"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
Sa Huseinom Husom Mujačićem, na Onaj Svijet odlazi moj stari varcarski i novi windsorski komšiluk.
Husein Huso Mujačić je bio dobar komšija, u zlim i teškim danima je potvrdio svoju ljudskost i dokazao onu staru izreku kako je komšija preči od brata. Brat može biti daleko, na kraj svijeta, a komšija je susjed, kuća do kuće, ili vrata do vrata. Prvi u radosti i tuzi.
U naselju u Brkića Bašti, Mujačićevi su stanovali na spratu ispod našeg stana. Nikad se nismo sporječkali. Nismo se često obilazili, ali znali smo kako možemo računati jedni na druge.
Kad je naš Mirza dobio potres mozga, Huso Mujačić, prvi komšija, je prvi bio pri ruci i zajedno sa Hajrom doveo Mirzu u bolnicu.
Kada je moju obitelj htjelo pobiti, pa kada su Hajru, Almu i Mirzu hvatali do zuba naoružani bojvnici vlasti opasnih namjera i kao zečeve ih dovodili u demolirani stan početkom ljeta 1992. da bi ih držali kao taoce – nije bilo lahko ni Mujačićima.
U naš stan gdje je bilo zatočeno još devetoro žena i djece, te jedan čovjek u godinama, navraćao je svakojaki ološ i „ekstremi“ da bi se junačili nad nejači.
Ni Husu Mujačića, profesora, do tada direktora jedne škole u Srednjoškolskom centru „Akif Bešlić“ nisu ostavljali na miru. Bihuzurili su njega i njegovu obitelj u gluho doba noći, prijetili, iživljavali se nad profesorom, strašili mu čeljad.
Kada su se počeli praviti spiskovi za razmjenu civila za zarobljene četnike u Jajcu, moja obitelj je izostavljena sa spisaka. Naša kćerka Alma je bila toliko ljuta i revlotirana zbog toga – da je šakom udarila u staklo vitrine i pri tome presjekla venu. Iskrvarila je mnogo i život joj je visio o koncu…
Prvi je u pomoć priskočio Huso Mujačić. Ne obazirući se na opasnost po svoj život od „ekstrema“ – odveo je Almu u Dom zdravlja gdje su joj sanirali posjekotinu. Te humane geste susjeda Huse Mujačića nikada nećemo zaboraviti ostajući mu vječito zahvalni.
Kada smo se spemali u Canadu u proljeće 1999. godine, za pomoć oko osnovnih informacija o zemlji našeg useljenja – saznavali smo iz pisama koje nam je slao Huso Mujačić iz Windsora, sa juga Canade.
Canada je široka i prostrana zemlja, a svaki useljnik može izabrati mjesto useljenja. Mi smo izabrali Windsor i postali ponovno komšije sa Mujačićima.
Huso je bio naš vodič i oslonac u za nas u Novom svijetu.
Kada smo stigli, Mujačići su nas posjetili i donijeli večeru. Kasnije nas je posadio je za svoju sofru.
Pomogao nam je da nađemo stan, a kada su stigle naše stvari, dovezao ih je sa aerodroma. Pomogao nam je da se smjestimo i nabavimo najpotrebnije stvari za novi život. Vodio nas je od ureda do ureda, od prodavaonice do prodavaonice, upisao u školu za učenje engleskog jezika, nudio mi zaposlenje u firmi u kojoj je radio. Savjetovao nas, bio nam oslonac u svemu.
Vremenom smo prestali biti komšije, ali plemenite i dobre stvari koje je Husein Huso Mujačić sa svojom obitelji učinio za nas – ni moja obitelj ni ja nećemo nikada zaboraviti!
Hvala Ti Komšija Huso!
Vijest da je Husein Huso Mujačić, naš komšija, iznenada napustio ovaj naš tužni svijet, duboko nas je potresla i ražalostila. Ta vijest zatekla nas je u našem stanu u Varcaru (Mrkonjiću); u nekadašnjem stanu Huse Mujačića, u našem komšiluku, sada žive neki drugi, nama još uvijek nepoznati ljudi.
Stari komšiluk se polahko osipa i nestaje, a da bi isan upoznao novi – treba još dosta vremena, ako ga bude.
Danas, 6. jula 2013. u 15 sati na Gradskom groblju u Mrkonjić-Gradu sahranjen je Veselin Veso Maoduš u prisustvu obitelji, rodbine, prijatelja i velikog broja sugrađana.
Lijep oproštajni govor održao je Vesin radni kolega Milan Golubović.
Baš u to vrijeme, prolila se kiša kao iz kabla i nebo je zaplakalo za velikim čovjekom Veselinom Vesom Maoudšem.
Opraštajući se od pokojnog Veselina Vese Maoduša, Milan Golubović je rekao:
“Ovom našem gradu ostavio si mnogo toga što grad čini gradom. Svaka ulica nosi Tvoj pečat, svaka stambena zgrada; pojedina naselja su rađena prema Tvojim idejama koje si pretakao u planove po kojima su građena, iako je to često bilo izuzetno teško. Teško je bilo udovoljiti svakom, ali Ti si to uspijevao jednostavno i stručno – jer si bio nadaren za svoj posao.
Najveći dio svoga radnog vijeka proveo si u organima uprave Opštine Mrkonjić-Grad.
U tom vremenu svako je morao zapaziti da su Te cijenili svi oni s kojima si surađivao.
Bio si veliki autoritet i svi su Te redom cijenili – Tvoji profesori koji su Te posjećivali, Tvoje komšije i svi oni koji su Te poznavali.
Imao si dobar osjećaj za ljude, vrijeme i prostor.
Sa svojom suprugom Vjekom izveo si uspješno na svijet svoju djecu Sanju i Vladimira koji na Tebe moraju biti ponosni.
Mi, Tvoji prijatelji s kojima si radio i družio se, ne možemo nikada zaboraviti Tvoje dobre osobine, savjete, pouke, Tvoju pomoć.
Bio si odgvoran.
Mi koji Te ispračamo na vječni počinak, tužni smo.
Ti ćeš nam ostati u dobrom pamćenju.
Neka Ti je vječna slava! Hvala Ti dragi naš Veso!”
Sa ovog svijeta otišao je Veselin Veso Maouduš u 76-toj godini života, na dan 5. jula 2013., u petak.
Grad je ostao ne samo bez svog jednog velikog i čestitog građanina, gradskog arhitekte, nego i jednog od stupova na kojem počiva.
Arhtekta Veselin Maoduš je ostavio snažan pečat na izgledu našega grada – Varcar – Mrkonjića.
S ljubavlju i znanjem, Veso je arhitektonski i likovno, graditeljski i vizualno spojio bosansku graditeljsku tradiciju sa modernim stilom gradnje i tako udahnuo starinski duh Varcara u Mrkonjić novijeg doba.
Vesini znakovi su svuda oko nas.
Čak i ako nije projektirao, Veso je imao odlučujuću ulogu u biranju projekata i arhitektonskih rješenja.
Hotel i Dom ZAVNOBiH-a djelo je arhitekte Karačića iz Sarajeva, ali pri odabiru baš toga rješenja za taj lijepi i moderni arhitektonski sklop sa prizvukom starine – Vesina je, uz riječ Uroša Anđelića, sigurno bila presudna.
Doba Uroša Anđelića, tog nenadmašnog prvog građanina našega grada, koji je uz utemeljitelja grada Mustafe-agu dao najviše našeme gradu, u svakom pogledu i segmentu života – zlatno je doba i arhitekte Veselina Maoduša. Njih dvojica su se odlično razumjeli i međusobno dopunjavali; Veso je imao viziju izgleda grada, kao uostalom i Uroš – s tim što je Uroš znao i namaknuti novac kako bi zamisao postala stvarnost.
Taj nerazdvojni dvojac – Veso i Uroš – voljeli su starinski bosanski planinski stil gradnje, a ta njihova ljubav se i danas zrcali na mnogim objektima u gradu podigntim za njihova vakta. Moderno naselje u današnjoj Ulici Nikole Tesle (nakadšnjoj Ulici Treće sandžačke brigade) odiše tim bosanskim duhom – posebno svojim krovovima koji u nizu – gledano sa Paljevca, Orugle ili Grabeža – podsjećaju na kuće nanizane u bosanskim mahalama…
Veso je volio kuće i njihvu toplinu i intimu.
Svoju kuću, u mirnom i tihom zelenom kraju na vrh grada – kao i kuće svojih prijatelj – Veso je projektirao sa znanjem i ljubavlju; naresio ih je i namirsao miruhom starinskoga bosankoga graditeljstva…
Veso Maoduš je bio čovjek struke. Volio je saslušati svakoga, ali u struku se nije dao miješati. Bio je beskompromisan, nepotkuopljiv. Oko sebe je izgradio jedan zamišljeni zid sazdan od znanja, dostojanstvenosti, poštenja, ljudskosti, građanskog ponosa…
Vaktile, znali smo se naći za istim kafanskim stolom – u društvu koje je su sačnjavali pokojni Zdravko Stipić Ćuka i Milenko Obradović, ponekad i sa uvijek nasmijanim Ostojom Višekrunom, ako se ne varam u imenu zadnjega s kojim je pčelario, a što je bio povod zbijanja šala.
Ne jednom, Veso je znao javno iskazati velike komplimente mome novinarskom poslu.
Veso Maoduš je bio opozicija Komitetu, ali i novokomponiranim „demokratama“ koji su uništivši gradske znamanite i najmarkatnije građevine poslječili ovaj grad. Jednom je nekadašnjeg šefa Vojnog odsjeka koji je postavo načelnik Milicije uhvatio za gušu jer mu je ovaj pokušao napakovati ružne stvari, niskim udarcima… Svašta se moglo Vesi tada dogodigti… – da ne bi Uroša Anđelića.
U najcrnja vremena u ovom gradu, Veso se solidarizirao sa poniženim i obespravljenim sugrađanima dokazavši tako svoje velike ljudske i građanske vrijednosti. Takvo što su mogli samo hrabri i čestiti građani.
Kada je moja obitelj držana u kućnom pritvoru kao talac, Veso i Vjeka su poslali svoju kćerku Sanju, prijateljicu moje kćerke Alme, neka pita “teta Hajru” šta joj treba, čime mogu pomoći. I – pomogli su!
Paralelno sa Vesinim i moje prjateljovanjem, rađalo se i snažilo prijateljstvo naših kćeri – dublje i snažnije, čvrše i jače i dugotajnije od onoga što se stječe druženjem za vrijeme školovanja. To prijateljstvo je prošlo sve testove vremena, kao Vesino i moje jer ta prijetljstva imaju dobar i neuništiv temelj. Ona su trajna.
Dok sam radio u Općini, u njenom potkrovlju Veso je dao napraviti foto-labaratorij za me u kojem sam izradio na tisuće fotografija.
Pretprošle godine posjetio sam Vesu.
Bio je već obolio.
Posjedjeli smo u njegovoj avliji, na klupi, u hladovini, uživali u mirisu ljeta dok su nas slasticama i sokom posluživale Vesina supruga Vjeka i kćerka Sanja.
Prisjetili smo se starih dobrih vremena, Uroša Anđelića – ljudi koji su ta vremena činili dobrim, doba kada je ovaj grad odisao gradskim životom, dobrosusjedstvom; tada smo vjerovali kako nema ljepšeg grada na svijetu, jer smo disali jednom dušom. Bio je to istinski naš Grad koji nam je ličio na nisku bijelih bisera pod Lisinom, nisku koju su nizali Veso i Uroš, a kojima smo i mi građani bili pomagači.
To vjerovanje u dobro, u suživot, uz ljubav prema bližnjem – osnažio je svojim arhitektonskim muhorom i ljudskosću veliki čovjek i stručnjak, dostojanstveni građanin svoga i našeg grada – Veso Maoduš.
Stoga je ionako pust grad, danas još pustiji.
I, ta pustoš će potrajati jer je otišao veliki građanin – arhitekta koji je naš grad činio gradom.
VRATIMO U ŽIVOT LEGALNI USTAV REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE!
.
Uvažena i poštovana gospođo Fajon!
.
Pozdravljam Vas uz želje za uspješan rad na doborbit svih, pa i moje Domovine Republike Bosne i Hercegovine i njenih građana. Hvala za sve što ste učinili do sada! Kako je poznato, Tribunal u Haagu je upravo presudio šestorici vođa HZ HB koji su bili produžena ruka Franje Tuđmana u namjeri da istrijebi Bošnjake, stvore etnički “čistu” državicu u Bosni i Hercegovini i priključe je Hrvatskoj, nakon uništenja RBiH. Zločine koji su u tom cilju počinjeni, Tribunal je presudio kao udruženi zločinački pothvat u agresiji RH na RBiH. Isti Tribunal je upravo oslobodio Stanišića i Šimatovića odgovornosti za dokazane teške zločine koje su paravojne jedinice Službe sigurnosti Srbije počinile nad Bošnjacima. Opravdana je bojazan žrtava da bi Tribunal u drugostepenom postupku mogao osloboditi i šestoricu “Tuđmanovih vitezova apokalipse”, kao što je oslobodio Perišića. Taj sud odavno ne sudi po pravnim uzusima, već po diktatu svjetskih centara moći. Ipak, u više presuda, isti Tribunal je proglasio krivim više ratnih zločinaca za najteže krivično djelo genocida. Međunarodni sud pravde u Den Haagu proglasio je krivom Vladu RS – njenu vojsku i miliciju – odgovornom za genocid. Srbija je imala sudski nalog da spriječi genocid u RBiH, ali se oglušila. Sve te presude su slaba satisfakcija za žrtve ako ratni zločinci zadrže svoj plijen – RS i ako se dopusti stvaranje Trećeg entititeta, odnosno opstanak nelegalnog daytonskog sustava.
.
Ne samo da se mora spriječiti dalje komadanje Bosne, nego treba ukinuti oba postojeća entiteta i vratiti u život legalni Ustav Republike Bosne i Hercegovine.
.
Država Republika Bosna i Hercegovina treba osnovati profesionalnu tajnu službu koja će po uzoru na Mosad loviti ratne zločince po Bosni, Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i čitavom svijetu i privoditi ih nepristrasnim sudovima u RBiH!
.
Imajući u vidu sve te i mnoge druge pravne činjenice, kao i izigravanje pravde od strane UN, EU i svjetskih centara moći, smatram(o) kako EU mora najzad početi ispravljati svoje greške iz prošlosti i odmah poraditi vrlo ozbiljno na revitaliziranju RBiH. Na Vama i progresivnim europskim snagama je da taj proces pokrenete, a mi patrioti RBiH ćemo Vam biti zahvalni!
.
Slovenija je Republika. Makedonija, Kosovo, također…
Republika je i Hrvatska koja je agresor na RBiH. I Srbija je Republika – neosporan agresor i logističar za teške zločine i genocid u RBiH. Tribunal sada pere Srbiju od fašizma, agresije, zločina i genocida oslobađajućim presudama – kako njenu vlast, vojsku, policiju, tajne službe – tako i pojedince i grupe u združenom zločinačkom genocidnom pothvatu kako bi je tako očišćenu od počinjenih grijeha EU zagrlila.
I zločinačka RS, koja je rezultat teških zločina i gencoida, je republika. Za EU, UN…, RS je neprikosnovena kao i za bosanske daytonske političare. To je gruba greška, nonsens, apsurd, sol na žive rane preživjelih žrtava!
.
Samo BiH – iako žrtva agresije i genocida – nije republika, mada na ime “RBiH” glase svi dokumenti na osnovu kojih je RBiH primljena u članstvo UN i na osnovu kojih ju je priznala EU!!! Da li je iscrpljen arsenal kazni za RBiH!? Da li se nazire kraj poniženju žrtava agresije i genocida!? Ima li kraja izrugivanju pravde!? Kojim putem to ide Europa!? (Osobno smatram da Bosni i nije mjesto u takvoj diskriminatorskoj i ignorantskoj Europi! Bosna je kroz stoljeća bila primjer tolerancije i suživota. Europa je prigrlila zločinačke države i fašizam, budimo jasni i otvoreni!) U svoje članstvo EU prima Hrvatsku već 1. jula, a Srbija, koju vode dokazani četnici i miloševićevci – je na tom putu. Za državu Bosnu EU nije ni na vidiku. Nije li to civilizicijska sramota!?
.
Pitam i Vas, gospođo Fajon, kakvu vi to modernu Europu gradite i da li nam ponovno šaljete poruku kako je RBiH i njen najbrojniji narod, žrtva fašizma i genocida – nepoželjen u EU? Pitam se jesu li Srbija i Hrvatska bile produžene ruke zapadnih mračnih sila moći koje su od Zapada dobile zeleno svjetlo da unište RBiH i njen najbrojniji narod dobivši za to kao nagradu ulazak u EU!? Sudeći po reakcijama na presude Prliću i co. teško je povjerovati u mantru kako R Hrvatska nije ono što je bila do 2.000-te godine. Sudeći po srpskoj desnici koja vlada Srbijom, SPC-u… četničkim hordama koje šalje u Bosnu, Srbija uopće nije drugačija od one iz 1992., a Tribunal u Haagu oslobađanjem Perišića, Šimatovića, Stanišića…, šalje joj poruku kako svoju fašističku suštinu ne treba niti mijenjati. Takva, genocidna i zločinačka, Srbija je doborodošla EU, a RBIH i njeni narodi kao žrtve – nisu!!! Pogotovo nisu dobro došli Bošnjaci koje je EU kažnjavala i mimo suda – sjetimo se samo viza!
.
Srećom, Bošnjaci su miroljubiv narod, ali svako strpljenje ima kraja. Srbija i Hrvatska su odgovorne za stanje u kojem je Bosna danas. One su pokušale uništiti državu RBiH i istrijebiti Bošnjake. Uz pomoć trabanata razorile su njeno društvo, njenu infrastrukturu, ekonomiju, resurse – dok je EU to promatrala. Pred nosom UN-a izvršen je genocid! EU je odgovorna zbog svojih namjesnika – visokih predstavnika – koji su ovdje imali odskočnu dasku za dalju diplomatsku karijeru (kao Lajčak!) nakon što su napunili džepove parama. Njihov učinak je slab ili nikakav, sudeći po udaljenosti Bosne od EU, sudeći po bijedi njena stanovništva, sudeći po fašizmu koji vlada zemljom. Ono što je nedopustivo, oni u ime EU i Vas osobno, ne daju RS, što je ponovno potvrdio Inzko jučer. Zašto EU nije slala iskusne kadrove sa širokim ovlaštenjima kako bi očuvali suverenost i teritorijalni integritet BiH i nakon što bi uspostavili demokratiju zasnovanu na Ustavu RBiH, uveli je u EU i NATO prije agresorskih država? EU je radila upravo suprotno! Novac uložen u Bosnu uglavnom je pokraden i zloupotrijebljen uz toleranciju EU. Bosna je, stoga, u svakom pogledu najzaostalija država u Europi sa mizernim građanskim pravima. Bolja građanska prava imali su Jevreji u XIV stoljeću nego danas. Svi građani RBiH su robovi, osim novopečenih tajkuna. Agresorske države su nagrađene, a što je najgore – ide se za tim da ih se amnestira. Bosna u kojoj je počinjen genocid i na koju je izvršena sudski dokazana agresija i sa istoka i sa zapada – je kažnjena i ona je u magarećijoj klupi. Korumpiranim političarima ovakvo stanje najviše odgovara jer im omogućuje pljačku naroda i državnih resursa – a u EU bi takvo što teško mogli. Oni nikada neće tražiti RBiH niti ulazak u EU, dapače, ukinuće RBiH, ignorirat će EU i demokraciju. Inzko ne zna ni je li pošao, ili je došao. Ali, zna jedno – genocidna RS je neupitna jer ga je tako instruirala i za to platila EU.
.
Pišem Vam u svoje osobno ime, ali mislim kako se mogu pozvati na stotine hiljada patriota RBIH koji misle slično ili isto: sada je krajnje vrijeme da se proglasi Republika Bosna i Hercegovina jer je jedino ona legalna. RBiH nije proizvod ni genocida niti agresije, nije nikoga napadala. RBiH se branila i pored embarga; RBiH je rezultat antifašističke volje njenih građana – kako iskazane 1943. na i Zasijedanju ZAVNOBiH-a, tako i na referendumu 1992., a i u borbi za slobodu od 1992. – 1995. Nema većeg stepena demokracije od referenduma provedenog u RBiH. Zašto EU ignorira tu demokratsku volju građana RBiH!?
.
Već sam Vas ranije informirao kako na Facebooku postoje patriotske grupe koje traže povratak u život Ustava RBIH i to na osnovu međunarodnih koncencija, presuda najviših sudova, a i važećeg Ustava RBiH. Grupa u kojoj se nalazim broji blizu 72.500 patriota. Manje ih je nego u vrijeme kada sam Vam poslao zadnju poruku jer ih hvata beznađe i nemoć, apatija i razočarenje…
.
Molim(o) Vas, u ime svih žrtava, u ime prognanika, u ime svih kojima je na bilo koji način i bilo ko učinio nepravdu i zlo, da budete hrabri zastupnik ideje povratka u život jedino važećeg Ustava RBIH. U tome ćete imati podršku svih patriota u okviru Pokreta za RBiH koji broji oko 300.000 građana. Povratak u život legalne RBiH je najveća kazna za sve zločince i zločinačke države, a najveća satisfakicija za žrtve. Europa bi time pokazala da joj je do pravde, da ne mrzi Bošnjake i da ih ne pretvara u europske Palestince bez prava čak i u nadu… Ako uspostavimo RBiH to će biti jasan signal kako se zločin i genocid ipak ne isplate. Mi smo zahvalni za rezoluciju EU o Srebrenici, ali nam je više stalo do pravde koja nam je uskraćena i kao državi i kao njenim građanima.
.
Kakva je to Europa koja ne haje što se fašizmom i nepravdom pokušava uništiti jedna od njenih najstarijih država!!!
.
Nadam se kako i Vi kao i drugi članovi EU Parlamenta ipak držite do pravde, da vas grize savjest zbog RBiH i njenih građana. Molimo vas, pokažite i dokažite to na djelu! Izborimo se zajedno za naša prava i RBiH! Učinite sve što je u Vašoj moći kako bi se naš glas čuo u EU i svijetu, ali i u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru! Ovako zbilja vise ne ide. Mi Bosanci i Hercegovci gledamo u Vas kao jednog od rijetkih prijatelja koji je i do sada više puta ujedno bio i naš glas u EU! Budite uz pravdu, čime ćete biti ponovno i uz nas i RBiH! Hvala!
.
Ibrahim Halilović, moderator Facebook grupe koja zahtijeva povratak u život Ustava RBiH
.
(Pismo je prošireni dio poruke upućene gospođi Fajon preko FB)
Prof. dr. sci. Nedžad Korajlić, dekan Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Univerziteta u Sarajevu: BILO JE MNOGO PROPUSTA POVODOM SMRTI RAHMETLI AKADEMIKA SULEJMANA REDŽIĆA
(Mustafa-aga, utemeljitelj Varcar Vakufa: (Neka han bude) „Stalno svratište onima koji dolaze i prolaze“)
MAJDAN. Ovdje je bio Vukeljin han koji je sagrađen oko 1886.g., kada se u Sinjakovu otpočelo s kopanjem bakarne rude. U njemu su najviše konačili radnici majdana, a od 1893. i radnici talionice. Kako se s radom prekinulo 1914., zatvoren je i ovaj han.
PREVILE. Pet km pred Varcarem bio je han Nike Malića za seljake.
VARCAR VAKUF, danas Mrkonjić-Grad, osnovao je na teritoriju sela Gornje Kloke carski kizlar aga Hadži Mustafa (Bejazić) prije decembra 1590. g. 1
Među zgradama što ih je ovdje podigao Mustafaga bio je i karavansaraj sa dvadeset soba i velikim podrumom, a zvao se i musafirhana.2 Održao se do jedne provale uskoka, koji su krajem XVII vijeka spalili ovu varošicu. Ta zgrada nije više nikada obnovljena.
Krajem prošlog stoljeća (XIX stoljeća, prim. I.H.) bila su ovdje dva dobra hana.
Panorama Varcar Vakufa – s početka XX stoljeća
Han A g e C e r i ć a, koji je držao sam vlasnik do 1930. g., a kasnije, po njegovoj smrti, han je držao njegov sin Sulejman. Kako je za njegova vremena podignut hotel, njegov je han postao prenoćište za seljake i nije više prehranjivao goste. Pred sedam godina istu je zgradu za seosko prenoćište iznajmilo je ovdašnje Ugostiteljsko preduzeće.
Varcar Vakuf između dva svjetska rata – doba kada su postojali hanovi i karavan-saraji
Han M e h e Že r i ć a sa dobrim prenoćištem i hranom radio je do Prvog svjetskog rata. Kasnije je ovaj han kupio Osman Medić i držao u njemu prenoćište i kafanu za težake, pa još i danas Osmanova žena drži težačko prenoćište, samo u drugoj kući, jer je ona stara porušena.
ROGOLJI su selo 8 km iza Varcar Vakufa. Do 1930. radio je ovdje han Save Vukovića. Bio je starijeg datuma.
_____________
1 Isprava u Vakufskoj direkciji u Sarajevu, broj 263. Regest Alije Bejtića
2 Isprava u Vakufskom povjereništvu u Mrkonjić-Gradu
Han – hana, (an, ana) m. pers. – zgrada (kuća) koja služi za svratište i prenoćište putnika. Hanovi se nalazi po gradovima i na drumovima. Veći hanovi su građeni tako da je u sredini zgrade prostrano nenatkriveno dvorište, gdje se vrši istovar trgovačke robe. Prizemne prostorije takvih hanova sastoje se od kamenih magaza sa gvozdenim vratima osiguranim od požara… (Škaljić, Turcizmi i srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost Sarajevo, str. 309.)
_____________
O Mustafa-aginom karavansaraju – hanu – musafirhani
O Mustafa-aginom hanu – karavansaraju – musafirhani, u ispravi o vakufljenju – Vakufnami, koja je pisana u Istambulu u između 10-20. februara 1595. godine nalazimo ove retke:
„Kada je (vakif Mustafa-aga, prim I.H.) uvidio da u vakufe spada i da je dobro djelo podići časnu džamiju, a prema sadržini Kur'anske rečenice koja uputu daje (povećava: Bogomolje podiže onaj ko vjeruje u Allaha i sudnji dan, kao i prema značenju česne izreke Muhamedove: Ko podigne bogomolju Allahu za ljubav, Allah će mu sigurno podići kuću u raju, uvidio je da je spomenuta džamija potrebna. Prema sadržaju izreke kojoj se treba pokoravati: Voljeti domovinu to je sastavni dio vjerovanja, učenom srcu, koje čistotom zrači, želja mu je ljubav, prijateljstvo, vezanost i bliskost. To potvrđuje i sadržaj izreke: Prvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža.
Pred kadijom, Mustafa-agin opunomoćenik u vakufljenju (vakil, op. I.H.) je izjavio: „Moj opunomoćitelj, ugledni gospodin, je ranije u spomenutoj kasabi sagradio i uvakufio: jednu čvrstu građevinu pokrivenu olovom da bude džamija; lijep mekteb za muslimansku djecu, jedan čvrsti i visoki han od dvadeset soba (odžaka) za bijedne i siromašne, moćne i nemoćne; u njegovoj blizini dvadeset i četiri dućana, te od spomenutih dućana odvojeno jednu pekarsku furunu. Nakon uvakufljenja dao je opće odobrenje svim vjernicima da u časnoj džamiji obavljaju obavezne molitve. Nakon što je izdato sultansko odobrenje, da svi vjernici, i odlični i obični, skupno obavljaju pet dnevnih molitava, obavljena je molitva petkom, dato je odobrenje da svi putnici namjernici odsjedaju i noćivaju u udobnom hanu, da to bude stalno svratište onima koji dolaze i prolaze. I spomenuti mekteb i dućane nakon uvakufljenja predao je navedenom muteveliji. Za izdatke srećnih vakufskih objekata uvakufio je 674.100 akči i predao spomenutom muteveliji…“
Odredio je uvjete pod kojima će se uvakufljeni objekti i novac koristiti i čuvati, pa kada je i u pitanju han.
U Vakufnami piše:
„Dalekovidi vakif – neka ga Allah sačuva od straha sudnjeg dana – postavio je slijedeći uvjet: Osobi koja je handžija neka se dade 4.000 akči kao glavnica za nabavku (pripremu) zobi i ječma putnicima. Spomenuti iznos neka bude vakuf isključivo za ovu svrhu. Handžija osim što mora da bude pobožan moralno ispravan i stalno nastanjen, on mora da bude poznat službenicima vakufa, naročito da uživa povjerenje hatiba i imama. Spomenuti iznos neka mu se preda iz ruku mutevelije uz njihovo jamčenje i posredovanje. Mutevelija u ovom pitanju nije samostalan. Treba da pazi da 4.000 akči koje su uvakufljne da služe kao glavnica i ne budu upropaštene. Kada handžija umre ili napusti han, posredstvom vakufskih službenika i jamaca novac se oduzima i daje drugom i valjanom čovjeku koji ima stalno boravište (u kasabi) i neka se na zakoniti način uzme jamac.“
*
Šta su hanovi?
„Ulaskom Bosne u sastav turske države, saobraćaj je znatno porastao. Bosnom se tada mnogo više putovalo nego u srednjem vijeku. Uz glavne i sporedne drumove po selima, varošicama i varošima podizani su karavansaraji i hanovi…“
„Počev od 1462. do prvih decenija XVII stoljeća nema skoro nijednog znamenitog vakufa bez hana, a baš u to vrijeme pada razvoj naših najvećih gradskih naselja.
Hanovi su u prvm redu služili za odmor i prenoćište putnika kiridžija i njihovih karavana, ali u njima se i trgovalo. Kada se počela u našim krajevima piti kafa i po hanovima točiti alkoholna pića, hanovi postaju kafane i krčme. U njih dolaze ljudi iz mjesta na kafu i razgovor. Putnici donose vijesti iz raznh krajeva i pričaju svoje doživljaje s puta. I u hanovima po putevima saznaju okolni stanovnici od putnika razne novosti u kafani ili krčmi hana.“
„Iz raznih putopisa XVI i XVII stoljeća, kao i iz iskustva, znamo da je bilo različitih hanskih zgrada.
Najprostija hanska zgrada bila je slična staji. To je prizemna osnovicom pravokutnika, zidovi su joj 2 – 2.50 m visoki, građeni od brvana, kamena i ćerpiča s krovom na četiri vode, prekrivenim šimlom. Vrata su obično u sredini jedne od dvije dužih stranica i tako velika da kroz njih može komotno proći konj pod tovarom. U zidovima je po koji malen otvor – prozor, na krovu je jedna ili više badža. Unutra je jedno ili dva ognjišta da se putnik ogrije i, ako je pokisnuo, osuši odjeću. Osim toga, nalazila s ei po koja klupa na kojoj je putnik spavao. Uz putnika je bio i njegov konj, ako ga je imao. U zidovima su bile ponegdje vješalice, ali je bilo hanova iz bez njih, pa su ih putnici sami sa sobom nosili.“
Izvori:
Hamdija Kreševljaković: Hanovi i karavan-saraji u Bosni i Hercegovini, Naučno društvo Bosne i Hercegovine, Djela, Knjiga VIII, Odjeljenje istorijsko-filoških nauka, Knjiga 7, str. 9, 17, 135.
VAKUFNAMA CARSKOG KIZLARAGE MUSTAFE, SINA MEHMED-BEGOVA Istambul, prva dekada mjeseca džumada II 1003 = 11-20. februara 1595. godine.
Ko i kako provodi zaključke Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine kada je u pitanju narušavanje i kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda od strane Republike Srpske prema Islamskoj zajednici, njenoj imovini i muslimanima u Mrkonjić-Gradu?
Po predmetu broj CH/01/7701 u sporu Islamske zajednice Mrkonji-Grad protiv Republike Srspke, Sud za ljudska prava Bosne i Hercegovine je 22. decembra 2003. objavio je slijedeće:
Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, na plenarnoj sjednici održanoj 4. prosinca/decembra 2003. sa sljedećim prisutnim članovima: gospođa Michele PICARD, predsjednica, g. Mato TADIĆ, potpredsjednik, g. Dietrich RAUSCHNING, g. Hasan BALIĆ, gđa. Rona AYBAY, g. Želimir JUKA, g. Jakob MÜLLER, g. Mehmed DEKOVIĆ,g. Giovanni GRASSO, g. Miodrag PAJIĆ, g. Manfred NNOWAK g. Vitomir POPOVIĆ, g. Andrew GROTRIAN, g.Ulrich GARMS, tajnik, gđa Olga Kapić, zamjenik tajnika, gđa Antonia de Meo, zamjenik tajnika.
Razmotrivši navedenu prijavu (Islamske zajednice Mrkonjić-Grad protiv Republike Srpske) podnesenu u skladu sa članom VIII (1) (Human Rights – Ljudska prava) Sporazuma (the Agreement) Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini…, zaključio je::
Sa 12 glasova za i jednim protiv, proglašen je nedopuštenim zahtjev RS da se odbije obnovu Kizlagarina džamije.
Jednoglasno je zaključeno kako je do prijave IZ protiv RS Domu za ljudska prava RS uskratila IZ pravo djelotvornog pristupa sudu koje je zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (član 6, stav 1) (čime je onemogućena u sprečavanju otimačinu svoga vlasništva.)
Panorama Varcar Vakufa sa Kizlar-aginom džamojom – desno, pri vrhu
Jednoglasno je zaključeno kako je RS uskratila prava Islamskoj zajednici slobodu religije čime su prekršene odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (član 9, stav 1)
Jednoglasno je usvojen zaključak kako je RS uskratila prava Islamskoj zajednici na mirnom uživanju posjeda koje je zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1 Konvencije, čime je RS prekrišila taj Sporazum.
Jednoglasno je odlučeno kako je RS diskirminirala Islamsku zajednicu u uživanju njezinog pravo na slobodu vjeroispovijesti koje je zajamčeno člankom 9. Konvencije i mirno uživanje svojih posjeda koje je zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, čime RS krši sam članak Sporazuma;
Sa dest za i tri glasa protiv, naleženo je RS da do 31. ožujka/marta 2004. vlasništvo parceli br. 26/82-1 prenose na Islamsku zajednicu, te da se IZ dopusti ograđivanje u obodu parcele bez bilo kakve daljnje opstrukcije ili smetnji;
Jednoglasno je zaključeno da se naredi RS – da uzme u obzir sve buduće zahtjeve podnositelja za izdavanje dozvole za rekonstrukciju Kizlaragina džamije na parceli br. 26/82-1 u dobroj vjeri i da da dozvolu bez nerazumnih uvjetovanja;
Jednoglasno – da tužena strana – Republika Srpska – najkasnije do 22. siječnja/januara 2004. ukloni sve automobile, privremene objekte sa parceli br. 26/82-1, kako bi mjesto bilo ograđeno, te spomenuti posjed vraćen Islamskoj zajednici.
Kizlar-agina – Mustafa-agina džamija u Varcar Vakufu s početka XX stoljeća – crtež nepoznatog autora
Također je jednoglasno usvojen odluka da tužena strana (RS) poduzme sve potrebne mjere kako bi se osigurala isplata iznosa naknade za oduzimanje zemljišta i da se ponovno procijeni njegova vrijednost na temelju današnjih cijena, ali i nova ponuda za novčane naknade za oduzimanje zemlje na parceli br. 26/82-2 s tim da nova ponuda ne iznosi manje od 20.000 KM.
Naređeno je Skupštini opštine uplata akontacije na novčanu naknadu u iznosu od 20.000 KM najkasnije do 22 siječnja 2004.
Kolobara – gradski trg sa Mustafa-ginom džamijom, poštanska karta s početka XX stoljeća
Sa 10 glasova za i tri protiv, naređeno je da Skupštini opštine Mrkonjić-Grad isplata Islamskoj zajednici najkasnije u roku od 22. veljače 2004. iznos od 50.000 KM (50.000 konvertibilnih maraka) putem kompenzacije za naknadu nematerijalne štete. Jednoglasno je odlučeno da RS isplaćuje 10 posto kamate ako na vrijeme ne uplati navedene sume odštete po godišnjoj stopi od 10% (deset posto).
Jednoglasno – naređuje se Republici Srpskoj da izvijesti Povjerenstvo za ljudska prava i Ustavni sud do 22. veljače/februara 2004., a ponovno na 31. ožujka/marta 2004. o koracima koje je poduzela u skladu navedenim nalozima.
Pogled na Kizlar-aginu džamiju iz Donje Mahale, zimi, šezdestih godina prošlog stoljeća
Kratka istorija događaja koji su prethodili ovom sporu
Kizlar-agina džamija je podignuta na zemljištu kojeg je na velikom području današnjeg grada i okoline pošteno zarađenim novcem kupio, pa uvakufio Mustafa-aga, Kizlar-aga.
Do pred posljednji agresivni i barbarski rat protiv Republike Bosne i Hercegovine i Mustafin Vakuf se krunio i osipao. U Vlasništvu Islamske zajednice koja je brinula o vakufima, ostalo je u posjedu samo nešto preko dva dunuma zemlje u središtu grada uz Mustafaginu džamiju i nešto šume na obronku Lisine.
Kizlar-agina džamija je proglašena nacionalnim spomenikom kulture i stavljena pod zaštitu države (SFRJ – vodila se pod brojem 59/02).
Fotografija Kizlar-agine džamije preuzeta iz prvog turističkog prospekta grada
U novembru 1992. po nalogu srpskih vlasti koje su osigurale i minere i eksploziv, srušena je (i) Kizlar-agina džamija. Prilikom prvog barbarskog podhvata, eksplozija nije dokrajčila i minaret, pa je on stručno srušen naknadno, uz odobravanje i aplauz prisutne publike. Biva, munara je ugrožavala prolaznike i promet!
Potom je Skupština opštine Mrkonjić-Grad naredila uklanjanje ostataka srušene džamije, te odvoz materijala na deponiju smeća na Grabežu.
Mjesto na kojem je 400 godina stajao najznačajniji gradski objekat, poravnano je, pretvoreno u parkiralište automobila i smetljište.
Mjesto na kojem je bila Kizlar-agina džamija; najvažniji i najstarjiji gradski objekat – nacionalni spomenk kulture pod zaštitom države, srušile su sropske vlasti barbarskom rukom srpskih minera; i ovaj sakralni objekat dužni su obnoviti vlasti RS, ali to za sada niko ne traži
Do agreseije na RBiH – važećim urbanističkim planom , na mjestu džamijskog kompleksa koji je obuhvatao i mezar, nije bila dozvoljena nikakva gradnja niti bilo kakvo narušavanje kompleksa zaštićenog nacionalnog spomenika.
Ali, nakon rušenja džamije, vlasti RS donose svoje zakone i urbanističke planove, po kojima je vakufsko preko noći oteto i postalo opštinsk vlasništvo. Srpske vlasti po hitnom postupku dodjeljuju to zemljište građevinskoj firmi uz ekspresno izdatu dozvolu da na mazarluku gradu “privremene objekte” – koji će kasnije nezakonito postati – stalni. O svemu tome srpke vlasti nisu obavijestile pravog i jednog zakontog vlasnika – Islamsku zajednicu, čime je Islamskoj zajednici uskraćena mogućnost žalbe i sudskog postupka u traženju otetog. (Skupština opštine, u obrzaloženju Domu za ljudska prava je navela kako nije znala kome će dostaviti tu odluku, pa ju je samo istakla na oglasnoj ploči nadležnog sekretarijata. Osam dana. Sve po “zakonu”.)
Tzv. „privremeni“ građevinski objekti koji su po odbrenju srpskih vlasti podignuti na vakufskoj zemlji (na mezaru, na kojem prethodno nisu eksmirani ostaci pokopanih!!!) postali su stalni, srpski…
Preko neograđenog vakufskog zemljišta gdje je bila džamija, utabana je pješačka staza koja vodi do „privremenih“ objekata podignutih bespravno na otetom mezaru; to je najkraći put iz središta grada do birtije „Srbija“ (Србија) čija reklama strči i prkosi kroz provaliju koja je napravljena na mjestu gdje je bila džamija Mustafe-age i na čijoj se drugoj strani ponosno vihori zastava Srbije.
Grad je promijenio svoje vjekovno ime 1924. Godine, naređenjem iz Beograda.
Spomenik kralju koji nikada nije privirio u ovaj grad, podignut je bez puno otpora IZ na vakufskoj zemlji.
Spomen-dom ZAVNOBiH -a – na muslimanskim kostima mezara Mečet
Starosjedici su dijelom pobijeni. Oni koji su ostali u gradu za vrijeme okupacije, služili su kao srpsko roblje. Mnogi su rastjerani ili političkim manipulacijama i obmanama – raseljeni. Srpski nacionalisti su grad proglasili srpskim stalno šaljući poruke kako muslimani i katolici (spcijalno Bošnjaci!) nemaju šta tražiti u „sto posto srpskom gradu“.
Na lažima, falisifikatima povjesnih činjenica, sto puta ponovljena laž bi trebala postati istina pričama kako je utemeljitelj grada Mustafa-aga bio Srbin. Falsificirali su ne samo njegovo porijeklo, nego i priču kako su ga Turci, nakon što su mu ubili oca baš tu, na mjestu gdje
će kasnije podići džamiju, odveli u janičare. Baš je tada mali (Mustafa) „ćerao“ zvrk, sav se zadao u kamdžijanje čigre, kada su naišli Turci i otrgli ga i od zvrka, i kamdžije i od zavičaja. Do Carigrada je otklimao u sepetu, na konju, sav u suzama. Jah!
Niti je Mustafa-aga bio Srbin, niti mu je otac ubijen, niti je nasilno odveden u janičare.
Spomenik kralju Petru – podignut na Kolobari, na vakufskoj zemlji
Istina je kako Srbi ne grade, nego ruše džamije, a vakufsko zemljište otimaju i prisvajaju, što je (ozakonjena) praksa i u ratno i u mirno doba. U današnjem Mrkonjiću nema ni traga ni vakufu, ni njegovom utemeljitelju. Veliko područje Mustafina vakufa – koje je služilo svim građanima – otuđeno je. Kako je to rađeno, najbolje svjedoči primjer „barćke zgrade“ koja je podignuta na vakufskoj zemlji, i to na mjestu gdje je bila mahalska džamija – mesdžid. Isti je slučaj i sa kompleksom Doma ZAVNOBiH-a (koji je preko noći postao dom srpske vojske!!!) koji je podignut na mezaru Mečet. I ne samo Dom ZAVNOBiH-a, nego i birtija i drugi „poslovni objekti.“ I, pojeo vuk magarca!
Nema više nekakvih tragova o Mustafa-agi kao najzaslužnijem grđaninu, a sasvim malo je ostalo i od njegova vakufa.
Stalna srbijanska zastava na “privremenom” objektu restorana “Србија” – na mezaru
Džamiju nisu srušili ni uskoci Stojana Jankovića kada su pljačkli i spaljivali grad, niti ju je srušio „Švabo“ niti Italijan, a ni ustaše ni četnici u II svjetskom ratu. Četnici su samo odnijeli neko hrastove dirjeke, ali džamiju nisu dirali! Srušili su je četnici koji su poslije II svjetskog rata obrijali brade i njihovi sinovi i unuci.
Panorama “sto posto sroskog grada” bez ijednog traga o utemeljitelju grada – Mustafi-agi – grada u kojem je ostala šaka muslimana kojima su srpske vlasti pogazile ljudska prava, a Islamskoj zajednici uskratila pravo na slobodno ispovijedanje vjere otevši joj i vakufsku imevinu nakon rušenja najstarijeg objekta u gradu – Kizlar-agine džamije
Zbog posljednje i najgore otimačine vakufskih dobara, imao je posla i Sud za ljudska prava Bosne i Hercegovine koji nije mogao narediti RS da obnovi porušenu Mustafa-aginu džamiju, jer nije bio nadležan za događaje do potpisivanja daytonskog Sporazuma, ali postoji obavezujuća odluka Komisije za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine koja takvo što nalaže RS, odnosno Skupštini opštine, ali – niko to ne zahtijeva. Onog ko to spomene, ne vole vidjeti u „Džamatu Mrkonjić-Grad“, a rički hodža pokušava zabraniti muslimanima kontakt sa takvim.
*
Nisam istraživao koliko se i šta od ovih odluka Doma za ljudska prava ispoštovalo.
Ali, neograđena provalija na mjestu Mustaf-agine džamije, te novopodignuti objekti na mezaru na kojem se drči reklama „Србија“ i vihori srbjanska zastava, dovoljno svjedoče o svemu.
Tvorci o sebi, stećci «po sebi», enciklopedisti po svom
NEKROPOLE DAORSON I RADIMLJA
«Se znamenje Kneza Nencu, Velikoga Kneza Bosanskoga, a postavi je sin njegov Knez Muven… I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo… Legoh 1094…», epitaf
Istina se traži, koja počinje s pitanjem. Kao što se historičar umjetnosti H. W. Janson pita: «Ko su bili Grci?» I daje pola odgovora: plemena grčkog jezika Dorci i Jonci su došla «na poluostrvo sa sjevera», oko 1100. godine stare ere… (?!). Onda nije čudo što se i mi pitamo: ko su i odakle su Iliri, bosanska hereza i stećci? Nejasno je, dakle, i porijeklo Grka, i Ilira koji se oko 1000-tih goduna stare ere pojavljuju, na zap. Balkanu, s centrom u Epiru, onda je «rješenje» da su autohtoni? Grčki ih mit dovodi u vezu sa Kadmom i Harmonijom, te zmijom koja obavija sina Iliriusa, što ih opet veže za Hetite Male Azije. S Grčkom ih veže kultura, snažni Rimljani Iliriju početkom nove ere, osvajaju, otud i ta veza i utjecaj. Pri tome nisu bili objekt, već subjekt. Kod Ilira se oko VII st. stare ere javlja umjetnost: figura i geometrijski oblici, trokut, romb, krug i spirala, kasnije oni u Bosni mrtvima podižu nadgrobne stele. U Bosni grade utvrđenja i sojenička naselja. U Daorsonu su pronađeni ostaci granitne skulpture Kadma i Harmonije, reljefi sa trinaest zmija i pet pari orlovskih krila; i u mitu je pola istine!
Mitraistička kultna gozba, reljef, Konjic
Pradavna ilirska Gradina iznad sela Ošanići kod Stoca je bila glavno naselje ilirskog plemena Daorsa s područja Neretve,nazvana«Bosanska Mikena». Grad je opasan dugim zidom šezdeset, debeo četiri, visok do pet metara, s dužinom kamenih blokova do tri merta, težine do deset tona. Gradina je imala veliki četvrtasti trg s ulicama, reprezentativnim i stambenim zgradama, ogromnom cisternom za vodu; dvije kule s kiklopskim zidom su štitile grad. U prastarom naselju Gradina je od 300. do 50. godine stare ere tek sagrađena, a potom je i srušena. Danas su tu zidine s ostacima ulomaka velikih grčkih amfora, sitne keremike i metalni novac s natpisom Daorson, zajednički jezik nije sačuvan.
Nadgrobne stele
Arthur Evans, eng. arheolog, vršio je arheološka istraživanja na Balkanskom poluotoku – Illyricumu. U spisima Reserches in Illyricum, 1883. godine donosi ulomke rimskog pisma i reljefe Mitraic iz Dalmacije i Bosne, ali ne i iliriske reljefe, koje donosi Enciklopedija, Zagreb, 1977. godine.
Iliri – zidine Daorsona II/I stoljeće stare ere
Iliri su oko 1000 godina prije dodira sa Slavenima svoje mrtve kremirali i sahranjivali ih postavljajući im nadgrobne stele. Međutim, kod domaćeg kršćanstva i pokrštenih Slavena, koji se (VIII/IX) spuštaju s Alpa iz Karantanije na Dinaru i Bosnu, izuzev skromnih bazilika… niti su što donijeli niti su šta ostavili. I način sahrane, je bez «kulture» sahrane: iznad humke zabodu drveni križ/krst, te o drugom simbolu i drugom načinu sahrane, osim biblijskog, nisu smjeli ni mislili. To je bila religijska zatvorena tradicija i praksa, koja traje 2000 godina. Stoga je stećak apsurdna ideja, što ne bi priznao i prihvatio ni Vatikan da mu se stado odvojilo ili otuđilo od kršćanske «ljubavi» kao što danas ne prihvata ni pojavu sv. Gospe.
Dualistička se umjetnost neslavena sintetizira i transformiše od kulture stanovanja živih na Gradini u kult stanovanja na nekropoli stećaka «kuće mrtvih». U slučaju bosanske vjere – te su mogućnosti bile otvorene. Jasno je da u umjetnosti tradicija naslijeđuje duhovne i materijalne vrijednosti svojih preda, da ih čuva, transformiše i kreira svoj novi izraz i stil. Nastavlja se kontinuitet iz jedne generacije u drugu, jer umjetnost ne nastaje iz ničega, nego iz nečega, jedna iz druge. Grci su brzo shvatili kako dalje hititi koplje uzeto s onog mjesta na kojem ga je neki drugi narod ostavio – Perzijanci, Indijci, Egipćani, Jevreji ili Kinezi, ali dok su drugi narodi imali svece, Grci su imali mudrace (Niče). Danas naši «sveci» umjesto čuvanja i džilita koplja, «s migom» iz vjerske «ljubavi» unutar zidina Gradine sprejom ispisuju i uz nekropolu stećaka Radimlja salijevaju nacsimbole? «Nitko ne može ljubiti ili mrziti, a da ne ljubi ili ne mrzi nekoga», Hartmann.
Dvije sahrane i dvije vjere
Kako se god, kult Mitre iz Perzije (XIV st. stare ere), kod nas u rimskom periodu pojavio u Jajcu, Konjicu…, kako se god Romi iz Indije pojavljuju na gori Atos 1100-tih godina, u Dubrovniku 1362. u Norveškoj 1515…, holandski slikar Frans Hals (1580/1666) je Rom, djelo Ciganka…, tako umjetnost Asirije i Perzije (VIII/VII st. stare ere), e-migracijom maniheja, za vrijeme Kulina bana, bašitine stećci.
Čovjek s podignutom rukom, nekropola stećaka Radimlja kod Stoca XI/XV/XVI stoljeće
«Radimlja, nekropola stećaka iz XV i XVI stoljeća, u obliku sanduka i sljemenjaka (kuća) s motivima: tordirane vrpce, štitovi i mačevi, krstovi, ljudske i životinjske figure, scene lova, kola i turnira: muške figure s podignutom rukom, lukom i strijelom ‘vojvodske figure’. Ističu se klesari: Miogost, Bolašin Bogočić i Ratko Brativo(n)ić. Nekropola je jedna od najznačajnijih stećaka u BiH» (Benac, Bešlagić). Međutim, ako je «Pravoslavnu crkvu u Ošanićima vjerojatno podigao prije 1505. vojvoda Radosav Hrabren-Miloradović koji je i sahranjen u njenom predvorju», ako je «na njegovoj nadgrobnoj ploči isklesana ruka sa lukom, poznati motiv sa stećaka…» (V. Bogičević, Đ. Basler, Đ. Mazalić), zašto on onda nije sahranjen na nekropoli stećaka? Nije trebalo doći do zamjene historijskih vrijednosti: domaći enciklopedisti Daorson obrađuju pod jedinicom «Ošanići». Tvrdnje da je «nekropola stećaka iz XV i XVI stoljeća», te da se po «natpisima na 5 stećaka nekropola pripisuju feudalnoj porodici Hrabrena-Miloradovića», iznenađuje. Kao što se danas u internetu nudi stećak u Radimlji iz 1094. godine s prelijepim epitafom, što znači da nekropola nije iz XV/XVI, već iz XI/XVI stoljeća? Stoga svojatanje stećaka čitaocu sugeriše da sumnja i u eventualnu istinu; da «odbaci sve čemu su ga učili i što je morao usvojiti u vjeri o vjeri i sumnja u sumnju», Descartes. A upravo se tu samo radi o kultu dvije sahrane i dvije vjere u jednoj porodici, o hrišćanskoj sahrani u crkvi, groblju i pod krst/križ, i bosanskoj na «svojoj zemlji» i pod stećak, uz «prelijetanje» ljudi sa, i u svetri religije, kao i:
Stjepan Tomaš, bosanski kralj, prvo bogumil, zatim katolik. Dvaput kršten, dvaput se ženi bogumilkama Vojača, i Katarina Kosača koja prelazi na kršćanstvo. On se obavezao Ugarskoj i papi da progon i pljačku bogumila iz Bosne, zato je na heretičkom Humu nastao zavidan broj stećaka. Ubio ga sin (L. Kuba) iz prvog braka 1461. i postao kralj Stjepan Tomašević.
Estetski odgoj
Logična je tvrdnja da se «Bosanski stil na stećcima i metalu transformiše u bosanske nišane i umjetne zanate Baščaršije», Wenzel. Sa, i bez Turaka ovdje, «svaka se umjetnost traži, i kada ona sama sebe nađe, ona onda nema više šta da traži i sama se gasi», Hegel.
Čovjek s podignutom rukom, nekropola stećaka Radimlja kod Stoca XI/XV/XVI stoljeće
Estetsko je u umjetnosti osjetilni i čulni doživljaj, fenomen, refleks… koji se nalazi u čovjekovoj biol-psih-soc. podsvjesnoj strukturi, koja se potom u «susretu sa sobom» prepoznaje. Estetsko je kao promjenljiva kategorija od Platona «imitacija imitacije» u renesansi proporcija i kompozicija, pojava ideje, najdublji instinkti…, danas je to «pokret i napetost»…
Dok je umjetnik kreator umjetnsti, estetsko je fenomenalno pojavljivanje u subjektu posmatrača umjetnosti. Ono može biti, čak i ružno, kao i život što je. «Svako se bez ukusa brani, sa: svako ima svoj vlastiti ukus», kojeg Kant uvjetuje prirodnom dispozicijom i estetskim odgojem. Da li je neka pojava lijepa, da bih dokazao da imam ukus, važno je što ja iz nje u sebi proizvodim. Pri tome Kant u estetskom isključuje svojatanje ili korist. Estetsko je prvi kontakt i prvi čulni doživljaj sa stećkom, prije predstave, koja je sama po sebi umjetnost, i umske rasprave o njemu do pojma ili istine koja se traži.
Ne postoji neka nauka o lijepome, već samo kritika lijepog, niti postoji lijepa nauka, već postoji samo lijepa umjetnost. Za prosuđivanje lijepih umjetnosti potreban je ukus, za tvorbu lijepih umjetnosti potreban je genij, piše Kant. Prirodna ljepota jest neki lijep kamen, umjetnička ljepota je lijepa likovna predstava u jednom kamenu. Iako je stećak nadgrobni spomenik, on je u formi kuće. Genij je i na toj kući figurativnim reljefima zaobišao predstavu ružne smrti, te se alegorijom i simbolikom odlučio za lijepi život, pa se u posmatraču stećka pojavljuje radosti života, a ne tuga smrti.
«Tamni vilajet» i «prkos od sna»
Narodi koji su lišeni umjetnosti, povijesti i umnosti, piše Abdulah Šarčević u djelu Sfinga Zapada, i dodaje, ostaju zauvijek u tmini nijeme prošlosti. «Veliki su došli na svijet da bi bili slušani, međutim, vijekovima mogu oni nestati dok čovjek ponovo ne čuje njihov govor», Parmenid. Tako «Život dahće pod stalno rastućim teretom i terorom prošlosti». Možda je samo tako u Bosni? «Kako? Zar je čovjek samo božji promašaj? Ili je bog samo promašaj čovjeka? Crv kojeg su nagazili, počinje da se izvija. To je razumljivo. On time smanjuje vjerovatnost da ga ponovo nagaze», Niče. Stoljećima na stećcima epitafom mrtvi mole žive «nemojte na stećak stati».
Od bosanske praslike Ilirije, «Zemljice Bosne», heretika – maniheja/bogumila i njihovih stećaka u njoj, egzistira dvojnost: ljubav i mržnja, «ljubav iz mržnje» ili «mržnja iz ljubavi». Osmanlijskim osvajanjem Bosne javlja se izraz «vilajet»: velika administrativno-teritirijalna jedinica, dijeli se na sandžake, izraz i za rodni kraj, zavičaj, spominje se i u narodnim pjesmama. Nakon toga desio se masovni prelazak bosanskih heretika na islam. Potom se u naše vrijeme iz mržnje «vilajetu» dodaje prefiks «tamni», iz ljubavi se javlja pjev «prkos». I u filmskoj umjetnosti danas dominiraju dvije tvorevine «Ničija zemlja» i Zemlja krvi i meda».
Stećak u Hodovu
Nedavno izdavač sporne monografije Stećci, Ž. Ivankovik, piše «da se islam širio na maču, a kršćanstvo ljubavlju». Kada je sva vjera u vjeri, i jest i nije tako. Istine radi, kto zna koji je po redu, ali je posljednji križarski rat za Kristov grob bio, čak onaj dječački, kada su ta nedužna bića brodari Marselja povezli ka Jerusalemu pa ih, iz ljubavi, skrenuli i prodali u Egipat. Znam da je to kod nekih brzo otišlo u zaborav, a pogotovu: da je davnih stoljeća iz mržnje prema hereticima Bosne, ili rubio, ili im je stalno visio nad glavom «Damoklov mač». Doduše, danas je na sceni jedan zaokret: stoljetna mržnja prema bogumilima obrnula se u ljubav prema njihovim stećcima. Prije nasilja i pustošenja ugarskih križara, tvrdi se, da nije bilo neslaganja bosanske hereze s katoličkom crkvom, kasnije, iz mržnje i ljubavi, jest.
Od pada Bosne pod tursku vlast (1463), se u takvom ambijentu, spominju «prvi masovni prelasci na islam, koje Paul Riccaut naziva Poturicama (nevjerojatno tek) 1660-tih godina. Solovjev tu potrebu povezuje vjeovanjem Bosanaca, koji su prihvatili islam s običajima preostalim od bogumila», piše Fine V. H. Jahn. “Vevjerojatno tek», jer u drugim izvorima stoji: Turci 1435. zauzimaju utvrdu Hodidjed, gdje se oko 1460. godine razvija jezgro Sarajeva, naravno sa muslimanskim domaćim ljudima; primjera radi, za selo Knežina heretika Radenovića i Pavlovića u nahiji Olovo, stoji: «Od dolaska Turaka 1479. do prve islamizacije je prošlo svega 6 godina, tako da 1606. godine ima 81 muslimansko domaćinstvo, džamiju Sultan Selim hana…». U isto vrijeme su bili značajni pojedinačni prijelazi: brat Katarine Kosače – heretik, knez Stjepan (1454-1517), prvi na Humu, prelazi na islam i postaje Ahmed-paša Hercegović, kao i njene dvoje djece, prvi u Bosni, Katarina – Emina, i Sigismund (1450-1490), koji postaje Ishak-beg Tomašević…
Kolo
Ne bih ovdje dalje citirao velikog filozofa Ničea i ono šta on misli o religiji, ne bih ni navodio ovdje verbalne niti stvarne dokaze, izuzev skorašnje polemike jednog reditelja i jednog glumca u Sarajevu u kojoj prvi izjavljuje: «Ja mrzim Bosnu jer je Bosna zemlja mržnje», drugi prijeti… Da su ovi «mladi» oni «stari» i da su kojim slučajem živjeli u srednjem vijeku kada nije postojala nikakva estetika, gdje se umjetnost povezivala sa jeresi, kiparstvo zlom, a kazališni glumci «upregnuti đavoli», iako su talentirani bile bi im tijesne «daske koje život znače», ovako «nikom ništa». Zatim i ono što je bajato/friško ide u korpus «šejtanska posla». Tekst polemike «Iz neobjavljenog svjedočanstva Esada Bibanovića o Maku Dizdaru: povodom diskvalifikacije književnih legendi Skendera Kulenovića i Maka Dizdara…». Od krilatice «Baština je uteg na nogama, krila na ramenima» (Begić), ostade ideja koja lomi «krila na ramenima». Tako da to sve miriše na «sačuvaj nas bože»! Slično je prošao i srednjovjekovni Averroes ibn Ružd, najkrupnija figura arapske filozofije na Zapadu, Španija, «Aristotel je objavio prirodu, Averroes Aristotela». Izvršio je golem utjecaj na razvoj srednjovjekovne arapske i europske renesansne filozofije; ali je «skrenuo s pravog puta», nakratko morao u progonstvo, da bi kasnije njegove pristalice – latinske «averroeste» kritikovalo i kršćanstvo; istovremeno je živio i mladi filozof Suhravardi u Perziji, «mladi» jer ga proguta vjerski mrak, kao heretik je baštinio ideje zaratustrizma-maniheizma, kao i bosanski heretici: niti su bili pravoslavni niti su bili katolici, već dualisti. Istini za volju, bilo je nedefinisanih skupina «U gornjem toku Neretve bilo je šesnaest bogumilskih porodica, koje su bile kršćanske, ali su odbijale franjevce i pravoslavne sveštenike», F. G. Martić. Papinski izvori govore o herezi u Bosni, o manihejskom dualizmu – bog i satana, o bosanskom krivovjerju.
Ali i prije «tamnog vilajeta» u Bosni, davnih je stoljeća, i van nje i u njoj bilo i «tamnih stoljeća». U izvorima Nemanjine Srbije, XII stoljeće, protiv «lukave jeresi» stoji: «Jedne popali, druge kazni, treće progna… učitelju njihovu jezik ureza u grlo, a nečastive knjige spali». Drugi izvor ističe kako je u XIII stoljeću centar francuskih katara bio grad Toulouse, ali su njeni posljednji sljedbenici gnostičko-manihejske sekte u «Montseguaru 1243. godine, živi spaljeni». Onda su dobro prošli bosanski heretici, kada ih je 4o.ooo, dvaput kršten kralj Stjepan Tomaš 1449. godine, otimajući njihovu zemlju, prevodeći «mržnju u ljubav», a «danas» ih ini, kosti njihove i stećke svojataju, samo protjerao iz Bosne na Hum. Dobro su prošli Kulenović i Dizdar. Oni su mrtvi diskvalificirani iz korpusa nacionalnih književnosti, ali je, kao heretik Dante Alighieri 1302. živ protjeran iz Firence, a Giordano Bruno je 1600. u Rimu živ spaljen.
Radimlja kod Stoca – nekropola
Ali da se vratimo spomenutoj heretičkoj umjetnosti stećaka – vizuelnoj. Mi neposredno saznajemo da očima možemo da gledamo. Isto tako neposredno upoznajemo i spoljašnju strukturu oka, koja sadrži uslove, njegove moguće upotrebe, te dakle saznajemo kauzalitet na osnovu mehaničkih zakona. Međutim, ja se mogu, piše Kant, poslužiti takođe kamenom da bih njime nešto razbio ili da bih s njime nešto gradio.Svrha i forma oka odgovara svrsi i formi Sunca i Mjeseca – izvoru i refleksu viđenja ili estetskih pojava, što ide u estetsku kategoriju prirode i čovjeka. «O oku sudimo da je ono trebalo da bude pogodno za gledanje«. Kant u djelu Kritika estetske moći suđenja, prezentira svoje principe a priori, iz kojih proističu teoretski, estetski – refleksivni i praktični sudovi. I drugi filozofi ističu kako estetsko potiče još iz magije i religije: sklada, reda i ravnoteže; lijepo je ono što se sviđa samo po sebi, narodski, kakvo je takvo je: primjerenost objekta prirodi subjekta…
Ako bismo Kantovu misao prilagodili umjetnosti bosanskih stećaka, onda bismo mogli kazati: treba analizirati ono što je u njima čulno i ono što je u njima umno, a da se ipak ne pomjeraju granice kamenih simbola koje je jedna kultura kreirala, druga skrnavila, jedna otkrivala, druga prikrivala. Umjetnost se u svojoj svrhovitosti a priori upravlja prema moći suđenja u odnosu na osjećanje zadovoljstva ili nezadovoljstva… Estetski subjektivni sudovi i moral su kao proizvod slobode pod idejom svrsishodnosti dobra i zla, koji regulišu odnose među ljudima…
Kant je, dosljedno svojoj tvrdnji o subjektivitetu kategorija i čistih zorova, agnostički negirao mogućnost spoznaje svijeta, ili «stvari po sebi» koja se tobože ne može spoznati i primiti osjetilima nego samo razumom zamišljati, kako stoji u dualističkoj filozofiji, dok dijalektički materijalizam uči da postoje samo stvari koje na datom historijskom stupnju nisu poznate, ali koje će se razvitkom nauke spoznati. Međutim, naš srednjovjekovni historik se još uvijek obrača onima koji «vjeruju zato što vjeruju».
Ilirska Božica Dijana, Opačići, Glamoč
Već je za Kanta rečeno «kako stoji u dualističkoj filozofiji». Dualizam je prastari religijski i filozofski pravac, oprečan monizmu, koji se javlja od perzijskog proroka/filozofa Zaratustre i Manija: Ormuzd i Ahriman, bijeli i crni bog, bog i satan; prema kojemu su dva principa duh i tvar, fizičko i psihičko, i njihovo prožimanje ljubavi i mržnje, u umjetnosti sižea i stila… javlja se kod Kineza, Perzijanaca, starih Slovena… i mnogih filozofa kao što su Decartes, Laibnic, Spinoza… Marian Wenzel dualizam pripisuje bosanskim bogumilima, moja malenkost i manihejima. Po toj filozofiji «Duša nikad ne umire, jer traganje i učenje samo su sjećanja». Ne «umire» ona čiji se geni u ljubavi i strasti, plodu i porodu, nasljeđuju, te progovara potsvijest. «Ne može čovjek da traga za onim šta zna – jer čim zna, nema potrebe da traga; niti može da traga za onim šta ne zna, jer ne zna za čim da traga», Sokrat. Moja malenkost je tragala za baštinom stećaka i likovnim stilom, i došla do zaključka: da stećci baštine reljefe orijentalne Asirije i domaće Ilirije, da je sadržaj iz životne filozofije, a likovna forma bosanski stil. Kada sam u vlastitom traganju spojio ova dva bosanska reljefa, oni su se odmah srodili ili preporodili i odjednom postali «blizanci»!
IFakat, nema ni potrebe čitaocima ukazivati na sličnost ova dva reljefa: kao da ih je klesao jedan kipar, ali ih je iznjedrila jedna «Zemljica Bosna» čak s vremenskom razlikom od oko 1500 godina: radi se dakle o školskom primjeru kontinuiteta bosanskoga gena – duha koji je razumljiv za svakog, i kto nije stručnjak.
Detalj sa stećka u Baljvinama pod Čemernicom, okolina Varcara
Mom konceptu o stećcima «bosanski stil» su «išli na ruku» vlastita intuicija, umjetnost Asirije i Ilirije, načelo «a priori» Kanta, «transcendentalna fenomenologija» Husserla, «Estetika» N. Hartmanna, «frigijske kape na stećcima» arheologa A. Benca, «bosanski stil» na stećcima… M. Wenzel, i religijski koncepr stećaka historika D. Lovrenovića. Ovaj se potonji nekoč brani od Lubovca novinskim tekstom «Amaterizam i dekadansa». On jest historik, ali ne i historik umjetnosti, a stećci su umjetnost; ni ja nisam ni jedno ni drugo, jedino što sam u Srednjoj umjetničkoj školi u Sarajevu i na Akedemiji u Beogradu slušao predmet «historja umjetnosti» i ovih godina sam napisao udžbenik «Kijovna kultura» za učenike gimnazije, a i da nisam ništa, time gore po njega, ako ga je takav uspio «dotuči do nogu». Ali zato jesam, odbacio prvu izreku »Ttreba reći samo ono šta se može jasno izraziti, a da o drugom treba šutjeti», prihvatio onu drugu izreku «Filozofija je permanentan, pa čak i očajnički napor da se kaže ono što se, zapravo, ne može kazati». Iako je historik vjerovao da je «njegova potonja», u monografiji Stećci, desilo se ono «Gle, noge onih koji će te iznijeti već su na pragu», riječi su apostola Pavla upućene Ananiju». Zarad zablude i istine, ni moja nije posljednja sve dok misao o stećcima ne pronađe samu sebe ili stećke «po sebi». U ovim se kategorijama krije podsvijest ili ono lično šta smo znali pa smo zaboravili, posredovano je ono od roditelja i preda u nama: ako djeca od roditelja i preda naslijeđuju najveći broj bolesti i zdravlja, biološke i psihološke karakteristike, sasvim je sigurno da djeca i mladi naslijeđuju i druge iskustvene i mentalne gene koji su prisutni u formi intuicije i instinkta, fenomena i metafizike koje se kao nasljedno iskustvo javlja u nama, a za koje kažemo «sjećenje». Činjenica da je Homer bio slijep, ako je bio slijep, i ako je on pjevao Ilijadu i Odiseju, govori o sjećanju, a ne o viđenju; on se u VIII stolječu stare ere sjeća Trojanskog rata iz XII stoljeće, to znaći starog 4oo godina, i pjeva zaboravljenim jezikom. M. Dizdar se vraća 800/400 godina u staru Bosnu heretika, pismu epitafa na stećcima i piše Kameni spavač. Njemački književnik Novalis «očekuje od čovjeka kao mikrokozmosa da se sjeti stvaranja svijeta, tog najljepšeg vrela ljepote».
Jer kako objasniti toliku sličnost reljefa Ilirske božice Dijane iz Glamoča i stećka Pozdrav iz Radimlje –identične figurativne kompozicije sa po tri figure, s vremenskom razlikom od oko 1500 godina, već na taj način da je klesar «Pozdrava» vidio reljef «Dijane» pa prepoznao sebe u njemu, ili ga se, preko svojih preda, a pri tome mislim i na reljefe Asirije, sjećao. A zatim se reljef iz «Radimlje» u Radimlji javlja na desetak stećaka gdje doživljava izvjesne stilizacije, što znači da je ta likovna forma tu usvojena kao stil. Kao što je «prvi likovni stil» reljef na kamenu Paletakralja Narmera u Egiptu, koji pokazuje sve crte simboličke egipatske umjetnosti; i stećci su simbolička umjetnost Bosne. U likovnim umjetnostima stil znači: stylos, pisaljka, dlijeto, «stil je čovjek»… poseban način na koji su oblici odabranii složeni u jednu cjelinu, piše H. W. Janson.
Kreativno i estetsko
Kao što je poznato, estetska pojava postoji u prirodi, čovjeku i umjetnosti, a njeni osjeti su objektivni i subjektivni. Primjera radi, u prirodi postoji objektivna pojava: pojava duge na nebu, zelena livada…, «duga» i «zelena boja livade na nebu spada u objektivne osjete kao opažaj jednog čulnog predmeta, a prijatnost te zelene boje spada u subjektivni estetski osjet, ne očekujući da subjekt od toga ima ikakvu korist», Kant. Kao što se niti «duga» niti čulni doživljaj «zelene livade» ne mogu staviti u neki interes, oni samo što nešto lijepo reflektiraju u nama i takvu prijatnost izazivaju. Estetsko u čovjeku su pojava snova pod/svjesne prošlosti ili sjećanja, čiji su objektivni estetski osjeti praćeni životnim zadovoljstvom ili nezadovoljstvom, pa su takvi i njihovi refleksi u snovima. Mnogi umni ljudi od Aristitela do Junga ističu: svjesne i skrivene misli sadašnjosti i prošlosti djetinjstva i čovjeka, arhitipske slike tzv. kolektivnog nesvjesnog, mitološke simbole najdubleg sloja: roditelja i preda, radosti i straha, demona i mudraca, čovjek-životinja, skriveno blago, vrela i ponora… «pojava u snu». Tome dodajmo čovjekov trenutni izraz lica, grimase, slučajnosti i ono što on u svojoj priči prikriva, a prisutni otkriva, su estetske pojave.
Estetsko u umjetnosti je estetska pojava u subjektu posmatrača umjetnosti. Kiparstvo i reljef pripadaju likovnoj – vizuelnoj ili prostornoj umjetnosti, naš je interes ovdje kiparska umjetnost stećaka. U njima analiziramo formu i sadržaj, materijalno i duhovno, kreativno i estetsko. Stećak je objektivni trodimenzionalni kameni blok koji je obložen ili ukrašen dvodimenzionalnim figurativnim kompozicijama reljefa koje biljni ornamenti uokviruju ili ističu, te epitafima – pismom bosančicom. Naravno, pri analizi stećka mentalni subjektivni omotač je drugačiji od fizičkog objektivnog omotača. Potpuniji su i izraz i doživljaj trodimenzionalnog stećka u prirodi, kada ga subjekt, gdje je on nastao, obilazi, od dvodimenzionalnog stećka u literaturi.
Drugi filozofi tvrde kako je estetsko čovjek koji susreće samog sebe, mikrokozmos u kosmosu: sklad, red, harmonija, ritam, pokret, proporcija, te kič kao negacija estetskog; osjećanje i estetsko ne poznaje zakon, dok logika ima posla sa zakonima razuma i uma.
Naši prilozi idu u istraživačku kategoriju: u vrijeme i prostor, broj nekropola i stećaka, oblici: ležeći, sljemenjaci i stojeći; skulptura i reljef, kamen, nadgrobni spomenici
O estetici bi «kozmolog počeo od povezanosti nebeskih tijela koja kruže po svojim orbitima i svinje ‘koja se kupa u blatu’», Gilbert. Pored pitanja pripadnosti stećaka: šta su oni «po nama», jer prosto je smiješno gdje naš historik vidi «Raj, Pakao i Čistilište», to vjeruju samo oni koji vjeruju, ali su onda za historika umjetnosti «španska sela». A propos, pita se Kant, koji je uzrok toga što je malograđanski ukus mogao da naraste do luksuza, i sumnja da to može da riješi empirijska psihologija? Nas posebno zanima to šta su oni «po sebi», šta je kreativno u njima i estetsko u nama? U prvom planu umjetnosti je kreativnost u drugom estetika. Kreativno, objektivno, materijalno ili vizualno, dakle, pripada geniju umjetnika, u drugom planu je estetsko koje pripada subjektivnom doživljaju ili subjektivnoj pojavi u posmatraču umjetnosti. Estetsko može biti, da jedan sudi na osnovu onoga šta se nalazi pred očima, drugi na osnovu onoga šta on posjeduje u svojim mislima. Prvi se pridržava slobodne ljepote, drugi pridodate ljepote, treći inspirisani tvore novu umjetnost. Prvi put se estetsko u umjetnosti pojavljuje u činu polemike grčkih filozofa i pjesnika Homera i Platona… Od tada je estetsko promjenljiva kategorija: u srednjem vijeku je «nije» ni bilo, renesansi je bila matematička perspektiva i proporcija… danas je estetsko pokret – gibanje duše u subjektu. «Da bih mogao reći da je neka umjetnost lijepa i da bih dokazao da imam ukus, važno je šta ja iz njene predstave u sebi proizvodim», Kant, to jest, kakvu duševnu, a ne materijalnu korist u predstavi stećka u sebi proizvodim; to je estetska pojava ili doživljaj u meni. U širem kontekstu to mogu biti umjetnosti: kako se i nazivaju «lijepe» likovne umjetnosti, ili pak «ružne» po tvrdnji da «kakvo društvo takva umjetnost», impresija, ekspresija ili simboličke umjetnosti u koje idu i stećci: susret subjekta s objektom stećka, kao susret sa samim sobom; inspiracija ili udisanje kulturne baštine, kao što su «Kameni spavač», Dizdar; «Stećci svjedoče jednu tragediju, ali njihove figure na njima ne kleče sklopljenih ruku u molitvi pred smrt, već pred inkvizitorima prkose», Krleža. Epitafi kao što su «Ase leži dobri junak i čo’ek», «Ja sam bio što ste vi, vi ćete biti ono što sam ja»…, izražavaju filozofiju života i smrti; i na kraju moralni sud – čovjekov duh koji mora biti slobodan, koji razlikuje dobro od zla, te to kako se u Bosni suprotstavlja dualizam «tamni vilajet» i «prkos od sna».
Simboli
I na kraju, Bosna jest zemlja bogata religijama; ona je istovremeno i na periferiji i u centru, te je njena svrha i sudba da spaja dvije kulture Istok i Zapad, pravoslavlje i katoličanstvo. Otud je «trn u oku» i predmet svakojakog svojatanja. Nije slučaj što su i danas u religijskom konceptu stećaka traži ne ono šta su oni «po sebi», već ono šta su oni «po inima», pa se «na nekom reljefu stećka nudiBogorodica sa malim Isusom», ali se to ne pokazuje niti dokazuje. I religijske umjetnosti ranokršćanska, romanika i gotika jesu simboličke ali strogo propisane, na nivou zanata i ilustracije, zbog toga ih estetičari danas zaobilaze. Naravno da je kršćanstvo mnoge simbole preuzelo iz paganske umjetnosti: u prošlosti je Djevica iz Zodijaka predstavljena na drevnim crtežima kao žena koja doji dijete; Devaki s malim Kršnom i Izida s malim Horusom, ne razlikuju se od Madone Marije s malim Isusom… Primjera radi, «tek je u VIII st. za datum rođenja uzet 25. decembar: rođendan Mitre, Ozirisa i drugih solarnih bogova». Ovi sunčani mitovi i religijski simboli, koji se vječito ponavljaju, s različitim imenima, ne mogu proći nezapaženi kod onih koji se bave izučavanjem religije, (Eni Besan), istine radi, sve to, po prirodi, može biti nepoznato vjerniku, te da bi se takvi simboli mogli pojaviti i na bosanskim stećcima, onda možda takav koncept u jednodimenzionalnom medijevalnom miljeu bi bio slijep za širi kontekst, kao što je to kod našeg historika, i ne bi bio smješten u kliše jedne religije.
U kulturi starih naroda ili umjetnosti «djetinjstva čovječanstva» Egipta, Indije, Mezopotamije, kao i u staroj Bosni i Humu trajale su simboličke umjetnosti koje za svoj izraz upotrebljavaju motive kao različite simbole «kamen, životinje i krug» (Jung), čije porijeklo mogu biti podsvijest, snovi i mit. Simbol jedne ideje je predstava po analogiji u odnosu prema nagonskom sadržaju podsvjesnog «nešto za nešto»: ukrštanje dva trokuta jest šestokraka zvijezda jevrejski sinbol, križ/krst hrišćanski/kršćanski, ovca je čovjek, pastir je Bog. Šahovnica je indijsko-perzijska misaono-ratna igra, «šah mat» kralj je mrtav; i «svastika», znak u obliku grčkog krsta sa slomljenim krajevima pod pravim uglom, kukasti križ, je jedan od hindusko/perzijskih religijskih simbola, kojeg su nacisti preuzeli. U umjetnosti su se iz davne prošlosti gotovo nametnuli širi motivi za šire simbole: Budistički hramovi Indije, Egipatske piramide, Akropolja Grčke, Kremlj Moskve, Stonhedž Engleske, piramide Maja i stećci Bosne. Sadržaji na stećcima su, bez bogova, svetaca i anđela: kola, lov i turniri; uži motivi i simboli na stećcima su: spirale, rozeta, krug, križ, polumjesec, zvijezda i svastika; najljepši stećak «Kule» je sa 12 lunarnih simbola.
Ragib Lubovac
Sarajevo, 12. 01. 2012.
Postskriptum: o kiparu stećka «Kule» pa i o tome kada je klesan i čiji je, se ne zna. Možda i zato što su na Ploči Kulina bana sličnih 6 lunarnih, a na zadnoj strani stećka «Kule» 12 junarnih simbola, «neki su mislili da je to stećak Kulina bana (1180-1204?). Arheoleg Ćiro Truhelka smatra ga spomenikom bana Stjepana Prijezde (XIII stoljeće)». Danas se iz tih razloga vrše daljnja istraživanja, te da se, kod nađenog kostura u Zgošći ide na DNK-analizu. Ideja da se stećak «Kule» postavi kao javni spomenik u Sarajevu, kao i figurativni spomenik bosanskom kralju Tvrtku I Kotromaniću u Tuzli, ide u estetsku i etičku kategoriju.
Napomena (I.H.):
Ovaj tekst poslao mi je osobno naš Ričanin – Varcaranin Ragib LUBOVAC – Čelebija kojeg sa radošću i zadovoljstvom objavljujem.
Napisao mi je: “Već tri godine pišem o stećcima, vjerujem u svoje tvrdnje, ostali šute. Svi historičari traže bit stećke na zapadu i sjeveru, ja na istoku i tlu.”
Likovno i publicističko umjetnikovo stvaralaštvo crpi nadahnuće u stećcima i bašlucima. Jedan od bašluka Ragib je izvajao svome r. ocu Halilu, a nalazi se u Ričkom mezaru…
Jedno pismo – e-mail koje sam primio 5. oktobra 2012. godine od profesora doktora, akademika, hadždži Sulejmana Redžića kao odgovor na moje pismo u kojem sam se zahvalio što je na Sesiji Kruga 99 kojom je predsjedavao pokrenuto pitanje obnove Tužbe na Svjetskom sudu protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid
Prof. Dr. Sulejman REDŽIĆ:
VRLO OZBILJNE PRIJETNJE STIŽU IZ NACIONALISTIČKIH KRUGOVA, NE SAMO IZ BEOGRADA, PODGORICE I GRUDA, VEĆ I IZ SARAJEVA!
Von: sulejman redzic An: Ibrahim Halilovic
Gesendet: 19:12 Mittwoch, 5.Oktober 2011
Dragi G. Halilovic,
Zaista mi je drago da vas cujem, barem i na ovaj nacin.Nisam ljut, a nisam vas ni zapostavio, kao ni vrijednu Face druzinu.
Sticaj nekih okolnosti. Pomislim, da cu vam se javiti sa vise rijeci, pa me nesto potisne. Ima neke intuicije i telepatije.
Krug 99 i ja licno nastojimo biti na valovima BiH, one nekadasnje Bosne i Hercegovine. Medjutim, mnogi to sprijecavaju.
Prosla sesija je odjeknula kao “grom” i veoma prihvacena u najsirim narodnim masama, medjutim, mnogi nacionalisticki centri nisu odusevljeni. Iz mnogih cak dolaze i vrlo ozbiljne prijetnje. Ne cudi me inhibicija iz Srbije, Gruda itd, vec iz sarajeva!. Ali, mi necemo stati. Zajedno, mislim, da mozemo mnogo vise uraditi. Dosta je vrijeme sazrelo.
Ja vam zelim sve najbolje. Molim vas sirite nase pristupe po svijetu, medju nasim sjemenom.
Rado vas se sjecam i najtoplije pozdravljam.
Srdacno, Vas
Sulejman Redzic i Krug 99
* * *
Napomena čitateljima:
Zagonetan je nestanak , misteriozna je smrt uvaženog akademika, profesora doktora Sulejmana Redžića. Medicinski nalaz dr. Hamze Žuje o prirodnoj smrti Sulejmana Redžića na osnovu koje je nadležno Tužilaštvo donijelo odluku o nepokretanju istrage, uz razna nagađanja u medijima, doprinose zaključku kako tu nešto nije u redu, kako je istina daleko od onoga što se javnosti prezentira. Obitelj – a posebno Izet, brat r. Sulejmana Redžića, neće odustati od traganja za istinom. U toku je žalbeni postupak na odluku Tužilaštva o nepokretanju istrage o smrti r. Sulejmana Redžića.
Kako su se u javnosti pojavile i tvrdnje kako prof. dr. Sulejmanu Redžiću niko nije prijetio, evo (jednog) dokaza kako mu jeste prijećeno, i to i iz Sarajeva.
Taj dokaz je napisao i potpisao za života Sulejman Redžić, u pismu koje mi je poslao 5. oktobra 2012.
Smatram da je dužnost svih nas da se borimo za istinu uopće, pa tako i u ovom konkretnom slučaju. Uostalom, toje amanet koji nam je ostavio r. Sulejman Redžić.
Prof. dr. Sulejmana Redžića ne možemo – nažalost – vratiti iz mrtvih, ali svi smo dužni uraditi sve što je u našoj moći da se iznošenjem novih činjenica nadležno Tužilaštva donese novo rješenje o pokretanju stručne istrage o misterioznoj smrti prof. dr. Sulejmana Redžića.
U tom cilju, ovo pismo-lični dokaz r. Sulejmana Redžića da mu je prijećeno – podastirem na uvid javnosti i nadležnim organima.
***
Zvanični organi koji su trebali provesti istragu o stvarnom uroku smrti prof. Redžića su ustvrdili da profesoru nije prijećeno. To je laž! Sam prof. Redžić pismeno izjavio da jeste i to i iz Sarajeva.
Sa sadržajem gornjeg pisma upoznao sam prof. dr. Rifata Škrijelja, rektora Uvireziteta u Sarajevu, odmah nakon zagonetne smrti prof. Redžića.
Prof. Škrielj je gostovao u jednoj TV emsiji Duške Jurišić koja se bavila temom oko nestanka i smrti prof. Redžića.
Pošto smo stupili u kontakt razjneom e-mailova, prof. Škrijelj je izrazio znatiželju za prepisku između prof. Redžića i mene, posebno u vezi sa prijetnajma koje su iz Sarajeva upućene prof. Redžiću.
Evo kopije toga e-maila:
Poštovani g. prof. dr. Škrielj!
Hvala Vam za brzo reagiranje na moju ponudu koja je uslijedila nakon što sam Vas gledao u emisiji “Pošteno” i to tek jučer, posredstvom You Tube… Žao mi je što Vas je gospođa Jurišić prekidala (…”manje detalja, više konkretnih stvari,…” sic!) baš kada ste trebali reći bitne činjenice, ali mi je drago da je pokrenula pitanje prerane i zagonetne smrti r. prof. dr. Sulejmana Redžića…
Od prvog dana po saznanju za nestanak r. Redžića, bio sam ne samo šokiran, nego i duboko razočaran nizom neprihvatljivih objašnjenja i postupaka mnogih osoba, psanja u medijima (posebno u Aavazu!) a vrlo teško me pogodila vijest o obustavljanju istrage…
Stoga, pokušavam koliko mogu pomoći da se na taj slučaj baci makar malo dodatnog svjetla.
Ovdje je dio prepiske sa r. Sulejmanom Redžićem. Sve je autentično! Proslijeđujem Vam tu prepisku nekopiranu, originalnu, kako je vođena, bez ikakvih korekcija ili kraćenja. Molim Vas, počnite čitati tu prepisku sa dna ovog pisma, jer su e-mailovi tako poredani u arhivi moga e-mail accounta.
Nakon što je dobio moju kompletnu prepisku sa r. prof. Redžićem, prof. Škrielj nije našao za shodno da bilo šta poduzeme. Nije odgovorio ni na upit da li je moj mail dobio, a jeste.
***
Preko jajačkog prijatelja Ismeta Baširevića dobio sam telefonski broj Ismeta Redžića, brata r. prof. Sulejmana Redžića. Pozvao sam ga iz Canade i ispričao istu priču oko prijetnji koej su iz Sarajeva upućene njegovom bratu Sulejmanu.
O tome telefonskom razgovoru sam ovako izvijestio prijatelja Ismeta Beširevića:
Ismete, pozdrav! Evo, ja sam upravo razgovarao sa Izetom Redžićem koji je trenutno u Vincu na broju 070 225… Objasnio sam mu sve o dopisivanju sa njegovoim r. bratom Sulejmanom, te da raspolažemo sa dokazom koji je napisao za života Sulejman, kako mu je ozbiljno prijećeno i iz Sarajeva.
Rekao sam mu i da sam sve to poslao i dekanu Škrielju u petak, a i Tebi…
Rekao sam mu i da mi se dr Škrielj nije javljao poslije slanja tog e-maila, kao ni nakon upita da li ga je primio, te da kopiju ima kod Tebe.
Izet kaže da ga dekan nije obavijestio ni o čemu. Ismet Tebe poznaje.
Da li će Te kontktirati ne znam. Zahvalan je što sam mu se javio, ali ništa nije rekao da li će tu prepisku koristiti ili ne, ili hoće li Te kontaktirati. Vrlo je šutljiv.. Nisam ga pitao da li su podnijeli žalbeni zahtjev za pokretanje istrage. Izet kaže da me poznaje.
***
Koliko sam bio u stanju u vrlo limitiranim uvjetima, pokušao sam baciti makar malo svjetla na zagonetnu i neobjašnjivu iznenadnu smrt velikog naučnika i patriote r. prof. dr. Sulejmana Redžića.
Ibrahim Halilović 