Daleko od svoga Zborišta i Varcara, negdi u Americi gdi je živio kao prognanik, nedavno je umro Aziz Lepir.
Sa odlaskom Aziza na Onaj Svit, otišao je i dobar komad ne samo Zborišta i Varcara, nego i Bosne. Po svojim ljudskim osobinama, Aziz je bio pravi Bogumil, živo podsićanje na naše pretke – Dobre Bošnjane.
Kako?
Lahko!
To zna svako ko je poznavao Aziza jer je on sve te osobine dokazao čitavim svojim životom.
To potvrđuje i priča koju sam čuo mnogo puta u mojoj kući. Govoreći o iskonskom poštenju, savjetujući nas kakvi i sami moramo biti, moji su navodili Aziza kao primjer i uzor.
Kada bi Aziz morao prići priko nečije njive ili bašte, svu bi zemlju koja se zalipila pažljivo skidao sa svoje obuće i ostavljao na kraju njive ili bašte priko koje je prošao.
Čitav svoj život Aziz je bio uzor poštenja i čestitosti.
Penziju je steko radeći kao komunalac na čišćenju našega grada.
Na kakvo god je smeće nailazio, nikada nije ronđao; savjesno je radio je svoj posao, temeljito čistio ulice i trgove. Od plaće prihranjivao je čeljad i kao brižni otac odgajao svoje dvoje dice. Sićam se Aziza kao sad; u rukama velika brizova metla kojom na lopatu nagrće smeće i ubacuje ga u svoje taćke.
Čaršiju, Riku, Zborište…, držao je čistim, kao umivenim, urednim – kao svoju avliju i svoju kuću.
Prije nego što je postao čistač ulica, Aziz je bio mutafdžija, kao i mnogi drugi u Rici, pa i moj r. Did, Otac.., kojima je mutafdžijsku robu tkala moja r. Majka. I po tom izumrlom starinskom zanatu, za kojeg su kovači govorili da se nači dok jedna svića dogori, Aziz mi je bio baška prirastao za srce.
Aziz Lepir je bio gradska markantna ličnost, građanin broj jedan, koji je s ljubavlju obavljao svoj posao i – bio ponosan na njega. Bio bio je visok, naočit, plećat – kršan.
Šta je naš grad bez Aziza Lepira!
Ništa!
Mora se reći kako se ni u Rici nije baš blagonaklono gledalo na taj čestiti posao gradskog smetljara. Djecu koja ne bi dobro učila u školi, roditelji bi strašili kako ih neće zapasti ni Lepirova ili Suljina metla, a ni slaganje dasaka na Pilhani…
Aziz Lepir je dokazao da ni najgori i najteži poslovi nisu ponižavajući ako se pošteno i svojski obavljaju. I to imam na umu! On je svojim radom to dokazao, razbijajući mnoge predrasude.
Penzionerske dane je provodio najčešće kod Sulje u brijačnici koja je bila na sokaku koji vodi Dedića kući od stare Robne kuće. Sidio bi, šutio, a ako progovori koju ili upita štogod, sve je bilo dobro smišljeno i pametno rečeno, na mistu. Od njega nikog glava nije zabolila. Odlazio bi do kioska na Kolobari i donisio taze novine u brijačnicu – koja je i sama bila naša novinska agencija… Odlazio bi priko puta i iz „Penzionera“ donosio kahve Sulji, mušterijama i sebi… Šutjeli bi, zapodivali ragovor, bistrili politiku, šegali se.
Bio je „lagahan na nogama“.
Za telefonskih ragovora sa Azizovim sinom r. Suadom od kako mi se počeo javljati iz Amerike, uvijek sam se raspitivao kako je Aziz, je li kao i vaktile lagahan na nogama.
Suad mi je pričao kako Aziz ide redovito svakog dana u šetnju. Kada se Suad jednom zakašljao, Aziz mu je rekao:
„Ne daj se stari!“
Bio je pun života…
Samo Bog Dragi zna kad će ko k Njemu….
Aziz je doživio tešku porodičnu tragediju. Ukopao je svoga jednica Suada, koji je otišao iznenada, još mlad. Žalost za sinom, a Bog najbolje zna, skratila je Azizov život… Tuđina ga je dodato smorila.
Ostao je ratni Dnevnik r. Suada Lepira u kojem je bilježio šta je sve snašlo naš grad, sugrađane i njegovu čestitu obitelj prije nego su stigli u Ameriku gdje su sin i otac ispustlli dušu.
Iza Suada je ostala i njegova hronika umrlih sugrađana.
U čijim god je ona rukama, tu hroniku treba nastaviti ispisivati jer nas je svakim danom sve manje, a visti o odlasku na Onaj Svit saznajemo slučajno, iako baratamo sa najsuvremenijim sredstvima komunikacije i imamo na stotine virtualnih, ali nažalost – malo stvarnih prijatelja.
U tom Suadovom nekrologiju upisano je – kako mi je govorio – preko 360 naših nedavno umrlih sugrađana.
Neko će tome tužnom popisu morati dodati i Suadovo i Azizovo ime, a i imena Osme Topalovića i Rifeta Hrustanovića, kao drugih koji su preselili, ali koji žive, kao i toliki drugi davno pomrli, u našim sićanjima. Njima će biti pridotada i još mnoga imena, kada bude vakat za to…
R. Aziza Lepira vidim kako odlazi, zamiče prema Zborištu klateći se naprid, u ritmu koraka, ostavljajući je iza sebe čistu Riku i Banjalučku castu.
Rahmet duši Azizovoj!
Ibrahim Halilović 
Hvala vam gospodine Halilovicu.