15. augusta/kolovoza 2013. u 77-moj godini umro je Anto KOTROMANOVIĆ, moj sugrađanin, a u petak 16. augusta pokopan na Katoličkom groblju ma Ć
eliji.
Gradsko kino „Prvi maj“ i svi oni koji su u njemu radili stalno ili povremeno, a Ante je bio jedan od njih – bili su za nas djecu baška ljudi kojima smo se divili. Bili su uzvišeni, neobični i tajanstveni čarobnjaci koje smo poštovali i voljeli. Bojali smo se da im se što ne dogodi, pa da ne mognemo pogledati film koji je trebao biti prikazan u „predstavi za đake“. A to bi bila prava tragedija.
Dvorana kina je bila često posjećenija i od bogomolja, a svi koji su radili u Kinu i prikazivali nam filmove, bili su za nas djecu kao neki vanzemaljci, sveci čak – koji su nam otvarali širom vrata u svijet zabave, spoznaje, smijeha, radosti, tuge, plača, trijumfa pravde…, čarobni svijet koji je titrao sa ekrana, svijet u koji bi se već sa gašenjem svjetla u sali – presaljavali, s kojim bi se poistovjećivali, u dobrom i lijepom.
Naše Kino je imalo dva kinoopreatera – Ekrema Mešića Šilju i Antu Kotromanovića. Ekrem je bio zaposlen, a Anto ga je zamjenjivao kada bi iz nekog razloga bivao odsutan ili kada bi bio na odmoru.
Ekrem je napustio ovaj tužni svijet prije nekoliko godina u izbjeglištvu u Sanskom Mostu. Danas ode za njim i Ante. Svjetla našega Kina su danas zauvijek pogašena, ekran ne svjetluca. Samo iskre uspmomene.
Zadnji put sam Ekrema vidio kada sam negdje 1996. donosio pomoć koju su izbjeglice iz Varcara skupljale po Njemačkoj, Holandiji, Švedskoj, Danskoj, Norveškoj…
Kruhari kod Sanskog Mosta.
Predvečerje, sunce klonulo ka zapadu, sjenke se izdužile. I Šilja se, možda i nehotice, pobrinuo da mi tog momenta kroz glavu prolete slične scene viđeene u filmovima sa Divljeg zapada; sjedio je duboko zavaljen u nekoj stolici na verandi neke tuđe kuće, obasjanoj blagim sunčevim zrakama. Izgledao je kao kauboj koji sjedi na stolici za ljuljanje , sa šeširem oborenim na nos. Možda se Šilja u mašti i preselio u neku od scena iz hiljada i hiljada filmova koje su prikazali on i Anto, kako bi makar na trenutak pobjegao iz svijeta koji ga je okruživao – svijeta ubogih, tužnih i unesrećenih izbjeglica bez svoga, u tuđem – izgubljeni; uz pomoć magičnog svijeta filma, kojem je i sam pripadao – zaboravio možda na trenutak sivu svakodnevicu.
Zahavljujući Šilji i Anti, nije nas mogao mašiti ni jedan film za đake – koji bi u onim drvenim kutijama oklopljenim željezom donosili sa pošte na njihov kinooperaterski stol, premotavali, a onda ga titrajućim zracima projecirali na platno da bi taj film postajao dio naše mašte i stvarnosti.
Ante je, kao i Šilja, bio i spiker – najavljivač, urednik i voditelj razglasne stanice koja je radila uz Kino u Narodnom univerzitetu; preko zvučnika obješenim po banderama u gradu, nakon onog „Pažnja, pažnja“ slijedilo je obavještenje ne samo o repertoaru Gradskog kina, redovnim predstavama i projekcijama za đake, nego je emitirana i probrana muzika, a i razne druge obavijesti.
Ante Kontromanović je bio i muzičar.
Prvi je u gradu davno, davno, još kao momak, nabavio elekričnu gitaru – koja je tada koštala pravo bogastvo. Zajedno sa Rasimom Velićem, sjajnim gitaristom, koji je svirao i „havajku“, zabavljali su goste u Hotelu „Krajina“ uživajući i sami kao vrsni umjetnici.
Antu Kotromanovića sam sreo prošle godine. Bio je srdačan, razgovarali smo o o svakodnevici, o nepravdama koje su nas poklopile – onoj zajedničkoj – i mojoj baška, koju sam u svom gradu upravo dramatično preživljavao koju su režirali nekadašnji sugrađani koji su svoje pravo lice pokazali u zlu vemenu. Kao da smo prepričavali neki ružan film. Razgovarali smo dugo. Anto je bio čovjek koji je radije slušao, nego govorio. A govorio je po onoj starinskoj – „Ispeci pa reci“ – samo kada je to u skladu sa njegovom istančanom smislu za odmjerenost i nenametljivost – trebalo. U pravom momentu, Anto je donisio svoj pravičan sud, bez povlađivanja, izgovarajući kratke riječi čuđnja, negodovanja ili odobravanja.
Uzdao sam se da ćemo se naeglenisati i ovog ljeta ovog ljeta, ali o vedrijim temama, da ćemo se našaliti, prepričati koju zgodu iz starih vremena, sjetiti se Šilje, Šefike, Refika, Enesa, ili neke scene iz nama dragih filmova…
Nažlost, tihi, dobri čovjek Anto, fini sugrađanin, odličan majstor – eletričar-kinooperater i muzičar – iznaneda je napustio ovaj svijet; u prošli ponedjeljak ga je zabolilo, u četvrtak je otišao u sjećanje.
Antu Kotromanovića mnogi današnji stanovnici našeg grada i ne poznaju – ali stariji znaju kako je njegovom smrću grad izgubio jednoga od posljednjih starinskih čestitih i jedinstvenih stanovnika koji je na svoj način udario pečat vremenu u kojem smo živjeli prije nesreće koja nas je poklopila.
Ibrahim Halilović 