In memoriam Mujo PRAĆALIĆ, čovjek bez zehre mržnje: KADA BI ME NEKO NAGONIO NA TO, PRIJE BIH ZAPALIO SVOJU, NEGO TUĐU KUĆU!

Zaredalo, nikad lijepe čuti!

Tužan sam na tužnu vijest o smrti Muje Praćalica iz Vlasinja kod Jajca.

Poznavao sam Muju dugo godina. Uvijek je bio srdačan u susretima, uvijek je zvao u kuću na kahvu, na ručak, na eglen, kad god bi se sreli u Vlasinju.

Mujo je bio Veliki Insan, Vlasinjac, svojom životnom filosofijom pravi iskonski Dobri Bošnjanin, građanin svijeta, pun ljubavi čak i prema svome najvećem dušmanu i katilu…

Bio je uzorit domaćin, neumorni radnik i pregalac. Svojim žuljevitim rukama stekao je sve što je imao, podigao kuću, štalu, kupio traktor. Koliko god je imao, duša mu je bila još rahatnija kada bi vidio kako drugi imaju i više, ako su pošteno tekli. Mujo je bio oličenje ljudine, i stasom i dušom, filosofskim pogledom na život. Kršan. Savršen!

Pod surovom silom, napuštajući svoje Vlasinje, bježeći, ne znajući ni kud ni kome, obazirući se u nevjerici, vidio je kako mu dojučerašnji prijatelji pale selo.

Čudio se postojanju takvih ljudi koji su u stanju užeći nečiju kuću, žito u hambaru, ubiti kravu. Nije mogao pojmiti kako neko može usmrtiti Božje stvorenje, insana.

Kada mu je bilo najteže u životu, a ni mnogim drugima, pa ni meni nije bilo lahko, kada smo se slučajno sreli negdje s one strane Vrbasa, na Bešpelju, Mujo se pokajao što je napustio svoje Vlasinje i postao izbjeglica. Rekao je da bi volio da ga je ubilo, da ga je zaklalo na kućnom pragu, nego da bježi sa svoga ognjišta.

Vlasinje je prožidrala mržnja.

Nestajalo je u plamenu, vatra žegla i kuće i hambareve i džamiju. Tada mi je rekao, kada bi njega neko nagonio da zapali nečiju kuću, prije bi zapalio svoju nego tuđu.

Pa, kada se poslije zla kojeg su nanijeli zli ljudi dr. Čulića, Mujinog lovačkog “kolege,” vratio u pogorjelo i pusto Vlasinje, tamo gdje mu je sažežen pramdidovski prag, nije izgovorio ni jednu ružnu riječ na odresu onih koji su ga raskućili i unesrećili. Šta više, nije mrzio ni dr. Čulića koji nas je sve unesrećio; bez zehre mržnje mržnje sretao se slučajno s njim u Vlasinjskoj glavici (pri panju, kako je govorio), u lovu, ko nekad, ali sa gorčinom u duši, koju je Mujo zapretao i koju dr. Čulić nije mogao osjetiti. Mujo je praštao i svom najvećem dušmaninu. Takav insan, ne zna mrziti, tako ga Bog dragi nagradio, da zehre mržnje nije imao u sebi.

Ustvari, Muju niko nije mogao raskućiti, jer je njegova duša bila bogata ko najveća kuća, puna, plemenita i ljudska, dobra – starobošnjanska!

Iako je pobolijevao kada se vratio, bio je sretan, rahat i smiren gledajući kako Vlasinje niče iz pepela, bio optimista da će svjetom ovladati ljubav. Bio je rahat, srce na mjestu, dočekavši povratak u svoje selo, sretan da se i drugi vraćaju; bio je radostan zbog nove škole, vodovoda, prodavaonice, lijepe džamije koja se ne bi postidjela ni Stambola. Veselio se svakome novorođenom Vlasinjccu ko svome bratu, sinu, najdražem.

Mržnju, zloću, palež, smrt, surgun, nadvladala je ljubav Vlasinjaca. To je neka baška vrsta ponosa, vjerovanja u ljubav među ljudima, nego u njihovu zloću, na koju su ih, moguće, nekad i nagovorili, a oni se polahkomili na tuđe.

Mujino srce je raslo gledajući kako se Vlasinjci vraćaju, kako majstori ziđu cigle u nove kuće, vile – možeš reći, a ne pogriješiti, kako se iz pepela i gareži obnavlja život u njegovom selu dobrih ljudi, nikom zavidnih, nikom dužnih, nikom hinle učinjene. Radovao se susretu sa svakim komšijom iz obližnjg sela Liskovice, koji su se i sami počeli vraćati u svoje popaljeno i porušeno selo, pa sve iznova. Dostluk, Vlasinjaca i Liskovičana je građen stotinama godina na tvrdoj bosanskoj zemlji, na zajedničkoj muci i ispomoći.

Odlazak Mujin je veliki i gubitak ne samo za njegovu obitelj, prijatelje, Vlasinje, nego za Bosnu i za čitav dunjajluk. Jer Mujo je bio blago od insana. Božji dar.

Takvu ljudinu, stasom i dušom, filosofijom Dobrog Bošnjanina, nisam sreo u svom životu, a sreo sam mnogo ljudi.

Vlasinje je od danas prazno jer fali Mujo.

Ali, mnogi Vlasinjci su slični neponovljivom Muji jer su se ugledali na njega, valjda im je to svima u krvi, nekom više, nekom malo manje.

Mujin duh će vječno živjeti ne samo u Vlasinju, biti primjer ljudstva i dobrote, za sve one koji su ga imali prilike sresti i provesti makar minutu s njim, kao i za one koji su samo o njemu čuli, ili ga upoznali preko ovog mog dokumentarca.

Kad god bih dolazio u Vlasinje, uvijek sam se raspitivao za Muju. Rado smo se sretali.

Ako dočekam novo ljeto, opet ću, kao i mnogo puta do sada, potegnuti u Vlasinje. Tmo se fino osjećam, kao među svojima. Umjesto na njegovom pragu, potražiću Mujin mezar i proučiti Elham svom prijatelju, dobroj duši. Iz, oko srca studene daljine, tužna srca šapućem na sabahu dok ispisujem ove redove:

Rahmet Ti duši Mujo, ljudino, stasom i duhom, plementišču i dobrotom – gorostasu, prijatelju moj, dobri prijatelju čitavog svijeta!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.