Prigodnim programom sjećanja, te bacanjem ruža u Plivu, obilježena je trideseta godišnjica genocida u Jezeru kod Jajca, odata počast i proučena El Fatiha za 57 civila bošnjaćke narodnosti – dječaka, djevojaka, žena, muškaraca, staraca – koje su na pravdi Boga puobijali četnici i pripadnici tzv. Vojske Republike Srpske. U tom genocidu gotovo sve stanovništvo je protjerano, kuće i gospodarski objekti zapaljeni, porušeni i uništeni, također i mjesna džamija. Za osamnaest žrtava genocida ni do danas se ne zna gdje im se nelaze kosti.
Dr. sc. Amir KLIKO iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, obratio se prisutnima ovim riječima:
“U noći 26. na 27. maj 1992. jedinice Prve partizanske brigade VRS ojačane srpskim teritorijalcima i srpskom milicijom izvršile su kombinovani artiljerijsko-pješadijski napada na Jezero. Zarobile su dvanaest radnika građevinske firme “Pliva” iz Jajca, bošnjačke i hrvatske narodnosti koji su se vraćali sa rada iz Rusije. Zatočili su ih u logor. Uplašeno bošnjačko stanovništvo krenulo je u zbijeg prema Jajcu.
Od 30. maja do 2. juna srpske snage iz pravca Šipova i Mrkonjić-Grada zauzele su Jezero. Većina bošnjaćkog stanovništva i jezerskih branilaca prebacila se tokom tih nekoliko noći čamcima na sigurnu obalu Plive i izbjegla u Jajce. Bošnjake Jezera, Ljoljića, Čerkazovića i drugih obližnjih sela u kojima su živjeli, a koji nisu izbjegli, zločinci su fizički likvidirali.
Tako su u Jezeru 2. juna ubili 25 civila, muškaraca i žena uglavnom starije životne dobi i bolesnih. Među njima ubili su i osamnaestogodišnju djevojku Elviru Ramić i njenu stariju sestru Zlatu. Osim njih dvije, ubijeno je još devet žena. Sedam ubijenih žena bile su starosti od 62 do 82 godine, a jedna je imala 53 godine. Najstarija od njih, Mevla Bešić, bila je starica od 86 godina Preostalih četrnaest žrtava su muškarci od kojih je Ibro Zjajo najstariji sa čak 87 godina. Petorica ubijenih muškaraca bili su starosti od 77 do 84 godine, trojica od 51 do 61 godinu, a ostala petorica između 29 i 49 godina.
Do sredine juna, iz Ljoljića i Čerkazovića ubijeno je devet bošnjačkih civila. Među ubijenim je nekoliko staraca i dva dječaka. Najstarija žrtva je Aziz Balešić od 74 godine. Četvorica muškaraca bili su starosti od 54 do 66 godina. Među njima su i braća Karahodžić, Muharem star 66, Adem star 64 i Rasim star 49 godina. Ubijen je i Ademov sin Nisvet, rođem 1955. a i Ademov četrnaestogodišnji sin Adnan. Djed, njegova dva brata i maloljetni unuk. Drugi ubijeni dječak iz porodice Karahodžić, Selvedin imao je samo trinaest godina.
Najstariji ubijeni muškarac Mujo Bajramović imao je 65 godina. . Ubijen je i njegov sin Latif rođen 1959. godine. Latifova majka Zejna, teško je ranjena, ali je preživjela strijeljanje. Ubijen je i mladić Irfad Bajramović, mladić od 21 godine, njegov otac Mustafa star 46 godina. Pet ubijenih muškaraca bilo je starosne dobi od 24 do 59 godina.
Najtužniji zaključak ovog mračnog izlaganja jeste da su u Jezeru i okolnim selima 1992. godine ubijeni bošnjački dječaci, starci muškog i ženskog spola i žene srednje životne dobi. Ubijena je i jedna osamnaestogodišnja djevojka.
Od ukupno 57 ubijenih, pet je dječaka, jedna djevojka i devet staraca životne dobi od 65 do 87 godina.
Ubijena su 22 muškarca starosti od 21 do 65 godina, a ubijeni su kao civili. Iz nekih porodica ubijeni su muškarci tri generacije, od maloljetnika do staroga djeda. Iz nekoliko porodica ubijeno je više članova, braća, otac i sin. Ubijena su maloljetna djeca, ali i starci braća.
Zločici, posznati imenom i prezimenom, nisu birali svoje žrtve po starosti, spolu i fizičkom zdravlju.
Ubijali su sve redom.
Za posmrtnim ostacima 18 ubijenih se i danas traga.”
Pored drugih govornika, prisutnima se na komemoraciji obratio i glavni imam Zehrudin ef. Hadžić koji je spomenuo kako su nam danas važne tri stvari, a to su istina, pravda i pomirenje. Mora se znati istina o svakoj žrtvi i njenom ubojici kojeg mora stići zaslužena kazna kako bi se nakon toga mirili i nastavili život jedni s drugima, a ne jedni pokraj drugih.
Načelnica Općine Jezero Snježana RUŽIČIĆ uputila je i ove godine otvreno pismo učesnicima Dana sjećanja na civilne žrtve u Jezeru, te u ime Općine priložila simboličan novčani iznos organizatorima.
Ovo je fakisimil pisma načelnice Ružićić:
Nakon vjerskog programa, učenja El Fatihe za žrtve genocida, prisutni su s mosta u Jezeru spustili bijele i crvene ruže u valove Plive kao znak pijeteteta i poštovanja prema nevino stradalim žrtvama genocida u Jezeru i okolnim selima.
MOJA SJEĆANJA – KAO REPORTERU TV SARAJEVO ČETNICI SU MI DVA PUTA OPSOVALI MAJKU ZA MOJE IZVJEŠTAJE NA TV SARAJEVO
Negdje u martu 1992. godjne šipovački četnici su napali Ljoljiće i Čerkazoviće, što je bio šok ne samo za nevine mještane, nego i za građane Bosne i Hercegovine koje smo Radomir Vukojević i ja informirali o ovom zločinu na Radiju i TV Sarajevo.
Sjećam se, snimio sam rupu u zidu jedne kuće koju je napravio metak ispaljen s one strane Plive sa četnićkog položaja. Za malo je ubio ženu koja se u vrijeme ničim izazvanog napada zatekla u kući. Taj njavažniji kadar u prilogu isjekla je i bacila u smeće Nada Zubac pokazavši tako svoje čeničko lice i skrivajući istinu.
Snimili smo uspalhirene mještane Ljoljića i Čerkazovića koji su u strahu bježali trasom nekadašnje železničke pruge prema Jezeru i dalje prma Jajcu i Travniku. Sjećam se pravoslavnih žena koje su u Jezeru izašle ispred svojih kuća i nijemo promatrale kolonu nesretnika koji su bježali ne znajući ni kud ni kome – od zločinačke ruke i smrti, pokazaće se kasnije.
Nakon što sam poslao film u Sarajevo, pripremio sam izvještaj za TV Dnevnik i telefonom ga pročitao. Bila je očito gužva u Redakciji i montaži, pa niko od cenzora nije uspio isjeći moj tonski prilog u kojem sam spominjao četnike, rezerviste i razbojnike koji su napali mirne mještane Ljoljića i Čerkazovića.
Malo poslije TV Dnevnika, zazvonio je telefon u našem stanu. S one strane žice, zapjenušano uz psovke, javljao se voditelj TV Dnevnika Drgan Božanić. Ni dvi ni tri, psuje mi mater i u huji me pita što nisam saslušao i drugu stranu, to jeste četnike. Kažem mu, četnici su se oglasili pucanjem po nevinom stanovništvu, te mu nakamrim sto i jednu mater kroz mater i zalupim slušalicu.
Božanić je kasnije zdimio na Pale, postao Karadžićev ministar za informiranje, a poslije rata uz saglasnost SDA postao je ambasador BiH u Južnoafričkoj Republici.
***
Nakon ovog četničkog napada, organiziran je u Jezeru u prostorijama Mjesne zajednice sastanak predstavnika Općine Jajce, Jezera, te JNA. Nama novinarima nisu dali unutra, ali je neko krišom unio mikrofon od moga magnetofona, pa je sve snimljeno.
Na kraju “dogovora” i lažnih obećanja JNA da neće dirati lokalno muslimansko stanovništvo, sa sastanka izlazi na ulicu među mnoštvo znatiželjnog, ali prestrašenog svjeta, jedan kapetan JNA. Vidi me među narodom, pa ni dvi, ni tri nego:
“Znam ja tebe Memija! Jebem ti mater!”
Kažem tom bezobrazniku koji se opasao pištoljem i silom, da ja nisam Memija i da nema razloga psovati mater ni Memiji, ni meni. Kažem mu neka ga je kao oficira JNA sram zbog vulgarne psovke.
Na to će kapetan:
“Nisam ti psovao majku!”
Iz mase svijeta izdvoji se hrabro rahmetli kolega Mehmed Buhić i haman se unese u lice kapetanu prostaku. Strogim i odlučnim glasom, povišenim tonom skresa u lice silniku JNA:
“Jesi, jesi generale! Opsovao si!!! Sreća je da je Halilovićeva majka živa. Moja je mrtva, da si je meni opsovao, glava bi ti frcila s ramena!”
Muk i tišina.
Sjećam se tog prizora ko da se dogodio danas.
Sjećam se po tome što me je kolega Buhić hrabro uzeo u zaštitu, ispravio se pred kabadahijom i moćnikom.
Istina o genocidu koji se tek tada naslućivao i onog koji se iza brda i sa brda valjao, teško se probijala u javnost, kako onda, tako i danas, ne samo zahvaljujući četnićkim cenzorima u medijima nego i njihovim savezicima iz redova SDA i tzv. međunarodne zajednice.
***
Mumin Keljalić donosi nam u TV Jajce snimke popaljenog Jezera, sablasno pustog, razvaljenog i žalosnog. Bilo je hrabro privući se na obližnje brdo i napraviti te uznemirujuće snimkle.
*
Jezerani su odavno svoje kuće obnovili, Jezero se podiglo iz pepela, ko tica feniks.
Jezerani ne zaboravljaju.
Ne žele osvetu, nego istnu za sve žrtve genocida i pravedne kazne za zločince. Znaju, nekažnjeni zločin će se ponoviti. Kada zločince stigne pravda, kada sve žrtve nađu smiraj. tada će život poteći svojim ljudskim tokom. ko bistre vode Plive koje su ponijele bijele i crvene ruže, kao simbol nevinosti na bigajri hak prolivene bošnjačke krvi.
Ovu reportažu o sjećanju na genocid u Jezeru pišem sjedeći na obali Plive, na terasi nove kuće koja niče na temeljima devastirane kuće Seada Hodžića.
Preko vode, na onu strane Plive, pogled mi se zaustavlja u avliji Muhe i Hašide Ribić, ubijenih roditelja Ševalovih, mojih predratnih prijatelja koje nikad nisam prežalio. Godinama je Ševal tragao za kostima roditelja…
Na konaku kod Ševala nekoliko arapskih turista.
Život teče dalje svojim tokom, ko vječna Pliva
Ibrahim Halilović 