In memoriam
Akademik prof. dr. Dubravko LOVRENOVIĆ, prijatelj
TAMO GDJE PLIVA VJEČNO ŽUBORI
13. novembar 2016.
“Dragi Ibrahime, hvala ti na javljanju. U bolnici sam još
dva-tri dana, ide na bolje.”
dva-tri dana, ide na bolje.”
“Ja ću, moj Ibraga, čim iziđem iz bolnice, u Jajce, i to na duži period, na oporavak, valja mi tamo započeti novi nacin života, prije svega što se tiče ishrane. Nije mi teško, samo neka Pliva žubori na uho. A mi se tamo, inshAllah, vidimo na ljeto. Sad će to… Veliki pozdrav, Dubravko.”
3. januar 2017.
“Dragi moji, hvala vam što mislite na mene, grlim vas.
Vaš Dubravko”
Vaš Dubravko”
17. januar 2017. medijska vijest
“Sinoć je u Sarajevu u 61. godini života preminuo akademik Dubravko Lovrenović.”
Znao sam da je teško bolestan, strijepio sam, ali sam se nadao da će Dubravko prebroditi tešku bolest i da će doći na oporavak na obalu Plive, te da ćemo se na ljeto sresti i na Plivskom jezeru kao nekad, i u Varcaru kako smo odavno planirali. Vijest o Dubravkovo odlasku je kao grom iz vedra neba.
Sve se otperi.
Molim Dragog Boga neka ispuni Dubravkove želje i neka mu podari najljepše mjestu u raju, na obali Plive da mu vjećno žubori na uho. Amin!Dubravko Lovrenović je bio veliki Bosanac. Volio je Bosnu, a baška svoj zavičaj, kao svoju dušu. Bosni i Plivi se uvijek vraćao, s radošću i ushićenjem. Čitav svoj život posvetio je proučavanju povijesti Bosne, čuvanju njena nacionalnog kulturno-povijesnog blaga i uvrštavanju stećaka i grada Jajca u svjetsku baštinu UNESKO-a.
Šta je Bosna, šta je Jajce bez Dubravka Lovrenovića!
Otišao je tamo gdje Pliva vječno žubori, ali nas nije napustio. Živjeće u našim muslima dok smo na ovoj obali Modre rijeke Plive. Tugujem ponosan što mi je Dubravko Lovrenović bio prijatelj, što sam od njega učio ono što nisam znao o Bosni.
Dubravka Lovrenovića sam upoznao u Njemačkoj početkom 1993. Upravo je bio izišao prvi broj tjednika “Eurobosna” koji sam uređivao u Frankfurtu. Dubravko je tada bio u Berlinu. Čim je vidio prvi broj lista, javio se i poslao tekst. Od tada je bio stalni suradnik sve dok list nisu preuzele “Alijine zdrave snage” i novokomponirani muslimani i Bošnjaci.
Prvi put smo se sreli na Željezničkoj stanici u Frankfurtu. Bio je na proputovanju iz Berlina u München, mislim da je tamo nosio svoj doktorski rad kako bi ga preko našeg Konzulata otpremio u Sarajevo. Za tih nekoliko munuta zadržavanja voza popričali smo srdačno kao da se znamo sto godina. Dubravko mi je tada predao rukopis za naredni broj “Eurobosne.
Svake sedmice ispisivao je u tom listu poučne tekstove o povijesti naše države. Bila je to nova historijska čitanka, drukčija od onih na koje smo do tada bili navikavani… Odisala je istinom.
Bio je zagriženi borac za RBiH.
O tome ima mnogo dokaza, a ovdje neka posvjedoči naslov jednoga teksta za koji je i on kao autor, a i ja kao urednik, pozobao mnogo vatre od Alijinih idolopoklonika, ćoravih kod očiju. Tekst je objavljen polovinom 1993. kada su se rijetki usuđivali pogledati istini u oči, prepoznati veleizdaju Alije Izetbegovića i bez straha to saopćiti i javnosti i Aliji samom. U naslovu toga teksta odaslana je jasna poruka suverenu koji se dao na ukidanje suverenosti Bosne: “Odlazi Alija, ne treba nam avlija!”
Nažalost, mnogi ni danas ne vide da smo u avlijici koju će susjedi uskoro prisvojiti, ne budemo li došli tobe. Kako na početku rata, tako i sve do posljednjih dana svoga života, Dubravko Lovrenović je bio posvećen ideji građanske Bosne.
U sjećanju mi je ostala i posjeta ranjenicima Armije RBiH koji su bili na liječenju i oporavku u Jevičkom u Češkoj u ljeto 1993.
Iz Frankfurta sam letio avionom u Berlin gdje su me dočekali Dubravko i naš prijatelj Mustafa Kučević. Mustafinim autom smo čitav dan putovali do Jevičkog da bi posjetili ranjenike Armije RBiH koji su tu bili na liječenju. Odnijeli smo im nešto darova i na nekoj zeleni – ispekli im jagnje…
Kada je grupa tih teških ranjenika kasnije došla u Berlin kod nekoga BH-predstavnika, on ih nije htio ni pogledati, a kamo li primiti i iskazati riječi zahvalnosti što su prolili svoj krv za Bosnu i za njegovu berlinsku fotelju… Od njih četvorice – kada bi postojala takva hirurgija – mogao bi se sastaviti jedva jedan čitav čovjek… Jednom je falilo oko, drugom, noga, trećam ruka… Takav odnos prema ranjenicima ARBiH teško nam je pao, a “Eurobosna” je o toj sramoti pisala… Posebno smo se na loše adete na nekim humanitarnim priredbama koje su se pretvarale u dernek; pilo se, jelo, sviralo i pjevalo – a na jednoj priredbi u Berlinu, igračice zaplesale na hastalima. U isto vrijeme Bihać je gorio, a po Sarajevu granate su kosile civile…
Pretprošlog ljeta smo se nakon toliko godina slučajno sreli na Plivskom jezeru, obveselili se susretu, pa dogovorili akšamski eglen u motelu na obali. Dubravko se pokazao kao dobar slušatelj… Rekao je kako je na onom brdu iznad samih mlinčića, odakle puca pogled na oba jezera, kupio vikendicu i kako tu u miru, uz žubor Plive provodi svoje najdraže trenutke, kako tu piše… Razmijenili smo brojeve telefona, e-mail-ove. Od tada smo bili u vezi; nema telefonskog poziva ili pisma na koji Dubravko nije odgovorio. Uzajamno smo se poštivali i cijenili.
Sreli smo potom u avliji Gazi Husref-begovog hana u Sarajevu. Došao sma nenajavljeno u Sarajevu, nazvao ga telefonom, pitao me gdje sam, i čim je završio neke obaveze na fakultetu, odmah je došao na viđenje.
Tada je rekao kako nije utopija to što tražimo Republiku BiH, ukidanje genocidne RS jer smo u pravu i jer je jedini izlaz iz dejtonskog mraka i etno-nacističkog ropstva vraćanje Ustava RBiH koji je građanski i jedino važeći.
Kada je prilikom svečanosti “Molitve za domovinu” u bosanskom kraljevskom gradu Bobovcu kardinal Vrhbosanski Vinko Puljić 24. oktobra 2015. izrekao tvrdnju kako je Bobovac “grad hrvatskih kraljeva,” Bedrudin Gušić i ja smo zamolili Dubravka Lovrenovića da prokomentira tu izjavu za naš tekst – reakciju na tu kardinalovu tvrdnju. Rado se odazvao i poručio:
“Prekrajanje povijesti BiH, a u tom okviru i povijesti srednjovjekovne Bosne, uzelo je novog maha je s raspadom Jugoslavije i nastavilo se do danas.
Pogubne posljedice te opskurne discipline osjecaju vec generacije mladih ljudi iz BiH, potpuno dezorijentiranih i bez ikakvog pozitivnog odnosa prema svojoj drzavi i domovini. Trojna etnokonfesionalna podjela BiH pracena je trojnom etnonacionalistickom mitomanijom i nastojanjem da se vlastiti korijeni utvrde u sto je moguce daljoj povijesnoj „starini“.
U tom kontekstu moguca je izjava kardinala Puljica o „hrvatskom Bobovcu“, iako to Bobovac kao prijestolnica Bosanskog kraljevstva i mjesto gdje se cuvala kruna bosanska, nikad nije bio. Je li to posljedica neinformiranosti ili lose namjere u ovom slucaju nije presudno. Presudno je to da ova i ovakva prekrajanja povijesti srednjovjekovne Bosne nisu uskladiva sa proklamiranom kardinalovom namjerom da se na Bobovcu moli za „domovinu i za sve narode koji zive u njoj“. Ne moze se naime (iskreno) „moliti“ u ozracju kroatizacije bosanskog Bobovca.
Istina – kardinal nije precizirao sta misli pod pojmom „domovine“ – na Hrvatsku ili na BiH?”
Nakon te izjave, uslijedila je burna reakcija i kritika Katoličke tiskovne agencije (KTA), ali tvrdnji Dubravka Lovrenovića niko nije mogao pera odbiti.
Trećeg novembra ove godine pročitao je Dubravko u bolesničkoj postelji jednu kritiku koju je grupa mojih prijatelja adresirala na politiku HDZ u Bosni. Pisao mi je:
“Vidio sam pismo na intenetu. Drugi put potpiši i mene! U bolnici sam, stomak je u pitanju, nadam se da će biti dobro. Poz. Dubravko”
Bio je ogorčen i na kroatiziranje Jajca kojeg hrvatska politika i istoriografija također drže gradom “hrvatskih kraljeva.” Svojataju Jajce i srpski nacionalisti pa su jurišali svim raspoloživim oruđima da bi osvojili grad “srpskih kraljeva.”
Smetala mu je kroatizacija bosanskog jezika u Jajcu i drugdje gdje je na vlasti HDZ. Također je javno ustao protiv negiranja bosanskog jezika kada je SANU ustvrdila kako ne postoji bosanski jezik. Tada mi je u kameru akademik prof. dr. Dubravko Lovrenović dao izjavu koju možete pogledati na linku ispod teksta.
Teško je podnio, ali se hrabro borio za istinu o tragičnom kraju dječaka Mahira, sina iz prvog braka njegove supruge Alise, dječaka kojeg je prihvatio i volio kao svog sina. Pisao mi je kako užurbano radi na knjizi u kojoj će iznijeti nove detalje o nasilju i školi zbog kojeg je Mahir sebi skončao život.
Prošlog ljeta sam zamolio Dubravka Lovrenovića pročita rukopis knjige “Glavu dole! Ruke na leđa!” Sabahudina Dudina Šehovića. Bez imalo oklijevanja, odmah je prihvatio i napisao opsežnu recenziju iz koje izdvajam ovaj dio:
“Knjiga je puna stravičnih detalja različitih oblika terora, imena i prezimena žrtava i zločinaca, lokaliteta, okolnosti logoraškog života ispunjenih sadističkim poniženjima, batinama i likvidacijama, kada iz (dojučerašnjeg) čovjeka na površinu izbiju mutni nagoni i pritajeni arhetipski kodovi, kada civilizacija biva odbačena poput starih, iznošenih stvari. Ovo iskliznuće ljudskog uma u opasno područje kainovskih nagona i najnižih patrijarhalnih osvetničkih mitova, prelomilo se preko Dudinovih leđa brutalno, bez ikakve najave i bez ikakvog stvarnog razloga. Dojučerašnji mirni i pomalo, na bosanski način hedonistički život, preko noći se pretvorio u noćnu moru, u koju ni sam Dudin često nije mogao povjerovati, iako je sve gledao vlastitim očima i sve osjetio svakim damarom. Prošao je poniženja, premlaćivanja, gledao je likvidaciju svojih prvih komšija ubijanih od dojučerašnjih prvih komšija, naslušao se i nagledao scena od kojih se čovjeku diže kosa na glavi, osjetio je užasan strah od kojeg se ledi krv u žilama i istovremeno prevladao taj strah, prešavši granicu nakon koje se smrt čini boljom od takvog života ili onoga što se tim imenom zove. Dugo se nalazio na tankoj granici između života i smrti, između jave i sna, između ludila i bunila i – na kraju – ipak smogao snage da sve to opiše, i da mirom istočnjačkog mudraca ni ne pomišlja, a kamoli poziva na osvetu. U tome se sastoji Dudinova velika pobjeda nad Zlom koje se jedino tako i može savladati – da ga se nastoji ignorirati. Jer izopačena logika Zla je takva da se, gotovo u pravilu, poziva na Dobro i na tzv. više ciljeve. Ko jednom upadne u taj đavolji krug teško ili nikako iz njega izlazi, trajno ostaje svoja vlastita žrtva. Dudin živi svoj, oni žive svoj Pakao, uvjeren sam da Dudin svoj ne bi mijenjao za njihov. Uz jednu bitnu razliku: oba Pakla proizvela je samo jedna strana, žrtve su obje, svaka na svoj način, jedna krvavih ruku, druga slomljene ruke, rebara i vilice, bez jednoga bubrega, obnevidjela. Jer zločinac je, riječima Ericha Fromma, zapao u duboko otuđenje, njegova moć jednako je velika kao i njegov strah. Nacionalizam koji ga je pokretao nije ništa drugo nego “oblik rodoskrvnjenja, idolopoklonstva, ludila”, a “patriotizam je (samo) njegov kult.”
Ne samo da je napisao opsežan tekst o knjizi, nego je Dubravko odmah poželio da se upozna sa autorom knjige Sabahudinom Šehovićem. Čuli su se nekoliko puta telefonom. Dudin je Dubravku poslao svoju knjigu. Postali svoji kao da su zajedno u Rici i Zborištu odrasli. Zadnji put Dudin i Dubravko su razgovarali prije dvadesetak dana. Dubravko se nadao ozdravljenju i obećao Dudinu prvom zgodom doći u Bihać na sretanje…
U mojim sjećanjima Dubravko Lovrenović ostaje upamćen kao draga, istinoljubiva osoba, veliki čovjek velikog ljudskog i bosanskog srca, pouzdani jaran koji ne umije izdati. Svoju ljubav i privrženost Bosni dokazivao je čitavim životom i kao obični građanin i kao vrsni naučinik povjesničar šireći je.
Nevjerica i tuga o Dubravkovom preranom odlasku uselila se u moje srce.
Ovdje je tmurno i cijeli dan sipi kiša, kao da i nebo tuguje sa mnom.
Zbogom prijatelju!
Neka Te Dragi Bog daruje za sva dobra koja si uradio na ovom svijetu i neka Ti u džennetu Pliva vječno žubori!
Windsor, 17. januara 2017.
***
Ibrahim Halilović 