Sjećanje logoraša sa Manjače
UBIJSTVO ESADA BENDERA I UMORSTVO OMERA FILIPOVIĆA
Viđao sam Omera Filipovića, profesora iz Ključa, naočita i kršna momka još neko vrijeme; nisu ga dirali. Mislim da je bio redar.
Logor su tako organizirali da su logoraši iz svakog grada imali svoga redara. Omer je bio zadužen za logoraše iz Ključa. Redari su pazili na red. Kada su batinaši dolazili u štalu i tražili neke informacije, oni su se obraćali redarima. Obično su pitali ima li problema sa disciplinom.
Jednom prilikom došla su dvojica čuvara i rekli da trebaju ljude za kopanje septičke jame. Niko se nije javio. Ljudi su se jednostavno bojali da je to varka, da će biti izloženi batinanju i torturi kada ih izvedu iz štale. Ta dvojica su odabrala nekoliko logoraša i naredli im da izlađu napolje. Odveli su ih odmah iza naše štale, dali im alat i rekli im da iskopaju dvije velike rupe. Mislim da su kopali čitav dan. Vratili su se u štalu premoreni.
Noć je protekla mirno. Tu noć nisu nikoga ni izveli ni tukli.
Sutradan, poslije doručka, došli su stražari po ljude koji su kopali septičke jame i izveli ih. Narediili su im da od dasaka naprave klozet…
Počeli su nas izvoditi napolje, na zrak, po tridest minuta, gupu po grupu od po dvadeset logoraša.
Dani su prolazili u strahu. Stalno misliš na najgore. Ta neizvijesnost nas je ubijala; ne možeš se nikako osloboditi muke i straha. Najgore je kada padne mrak. Pitaš se jesi li ti na redu za batinanje i torturu. Ljudi su prestrašeni i uzrujani.
Noć.
Otvaraju se vrata. Prozivka.
Prozivke su radili u isto vrijeme u 9 sati.
Tukli su i vrijeđali ljude.
Mislim da je glavni batinaš, mučitelj i katil bio Fadil BULA. (To mu lažno ime da bi sakrio pravi identitet. Kasnije će se saznati da se taj katil zvao Željko BULATOVIĆ, op. I.H.))
To je bio katil da mu pramca nije bilo.
Dolazio je u štalu, šepurio se i ismijavao ljude, provocirao i prijetio.
Drugi je imao nadimak Špaga.
I taj je bio na zlu glasu poznat kao batinaš i katil.
Dok je Bula koristio policisku palicu za pendrečenje, Špaga se služio električnom palicom za batinanje. Došli su u štalu i odveli Esada Bendera, logoraša iz Ključa. Rekli su da je Esad Bender bio Omerov tjelohranitelj. Odveli su ga i ubili batinama. Vidio sam Benderovo mrtvo tijelo. Donijeli su ga u štalu i pokrili dekom. Posilije su ga odnijeli, ne znam gdje.
Nakon nekog vremena sa Manjače su pušteni logoraši stariji od šezdest godina. Otišli su Vinko. Braco, Nuni, Pero iz našeg grada i mnogi drugi iz Ključa.
Došli su i odveli Omera Filipovića u samicu – a to je mjesto za batinanje.
Samica se nalazila dvadesetak metara od naše štale. Ljudi iz naše štale koi su bili smjesteni u lijevome uglu, bili su blizu samici. Pričaju kako u kasnim noćnim satima čuju batinaše kako tuku Omera. Čuju se jauci i zapomaganje Omerovo. Poslije nekoliko dana, u našu štalu je došlo nekoliko stražara i naredili da se taj lijevi ćošak štale isprazni. Nakon nekoliko sati u štalu ponovo dolaze batinaši, među njima i katil Bula. Vodili su Omera.
Kada sam ga vidio, toliko sam se prepao da mi je zastao dah. To što sam vidio – nikada neću zaboraviti.
Omer je bio je toliko ispaćen, oronuo, blijed, isprebijan i modar, da ga je bilo teško prepoznati. Naočita momka su izmršali batinajući ga iz dana u dan, iz noći u noć. Vraćen je u štalu a da nije imao ni pola svoje nekadašnje tjelesne težine. Sjena od čovjeka! Jedva se držao na nogama. Teturajući, svalio se u ćošak štale. Tu su ga smjestili. Bio je sam. Niko u blizini Omera na petnaestak metara.
Kada su katili krenuli iz štale, tada je Zvijer Bula rekao da niko ne smije da mu se primakne ni pruzi bilo kakvu pomoć pa čak ni njegov rođeni brat koji je sve to morao gledati i slušati.
Slušali smo jauke i gledali bespomoćno Omera koi je bio u jako teškome stanju koje se stalno pogoršavalo. Trebalo mu je pomoci, ali niko mu nije smio priči. Strašno se patio.
Bilo nam je teško jer smo znali da je Omer FILIPOVIĆ bio dobar, pošten i čestit čovjek – iznad svega veliki bosanski patriota.
Omer je u ćošku naše štale ostao nekoliko dana u jako teškom stanju.. Poslije su ga po noći odveli iz naše štale. Pošto su ga dotukli batinama, bacili su ga u neku rupu gdje je izdahnuo kao mučenik.
Mislim da su ga kasnije sahranili u Ključu.
***
Napomena priređivača ove serije svjedoćenja:
KO SU BATINAŠI I UBOJICE SA MANJAČE
Željko Bulatović, Siniša Teodorović, Dragan Barjaktarević, Radenko Vučenović, Zoran Gajić i Miodrag Topić optuženi su da su “od početka juna do početka augusta 1992. godine kao stražari i pripadnici Vojne policije Vosjke RS u logoru Manjača mučili, te fizički zlostavljali zatvorenike, Bošnjake i Hrvate sa područja Ključa, Sanskog Mosta i Prijedora”. Njime se također stavlja na teret i ubistvo Omera Filipovića i Esada Bendera, nakon premlaćivanja u noći između 28. i 29. jula 92.
RATNI ZLOČINCI S MANJAČE – VIŠE NA SLOBODI NEGO U ZATVORU
Za vrijeme služenja minimalne zatvorske kazne za ubojstvo Esada Bendera i Omera Filipovića, katil Suniša Todorvić je izlazio u grad bez stražara, a izlazak je pravdan polagenjem isptita u srednjoj školi. Slobodu su ratni zločinci mogli kupiti i potplaćivanjem zatvorske uprave i stražara…
Tužilaštvo BiH vodi opsežnu istragu o brojnim kriminalnim radnjama u zatvorima sa područja Republike Srpske. Istraga je otvorena još 2006. godine, a intenzivirana je u protekla tri mjeseca. Sve ovo nam je potvrđeno u Tužilaštvu BiH, gdje nisu bili raspoloženi za davanje bilo kakvih širih izjava. Istraga Tužilaštva fokusirana je na tri kriminalna akta: davanje raznih pogodnosti, bez ikakvog zakonskog uporišta, licima koja su presuđena na višegodišnje zatvorske kazne zbog počinjenih ratnih zločina.
Siniša Teodorović je presuđen na osam godina zatvora zbog počinjenog ratnog zločina. Presudio ga je Okružni sud u Banjaluci, jer je kao pripadnik Vojne policije i stražar u logoru Manjača, zajedno sa Željkom Bulatovićem i Zoranom Gajićem, 28. juna 1992. godine ubio logoraše Omera Filipovića i Esada Bendera. U presudi se još navodi da su pomenuti kao stražari mučili, zlostavljali i maltretirali logoraše na Manjači. Taj i takav Teodorović je stalno na slobodi i šeta slobodno Banjalukom, sve dok ponovo nekog ne ubije. Tako je prema Izvještajima direktoru kazneno popravnog zavoda Banjaluka, (koji su potpisali načelnik zatvorske straže, dežurni doma, a signirao direktor Pero Dunjić), u periodu od januara do juna prošle godine, Teodorović najmanje deset puta koristio pogodnosti na koje nije imao pravo i izlazio u grad. Svaki put je navodno vođen u pratnji stražara, što je neistina, a neki od izlazaka pravdani su polaganjem ispita u Tehničkoj školi.
Ibrahim Halilović 