Odgovor na gnusne laži Rešada Kadića objavljene na Facebook stranici “BOŠNJACI”

Prilozi za buduću knjigu “PISMA DUVARU U SIVOM DOMU”

Prijateljica i suradnica Dženana Delić prijateljski me upozorila na pisanje stanovitog Rešada KADIĆA na Facebook stranici “Bošnjaci.”

Taj Kadićev “komentar” upućen na moje ime pojavio se kao odobravanje  teksta nekog anonimnog blogera “PRAVEDNO.BA koji 06.01.2019. prenosi Facebook grupa”Bošnjaci” pod naslovom LAŽ KAO KONSTANTA (sa preporukom širi dalje!)

Lažna „ruža“ u Ferhadiji, lažni BNN, lažna stranka BPS

Ne trebam braniti gen. Sefera Halilovića od strašnih uvreda, podvala, optužbi, tužilaca, presuda bez suda i sudija; zna on to mnogo bolje od mene, ta nije li branio i Bosnu i nas, pa zaradio Haagu gdje dokazao svoju nevinost baš na otužbe Alijnih udbaša i kosovaca, ovih i ovakvih koji stoje unutra ili iza “Bošnjaka.”

Bezimeni “bloger” na svom blogu “Pravednik” (sic!)  isprsio se junački i udara po generalu Seferu Haliloviću, prvom zapovjedniku Armije RBiH, gruha iz teške verbalne artiljerije. Riga i bljuje. Malo mu, zar, bio slavni general, pa se okomilo na sve Haliloviće, biva sve goli hajduk, lopov, veleizdajnik, kosovac, špijun, pedofil. dezerter, švercer, abdićevac… Podržavajući hraborg anonimnog blogera, ničim izazvan, zapeo je i za me neki Rašid Kadić.  Piše:

Ni na kraj pameti mi nije pravdati se i prati, jer se od đubreta ne mereš oprati, niti od njegova smrada uteći taman da pobjegneš izvan Sunčanog sistema.

Objavljujem ove dokumente da se vidi koliki je lažov taj Rešad Kadić (a ima ih za izvoz) kojemu “Bošnjaci” ustupaju prostor. (Dženana Delić je demantirala toga Kadića, matirala koristeći samo nekoliko riječi. Ali, budući kako je i javno i privatno tražila da se oglasim, to činim isključivo pravde radi, eventualnih čitatelja i gospođe Delić. I naravno nekih novih Rešada Kadića koji se množe poput ameba.)

1. Rešad Kadić je napisao: “Mnogi znaju prijeratnog Sarajevskog novinara Ibrahima Halilovica.

Moj odgovor: Jesam prijeratni novinar, ali nisam sarajevski, jer nikad nisam živio niti radio u Sarajevu.

2. Rešad Kadić tvrdi: Ibrahim je pobjegao za Njemacku

Moj odgovor: Nisam pobjegao, a kamo li sreće da jesam makar godinu-dvije prije pojavljivanja novokomponiranih Bošnjaka koji su suprotnost pojmu pravoga Bošnjaka (pogotovo muslimana). Evo dokaza:

Bez ovog odobrenja sa muhurom šahovnice nije se moglo ni do Dnoluke, par kilometara od Jajca. (Baška propusnice za obitelj koja je došla u razmjeni iz Varcara u Jajce, koja je također imala uredne papire za odlazak iz Bosne i prolaz kroz Hrvatsku. Moja suprugu Hajru, malodobnu djecu Almu i Mirzu srpske su četničke do zuba naoružane straže držale u kućnom pritvoru noć dan duže od dva mjeseca. Mlađi brat Muharem A.r. je 22. septembra 1992. doveden iz koncetracionog logora u razmjenu u Jajce; bo je u vrlo teškom fizičkom i duhovnom stanju…

Za sve to vrijeme, dok je obitelj bila u pritvoru, a brat mučen n Manjači,  uređivao sam RTV BiH – TV Studio Jajce, kao da je sva moja familija sa mnom, kao da nam četnici i Herceg Bosna ne vise nad glavom. Nisam uopće znao jesu li u životu.

Iz Mrkonjića do Jajca putovala je moja familija sa tridesetak logoraša s Manjače, ali nisu mogli prepoznati moga brata, u kakvom je jadnom stanju bio.  3. Kadić bljuje laži: “Ibrahim je pobjegao za Njemacku osnovao svoju novinu -Bosna – preko koje je podrzavao i hvali Rating zlocinca Fikreta Abdica.

Moj odgovor: Novina se nije zvala “Bosna” nego “Eurobosna.

Ta novina nije bila moja, nego g. Hasana ESMEROVIĆA. G. Esmerović se nije nikada miješao u uređivačku politiku, jer to je bio moj prvi uvjet pri zaposlenju. “Eurobosna” je objavila samo jedan korektno urađen interview sa Fikretom Abdićem negdje u proljeće 1993. Fikret Abdić je apsolutni pobjednik izbora za Predsjedništvo RBiH. Da ga nije SDA zloupotrijebila u izbornoj kampanji (sjetimo se mitinga u Velikoj Kladuši, sa mudžahedinima u arapskoj nošnji…) teško bi SDA i krađom dobila izbore. Da je Abdić postao predsjednikom  RBiH, možda bi osvanuli u velikoj Srbiji, a možda bi nas i spasio pokolja. To niko ne zna. Ali, zna se, da je iako pobjednik, postao veliki gubitnik, što sevepom SDA, što svojim ludim idejama o svojoj državi i ratnim zločinima za koje je robijao. Zar Alija nije sanjao o muslimaniji? Zar nas nije ostavio u amanet ne samo Srbiji i Hrvatima, nego i Turcima. Lahko je sada nagađati koristeći se naknadnom pameću! To je svojstvo hulja poput ovog nesretnog Kadića!

I u vrijeme kada je interview pravljen, Abdić je bio član Predsjdništva RBiH.

(Pa zar se i danas mediji u dejtonskoj BiH ne jagme za preusđene ratne zločince – poput Krajišnika ii Šešelja, nekima je Krajišnik čak i savjetnik, a njegova sekretarica Cenić je vedeta tih medija, čak i na ekavici! Zar Alija Izetbegović nije bio Krajišnikov ahbab, čak i kada se Clinton odbio rukovati sa tim četnikom, a Alija ga je darivao i sjedio s njim u Predsjedništvu postdejtonske Bosne!)

Zajedno je sa A. Izetbegovićem, Momirom Bulatovićem, Slobodanom Miloševićem…,  Abdić je učestvovao je u pregovorima o podjeli Bosne. Kada su Alija i Fikret zaratili muslimane, pokušao ih je pomiriti Adil Zulfikarpašić.  Zajedno su se smiješili na fotografiji snimljenoj u Ženevi kao da se ne radi o krvavoj podjeli Bosne. Smiješio se Alija, kezio Slobodan a i Momir, a smihuljio i kladuški Babo. Kao da su na teferiču,  ili na pazaru pa se raduju dobroj nagodbi, a ne na krvavom čerječenju Bosne. Tako sam tada pisao u “Eurobosni.”

Taj interview Semre Saračević sa Abdićem sam lično odobrio za štampu. Naslov: “Ne stvaram bihaćku Republiku.” (Stvarao je kladušku, skonatli smo ubrzo.)

Inače, i prije i tada i poslije, vlasnika lista je salijetao Alaga Dervišević. (Predstavljao se kao predsjednik “Preporoda,” inače nepismen, donosio tekstove, nisam ih htio objavljivati, pa me zamrzio i panjkao kod vlasnika novine, čak pokušao derati se na me zbog Abdića. Dolazio čak u štampariju, kritkovao nas što je Abdićev interview na zadnjoj stranici novine!!! Bio je (i ostao) čistokrvni abdićevac. Tražio je od vlasnika novine da Abdić ima isti tretman u “Eurobosni” kao i drugi članovi Predsjedništva, tim prije jer je dobio najviše glasova na izborima. Ali, džaba se Alaga mučio. Abdiću se nisam dao ni naviti u “Eurobosnu.” (Prije koji mjesec, Alaga traži kontakt sa mnom! Stekao je visoke dipolome, objavio knjige, ali ostao pogani ljigavac i munafik, prikriveni abdićevac.) Čak je na račun Esmerovićevih novina (koje sam pokrenuo) dobio dobru njemačku vizu.

“Eurobosna” nije niti jednim retkom “podržavala” i “hvalila” “Rating” zločinca Abdića, iako je i tada bio član Predsjedništva, a još nije bio postao ratni zločinac.

Od Press službe Petog korpusa uz pomoć g. Saliha Čavkića iz Belgije,  dobio sam 11. januara 1994. godine izvješće kako Fikret Abdić redovima svoje Narodne odbrane ima četnike koji mu pomažu u borbama protiv Petog korpusa. U izviješću su navedena i imena četnika.  Spremio sam taj tekst za novine od 14. januara. Ali, dok je trajao prelom lista u Redakciji, kao i obično špijunirao me je u “Bosnia News-u” koja je stajala iza “Eurobosne.” Bojao se da će nekim tekstom biti dovedena u opasnost njegova pozicija dobro plaćenog “kuratora” i Alijnog i Babinog ulizice. Opazio je tekst “Četnici u Babinoj vojsci,” pa malo kasnije svojim potpisom, pozivajući se na svoja ovlaštenja, naredio da se iz već pripremljenog špigla “Eurobosne” izbaci tekst “ČETNICI U BABINOJ VOJSCI” – najava na prvoj, tekst na trećoj stranici. Evo dokaza:Nisam poslušao naređenje Namika Filipovića, koji se hvalio da je Tunjin rođak. Tunjo ga je i doveo u Hanau i zaposlio u dnevnom listu “Nova Bosna” koja je umjesto redakcije imala krojačicu – izrezivanje iz sh-novina tekstove, koje su objavljivali kao svoje i masno naplaćivali – da bi na kraju napravili vlasniku firme dug od dva miljuna DM. (Bio je veliki pijanac, nije se trijeznio. Jednom je bio toliko pijan da se unredio u prostorijama Redakcije… Mehmed Buhić bi odnesi pripremljene novine u štampariju “kod Turčina” gdje su  štampane i brojne novine sa prostora bivše Jugoslavije. On bi pokupio primjerke da kojih bi dolazio u štampariji – Ljiljan, Globus, Večernji list, Vesti, Novosti…, pa sve stavljao na hastal Filipovuću, ja l’ u birtiji, ja l’ u Redakciji. Filipović bi tada na brzinu pregladao te novine i tjednike, pa određivao šta će se prekucavati za “Novu Bosnu.” Onda starta daktlografski stroj. Ako je neki tekst duži, pa daktilografkinja raportira Filipoviću “Ne mere više stati!” on bi ko iz topa naredio: “Stavi tačku.” Izrezivani su i dijelovi novina i sa nekim prepravkama davani daktilografkinjama da ih prekucaju. Bilo je toliko toga, da su izmislili i poseban način potpisivanja incijalima. Incijali za potpis bila sa su dva početna slova zadnje dvije riječi u tekstu. Recimo, tekst završava riječima “opkoljenom Sarajevu,”  “novinar” stavi inicijale O.S. kao potpis… Biva “O.S.” je autor.”

U “Eurobosni” su pisali Dubravko i Ivan Lovrenović, Dževad Karahasan, Mile Stojić, Jovo Pjenović. Ivo Komšić, Jelena Lovrić, Marinko Čulić, Vlastimir Mijović, Budo Vukobrat,  Zekerijah Smajić, Arif Mesihović, Tihomir Loza, Mahir Sokolija, Midhat Ajanović, Širaz Muftić, Juso Prelo, Fahrudin Đapo, Ishak ef. Alešević, Nenad Žujo, Alija Behram, Nijaz Hamza, Nenad Unukić, Dragana Tomašević Tilman Zülch, Sven Rustempašić, Jasna Čaušević, Fadila Mamišević, Fahrudin Bečić, Ivo Žanić, da spomenem samo neke.  (Sve goli abdićevci, kao i urednik im! Bila mi je čast biti zadnji u tom impozantnom redu. Nek se zna!)

Većina suradnika je primala honorar od “Eurobosne,” ali neki poput Dževada Karahasana i Svena Rustempašića su dbili honorar. Tunjo je također primao honorar. Mile Stojić je bio plaćen za svaki tekst po najmanje stotinu DM, kako je i dogovoreno. Tražio je na posudbu moj fotoaparat da bi “slikao familiju na odmoru,” ali ga nikad nije vratio… Namirio se, biva, za neisplaćeni honorar, preko mojih leđa. Neka je, iako je to hinla! Halal mu! I danas smatram da je veliki, fini pjesnik, Bosanac, sevdalija, čestit insan…

“Eurobosna” koju sam tada uređivao imala je veći tiraž od “Ljiljana.” Salem Šabić me nudio da radim u toj SDA tiskovini, ali sam odbio. “Ljiljan” su prodavali po konzulatima, ili iza džume po džamijama, a prodavce “Eurobosne” “hodža” Fikret Arnaut je istjerao iz džamijske avlije Džemata “Sabur” u Münchenu. Biva, pišu ćafiri u novini. (Spomenuo je Nenada Unukića, tadašnjeg urednika Večernjeg lista, radio amatera koji je i svoj i mnoge druge listove i agencije snabdijevao izvještajima iz Bosne koje je kao radioamater primao. Tu je bio i jedan Slovenac, radio-amater. pa smo imali taze izvještaje iz Srebrenice, Goražda (Fahrudin Bečić). Taj hodža je pisao je peticije sa preko četiri stotine potpisa tražeći da me vlasnik smijeni, jer ružno pišem o predsjedniku Aliji. Pisale i isto tražile i sve hodže zapadne Europe koji su utekli iz svojih džemata, pa pokušali dijeliti lekcije iz patriotizma. Navalio nam se i Faruk Balijagić, po istom osnovu, tražio stotine hiljada maraka zbog boli nanesene našim pisanjem o Veleizdajniku. (Čitam da je u hapsu! Tražio je odštetu od nas jer smo objavili vijest da ga se odrekla advokastka komora u Tuzli.)

Ipak, imali smo veći tiraž i bolju čitalačku publiku od “Ljiljana.” Iza Ljiljana su stajali SDA i IZ i milijuni, iza nas jedan poslovan čovjek, patriota. Zato je i morala nestati. Najviše udjela u tome imao je Tunjo Filipović koji je pisao čudne tekstove za “Eurobosnu” kao Alijin ambasador u Švicarskoj. Redovno je naplaćivao honorar. Dolazio bi u Hanau i u birtiji kod Mustafe Muhića okupljao “novinare” iz “Nove Bosne” na čelu sa Filipovićem, ispijali rakiju, i kovali planove kako uništiti jedni opozicioni list u Zapadnoj Europi. (Tunjo, obloporan na pare bez zahmeta, dobijao je pare od vlasnika lista “Eurobosne” g. Esmerovića. Jednom prilikom Esmerović mu dao kako tvrdi 30.000 DM da ponese u Sarajevo i tim novcem pomogne obranu Grada. Mnogo godina kasnije, pitam Esmerovića je li mu Tunjo donio ikakvu cedulju da je pare predao gdje treba, a Esmerović se samo grohotom nasmija i reče: “Eh, Tunjo!”

Kada sam došao u štampariju u Neu Isenburgu, kada su stranice snimljene na ploče i po rasporedu trebalo početi štampanje “Eurobosne,” došao je vlasnik štamparije do mene i rekao da moramo čekati dok iz Redakcije u Hanau ne donesu nove dvije stranice “Eurobosne” zbog grešaka novini koja je spremna za štampu.

Te su dvije stranice – prva i treća – one na kojima je bila najava teksta “Četnici u Babinoj vojsci.” Nove stranice je u štampariju donio dr. Mirsad Đonlagić. (On je doskora bio narodni poslanik i potpredsjednik SBB-a, nakon isteka mandata – tražio lahku paru tzv. “bijalog kruha.”)

Pod prijetnjom Namika Filipovića da neće biti plaćene usluge štampanja, ako ne budu  promjenjene stranice sa “greškom” – šta sam drugo mogao nego napustiti štampariju. Moje su ime već bili izbacili iz impresuma novine koju sam uređivao. Povod i razlog – kritički tekstovi koje smo objavili o velizdaji Alije Izetbegovića. Alijini obožavatelji su na jednoj trafici u Stuttgartu kupili sve primjerke “Eurobosne” i popišali. Prijetili mi ubojstvom.

Samo tri mjeseca kasnije – napustio sam to opasno društvo. Čuvam i danas pisma u kojima me vlasnik g. Esmerović moli da se vratim na posao. Posjedujem i danas orginal pisma Džavida Husića koji žali što neću da radim s njim. I njega je doveo Tunjo, pa je bez ijednog novinara uza se prepisivao (“kompilirao”) tuđe tekstove, objavljivao u “Eurobosni”   koja je  pala na tanke grane i ugasila se. U međuvremenu, na zidu Filipovićeve Redakcije zablistala se Zahvalnica Velizdjanika – kasnijeg šehida, Vrhovnog komandanta SDA stranačke vojske. (Dodijeljen je Husiću Alaga Dervišević, koji je, kako mi je pisao Husić, neupotrebljiv…)

Krasti tuđe tekstove, čak i iz srpskih i hrvatskih novina i objavljivati kao svoje, kao što su radili Filipović, Đonlagić, Buhić, obnoć snimati emisije Rado Sarajeva, pa prekucavati i objavljivati kao svoje, to mi nije moglo stati u obraz, pa sam od aprila 1994. bez stalnog zaposlenja u novinarstvu. Radije prosjak i kolporter, nego kradljivac i profiter dok kolege ginu u Sarajevu, kao pok. Željko Ružičić…

Evo orginalnih stranica iz kojih je silom izbačen tekst “Četnici u Babinoj vojsci.

Jasno je da je iz prve ruke “Eurobosna” dokmenitirano pokušala pokazati zločinačko lice Abdića i njegove države, ali je grubo spriječena. Umjesto teksta “Četnici u Babinoj vojsci” objavljen je tekst Namika Filipovića i njegovog potrčkala dr. Đonlagića pod naslovom “Propustite nam bolnicu spasa.” To je bila molba Tuđmanu i HVO-u, Tuđmanu s kojim je tada Alija tikve sadio i otpisivao Hercegovinui spašavao zločinački HVO od poraza, a Tužman mu zahvaljivao ordenjem.  Rahmetli Nijaz Duraković u interviewu koji sam s njim napravio, tvrdio je u istom broju da je lord Owen Miloševićev plaćeni tajni agent.

U istim novinama, u istom broju “Eurobosne” objavljen je tekst “Armija, ipak, jedina nada.” Nisu stigli ssve promijenti, izbaciti što im nije po volji!

I pored pregovora sa Tuđmanom, Owenom, lažnih prijetnji četnicima iz Brisela, uzdanja javnosti u NATO, UN, Ameriku…,  “Eurobosna” je davala jedino prednost Armiji RBIH – kojom je do tada komandirao general Sefer Halilović.

Tada, u ljeto i u jesen 1992. objavili smo tekstove “Odlazi Alija, ne treba nam avlija!” “Suveren ukida suverenost države,” “Ženevski osmjesi” i druge. To su, po mnogima, svijetle stranice bh-izbjegličkog, pa ako hoćete i kompletnog novinarstva.

U njima je glavni junak, veleizdajnik, munafik, lažni musliman i još lažniji Bošnjak, koji se izjašnjavao kao Srbin, koji je otpisao tri frtalja Bosne, sabotirao pravdu, pogazio Ustav RBiH i počinio teško krivično djelo veleizdaje. Odbio je ponudu američkog Kongress za ukidanje embarga.  Gdje stao, nastavio je njegov sin prijestolnasljednik da bi na račun  sh-genocidnog projekta umjesto čitavom Bosnom, vladao od Stupa do Kozje ćuprije, sa četničkim i ustaškim ministrima, sudijama, tužiteljima – koji proganjaju istinske branitelje Bosne…

Rešad Kadić švrlja dalje:

Pri kraju rata Ibrahim Halilovic njezno za Ameriku i tamo osnuju sa Fikretovcima svoj Institut protiv ARMIJE BIH i Udruzenje Povratak Republike Bosne i Hercegovine. Sefer- Boris Halilovic je narodni heroj i tu je Abdica je pocasna licnost .Glavni neprijatelje za tu rulju je r. Vrhovni komandant predsjednik Alija Izetbegovic i ARMIJA BIH ! Vise puta ja sa njima medijski ganjam!

Moj odgovor: Ne živim u Americi. Nisam osnovao nikakav institut. Dakle, u nepostojećem institutu ne može postojati ni Fikret Abdić. Ne postoji ni “ARMIJA BiH” nego Armija RBiH. Nisam osnovao nikakvo udruženje, nego pokrenuo grupu na Facebooku koja okuplja preko 62.000 građana RBiH. Naziv gupe nije Povratak Republike BiH” nego “Zahtjev za povratak Ustava Republike BiH.”

Šta više, osnovao sam i vodio prvi radio na bosanskom jeziku u Windsoru, Canada, ali sam baš od abdićevaca ovdje optužen za nacionalizam i zavađanje sa srpsko-hrvatskom emigracijom. (Posjedujem dokumentaciju.)

Gen. Sefer Halilović jeste narodni heroj, a pošto se usprotivio podjeli države, pošto, za razliku od A. Izetbegovića nikad nije pregovarao s četnicima, osim bio spreman prihvatiti njihovu kapitulaciju, pa pošto se zarekao osloboditi čitavu RBiH, a pri tome Armija RBiH nije dobila ni stoti dio novca koje su države i prijatelji RBiH prikupili za obranu, onda su ga optužili za pokušaj puča, dali mu otkaz, pa ga pokušali likvidirati, pri tome ubili mu suprugu i šuru. Onda su mu Alijini kosovci pod okriljem i potporu SDA napakovali Haag iz kojeg se vratio nevin. Evo sada “Pravednika” malog strašljivog miša, koji juriša na slavnog generala pod čijom komandom je ARBiH držala više oslobođene teritorije nego danas. Oslobodila bi čitavu RBiH, da je nezaustavi Kadićev “Vrhovni komnandant!” Malo anonimni hudi bloger “Pravednik,” pa se digla kuka i motika “bošnjačka.” Svi u obrani zločinačkog projekta Prvog predsjednika (sic!)

Rešad Kadrić je na kraju svoga “komentara” napisao i ovo: “Vise puta ja sa njima medijski ganjam!” 

Rašidu Kadriću, kao i onima istog mentalnog sklopa, savjetujem da na pogrešnim mjestima ne ganjaju istinske i dokazane borce za RBiH, jer nisu ni hitrih nogu, ni bistra uma, a dobrog njuha, pa nemaju šanse u tom ganjanju i lovu, nego da počnu ganjati svako svog četnika u svojoj glavi. To je glavna i najvažnija bitka ako se želi dobiti bitka za Bosnu.

Prije će Miljacka poteći kao granici Bosne na Kozjoj ćupriji, nego će “Bošnjaci” osvijestiti. Boj se da ćemo se uskoro naći svi u velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj.

Hvala mojoj obitelji – Hajri, Almi i Mirzi koji su radeći najteže poslove po izbjeglištvu sačuvali moju kičmu. I da oni nisu hranili nezaposlenom babu, brnuli se o njemu i sokolili ga, radije bih krepao od gladi na studeni nego bio u društvu “Bošnjaka” i tamošnjih anonimnih hrabrih blogera i lažova pisaca i komentatora makar je to danas moderno i parali u “Bošnjaka-Muslimana.” Meni to plaho tukne i gotovo.

Kada je Tunjina ekipa na čelu sa Namikom Filipovićem “uzela stvar u svoje ruke” oduzeli su mi telefonski broj, fax, uskratili tehničkog urednika, korektora, daktilografa, odbili plaćati honorare suradnicima…

Kada bi neko telefonom tražio mene, odgovarali su da sam umro, ili da sam prebjegao u četnike, da sam u zatvoru… Čak su i za požar u Redakciji koji je izazvao Filipovićev maloljetni sin opuškom (inače “vojni komentator” u “Novoj Bosni”) svalili na moje ime, iako sam požar slučajno primjetio primijetio i na vrijeme alarmirao vlasnika, a on vatrogasce. Šteta – 600.000 DM. Filipović i društvo svalili javno krivicu na četnike ne bi li se dokazali kao herojski borci za RBiH – a u suštini moralni bijednici, bastardi i njeni rušitelji.

Tada sam radije odabrao dati otkaz, izgubivši silne novce, ali ne i obraz.

Za razliku od “Eurobosne” koja je objavljivala orginalne tekstove svojih uposlenika, honorarnih novinara i dopisnika, književnika, publicista, šaljvdžija, karikaturista – evo kako se “krojila” bez puno zahmeta dnevna novina “Nova Bosna!”

“Nova Bosna” i Filipović sa Đonlagićem uskratili su poslije moga napuštanja  honorar Seji Omeragiću i  Rami Kolaru. Iako nikad s njima nisam imao veze, niti su ikad objavili u “Eurobosni” ijednu riječ, Filipović im je slagao kako sam im ja ukinuo hnorar koji je vjerovatno završio u njegovom džepu. Morao sam se pravdati kolegama.

“Nova Bosna,” ta opskurna tiskovina, falisfikat, obmana liči na novu daytonsku Bosna koju su nam podvalili SDA i IZ, te njihovi botovi i plaćenci.  poput ovog jadnog i čemernog Kadića.

U međuvremenu, Dodikova do zuba naoružana milicija postavlja barikade po Sarajevu, kao i 1992. dok se Rašid Kadić i njegovo bošnjačko društvo bore protiv istinskih branitelja RBiH.

Mirno spavajte, što bi rekao Veliki Musliman, predsjednik sa manje glasova od ratnog zločinca Fikreta Abdića, ali sa većim zaslugama od njega.

Šehid!

I sin će biti šehid, po istom scenariju, eno ga traži pare za junačke rane dobijene prije  nego što je i zapucalo…

Bogme, ako uskoro zapuca, boj se da će se naći neki novi Sefer HALILOVIĆ što je i cilj sve te dejtonske skalamrije, SD – IZ botova i lopina, kako bi Bosna najzad postala lagahan zločinački plijen Hrvatske i Srbije.

Izetbegovićevoj kamarili – dosta i do Kozje ćuprije.

Bosne i nas, bilo ne bilo!