Sjećanje logoraša s Manjače
KUDAR TI USPE ONAJ BUĆKURIŠ; SJEDEŠ ZA STO I JEDEŠ, A ON JEDE TEBE
.
Ode Omer (Filipović).
Pogledamo gdje se smjestio. Nema izbora – svugdje goli beton! Posjedasmo jedni pored drugih, na studeni beton. Kasnije smo našli malo slame, pa smo je prostrli.
Nemir u dusi i mislima.
Kako izaći iz ovoga pakla i sačuvati glavu! Bilo je to vrijeme kada je glavica kupusa bila vrijednima od glave na ramenima Poslije sam viđao Omera koji se normalno kretao po štali. Nisu ga dirali.
Nasuprot nas, u drugome redu sjedili su Kljucani i jos mnogi drugi logoraši – iz Sanskog Mosta, Mrkonjica, Ljubije, Briševa, a bilo ih je i iz Duvna, Banja. Luke.
Medju Ključanima bio je i Omerov brat.
Bio je neki Piroćanac. On je bio po činu poručnik koji je na početku rata prešao na stranu Hrvata. Još je bilo i nekoliko Srba iz Banja. Luke.
Odveli su nas na večeru. Zna se – “Dole glave Alijni bojovnici!” Onda – vrijedjanje i palice – ko samo pokuša dignuti glavu, fasuje batine. Kada dođeš na kazan, naspe ti onoga bućkuriša, dobiješ snitu kruha i idi za stol.
Ti ono jedeš, a ono jede tebe. Pojeo bi ti 3 puta više, ali nema! Vidiš -ostale neki jedu ne dižući glavu, neki ne jedu – daju drugima da jedu – a oni njima za plaću – jednu cigaretu. Toje bio biznis! Neki samo puše, neki jedu njihovu hranu.
Opet nas postroje i nazad u štalu.
Pada noć. Vrata se zatvaraju. Unutra tama. Dok ti se oči ne naviknu na mrak, većinom se šuti. Samo ponekad čuješ tihe glasove pojedinaca koji sa strahom govore izmađu sebe.
Odjednom se vrata otvaraju i glas povika: “Koga prozovem – napolje!”
Poče prozivka. Pošto su prozvali, petoricu logoraša, odvedoše ih sa sobom, p zatvoriše vrata.
Nakon kraće tišine, začuše se povici i počeše krvnički udarati iogoraše. Nasta pomaganja i vriska. Čujes udarce kao da tuku tu na par metara od tebe. To batinanje je trajalo, mislim, oko pola sata. Kada čujes te udarce, krv ti se ledi od straha. To me podsjeća na Podbrdo. Nakon otprilke sat, vrata se otvaraju i logoraši ulaze. Neki se teturaju od batina, neki se vuku puzeći jer ne mogu od bolova da idu odusprav. UŽAS. STRAVA!
Posto su unišli, vrata se zatvorise i čusmo kako okrenuše ključ u bravi.
Od strave, niko ne moze zaspati. Opšti tajac. Sati prolaze dugi kao godina. Grobna tišina. Polako počinje svitati. Uskoro možeš bolje razaznati ljude oko sebe. Većina je budna. Svu šute. Sta nam donosi novi dan?
Poslije dužega vremena, otvaraju se vrata, a glas na pragu povika:
“Ustaj! Napolje!
Polako smo izlazili napolje sa rukama na ledjima i pognutih glava. Stajali smo u koloni. Pođosmo na doručak. Kolona poprilično duga! Polako se pomjeramo prema kuhinji. Kada smo dosli na red, uzelismo šolje koje i krenusmo kazanu. Pružiš solju – kuvar ti naspe čaj. Ma kakav čaj – gola voda crvene ili žute boje – ni slatko ni slano, i, komad narezka ili slanine i idi jedi.
Posto je doručak završen – u kolonu i u štalu.
Kasnije je dosao neki uniformisani i nešto je govorio kako će nas puštati pred štalu oko pola sata – na zrak. To su i radili; u toku dana smo izlazili u manjim grupama pred štalu, na mjesto di su oni odredili. Još uvjek sam viđao Omera.
Dani su prolazili kao i uvjek. Po noći – batine, po danu malo te puste napolje, a većinom si u štali
Na kraju sedmice bile su prozivke logoraša
Po dolasku u logor, jedan logoras je uve u jednu veliku debelu svesku ime prezime i sve podatke od svakoga logorasa i na kraju sedmice oni su koristili tu svesku za proziv logoraša. Proziv su vršili tako što sve istjeraju napolje iz stala, postroje i onda jedan proziva. Ako se slucajno ne odazoves na proziv – zna se ureduje pendrek delija.
__________
Dobra vijest za logoraše – tužite RS i naplatite maksr zehru za svoje mučeništvo
PRILIKOM PISANJA TUŽBE, POZOVITE SE NA OVU PRESUDU.
Normalno, napišite koliko ste proveli u logoru, priložite dokumente – a najvažniji je onaj od Međunarodnog Crvenog krsta kao dokaz!
Taj posao morate uraditi sami, a ako treba – angažirajte i advokate…
Ibrahim Halilović 