"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
Autor: Ibrahim HALILOVIĆ
Freelance Bosnian journalist, born in Varcar Vakuf, living in Canada now. About 50 years professional journalist, mostly working on TV Sarajevo as an independent reporter/editor, today writing on Facebook as a leader of the Group that members over 65.000 Bosnian citizens who request for Republic Bosnian Constitution to be returned and put in power. Write in Bosnian portals and occasionally in "The Windsor Star" and in his Blog https://ihalilovic.wordpress.com recently Living in Canada, Germany, and Bosnia.
U vezi sa agresivnim i učestalim miješanjem najviših dužnosnika Republike Hrvatske u unutrašnje stvari suverene države (R) BiH, nepoštivanja presuda za ratne zločine i Udruženi zločinački podhvat, veličanjem ratnih zločinaca, uvrede žrtvama i državi, posebno od strane Zorsna Milanovića i Željane Zovko, postavili smo pitanje prof. dr. Francisu A. Boyleu – Ima li država BiH prsvo tužiti Republiku Hrvatsku za genocid. Evo odgovora prof Boylea:
Prof. dr. Franciss A. Boyle: DA! Država (R)BiH ima pravo i danas tužiti Republiku Hrvatsku za genocid
DA! DRŽAVA BOSNA I HERCEGOVINA I DANAS MOŽE TUŽITI HRVATSKU ZA GENOCID
Nakon što je Tuđman izvršio invaziju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i pokrenuo HVO kako bi poveo svojun kampanju etničkog čišćenja Bošnjaka, više puta sam tražio od Predsjedništva RBIH ovlasti da tužim Hrvatsku Međunarodnom sudu pravde za izvršenje genocida nad Bošnjacima.
Narod i država Republika Bosna i Hercegovina. Bosna i Hercegovina bi i danas moglinako žele tužiti Hrvatsku za genocid pred Međunarodnim sudom pravde.
Profesor Francis A. Boyle,
Generalni agent za Republiku Hercegovinu i Hercegovinu pred Svjetskim sudom pravde sa izvanrednim i neograničenim ovlaštenjima
Čović u društvu sa presuđenim ratnim zločimcem za Ahmiće Darijem Kordićem; zločinačka politika Hrvatske i Herceg Bosne na sceni i danas, ali (R)BiH zadržava pravo tužiti RH za genocid. Hrvatska ne brine o skrbi Hrvata u BiH, nego kako bi ratnog i poratnog kriminalca ponovo instalirala u Predsjedništvo BiH i privremeno ga spasila od zatvora.
Original izjave prof. Boylea:
Yes!
After Tudjman invaded the Republic of Bosnia and Herzegovina and unleashed the HVO in order to conduct their Campaign of ethnic cleansing against the Bosnians, I repeatedly asked the RBIH Presidency for authority to sue Croatia at the International Court of Justice for inflicting Genocide against the People and the State of the Republic of Bosnia and Herzegovina. Bosnia-Herzegovina could still sue Croatia for Genocide today if it wants to before the International Court of Justice.
Professor Francis A. Boyle
General Agent for the Republic of Herzegovina and Herzegovina before the International Court of Justice with Extraordinary and Plenipotentiary Powers.
Fatima Dedić je umrla 5. februara, a 11. februara 2022. ukopana na Gradskom mezarju Vlakovo, nkako u vrijeme kada ispisujem ove retke sjećanja.
Rahmet plemenitoj duši Fatiminoj!
Vijest o preseljenju na Ahiret Fatime Dedić me je potresla i rastužila.
Poznavao sam r. Fatimu iz viđenja, kao dijete, dok je davnih godina živjela u Varcar Vakufu. Bila je uvijek fino i moderno odjevena, prava gradska dama iz ugledne obitelji. Bila je majstor – krojačica u ovdašnjoj Krojačkoj zadruzi, kasnije Preduzeću za izradu konfekcije “Mladost.” Sjećam se je kako je jutrom hitrim, sitnim koracima hitila prema “radnji” u kojoj je kao majstorica krojačkog zanata bila cijenjena i poštovana. Od Fatime su šegerti učili zanat koji je u našem gradu imao dugu tradiciju i bio na glasu. Od Fatime su učili čak imajstori jer je u svom krojačkom majstorluku bila savršena umjetnica i znalac. Rado je podučavala druge i na druge prenosila svoje zanatsko-umjetničko znanje.
Fatima potječe iz ugledne starogradske trgovačko-zanatske obitelji Dedića koja je imala svoje dućane u središtu grada, odmah ispod gradskog parka i nasuprot Pravoslavne crkve.
Kada je Fatima napustila naš grad i stigla u Bonn u Njemačkoj, otvoria radnju, ne znam. Znam da je među svojim novim mušterijama ubrzo stekla veliki ugled i poštovanje. Bila je zatrpana poslom. Uzimala je mjeru, krojila i šila, ali većinu radnog vremena provodila je prepravljajući mušterijama konfekcijsku odjeću. Stekla je lijep imetak, kupila stan, otišla na hadž.
Kada su nas četnici potjerali iz Varcara, dosta nas se skratilo u Njemačkoj gdje smo osnovali i svoje udruženje. Fatima Dedić je bila stub toga udruženja i u moalnom i financijskom pogledu. Ona je uz Mustafu Hrustanovića bila vrlo đometna darujući velike sume novca kao pomoć varcarskim izbjeglicama u Sanskom Mostu, Bugojnu, Zenici. Davala je šakom i kapom, s halalom. I danas čuvam priznanice za Fatimin uplaćeni novac kao pomoć za kupovinu kombija za izbjeglice u Kruharima. Odzvala se i akciji prikupljanja novca za operaciju očiju r. Ahmeda Bašića. Ni jedna solidarna akcija nije prošla bez Fatiminog halal-priloga.
Hajra, Alma Mirza i ja posjetili smo Fatimu u Bonnu u njenom stanu gdje smo lijepo dočekani i ugošćeni. Zajedno smo išli na koncert r. Safeta Isovića. Fatimina fotografija sa Safetom koju sam tada snimio, i danas se može vidjeti u dokumentarnom filmu o Safetu koji se ponekad vrti na bosanskoj televiziji. Fatima je bila i naš gost u Hanau, bila je i na Alminoj svadbi. Dolazila je redovito na sastanke našeg Udruženja. Vezu smo održavali i nakon našeg preseljenja u Canadu, ali je prekinuta nakon što se Fatima vratila u Sarajevo. Kod prijatelja sam se raspitivao o Fatimi i njenom zdravlju. Planirali smo da se sretnemo, ali nam se susret otperio.
Žao mi je!
Rastajemo se ovako na daljinu, ali daljina ne mere umanjiti bliskost i poštovanje koju smo ne samo ja, nego i moja familija dijeliti sa Fatimom koja u našem sjećanju ostaje kao fina osoba, dama, majstor-umjetnik svoga posla, plemenita duša đometne ruke.
Odlomi se još jedna biser grana varcarska i bosanska. Ostadoše za uspomenu i sjećanje biseri Fatime Dedić koje je svima nama koji smo je poznavali đometne ruke darivala uz osmjeh.
U Varcaru je malo onih koji se sjećaju Fatime Dedić, a nekada veliko imanje Dedića krini se, propada i nestaje.
Tragom tvojih najnovijih ‘igara’ sa tvojim ‘koalicionim parterima’, inače rušiteljima naše države, u kojima su zalog država Bosna I Hercegovina i njeni građani koji žele normalno i civilizovano građansko društvo i život dostojan čovjeka, prinuđeni smo da ti opet pišemo. Ko to može ostati indiferentan na tvoje nedavne izjave: ‘Ja mislim da, ako je to nešto što zadovoljava Dodika i njegove, da je to dio izlaza’ i ‘Drugi dio izlaza je da se prihvati Inzkov zakon, eventualno dopuni sa onim za šta su Srbi zainteresirani i onda bismo mogli ređi da smo dio problema riješili. Čekamo da ljudi kažu šta hoće’?!
Sama činjenica da su ti ‘koalicioni partneri’ rušitelji države, dovoljno govori i o tvojim namjerama i o tvom političkom opredjeljenju. S kim si onakav si! Nudiš trgovinu sa zakonom o negiranju genocida i opet bi da prodaš kosti žrtava i izdaš i njih i sve građane lojalne državi Bosni i Hercegovini, kao što si to učinio sa revizijom presude za genocid protiv Srbije! Za takvo šta, kao ni za bilo koju izdaju države i njenih građana, ti mandat nemaš! Jer, to što pomišljaš, govoriš, nudiš i radiš vodi ka ponižavanju žrtava genocida, kao i građana lojalnih državi, kojima nacionalizam nije ni hrana, ni ideologija, ni izlaz, a ni isprika!
Podsjetićemo te da nemaš ni legitimitet da ikoga predstavljaš osim svoju stranku, koja je na izborima osvojila (uključujući i izborne krađe) nekih 20% glasova ukupnog bošnjačkog galasačkog tijela!
To matematički može biti samo ‘velika manjina’! Prije nego što više i pomisliš da udovoljiš Dodiku i njegovoj sviti, koji bi da ruše, prerađuju, dorađuju i mijenjaju zakon o negiranju genocida, te time negiraju presude najviših svjetskih sudova, a time negiraju i sam presuđeni genocid, pomisli na broj 8372. Pomisli na zločine genocida u Prijedoru, Višegradu, Foči, Bijeljini, Zvorniku!
Pomisli šta bi ti imali reći svi oni čiji su životi prekinuti genocidnom zločinačkom rukom! Na djecu čije je djetinjstvo tako ugašeno, ili na onu čije je roditelje zločinačka, genocidna ruka zauvijek oduzela. Zapitaj se je li ikako zamislivo da bi Jevreji i u jednoj državi na svijetu pristali da im iko, a još uz to i neko ko tvrdi da ih predstavlja, trguje zakonom o negiranju holokausta?! Može li zdravom umu biti i zamislivo da bi Jevreji tražili načina da udovolje pripadnicima Trećeg Rajha i da čekaju da im ‘ljudi kažu šta hoće’?! Da te pitamo je li te sramota takvo šta i pomišljati, ne vrijedi. Davno si dokazao da ne znaš ni za stid, ni za sramotu. Ali ti ne dozvoljavamo da nas više ponižavaš! Umjesto da tražiš da tzv. NSRS poništi sve nelegalno donesene zaključke koje vode u secesiju i koje su izvor i uzrok problema, ti si spreman da ponovo poniziš naše žrtve i njima ‘podmitiš’ svoje ‘koalicione partnere’! Neće moći- nece proći! Niti smije! Providne i gadljive su tvoje igre odavno postale, ma koliko se trudio da ih maskiraš i upakuješ, kako sam tako i uz pomoć svojih poslušnika i megafona poput Konakovića i Radončića!
Po kafanama i hotelima trguješ sa državom kao da je tvoje lično vlasništvo, a ne hiljadugodišnja historijska postojbina naših predaka!
Nemoj da je mješaš sa Adom Ciganlijom ili Smederevskim pašalukom! Jasno je i najvećem političkom laiku da si u hotelu u Dubrovniku dogovorio ‘izborni zakon’ s Plenkovićem, pa su odmah iza toga odjednom ‘vaskrsli’ Palmer I Eichhorstova, koji su prije toga obećali da ‘više neće dolaziti jer su pregovori o izbornom zakonu propali’!
Ovaj put ste vas dvojica dogovorili prodaju države kroz ‘izborni zakon’, pa su oni ushićeno dotrčali nadajući se i prilici da poberu poene za svoje političke karijere!
Nakon dogovora s Plenkovićem, očito vjerujući da još ima naivnih, pokušao si priču o ‘izbornom zakonu’, koji vodi u dalju podjelu države i ‘treći entitet’ (presuđen kao UZP), upakovati u bajke o tome kako je ‘potrebno relaksirati odnose između Bošnjaka I Hrvata’! Biće da ti nije jasno da takvih naivnih više nema! Nemamo mi nikakvih problema sa odnosima sa Hrvatima u našoj zemlji. Pitaj prof. dr. Ivu Komšića, Željka Komšića. prof. dr. Slavena Kovačevića i sve takve kojima je u srcu ljubav prema našoj državi, kojima je glavni grad Sarajevo i čije je opredjeljenje građanska država. Isto se odnosi na časne Srbe poput Mirka Pejanovića, Mire Lazovića, Bogića Bogićevića i mnogih drugih, koji nemaju ni najmanjeg problema sa zakonom o negiranju genocida! O odnosima sa sljedbenicima dva presuđena UZP-a nije na nama da brinemo. Oni su jedini i glavni uzrok problema u državi i ne mogu biti dio rješenja tih problema. Oni su tu da sprovode velikodržavne agresorske politike dviju susjednih država.
U isto si se kolo s njima uhvatio očito i ti! Cvetković i Maček bi mogli pozavidjeti Dodiku i Čoviću na takvom ‘koalicionom partneru’! Priča se, a gdje ima dima ima i vatre, da si sa Čovićem u Neumu postigao dogovor o izbornom zakonu, ali ga držiš u tajnosti, dok javnosti prodaješ priču o tome kako su dogovori ‘propali’. Biće da treba malo vremena da se smisli taktika da se taj ‘dogovor’ plasira građanima. Haman da je jedna od tih ‘taktika’ ovih dana izgmizala kroz priču kako se Čović ‘neće kandidirati’, samo da ‘izborni zakon’ koji ste u Neumu dogovorili, prođe! Zar misliš da ne znamo da Čovićeve kopije i marionete stoje u redu da zasjednu na ‘prijesto’ i dovrše ono što je krajini cilj Hrvatske: Treći entitet i otimanje naše državne teritorije! Neće proći ni ta, niti bilo koja druga taktika jer, građani nisu spremni prihvatiti nikakav izborni zakon do građanskog! Onog gdje će se primijeniti presude Evropskog suda za ljudska prava- i to sve, počev sa presudama Zornić i Sejdić – Finci. Znamo da je za tebe stranka važnija od države, da važi ona ‘stranka- to sam ja’ i ‘država- to smo mi’ (ti i tvoja dva ‘koaliciona partnera’), i da ti ne smeta ‘loše drustvo’ rušitelja države.
Opet ponavljamo – s kim si onakav si. Ali, patriote naše zemlje na svakoj tački Planete interesuje samo jedno: opstanak naše države. Stoga ti želimo reći da nema više udovoljavanja i ispunjavanja želja vojvodama Dodiku i Čoviću i njihovim svitama koje sprovode velikodržavne agresorske politike Srbije i Hrvatske. Ni pedlja više! Ni momenta više! U slučaju popuštanja, bilo da se radi o bilo kojem aspektu Inzkovog zakona, te izbornog zakona’ po mjeri Čovića i UZP družine, ili pitanja državne imovine, to će predstavljati čin izdaje i rušenja države, te će patrioti ove zemlje shodno tome podnijeti krivične prijave protiv svih onih koji u tome budu učestvovali.
U prilog našim opravdanim pretpostavkama da si napravio sa Čovićem prljav deal u Neumu jeste i najava Angeline Eichorst da će, nakon što se susrela sa Plenkovićem, ponovo doći u Sarajevo da pokuša završiti taj prljavi posao, odnosno čuvati tebi leđa u epizodi upoznavanja javnosti sa dogovorenim, sa izdajom. Ako želiš demantirati ove pretpostavke pozivamo te da joj poručiš da ne dolazi u Sarajevo!
Na kraju da spomenemo da će bilo kakav izborni zakon kojim se otvara mogućnost stvaranja nove izborne jedinice (Trećeg entiteta), i udovoljava Čoviću i UZP družini biti momentalno podnešen Evropskom sudu za ljudska prava na pravno poništenje po osnovu Evropske povelje o ljudskim pravima i presuda Evropskog suda za ljudska prava.
Ekspertni tim za Bosnu i Hercegovinu – U ime Facebook grupe koja broji oko 60.000 građana koji traže povratak u život jedino važećeg Ustava Republike Bosne i Hercegovine:
Dženana Delić, prof. poslovnih studija i prava (UK),
Ibrahim Halilović rođen je 1946. u (Mrkonjić Gradu) (Varcar Vakufu) gdje je pohađao gimanziju. Završio učiteljsku školu u Jajcu.
Pisanjem se bavi od 1969. Prvu novelu pod nazivom “Sramota” objavio je “Prosvjetnom listu” u Sarajevu. Novele objavljivao u banjalučkom “Glasu”, sarajevskom “Oslobođenju“, “Odjeku”, te u “Mostu” Hanau, Njemačka, i “Mostu” – Mostar.
Od 1978. profesionalno radi na Televiziji Sarajevo, Dopisništvo Jajce, sa statusom reportera – samostalnog urednika. Sarađivao je honorarno s “Glasom”, “Oslobođenjem”, “Politikom”, “Večernjim listom”.
Koautor je fotomonografija “Mrkonjić-Grad” i “Bjelajce”.
Za vrijeme komunističke vlasti bio je proganjan i zatavaran, a nekoliko puta mu je bilo zabranjivano raditi na području Mrkonjić-Grada i Šipova zbog kritičkog novinskog izvještavanja. Na početku agresije na RBiH bio je uhapšen na punktu srpske milicije u Majdanu. Sredinom maja 1992. prelazi tajno u Jajce, gdje osniva i uređuje lokalnu TV Jajce, kojoj je glavni i odgovorni urednik.
Po nalogu srpske vlasti, milicija je uhapsila njegovu obitelj u Mrkonjić-Gradu (Varcar Vakufu) – suprugu i dvoje maloljetne djece koji su držani kao taoci pod danonoćnom milicijskom stražom u kućnom pritvoru od sredine juna do 21. septembra 1992., zajedno s roditeljima predsjednika lokalnog HDZ i porodicom novinara Mehmeda Buhića. Uz oko U većoj grupi civila iz Mrkonjića, Razmijenjeni su za zarobljene četnike u Jajcu 22. septembra, kada odlaze u Hrvatsku, a potom u Njemačku gdje ubrzo osniva sedmični magazin “Eurobosna”, čiji je bio glavni i odgovorni urednik.
Godine 1997. pokreće vlastiti magazin “Most”, koji je izlazio na bosanskom jeziku u Hanau. Od 1999. živi u Kanadi, u Windsoru, gdje je pokrenuo radio-emisiju za gradjane BiH. Povremeno objavljuje reportaže na BHT1, a potom na TV Federacije BiH. Dobitnik je nekoliko godišnjih nagrada TV Sarajevo kao autor filmskih novinskih priloga, te godišnje nagrade Udruženja novinara BiH.
Ivan LOVRENOVIĆ: KAD JE IBRAHIM MORAO OTIĆI, ONDA JE TO DOISTA KRAJ. KRAJ I SMAK
Ivan Lovrenović, Zagrepčanin, Sarajlija, ali dušom uvijek Varcaranin gdje je odrastao uz Didovo kolino, kojeg je rat zatekao u Sarajevu, napisao je u svojoj kolumni u „Oslobođenju“ ratni zapis o Varcaru na osnovu mojih oskudnih izvještaja koje sam slao iz Jajca gdje sam tajno prešao poloino maja 1992. Sa Varcarem nije bilo nikakvih veza – telefonske linije prekinute, putevi blokirani, četnici sa okolnih brda oko Jajca biju iz svih oružja, raketama iz Podrašnice, avijacijom iz zraka; taj Ivanov zapis prenosi Alija Isaković u svojoj knjizi dnevničkih zapisa „Antologija zla“ od 19. srpnja 1992.
„Sada o Varcaru slušam samo suhe izvještaje, a to posredno iz Jajca. Naši Ibrahim (Halilović, urednik i dopisnik RTVBiH, ratni reporter već dvadeset godina neprekidno, dok nije bilo ni Alije ni Radovana, a bilo je četnika, istih onih koji su to i sada, samo tada pod firmom SK i SUBNOR-a) morao je otići. Kad je Ibrahim morao otići, onda je doista kraj. Kraj i smak…“
Ivan kaže, a Alija prenosi kako sam bio „ratni reporter neprekidno već dvadeset godina“.
To je tačno; samo bih na tih dvadeset – dodao još dvadest godina i nove firme, partnere i koalicione partnere s kojima javno pandžu lomim – SDS, HDZ, SDA, SSND, SBiH, IZ njihovu, za šaku maraka kupljenu intelektualnu elitu, poslušne medije, botove, sahanolisce…
Inspektori SUP-a Mrkonjić-Grad su morali poštivati proceduru prilikom slanja poziv a na informativne razgovore; ovaj poziv nije bio protokoliran, drugi nije imao pečat, a treći potpis. Nisam se htio odazvati sve dok nisam dobio ispravan službeni poziv kao proporućenu poštu. Kada sam se sreo sa inspektorem Radićem, nisam odao svoj izvor informiranja. Sada ne želim da iko hvata zmiju mojim rukamaSDS Jajca mi ne garantira sigurnost
Molimo amričku Ambasadu u Sarajevu da uskrati vizu Željki Cvijanović, predsjednici RS, zbog izdavanja ukaza kojim negira član 145a Krivičnog zakona BiH kojim se zabranjuje negiranje genocida i kojim je zaprijećena kazna zatvora do pet godina, stoji u pismu Bosanskih patriota upućenom USA Ambasadi u Sarajevu
Citat člana 154a Krivičnog zakona BiH
The Law on Amendment of the Criminal Code of Bosnia and Herzegovina amends Article 145a to include the following: “Whoever publicly condones, denies, grossly trivializes or tries to justify a crime of genocide, crimes against humanity or a war crime established by a final adjudication pursuant to the Charter of the International Military Tribunal appended to the London Agreement of 8 August 1945 or by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia or the International Criminal Court or a court in Bosnia and Herzegovina, directed against a group of persons or a member of such a group defined by reference to race, color, religion, descent or national or ethnic origin, when the conduct is carried out in a manner likely to incite to violence or hatred against such a group or a member of such a group, shall be punished by imprisonment for a term between six months and five years.”
Željka Cvijanović negira genocid, ali njavljuje put u USA: Da li će kao negator genocida ostati bez američke vize i naći se na američkoj crnoj listi; Bosanski patrioti traže od USA Ambasade u Sarajevu zarbanu ulaska predsjednici RS u Ameriku
Ukazujući na Krivični zkon BiH kojim se zabranjuje negiranje genocida, Bosnski patrioti treže od USA Ambasade u Sarajevu da odbije izdavanje vize Željki Cvijanović pred njen pompezno najavljen put u USA:
Citat pisma poslanog USA Ambasadi u Sarajevu:
“Deny issuing a US visa to Željka Cvijanovic who has signed the law in the so-called ‘Republika Srpska to delegitimize the law on genocide denial which also applied to Holocaust denial, that was passed by former OHR representative Valentin Inzko. By issuing her a US visa you will become an accomplice to her anti- Dayton actions. This is the law that Zeljka Cvijanovic signed the annulment of: The Law on Amendment of the Criminal Code of Bosnia and Herzegovina amends Article 145a to include the following: “Whoever publicly condones, denies, grossly trivializes or tries to justify a crime of genocide, crimes against humanity or a war crime established by a final adjudication pursuant to the Charter of the International Military Tribunal appended to the London Agreement of 8 August 1945 or by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia or the International Criminal Court or a court in Bosnia and Herzegovina, directed against a group of persons or a member of such a group defined by reference to race, color, religion, descent or national or ethnic origin, when the conduct is carried out in a manner likely to incite to violence or hatred against such a group or a member of such a group, shall be punished by imprisonment for a term between six months and five years.”
Moguće je da Cvijanovićka već ima vizu, pa bi je u tom slučaju trebalo poništiti, smatraju Bosanski patrioti. Dodaju, vrijeme je da USA i Cvijanovićku stavi na svoju cnu listu.
Bosanski patrioti smatraju da bi izdavanje vize Željki Cvijanović bio gest negiranja genocida i zakona zemlje domaćina od strane američke Ambasade…
Bosanski patrioti:
Dženana DELIĆ
Ibrahim HALILOVIĆ
Bedrudin GUŠIĆ
Nihad FILIPOVIĆ
u ime Facebook grupe koja broji preko 57.500 građana koji zahtijevaju povratak Ustava RBiH
Predsjedniče Predstavničkog/Zastupničkog doma Parlamenta (R) BiH
Predsjedniče Doma naroda,Predsjedavajući Predsjedništva!
Svjedoci smo potpune paralize ilegalnog daytonskog sistema koju dugo vremena izaziva Milorad Dodik, predsjednik SSND-a i član Predsjedništva dejtonske BiH.
Umjesto što spašavate genocidnu RS i vašeg koalicionog partnera Milorada Dodika, umjesto što tražite i očekujete pomoć od međunarodne zajednice da riješi krizu kojoj ste i sami doprinijeli, ako u sebi imate i zehru osjećaja za pravo i pripadnost našoj Majci Bosni koja nas je sve rodila i odnjihala, a nejmamo druge niti bolje, ako želite dobro njenim građanima, morate odmah sazvati zajedničku sjednicu oba doma Parlamenta i na osnovu Izbornog zakona usvojenog u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine 12. decembra 1995. godine,proglasite daytonski (ilegalni, nikad u Parlamentu usvojeni tzv. daytonski Ustav) nevažećim i odmah proglasite Republiku Bosnu i Hercegovinu vraćanjem u život jedinog važećeg Ustava Republike Bosne i Hercegovine. To uopće nije političko, nego pravno pitanje koje vi kao predstavnici zakonodavne vlasti morate izvršiti.
Kao osnivač i administrator Facebook grupe koja broji preko 55.000 članova, a imajući u vidu da djelujemo 12 godina u potpunom medijskom mraku i ignoriranju od strane vaših daytonskih medija, , pišem vam ovo otvoreno pismo i podsjećam na slijedeće:
“AKO SE INTERNACIONALNI MIROVNI SPORAZUM I USTAV NE BUDU SPROVODILI, REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA MOŽE PROGLASITI MIROVNI SPORAZUM NEVAŽEĆIM I NASTAVITI DJELOVATI KAO REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA.“
Na znanje, citat iz jedino važećeg Ustava Republike Bosne i Hercegovine ODBRANA REPUBLIKE Član 154.
Neprikosnoveno je i neotudivao pravo i dužnost građana, naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive da štite i brane slobodu, nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i cjelokupnost i Ustavom utvrđeno uređenje Republike:Član 155.
Niko nema pravo da prizna ili potpiše kapitulaciju, niti da prihvati ili prizna okupaciju Republike Bosne i Hercegovine ili pojedinog njenog dijela. Niko nema pravo da spriječi građane Republike Bosne i Hercegovine da se bore proti vneprijateljakoji je napao Republiku. Takvi akti su protivuštavni i kažnjavaju se kao izdaja Republike.
Izdaja Republike je najteži zločin prema narodu i kažnjava se kao teško krivično djelo. .
Na znanje, citat iz Ustavnog zakona o izmjenama i dopunama Ustava RBiH od 12. decembra 1995.
“Član 1.
Republika Bosna i Hercegovina, ostvarujući svoja suverena prava, može svoje unutrašnje uređenje preoblikovati u skadu sa Ustavom Bosne i Hercegovine u okviru internacionalnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu.
Član 2.
Ako se internacionalni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i Ustav Bosne i Hercegovine ne budu provodili, Republika Bosna i Hercegovina može proglasiti nevažećim internacionalni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu i nastaviti da djeluje kao internacionalno priznata, suverena nezavisna država u skladu sa Ustavom Republike Bosne i Hercegovine.”
Puno je pravnih razloga da se sastanu preživjeli zastupnici Skupštine RBiH koji su donosili ovaj zakon i da proglase povratak u život Ustava Republike Bosne i Hercegovine. O tome ne može odlučivati ni Dodik, ni Čović, ni Ivanić, ni Izetbegović Jr. niti ikoji Dejtonac, ma ko on bio. Mogu samo istinski patrioti ma ko oni bili.Dodatni razlozi zbog kojih treba proglasiti Republiku BiH:
1. Potpuna paraliza državnih (dejtonskih) institucija od strane Milorada Dodika i NS RS.2. Ustav RBiH koji je bespravno pogažen od strane Alije Izetbegovića, USA i međunarodne zajednice, i delegacije RBiH koja je učestvovala u mirovnim pregovorima u Daytonu, za što niko nije imao mandat makar i pod izgovorom svjetskih sila da zaustave rat, što je u suštini negiranje genocida i Republike Bosne i Hercegovine!)
3. Deytonski mirovni Sporazum nije nikad usvojen u Parlamentu, pa je nevažeći.
4. Nikada nije sproveden u život Anex VII o povratku izbjeglica, pa je i zbog toga taj Sporazum nevažeći. (Umjesto da se na osnovu toga Aneksa VII proglasi Mirovni sporazum nevažećim i revitalizira ustavni poredak RBiH, u toku je incijativa o proglašenju Aneksa VII završenim, što je nedopustiv atak na domaće i međunarodno pravo, izbjeglice, pa čak i gaženje daytonskog Mirovnog sporazuma.)
5. Dodik nekažnjeno stalno krši odluke Ustavanog suda, prijeti otcjepljenjem RS, njenim pripajanjem Srbiji; blokira i ruši državne institucije, izaziva permanentne krize, terororizira građane, huška na rat, naoružava policiju kao vojnu silu, nekažnjeno provodi kriminalne radnje na disoluciji i uništenju države, jača četnički pokret, usvaja zakone Srbije i provodi ih u RS-u, pa je daytonski Sporazum i zbog svega toga nevažeći,6. Na osnovu presuda Svjetskog suda pravde za genocid i pojednačnih presuda izrečenim na Tribunalu ratnim zločincima za genocid, mirovni Sporazum je nevažeći. Nevažeći je i zbog kršenja Konvencije o sprečavanju u kažnjavanju zločina genocida, te ultimativne svjetske pravne norme ius cogens. Sve to vam daje za pravo proveđenje odredaba Ustavnog zakona iz 1995. i vraćanje u život legalnog Ustava RBiH, to jeste povratak na prethodno ustavno-pravno stanje – prije genocida.
7. Na osnovu nepobitne odluke građana na referendumu 1992. kojom su izglasali neovisnost i suverenost RBiH koja je kao takva primljena u UN. Dokumenti o prijemu u UN glase na ime Republike BiH, daytonski Sporazum (ustav kao njegov dio!) su pravno nevažeći. Da bi se derogirala referendumska odluka, morao bi se organizirati novi referendum i makar sa jednim glasom više osporiti referendumsko “DA” RBiH. Uostalom svi papiri za prijem RBIH u UN glase na ime RBiH.
(Vi političari, kao i dejtonski pravnici, doktori prava poput Kasima Trnke, nikada nećete posegnuti za ovim argumentima niti će pritisnuti vas političare privržene da se priklonite ideji neminovnog opstanka države RBiH da napravite taj korak. Uz vas je i daytonski hor poslušnih medija. Tako rof. dr. Suad Kurtćehajić tvrdi čak da je dejtonski Sporazum legalan i da za sve treba pitati Srbe. Vi, pak, u svakoj Dodikovoj neprilici spašavate ga i politički i finacijski, što činite i sada kao da Dodik nije izvršio puč i ukinuo daytonski Ustav. Takvi nas neće izvesti na selamet, neće ni međunarodna zajednica jer ona je kumovala Daytonu i drži ga se ko pijan plota, zadovoljna samo „neka se ne puca.“ A – samo što nije! Za svaku odluku donesenu koju sada osporavaju, digli su ruke i Srbi, pita ih se za sve, oni su alfa i omega u daytonskoj BiH, oni su nagrađeni s državom u državi, a genocid i urbicid niko ne smije ni spomenuti, kao ni dobijeni spor na Svjetskom sudu protiv Srbije i Crne Gore koji je sabotiran je i miniran, a saboteri na slobodi.! Koga su Srbi pitali kada su proglašavali RS, gazili Ustav RBiH, počinili genocid, kada su pogazili dejtonski ustav, udluke Ustavnog suda, kada su zloupotrijebili oružane snage na tzv. paradi u Banjoj Luci 9. januara 2016., kada su blokirali državne institucije, a akteri paralize umjesto da su uhapšeni, izvode performanse u Predsjedništvu i prijete nestankom BiH!
Sve što su (Karadžićevi i Dodikovi) Srbi uradili, uradili su protupravno – grubo gazeći domaće i međunarodno pravo, i pri tome počinili su genocid, pa dobili državu kao nagradu i sad će odlučivati o našoj sudbini, o ratu i miru, a vi, političari, uporno spašavate i Dodika i genocidnu RS. To je suučešništvo u genocidu i razbijanju države. Na stotine je pravnika koji su se izlegli ispod šinjela “doktora prava” Kasima Trnke koji smatraju Dayton svetim slovom. Republika BiH ni njima ni vama nije ni na kraj pameti, mada su vam puna usta prava i mada kao zakonodavci imate nezasluženo dobre plaće i velike privilegije. Da li se bojite ne samo njihova gubitka, pa ne potežete za Ustavnim zakonom i pravnim vraćanjem u život Ustava Republike Bosne i Hercegovine!)
8. Ne uzdajmo se u velike sile, one su nas izdale mnogo puta. One su zajedno sa našim predstavnicima u Dytonu ilegalno nastavili već poodmakao proces komadanja države RBiH u cilju njenog konačnog uništenja. Imajte na umu kako tuđa ruka svrab ne češe.Velike sile imaju preča posla od kažnjavanja Dodika. Ustvari, Dodik se uklapa u njihov plan konačnog uništenja RBiH. Da su imale pravo na umu, svjetske sile nikada ne bi nagradile genocid, niti bi napravile daytonski ustav osim u namjeri da on ne funkcionira u praksi. Svjetske sile nikad ne bi instalirale Dodika u vrh vlasti sa samo četiri poslanika u tzv. NS RS osim u namjeri i danas nekažnjeno vedri i oblači sudbinom naše države i nama samim..
9.Sudbina RBiH nije u rukama međunarodne zajednice, niti u Dodikovim,niti u rukama njegovih koalicionih partnera, nego u rukama lojalnih građana Republici BiH, u domaćem i međunarodnom pravu… Vi ste izabrani da predstavljate i građane i državu koja je danas ugrožena više nego ikad, ne smo od Dodika, nego i svih onih koji mu gledaju kroz prste i bacaju uže spasa.
10. Međunarodna zajednica nije dobila ni jedan jasan ultimativni zahtjev da mi ozbiljno zahtijevamo naše NEOTUĐIVO PRAVO NA REPUBLIKU BOSNU I HERCEGOVINU. Bilo je nekih verbalnih prijetnji (Bećirević, Džeferović…), ali pravih praktičnih poteza nije. Da pače, u toku je utrkivanje za spas RS, u čemu prednjači Izetbegović jr. Tako je od 1995. Umjesto zahtjeva pozivanja na domaće i međunarodno pravo, Povelju UN, Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, ius cogens normu, bečku Konvenciju o međudržavnim ugovorima, vi čak ni prilikom istupanja u UN-u ili razgovorima sa generalnim sekretarima i njegovim zamjenicima, na Vijeću Europe, u susretu sa EU zvaničnicima, nižerazrednim činovnicima USA, OHR-om…, jedino inzistirate na Daytonu i konsttutivnim narodima, entitetima, umjesto da tražite izvršenje presuda UN-ovih sudova, te vratitite jedino važeći Ustav građanske Republike BiH.
Stoga, gospodo, Izborni zakon u šake, pa odmah u Parlament gdje ćete na osnovu prava koje je taj Parlament RBiH usvojio 12. decembra 1995. proglasiti Republiku Bosnu i Hercegovinu jer je daytonski ilegalni sistem kapitulirao. Evo vas, gospodo parlamentarci, pred konačnim izborom: da li ste za Republiku Bosnu i Hercegovinu, za koju imate podlogu i u domaćem i međunarodnom pravu, ili ste za Republiku srpsku za koju su najviši svjetski sudovi izrekli da je nastala na genocidu i koja upravo ovih dana ruši Deytonki sporazum i Bosnu i Hercegovinu a koja egzistira na Aneksu IV istog? Ovo nije političko, već pravno i po zemlju sudbonosno pitanje. Do vas je! Ako vam to nešto znači, imaćete podršku i nas preko 55.000 građana okupljenih u Facebook grupi Zahtjev za povratak Ustava Republike Bosne i Hercegovine.
Ibrahim Halilović, u ime Facebook grupe koja zahtijeva povratak Ustava Republike BiH (aktivna 12 godina, danas broji preko 55.000 građana). bivši reporter TV Sarajevo i RTVBiH, privremeni povratnik u Varcar Vakuf – Mrkonjić-Grad
P.S. Molimo oprost za pokoju tipkarsku grešku. Bunovno se, malo se spava, nesanica je zbog protupravnog nekažnjenog ugroženog opstanka države i njenih građana
Danas samo imali prepisku sa prof. dr. Francisom A. Boyleom u vezi sa zabrnjivajućomsituacijom u našoj zemlji koju je izazvao Dodik, a na koju pravi odgovor nemaju ni domaći političari ni međunarodna zajednica čiji se visoki predstavnik ne petlja u svoj posao.
Profesor Boyle smatra kako je rješenje problema u rukama Amerikanaca, ali ne nižerazrednih izaslanika.
Prof. Boyle: General Milley, šef Združenih štabova i direktor CIA Burns trebaju Dodiku očitati bukcicu a ne nižerazredni činovnik Escobar
Prof Boyle kaže: “Na Amerukamcima je da zaustave Dodika. Oni su legitimizirani RS od vremena kad se uključio Holbrooke 1994, pa preko Dejtona i kasnije. Amerikanci su stvorili ovaj problem. Objasnio sam njihovu historijsku grešku u knjizi ‘Zaustsvljanje srpskog genocida nad Bosancima’. Ovaj Eskobar kotira prilično nisko na listi zvanicnika. Zato ga Dodik i ne uzima za ozbiljno. Amerikanci trebaju da pošaljiu (u Bosnu) Predsjedavajućeg zajedničkih štabova, generala Milleya, i šefa CIA, Burnsa, da mu očitaju bukvicu.”
(Originalan tekst: It is really up to the Americans to stop Dodik. The Americans legitimized RS from the time when Holbrooke got involved in 1994 up through Dayton and beyond. The Americans created this problem. I explain their historical culpability in our book Stopping Serb Genocide Against The Bosnians. This fellow Escobar is pretty low on the American totem pole. So of course Dodik did not take him seriously. The Americans need to send the Chairman of the Joint Chiefs of Staff General Milley and the Head of the CIA Burns over to talk to Dodik and read the riot act to him. fab.)
Mezar u Starom Selu kod Varcar Vakufa (Mrkonjić-Grada) nije više u posjedu Islamske zajednice. Kad je i na koji način postalo vlasništvo (srpske) Opžtine Mrkonjić-Grad, ne zna se. Ono što se vidi golim okom, to mezarje je ničije. Zapušteno je nebrigom, zaraslo u korov, pretvoreno u smetljište. Hoće li tako i ostati dok ga ne nestane?
Klonuli nišan u mezarju u Starom Selu: Kome je bio biljeg,, nekome iz nekadašnje begovske obitelji Kulenovića, ili mještana Pehlivanovića, Žerića. Ni mezara, ni imena na nišanu, uskoro ni nišana…Korov oko biljega, svjedok zapuštenosti našeg duha
Medžlis Islamske zajednice Mrkonjić.Grad tražio je od Opštine Mrkonjić-Grad da im se mezerje u Starom Selu da na korištenje, ali ih je vlasnik mezarja Skupština opštine Mrkonjić-Grad odbila Obavještenjem koje je 13. marta 2020. potpisala tadašnja načelnica Divna Aničić.
Rješenje načelnice Opštine Mrkonjić-Grad Divne ANIČIĆ kojim odbija zahtjev Medžlisa Islamske zajednice Mrkonjić-Grad o ustupanju na korištenje Mezarja u Starom Selu. Hoće li više sluha za spašavanje i očuvanje ostataka mezarja i džamije imati novi načalnik dr. Vođević?
Da li bi gospođa Aničić bila predusretljivija da je Medžlis svoj zahtjev formulirao drugačije pa umjesto na “korištenje” Aničička smiluje i dozvoli Medžlsu da preuzme brigu o mezarju, zaštiti od propadanja i nestanka, da ga, prvo ogradi, pa poispravlja polegle nišane, konzervira džamijski zid sa mihrabom – teško je reći. Sigurno je da je gospođa Aničić iskoristila zahtjev Medžlisa za “korištenjem” kao nabačenu loptu za zadržavanje muslimanskog groblja u posjedu Opštine kako bi ono bilo izloženo zubu vremena, ljudskoj nebrizi i uništeno, a time i dokazi da su u Starom Selu ikad živjeli muslimani. Staro Selo je danas ionako srpsko, tu odvno ne žive muslimani Bošnjaci, zemlja je u posjedu srpske Opštine, čak i mezarje i ostaci džamije.
i Medžlis i gospođa bivša načelnica Načelnica odlično znaju da u Starom Selu odavno nema muslimana, da se u to mezarje odavno ne kopa, a u ovaj i ovakav ne bi niko ni pomislio nekoga ukopat, čak ni kućnog ljubimca. Mezarje u Starom Selu je opće ruglo i sramota Islamske zajednice i svih onih koji se busaju u junačka bošnjačka prsa, a i (srpske) Opštine kao vlasnika tog dunuma nekada muslimanske zemlje – onog što je preostalo mezarja, džamije…
Prof. dr. Salih KULENOVIĆ: Na koja vrata pokucati, kome se obratiti da bi spasio i zaštitio mezarje u kojem su ukopani njegovi pređi, kako ispuniti dug prema mrtvima, sebi i budućim generacijama
Prof. dr. Salih KULENOVIĆ čiji su preci ovdje imali posjede, čardak, koji su podigli džamiju i uz ostale muslimane kopani u ovom mezaru, odavno se ne miri sa sudbinom mezarja u Starom Selu. Osjećajući dug i poštovanje i prema sebi i svojim precima, prema muslimanskoj baštini, biljezima i matičnim knjigama, udara na razne adrese ne bi li sačuvao ostatke mezarja i džamije u Starom Selu od potpunog zatiranja. Svojim bi novcem za početak ogradio mezarje. Smatra kako bi i Islamska zajednica, njena Vakufska direkcija, Medžlis u Varcar Vakufu, pa i Zavod za zaštitu spomenika BiH trebali pomoći u tom poslu kako bi se sačuvalo ono što se spasiti može.
Ali, da bi prof. dr. Kulenović bilo šta uradio, Opština Mrkonjić-Grad bi mu trebala izaći u susret i omogućiti ulazak u njen posjed.
Ako doskorašnja načelnica Opštine Mrkonjić-Grad Divna Aničić nije imala sluha za takvo što, prof. Kulenović se nada da neće naići na tvrde uši novog načlnika dr. Vođevića kojem je baš u vrijeme nastajanja ovog teksta pokucao na vrata i izrazio želju da ogradi mezarje. Prilikom tog susreta naišao na dr. Vođevića razmijevanje. Uskoro bi prof. mogao pokucati i na vrata muftije Banjalučkog ef. Abdibegovića.. U tome plemenitom poslu prof. Kulenović očekuje pomoć i razumijevanje ne samo i muftijstva Banjalučkog, već i Reis-efendije samog.
Grijeh je što je mezarje u Starom Selu ničije, ili bolje reći – naše zajedničko ruglo i sramota.
Preostali nišan uzgor u Starom Selu; Spomen na Kulenoviće koji su nekad živjelina svojoj zemlji, a danas im se biljezi i kosti nalaze na tuđoj, na čudan način zemlji (srpske) Opštine Mrkonjić-Grad
Ostaci dmamije koju su bezi Kulenovići podigli u Starom Selu; ne bi bilo loše zaviriti u zamljišne knjige koje je ustrojila Austro-Ugarska monarhija a koje se čuvaju u Beču, pa vidjeti ko su vlasnici zemlje na kojoj je podignuta džamija i uz koju je bio mezar,. To bi mogao biti dobar osnov za početak poslova na zaštiti od daljeg uništavanja i potpunog nestanka ovog muslimanskog znamenja biljega njihovog bitisanja na ovim prostorima
Mihrab džamije u Starom Selu: Kada bi se sačuvao u ovom stanju, konzervirao sa džamijskim zidom, ovdje bi se mogao učiti mevlud onima koji su nekad ovdje klanjali, a ukopani su u obližnjem mezaru Koza na ispaši na zapuštenom mezarjju u Starom SeluNi traga Starom Selu stotinjak godina kasnije: Niko od muslimana ne živi ovdje, kuće porušene, kamenje od kule razneseno, mezarje i džamija postoje još samo u tragovima, zemljište u vlasništvu Opštine Mrkonjić-Grad – dokaz kraja i smaka muslimana Bošnjaka
***
Više o Starom Selu iz naučnog rada prof. dr. Saliha Kulenovića:
Uvod: Otimanje vakufske imovine ima tradiciju od kako vakufi postoje. Uzurpatori su nekad bili pojedinci, nekad, i pojedinci i države.
U povijesti vakufa postoje primjeri atakiranja na vakufe koje su vršili pojedinci, ali ih je sudska, državna, vlast u tome sprečavala.
Postoje primjeri smišljene otimačine vakufa od strane država čemu su se suprostavljali hrabri pojedinci… Oteta vakufska imovina na području SFRJ procjenjena je na jednom simpoziju o vakufima u održanom u Varcar Vakufu 1991. na tadašnjih oko šest milijardi dolara!
Danas pojedinci na visokim položajima u Islamskoj zajednici za sada nekažnjeno harče vakufsku imovinu, iako je ona u Božjem vlasništvu kao opće javno dobro. Bivši muftija Banjalučki Osman Kozlić koji je dozvolio kriminal nad vakufskom imovinom, nije kažnjeni, nego su nagrađeni, a ruka pravde nije dotakla ni direktora Vakufske direkcije Senaia Zaimovića.
Donosimo naučni rad Azre Gadžo KASUMOVIĆ o sporovima koje je vaktile bezuspješno vodio jedan varcarski spahija u pokušaju sebičnog osporavanja valjanosti vakufljenja Mustafa-aginog Vakufa u Varcar Vakufu kako bi zadržao svoje prihode i privilegije, ali je sporove izgubio. Ovo je poučan primjer iz historije kako se čuva vakuf i vakufsko!
Grupa bosanskih intelektualaca, upornošću i zaslugom hadždži Bedrudina Gušića, vodstva Udruženja za zaštitu vakufske imovine u Banja Luci, te Fatmira Alispahica koji se, doduše, uključio naknadno u ovu priču, a koristeći dokumente Udruženja o kriminalu u Banja Luci, godnama se dokumentirano suprostvalja kriminalnim rabotama oko uništavanja vakufske imovine, ne samo u Banjoj Luci.
Odmah po dolasku na mjesto muftije Banjalučkog, mr. Nusret ef. ABDIBEGOVIĆ izjavio je da će odlučno zaustaviti kriminalne radnje oko uništvanja vakufske imovine, kao i haos i javašluk koji je zatekao u Muftijstvu. Za taj kriminal, haos i “salamu” od početka afere znala je šira javnost, ali ne i Islamska zajednica čije je vodstvo informirano na vakat, prvo i iz prve ruke (sic!)
Muftija Banjalučki je uradio dosta toga na zaustavljanju kriminala nad vakufsom imovinom, ali svi lopovluci još nisu suzbijeni nego i su čak i nastavljeni. Dok god bude radio istrajno i temeljito na tom teškom poslu, muftija Banjalučki imaće javnu podršku spomentih intelektulaca, a i parvde željne jevnosti.
Neka muftiju Banjalučkog, inače rodom iz Prusca, nadahne i primjer uglednog muftije Prusačkog Hasana Kjafije Pruščaka koji je svojom fetvom zaštitio Kizlar-agin vakuf i time se potvrdio kao veliki islamski mislilac, učenjak, veliki Muftija i pravnik, zaštitnk Božje i naše imovine. Faksimil i prijevod Fetve Hasana Kjafije Pruščaka središnji je dio naučnog rada koji čitateljima stavljamo na uvid.
Ali ta Fetva nije mogla trajno spasiti Krzkar-agin Vakuf.
Nakada ogromini Vakuf Mustafe-age Krzlar-age sveden je danas na veličinu fildžana oko njegove džamije koju se srpske vlasti i mineri srušili u novembru 1992. godine, a danas je iz pepela obnavlja Turska, dok su rušitelji amenstirani od strane IZ i SDA, usprkos postojanja presude Doma za ljudska prava.)
Mustafa-agina džamija u Varcar Vakufu s kraja osamnaestog stoljeća – nekada ogromni vakuf sveo se na veličninu fildžana oko mjesta na kojem se obnavlja njegova džamija. Neuspjeli atak spahije varcarskog bio je prvi pokušaj na osporavanju i ovovremenom pokušaju potpunom nestanku ovog Vakufa (Prilog autora Bloga)
***
Azra Gadžo Kasumović
Sudski sporovi oko vakufa carskog kzlarage Mustafe
Radovi (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), knjiga 4, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo 2016.
Abstrakt: U radu se govori o uspostavljanju vakufa, te o sudskim procesima između 1598-1652. godine kojim se osporavalo vakufljenje Kzlarage. Brojni sudski procesi iznijeli su na vidjelo sporove između mutevelije i spahije. Spahiji je teško padao prijelaz iz statusa “spahije u selu Gornja Kloka”, na čijem se području zasnovala kasaba Novo Jajce, u status spahije u kasabi”. Naizmjenične promjene u upotrebi pojma “spahija u selu” u “spahija u kasabi”, koje se povremeno uočavaju kroz službene dokumente, ukazuju na to kako je postepeno uspostavljan novi status dvojice mjesnih spahija u kojem su oni izgubili dio svojih prihoda na koje su bili navikli u minulom periodu. Moglo bi se reći da je navedeni sukob u određenoj mjeri oslikavao i sukob interesa, s jedne strane, između timarsko-spahijske organizacije kao primarnog nosioca osvajačkih vojnih operacija, u kojim su učestvovali spahije i vojnici sa neurbanih područja, i s druge strane, između novouspostavljene ustanove vakufa kao nosioca novog urbanog razvoja privilegiranog gradskog područja. Naime Kzlaragin vakuf je, pored toga što je od početka osnivanja raspolagao velikim kapitalom, dobio od države pravo ubiranja desetine sa vakufskih zemljišta kao što je, potom, dobio i desetinu koja je bila nanovo uvedena nakon krčenja pojedinih uvakufljenih zemljišnih parcela koje su prvobitno, tj. u vrijeme uvakufljenja, bile neiskrčene. Na taj način vakufu je bio dodijeljen značajan dio prihoda kakvi su ranije bili dodjeljivani spahiji kao prihodi kojim se timarski sistem održavao na snazi.
Ključne riječi: Vakuf, Novo Jajce (Varcar Vakuf), sudski sporovi, mutevelija, spahija u selu, spahija u kasabi
Abstract: This paper deals with the establishment of the waqf and the judicial procedures between 1598 and 1652 which disputed the endowment of the Kızlar Aga Mustafa. Numerous judicial processes brought to light the disputes between the administrator of the foundation (mütevelli) and the Sipahi. The Sipahi had difficulties in accepting the change of status, from “Sipahi in the village of Gornja Kloka”, on the area where the kasaba of Novo Jajce was based, into the status of a “Sipahi in the kasaba”. Interchangeable variations in the use of the term “Sipahi in the village” into “Sipahi in the kasaba”, which can occasionally be noticed in the official documents, indicate that gradually a new status of two local Sipahis was being established, whereby they lost a part of their income on which they became accustomed in the preceding period. It could be said that the mentioned conflict, to a certain degree, reflected the clash of interests, from one side between the timar organization as the primary bearer of conquering military operations, in which Sipahis and soldiers from non-urban areas took part, and on the other between the newly established institution of waqf as the bearer of the new urban development of the privileged town area. Namely, the waqf of the Kızlar Aga, beside having significant capital from the beginning, was also given the right to collect the tenth from the waqf estates by the state authorities, and it later received the tenth which was introduced again after the clearing of certain endowed land lots which were, at the time of endowment, not cleared. In that way the waqf was given a significant part of income such as those which were previously given to the Sipahi as the income which held the timar system in power.
Key words: waqf, Novo Jajce (Varcar Vakuf ), judicial disputes, mütevelli, Sipahi in the village, Sipahi in the kasaba
O osnivanju Kzlaraginog vakufa, te o tome ko je bio navedeni Kzlaraga kao i o tome kako je formirana kasaba Novo Jajce/Varcar Vakuf/Mrkonjić-Grad, te šta je sve obuhvatao navedeni vakuf pisalo se i ranije1. U ovom radu se govori, na osnovu nekoliko najstarijih dokumenata s kraja 16. i početka 17. stoljeća, o nekim pitanjima koja dosada nisu obrađivana u vezi sa navedenim vakufom2.
Na području nahije Trebovo ili Trijebovo, između Jajca i Banjaluke, osnovana je kao što je poznato godine 1591. kasaba Varcar Vakuf drugim imenom nazivano Jenidže-i Jajce (Novo Jajce) . Osnivač kasabe je bio darusseadeaga ili Kzlaraga Mustafa sin bega Mehmeda i Aiše Hatun, a unuk Abdulveduda. Kasaba Varcar Vakuf formirala se na zemljišnom kompleksu za koji se u defterskim registracijama, kao i u ostalim dokumentima, navodi da je nastao od četiri “komada baština” (dört kıt’a baştine) ili baštinska mjesta (baştine yerleri) koja su ušla u sastav Kzlaraginog čifluka3. Navodi se na osnovu deftera i objavljene vakufname da je urbana izgradnja kasabe počela na posjedu Kzlarage koji se sastojao od naslijeđenog posjeda njegovog oca, te tri druga posjeda koja je on otkupio. Navedeni posjedi su predstavljali zemljišta/ zemine Mehmeda sina Nesuhova, bega Mehmeda, te Husejna i Miloša4. U osnovi u navedenom periodu dešavalo se postepeno preimenovanje ranijih naziva zemljišnih posjeda koji su potom bivali evidentirani u nove deftere. Preimenovanjem baština u čifluke, prije svega u vojničke čifluke, a također, i u mulk čifluke, koji su kasnije mogli biti uvakufljeni, Osmanlije su stvarali društvenu bazu elite koja je bila nosilac osmanske ideologije i koja je bila snažno motivirana da iskazuje lojalnost osmanskoj vlasti.
Otkup zemljišta/zemina od strane carskog Kzlarage
Vakufski dokumenti donose, za razliku od deftera koji daju samo kratke podatke, brojne detalje o otkupu zemljišta, uvakufljenju, te o višedecenijskom osporavanju uvakufljenja5. U jednom hudždžetu datiranom u prvoj dekadi džumade-l-evvela 999/između 25. februara i 06. marta 1591. godine potvrđuje se da je osoba po imenu Muhammed sin Jahjaa sina Muhammeda, iz kasabe Jenidže-i Jajce, u nahiji Kloka, u kadiluku Jajce i Novosel prodao sav svoj posjed baštinu (bir kıt’a baştine) sa pratećim objektima6 što je naslijedio od svog oca navedenom agi Hadži Mustafi za kojeg se u dokumentu kaže da je bio aga u Novom saraju7. U vezi sa ovim otkupom vođen je spor 1006/1598. godine koji je pokrenuo Nezir, sin gore navedenog Muhammeda gdje je iznio tvrdnju da su mutevelije nasilno preuzele zemlju i ostalo što je prodato. U hudždžetu se navodi i da je Fatima Hatun, supruga gore spomenutog Muhammeda sina Jahjaa, pokrenula sudski postupak protiv vakufa, nakon što je Muhammed umro. Postupak se vodio pred vezirom Ahmed-pašom. Porta je, stoga, poslala svog čauša, agu Hudaverdija, kao inspektora u vezi sa spornim pitanjima oko spomenutog vakufa te je, nakon što je predmet više puta razmotren, zabranjeno dalje uplitanje navedenih u poslove vakufa8. Može se pretpostaviti, na osnovu ove potvrde koja govori o otkupu izvršenom po nalogu države i na osnovu prodaje sastavljene u vidu kupoprodajnog ugovora, da su i ostala dva dijela došla u posjed Kzlarage na isti način9.
Dokumenti pokazuju da su bitni postupci u uspostavljanju kasabe Novo Jajce/ Varcar Vakuf bili obezbjeđenje zemljišta kroz otkup iniciran od strane države za općedržavne potrebe i potrebe urbanog razvoja neurbanog područja, potom izdavanje mulkname, izdavanje hududname, sastavljanje vakufname, te dodjela muafname novonastajućoj kasabi. Kada se radi o otkupu, jasno je na osnovu kasnijih čestih sporova da je otkup bio prinudni otkup iniciran od strane države, tj. predstavljao je jednu vrstu eksproprijacije i izuzimanja zemljišta uz naknadu, a za općekorisnu namjenu i za podsticaj razvoju date sredine i za urbanizaciju i civiliziranje jednog seoskog prostora kakav je bila Gornja Kloka.
Popisivanjem posjeda sa navedenih područja postepeno se uspostavljala državna kontrola nad tim posjedima. Također, kasnije, ubacivanjem veće količine novca za kreditiranje namijenjenog za razne potrebe i za novčano poslovanje vakufa, pokrenut je ubrzani razvoj ove sredine. Kultiviranjem zemalja koje su, uglavnom, nastajale krčenjem povećavao se zemljišni posjed koji je registriranjem u nove deftere uvođen pod državnu kontrolu, te je time određivan njihov status10. Na zemljišnim kompleksima definiranim općim imenom zemini11, sa kojih se davalo paušalno 300 akči zemljišnog poreza/resmi-zemina, počelo se u jednom periodu nakon uvakufljenja dešavati krčenje šumovitih prostora12. Navedeni paušalni iznos od 300 akči se uručivao spahiji kao državnom službeniku koji je, između ostalog, kao lice koje je sakupljalo poreze obavljao poslove voditelja lokalnih zemljišnih deftera13. Vakufljenjem četiri baštinska mjesta sa pošumljenim ili šumovitim dijelovima, kako se u nekoliko dokumenata o vođenju vakufskog spora navodi, ta mjesta su dobila novi ekonomsko pravni status ukrupnjenog čifluka Kzlarage određenog za potrebe novonastale kasabe. Već je rečeno da su zemljišta/zemini kao vrsta dijelom neuređene zemljišne površine i kao filuridžijsko zemljište došli u posjed Kzlarage kupovinom. Što se tiče baštine14 koja je ušla u sastav spomenutog ukrupnjenog Kzlaraginog čifluka ona je bila njegova naslijeđena baština koja je i prije vakufljenja i formiranja ukrupnjenog čifluka bila preimenovana u čifluk nakon što je otac navedenog Kzlarage postao musliman.
Ni desetljećima nakon formiranja Kzlaraginog uvakufljenog čifluka u kadijskim hudždžetima i sultanskim fermanima nije bio uvijek na isti način niti precizno registriran niti definiran status navedenih zemljišta. To se dešavalo stoga što su navedene zemljišne parcele bile u fazi stalnih promjena i prilagođavanja novim uslovima korištenja što nije bilo praćeno dovoljno brzo u pravnom jeziku dokumenata15. Promjene u pogledu određivanja statusa zemljišnih posjeda inicirane su postupno od strane samog vakufa kao oživljavanje, krčenje i kultiviranje neobrađenog zemljišta. Spomenuta zemljišta su po osnovi zakonske odredbe i radnjama koje su omogućile njihovo vakufljenje bila izuzeta za općekorisne i državne potrebe.
Sporovi vođeni sa vakufom oko uvakufljenih zemljišta
Mogućnost za sporove s vakufom nastajala je, prije svega, zbog nezadovoljstva dvojice lokalnih spahija iz kasabe16, te zbog uplitanja nekog od vakifove bliske rodbine ili nekog lica između mjesnog stanovništva u zemljišta koja su bila izuzeta za vakuf kao i u vezi sa nepreciznim definiranjem broja vakufskih zemljišnih parcela koje se dešavalo od strane lokalnih dužnosnika17. Nekoliko decenija nakon formiranja vakufa vodile su se vakufske parnice u pogledu validnosti uvakufljenja i u pogledu prava na određene vakufske prihode.
Jedan vakufski spor vodio se sa vakifovim bratom agom Mahmudom sinom age Muhammeda. Spor je bio pokrenut augusta 1016/1607. godine s tvrdnjom da je zemlja u kasabi i njenoj okolini prešla na njega sa njegovog umrlog brata, te da je bespravno uzurpirana od strane vakufa18. Međutim, već u septembru mjesecu iste godine Husejn, kadija Jajca je ovjerio na sudu registriranu izjavu age Mahmuda, vakifovog brata i muteferike na Visokoj Porti i brata dolje navedene Salihe Hatun, u kojoj je spomenuti priznao da se sporio oko nasljeđa svog brata age Hadži Mustafe s tvrdnjom da su po kanunu i Šeriatu na njega prešla zemljišta (erazija) i nekretnine, te u izjavi je istovremeno potvrdio da odustaje od dalje tužbe i vođenja sudskog procesa19. Ovdje bi se moglo pretpostaviti da je ovako brzo odustajanje vakifovog brata, inače državnog službenika visokog ranga na Porti, od sudskog procesa sa vakufom koji je sam pokrenuo ukazivalo na činjenicu da se ovaj sudski proces samo formalno vodio kao dokaz koji je trebalo da ostane evidentiran u vakufskoj dokumentaciji o validnosti uvakufljenja i o nemogućnosti da bilo ko, makar bio i vakifov najbliži srodnik, promijeni nešto u vezi s pravima vakufa koja su bila zakonom uspostavljena.
Unatoč gore navedenom očiglednom upozorenju, pokrenut je bio i još jedan spor petnaest godina nakon objedinjavanja nekoliko zemljišnih kompleksa i nakon njihovog uvakufljenja. Spor je pokrenuo tadašnji mutevelija sa sestrom umrlog bivšeg mutevelije20 Mahmuda, Salihom Hatun koja je, također, jedno vrijeme bila mutevelija Kzlaraginog vakufa. U fermanu datiranom 1019/1610. godine, a upućenom kadiji Jajca, navodi se da se ona udružila sa mjesnim spahijom, te da je prisvajala prihode vakufa na ime brige oko jetima umrlog brata čime je nanijela štetu vakufu a, prije svega, vakufskim službenicima21. Saliha Hatun je ustvrdila da su čifluci koji su bili izuzeti za vakuf mirijski, te da njihovo vakufljenje nije dozvoljeno pa je u suradnji sa tadašnjim lokalnim spahijom navedenu zemlju bila uzela pod tapiju. Godine 1020/1611. bila je izdata nova sudska potvrda kojom je registrirana izjava Veli Čauša i Ali Čauša, dvojice spahija u spomenutoj kasabi nadležnih za dozvole i evidentiranje kupoprodajnih transakcija u vezi sa zemljišnim nekretninama, kojom su, iako su oni bili inicijatori ovog sukoba, potvrdili da je Saliha Hatun bila prodala spomenutu zemlju uz tapiju i tako se umiješala u vakuf, a također, su i izjavili da navedenom zemljom upravlja vakuf po starom pravilu uspostavljenom od ranije22. Po osnovu spomenutog argumenta da su “još od prošlih sultana dati u posjed agi Mustafi i da je izdata mulknama”, te po osnovi izdate fetve23 u ovom sporu vakufa sa vakifovom sestrom presuđeno je u korist vakufa24.
Dok se u gore navedenim sudskim procesima u vezi Kzlaraginog vakufa spor vodio između vakufa i bivših mutevelija koji su bili u bliskom srodstvu sa vakifom dotle se u navedenim sudskim parnicama u periodu 1628-1633. i, kasnije, 1652. godine spor vodio između mutevelije i spahije Veli Čauša, nastanjenog u navedenoj kasabi koji je na početku pokretanja ovog procesa imao podršku i od drugog spahije u kasabi Ali Čauša. U osnovi, ovdje se radilo o sporu u kojem su učestvovali mutevelija uvakufljenog zemljišta (objedinjenog i ukrupnjenog čifluka) kao lice koje upravlja vakufom u ime osnivača vakufa i spahija koji je imao određene ingerencije na zemlji odakle je po odobrenju države prikupljao poreska davanja na ime ličnih prihoda za svoju službu, te obavljao razne administrativne poslove vezane za zemljišne parcele25. Evidentno je da su u novoosnovanoj kasabi Varcar Vakufu bila postavljena od strane države dvojica spahija sa titulom čauš.
Navedena dvojica spahija učestvovala su u sudskom parničnom procesu koji se vodio u periodu 1628. i 1633. kao i 1652. godine oko pitanja korištenja prihoda sa novoiskrčenog vakufskog zemljišta. Pitanje na sudskim raspravama je bilo kome pripada desetina sa novih poljoprivrednih zemljišnih kompleksa nastalih krčenjem hrastove šume, te na čijem se zemljištu uopće nalazila ta hrastova šuma: vakufskom ili na području seoskih baština koja su, po navodima spahije Veli Čauša, spadala u izvor njegovih timarskih prihoda.
Osnivanjem vakufa došlo je po odluci države do značajnog zahvatanja prihoda od strane vakufa i do jačanja civilnog sektora nad vojnim i ekspanzionističkim što je išlo na štetu timarskog sistema općenito, a time ina štetu spahija. Od motivacije spahija i spremnosti na vojne operacije, te od jakih i sigurnih izvora finansiranja ovisio je i vojni uspjeh osmanskih osvajačkih pohoda.
U spomenutom konkretnom sporu spahiji je smetalo što vakuf i pored golemog novčanog kapitala zahvata i dio prihoda za koja je on smatrao da treba da budu u njegovoj nadležnosti. Spahija je insistirao da on uzima desetinu sa novoiskrčenih mjesta na zemljišnim površinama. Kako se vidi iz navedenih dokumenata spahija Veli Čauš je bio isposlovao i tezkiru od bivšeg mirimirana tvrdeći da je zemlja izvan deftera (haric ez defter).26 Nakon nove rasprave koja se vodila na Carskom Divanu, a potom ponovo na Divanu Bosne potvrđeno je bilo da novoiskrčeno zemljište spada pod vakuf i da je za vakuf izuzeto, tj. uzapćeno27.
U posljednjoj dekadi mjeseca šabana1043/1633. godine valijin kajmakam je izdao još jednu naredbu kadiji Jajca u vezi sa pitanjem tretiranja iskrčene zemlje na vakufskom zemljištu kojim je, slijedeći upute iz fermana, prenio naredbu da spahija nema pravo uzimati desetinu sa navedenih iskrčenih zemljišta, jer je to suprotno zakonu i šeriatu i sultanskom defteru28. Kadiji je bilo naređeno da postupa po primjerku deftera koji ima kod sebe, a koji je nastao na osnovu onog što je registrirano u sultanskom defteru29.
Znači da je do spora dolazilo jer su navedeni uzapćeni zemini koji su navedenim kupoprodajnim transakcijama došli u posjed Kzlarge, pa potom uvakufljeni ustvari bili dijelom poljoprivredne zemljišne parcele, a dijelom šumovita područja koja su se postepeno krčila i tako postajala poljoprivredno zemljište te im je na taj način izmijenjena namjena, a samim tim i režim oporezivanja. To je u osnovi od ranije bila filuridžijska zemlja sa koje spahija nije imao pravo uzimati desetinu. Krčenjem šumovitih dijelova velikog uvakufljenog kompleksa, koje je dovedeno u stanje obradivih površina, stekli su se uslovi za desetinsko oporezivanje, ali ne u korist spahije pošto je sa navedenih obradivih površina u okviru vakufskog zemljišnog kompleksa, pa i onih koje je tek trebalo da budu iskrčene, desetina već četiri desetljeća bila uvakufljena za potrebe vakufa30.
Nakon što je 1039/1629. godine pod raznim pritiscima dao izjavu na sudu da ne posjeduje prava na kultiviranom i za zemljoradnju oživljenom zemljištu, te da njegove eventualne tužbe na sudu više nikad ne treba da budu prihvaćene31 navedeni spahija Veli Čauš se ponovo 1063/1652. godine, nakon dvadeset godina, obratio sudu. Ovaj put obratio se kadiji Akhisara/Prusca, iako Varcar Vakuf nikada nije pripadao kadiluku Akhisar i uvijek je od početka osnivanja do kraja osmanske vladavine bio u nadleštvu kadiluka Jajce. I ovaj kadija je nakon uvida u činjenice donio presudu da se spahija spriječi u daljem sukobljavanju sa vakufom32.
Ostaje činjenica da je spahija Veli Čauš, insistirajući decenijama na tužbi prema vakufu, bio uvjeren da je stanovništvo navedene kasabe, koje je koristilo vakufsku zemlju, iskrčilo bez njegove dozvole brdovita i šumovita mjesta koja su bila u granicama njegovog timara kao područja na kojem je on imao nadležnosti da kontrolira zemljišne transakcije i ubire svoje timarske prihode33, te je na taj način uzurpiralo njegovo pravo. Međutim, kadija Jajca je još 1037/1628. godine ustvrdio da se iskrčene zemlje ne nalaze u granicama spahijinog izvora prihoda tj. timara.
Analizom gore iznesenih činjenica moglo bi se doći do zaključka da se navedeni sporovi nisu ticali samo jednog mutevelije i jednog spahije. Spahija je uporno protestvovao, jer je osjećao da gubi dio timarskih prihoda, te da se time narušava i osnov na kojem je timarski sistem uspostavljen, a koji je od ranije kao takav funkcionirao kroz stalna osvajanja novih prostora i proširenje osmanske državne moći.
PRILOG
Prevod fetve koju je sastavio Šejh Hasan Kafija Prušćak, a koja se čuvala u Kzlaraginom vakufu34
Bože moj koji upućuješ i brineš o onom ko je na putu upućivanja u tradiciju i znanje
Kakav je odgovor u objašnjenju ovog pitanja?
Zejd je uvakufio po časnoj naredbi njegove ekselencije Padišaha, nek je na njeg milost i oprost, prije dvadeset godina nekretnine i mjesto gdje se nalaze, a kojim je on upravljao (koje su bile u njegovom tesarrufu) . Kako je izloženo u njegovoj vakfiji sa časnom tugrom, podigao je na nekretninama i uvakufljenoj zemlji časnu džamiju, mekteb, dućane i vakufske kuće, te je uvjetovao da se prihodi od toga troše za potrebe časne džamije, mekteba i ostalih hajrata. I dok je on to koristio prema uvjetima o vakufljenju došao je, također, i vilajetski pisar te je prema časnom fermanu i uvjetima vakufljenja izvršio registraciju u sultanski defter tako što je ubilježeno od strane vakufa tristo akči paušalno35 zemljišnom upravitelju (sahibi erzu) za državnu blagajnu. Spahije koje su dolazile uzimale su od mutevelije ono što je odsjekom određeno prema sultanskom defteru, a izmijenilo se mnogo spahija. Dok se tako više od dvadeset godina nakon smrti vakifa Zejda uobičajeno, prema uvjetima vakufljenja, koristila (zemlja i nekretnine) pojavio se spahija Amr. Neka se objasni da li se navedena vakufska mjesta mogu dati Zejdovim nasljednicima uz tapiju i da li će se po zakonu saslušati tužbe Zejdovih nasljednika budu li htjeli tužbu govoreći: “Mi smo od spahije uzeli uz tapiju.”
A Allah zna. Odgovor: Ne može. Spahija se ne može miješati u nekretnine vakufa i vakufsku zemlju36 sa koje od vakufa, prema sultanskom defteru, treba da uzima ono što je paušalno(odsjekom) određeno. I ne mogu se saslušavati tužbe nasljednika.
Muftija (Ak) Hisara37 Šejh Hasan, nek mu je oprošteno
Fetva Hasana Kafije Pruščaka. GHB, A-4856/TO-15
Budući da je stigla časna sultanska naredba da nema uplitanja u spomenuti vakuf, kao i da spriječi spahiju Amra i tužitelje od spora na navedeni način, šta onda treba uraditi po zakonu onima koji to ne uzimaju u obzir i koji ne drže da je to zabranjeno, te onima koji pomažu spahiji, tužitelju i spomenutima koji nastoje poništiti(vakuf) i ustrajavaju na tome da oštete i obesnaže spomenuti vakuf, časnu džamiju i ostale hajrate. I šta treba uraditi po zakonu onima koji obmanjuju i upućuju na loš put i na ove razne bid’ate? Odgovor:Uzvišeni Allah zna. Treba se pokoravati časnoj naredbi, te one koji na to ne obrate pažnju treba jako kazniti, spriječiti ih hapšenjem. Oni koji narušavaju vakuf, koji saučestvuju (u tome) i koji daju loša uputstva biti će griješnici u skladu sa časnim govorom: “A onaj ko ga izmijeni nakon što je čuo, pa grijeh pada na one koji naprave izmjene” I kao što je izloženo u dodatku na vakufnamu: i prokletstvo Uputitelja Gospodara svjetova i meleka bliskih, i vjerovjesnika i poslanika i svih mumina.
Muftja (Ak38) Hisara Šejh Hasan, nek mu je oprošteno
Fetva Hasana Kafije Pruščaka. GHB, A-4856/TO-15
Bilješke
1 Vakufnama carskog kizlarage Mustafe, sina Mehmed-begova, prevod Salih Trako u: Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV-XVI) Sarajevo, Orijentalni institut, 1985, 247-261i AdemHandžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku, Prilozi za orijentalnu filologiju, XXV/1975, Sarajevo, 1977, 133-171. Neke podatke i važne navode o vakufu u Varcar Vakufu, danas Mrkonjić-Gradu, Kızlarage Mustafe sinabega Mehmeda sina Abdulvedduda, iz sela Gornja Kloka dali su Adem Handžić i Salih Trako u svojim radovima. Pošto nisu korišteni podaci iz zbirke dokumenata ovog vakufa to će se u ovom radu na osnovu njih dati više informacija s raznih aspekata o navedenom vakufu. Obojica su podatke o ovom vakufu donijeli, uglavnom, na osnovu vakufname navedenog Kızlarage legalizovane u Istanbulu u prvoj dekadi mjeseca džumade-l-evvela 1003/između 11. i 20. februara 1595. godine:Vakufnama carskog kizlarage Mustafe, sina Mehmed-begova. . . , kao i na osnovu popisnih deftera iz 1574. i 1604. godine. Vidjeti: Adem Handžić, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku. . . , 156-165. Salih Trako je koristio i mufassal defter iz 1008-9/1600. godine i poseban dokument tzv. hududnamu: Hududnama čifluka Kızlarage Mustafe iz 1591. godine, Prilozi za orijentalnu filologiju XXXI/1981, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1981, 179-187. Također je objavio i rad Natpisi na šamadanima Kızlaragine džamije u Mrkonjić-Gradu, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga VII-VIII, Sarajevo, 1982, 155-161.
2 Izradi rada pristupilo se, uz uvid u relevantnu literaturu, po principu dešifriranja dokumenata, uvidom u cjelovite sadržaje dokumenata, zatim analizom i temeljitom komparacijom kako objavljenih tako i neobjavljenih dokumenata i na kraju isticanjem zapažanja i zaključaka.
3 Čifluci o kojim se ovdje govori ustvari su bili jedan zemljišni posjed Kızlarage Mustafe i dva zemljišna posjeda njegovog oca, carskog gulama bega Mehmeda (Muhammeda) , koje su oni posjedovali od ranije kao baštine, tj. bili su njihova porodično naslijeđena baštinska mjesta. A zemljišta/zemini koji su zajedno sa naslijeđenim čiflucima ušli u sastav jednog ukrupnjenog čifluka, koji je postao predmet vakufljenja, bili su otkupljeni posredstvom Kızlarage. Sva spomenuta zemljišta su objedinjena u jedan veliki čifluk koji je u cjelini bio predmet vakufljenja.
4 Adem Handžić… 161. Podaci su uzeti iz deftera TK, TD, No. 477, fol. 331. U raznim dokumentima koji su izdavani nakon osnivanja vakufa u vezi sa sporovima nastalim po pitanju prava na uživanje prihoda sa vakufskih posjeda kao i u vezi zaštite muafijjeta donose se isti navodi o zemljištima (zeminima) gore navedenih lica.
5 U katastarskom popisnom defteru iz 1604. godine se ne precizira način na koji su se tri nenaslijeđena dijela našla u posjedu navedenog Kızlarage Mustafe, osim što je rečeno da ih je držao uz tapiju. Ovdje će se na osnovu vakufskih dokumenata donijeti neki detaljni podaci o proceduri oko otkupa zemljišta od strane Kızlarage koja su kasnije bila uključena u vakuf.
6 Taj posjed obuhvatao je sve ono što je prešlo kao nasljedstvo na Muhammeda sa njegovog oca Jahjaa preko njegovog djeda Mustafe sina Abdullaha, a u to je spadalo sljedeće: baština poznata kao baština Mustafe Abdullaha, jedna kuća na toj baštini sa svim što joj pripada i sa vrtom, slamnjak, bašča, čajiri, njive koje je navedeni prodavac obrađivao, dvije čajire zvane Homar na pašnjaku po imenu Vlasinje, dijelove u čajirama na mjestu zvanom Podular sa svim što ide uz njih, ispasište zvano Voda i ostalo uz to. Vidjeti: GHB, A-4856/TO-18.
7 Saray-ı cedid ağası.
8 Hudždžet datiran posljednjeg dana mjeseca redžeba 1006/08. marta 1598. godine ovjerio je Alija sin Mehmeda, kadija u Jajcu. Vidjeti: GHB, A-4856/TO-16.
9 Dokumenti u vezi s tim nisu sačuvani u vakufskoj dokumentaciji.
10 Osmanlije su pored dodijeljivanja timarskih prihoda pomagali određena lica preko kojih su mogli realizirati svoju vlasti koji su prihvatili da budu nosioci njihove ideologije tako što su im dodijeljivali čifluke. Ti čifluci su nastajali zauzimanjem napuštenih zemljišnih parcela nakon osvajanja, krčevinarstvom i objedinjavanjem više zemljišnih parcela tzv. baštinskih mjesta/baştine yerleri.
11 Zemin je opći termin za različite zemljišne parcele. Zemin je mogao biti i veći kompleks pustog i neobrađenog i pomalo divljeg zemljišta koje se postupno kultiviralo, a mogao je biti slobodan ili u privatnom posjedu i sastojati se od više čifluka. U osmanskim kanunamama ovaj se termin veoma rijetko upotrebljava. Zemljišta su uglavnom imenovana kao baštine ili čifluci. Prema A. Aličićui zemin je poljoprivredno zemljište koje nema utvrđene granice, a moglo je biti veće ili manje od baštine i čifluka. Vidjeti: Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina, Sarajevo, 1985, 658.
12 Resmi-zemin kao zemljišni porez plaćao se u iznosu dvije do pet akči po dunumu ovisno o plodnosti zemljišta. Resmi-zemin je davan od stane raje koja nije bila registriranana spahiju sa timarom ili ga je davala raja koja je obrađivala zemlju koju nije koristila sa tapijom, kad nije nikako imala zemlju ili kada je htjela obrađivati više zemlje nego što je imala. Vidjeti: Osmanli Devleti ve Medeniyeti Tarihi, Istanbul, 1994, 536-537; U kanunamama se navodi da se kao resmi-zemin davala jedna akčana dva dunuma najbolje zemlje sa vodom, jedna akča na tri dunuma srednje zemlje i jedna akča na pet dunuma najniže kategorije zemlje. Vidjeti:Osmanli kanunnameleri II Bayezid devri kanunnameleri, 2. Kitap, Istanbul, 1990, 65.
13 U tom pogledu funkcija spahije u kasabi odgovarala je u određenom pogledu funkciji današnjeg gruntovničara tj. voditelja zemljišnih knjiga i poreznika. Spahija koji je bio stacioniran u kasabi bio je vojno lice i vojni službenikkoji je vodio lokalnu bilježnicu/defter o prometu zemljišnim parcelama sa kojih je on, uz to, bio dužan i prikupljati i kontrolirati prikupljanje poreza koji su bili namijenjeni za vojne potrebe i njegovu službu.
14 Baština je u osnovi sinonim za čifluk s tim što je baština bila od davnina naslijeđivano zemljišno gazdinstvo u rukama nemuslimanskog stanovništva, a naziv čifluk, odnosno status čifluka, ta ista baština dobiva prelaskom u muslimanske ruke. Baština označava zemljište koje se obrađuje. I u predosmanskoj Bosni baštine su dodijeljivane po plemenitaškoj osnovi licima koja su imala posebne zasluge u službi državi i koji su služili državi. Dodijeljivane su u posjed na način kako su i kasnije osmanski čifluci davani u posjed temlikom. Kada je Bosna osvojena značajan dio baština je registriran kao izvor timarskih prihoda s tim da su ostajale u rukama njihovih posjednika koji su ih u tom trenutku koristili. Za razliku od predosmanskih plemenitaških baština koje su bile oslobođene poreza i kulučenja baštine uvedene u osmanski timar bile su obavezane davanjem poreza. Vidjeti: Feridun Emecen, Baştina u Islam Ansiklopedisi, Istanbul, 1992, 135-136; Vidjeti: Fahd Kasumović, Osmanska agrarna politika i nadmetanje za zemlju u jugoistočnoj Evropi, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XXXV, Sarajevo, 2014, 99;Samo neke baštine su, kao što je u gornjem tekstu istaknuto, bivale postupno preimenovane u čifluke. Ipak najveći dio baština registriran je pod imenom baština sa pripadajućim im poreskim opterećenjima u poreskim defterima kroz cijeli period osmanske vlasti. U 15. i 16. stoljeću zemljišta koja su nazivana čiflucima, kao što je bio slučaj i sa timarskim prihodima, nalazila su se, uglavnom, samo u rukama onih nemuslimana sa posebnim statusom kao što su knezovi i druge vojne starješine. Čifluci su u prvim desetljećima osmanske vlasti uglavnom dodijeljivani kao nagrada vojnicima. Bolje rečeno dodijeljivani su kao neobrađena i neiskrčena zemljišta kojim je potom bio određivan beratom status čifluka sa mukatom, a taj povlašteni status vojničkog čifluka koji je imao povlastice u pogledu poreskih davanja zadržavan je uz navedeno zemljište i kada su ta zemljišta mijenjala korisnika. Vidjeti: GHB, A-4839/TO. Čifluke su u prvo vrijeme osmanske vlasti dobijali prvo stranci vojnici, potom lica koja su primila islam, a u manjoj mjeri dobijali su ih vojne starješine nemuslimana. Nedim Filipović konstatira sljedeću činjenicu u vezi sa dodjelom čifluka u 15. stoljeću, a na osnovu analize deftera Bosanskog sandžaka iz 1489. godine: “Tu je zapisana grupacija od nekoliko stotina čifluka. Lavovski dio tih čifluka drže feudalci, ratnici, ulema i drugi pripadnici privilegiranog sloja, mahom stranog porijekla, a manji dio posjeduju domaći islamizirani feudalci, dok je minimalni broj čiftluka u rukama hrišćanskih pripadnika zatečene feudalne klase.” Vidjeti: Nedim Filipović, Osmanski feudalizm u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2007, 402.
15 Dokaz za to, između ostalog, je i promjena načina oporezivanja na iskrčenim zemljištima.
16 O uplitanju spahije u vakuf i uzurpaciji vakufske imovine govori se i unekim dokumentima iz 18. stoljeća. Na osnovu analize dokumenata o sporu koji se vodio 1778-1781. Fahd Kasumović konstatira “da je kriza timarskog sistema u XVII i XVIII stoljeću samo doprinijela učestalosti sporova između spahija i vakufskih mutevelija”. I u ovom sporu je, na osnovu fermana datiranog 1195/1781. godine, presuđeno u korist vakufa. Vidjeti: Fahd Kasumović, Sporovi oko uvakufljenih skela u Bičeru i Desetniku 1778-1781. godine, u Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knjiga XXV-XXVI, Sarajevo 20007, 297-308.
17 U nekim dokumentima govorilo se o četiri, a u nekim o pet baština: A-4856/TO-4 i A-4856/TO-6-
18 GHB, A-3445/TO: Hudždžet datiran sredinom rebiu-l-ahira 1016/ između 04. i 14. avgusta 1607. godine Husejina sina Isaa, kadije u Jajcu.
19 . . merhum karındaşım el-Hac Mustafa Aga vakf etduğı erazi ve akar şer’an ve kanunen bize intikal etmişdir deyü. . Vidjeti: GHB, A-4856/TO-20: Hudždžet Husejna, kadije u Jajcu datiran u prvoj dekadi džumade-l-evvela 1016/između 23. avgusta i 01. septembra 1607. godine.
20 Sahib-i vakf olan mütevvefa y-ı mezburun kızkarındaşı. . .
21 GHB, A-3444/TO: Ferman izdat u Konstantinijji, datiran u poslednjoj dekadi šabana 1019 / između 07. novembra i 16. novembra 1610. godine i upućen kadiji Jajca.
22 GHB, A-3446/TO: Hudždžet datiran sredinom džumade-l-ahira 1020/ između 20. i 30. augusta 1611. godine.
23 GHB, A-4856/TO-15. Prijevod navedene fetve koja se čuvala u vakufskoj dokumentaciji donijet je u Prilogu 1na kraju ovog teksta. Fetvu je sastavio za potrebe Kızlaraginog vakufa poznati Šejh Hasan Kafija (1544-1615) iz Akhisara.
24 GHB, A-3444/TO. Ovaj dokument nije sačuvan u zbirci vakufske dokumentacije nego je pronađen kao dokument rasut iz zbirke i evidentiran je kao pojedinačan primjerak dokumenta.
25 Ta služba je s jedne strane bila vojna s obavezom da ide u vojne pohode, a s druge strane bila je i civilna da nadgleda i daje odobrenje za promet parcelama sa zemljišnih posjeda koji su mu bili dodijeljivani na upravu, a koja su bila i njegov lični izvor prihoda u gore rečenom smislu. Spahija je imao pravo da pobire one prihode koji su mu dodijeljivani sa posjeda naznačenih u njegovom beratu kao njegov timar. Tako se u dokumentima koji se odnose na Kızlaragin vakuf navodi kao važan državni službenik “spahija u spomenutoj kasabi” (kasaba-i mezbure sipahisi) . Spahija je bio i vojnik po potrebi, a istovremeno i lokalni državni službenik smješten u kasabi koji je ovjeravao promet zemljišnim posjedima. Pošto je prelazak od neurbanog seoskog područja u status kasabe bio dug proces to se decenijama nakon uspostavljanja statusa kasabe po osnovi poznatih zakonskih akata i dalje nekada navodi formulacija “spahija u selu Gornja Kloka” koje je drugim imenom bilo nazvano Novo Jajce (Yayçe-i Yenice ili Yayçe Yenicesi) . Zvaničnim prelaskom statusa sela Gornja Kloka u status kasabe i pozicija lokalnog ili mjesnog spahije je uglavnom bila preformulirana u sintagmu “spahija u navedenoj kasabi”. Pošto je prelaz od neurbanog seoskog područja u status kasabe bio dug proces to se decenijama nakon uspostavljanja statusa kasabe po osnovi poznatih zakonskih akata i dalje nekada navodi formulacija “spahija u selu Gornja Kloka” koje je drugim imenom bilo nazivano Novo Jajce. Zvaničnim prelaskom statusa sela u status kasabe i pozicija lokalnog spahije je preimenovana u formulaciju “spahija u navedenoj kasabi”.
26 Pošto je tvrdio da su stanovnici kasabe iskrčili brdovite predjele na baštinama kao zemljišnim parcelama koje su pripadale selu sa kojeg je on ubirao svoj timarski prihod to je valijin kajmakam, podržavajući u početku pokretanja spora spahijinu stranu, u februaru 1628. godine izdao naredbu da vakufski mutevelija aga Omer bude po tom pitanju doveden na Divan. Vidjeti:GHB, A-3447/ TO: Pismo valijinog kajmakama izdato je u Saraj Bosni, datirano sredinom džumade-l-ahira 1037/ između 16. i 26. februara 1628. godine i upućena kadiji Jajca.
27 GHB, A-4856/TO-6: Pismo/mektup sa penčom valijinog kajmakama izdato je na području Banjaluke, datirano sredinom džumade-l-ahira 1043/ između 11. i 22. decembra 1633. godine i upućeno kadiji Jajca.
28 Radi se o defterima koji se nazivaju maktu’ defteri, a u kojim su bilježena podavanja državi koja su bila određena odsjekom.
29 U vezi sa gore navedenim pitanjem bilo je izdato sa područja Banjalukei pismo valijinog kajmakama sa penčom datirano sredinom džumadelahira 1043/ između 11. i 22. decembra 1633. godine i upućeno kadiji Jajca. Vidjeti: GHB, A-4856 / TO-7.
30 O uvakufljenju desetine za potrebe vakufa govori se u više dokumenata iz zbirke A-4856/TO.
31 GHB, A- 3449: Hudždžet datiran 01. safera 1039/ 20. septembra 1629. godine jajačkog kadije Jusufa.
32 GHB, A-3450/TO: Hudždžet datiran 27. safera 1063/27. januara 1653. godine Mehmeda, kadije u Pruscu. Iz navedenog huždžeta se vidi da je spahija Veli Čauš bio ranije preuzeo oko 6000 akči na ime sudske nagodbe, a on je međutim tvrdio da je navedeni iznos vakuf ponovo preuzeo za sebe. Kada su traženi od njega dokazi nije ih predočio, a vakufski mutevelija Ibrahim Čelebija sin Ali Čauša i hatib Šejh Abbas su se zaklelida navedeni iznos nije bio uzet od strane vakufa.
33 . . . . . . vakf topraklarına mutesarrıf olan ehali-i mezbure benim timarımın hududunda olan Mubah Dağı bila izin baltalık edüp ihya eylemekle. . . Vidjeti: GHB, A-3450/TO.
34 GHB, A-4856/TO-15.
35 Ovdje je rečeno maktu’ što se u našoj historijskoj literaturi uglavnom prevodilo odsjekom.
36 Tj. zemlju koju spahija tesarrufi i sa koje pobire prihode. Kada se upotrijebi termin tesarrufi, koji se u našoj dosadašnjoj literaturi nije uglavnom prevodio, ovdje treba napomenuti da pojam tesarruf ne znači posjedovanje nego da znači upravljanje i korištenje prihoda u omjeru koji su navedenom licu beratom bivali određeni i propisani.
37 U originalu je navedeno samo Hisar, a Ak je izostavljeno.
38 Isto.
***
(Ovaj naučni rad poslao nam je književnik Ivan LOVRENOVIĆ, na čemu mu se srdačno zahvaljujmo)
Kurspahić je preminuo od poslijedica moždanog udara kojeg je zadobio nakon lakšeg hirurškog zahvata. Bio je u okruženju najmilijih.
Od posljedica moždanog udara kojeg je zadobio nakon lakšeg hirurškog zahvata, u okruženju najmilijih, preminuo je Kemal Kurspahić, potvrdila je njegova porodica.
Kemal Kurspahić bio je glavni urednik bosanskohercegovačkog dnevnika Oslobođenje, 1988-94. Oslobođenje je u prvoj godini njegovog mandata proglašeno za List godine u Jugoslaviji 1989.
Za svakodnevno izlaženje lista iz atomskog skloništa na prvoj liniji odbrane Sarajeva i održavanje u listu ideje vjerske i nacionalne tolerancije u najtežim ratnim vremenima Oslobođenje je pod Kurspahićevim vodstvom dobilo i neka od najprestižnijih priznanja u svjetskom novinarstvu: List godine u svijetu 1992. (BBC i Grenada TV u Velikoj Britaniji), Nagradu slobode u Skandinaviji; Saharovljevu Nagradu za ljudska prava Evropskog parlamenta; Nagradu Oscar Romero u Teksasu; Nagradu za savjesnost i integritet u novinarstvu Nieman Fondacije na Harvardu; Nagradu za dostignuća u novinarstvu IPS Servisa iz Rima – sve u 1993. – i brojna druga priznanja.
Kemal Kurspahić je i lično dobio prestižne svjetske nagrade:
Urednik godine u svijetu 1993 (World Press Review – New York);
· Nagrada za hrabrost u novinarstvu 1992 (International Women’s Media Foundation – Washington, DC);
Nagrada za ljudska prava 1993 (Fondacija Bruno Krajski – Vienna, Austria);
· Heroj borbe za slobodu štampe 2000 (International Press Institute – Vienna, Austria);
· Nagradu Erhard Busek za doprinos boljem razumijevanju u Jugoistočnoj Evropi (SEEMO – Vienna, Austria).
Kurspahić je u akademskoj 1994/95. godini bio Nieman Fellow na Harvard Univerzitetu, a u proljeće 1999. gostujući Clark Fellow na Cornell Univerzitetu. Predavao je i na drugim vodećim američkim univerzitetima i savjetovao mnogobrojne vodeće političare poput predsjednika Bill Clintona i u to doba senatora Joe Bidena, sadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Država. Zalagao se za jedinstvenu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, ravnopravnu državu svih njenih građana bez obzira na nacionalnu, vjersku, ili bilo kakvu drugu pripadnost.
U Sjedinjenim Američkim Državama je objavio memoarsku knjigu As Long As Sarajevo Exists/Sve dok Sarajevo postoji (Pamphleteer’s Press, 1997) i Prime Time Crime: Balkan Media in War and Peace (US Institute of Peace Press, 2003). Ova knjiga je objavljena i u Sarajevu i Beogradu pod naslovom: Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru (Media Centar – Sarajevo, 2003, i Dan Graf – Beograd, 2004). U Sarajevu su štampane još dvije njegove knjige: Bijela kuća (Oslobođenje, 1984) i Pisma iz rata (Ideje, 1992). Objavljivao je komentare u najvećim svjetskim listovima uključujući The New York Times, The Washington Post, The Los Angeles Times, International Herald Tribune, Die Zeit, Dagens nyheter, Politiken i druge.
U Americi je radio i kao vodeći urednik lanca nedjeljnih listova The Connection, gdje je obučavao i inspirisao mnogobrojne mlade novinare i dobio mnoštvo nagrada izdavača novina države Virdžinija, uključujući i nagrade za najbolje redakcijske strane.
Od ljeta 2001. do ljeta 2006. radio je u međunarodnoj diplomatiji, najprije kao predstavnik za štampu agencije Ujedinjenih nacija za borbu protiv droge i organizovanog kriminala u Beču a zatim kao predstavnik te agencije za karipski region sa sjedištem na Barbadosu, odgovoran za 29 država i teritorija.
Oženjen je Vesnom Kurspahić i imaju dva sina, Tarika i Mirzu, kao i četvero unučadi.
(Oslobođenje.ba)
***
UČIO SAM O NOVINARSTVO ODKURSPAHIĆA
Kemala Kurspahića sam upoznao kada je bio dopisnik “Oslobođenja” iz Jajca. Svojim napisaima “pokrivao” je i područje Općine Mrkonjić-Grad u kojem je i rođen.
U naš grad je obično dolazio sa Hidajetom Zjajom, tadašnjim dopisnikom TV Sarajevo iz Jajca. Tada sam radio kao referent za informiranje pri Skupštini Općine Mrkonjić-Grad i po prirodi posla družio se sa obojcom. Često smo zajedno nalazili i određivali teme, njih dvojica za svoje novinske kuće, ja kao honorarni dopisnik banjalučkog “Glasa,” Radio Banje Luke, “Večernjeg lista.” Postao sam i honorarni dopisnik “Oslobođenja.”
Rahmetli Kemal Kurspahić je uvijek imao sjajnih ideja kako oplemeniti običnu vijest, učniti je zanimljivom. Bio je vrlo vješt i snalažljiv, brzo je logički zaključivao. Prema sugovornicima odnosio se korektno i sa poštovanjem, ali nikad ne krijući istinu; svoje mišljenje bi na osnovu logičkog zaključka iznosio sugovniku ili nama kolegama, a zatim i javno u listu “Oslobođenje.” Od Kemala Kurspahića se zaista imalo šta naučiti o novinarstkom zanatu i ja se s ponosom sjećam svoga učitelja na terenu, koji mi kasnije često redigovao tekstove u Redakciji “Oslobođenja.”
Mislim da je vjerovao u mene kao budućeg novinara. To zaključujem i po činjenici da mi u “Oslobođenju” u kojem je isprva bio jedan od vodećih novinara i reportera, a kasnije i gavni urednik, vrsni analitičar i komentator, nisu bajatli testovi ili bacani u korpu, te da su moji izvještaji, reportaže i osvrti nalazili svoje odgovarajuće i istaknuto mjesto u “Oslobođenju.”
Kada je Tito posjećivao naš grad, šef ekipe izvještača “Oslobođenja” bio je Kemal Kurspahić.
Mada nisam napisao puno riječi u tom izvještaju koji je objavljen na prvoj stranici “Oslobođenja,” a budući da sam bio honorarni dopisnik lista, Kemal Kurspahić je potpisao i mene. Nikada se nisam kitio tuiđm perjem, ali Kemal Kurspahić me zakitio svojim i tako mi odao priznanje za moj dotadašnji dopisnički rad ne izostavljajući moje ime na izvještaju o posjeti Tita. To je bila velika čast za me jer nije svako mogao makar i simbolično biti u ekipi koja je izvještavala o Titu.
Sječam se da mi je Kemal Kurspahić javno priznao i moj rad na TV Sarajevo. U izdanju “Oslobođenja” je izlazila i sedmična revija sa radio i TV programom, te tekstovima, komentarima i osvrtima o radio i TV emisijama, najavama, napisima o TV vodteljima, novinarima… Jednim napisaom pod naslovom “Kad ekranom potočić žubori,” Kemal Kurspahić se osvrnuo i na moj rad na TV Sarajevo. I to mi je bilo veliko priznanje i podstrek.
Kada su četnici u Mrkonjiću, Šipovu i Bosni digli svoje čupave glave i nasrnuli na naš miran život, Jugoslaviju i SRBiH, postao sam im trn u oku jer sam javno prokazivao njihove zle namjere, Dotadašnji zadarti komunisti, čanovi Komteta, prikriveni četnici, preobrazivši se u četnike. Izmišljalli su laži i objede na moj račun i slali ih redakcijama kojie su odbijale objaviti te opasne verbalne napade na me jer one nisu sadžavale demantij činjenica koje sam objavljivao, nego niske i prostačke napade na me. Jednu je delegaciju četnika predvodio Stevan Stojičić koji se u Komitetu kasnije žalio kako je danima opsijedo redakcije u Sarajevu, piso “Politici” da objave njihove splačine. Izmolio je Kemala Kurspahića i on je objavio u “Oslobođenju” njihov sepet laži. U telefonskom razgovoru zamjerio sam mu. Pružio mi je priliku za opširan odgovor četnicima, ali i danas osjećam gorak okus toga njegovog postupka. Nakon moga odgovora u “Oslobođenju,” gdje sam argumentirano pobio njihove laži, četnici su propagirali i zahtijevali neplaćanje RTV pretplate…
Tužan sam na vijest o smrti Kemala Kurspahića, barda i doajena bh i svjetskog novinarstva, i moga učitelja. Ljubio je istinu i iskrenost, bio je humanista, borac za ljudska prava, za Bosnu kakvu smo nekada zajedno živjeli. Bio je veliki profesionalac, znalac i zaljublejnik u novinarstvo. Iza Kemala Kusrpahića ostaje njegovo veliko djelo, generacije novinara kojima je bio učitelj i mentor, uzor. U mojoj duši je velika tuga, ali i ponos što sam izbliza upoznao Kemala Kurspahića koji iza sebe ostavlja veliki biljeg i kao čovjek, i kao novinar svjetskoga glasa i moj učitelj!
Ibrahim Halilović 