Prof. dr. Semir Vranić postao dopisni član Akademije nauka i umjetnosti BiH; ZAPIS O PRIJATELJSTVU S BOSANCEM, NAUČNIKOM, SEVDALIJOM, HODOLJUPCEM…

Akademik profesor doktor
Semir Vran

Vraćjući se sa dr. Semirom Vranićem iz pohoda Livnu nakon što smo obišli sve tamošnje starine, džamije, pa se rashladili i napili vode na izvoru studene Sturbe, prisjetili smo se nenadmašnog pjevanja Vejsila Hadžibegièa sevdalinke “Pošetala Hana Pelivana.” Vraćali smo se nakon što smo obišli i mezarje Firdus-kapatana, divili se veličini ukrašenih nišana koji su svjedočili o moći nekada ugledne opjevane porodice.
Namjerili smo usput prema Kupresu potražiti divlje konje negdje na pustim vrletnim prostranstvima oko Borove glave, stati nogom na onaj lijepi most iz rimskog vakta koji premošćuje rijeku Šuicu, pa se zaputiti i prema Duvnu, pa u Kupres, gdje ćemo se rastati; dr. Vranić će preko Bugojna i Travnika u Sarajevo, naredni dan će na posao u UKCS odmoran i horan, pun energije i znanja analizirati pataloške nalaze, izvlačiti naučne zaključke i, što je najvažnije, brinuti se o pacijenima. Ja ću preko Kupreškog polja i Janja u Varcar.

Semir Vranić pokraj mosta nad bistrom i čistom rijekom Sturbom u Llivnu; mnoge je mostove u nauci mladi akademik već izgradio pronijevši diljem svijeta dično ime svoje Bosne i rodne Hercegovine
U Llivnu, pokraj džamije Baliage Ljubunčića, Balaguša džamija ili Čaršijska džamija; prof. doktor Semir Vranić se živo zanima za povijest Bosne i Hercegovine, njenu kulturu i tradiciju, posebno za historiju sevdalinke, njene pjevače. Uz titulu dopisnog akademika za medicinu, mogao je komotno dobiti i akademsku titulu za sevdalinku

Dok smo razgovarali u autu, ponajviše o našoj Bosni i sevdalinci, zazvonio je mobitel dr. Vranića.
Htio ne htio, nisam mogao biti gluh na taj razgovor, dapače ostao mi je u sjećanju kao draga uspomena na prijatelja liječnika jer je taj razgovor u kratkim crtama, odslikao sve ono što je u životu dr. Vranić naučio kao dijete u starinskoj rodnoj kući u Trebinju, kao dječak-izbjeglica u Danskoj, povratnik i student medicine u Sarajevu, kao najmlađi, a nauspješniji specijalist diplomac na zagrebačkom Sveučilištu, koji se dodatno obrazovao i usavršavao po brojnim seminarima i naučnim skupovima diljem svijeta. Dalo se zaključiti da glas “s one stane žice” zove iz Bolnice u Sarajevu i da se razgovor vodi o jednom pacijenutu o kojem se brine i dr. Vranić. Dalo se zaključiti kako se radi o bolesniku kojemu je zbog zdravstvenog stanja trebalo posvetiti dodatnu medicinsku brigu, pa sarajevski kolega zove kolegu Vranića kako bi ga informirao o tome i posavjetovao se kako dalje.

Pokraj nišana Firdus-kapetana u pjesmi opjevane moćne Livanjske obitelji; uz medicinu, naučni rad o sevdalinci je preokupacija akademika prof. dr. Semira Vranića

Dr. Vranić se raspitivao kakvi su krvni nalazi, povraća li bolesnik, je li išta jeo, koje je lijekove uzeo, da li je ustajao iz kreveta, krvari li, pa na kraju razgovora preporučio mjere dodatne brige.
Bio je to razgovor koji me je duboko uzbudio.
Pustio suzu i od radosti i od tuge. Od tuge – zbog spoznaje kako je sve manje takvih brižnih doktora, jer mnogima je draža karijera i para od Hipokratove zakletve, a pacijentima kako bude. Kroz glavu mi je proletilo i maćehinski odnos i prema pacijentima i prema doktorima od strane nove direktorice KUCS-a Sebije Izetbegović koja je na to mjesto zasjela ne po stručnoj, nego političkoj podobnosti. Sjetih se kako mi u mrkonjićkom Domu zdravlja ne udariše injekciju antibiotika, tada teškom bolesniku, jer nisam iz tog entiteta. Sada se sjećam kako su mi u Hitnoj u Sanskom Mostu naplatili uslugu jer sam osiguran u Srednjobosanskom, a ne u njihovom Unsko-sanskom kantonu. Prisjećam se kako sam nakon tri dana pobjegao sa jajačke Kirurgije. (Otpušten na svoj zahtjev i odgovornost, pisalo je u otpusnici.)

Proleti ti mi misao kroz glavu kako bolesnike iz Šipova hitnom prevoze u osamdest kilometara udaljenu Banju Luku, pa neki i umru na putu, a jajački Medicinski centar im haman na kućnom pragu, davedesetak kilometara daleko. Još su mi žive slike siromašnog i slabo opremljenog Sanatorijuma za plućne bolesti u Travniku gdje bronhoskopiju rade bez anestezije…

U Akhisaru, Bijelom Gradu, danas Pruscu; naučnik u jednom od nekad važnom središta bosanske uleme, pjesnika, filozofa i učenjaka, gradu u kojem su se događala čuda (mudžize)

Radostan sam bio potvrditi ono što sam i prije znao; profesor dr. Semir Vranić je izuzetan mladi liječnik, doktor specijalista sa ogromnim znanjem, liječnik koji u svako doba i na svakom mjestu brine o pacijentu na najhumaniji i najljepši mogući način, očinski.
Poredim dr. Vranića sa našim nekadašnjim varcarskim doktorom Juliusom Grinfeldom koji se, kao jedini liječnik na čitavoj općini, brinuo o svakom pacijentu postupajući kao iscjelitelj i onaj koji uliva nadu u ozdravljenje i sretan dug život.
A takvih, o kojima se brinuo dr. Grinfeld, bilo je tada na hiljade. Dolazili su Doktoru kući ili u bolnicu, odvodili ga na konju u Vlasinje kozjom stazom uz Strane, preko Glavice. Dovozili bolesnike u volovskim kolima umotane u jorgane i ćebad tražeći olakšanje i ozdravljenje kod dr. Grinfelda. Ljudi su ga zaustavljali u prolazu na Čaršiji, pozdravljali i tražili savjet i pomoć, čekali u krcatoj zagušljivoj čekaonici po pola dana da ih dr. Grinfeld pregleda u svojoj ordinaciji.
Uz bolsnike koji su ležali kod kuće, svejedno da li u Zborištu gdje stanovao, u Šibovima na vrh Lisine, ili u Baljvinama pod Čemernicom, ili u Rici gdje je ponekad skijao sa fotografom Sulejmanom Balićem, dr. Grinfeld je bio uvijek na vakat gdje je bilo potrebe za njim. Bio je utjeha i nada. Grinfelda se danas sjeća samo poneko od žitelja Varcar Vakufa. Za nove “grđane” i današnju vlast, dr. Grinfeld nije nikad ni postojao. Bolnica u kojoj je nekad radio danas je šumska uprava, a novi dom zdravlja nosi ime po Jovanu Raškoviću, pijanom bundžiji iz Knina.

Bosanska nakaradna vlast je uz pomoć Sebije Izetbegovović rastjerala doktore po svijetu.

Profesor doktor Semir Vranić umjesto da se bavi pacijentima i naučnim radom u UKCS, drži katedru na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, našao se na Univerizitetu u Dohi, Katar. Takvi Bosni pokraj Sebije Izetbegović, koja nema ni valjane diplome niti naučnih radova, ne trebaju.
I zato mi je naumpao i zaboravljeni varcarski doktor Grinfeld dok so se vozili iz Livna prema Borovoj glavi, jer mi se u njegovom novom izdanju pokazao dr. Vranić. Svojim naučnim radom on pomaže svetskoj medicini u suzbijanju opasnih bolesti, pa tako i milijunima pacijenata. I tada sam znao, a danas još više znam, kako je on kao moderan svjetski znan liječnik i učenjak, stasao u najboljoj tradiciji starinskih doktora kojima je briga o pacijentu najvažnije stvar u životu. Opet mi naumpada dr. Grinfeld koji je u hići da pomogne bolesniku znao obuti raspar, jednu zelenu, drugu crnu čarapu. Doktor Grunfeld je pomagao bolesnicima našeg Varcara, prof. dr. Vranić je na usluzi čitavom svijetu.

Na vratima Hasan Kjafine medrese; Hasan Kjafija Pruščak bio je filozof, teolog, biograf i historičar iz vremena kad je Bosna i Hercegovina bila pod vlašću Osmanlijskog Carstva. Puno ime bilo mu je Hasan Kafi bin Turhan bin Davud bin Jakub ez-Zibi el-Akhisari el-Bosnevi. Kjafija je njegovo književno ime, dok su ez-Zibi (lokalitet u neposrednoj blizini današnjeg Bugojna), el-Akhisari (Pruščak) i el-Bosnevi (Bošnjak) oznake njegove zavičajne i etničke pripadnosti. Najpoznatije djelo: “Temelji mudrosti o uređenju svijeta (1596),” moralno-politički spis kojim je želio ukazati na negativne pojave u državi i društvu(Wikipedia) Danas je takvih pojava za izvoz, a intelgencija se ušutjela Naš akademik prof. dr. Semir Vranić širom je otvorio vrata nauci, u medicini i sevdalinci, dižući i tako glas protiv stanja u Bosni, lažnih diploma i veličina

Raspitali smo se gdje bi divlji konji mogli mogli biti na paši, na kojoj čatrnji su na pojilu, gdje hladuju ili tumaraju po vrletnim kamenitim stranama. Sišli smo s asfaltne ceste pa, malo malo, stari dureći dobri “Mercedes” strugne podom o kamen na hrdavom putu; uspinjali smo se uz visko kamenito brdo haman do nebesa, spuštali u ravnicu pokraj dolova s druge strane ceste, ali vratismo se praznih šaka. Ne vidjesmo plemenite, slobodne životinje u njihovom staništu.
Spustismo se donekle autom sa ceste u blizini Šuice, pa produžismo nogom, brzo se nađosmo na starinskom mostu preko Šujice koji, odakle god pogledaš dominira dolinom, nagledati ga se ne mereš. Zatekosmo i nekoliko konja na pojilu. Lijep je prizor, ali žao nam što nismo vidjeli njihove podidivljale rođake gore u kamenjaru. Snimak po snimak, pa se zaputismo put Duvna koje nas dočeka sve odjenuto u šarenilo zastava Herceg Bosne. I Kupres nas isprati u istom herceg-bosanskom ruhu nakon što ručasmo pečenu pastrmku, osjetivši se ponovo kao u nekoj tuđoj, a ne svojoj zemlji. Prisjetismo se priče kako su u Kupresu muslimani oborili starinsku džamiju da bi na njenom mjestu izgradili novu.
U radosti se rastadosmo.

Sahat-kula u Akhisaru, otkucava vrijeme “a la Turka.” Vakat je kazaljke okrenuti ka demokratskom svijetu. Te promjene u našim glavama mogu pokrenuti samo Bosanci poput akademika profesora doktora Semira Vranića

Vozeći se od Kupresa prema Šipovu kroz Kupreško polje i Janj, zaustavih se kod jedne udoline pokraj puta kako bih ubrao koju ljekovitu travku. Opet slike iz davnih vremena. Vidim narodnog likara Niku Vulića iz Bilajca kod Varcara, kršnog naočitog starinu bijelih brkova i kose, u katoličkoj crno-bijeloj nošnji toga kraja. Niko kao Niko Vulić nije umio sastaviti i svojim likarijama zacijeliti slomljenu ruku ili nogu. Dovozili mu zapregama ili autima sa svih strana – u suzama od bola čeljad slomljenih nogu i ruku, polomljenih rebara. Kad im Niko namjesti kosti, vrate se vedri kućama. Kažu, i doktori mu dolazili, hirurzi po savjet…
Tako predana svom humanom zadatku, kao Niku i Juliusa, vidim i dokrora Semira Vranića, i prije i poslije onog razgovora na putu po povratku iz Llivna. Berem travke koje je su i doktori Grinfeld i Vulić preporučivali svojim pacijentima, miriše majčina dušica od koje i Semir voli popiti čaj.

Nakon lekcije koju nam je u Samostanu u Kraljevoj Sutjesci o povijesti Bosne (Srebrene) mahsuz za nas dvojicu održao učeni fra Duvnjak; zaborav i izdaja njene čeljadi uvijek je pobjeđivana znanjem, ljubavlju, domoljubljem najsrčanijih i najpametnijih uz sudjelovanje i pomoć bosanskih franjevaca, ujaka, narodnh likara

U glavi mi onaj razgovor koji je vodio s kolegom u Bolnici u Sarajevu, sva ta briga oko bolesnika, pa mi još draže poznanstvo s liječnikom poput moga prijatelja Semira, danas akademika.
Kada smo iste večeri, dr. Vranić i ja razmijenjivali poruke o sretnom povratku – on u Sarajevo, ja u Varcar, upitah za pacijenta o kojem je bilo govora dok smo se vraćali iz Hlivna. Bi mi drago da mu ide nabolje.
Putovanja Bosnom su naša tradicija, iz godine u godinu, ljetom, zajedno Semir i ja smo obišli Ključ, proučili El Fatihu na mezarju četničkom rukom pobijenim Bošnjacima, kao što smo učili i strijeljanim, pa pobacanim u prvaliju mučenicima iz Prijedora na Korićanskim stijenama.
Bili smo u Gerzovu pokraj tamošnje crkve, tražili i našli krstaču Ilije Škaljka koji je pješice zdimio u Carigrad da bi kod sultana isposlovao ferman za gradnju crkve. Tražili, a ne nađosmo biljege temelja srušenog turbeta Aliji Gerzelezu, potom smo uz zelenu Plivu koja se zmijoliko provlači između brda, preko Pljeve stigli u Dragnić gdje smo u akšam eglenisali sa mlinarima na vrelu Plive.
Pohodili smo Donje i Gornje Baljvine pod Čemernicom, slušali priču o skladu, susjedskoj slozi i ispomoći tamošnjih pravoslavaca i muslimana, koji ne dadoše nikom da ih zavadi. To je Bosna kakvu obojica nosimo u srcu.
Po vrelom danu pohodili smo Vlasinje i divili se mještanima koji su se kao prognanici, haman svi vratili u svoje selo nad Vrbasom, koje su obnovili svojim rukama jeduči i spavajuči pod vedrim nebom, Vlasinja se sada ne mereš nagledati.
Četnici protjerali u rano ljeto devedeset i druge Vlasinjce popalivši im selo i srušivši tek podignutu lijepu džamiju. Usput su popljačkali i sažegli Liskovicu, čak su žita po hambarima sprljili. Liskovačka rakija im prisjede na položaju poviše Bareva. Vlasinjcima ne dadoše ustaše devedest i pete u jesen vratiti se u selo bojeći se da će pripojeni jajačkoj općini biti onaj prevagnjujući jezičak na vagi koliko je nas, a koliko je vas, u bici za vlast. Sada je više nas, nego vas… Ne daju se Vlasinjci. Svjedočim o tome Semiru dok razgledamo lijepo selo, sretne i srdačne mještane vjerne svojim starinskim običajima. Vozimo se nazad u Varcar, pokazujem Liskovicu gdje sam nekad bio učitelj, zidine škole u kojoj sam stotinu i četvero djece učio prvim slovima, zavičajnim rijekama i povijesti Bosne. Danas u Liskovici nema ni jednog đaka.
“Mercedes” prede ko stari mačak. Spuštamo se niza Strane gdje je nekad bila kozja staza kojom sam se dva puta heftano verao u Liskovicu.

Obje slike – Bočac; puca pogled na jezero ispod ispod zidina, doseže daleko haman do Tijesnog; gorke spoznaje o surovoj i krvavoj poviejsti po Bošnjake

Bili smo i na tvrdom gradu Bočcu, pričali priču od starina, o bosanskim braniteljima i turskim askerima, i onu noviju krvavu o pokolju nad familijama Dizdarevića i Kapetanovića koje su zatrli bočački četnici Lazara Tepanovića kojemu su nedavno spomenik podigli. Biljeg poklanim Dizdarevičima i Kapetanovićima četnici su srušili, zemlju, gajeve i livade prisvojili. Prisjećamo se novele Ivana Lovrenovića o toj tragdiji koju je objavio pod naslovom “Oj, Vrbasu.” Spasio se samo dječak Džemal Dizdar.
Kule Bočca nekad visoko iznad Vrbasa, sada se ogledadaju u jezeru Hidrocentrale Bočac čija voda haman zapljuskuje tvrde zidine s kojih puca pogled sve do Krupe na Vrbasu i dalje do Tijesnog.
Bili smo u restoranu kod Gojka na Ugru gdje kupismo pastrmke potočarke pa ih ispekosmo na žaru na Vlašiću. Uz vatru prisjećamo se Krajišnika, hrabrih boraca Armije RBiH koji su po duboku snijegu incrkavici studeni iznenadili četnike i osvojili Vlašić, za što njihov komandant r. general Mehmed Alagić pozoba kritiku od Alije Izetbegovića. Vlašić je otvarao kapiju oslobašanja čitave Bosne. Ta kapija ostade veleizdajom Izetbegovića čvrsto zabravljena.

Bijasmo i u Pruscu, u starom Akhisaru, Biogradu, zavrsimo u Hasan Kjafijinu medresu. Ispričah priču Semiru o crnom boru čije je sjeme doneseno iz Turske i prije više od 400 godina i zasađeno u Akhisaru, uz samu Hasan Kjafijinu džamiju. Stoljećima se pod vejtrom, sušama i zimskom stegom polahko naginjao i herio, pa postao opasnost da se sruši na džamiju. Morali ga motorkom oboriti.

Ajvaz-dedo je izmolio Boga, raspukla stijena, pa je drvenim tomrucima doveo vodu do žednog Akhisara; hoće li se Božjim sevepom spasiti Bosna

Na tome oproštaju, džennazi crnom boru, okupilo se i staro i mlado Prusca i zažalilo za starinom, gorostasom. Snimio sam tada reportažu koja je objavljena na Televiziji Sarajevu. Sa Semirom sam posjetio i Ajvatovicu, starinsko dovište muslimana. Ajvaz-dedo je četredest ranih sabaha klanjao moleći se Dragom Allahu da raspukne stijena kako bi tuda doveo vodu u Akhisar. Danas molimo Boga za čudo kojim bi spasili našu Bosnu.
Penjali smo se na Lisinu iznad Varcara, jednom na vrh, drugi put u Šibove. Bosnu smo obojica još bolje upoznavali pohodeći Jajce i tamošnje Katakombe, Stari Grad. Bili smo u Kraljevoj Sutjesci, u Samostanu obnovili znanje o srednjobosanskoj povijesti, kao i o tragičnoj sudbini posljednje bosanske kraljice Katarine kojoj je ovdje dignut spomenik. Uspeli smo se na Bobovac.


Usput smo smo razgovarali i o našem mentalitetu podaništva i prevrtanluka. Spominjali smo i intelektualce i mudrace, pa i Tunju kojemu je ćurak po vlastitom priznanju smrdio, pa ga je često mijenjao. Ispričana je i zgoda kako kako je Tunjo prijavljivao u Komitet kućnog prijatelja jer mu je u kući među knjigama vidio i Mushaf.
Provedosmo nekoliko sahata među onim što je od Bobovca ostalo. Na platou, zaključana, na viskom jarbolu vihori se dejtonska zastava “varta.” Nigdje traga bosanskim finim ljiljanima. Tukne na izdaju koja je starinom sudbina Bosne od vojvode Radaka koji se na vjeru predao Turcima, do ovih vlastodržaca koji su se naklonili i Istoku i Zapadu, unutrašnjim i vanjskim dušmanima, crnom vragu i crnjem šejtanu, pa Bosnu na konjske repove. Mislitelji, inteligencija, prodali se za sahan pilava, glasom se ne glasaju, briga ih što se Bosna osipa i krun, nestaje. Narod se zabavio o sebi, ali dragi mu takvi. Ne budi se, ne buni se.
Tako nas dvojica, Semir i ja putujući i tabanajući učimo o Bosni, divimo se njenim ljepotama i izdržljivosti.
Jednom će dr. Semir Vranić reći na opasku kako Bosnu razvaljuju dušmanski, a ona se otima:
“Ne da se Bosna, duboko joj korjenje, zar!”
Da bi odagnali brigu za sudbinom Bosne, nasmijemo ponekoj anegdoti iz bosanskog života, starog i novog.
Gdje god, i uvijek, tema razgovora su Bosna i sevdalinka.

Kao što je neraskidiva veza Bosne i sevdalinke kao “vrhunskog dragulja u kruni narodnog stvaralaštva,” tako je neraskidivo naše prijateljstvo koje je počelo baš sevdalinkom.
Kao voditelj nedjeljne emisije tek osnovanog Radija CJAM Windsor Canada, jednu od emsija sam posvetio sevdalinci.
Znao sam ponešto, čitao o sevdalinci radove sevdalije i dobrog pjevača Ivana Lovrenovića i drugih pisaca i znalaca, sakupljača i teoretičara, bogatio arhiv snimaka poznatih pjesama i pjevača, ali falilo je, pa sam se dao tragati po internetu. Tako sam naišao na Blog Semira Vranića tada srednjoškolca u Danskoj. Koristio sam u svojoj emisiji i podatke o sevdalinci koje sam tamo našao. Ne očekujući odgovor, poslao mu pismo u kojem sam ga obavijestio kako mi je od pomoći bio i njegov Blog i zahvalio mu se u emisji kao vrijednom mladom znalcu, sakupljaču i naučnom tumaču sevdalinke.

Pokraj nišana u Filipovića mezarju u Odžaku kod Glamoča

Dr. Vranić se osim patologiji i Bosni, sav posvetio sevdalinci, skupljanju, naučnom tumačenju, pomoći pjevačima u izboru reportoara i oživljavanju starih zaboravljenih kajdi. Sabrao je ogroman arhiv literature, vrijednih rijetkih zapisa o sevdalnci, još rjeđih audio-snimaka. Svoje znanje i rijetke snimke dijelio je jedno vrijeme sa slušateljima Radija BH1, a onda su mu neznalice emisiju ukinule. (Doduše, i ja sam morao napustiti Radio za građane BiH u Windsoru ustupivši mjesto “znalcima” kojima je srcu bliži kič i ulizivanje političarima i nazovi ulemi.)

U Kraljevoj Sutjesci, pokraj Samostana u kojem se čuva bogata riznica o povijesti Bosne

Sevdalinka je sevep meni jednoj od najdržaih prijateljskih veza u životu, čvrsto i neupitno uzajamno prijateljstvo koje je počelo sa srednjoškolcem, izbjeglicom, pa povratnikom i studentom medicine, nastavljeno sa specijalistom, uglednim svjetskim naučnikom, profesorom na medicini u Dohi (još je tri godine pod ugovorom s klauzulom da ga može raskinuti kad hoće !), sada akademikom najstarije naučne ustanove u Bosni. Akademija nauka i umjestnosti mogla mu je komotno dodijeliti i titulu akdemika za naučni rad iz oblasti sevdalinke.
Za sve te godine, Semir nas je uvijek darivao sevdahom. Slao bi nam iz Bosne u Canadu CD-ove sa snimcima sevdalija i sevdalinki; dok ispisujem ove redove stižu nam od Semira preko “We transfer” snimka Vejsila Hadžibegića, među njima i ezan koji on uči u “Simfoniji Orijenta” skladatelja Josifa Slavenskog. Samo Semir zna kako je došao do tih rijetkih i široj javnosti neznanih, a zlata vrijednih snimaka. Bogata je sehara Semirova, široko je i duboko njegovo znanje o sevdalinci o kojoj je napisao nekoliko knjiga. Prije je kao student i mladi doktor surađivao sa r. Omerom Pobrićem, pisali su i knjige zajedno. Danas surađuje sa harmonikašem perofesorom Galijaševićem. Ljetos je pripomogao u pripremi i izdanju CD-a Seje Pitića. Vrlo je blizak izvrsnom pjevaču Zaninu Berbiću kojemu je muzički savjetnik i voditelj u nastupima…

Nastavili smo druženja iz godine u godinu, dopisvali se, razgovarali telefonom ili preko Skype-a. Sreli smo se moja Hajra i ja s njim u Detroitu jedne zime kada je dolazio na neki naučni skup u Ameriku.

Bio sam u Sarajevu kod njega, on kod mene Varcaru. Interesirao se za patološke nalaze moje r. sestre Ismete, nosio ih sa sobom u Sarajevo, pregeldao…

Pokraj zapuštenog i očerupanog Titovog voza u Mliništima: Ono čime bi se čitav svijet ponosio, mi smo pretvorili u ruglo. Voz je devastiran, a preostali vagoni su pretvoreni u pojate u kojima je sijeno za konje koji stanuju u bivšoj Željezničkoj stanici

Za sve te godine, Semir nas je uvijek darivao sevdahom.
Slao bi nam iz Bosne u Canadu CD-ove sa snimcima sevdalija i sevdalinki; dok ispisujem ove redove stižu nam od Semira tri online snimka Vejsila Hadžibegića, među njima i ezan koji on uči u “Simfoniji Orijenta” skladatelja Josifa Slavenskog. Samo Semir zna kako je došao do tih rijetkih i široj javnosti neznaih zlata vrijednih snimaka. Boagata je sehara Semirova, široko je i duboko njegovo znanje o sevdalinci o kojoj je napisao nekoliko knjiga. Prije je kao student i mladi doktor surađivao sa r. Omerom Pobrićem, pisali su i knjige zajedno. Danas surađuje sa harmonikašem perofesorom Galijaševićem. Ljetos je pripomogao u pripremi i izdanju CD Seje Pitića. Vrlo je blizak izvrsnom pjevaču Zaninu Berbiću kojemu je muzički savjetnik i voditelj u nastupima… I ja sam darivao Semiru nekoliko snimaka sevdalinki koje su pjevale Ziba Mujkić i Zila Mašić iz Rike u Varcaru.

U Šibovima na Lisini poviše Varcar Vakufa; teferič uz potok, radost druženja s prirodom

Nas dvojica, nastavili smo druženja iz godine u godinu, dopisvali se preko interneta. Bio sam u Sarajevu kod njega, on kod mene Varcaru. Roditelje mu nisam upoznao, ali Semir nikad nije došao u Varcar ili tamo gdje smo se sretali bez poklona koje su meni i Hajri njegovi roditelji slali. Bilo je, po starinskom adetu, kahve i šećera, ali i baška ljubavi iskazane poklonima iz obiteljske bašče u Sarajevu…

Bosna je na koljenima, na izdisaju, u svakom pogledu, ekonomskom, političkom, moralnom, ali Bosna se još ne da.
Otima se i činjenicom da je mladi naučnik spacijalista patologije dr. Semir Vranić postao dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, da nije i nikad neće dignuti ruke od Bosne, da će joj se uvijek vraćati ma gdje u svijetu živio. Kamo li sreće da se uskoro vrati u Bosnu pa da i nama makar malo svane!

Na Bobovcu, pokraj onog što je još od Bobovca ostalo. Sjajni grad bosanskih kraljeva, ali i simbol izdaje koja traje od vojvode Radaka do današnjih dana: “Bosnu je teško uništiti, duboko joj hiljadugodišnje korijenje”

Još uvijek vjerujemo u Bosnu kao neuništivi božji dar usprkos najcrnjim oblacima koji su se nadvili prijeteći potpunom katastorfom i smakom.
Od naših davnih pohoda Gerzovu, Jajcu, Pruscu i Llivnu, Mliništima gdje je Titov voz očerupan, a vagoni pretvoreni u pojate, Glamoču i Filipovića odžaku, tamošnjim na Balkanu najvišim nišanima, pa Kraljevoj Sutjesci, sve do ljetošnjeg susreta i eglena pokraj Plive u Jezeru, mnogo se toga dogodilo i na općem bosanskog planu i u našim životima.
Profesor dr. Semir Vranić se dugo opirao mobingu sultanije Izetbegović, pa teška srca napustio radno mjesto u UKCS-u i asistensku poziciju na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Kao znanstvenik i sveučilišni profesor sada predaje medicinu na Univerzitetu Dohi, Katar. Ponuda je, inače, sa svih strana svijeta, samo ga Bosna još ne zove.

Doktora Vranića bih najradije vidio u Bosni.
Mladi naučnik, sada i dopisni član ANUBiH, bio bi od koristi i sebi i svojoj obitelji koja se ne bi morala seliti od jednog do drugog svjetskog zdravstvenog centra ili univerziteta. Bio bi od značaja za medicinu Bosne koju bi naučnim dostugnućima proslavio u svijetu, i što je najvažnije, svoja bi stručna znanja i humanost dijelio i u Bosni iz koje nikad nije ustvari ni otišao, jer on je putujuća Bosna; bio bi sa nama, svojim pacijentima kojima je takav doktor specijalista i svjetski medicinski učenjak i nada prijeko potreban.


Nažalost, u Bosni se ne ide ni jedan korak naprijed, a deset je nezad.
Gospođa Direktorica koja je rastjerala sa UKBC se što je valjalo, čast onima koji nisu poltroni, a ostali su usprkos svemu, odbila je liječiti bolesnu djevojčicu. Upitna joj je diploma baš sa onog Sveučilišta u Zagrebu gdje je prof. dr. Semir Vranić proglašen najboljim specijalizantom. Za njom se vuče teški smrad krivotvorenja diplome, trakavica onih koji je botovski brane i čuvaju, pa ona još opstaje. Varcarski dokror Julius Grinfeld i mnogi starinski narodni liječnici prevrću se u grobu zbog toga, a naučnici svjetskog glasa poput profesora doktora Semira Vranića još su daleko od Bosne iz koje, dok je, ne samo Sebije, neće biti habera da se vraćaju.
Dok onim što je od Bosne ostalo, njenom sudbinom, politikom, ekonomijom, zdravstvom, našim životima, vladaju tipovi popot Sebije, dok se u Bosnu ne budu poštovali i u Bosnu vraćali ponajbolji među nama koji su je i zbog takvih, najgorih, morali Bosnu napustiti, među njima i akademik dr. Semir Vranić, neće biti selameta, biće mrak kao u rogu najcrnjeg bosanskog vola.

Na vrhu Lisine iznad Varcar Vakufa; vrh smo osvojili penjući se strimom kosom; mnogo je još vrhova po bosanskim planinama na koje će se uspeti prof. dr. Semir Vranić, mnogo je vrhova u nauci koje će dosegnuti

Tračak svjetla na kraju tunela vidim i velikim naučnim priznanjem koje je Akademija nauka i umjetnosti upravo dodijelila vrsnom doktoru i sevdalji Semiru Vraniću čime sam počašćen i ja.
Vjerujem da će moj prijatelj Semir Vranić nastavkom svojih naučnih radova doprinijeti boljoj Bosni. Vjerujem da će kao akademik učiniti sve da se trajno sačuva i od zaborava, skranavljenja i raubovanja sačuva sevdalinka kao “naveći dragulj u kruni čitavog naašeg narodnog stvaralaštva!”

Uz čestitku prijema u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine za dopisnog člana, poklanjam svome prijetlju ove redove i baška ovaj moj video-snimak koji nastao u Dubočanima kod Ključa koje smo nekad zajedno posjetili.
Tu je i Nenadmašni Vejsil Hadžibegić, uz snimke našeg pohoda Livnu.

Na ljeto, opet u Bosni!

koji je na

Ovdje je podsjećanje na našu posjetu Livnu uz pjesmu “Pošetala Hana Pelivana” u izvođenju nenadmašnog Vejsila Hadžibegiča

https://www.facebook.com/ibrahim.halilovic.7/videos/10209740242007256

Pregledaj članak

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d blogeri kao ovaj: