuo je: “Ti si jedan obični balija!”

Pitao me Rasim, što s esada pravim hrabar kada sam pobjegao – i iz Jajca.

“Zaboravio” je Rasim kako sam otišao iz Jajca sa svim urednim papirima i dozvolama ne bježeći od četničkih granata, nego zato što nisam htio biti svjedok pljačke imovine odbjeglih jajačkih Srba. Nisam htio biti u blizini ubojica jednoga jajačkog mirnoga Srbina, molera – čije su me ubojice isptivale ko je poskidao Poglevnikove slike koje su oni lijepili po Jajcu!

Kada je HVO zatvorio tridesetak nedužnih jajačkih Srba, onda smo po saznanju o tome – Hidajet Zjajo i ja – izdejstvovali njihovo puštanje na slobodu uz pomoć predsjenika Općine r. Midhata Karadžića, koji do tada nije imao pojma da su zatvoreni.

Otišao sam iz Jajca da ne budem blizu udbaša Hame Zjaje koji je postao šef službe sigurnosti pri Armiji RBiH,  aprehodno je zabranjivao učiti ezan imamu u Varcaru, te UDBI prolsijedio spisak svih Jajčana koji su namjerili braniti grad.

Napustio sam Jajce i zbog činjenice da su kriminalci provalili i opljačkali stan borca Armije RBiH dok nas je na položaju branio od četnika. Napustio sam Jajce zato što me je HVO planirao likvidirati jer sam se javno protivio instaliranju Herceg Bosne u Jajcu.

To što sam uradio – nije kukavičluk, nego duboko moralan čin i hrabrost. On ima svoje uporište I u tome što su moji najbliži propatili (paate i danas!) i kao logoraši Manjače i na radnoj obavezi, na kućnom pragu i na ulici i u kućnom pritvoru, dok se Caco junačio  s puškom ispred naše zgrade.

Da, herojstvo je ostati u Bosni i boriti se na bojnom polju za državu RBiH, ali je moralni sunovrat borca ako sjedi sa fašistom za istim stolom i solidarizira se s njim kada ovaj provocira i prijeti ubojstvom građaninu zbog isticanja znamenja pod kojiam se taj borac borio.

Licemjerje je nekoga prozivati za kukavičluk, a u isto vrijeme solidarzirati se sa fašistima koji su takve htjeli ubiti, a mnoge – koji im nisu utekli – i pobili. Pobili su i nedužne građane, svojerobove, u Oborcima, prije nego što su pobjegli pred Alagičćevim boricima.  Drsko, licemjerno i bezobrayno je mene optužiti za bijeg, a svi znamo kako su Caco i Cacini dali vatru tabanima u jesen 1995. kada su glavom bez obzira pobjegli iz Mrkonjića.  Da ne bi Silajdžića, koji im je u Daytonu darivao Varcar, nikad oni ne bi vidjeli Mrkonjića! Umjesto kralju Petru, trebali bi ispraviti spomenik Silajdžiću – on ih je zadužio,, kralj nije!

Takvo Rasimovo ponašanje isto je kao da je neko u Drugom svjetskom ratu stao na stranu nacista i tvrdio da je neutralan – da opet parafraziram riječi humaniste i iskrenog borca za RBiH Eda Vuliamy-ja.

Moji sugrađani čak i svojim djelom dokazuju kako nisu neutralni. Nije sam Rasim. Ostali  ne puštaju glasa.

Prijavio sam slučaj Policijskoj stanici u Mrkonjić-Gradu.

Koji sahat kasnije, policajac mi je donio poziv da u 18 sati istoga dana dođem u Policijsku stanicu kao svjedok radi „uzimanja izjave u vezi prijave istog na okolnosti verbalnog napada od strane Jaslar Dimitrije i Heganović Rasima.”

Rekao sam policiji da je Rasim Heganović svjedok, ali nisu mi povjerovali.

Policija u Mrkonjić-Gradu je  zaključila isto što i Ed Vulliamy, s tim što Rasim Heganović uopće nije bio čak ni neutralan.

MUFID EFENDIJA ZABRANJUJE DŽEMATLIJAMA KONTAKT I RAZGOVOR SA MNOM

Samovolja i arogantnost hodže džamije u Rici u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu

MUFID EFENDIJA ZABRANJUJE DŽEMATLIJAMA KONTAKT I RAZGOVOR SA MNOM

*Vjerojatni povod je moje inzistiranje da obnovu porušenih vjerskih objekata i spomenika islamske kulture u konačnici plate oni koji su ih barbarski porušili  *

Hodža Mufid efendija koji obavlja dužnost imama u Hamidiji džamiji u Rici u Varcar Vakufu plaho je ljut na mene. Da bi me ocrnio kod džematlija – ne bira sredstva.

Rečenom hodži ne dopada se moj stav oko obnove objekata islamske relgije i kulture koje su porušili srpski barbari u Republici Bosni i Hercegovini.

Smatram kako sve ono što je srušeno – pa tako i vjerske objekte – treba graditi novcem rušitelja kako im nikada ne bi palo napamet takvo barbarstvo u budućnosti. Taj svoj stav sam iznio više puta javno, a o njemu zna i reis Mustafa ef. Cerić.

Novcem džematlija obnovljenoj ričkoj Džamiji u Varcar Vakufu – o jednom Bajramu, taj sam stav ponovio. Tada sam na sergiju spustio svoj skromni novčani prilog rekaviši svima prisutnim u džamiji okupljenim oko tadašnjeg imama Muhameda ef. ovo:

„Daću svoj priog i za obnovu džamija, ali samo uz jedan uvjet  – da se na priznanici napiše napomena kako će konačan račun platiti oni koji su džamiju srušili.“ (Video zapis čuvam)

Nisam naišao na odobravanje.

Ctirani su mi ajeti iz Kur'ana o našoj dužnosti graditi džamije, ali ne i oni koji nas uče o tome kako se ponašati prema našim neprijateljima i din-dušmanima koji nas ubijaju ili iz kuća istjeravaju. Svako prijateljovanje s njima je zabranjeno!

Kasnije sam donio novčani prilog moga apotekara u Canadi g. Azada koji je potrošen za popravku džamijskog komjutera. (Priznanicu čuvam.)

Moje zalaganje da štetu plate oni koji su je napravaili, nije ni tada, a ni sada bilo po volji ni nekim džematlijama, a posebno sadašnjem ričkom hodži Mufid efendiji.

Mufid efendija, rički hodža

I na internetu i u susretu sa džematlijama rečeni Mufid efendija širi neistinu kako  nisam učestvovao ni u kavim poslovima džemata, niti sam davao novac.

Mufid efendija, kao i mnoge druge hodže – uvijek su gladne para i sve gledaju kroz novac i svoj interes. Ponašaju se kao apsolutisti, Bogom dati! Teško da ikad potežu za svojim novčanikom…

Ima mnogo stvari koje se novcem ne mogu platiti, a koje sam i sam činio za svoju dušu, svoju vjeru i svoju Riku i svoj Varcar Vakuf, a  Boga mi i Bosnu i Hercegovinu. Halal!

Ali, u oko dirni, samo ne spominji Mufid efendiji i njegovu šefu Reisu obavezu rušitelja da oni grade ono što su porušili. Kada bi platili račun za svoje zlodjelo, kada bi odležali u zatvoru za barbarizam,  tada barbari ne bi napadali vjernike, niti bi bacali kamenje na obnovljene džamije, zapišavali džamijske kapije, razbijali pendžere i bihuzurili džennaze muslimanima koje su katilski pobili. Ne bi im nikad naumpalo da nasrću ni na vjerske objekte, ni na imovinu, a baška na nevine ljude.

Ali, Mufid efendija ne smije se suprostaviti nakardnoj politici Islamske zajednice koju je Reis-ul-ulema Mustafa ef. Cerić kreirao a kojoj su osnovne odrednice praštati genocid i urbicid, a teret obnove hiljadu porušenih džamija i drugih objekata islamske kulture svaliti na pleća bespogovornih – ionako opljačkanih muslimana.

Cerić će od svakoga tražiti i kamčiti pare za obnovu džamija, ali ne i od rušitelja. Kada mu Dodik tutne 300.000 maraka, što je 2% od vrijednosti obnove Ferhadije u Banjoj Luci, Cerić hvali Dodika ne smo bosanskim, nego i muslimanima svijeta. U međuvremenu niko ne zna koliko se para slilo ni u šta su potrošene u zidanje toga Skadra na Vrbasu.

Helem, došla neki dan dvojica Bošnjaka-muslimana iz Šipova u Riku u Varcaru tražiti savjet oko obnove Turbeta Đerzelez Aliji u Gerzovu.

Pozvao Mufid efendija nekoliko Ričana na taj razgovor.

Okreni, obrni, Ričani spomenuše i mene. Rekoše – Ibrahim bi mogao pomoći oko pronalaženja mjesta na kojem je srušeno Turbe.  Rekoše, Ibrahim posjeduje dokumenate o Aliji Đerzelezu. Snimao je fotografije i filmske priloge o Turbetu Alije Đerzeleza u Gerzovu.

Na spomen moga imena, Mufid efendija je planuo i strogo zaprijetio:

„Ko se bude obraćao Ibrahimu, neka se ne obraća meni! Ko s njim razgovara, neće razgovarati sa mnom!“

Ričani, moje komšije, nisu dale na me, niti su htjeli sa hodžom i gostima iz Šipova bez mene otići potražiti mjesto gdje je bilo Gezelezovo turbe.

Kako je naopak Mufid efendija, dobro sam i prošao.

Onima džematlijama koji se u nečemu ne slažu s njim, on zna reći kako mu takvi ne trebaju u džamiji. Zna se popet i na ćurs i odatle ih kritizirati ako mu u nečemu proturječe. Za sada mi nije činio takvo što, a loše bi se proveo ako i pokuša! Meni ne bi mogao zabraniti ulazak u džamiju u kojoj sam haman odrastao bivajući u njoj uz Ričane i moga Dida koji je mnogo godina prije nego se Mufid efendija i rodio – bio mujezin te naše džamije. Ne može mi zabraniti razgovarati bilo s kim i bilo gdje, niti javno iznositi svoje mišljenje.

Ne znam, ali biće kako se je Mufid efendija pobojao da opet  i pred šipovačkim gostima ne izgovorim onu svoju krilaticu – kako ću svim svojim znanjem, pa i novcem pomoći obnovu Turbeta Aliji Đerzelezu u Gerzevu, ali samo pod jednim uvjetom da konačan račun obnove – kad tad – plate oni koji su ga srušili, odnosno vlast takozvane Republike Srpske.

Istina je kako se Mufid efendija kasnije izvinjavao Ričanima pred kojima je prosipao svoju  huju i žuč na me.

Ali, ostao je gorak okus zbog takovoga ponašanja samovoljnog hodže.

O kakvom se vjerskom službeniku radi, neka posluži ovaj primjer kada se jedan Ričanin pozvao na Allaha dž.š kao svjedoka, a Mufid ef. samo ljutito odmahnuo rukom i rekao:

„Ma pusti Allaha!“

Na ovakve drskosti rekao bih:

Treba (ot)pustiti ovakvoga hodžu!

***

Alija Đerzelez – crtež novijeg datuma

Nekoliko riječi o Turbetu Alije Đerzeleza.

Turbe Alije Đerzeleza nalazilo se u selu Gerzovu – pokraj puta između Baraća i Šipova. Potpuno je srušeno za vrijeme II svjetskog rata. Obnovio ga je neki pobožni čovjek iz Lubova kod Šipova prije jedno četrdesetak godina, o čemu smo Sakib Lubovac i ja tada pisali u novinama. I kasnije smo u više navrata pisali o tom Turbetu, a ja sam objavljivao i reportaže na TV Sarajevu.

Prvog dana refereduma o nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, nepoznati srpski bombaš je bacio bombu i oštetio  Turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu.

Isto veče objavio sam vijest o tome u Dnevniku TV Sarajevo.

Slijedćeg dana namjerio sam otići u Gerzovo i snimiti oštećenja na Turbetu Alije Đerzeleza.

Niko, pa ni moj vjerni pratilac Mehmed Buhić, nije iz straha od četnika htio poći sa mnom. Ceste su bile ispresjecane punktovima crvenih beretki i paramilicije, a okolna mjesta puna rezervista koji su titovku i zvijezdu zamijenili šajkačom i kokardom. Čekali su zapovijed da udare na Kupres.

Savladao sam strah i krenuo u Gerzovo sam.

Skrenuvši iz Baraća prema Gerzovu, morao sam zaustaviti auto kako bi preko ceste prešla jedna četnička formacija koja se u Baraćima spremala za borbe na Kupresu…

Nastavio sam potom dalje.

Na sjedalu pokraj mene bila je kamera sa filmom, te magnetofon – spremni za snimanje svakog eventulanog iznenađenja i neprijatnosti.

Vozeći dalje potpuno pustim putem, stigao sam do Turbeta Alije Đerzeleza.

Snimo sam oštećenja na Turbetu koje je prouzrokovao vandal-bombaš.

U blizini Turbeta nekoliko je srpskih kuća. Nikoga nisam vidio, ali sam cijelo vrijeme imao osjećaj da me neko odnekud promatra.

Vratio sam se istim pustim putem putem preko Baraća i u Podbrdu malo pričekao autobos „Sane“ iz Ključa kojim sam poslao film na TV Sarajevo. Prilog o skravljenju Turbeta Alije Đerzeleza objavljen je iste večeri u TV Dnevniku.

Nekoliko dana kasnije, u Jajcu me sreo jedan čovjek iz Šipova koji se prezivao Ganibegović.

Ispričao mi je priču:

„Imam zemlju u blizni Gerzova, blizu Turbeta Alije Đerzeleza. Onog jutra kada si ti Ibrahime snimio oštećenja od bombe na Đerzelezovom turbetu, našao sam se malo kasnije pokraj svoje njive u Gerzovu. Kako sam imao kamewru, snimio sam svoju njivu, a mislio sam snimiti i Turbe… Utom je stigla milicija i privela me u  Stanicu milicije u Šipovu. Tu su me zadržali nekoliko sahata i ispitivali. Vjerovatno im je neko iz Gerzova dojavio da si ti snimao Turbe, ali su zakasnili uhapsiti tebe, pa su uhapsili mene!“

Srpski barbari su kasnije potpuno srušili Turbe Alije Đerzeleza u Gerzovu.

***

Alija Đerzelez – Wikipedia

Alija Đerzelez je epski narodni junak Bošnjaka. Prema tradiciji, sakriven u pećini u planini, u stoljetnom snu, i njegov spasilački dolazak se očekuje u odsudnom trenutku. Oblikovan na osnovu historijske stvarne ličnosti Gurz Ilyas-a. Kao godina njegove pogibije uzima se 1491.godina, i to, prema jednoj verziji tokom borbi oko tvrđave Sokol na Plivi, i prema drugoj, nedaleko od te tvrđave, u polju današnjeg sela Gerzovo.

Prema predanju, Alija Đerzelez je bio izuzetno pobožan i klanjao je obavezno, a pogotovo prije boja. Priča tako kaže da su neprijatelji na sve načine pokušavali da ga dokrajče, a onda su od neke babe čuli da se Alija može ubiti samo na namazu, pošto je on obavljao namaz u takvoj skrušenosti da ga ni strah da će izgubiti život ne bi omeo u tome. Neprijatelji su mu, dok je bio na namazu, odsjekli glavu. Pečevi piše da je ban Derenčin odsječenu glavu poklonio ugarskom kralju, koji je naredio da se ova ukopa na Budimskom brdu, koje je od tada pozvano Gerzelez brdo. Na tom brdu je u Đerzelezovu slavu, koji se istekao pri zauzeću Budima, sultan Sulejman podigao tekiju.

  • Refernce:
  • Mujezinović, Mehmed (1974). Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini: Bosanska krajina, zapadna Bosna i Hercegovina. Sarajevo: Veselin Masleša. p. 12.

“ĐERZELEZOVO TURBE NA GERZOVU

Na Gerzovu Polju, kojih tridesetak kilometara od Mrkonjić-Grada idući prema Šipovu, nalazi se turbe koje narodna predanja pripisuje legendarnom junaku Aliji Đerzelezu.

Norris, H. T. (1993), Islam in the Balkans : religion and society between Europe and the Arab world, Columbia, S.C.: University of South Carolina Press, p. 159, ISBN 9780872499775, OCLC 28067651, http://books.google.rs/ djerzelez , retrieved 25. November 2011, “…They say that this is where his name originated, for Djurzelez means the warior with the maches.

Na Gerzovu polju, kojih tridesetak kilometara od Mrkonjić-Grada prema Šipovu, nalazi se turbe koej nerodno predanje pripisuje legendarnom junaku Aliji Đerzelezu. Turbe je do temelja porušeno u toku prošlog (II svjestkog, op. I.H.) rata i nedavno je obnovljeno.To je jednostvana građevina 5,5 X 5,5 metara sa drvenim krovom na četiri vode I alemom sa (nečitko – dvije ili tri) jabuke. Navodno se prije rušenja na turbetu nalazio napis sa slijedećim tekstom kojeg je zabilježio imam iz Bešnjeva:

“Vičan boju i okršaju

I poznat po junaštvu na mjedanu,

Umrli Đerzelez Alija.

Od posjete grobovima mučenika,

Svrha je traženje lijeka bolesnima.“

O Aliji Đerzelezu napisano je više radova. Postoji i tvrdnja da je Đerzelez istorijska ličnost. Vid.  Narodne pjesme Muhamedanaca u Bosni, Knjiga I, Sarajevo 1888.; Aleksej Olesnicki – Tko je zapravo bio Đerzelez Alija, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slovena, XXIX, sv. 1, strana 18 -37; Isti, Još o ličnosti Đerzelez Alije, XXIX, broj 21; Muhamed Hadžijahić, Narodne pjesme o Đerzelez Aliji, Sarajevo 1934. „Politika“ od 13 februara 1938.”

Izvor: Mujezinović, Mehmed (1974). Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, str. 12.

Dosta građe, pa i crteža Alije Đerzeleza nalazi se na internetu, a fotografija njegovg Turbeta u Gerzovu u Fotomonografiji „Mrkonjić-Grad“. Nažalost, u Biblioteci u Mrkonjić-Gradu u kojoj postoji 25.000 knjiga – nema mjesta za Fotomonografiju Mrkonjić-Grad“.

ZASTAVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE ISPRED MUZEJA ZAVNOBiH-a U MRKONJIĆ-GRADU/VARCAR VAKUFU, 6. AUGUSTA 2012.

Posjetivši me u mome rodmom Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu, moj prijatelj i suborac Marjan Hajnal poželio je da odemo do Spomen-muzeja Prvog zasijedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH-a). Dogovorili smo se snimiti fotografije i video-klipove sa zastavom sa ljiljanima.
To smo i učinili, izgovorivši nekoliko rečenica o značaju ZAVNOBiH-a na kojem je 25. novembra 1943. ozvaničena formula po kojoj su vijekovima živjeli stanovnici ove države — kako Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, već i muslimanska, i hrvatska i srpska – svih njenih naroda, narodnosti i građana koji u njoj žive. Takva Bosna može bti po mjeri svakoga njenog stanovnika i u budućnosti.

Dok smo nas dvojica sa zastavom RBiH u rukama izgovarali poruke ZAVNOBiH-a, u blizini je bio jedan milicioner koji nas je povremeno promatrao, ali uopće nije reagirao. Malo kasnije je stigao još jedan milicioner, koji nam također nije rekao ni jednu riječ.

Kada smo Marjan i ja završili snimanje u čemu nam je pomogao jedan dječak, ostavili smo zastavu u naš uto koji je bio parkiran preko puta Muzeja ZAVNOBiH-a ispred Hotela, a potom se odvezli u Ulicu Sime Šolaje gdje smo parkirali auto.  Krenuli smo pješice na mjesto gdje je četiri stotine godina stajala džamija Mustafe-age, utemeljivača Varcar Vakufa koju su barbari srušili u kasnu jesen 1992.
Tada smo se sreli sa onom dvojcom milicionera.Jedan od njih se predstavio kao Dragan Kaurin.Uporno je tvrdio kako smo mi istakli i koristili nevažeću, zabranjenu zastavu Armije RBiH.Kada smo mu proturiječili,  taj je milcioner počeo prijetiti hapšenjem ako se usudimo opet razviti tu zastavu.

Postavili smo pitanje, zašto nas nisu hapsili kada smo bili sa zastavom sa ljiljanima pred Spomen-muzejom ZAVNOBiH-a, dakle na „djelu” – na licu mjesta te zašto nas sad nagovaraju na isto „djelo” zbog kojeg i nas uhapisli… Možda je greška što nismo otišli do našega auta i uzeli zastavu sa ljiljanima i ponovo otišli pred zgradu Prvog zasijedanja ZAVNOBiH-a. Milicioner je prijetio ratom i uništenjem Bosne.

„Nemojte vi meni ovdje provoditi zakone džamahirije!” rekao je ljutito, a zatim su se obojica udaljila. Marjan i ja smo otišli svojim poslom, kako smo i planirali.

Moramo se boriti za RBiH kako bi indoktrinirani i prepadnuti ljudi postali svjesni da im nikada nije prijetila opasnost o Republike Bosne i Hercegovine, ali jeste od zajedničkih neprijatelja, pa tako i Silajdžića i Dodika, koje je i milicioner u Mrkonjiću spomenuo, kako nas biva ni jedan ni drugi neće izbaviti ako nas on uhapsi.Po toj dvojici ahbaba, Dodiku i Silajdžiću, ljutih neprijatelja RBIH i narodnih gulikoža, mi bi se naležali u zatvoru!

Kompletan video zapis pogledajte ovdje:

http://www.youtube.com/watch?v=SjW84INL_sc&feature=youtu.be

KOMEMORACIJA I DŽENNAZA NOVINARU ŠUKRIJI OMERAGIĆU

UImage Sarajevu je popodne 2. jula 2012. godine sahranjen novinar TV Sarajevo i FTV Šukrija Omeragić.
Prethodno je u RTV domu održana komemoracija na kojoj su se – u prisustvu obitelji r. Šukrije Omeragića – novinari, tv-djelatnici i prijatelji – oprostili od svoga kolege, prijatelja i dobrog čovjeka Šukrije Omeragića.
Na ovom snimku je nekoliko detalja sa Komemoracije i džennaze Šukriji Omeragiću kao posljednji pozdrav velikom čovjeku i novinaru, dobrom prijatelju u nevolji.Image

http://www.youtube.com/watch?v=1n4E7ommZFA&feature=plcp

IN MEMORIAM: Šukrija OMERAGIĆ (1948 – 2012) JEDAN OD NAJBOLJIH I NAJČESTITIJIH NOVINARA KOJE JE TV SARAJEVO IKADA IMALA

Image

Ne pomišljajući s kakvom se teškom bolešću borio, misleći kako ćemo, kao zadnji put prije dvije godine – kahvenisati na Baščaršiji – spremao sam se telefonirati mome iskrenom prijatelju i kolegi Šukriji Omeragiću i dogovoriti detalje.

Stigavši iz Kanade „kući“ u „svoj“ Varcar Vakuf u petak uvečer 29. juna 2012.,  još se nismo bili čestito ni raspakirali, a sa TV-ekrana, sa kojih je prije koju godinu prognan i Šukrija Omeragić – jedan od najboljih novnara koje je TV Sarajevo ikada imala, dopiru riječi žustre debate; tema je vaninstitucionalni, u Miloševićevskom stilu udar Zlatka Lagumdžije i njegovih trabanata na Federalnu televiziju.

Niko od debatnika ne spomenu Šukriju Omeragića.

A morali su makar iz dva razloga – zato što se Šukrija Omeragić više, snažnije, bolje i istintije od svih njih zajedno borio za neovsnost medija i – što je Šukrija Omeragić, baš toga dana, napustio ovaj svijet! Vijest o odlasku velikana slobodnog novinarstva i TV Sarajevo saznjem tako tek na kraju Trećeg TV Dnevnika.

Odlomi se još jedna biser-grana – bosanska, ljudska i novinarska – kažem jutros uplakanoj Šukrijinoj Azri dok pokušavam naći pravu riječ da bih je makar malo utješio suučestvujući u pregolemoj tuzi Šukrijinih najdražih, najbližih i najvjernijih.

Otišao je veliki čovjek.

Napustio nas je gorostas i doajen bosansko-hercegovačkog slobodnog televizijskog novinarstva, dokumentarista koji je vjerno – često ne izgovarajući ni jednu riječ, svjedočio TV-slikom o ličnostima i događajima jednog teškog, tragičnog vremena, doba u kojem je stobokom poremećen red vrijednosti.

Pao je veliki hrast i jecaju preostala stabla u prorijeđenoj novinarskoj šumi.

Za Šukrijom Omeragićem tuguje njegova obitelj, žale ga stare iskrebe kolege s kojima je radio i surađivao, tuguju gledatelji njegovih televizjskih priloga, reportaža i dokumenataraca. Njihova tuga je iskrena i bolna. Znaju šta su izgubili!

Lažne krokodilske suze liju oni koji su Šukriju Omeragića otjerali s Televizije, a koji nisu imali ni obraza i ni stida da napuste TV kada ih je Šukrija dobio na sudu. Da su ga slušali, teško da bi Lagumdžija osvojio FTV.

Osobno, imam mnogo razloga za tugu.

Šukrija Omeragić je bio urednik Dopisničke mreže TVSA; niti sam to ikad činio, niti je Šukrija i od koga tražio da mu se laska i podilazi kao šefu. I na toj zajedničkoj karakternoj osobini – temeljila se naša suradnja.

Šukrija Omeragić se rodio kao slobodan čovjek; ni jednom sistemu nije bio poslušnik, a pogotovo rob; takav, slobodan – otišao je sa ovoga svijeta. I po poimanju ljudske i novinarske slobode i neovisnosti – bili smo slični.

Šukrija Omeragić je nije nikome uspraćivao slobodu izbora tema i priloga za TVD, ali izbor je morao biti pravi, profesionalan i nepristrasan. Istina je bila Šukrijina vodilja, pa smo i zbog toga postali bliski.

Nikada se nije ustručavao pohvaliti novinarski prilog, niti kritizirati propuste. Nikoga nije nagonio na rad – svakome je davao priliku da pokaže koliko je svjestan profesionalan. Gledajući sugovrniku kolegi u oči, znao bi mu bez ustezanja ukazati na neprofesionalnost. Bio je uvijek jasan i nedvosmislen.

Poštovao sam Šukriju Omeragića i volio sam ga.

Kada mi je bilo najteže u životu, kada su mnogi zakretali glavu od mene zbog ljudskih i profesionalnih osobina koje smo obojica njegovali, kada mi je zabranjivano raditi, kada su me progonili i napadali, kada su me otjerali s TV, uz Kostu Jovanovića i Bakira Makarevića, Šukrija je svima jasno stvaljao na znanje kako me on nije, niti će ikad napustiti.

Dok su režimske novinaske sluge bez ikakvih zazora mijenjale gospodare i sa još većim žarom postajale ovisni robovi i poslušnici novih – horozovi na krovu – mene je sudbina bacila daleko od Bosne, a novopartijski cenzori otjerali s Televizije – Šukrija Omeragić  nikada nije prestajao bitku za moj novinarski status i dignitet. Bila je to lavovska borba – kako mi je ne jednom govorio, osjećajući grižu savjesti što ne radim više na Televiziji i što me ne uspijeva vratiti.  Poslije više od decenije teške bitke – Šukrija Omeragić me je najzad vratio u svoj Dokumentarni program prije tri godine. To nije učinio zbog našeg prijateljstva, ili interesa, već iz ljudskosti, osjećaja za pravdu i profesionalizam.Vidjevši u kakovom okruženju radi Šukrija Omeragić sa zajedničkim starim kolegama, zahvalio sam mu se i – nisam se vratio na TV. Da jesam, možda bi i mene ponovno najurli prije nego li Šukriju, ili ne bi uspjeli ni Šukriju ni mene jer bi tada  bili bi jači!

U jećanju na Šukriju Omeragića bilježim i ovo; kada sam se prvog dana po deblokadi Sarajeva našao u zgradi RTV Doma, s radošću me je dočekao i Šukrija Omeragić, Slaviša Mašić, Strajo Krsmanović, Arijana Saračević, Senad Hadžifejzović… Svi su željeli da se odmah vratim na TV i da zajedno radimo, što sam i sam želio. Šukrija je u mome prisustvu toga istog dana isposlovao pristanak generalne direktorice Amile Omersoftić da se vratim na TV tako što bih neke poslove u početku radio u izbjeglištvu u Njemačkoj. Šukrija i Strajo su me, mada sam se otimao, poveli do direktora TV, da se taj posao oko povratka završi. Zadržao sam se nešto u hodniku, pa su njih dvojica prije mene ušli kod sekretarice koja ih je najavila direktoru. Taman kada sam zakoračio u sekretarijat, Šukrija i Strajo su crveni u licu, postiđeni i pognutih glava izlazili. Samo su kratko rekli: „Neće da nas primi!“

Šukrija se osjećao odgovornim zbog te i mnogih nepravdi  koju su mi napravili, pa i one kada mi je tonac iz „Studija C“ davne 1995. preko radio-amatera poručio u Bihać kako mu je naređeno da više ne prima moje priloge.

Grizla me savjest što nisam mogao ništa učiniti da bih ispravio nepravdu koju su novinarski poslušnici i partijski robovi napravili prema Šukriji uručujući mu otkaz, nakon svega što je učinio i za profesiju i za FTV, a i za mnoge kolege.

Prije neki dan, kada sam se sreo sa književnikom Dževadom Karahasanom, spominjao sam uz dužno poštovanje i Šukriju Omeragića, kao uspravnog i neprodanog intelektulaca, kolegu i slobodnomislećeg čovjeka, neovisnog novinara, neumornog hroničara jednoga burnog vremena  –  navodeći riječi koje je napisao prije tri godine, na osnovu kojih je, najzad, isposlovao moj povratak na TV i bio zbog toga sretan:

“Ibrahim Halilović je dugogodišnji novinar TVSA i sigurno  jedan od najkvalitetnijih i najboljih novinara koje je ova kuća imala.“

Ove riječi savršeno pristaju jedino Šukriji Omeragiću, bolje i ljepše nego meni i mnogim drugim.

Neka Ti je rahmet dragi prijatelju i cijenjeni kolega, ljudino Šukrija Omeragiću

!https://www.youtube.com/watch?v=1n4E7ommZFA

Ivan LOVRENOVIĆ: KAD JE IBRAHIM MORAO OTIĆI, ONDA JE TO DOISTA KRAJ. KRAJ I SMAK

Ivan LOVRENOVIĆ:

KAD JE IBRAHIM MORAO OTIĆI, ONDA JE TO DOISTA KRAJ. KRAJ I SMAK
Ivan Lovrenović, Zagrepčanin, Sarajlija, ali dušom uvijek Varcaranin, kojeg je rat zatekao u Sarajevu, napisao je u svojoj kolumni u „Oslobođenju“ ratni zapis o Varcaru na osnovu mojih oskudnih izvještaja iz Jajca, jer sa Varcarem nije bilo nikakvih veza – telefonske linije prekinute, putevi blokirani, četnici tuku s brda oko Jajca iz svih oružja, avijacijom iz zraka; taj Ivanov zapis prenosi Alija Isaković u svojoj knjizi dnevničkih zapisa „Antologija zla“ od 19. srpnja 1992.

„Sada o Varcaru slušam samo suhe izvještaje, a to posredno iz Jajca. Naši Ibrahim (Halilović, urednik i dopisnik RTVBiH, ratni reporter već dvadeset godina neprekidno, dok nije bilo ni Alije ni Radovana, a bilo je četnika, istih onih koji su to i sada, samo tada pod firmom SK i SUBNOR-a) morao je otići. Kad je Ibrahim morao otići, onda je doista kraj. Kraj i smak…“

Ivan kaže, a Alija prenosi kako sam bio „ratni reporter neprekidno već dvadeset godina“.

To je tačno; samo bih na tih dvadeset  – dodao još dvadest godina i nove adrese – SDS, HDZ, SDA, SSND, SBiH.

Faksimil bilješke književnika Ivana Lovrenovića

Danas se navršilo dvadeset godina od kako sam postao izbjeglica.

Svoj rodni grad – Varcar Vakuf (Mrkonjić-Grad) napustio sam nakon što sam bio hapšen na kontrolnom punktu srpske milicije u Majdanu dva dana ranije. Ako me puste, razmišljao sam dok sam svezanih ruku bio u Stanici milicije, prijeći ću u Jajce. Do tada sam bio izložen prijetnjama smrću, svakojakim maltretiranjima i zasipan otvorenom mržnjom koju su sijale u narodu srpske vlasti. Život mi je bio u velikoj opasnosti i otišao sam u zadnji trenutak.

Svojima sam kod kuće rekao da odlazim u Jajce, na nekoliko dana, dok se situacija ne smiri. Oni ne htjedoše sa mnom jer su mislili da će i našu zemlju, i naš grad, i njih same zaobići zlo koje se već osjećalo u zraku. Tako su mislili mnogi – pa i ja sam.

Time je završena jedna burna, uzbudljiva, lijepa, ali i stresna epizoda u mome životu, a počinjala nova, teška i neizvjesna – kojoj se, evo, još ni danas u potpunosti ne nazire kraj. Ne mogu se ni naći i snaći.

U Jajcu sam zatakao relativan mir.

Grad je živio naoko normalnim životom; većina jajačkih Srba već je bila napustila grad omamljeni obećanjima SDS-a da će njihovo izbivanje iz Jajca trajati samo nekoliko dana dok grad ne bude oslobođen – od njegovih starosjedilaca, a oni zagospodare njime –  malo im, zar bilo vlasti koju su već imali, procentualno mnogo više nego drugi koji se nisu bunili. Mnogi od njih su otišli kao po komandi, ustajući iza nepojednog ručka i ostavljajući sav svoj imetak, dojučerašnje prijatelje i komšije. Neki od njih su se uspeli na obližnja brda i uskoro zapucali na svoj grad i na ni krive ni dužne građane. Jajačka policija je zaplijenila pravi arsenal oružja na kontrolnim punktovima, kao i po kućama odbjeglih Srba.

Preko 300 jajačkih Srba ostalo je u svome gradu dijeleći sudbinu sa svojim susjedima Muslimanima i Hrvatima.

U Jajcu smo uskoro osnovali TV Jajce u sklopu RTVBiH (Muhamed Muslija napravio tv-odašiljač!!!) čiji sam glavni i odgovorni urednik po odluci Ratnog predsjedništva SO-e Jajce. Tako su nastali brojni video-zapisi koje upravo prebacujem sa VHS-kaseta u kompjuter. Prva dva u trajanju od po desetak minuta mogu se vidijeti na You Tube, a naslov im je JAJCE – druga polovina maja 1992. godine, prbi i drugi dio. Biće ih još, a biće i tekstova!

Nakon što su Srbi napustili Jajce, građani koji su ostali u Jajcu javno su ih pozivali da se vrate i nastave suživot i zajedno brane svoj grad. I sam sam ih pozivao preko TV Jajce. Niko se nije vratio.

Slučajnost me odvela u Podmilačje u goste fratrima Crkve Sv. Ive koji su mi se nesbičnim gostoprimstvom zahvalili za TV-prilog u kojem sam ih javno branio od prijetnje šipovačkih četnika da će ih zarobiti i pobiti nakon što je tamošnji SDS nelagalno podijelio oružje TO samo Srbima. Fra Petar, fra Marko i mladi fra Filip su me tješili vidjevši me koliko patim za svojima, za Varcarem, Bosnom koja je nestajala u plamenu, krvi i suzama.

Tako sam bio u prilici snimiti nekoliko događaja iz katoličkog vjerskog života; u prvom dijelu videa  prikazan je fra Marko kako na sebi svojstven način drži propovijed za vrijeme Blagoslova polja i poziva narod na de nasijeda glasinama, da se ne boji, te da bude hrabar u teškim vremenima koja su nas sve čekala, ali za koje mnogi nisu vjerovali da će ikada doći, pa ni sam fra Marko i pisac ovih redova.

Svako je nosio svoju muku i dever, a za mene su nastali teški dani jer su ubrzo sve veze prekinute sa Varcarem, pa neko vrijeme nisam znao za sudbinu svojih. I njima je glava visila o koncu…

Planirao sam postaviti na You Tube, a linkove na svoj Blog, o još nekoliko jajačkih događaja koje sam zabilježio video-kamerom kojima ću se na ovom mjestu vraćati o njihovoj dvadesetoj godišnjici.

http://www.youtube.com/watch?v=hHkgHFIAFUc

http://www.youtube.com/watch?v=JWgTG4ih8oM

TUĆE

Tuče je, a šta bi drugo – bio mutafdžija. Poso lagahan, a nije parali. Baš po Tućetovoj mjeri.

Kad se spomene ime „Tuće“, vidim sliku čovjeka niskog rasta, sigurno najmanjeg u Rici, kojemu je pravo ime Salih. Volio je popiti  više nego išta na svijetu. Piću je, ustvari, bilo sve podređeno u Tućetovom životu, ali ne i opijanju, nego u meračenju. Kuća, bolje reći pola kuće, jer ju je dijelio sa Fatimom Buhić Ibrinicom, bila mu odmah uz Rički džamijski mezar.

Davno je bilo, a kao danas ga vidim kako iz čaršije, gdje se u nekoj bitriji nabubao – polahko silazi niz strmu Kujudžinicu u Riku – neko koga smo zvali Štaderče. Bio je malehan rastom, možda manji i od Tućeta. Pio, ali mnogo, nekad i bez mjere; kroz našu mahalu je prolazio svojoj kući koja je bila na Zborištu, odmah pokraj Katoličkog groblja na Ćeliji. Kada bi ga ugledaj, mi bi djeca poviči: „Eto Štaderčeta!“

Čuvao se za ogradu, oslanjao se ispruženim dlanovima o zidove kuća, ostajao neko vrijeme presalamićen preko ograde, izgovarajući neke nerazumljive riječi. Džahkad tako i zaspi nakratko. Dok bi se jednom rukom pridržavao za ogradu da ne padne, drugom, podignutom uvis, sporo bi opisivao polukrugove, dok bi nerazgovjetno gunđao, kao nešto objašnjavao, nikad prijetio.

Isti je bio i Tuće – i rastom i pokretima, ali smo njih dvojicu lahko razaznavali; Štaderče je bio fino odjeveni činovnik koji je jutrom promicao kroz Riku u Čaršiju na posao.  Svaki dan – pred mrak vraćao se iz Čaršije kući kroz Riku uvijek nakresan. I Tuće bi ponekad popij u Čaršiji, ali njih dvojicu nismo nikad zamijenili kada bi ih  ugledaj na vrh Kujundžnice – jer Tuće je, za razliku od Štaderčeta, manje hovedao; i sam je išao uz ograde i zidove kuća, krajem, ali malo kad se oslanjajući.

Za razliku od Štaderčeta, bio je bio puki soromah, haman u dronjcima.

Štaderče je bio uglađen, na glavi je nosio je micu, hlače su mu bile ispeglane, kaput čist i prikladan. Imao je fine kratko potkresane brčiće. U ruci uvijek tašna.

Tuće je nosio fes i uvijek je išao praznih ruku. Štaderčeta smo vukli za rukav, a Tućeta nismo. Jednom se Štaderče skrhao  u jarak pokraj ceste, možda smo ga i malo gurnuli. Ležao na leđima neko vrijeme, a kad smo se oslobodili straha, pružali smo mu ruke da se podigne. Tuće – se nije nikad svalio u jarak. Štaderče je bio šutljiv, a Tuće je psovao, ma ništa strašno.

Omljene psovke su mu bile „pola juga“ i „Bugojno“.  Nismo ga se bojali, niti bježali kada bi ljuljajući se i krivudajući dolazio  kući. Nismo ga vukli za rukav.

Čim bi čuli kako Tuće „krdaši“ „pola juga“ ili „Bugojno“, znali smo da je potegno. Trijezan, naime, nikad nije psovao.

Nije Tuće nikom poimenice psovao „Bugojno“ i „pola juga“ – nego onako, tamo nekome, uopće, onom koga možda ni on sam ne zna, ko čak i ne postoji. I Tuće bi podizao ruku sa ispruženim kažiprstom uvis, zaokruživao rukom u zraku, pravio pokrete i upirao rukom kao da nekome prijeti, a onda je spuštao niza se i gegajući se nastojao uhvatiti pravac kući.

Tuće je preo ispod kuće u vlažnoj i mračnoj ćerhani. „Radionica“ je gledala prema Grabežu, na sjever, pa u nju sunce nije nikad zavirivalo. Bila je, možda najstudenija ćerhana u Rici. Gotovo po pravilu, pokraj ričkih kuća izvirala su vrelca, a ispod Tućetove – otjecao je haman potočić. Stoga je Tućetova ćerhana bila i najvlažnija u Rici.

Tuće je bio sav nekako okrugo.

Na glavi je nosio iznošen fes kojeg nije kalufio od kako je kupljen, niti ga je prao, pa se crvenu boju obvladala crna – ponajviše od znoja pomiješanog crnom ćerhanskom prašinom koje se osipala iz crvotočnih brvana, padala iz šipila u drvenom plafonu. Dodatno, kroz zrak je lebdila i prašina koja se ispadala iz „ćupe“ koju je preo. Prašinu niko nije mogao suzbiti, premda su mutafdžije, pa i Tuće, vlažile  jolove pršćući vodu iz ustiju – pa je iz tih utabanih staza u ćerhani, kojima su se polahko gegali idući nazad predući i vraćali naprijed do čarakova da bi zapreli novu žicu – piljila voda i čitavo tijelo obuzimala je studen – i u sred ljeta. U Tućetovoj ćerhani – više i gore nego u ostalih.

Tuće je nosio košulju koja je bila mnogo veća nego što su bila njegova ramena, pleća i struk. Nije bilo dugmadi. Bilo ljeto, bila zima, Tuće  uvijek razdrljenih, golih prsa, a rukavi od košulje tarlahaju.

Kad zapuše studen vjetar, kad zaspe gust snijeg i pahuljice se počnu hvatati i mrznuti po Tućetovim dlakavim prsima, on bi mećavi znao prkosno podviknuti:

–     Udri silo na silu!

Tako je vikao i kad bi ga iznenada u mahali uhvatila kiša i kada je jako grmilo. Ne bi hitio kući. Razdrljio bi košulju haman do pasa, i povikao, ne jednom:

–     Udri silo na silu!

Tada bi se isprsio, pogled okretao k nebu i udario šakom po prsima. Iz fesa se niz obraze i čelo slivala od kiše rastopljena crveno-crna boja, kao da ga je neko naklao.

Nikad u životu nije imao kajiš, pa je hlače, koje su također bile prostranije nego što su mu trebale – vezivao komadom staroga urgana, priuze ili kanafe. Ali, te svoje „kajiševe“, nije on provlačio gdje je trebalo kako bi držali hlače da ne spadnu, već se samo opasivao i svezivao kako mu drago, tako da su hlače često visile o jednom kuku, a sa drugog spadale, pa se ukazivala bijela, poput ćageta, gornji dio Tućetove stražnjice.

Nije hatao za odjećom ni izgledom; bio je „halomet“.

Uvijek bos, često i u sred zime. Ako bi šta imao na nogama, i to je bilo makar dva tri broja veće; moglo mu je dati ruku, jer nikud mu nije ni bilo puta. Hladnoću je podnosio, nikad nije cvokotao niti se žalio da mu je studeno;  noge pomodri.

Nije  kašljao, iako stalno u memli i studeni. Ni u kući nije bilo mnogo toplije nego u ćerhani, pogotovo zimi, jer manjkalo drva za naložiti u zidani šparet; kroz kuću su vuci vijali, kako bi reci Ričani. Tuće nije mogao zaraditi i za rakiju, kruh i za drva, odjeću i obuću, već samo za rakiju i komadić kruha. Ustvari, prvo je rakija, a drugo, šta bi bi – ako bi! Ionako je bio male hrane, ko tica.

Nikad se nije pretrgavao predući („nije se nikad napio vruć vode!“). Nije preo za se, uvijek za drugoga. I oni za koje je preo, nisu se plaho uzdali u Tućeta i njegovu pređu, pa su mu davali da prede po malo, tek onako da je u poslu – pa ako uprede, dobro je, a ako ne, ne udi plaho, neće njihov mutafdžiluk stati zbog Tućeta.

Tuće je preo ne onoliko koliko je trebao ili koliko je mogao opresti, ili koliko je žica od njega neko mogao očekivati, nego koliko je on određivao za svoje potrebe. A trebalo je za čokanj-dva rakije, cigar-dva duhana, češanj bijelog luka i komadić kukuruze – za mezu. I to je bilo haman sve što pojedi i popij.

Hamid Đuzel, Tućetov rođak,  trgovac u jedinoj ričkoj „Zemi“, kome i samom nije bilo mrsko potegnuti, uvijek bi čekao da prođe radno vrijeme, pa da se u prodavaonici počne iskupljati društvo za akšamluk. Kad su svi na okupu, onda on spusti metalne roletne na pendžerima i vratima i počunu pijuckati; na Tućeta nije trebalo čekati, on je, mada nije imao sahat, uvijek u sekundu bio tačan. Do tada bi upreo taman toliko žica i dobio toliko para koliko je bilo potrebno za platiti jedan čokanj rakije. Drugi čokanj, a nekada i treći, plaćao je rođak Hamid, slijedeći je plaćao neko od društva iza spuštenih roletni. One na vratima, Hamid je  podizao samo do pola i samo u „hitnim“ slučajevima, ako je neko od Ričana dolazio po deset deka kahve, frtalj šećera, flašu himbera – zatečen iznenadnom posjetom, a kuća prazna. Bez kahve i šećera. Taj bi tada udarao šakom o roletne, a Hamid bi izvirivao i pitao šta treba. Ako bi dolazilo neko od od djece i tražilo da kupi bombone, Hamid bi govorio neka dođe sutra.

Tuće bi se popni na banak gdje bi čučnuo,obično ogrnut nekim haljetkom. Stopala su mu bila crna od ćerhanske prašine i vlage, crnilo se provlačilo između prstiju, zašlo za nokte.

Tuće je pio s merakom.

Nikad se nije čulo da srkne! Usne su mu uvijek milovale vrh čokanja, čekajući da ih ovlaži rakija čiji je okus osjećao na jeziku dok se lagahno slijevala niz grlo. Tuće se nije nikad mrštio na rakiju kao ostali svijet kada otpije prvi gutljaj i osjeti njenu žest, kada ga piće ujede za jezik i grlo. Toga kod Tućeta nije bilo. Pio je s merakom i merak je bio piti s Tućetom. Nikad nije zanovijetao, niti što tražio, uvijek je bilo i pića i meze po njegovoj mjeri i potrebi – samo išlo k njemu. Bio nafakali. Oči nikad gladne.

Uz komadić kukuruze i češanj bijelog luka, Tuće bi  polahko akšamlučio.

Neko bi iz veselog i eglenu odanog društva u neko doba upitao Tućeta:

–     Kako je Salihaga? – a Tuće bi odgovarao kao iz topa:

– Amerika!

To „Amerika“ Tuće je izgovarao pun ponosa i sa osjećajem pravoga zadovoljstva koje proizilazi iz skladnog duševnog i tjelesnog stanja; osjećao se zaista bogatim, a to njegovo bogatstvo se moglo usporediti jedino sa Amerikom kao najvećim svjetskim simbolom moći i bogatstva.

A kad bi Hamid oglasio kako je za to veče dosta, Tuće bi bez pogovora silazio s banka. Iza sebe, na banku je redovito ostajao komadić kukuruze i rakije na dnu čokanja. Tako je izgledao da je Salihu ne samo bilo dosta, nego da je i preteklo.

Iz „Zeme“ se haman nikad nije izlazilo pijano, tu se akšamlučilo i pilo s merakom i mjerom. A od Hamdove „Zeme“ do Tućetovog dušeka  – samo je nekoliko koraka –  i Tuće lahko prijeđe preko ceste, uspne se uz tri četiri basamka, i već je u svojoj kući.

Malo kad je odlazio ikud iz Rike, čak ni u Čaršiju nije uzlazio često. Bog zna je li ikada posjetio kćer u Zenici.

Ujutro Tuće bi predi „lagahan ko pero“ i za dana opet uspredi samo toliko koliko je bilo potrebno za akšamluk. Čokanj rakije, komadić kukuruze, češanj bijelog luka, i dvije cigare – jednu bi popušio preko dana, a  drugu držao za uhom, po cijeli dan, čuvajući za akšamluka. Drugi dan – druga nafaka!

Kad je mutafdžiluku prikucalo, pa odzvonilo, kada su zanat pregazila moderna vremena, a mutafdžije se rasule po drugim poslovima, Tućeta je nestalo.

U Zenici, gdje je „odselio“, (otišao mašući šakama) postao je hamal, kažu, i imao je kolica na kojima je putnicima razvozio prtljag od stanice do kuća. Govorilo se kako i dalje pije, ali samo u staničnoj restauaciji – sam. Ni u novom hamalskom poslu nije se priguljivao – po starom običaju radio je ne toliko koliko je bilo posla, nego koliko je njemu trebalo za akšamluk; na kolicima obično kofer, rjeđe dva.

Kod Varcarana koji su ponekad odlazili u Zenicu i sretali ga kod stanice kako sjedi na svojim kolicima, Tuće se raspitivao za svakoga, ali do smrti nikada se više nije zavraćao u Varcar.

Kada bi se sretni s nekim iz Varcara, ostavljao bi kolica u stranu (Neće ih niko!), i, vukući za rukav onoga koga je s dragošću sreo – rekao bi:

–     Hajmo mi mali po jednu!

I otimao se da on plati.

(Juni 1997.)

Suad LEPIR: VARCARSKI RATNI DNEVNIK – (Odlomci iz neobjavljenog rukopisa)

Rahmetli Suad Lepir: Kratko vrijeme prije iznenadne smrti, poslao mi je na uvid svoj varcarski ratni Dnevnik.
Na kraju poruke, izvinjavajući se za greške, napisao mi je: “Kad Ti to budeš čitao, čitaj onako kako sam ja mislio pisati.”
Nažalost, Suad je mlad otišao sa ovoga svijeta, a njegov Dnevnik koji je brižljivo vodio skoro svaki dan sa damarom istinskog hroničara – sve dok i on nije napustio svoj Grad i otisnuo se u Ameriku – ostao je neobjavljen… Ove isječke objavljujem na svom Blogu tek da se zna da postoji pouzdan svjedok jednoga ružnog vremena koje se dogodilo i Gradu i njegovim Građanima

…14. JUNA 1992. Nedjelja

Vojna policija upadala u kuće Muslimana i Hrvata i hapsila ih, kao i one što su se zatekli na ulicama. Odvođeni su u tadašnji Štab Teritorijalne odbrane gdje su bili maltretirani i udarani do iznemoglosti – ne gledajući ni kuda ni koga. Moje prve komšije Srbi upali naoružani u kuću mog komšije Semina Pivalića i tada pretražili svu kuću. On je imao najveću kuću i našem komšiluku u kojoj je bila i prodavaonica prehrambene robe. Otvarali su pivo, pili, stalno prijeteći, a niko ne zna zašto. Govorili su mu, ako nešto pronađu, nema ništa ni od njega ni od njegove porodice. Odveli su ga tada u Štab, kao i njegovog sina Semira, zeta Jasmina, brata Muju i njegovog sina Edu. Tada su odvedeni i moje komšije Kemal Memić i Đemal Habibović. Sasvim kasno pred mrak, vratili su se Semin, njegov sin Semir i zet Jasmin, kao i Kemal Memić, dok se  nisu vratili Mujo, njegov sin Edo i Đemal Habibović.

15. juna 1992.

Ovog dana su se vratili Mujo i njegov sin Edo. Bili su odvezeni u Bjelajce,  a kad su se vratili, nismo ih mogli prepoznati, jer su bili toliko izudarani da im je gotovo promijenjen izgled. Bili su natekli i krvavi od udaraca. Nije se vratio  Đemal Habibović za koga se ne zna gdje je završio. Također se ne zna za sudbinu još dosta muslimana i katolika.

16. juna 1992.

Preko radija u Mrkonjiću, a i Radio Banje Luke slušali smo vijesti vijesti o tome – kako oni navode – da su ustaše i balije napale Mrkonjić i polupale i popljačkale sve što je srpsko, te da je srpski narod pretrpio veliki strah. Tako je to govoreno u javnosti da bi narod koji to sluša, a ne živi ovdje, povjerovao. I tako se stvarala jedna propaganda zasnovana na lažima…

20. augusta 1992. Četvrtak

Rano ujutro oko pet sati čule su se dvije ekspolozije  od raketa zemlja-zemlja koje su ispaljene sa lokacije Podrašnica. Ove rakete su ispaljene na Jajce. Od tog dana i tog trenutka mogli smo vidjeti avione srpskih snaga koji su nadlijetali sasvim nisko iznad Mrkonjića i Jajca i borbeno djelovali na Jajce i okolinu. Bacili su tada teret po Jajcu i Bugojnu ubijajući civilno stanovništvo tih gradova i okoline. Ne zna se tačno šta je bilo tada, ali se pretpostavlja da nije dobro.

21. augusta 1992. Petak

Preko radija se moglo čuti kako bi se u što kraćem roku trebala izvršiti razmjena zarobljenika sa obje strane. Pitamo se mi koje to zarobljen na ovoj srpskoj strani kad se zna da Srbi nisu nikoga zarobili na vatrenim linijama, osim onih civila koji su pohvatani po kućama, a gdje se oni nalaze, to nismo tada znali. Bilo je dogovoreno da se razmjena izvrši na putu između Mrkonjića i Jajca kod Plivskih jezera.

23. august 1992. Nedjelja  

Bila je razmjena zarobljenika iz Jajca za civile koji su tražili da izađu iz Mrkonjića na tu drugu stranu. Iz Jajca je pušteno sve njihovo zarobljeno ljudstvo koji su se borili protiv Jajca. Bila je to jedna nepravedna razmjena. U toj razmjeni moja prva komšinica Razija Raza Murica otišla je u Jajce jer joj se dva sina zatekla u Jajcu prije rata i nisu se mogli vratiti u Mrkonjić. U njenoj kući je ostao samo Enver Murica koji nije mogao tada izaći pošto Srbi nisu dozvoljavali vojno sposobnim  muškarcima da napuštaju grad pošto znaju da bi tamo bili mobilisani i uniformisani i – borili se protiv njih…

…31. august. Ponedjeljak

Pijačni dan. Kao i obično, narod je puno u gradu, ali najviše uniformisanih osoba koji nose naoružanje i pucaju. Pucalo se strahovito mnogo u Gornju džamiju koja nosi ime Krzlar-age koja je dosta oštećena, a džamijske stvari vojska odnijela. Ova džamija je u centru grada. Stara je oko 400 godina.

6. septembar 1992. Nedjelja

Prije podne bezazlena pucnjava. Negdje oko 14 sati, čule su se dvije bombe koje su eksplodiarle u Gornjoj džamiji. Pucalo se tada i na Donju (Ričku) džamiju (Hamidiju) a pucali su i neki rezervisti koji su se vozili na traktorskoj prikolici prema Bjelajcu. Pjevali su četničke pjesme. Bili su toliko zarasli u kose i brade – a nosili su crne kape. Prošli su pokraj moje kuće. Kada su zamakli, nisu se više čule ekspolozije. Moje prve komšije Srbi su otrčali vidjeti šta se dogodilo. Bili su to Brane Tica, sin Vida i Milenko Devura, sin Ostoje… Kada su se vratili, rekli su da je džamija puno  oštećena i da je sva izbušena od metaka i gelera. Po njihovom izgledu – bili su sretni i zadovoljni sa tim šta se dogodilo…

13. septembar 1992.

Polako svanjiva.

Dan onako uobičajen, ništa posebno, a negdje oko 12:30 ispaljena je jedna granata iz Jajca na Mrkonjić u okolini Orugle, ali nije napravila ni štete niti je bilo žrtava. Oko dva popodne počele su padati granate po naselju i jedna je pala u blizini moje kuće.  Druga granata je pala u Riku i oštetila jedan dio kuće Ite Hrustanović blizu Vatrogasnog doma. Još jedna granata je pala na Zborište gdje je bilo dječije igralište između kuća i montažnih baraka. Treća granata je pala u blizni moje kuće u jednu baštu preko puta rijeke  i napravila veliku štetu. Četvrta granata je pala stotinjak metara od moje kuće ispod kuće Davida Tešanovića i Stojana Lekića – Stole. Ova granata je samo oštetila jedno auto Dragana Jotića, a geleri su padali i po mojoj i očevoj kući. Prekinula je električni vod i ostali smo bez struje. Jedna granata je pala u naselje Zboriše gdje su se  tada igrala djeca. Na licu mjesta je poginuo petnaestogišnji dječak Nenad Devura, izbjeglica iz Jajca koji je živio sa roditeljima u tom naselju.  U toj ekspoloziji je teško ranjena jedna djevojka koja se zvala Jadranka Tomić – Jadra, jedinica kćerka Đoke Tomića, konobara. Dok su te granate padale, nisam znao gdje su mi djeca pošto su bila otišla od kuće, vjerovatno na to igralište… Pošao sam ga tražiti. Usput sam sreo komšiju Željka Novakovića i pitao je li mi vidio mlađeg sina Alena pošto se nije vratio kući sa starijim sinom Jasminom… Rekao mi je da ga nije vidio, ali je vidio dosta djece koja su bila gore, a ima i ranjenih poginulih, a ne zna se ko su… Otrčao sam kao bez glave gore na to mjesto, gdje su me dvojica ljudi koje nisam poznavao pitali imam li auto. Rekao sam da nemam. Otrčao sam gore i vidio kako je neko ležao na asfaltu, a pokraj njega bicikl. Pored njega je ležao mali mrtav pas.  To je bio veoma stravičan prizor od kojeg mi je dah stao. Na prvi pogled mi se učinilo da je to bio moj mlađi sin kojeg je granata pogodila tačno u glavu. Znao sam da je vozio biciklo i da je otprilike istog rasta kao ovaj što leži na asfaltu tu ispred mene. Nisam mogao prepoznati ko je to uistinu bio. Tijelo mu je ležalo na provaljenom biciklu sa podvrnutom jednom nogom, ali sa raznesenom lobanjom od koje nije ostalo ništa čitavo.

Uzeo sam dvije kosti lobanje sa prosutim mozgom i sastavljao ih ne bih mogao prepoznati ko je to. Zatim sam uzeo kosu sa kožom ne bih li prepoznao makar lice, ali uzalud; sve je bilo raskomadano. Nisam mogao prepoznati ko je ni po nogama i rukama. Tada sam skinuo jednu cipelu i čarapu kako bih ponio kući mojima da vide jesu li to cipela i čarapa moga mlađega sina… Dok sam skidao cipelu, ugledao sma jedan lančić i to mi je bilo sumnjivo jer nisam znao je li moj sin imao ikakav lančić. I, kada sam se spremio napustiti to mjesto, dotrčao je Brane Tica koji je pitao mene koji je taj poginuli, a ja sam kroz suze rekao da ne znam i da je moguće da je to moj mlađi sin, ali nisam siguran. Rekao mi je da to nije moj mlađi sin, jer ga on poznaje dobro i još je rekao da je moj sin Alen kod njega u garaži gdje se skriva još dosta naroda…

8. septembar 1992. Utorak

Prethodna noć je protekla bez sna jer mi je pred očima bio obaj prizor sa Zborišta.

Danas sam vodio sina u bolnicu jer je osjećao bol u kuku od malog gelera… Tada sam u bolnici čuo Srbe kako pričaju među sobom kako ej Jadranka, ona ženska što je poginula od granate, pucala iz ručnog bacača na džamiju u Rici kad joj je momak došao s aratišta.Čuo sam još dosta toga šta su sve neki radili po okolnim mjestima. Ja tu nisam ništa govorio. Bio sam samo slušalac.

4. oktobar 1992. Nedjelja.

Pada kiša. Jutro pravo jesenje. U 10 sati sam bio spreman da idem u Štab jer sam dobio poziv prethodnog dana. Kada sam stigao tamo, već je bilo oko 50 muslimana i katolika, svi smo se međusobno poznavali. Čekali smo pred Štabom radi objašnjenja zašto smo pozvani… Bilo je priče o svemu i svačemu dok se nije pomolio Lazo Šarac, bivši direktor Komunalnog, sa nekim papirima u ruci. Svi smo ga poznavali, a znao je i on nas vrlo dobro. Rekao nam je da se postrojimo… Prvo nam je rekao ovo: „Možda znate ovih dana je bila sjednica u Opštini i donesena je odluka od strane vojne vlasti i od srpskog naroda koji je predlagao da vi ne možete ići na ratište sa našim borcima. A gradu je potrebna  radna snaga da bi se neki radovi mogli završiti. Ova sad grupa koja je danas pozvana predviđena je za kopanje kanala za vodu za selo Trijebovo…” Rekao je da je kanal dugačak 8.842 metra, i to se mora uraditi, inače nećemo dobijati humanitarnu pomoć, a oni koji neće da rade biće suđeni od vojne vlasti i istjerani iz grada…

14. oktobar 1992. Srijeda.

Jutro osvanulo sa jakim mrazom po livadama. Ali, ipak, moralo se ići na  radnu obavezu kopanje kanala…

…12. novembar 1992. Četvrtak

Rano jutros oko 3 sata i 17 minuta dvije jake ekspolozije – probudile su sve mještane i dale ih u strah. Te dvije ekspolozije digle su u zrak i porušile naše dvije džamije koje su bile dosta oštećene. Srušene su dinamitom koje su u njih postavili i aktivirali Srbi. U trenutku eksplozije, moja se kuća se sva potersla pa smo svi skočili. Samo smo mogli vidjeti bijeli dim koji se dizao u zrak na mjestu gdje je bila džamija. Pogledali smo u pravcu gdje je bila i Gornja džamija, ali nismo vidijeli da li je srušena, jer se odavde ne vidi od Pravoslavne crkve koja nam zaklanja vidik. Predosjećali smo da je srušena jer su bile dvije ekspolozije…