In memoriam Zakir ĐUZELOVIĆ: KRUNI SE I OSIPA MOJE DRUŠTVO

Na drugu obalu Modre rijeke preselio je moj prvi komšija iz Rike u Varcar Vakufu Zakir Đuzelović. Ovaj svijet je ostavio kao prognanik u Donjem Vakufu.

Odlazi posljednji iz moga varcarskog ribolovačkog društva prijatelja.Zakir je prvo je morao sa obale naše Crne rike koja je međila sa Đuzelovića Hisetima, a zatim sa Sane na koju smo često odlazili i koju je zamijenio Vrbasom. Sa druge obale naše Modre rijeke mašu mi Omer, Lale, don Marko, Basara, Muradif, Ago, Meho, Šerko, Nine, Seljak…

Zakir.

Bijaše odličan ribolovac, društvena osoba, meraklija.
Lijepo je pjevao.
Bio je nadareni pripovijedač i eglendžija.
Odličan majstor svog metalskog zanata. Proveo je decenije radeći u “Metalcu” – Tvornici vijaka.
Primjeran suprug Pašin, strog, ali pravedan i mehka srca prema sinovima Hamidu i Maliku.

Bio mi je uvijek pri ruci kad je trebalo pomoći, popraviti auto, ili okrečiti stan. Bio je kulturan, sa Hajrom i sa mnom se lijepo i pažljivo ophodio.

Njegova Paša i on bili su naši kućni prijatelji. Rado smo se sretali kod nas u Varcaru u Brkića bašti. Zajedno smo dočekivali nove godine, išli na ribarske večeri…

Kad su Zakir, Paša i njena majka Hata izbjegli u Bugojno, kod njih sam bio na konaku. Jednom je sa mnom bila i Hajra, pa smo zajedno sa Zakirom i Pašom išli u Sarajevo. Na to putovanje nas sjeća zajednički snimak sa Safetom Isovićem kojeg sretosmo u šetnji Baščaršijom.

Kad su Đuzelovići kupili jedan kredenac u Donjem Vakufu, prevezli su ga konjskim kolima jednim od Škandrinih sinova. Sjećam se te Pašine sreće; skučile se izbjeglice…

Nikad nije prežalio Riku, Hiseta…

U sjećanju su mi ostala naša nezaboravna druženja na Sani.

Nikakva vremenska nepogoda niti snijeg nije nas mogla odvratiti od odlasaka na Sanu. Najčešće smo odlazili na Stevinu livadu u Previji. Dok bi Lale, Omer i Zakir pokušali uhvatiti nešto na udicu, Basara i ja smo smo ložili vatru, spremali meze. Nismo se mi puno uzdali u ribarsku sreću naših prijatelja. Ako uhvate, dobro, ako ne, opet dobro. Obično bi kupi ribe u Jezeru ili Ribniku, pa ponesi “u ribu.” Nikad ribe nije manjkalo, posrećilo se ne posrećilo našim prijateljima koji su po vazdan mahali mušičerem ili motali rolu nadmudrujući se sa lipenom i potočnom pastrmkom.

Negdje sredinom augusta redovno bi odlazili na desetak dana na kampiranje u Slatinu iznad Ribnika, na Banjčevu livadu ispod kanjona Sane. Bilo je to “čundruk misto,” kako je Omer govorio, jedno od najljepšihn na Sani koje nam je on pokazao. Ali, vlasnik livade neki Banjac, bio je ters i mučan, pa bi nas je jednom tjerao s livade, ali nije mogao otjerati. Dosjetili smo se, pa bi njemu i njegovoj sestri pomogli pokupiti i sadjeti sijeno; ponudili bi mu čašicu rakije i mezu, pa smo ga udobrovoljili, čak s počeo i radovati našim dolascima. Banjčeva sestra nam je jednom ispekla mahsus kruh.

Razapinjali šatore; Lale, Omer i Zakir bi jedva dočekaj da zabace udice, a ja sam se brinuo o “brzoj meki.” Sana nam je rashladživać – hrane… Sana jednom iznenada nadojde, mi se od pljuska sakrili u šatore, pa i ne opazismo da je haman izišla na obalu. Uzbuna! Jedva spasismo najlon-kese s hranom… Ali, ljubitelji akšamluka su dugo vremena žalili za pletenkom rakije koju im Sana odnese.

Pripremio bih akšamluk, ali bi se večera i ohladi, padne i mrkli mrak, a njih nikad s vode, ne mereš ih dozvati.A

A kad se društvo iskupi oko hastala pokraj vatre (Lale bi rekao “krečane”), šale, smijeha i pjesme mogao si slušati do dva iza ponoći. Lale i liskovački župnik Marko koji je s nama često teferičio, nazdarvljali bi jedan drugom, oslovljavajući se medžusobno sa hadži-Marko i hadži Salih-aga. U pohode bi nam dolazili Asim, Muradif Hadžal, Taci, Meho…

Jedne godine drzštvo je već bilo na Sani, a ja sam malo zakasnio zbog kupovine dodatnih namirnica za kampiranje. Kad stigoh na livadu na Slatini, dočekaše me Lale i Zakir pokraj Zakirovog “fiće,” kilometar ispod mjesta gdje kampiramo. Pitam zašto nisu na kampu, njih dvojica padaju od snijeha. Kaže Lale da su kurate sreće. Njega ujela zmija, a Zakirov “fićo” se obatalio. Malo su već “potegnuli.” Veseli su jer su po prirodi optimisti. Ujed je bio od bjelouške, ruka malo otekla, pa splahla. Kad sam slijedći put išao po namirnice u Ključ, kupih i gumegelung. Za “fiću” pa Lale i Zakir poraviše “fiću” na livadi pokraj šatora.

Društvo je bilo uvijek veselo, beskaharli, spremno na šalu, svako na svoj račun. Niko se nije bojao životnih problema.

I Zakir je, kao i mi svi, volio rijeke, prirodu, Bosnu – kao svoju dušu.

Osulo se društvo sa Sane.

“Sana teče do mora bez svoga Omera!”
I bez Zakira, Basare, Laleta, Seljaka, Nine, Marka, Hadžala, Šerke, Seljaka, Nine…

Prisjećam se ovim filmskim isječkom moje davne TV-reortaže iz Okandžija, našeg lijepog života. I snimak se izlizao, odtario.
Žalim za odlazećim Zakirom, žalim za svojim društvom, pridajem im rahmet i pokoj duši, a suze mi naviru.

***

Video sjećanje – klikom na donji link.

https://www.facebook.com/ibrahim.halilovic.7/videos/1144848346397363/?notif_id=1671990987127553&notif_t=video_processed&ref=notif

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d blogeri kao ovaj: