Ragib LUBOVAC: “MLADENCI” STELA DIANA ILIRIJE I STEĆAK ČO'EK – “ZEMLJICE BOSNE”

 

NAJAVA

PERFORMANS

“LOVAC SA LUKOM I STRIJELOM NA ULICAMA SRAJEVA”

„Lovac s lukom i strijelom“ na ulicama Sarajeva

Performans je predstava, likovno događanje, oblik konceptualne umjetnosti, u kojoj artist i prisutni, tražeći u njoj istinu „po sebi“ učestvuju.

„MLADENCI“ STELA DIANA ILIRIJE I STEĆAK ČO'EK – „ZEMLJICE BOSNE“

Umjesto promocije knjige „za stolom“, nudim performans stećaka „na ulici“.

Recenzent prof. dr. Enver Imamović, izdavač „Šahinpašić“ Sarajevo.

Izvodi iz knjige STEĆCI BOSANSKI STIL su objavljeni u feljtonu „Oslobođenja“ 19. okt. do 8. nov. 2016.

Na Beogradskom sajmu knjige 2017. STEĆCI… su sa još 4/5 knjiga „Šahinpašić“ zapaženi ili izdvojeni.

Knjiga je u Svjet. Knjižari Amazon, Velika hrvatska knjžara, Knjižara „Svjetlost“ Sarajevo…

STEĆCI „ZEMLJICE BOSNE“ BAŠTINE STELE DOMAĆE ILIRIJE

 

Zanimljivo, dok, po svom genu Ilir – rimski car Dioklecijan 303. god. izdaje edikt o progonu kršćana, car Teodozije im se priklanja i zabranjuje kult Mitre, a car Konstantin Veliki 313. god. u Milanu kršćanstvo proglašava drž. religiom.

U to vrijeme su maniheji i „kult Mitre“ bili opasan suparnik hrišćanstvu; kod nas je kult Mitre u Jajcu, Konjicu…. Klica pokreta maniheje iz Perzije u III st. se širi na Zapad: u V st. u Rimskoj Italiji za vrijeme „crkveng oca“ Augustina Aurelija (u. 430.), kada se maniheja upotrebom sile privodi kršćanstvu. Ta ideja je bila i u „Zemljici Bosni“ osim što je Kulin ban platio glavom, ona „nije mogla proći“. Zašto, zato što su djelovali duboki geni Ilira, Kelta, Avara… ban je avar-tur. riječ… Autohtoni Iliri na zap. Balkanu stari su oko 1000 godina stare ere. Rimljani i maniheji su u Bosni u I/IV st. gdje se hrišćanstvo sporadično javlja u IV stoljeću. Juž. Slaveni-krišćani su u Bosni 614. godine. U drugom talasu se s juga Balkana maniheji – bogumili pojavljuju u X stoljeću. Potom se 1054. god. desio raskol jedinstvenog hriščanstva na katoličanstvo, pravoslavlje, u Bosni i na vjeru bosanku. Fenomen? Ali se, ili se ovdje u životnoj filozofiji i umjetnosti, radi o tzv. arhitipu gena, Carl G. Junga. Razvojni smjer složene Jungove psihologije određen je njegovim interesom za simbole izražene u mitologijama i religijama, kao likovnim načinom izražavanja kolektivnog podsvjesnog. Zato se tu može zaključiti da se radi o ideji dubokih gena baštine Bošnjana, onih koji su, između juž. Slavena, bili drugi i drugačiji.
Ilirska stela Diana, Lovac s lukom i strijelom i Čo'ek s podignutom rukom, Radimlja

Moja šetnja sa „Mladencima“ priželjkuje lijepo vrijeme i kondiciju? sub. 23. marta 2019. godine.

Srdačan pozdrav!

„Sarajevski krug“ Zemaljski muzej 11h, Obala Kulina bana, Baščaršija 12h, Ferhadija, Titova, Zemaljski muzej 13h.

Stećci Nominirani na Listi UNESCO, Pariz, Istambul, 2016.

BOSANSKI STEĆCI

ukras na stećku

„Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici“

O bogumilima i stećcima “tri” ili “jedna” istina?

Stećak Čo'ek x, s podignutom rukom,

„Varijanta Čo'ek x“ su novi stećci u nekropoli Radimlje, finom mašinskom obradom – frčom i krečom, ishodom: što ljepši to ružniji!

Posljednjih 55 godina na temu stećci pojavilo se 10-tak knjiga i autora, koje sam u knjizi spomenuo, prva je Enciklopedija lik. umjet. Zgb. 1966. u čijoj prvoj rečenici STEĆCI stoji: „Umjetnička obrada stećaka kreće se u okviru srednjov. romaničke i gotičke umjetnosti“, koju potpisuje arheolog Đ. Basler. A zatim tu anomaliju prihvataju i drugi autori „teolozi“. Veliki Krleža jest bio direktor Enciklopedije, on to negira, ali on nije htio da bude „svakom loncu poklopac“. Kad više nisam mogao izdržati hajku na bogumile i orkestriranu laž o stećcima, zanijemio sam od muke. I pitao se? „Kako je ipak jalova moja duša i moja misao, a ipak, stalno mučena bezsadržajnim, sladostrasnim i mučnim bolovima! Da li ikad ne treba da se razveže jezik moga duha, da li treba uvijek da tepam? To što mi je potrebno jest glas, prodoran kao pogled Linkeja, koji izaziva užas kao stenjanje giganata, trajan kao prirodan glas, pogrdan kao sveoslobađajući udar vjetra, zloban kao ruganje jeke“, Kierkegaard.

I progovorio sam. Dok sam pisao ove polemičke tek­stove čitaocima u dnevnim novinama, u periodu od pet-šest godina, pročitao som oko šezdeset knjiga iz historije stećaka, historije umjetnosti, filozofije i estetike. Svaki sam tekst pisao s dojmom „još samo ovaj tekst”, a potom se pojavi ideka za knjigu. Riječ, dvije o Nominaciji stećaka:

Državna Komisija: “Stećci su srednjovjekovni monolitni kameni spomenici vezani za cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine, te dijelove Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Na osnovu raspoloživih podataka može se tvrditi da se pojavljuju od druge polovine XII stoljeća, da njihova prva faza traje i kroz XIII stoljeće, da se intenzivno klešu i ukrašavaju u XIV i XV stoljeću. U XVI stoljeću ova vrsta umjetnosti postupno nestaje. Od 70.000 evidentiranih stećaka na 3.300 lokaliteta, u Bosni i Hercegovini se nalazi oko 60.000, u Hrvatskoj 4400, u Crnoj Gori oko 3500 i u Srbiji oko 4100. Osnovne grupe stećaka čine položeni i uspravni kameni monoliti…”, stoji u dokumentima Komisije za nominaciju stećaka. A onda Komisija navodi 30 nekropola, i počinje s prvom – najljepšom nekropolom stećaka Radimlja, u kojoj se zadržava i autor ovoga teksta.

Stećci bosanski stil

U prethodnom tekstu Interneta Komisije za Nominaciju stećaka za Listu UNESCO, riječ je o sadržaju: Stećci srednjovjekovni nadgrobni spomenici.

Moj komentar, ističe umjetnost, likovni jezik, stil i istinu u njima i o njima!

Državna Komisija nije ulazila u složenu društvenu i religijsku strukturu stanovništva srednjovjekovne “Zemljice Bosne” gdje su nikli stećci, niti o konačnom raskolu homogenog hrišćanstva u katoličanstvo, pravoslavlje i vjeru bosansku 1054. godine, zato velim, oni mogu biti „svačiji i ničiji“. Niti je Komisija ulazila u pojavu ključne ličnosti Kulina bana u Bosni, pa ni o tvorcima stećaka – hereticima ili bogumilima, nego se bavila nekim sporednim segmentima.

Dalje Komisija nestručno tvrdi: “Među ukrasnim motivima na stećcima, uz njihov naglašeni simbolizam svojstven srednjovjekovnoj umjetnosti, raspoznaju se svjetovni i religiozni simboli i ostali ornamenti koji se međusobno prepliću i upotpunjuju”, što je upitno? Kao da Komisiji nisu bili poznati tekstovi poznatih autora: V. Jagića, M. Dizdara ili M. Krleže, a ovaj posljednji piše: “Čitavi spratovi najraznovrsnijih motiva i dogadjaja, sve je to koordinirano i ustalasano unutrasnjim ritmom čudne zakonitosti, koja stvaralačkom voljom fascinira fantaziju bogumilskih pokoljenja do tog stepena, te se nužno odrazila u tim dokumentima, koji već vjekovima čekaju svoje tumače u današnjem svijetu, tako okrutno gluhom za sva objavljenja naših vlastitih ljepota“, ali je Komisija na to ostala „gluha“.

Tako tekstovi Komisije preskaču i bogatu figurativnu motiviku, a ističu sporednu ili dekorativnu ornamentiku, neku religioznost, koje zapravo nema na stećcima. Hrišćanstvo je monizam, vjera bogumila je dualizam. Niti je ornamentika simbolična, već više igra ulogu ukrasa. Tako da je ta analiza loša “slika i prilika” simboličkim stećcima. A od realnog života na stećcima u tekstu nema “ni traga ni glasa”. Niti, s druge strane, na stećcima ima bogova, svetaca i anđela. Jedino što iz sredine teksta izvire teološka ideja koja “iza” metafizičkih ornamenata vidi Strašni sud… i druga čuda, jer religijska “mašta može svašta”.

 

Da bi se stećci svojatali u njima se traži neka „religioznost“ koje zapravo nema. Nadalje, stećci, iako ih je klesao narod, nisu narodna umjetnost. Svi su narodi u prošlosti imali svoju narodnu umjetnost – oružje i oruđe, koju su ornamentom ukrašavali – posude iz kojih su jeli i pili, ukrašavali žene, ratnike i konje, sjekiru kojom su se branili, tesali i gradili, te luk i strijelu, pa i naši bogumili. Načiniti luk i strijelu za lov je upotrebna umjetnost ili narodna umjetnost, a kada se to nađe na reljefu stećka, to je onda viši nivo likovne umjetnosti, čija je analiza predmet rijetkih estetičara kao što je kod nas M. Krleža, M. Dizdar…

Iz tih razloga je autoru ovoga teksta bliža istini: napušten prastari ilirski lokalitet Gradine Daorson nadomak Radimlje od „uređene“ nekropole stećaka Radimlje. No, jasno je dakle, da je umjetnost stećaka iznad narodne umjetnosti, narodnih pjesama, s kojom su oni izražavali ne religiju, već filozofiju o životu i smrti, u kojoj su negirali romaniku i gotiku, kojom su silnom Rimu i Carigradu rekli NE!

S druge strane se u spomenutom tekstu Komisije ne spominju važni epitafi na stećcima i pismo „bosančica“ na njima. Simbolička umjetnost svijeta ili umjetnost “djetinjstva svijeta” pa i “Zemljice Bosne” niče s pojavom tzv. slikovnog pisma – hijeroglifa, kod nas pismo „bosančica“. U isto vrijeme to ide jedno s drugim: pismo i stil = simbolizam. To je vrijeme kada naši preci Iliri, maniheji – bogumili zapravo tvore svoje narodno pismo glagoljicu-bosančicu u IX, a juž. Slaveni crkvenu ćirilicu u X stoljeću, te kada se po tom šavu u XI st. diferencijaju tri religije na ovome prostoru: katoličanstvo, pravoslavlje i bogumilstvo ili bosansku vjeru.

Zdrav razum se ne može načuditi tvrdnji: stećci su romanika, gotika ili vizantija, što je jednako svojatanje? Da su bogumili barem gradili bilo kakve bogomolje, pa i okrenute naglavačke, pa hajd, da se kaže ta tvrdnja, ali nisu gradili nikakve. Oni su se, ne kao monisti, već kao dualisti, molili, ne u crkvama, već u svojim kućama i u prirodi – na proplancima šuma i livada, i opet se tvrdnja monista „koprca“ dokle? Stećci su nadgrobni spomenici kao što su križ – krst ili nišan, ali se ovi drugi ne prihvataju kao umjetnost, već samo kao religijski spomenici umrlih.

Ovaj tekst, polazeći od principa osjećanja i saznanja „pojave, predstave i pojma“, Kanta, „arhitipa“ Junga, zaobilazeći prvu filozofiju Aristotelovu Metafiziku, koja pojavu traži „iza“ fizike, ono što se ne vidi, pa ju je tako preuzela teologija za svoje potrebe, i/li onog što nije. Već ovaj tekst slijedi i ideje savremenog filozofa Hausera, koji je u traganju za estetskim fenomenom, svoju filozofiju fenomenologije mogao da nazove „arheologijom ljudskog iskustva“. Cilj je fenomen + logos = fenomenologija, koja onda otkrije smisao istraživačkog predmeta i njegovu suštinu.

Ovaj tekst, dakle, zaključuje da su tvorci stećaka neki drugi ljudi, sloja i soja – onaj bogumilski. Stećci baštine Ilirsku umjetnost! Stećak stoji ili leži, a ima i formu kuće. Nastao je od ideje: ilirske stele i urne za pepeo s poklopcem – krova kuće na „dvije vode“ tzv. „kuća mrtvih“ s reljefom, transformisani u novi bosanski stil, što potvrđuju naši dokumenti: stela Ilirska božica Diana + Urna za pepeo = stećak Čo'ek s podignutom rukom:

 

Stela + urna = stećak

Zapravo je ideja stećaka klijala iz pepela mrtvih – iz umjetnosti naturalizma Ilira prije pisma. Jer su na ilirskim nadgrobnim stelama – portreti umrlih s imenom i prezimenom, što znači po ideji „natur“, bez obzira što se sličnost lika na reljefu tupim dlijetom na tvrdom kamenu to nije dalo realizirati? A onda su tu umjetnost baštinili bosanski simbolički stećci s pismom „bosančicom“. Treba li kazati: da su svi narodi prije hrišćanstva vjerovali u dva = dualizam ili u više bogova, pa i Iliri – vjera Zaratustre u Perziji i juž. Slaveni. Zato ovdje kažem dualisti: Iliri + maniheji = bogumili = stećci.

S druge strane, čitamo u Enciklopediji, Zgb. „Gotički stil u BiH uvode franjevci i dominikanci u okviru misijskih pohoda protiv bogumila“. I dalje stoji „Gotički stil odrazuje se i na ornamentici nekih stećaka, npr poznatog stećka iz Zgošće kod Kaknja“. Fakat je teško razabrati, ako to nije u ideji svojatanja stećaka, a jest, šta su teolozi ovim pisanijem htjeli da kažu? A onda će od toga naš teolog-historik, po metafizičkoj metodi „iza“ fizike, tu „iza“ ornamenta vidjeti Strašni sud… i druga religijska čuda. Tako da se ovi teološki citati iz Enciklopedije, zapravo, vjernicima nude kao arheo + logos = nauka, koja proučava spomenike, ali, kao „šarena laža“. Nevjerovatno? Po istom se kalupu tvrdi: da je „glagoljica franjevaca“. Istine radi: narodno prvo pismo glagoljica je „nastala negdje na ist. Balkana 863. godine, kasnije nazvana bosančica“, izrazila se u formi epitafa na stećcima Bosne i Huma. A franjevačka bosanska vikarija je u Bosni tek od 1339/40. godine; otkad je oni samo prihvataju. Godine 993. se u Bugarskoj javlja crkveno pismo juž. Slavena u Bugarskoj ćirilica, pismo Bugara, Makedonaca, Srba, Hrvata… Kao što kaže Lesing: „Više mi je stalo do istraživanja istine, nego do nje same“.

I umjesto da se Komisija prvo, bar ogradi od spomenutih svojatanja, Komisija se bavila nekim sporednim segmentima. Tako da je ona manje osvijetlila društvenu i religijsku podlogu, a da je tvorce i baštinu stećaka gotovo zaobišla, a suštinu svela na sporedne “proizvode” stećaka ili njihove reflekse “krstače i nišane”?

Istine radi, u Srednjovjekovnoj Bosni, piše N. Klaić je postojalo duhovno dvojstvo, čak i kod bosanskih vladara, koji su kod kuće čvrsto stajali uz crkvu bosansku, ali su prema vani, uvijek djelovali kao katolici, pa se to dvojstvo moglo pojaviti i kod vjernika na grobljima i nekropolama, te je takvih sporadični „prelijeta“ bilo.

“Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike”. Uz tvrdnju da se ovdje ne radi samo o srednjo- vjekovnoj umjetnosti Bosne, već o umjetnosti koju Evropa nije imala“, Krleža. Bili su to tvorci divovi. Otud pitanje: šta je, zapravo danas, Nominirano na Listi UNESCO: stil romanike, gotike, vizantije ili bosanski stil?

Stećci jesu danas na Listi UNESCO-a, ali svaka umjetnost ima svoj stil. Zato stoji pitanje: da li su stećci romanički, gotički, vizantijski ili bosanski stil? Stoga Državna Komisija za saradnju sa UNESCO-m, u okviru “pojave, predstave i pojma”, nije UNESCO-u nudila osjećanja i saznanja spomenutih domaćih mislilaca o stećcima, te je bez te analize UNESCO-u, zapravo, nudila stećke više kao nadgrobne spomenike, a manje kao umjetnost. Zato su ti tekstovi ispod nivoa stećaka. Jasno je, da tu onda nedostaju pojmovi umjetnosti i estetike.

Nadati se da će Nominacija stećaka na Listi UNESCO staviti tvorce i stećke gdje im je mjesto, time da ih približi pojmu istine i ideje “po sebi” koju tvorci i stećci zaslužuju. Ili su nam draže „tri istine?“ Jer, istina je ono, kako bi Kant , da je upitan, šta su stećci „po sebi“, odgovorio – istina o životu ljudi, bez obzira na to šta mi danas mislimo da su?

Ako UNESCO zna da su tvorci stećaka bosanski bogumili, onda će se koristiti „jedna“ istina, ali ako UNESCO ne zna, onda će se „kod kuće“, kao što postoje indicije, kto su tvorci stećaka, i šta su stećci, koristiti „tri“ istine. Nadalje, sreća je, ili nesreća u tome, da su bosanski stećci prešli transcendentalne granice iskustva i države. Oni su dakle, u „Zemljici Bosni“ mogli prelaziti državnu granicu, ili su se granice pomjerale, svejedno, ali smo danas, po svoj prilici, daleko od toga, te da njihov bosanski stil, preko tih granica, s njima, ne može? Time smo još daleko od ili do pojma, istine i ideje stećaka. Zašto? Zato što to jučer i danas tvrde teološki-arheolozi i enciklopedisti Bosne i Hercegovine. I van nje, primjera radi, u “Crnoj Gori, Program Dani Evropske baštine 2012. godine (u vrijeme nominacije stećaka) tvrdi: stećci su po romaničkim i vizantijskim uzorima”, to što se “golim okom” ne vidi, niti zdrav razum razabire? Međutim, Bogumilski mramorovi M. Krleže tvrde: “Ovdje u tim planinskim visovima traje kult ljepote za koju se ne bi moglo reći da je import iz zapadnjačkih ili bizantskih sfera duha”.

Dobro je što je Komisija odustala od tvrdnje teoloških historičara, arheologa i enciklopedista, koji u prvoj rečenici tvrde “stećci su interkonfesionalni”, u drugoj rečenici to negiraju, tvrdnjom “stećci su romanika i gotika”, čija kroatizacija stećaka ide van zdravog razuma. Zašto onda stećaka nema u juž. Crnoj Gori, ist. Srboji i sjev. Hrvatskoj, već samo na granicama srednjovjekovne Bosne i Huma? Kao što čitaoci znaju u Bosni i Hercegovini je nominirano 22, u Crnoj Gori 3, u Srbiji 3, u Hrvatskoj 2 nekropole. Ali, nije dobro to što Komisija nije rekla istinu: tvorci stećaka su bogumili. Treba li reći stećci su „po sebi“ ono što jesu, ne „tri“ već „jedna“ istina!

Ovaj autor i ovaj tekst ne ističu stećke, koje nam nude fotografi, one posljednje, mašinske ili završne, već one prve, rane i vruće, klesane tupim dlijetom, grube, koji su tražili nešto, koji su, zapravo krčili put rađanju likovnog stila; ali je u svakom rađanju i klica umiranja, što potvrđuju i naši prvi i posljednji stećci.

Usudio bih se ustvrditi: bliži su istini ambijent nekropole kameni sivi stećci od „sletjelih“ bijelih labudova na livade Radimlje. „Da su sn'jezi već bi okopnuli, Labutovi već bi poletjeli“. Sačuvajmo istinu onakvu kakva jest, onu izvornu „po sebi“. Ljepši su čak i fotosi starih sivih stećaka od ovih novih bijelih.

Istine radi, nijedan spomenuti mislilac, a ni drugi, ne vide baštinu stećaka u umjetnosti na zap. Balkanu i Bosni autohtonih Ilira i daleke Perzije, izuzev što dualista M. Dizdar u „Kamenom spavaču“ donosi krilaticu o Zaratustri, te je autor ove knjige: stećci baštine umjetnost tla Ilirije i daleke Perzije, s tom idejom prvi!

&

Postskriptum – poslije davnih stoljeća „prvi“ je klesan ležeći – na stranicama ovoga teksta, danas otkriven i ispravljen stojeći stećak.

Lovac s lukom i strijelom

„Monoliti, su često grubi, tako da već svojom surovošću djeluju monumentalno kao ploče kojima je zadatak da traju stoljećima, simbolikom svoje prkosne grubosti“, ponovo će kazati Krleža. Stećak Lovac je jednostavan reljef, kao rani shematski crtež djece, prema ulaznim vratima crkve, u selu Ošanići kod Radimlje, veličine oko 120x130cm. Zanimljivo, da ga ipak nikto, od 1505. godine, kad je stećak popločan u dvorištu, do danas, od teoloških arheologa nije tu vidio? Zato smo tu u najumjetničkijoj nekropoli oboren – pod nogama stećak podigli – prvi ili najstariji klesan stećak Lovac s lukom i srijelom i Čo'eka s podignutom rukom, iz Radimlje, gdje su zajedno, nikli između XI i XVI stoljeća, ne bi li oni, s lukom i strijelom, u sebi i u drugom, sami sebe prepoznali? Ako je tako, a jest, istine radi, time Radimlja postaje, ne samo najumjetničkija, već i najstarija nekropola stećaka.

Za razliku od spomenutih, na početku teksta, novih – finih mašinski obrađenih stećaka, frčom i krečom „što ljepši to ružniji“, tu su dva rana, klesana tupim dlijetom – gruba kreativna ili originalna stećka, „što grublji, to estetskiji“!
Lovac s lukom i strijelom i Čo'ek s podignutom rukom, Radimlja kod Stoca

Iako su stećci baština, kao da se o njima nije mislilo? Državnoj komisiju nije bilo pri ruci ni to šta o stećcima i bogumilima u Likovnoj enciklopediji Zgb. 1960. god. piše arheolog Ćiro Truhelka: “Bogumilska sekta stvara uslove za razvoj umjetnosti, koja najbolje dolazi do izražaja u stećcima. Bogumili su imala, kao i Iliri kriterijum za lociranje svojih tumulusa; vrlo je čest slučaj da su stećci postavljeni na ilirske tumuluse, ili u njiovoj blizini. Kao pismo na stećcima se upotrebljava stara bosančica, kasnije nazvana “bosančica”. Većina dosadašnjih istraživača stećke pripisuju imučnim Bošnjanima. Ali nije ni moguće zamisliti da se bogumili nisu pokopavali pod stećke ili bogumilskog vjerovanja”.

“Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njemu i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost”, Mak Dizdar.

Sarajevo, 23. 03. 2019. Ragib Lubovac

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.