In memoriam
Muharem HALILOVIĆ Hare
(1963. – 2015.)
Navršila se godina dana od iznenadne
i prerane smrti moga brata
Muharema HALILOVIĆA Hare
Neka je rahmet duši mome bratu Muhremu!
El Fatiha!
In memoriam Muharem HALILOVIĆ Hare (1963. – 2015.)
In memoriam STIPO DEMIROVIĆ (1918. – 2016.) ČOVJEK HISTORIJA
In memoriam
STIPO DEMIROVIĆ
(1918. – 2016.)
ČOVJEK HISTORIJA
S one strane telefonske žice javlja se Pavo Demirović, sin Stipin:
- Otac je umro tiho. Jednostavno se ugasio kao dogorjela svijeća.
Stariji sin Anto veli:
- Nije se napatio. U snu je otišao na onaj svijet.
Umro je 6. januara 2016., u devedeset i osmoj godini života. Sprovod je bio na drugi dan pravoslavnog Božića.
- Bilo dosta svijeta, građana, bilo katolika i prvoslavaca, bilo dosta Ričana, bio i imam, kaže Anto.
Vijest o Stipinoj smrti prvi mi je javio Davor, najmlađi Stipin sin koji živi u Americi.
Sa Antom, koji decenijama živi u Njemačkoj, razgovarao sam na katolički Božić.
Tada je rekao da je Stipo pao u avliji na beton, da je imao potres mozga i ugrušak krvi u mozgu, da je na postelji, djelimično uzet; doktori su vjerovali da od toga neće umrijeti.
Problemi sa Stipnim zdravljem počeli su početkom septembra prošle godine kada je – kako mi je rekao – kupio jabuke u svojoj bašti, ugrijao se, pa onako vruć i znojan, popio dva bokala ledene vode.
Našao se u Hitnoj pomoći, jedan bubreg prestao raditi.
Sinovi su ocu osigurali hizmećare, a računali su ga smjestiti u kakav dobar starački dom jer niko od bliže Stipine familije, sinova i kćeri, ne živi u Varcaru.
Do tada, Stipo je bio zdrav i okretan, hitar na nogama; često je izlazio u čaršiju.
Nakon što je ostvaio čekić i nakovanj, ugasio vatru na svome kovačkom grmu, nije se rastao od kovačiluka; iznosio brusove na pazar, ali zadnjih godina digao je ruke i od te sitne trgovine. Dolazio je iz navike, vidijeti svijeta, slušati kako se Ahmo pogađa sa rijetkim mušterijama koji se raspituju za kovačke rukotvorine. Sjedio bi za njegovim kovačkim hastalom kojeg su morali premještati sa jednog na drugi trotoar jer, kako su tvrdili, vlast ne voli kovače i proganja ih. 
Kad god bi me ugledao, pozdravljao bi me: „Đe si Ibro?“
To su bili srdačni susreti za nezaborav, s nogu, u hodu, ili pazarnim danom pokraj njegovog malog hastala na kojem su bili poredani brusovi poput lepeze. Sjedjeo je na tronošcu.
Sretali smo se u Stipinoj avliji, sjedjeli ispod jabuke u hladu pokraj naše rike gdje su se cijelo ljeto mogli vidjeti Demirovići i njihove komšije.
Sa svojih osam godina, kao dječak, Stipo se dohavtio čekića u kovačnici svoga oca. Čitav život je proveo s čekićem u ruci, kujući, vještom kovačkom rukom razbijajući i oblikujući tvrdu maziju. Kovao je kose, nekada handžare i šklopce, sikire, motike. Klepao. Bio pri ruci težaku što god mu je trebalo – nova kosa, dobar brus, oštar handžar.
Člinove noževa resili su Stipo i njegov brat Bili crvenim i plavim tačkicama. Ukrasi su podsjetili pisca – Zborićanina Ivana Lovrenovića na šarene pastrmke kojih se nakada moglo uhvatiti u bentovima i bukovima u Zborištu i Rici. 
Radio je i o zemlji, zemlje bilo dosta u u Zborištu, Antićevim dolinama, Sinjakovu, brinuo se o blagu, nikad nije bio skrštenih ruku. Zadnjih desetak godina držao je po jednu ili dvije koze, donosio brst iz Antićevih dolina, s Grabeža. Kao i mnogi drugi u našem gradu, bio je i zanatalija, ali u duši i težak.
I sa svojih sedamdest i sedam godina bio je valjanica, nikad živa mira – ili je u voćnjaku, ili zaliva paradajz u baštici pokraj rike, ili nešto devera u kovačnici iz koje je sve odnešeno devedeset i pete. Ili prodaje brusove. Kupi šljive i sasipa u kacu.
Sa svojom Ružom izrodio sinove Antu, Pavu, Davora, kćeri Mariju i Božanu. Naučio ih je onim osobinama koje su ga i samoga krasile – radinosti, poštenju, ljubavi prema bliženjeme svome, prema komšiji – dobrim ljudima, ma ko bili. Kalemio ih je bosanskim kalemom.
Glavno Stipinu društvo su bili rički kovači, među njima Krivdići; pomagali su jedni druge, zajmali pa vraćali, zajedno sjedjeli u Domu kulture uz kahvu i uvijek prijatan eglen, šalu. Tu se razbijala briga oko svakodnevnih životnih problema. Vrijeme su provodili pak i u šutnji – koja je također bila eglen. Sa njima je odlazio prodavati kose, svraćao na janjetinu kod Vlajke, po povratku sa pazara.
Poslije nedjeljne mise, Ruža bi svraćala kući spremiti ručak, a Stipo i brat mu Bili prolazili bi kroz Riku u čaršiju, svečano odjeveni; pozdravljali se se srdačno sa Ričanima, zastajkivali, komšijski eglenisali; i sa ostalim sugrađanima Stipo je bio srdačan i uljudan, pun uvažavanja za dobre i čestite ma ko bili, ha vjernici, ha nevjernici, građani ili težaci.
Brata Bilog Stipo nikad nije prežalio.
Sinovi se poženili, kćeri razudale. Rasuli se po svijetu.
Ljeti, sjate se sa svih strana, puna ih avlija.
Anto obnovio donji boj obiteljske kuće, sa svojom Ružom sve se češće u duže zavraća.
I Davor se nanijetio vratiti iz Amerike. Poslije očeve smrti – u to je sto posto siguran, Pavo također. Varcar će nastaviti svoj život, makar i u malom, skromnom, ali ponositom i reprezenttaivnom izdanju!
Posljednjih godina sjedjelo se pod jabukom pokraj rike. Dolazile komšije, pila se kahva, eglenisalo.
Volio sam makar samo u prolazu – baciti pogled na to društvo pod jabukom; pokojna Ruža, uvijek je mahala rukom i svraćala me. Anto bi izlazio do kapije, otvarao vratnice, Stipo bi silazio iz kuće, uvijek spreman na eglen. Znao je da u meni ima dobrog slušatelja kojemu eglena nikad dosta. Volio je pripovijedati i u kameru.
Od kako se u Varcar poslije rata zavraćam duže, najradije mi je preko Zborišta u Riku, ili iz Rike nazad – pokraj Stipine avlije. Nisam mogao proći pokraj Stipe i Ruže, pokraj Ante i Pave, a da me ne svrate na kafu, na sok, voće, na ugodan eglen za hastalom pod jabukom.
Tu sam zaticao i komšinice – Šehićku, Zeljkovićka… Malo kad da pod jabukom nema nikoga.
Istina je; posljednjih smo godina najviše govorili o zlu koje nas je nespremne zateklo, pobacalo po svijetu.
Stipo to nacionalistima nije nikada halalio; i otišao je sa ovog svijeta stalno proklinjući dušmane Bosne.
- I katotlici i pravoslavci u muslimani su nekada bili jedna duša, a vidi sad šta nam uradi opanak! Zlo im se da Bog da vratilo i unucima i praunicuma! Ko o zlu radi, ne može se nadati dobru. Zlo će im se vratiti o glavu, kad tad. Bog ne plaća subotom.
Ne i sto puta ne, Stipo nije imao ništa protiv težaka koji su živjeli na selu, bili dobri domaćini i na koncu – vjerne kovačke mušterije; ta čitav je život proveo u svojoj kovačnici kujući i klepćući, bruseći i oštreći sve što je težaku trebalo od kuće do štale i njive – jer niti je težak mogao bez kovača, niti kovači bez težaka.
Ali, nije podnosio primitivce koji su napustili svoja imanja, šljegli u grad, donijeli sa sobom svoje primitivne običaje i pohlepu, zlo koje nas je unesrećilo.
Izdeverao je čitav rat u Zborištu, nagledao se zla i zuluma, pred očima je gorjela Katolička crkva, uši zagluhle od detonacija koje su srušile obje džamije. Sina Davora i druge nevine susjede odvelo na Manjaču gdje su propatili Isusove muke, nikom krivi, nikom dužni.
I, taman kada se ponadao da neće nikuda iz svoje kuće u Zborištu, svoga Varcara, HVO je naredio katolicima da se isele – jedni u Glamoč, drugi u Vojnić i drugdje.
Stipo je zadnji napustio svoj grad, otimao se i nećkao; kada niko nije pomišljao na povratak, prvi se u njega vratio.
U Glamoču bila jagma ko će bolju kuću zauzeti, a Stipo je mjerkao ne bi li našao najgoru. I našao je onu koju niko nije htio.
– Taman da je vila, ona nije moja!
Izbjeglištvo je teško podnio.
O tome mi je pričao, a pričao je i Anto s kojim sam u zimu 1995. i 1996. dva puta putovao iz Njemačke u Bosnu. Svraćali smo kod Hajrine Sene na večeru i konak, a ujutru Anto bi put pod noge pa u snijegom zameteni studeni Glamoč, punog gepeka darova, fasunge za nekoliko mjeseci; ja sam odlazio u Sanski Most, Bugojno, Zenicu – dijelio humanitarnu pomoć, pisma, pakete našim iseljenim sugrađanima. I Anto je uvijek davao svoj novčani prilog za varcarske iseljene muslimane u Bosni, premada nikome od katolika taj novac nisam dijelio. Potom smo se ponovno nalazili na konaku kod Sene u Cazinu, pa zorom kretali na delek put u Njemačku.
Vraćali smo se puni utisaka; nagledali smo se jada i čemera; nismo mogli vjerovati da je neko primorao te naše mirne sugrađane, rodbinu i prijatelje da napuste rodni grad kako bi on postao vlasništvo onih koji na njega nisu imali tapiju.
- Bijeda, jad i čemer. Zlo, nesreća – pa eto ti – jadao se Anto.
- Bojim se za svoje. Ne oskudijevaju ni u čemu, ali su nesretni jer su odbačeni daleko od svoga kućnog praga. Neće se nikada obiknuti na tuđinu. Neće nikada halaliti zulumćarima. Stalno govore kako će se, čim se ukaže prva zgoda vratiti, makar i u ruševene, pa bili bosi ili goli, ne imali kuće ni kučišta, ne imali šta prezalogajiti, niti na čemu se ogrijati, makar i spram svijećom večerali.
Tuđina, tuga golema. I, brate, tamo je stalno hladno. I ljeti je studeno u duši!
I zbilja, Stipo i njegova Ruža su se prvi vratili u Varcar i svoje Zborište.
- Izbjeglica treba biti ko zec koji se uvijek vraća u svoju logu, pa ili opstao ili bio ubijen. Kurjak – progonitelj je nešto drugo, njega dočeka puška, kad tad, – govorio je.
Zatekli su – prazninu, rupu i ništa – od nekada bogate kovačke kuće u koju se stalno – kovačkim i težačkim, baštovanskim žuljevitim rukama nanosili i u kojoj se nikad nije oskjudijevalo… Što je najgore, kud god se okreneš po Zborištu, Rici, Čaršiji – sugdje nepoznata lica…
- Kada smo se vratili, gledali su me ko međeda.
Osovili su se ponovno na noge.
Bili su sretni i zadovljni – u svom na svom; ispod pendžera žuborila rika, udisali mirsan varcarski zrak, u avliji pod jabukom u hladovini – hastal, voćke se lome od roda – pruži ruku, ubraćaš jabuku ili šljivu, savijaju se eo zemlje.
Počeo iznositi brusove na pazar.
Berićeta nikad nije manjkalo za Demirovića sofrom.
Priletili su obnoviti crkvu, ko sretiji kada se među šačicom preostalih katolika pojavio svećenik, makar i honorarno, jednom heftično, nedjeljom o misi.
Kada je počela obnova Ričke džamije, malo malo, pa eto ih oboje u džamijskoj avliji; posjećuju majstore, časte ih kahvom i sokom, raspituju kako napreduju radovi, kad će otvor džamije. Jedva čekaju dan kada će se ponovo pomiješati mujezinov avaz sa zvonjavom sa Katoličke i Prevoslavne crkve. To je Rika, to je Zborište, Čaršija, Zavakuf, kakve su nekada imali, sada svedeni na malo, ali i to je ono pravo.
Stipo je grmio na one koji su podigli crkvu u avliji Fate Orlović, pitao se kako se Boga ne boje, kad ih svijeta nije stid. Bunio se protiv nacionalista, nije podnosio neradnike, primitvce, njihovu hinlu, pohlepu za brzim bogaćenjem. Smatrao je i javno – glasno govorio neka ga svako čuje, na pazaru ili na ulici, u Općini, kako nikada gori vakat nije upamtio jer nikada ljudi nisu bili tako pokvareni. Općina ga je za to nagradila nekom dipolomom!!!
Samatrao je da su nacionalisti zatrovali i ljude i zemlju i vodu, i selo i grad i da im nikada nije malo para i otimačine tuđeg. Držao je došljake oholim, smatrao ih osobama bez osjećaja za ljudskost, pravdu i tuđu muku.
I Stipo, i Ruža, a i djeca im, kao pravi katolici poštivali su svaku vjeru, ali pokvarene i loše ljude nisu podnosili govoreći da oni ne pripadaju ni jednoj vjeru, da im je šejtan ćaća. Proklinjali su dušmane Bosne!
- Ja bi reko i Papi u brk da ne valja, ako on ne valja!
Moja Hajra je kao gimnazijalka za najbolju prijateljicu imala Mariju – Stipinu i Ružinu kćer. Obje iz kovačkih familija, srodnog kućnog odgoja, posjećivale su se, zajedno učile školske lekcije, propitivale jedna drugu. Hajra kaže kako se u Demirovića kući prvi put srela sa katoličanstvom, svecima, običajima – diskretno i nenametljivo, s puno poštovanja za nju… Njih dvije su nisu decenijama srele, život ih odveo na razne strane.
Kada sam na dan Stipine sahrane telefonom pozvao Demiroviće u Varcaru, s one strane žice javila se Marija:
- Tatu baš iznose iz kuće… Pozdravite mi moju Hajru!
Mene, pak veže prijateljstvo sa Antom, koji je davno napustio Varcar i stekao penziju u Njemačkoj. Sretali smo se u Bad Hoburgu u njegovom domu, a Anto je posjećivao i nas u Hanau, bio na Mirzinoj svadbi. Kad god je trebalo popraviti naše auto, ili potražiti savjet mehaničara, zvali smo Antu. Ne prođe Božić, uskrs ili Bajram a da se ne čujemo i ne proeglenišemo.
U filmu kojeg sam na brzinu pripremio nakon vijesti o Stipinoj smrti, preovladava gorčina i kletva koju Stipo ne krije prema onima koji su zavadili bosanski narod, podijelili Bosnu, posijali mržnju i bijedu, dok se oni – silno bogate.
- Kada se svinja najede, onda se okupa u blatu – govorio je Stipo, ne jednom.
Kada sam Stipi i Anti donio muštuluk u njihovu avliju o početku obnove džamije u Čaršiji, i oni i Ruža bili su radosni, punog srca:
- I treba da se obnavljaju bogomolje. Trebalo bi natjerati one koji su ih srušili da oni iz svog džepa plate obnovu. Meni je drago da se naša čaršijska džamija obnavlja, isto mi je kao da se obnavlja i moja crkva ili neka druga bogomolja. Meni je džamija draga kao i crkva – govorio je Stipo.
Kada smo Hajra i ja obnovili naš stan, na naselje su nam došli Stipo i Ruža, Anto i njegova Ruža. Dijelili smo radost što smo na okupu, što nas dušmani nisu mogli rastaviti sa našim gradom.
Stipo je volio je Bosnu kao svoju dušu. Prokleo je njene dušmane.
Bio je veliki majstor kovačiluk
a, ali i veliki umjetnik ljudskosti i eglena punog mudrosti.
Doživio je haman stotinu godina, postao živi spomnik – trajni biljeg grada koji Stipinim odlaskom na Onaj Svijet postaje još mračniji, obogaljen i pust, makar sunce nikad ne prestajalo sjati, ni noću, makar se kroz njegove ulice ne moglo proći koliko je svijeta. Odlskom Stipe Demrovića odlomio se jedan veliki komad Varcara, otišao dio nas.
Šta je Zborište bez Stipe, šta je Varcar bez tog mudrog i krepkog starine, majstora i čovjeka historije!
Anto, Davor, Pavo i ja zavraćaćemo se u Varcar, sastajati i u avliji pokraj kuće koju je Stipo izgradio i u kojoj je proveo dosta radosti i tuge, iz nje morao uteći i najzad se vratiti da bi bio bliži Didu, Ocu i Bilom, gore na Ćeliji – da bi bio bliži sebi, svojim korjenovima, svome biću.
U avliji će biti eglena, prebiraćemo sječanja.
Iako je na Ćeliji pokraj svoje Ruže, u tim našim druženjima oni će bići s nama, kao i svi naši najmliji. Živjeće u našim sjećanjima kao pravi i čestiti ljudi, dični građani našega grada, Zborićani, Ričani, ponositi Bosanci, oni od kojih smo otpali.
Stipo Demirović je rekao da on historija i to je tačno. On je svjedokom mnogih burnih događaja koji su obilježili čitavo jedno stoljeće. Pamtio je mnogo i pripovijedao da se ne zaboravi i da se ne zlo ne ponovi..
Ovoje jedna mala i nepotpuna priča o kovaču Stipi Demiroviću, dobrom domaćinu i uglednom građaninu, katoliku, dobrom susjedu i prijatelju, primjerenom Bosancu. Tih priča ima na hiljade, a da ni jedna neće nikada biti ispričana do kraja.
Počivaj u miru dobri prijatelju!
Klikom na donju sliku – film o Stipi Demiroviću.
KO DA NAS JE ŠEJTAN NEBROJENIM SIHRAMA POSUO…, I MI, KAD IZ POSTOJBINE SVOJE KRENUSMO, KO DA IZIĐOSMO IZ SVOJIH ŽIVOTA
Pismo pisano 1887., a kao da je pisano danas!
Pismo muhadžira Husein ef. Užičanina u Bosnu iz Turske 1887. godine poslano u Bijeljinu prijatelju hafiz Ibrahimu
ZNAŠ LI KAKO NAM JE? KO DA NAS JE ŠEJTAN NEBROJENIM SIHRAMA POSUO…, I MI, KAD IZ POSTOJBINE SVOJE KRENUSMO, KO DA IZIĐOSMO IZ SVOJIH ŽIVOTA, IZ SVEGA ŠTO SMO ZNALI, KONTALI I ČINILI I UNIĐOSMO U NEČIJE TUĐE ŽIVOTE…
*Pismo Iz Burse u Turskoj hafizu Ibrahim ef. u Bijeljinu u Bosni, 25 godina nakon srpskog etničkog čišćenja-genocida svih muslimana iz Srbije)
«Vrli moj i svake hvale vrijedni ahbabu,
Evo se u neko doba i moja duša malo smiri, te uzeh kalem, divit i hartiju da ti habere pošaljem iz ovoga novoga moga života, iz ovoga dunjaluka kojega do jučer ne mogodoh ni zamisliti, a sad ga svojim prihvatam. Godine prođoše otkad iz našega rodnog kraja odosmo, evo sad će punijeh dvaest i pet, i skoro dvaest i tri kako Bosnu našu napustismo, al opet, kad treba da se javim tebi ili kome drugome tamo, mene taka tuga spopane, taka slabost, ko morija kaka, ko tehre najveće, da kalem jedva u ruku prifatim. Rane mi se otvore na srcu, ko da to juče bješe, il ko da nikad bilo nije, ko da ružan san sanjam, pa jedva čekam da se probudim. Al se probuditi nikako ne umijem. Pa mi namah na oči Užice naše iziđe, sjajno i veliko, kako je i bilo, da mu je i Stambol mogo zavidjeti. Ko god u njega dođe – jedva iz njega ode, toliko mu se teško od one ljepote rastati. Diljem svijeta bijaše Užice poznato koliko god nekad slavna Kordoba. Da se neumrli Abdel Rahman, Allah da mu osvijetli pute, pridigo iz groba, nikaki drugi grad na zemaljskom šaru ne bi našo da u njem živi, već Užice, kad već njegove Kordobe nema i ne more je biti. Samo Užice. Užice opjevano, Užice prelijepo.
Da nas je grom udario, da nas je šejtan vrelom šakom prignječio, da se planina otvorila, ne bi nas ništa toliko ojadilo ko vijest da ići moramo. Da ići moramo, da se halaliti moramo od onoga što bijaše naše čitavu jednu vječnost, dugu i neprekinutu. I oči čim zatvorim, onaj mi silni plamen u glavi zaigra, kad nam Užice naše zapališe. I to oni isti što ih braćom svojom prifatismo, s kojima hljeb i radost dijelismo, s kojima se pobratismo. Tri je dana Užice gorjelo džehenemskim plamom, tri su dana duše naše umirale od toga plamena, tri dana se oni koje voljesmo naslađivahu našijem patnjama. I kada sve gotovo bješe, tavni se puti pred nama otvoriše, noć duboka što nam, evo, traje već dvaes i pet predugih ljeta. Skupismo se tada ko pred Silah ćuprijom, da pogled najzadnji na popaljeno Užice bacimo. A đevojke se naše, od silna prkosa i od ljuta očaja, u kolo ufatiše, pa zapjevaše:
„Oj Užice, mali Carigrade, dok bijaše, dobro li bijaše.“
I odosmo. Oni što nas, koliko juče, braćom svojom nazivahu, ispratiše nas halakanjem i pogrdama nečuvenim. A za ciglo nekolko mjeseci dođoše do nas crni glasi. Ti isti srušiše i sravniše sve što još ostade, svaku gredu, svaki ubogi zid. Nestadoše, kao rukom džehenemskom izbrisane, i džamije, i mektebi i hamami, i hanovi, sve kuće naše zauzeše i razvališe, sva turbeta u zemlju ućeraše, sva mezarja zaoraše, ne ostade ni traga najmanjega, ni kamena na kamenu, ni glasa jednoga, ni travke što naša bijaše. Ničega, ko da ničega nikad ni bilo nije. Ubiše nas žive, i ubiše sve naše mrtve, ni trunke od našijeh stotina godina ne ostade, moj hafize. Ništa. Kao da našeg nikad ne bijaše. Ne šćedoh tad u Aziziju što nam nuđaše, na Savi, no se tvome domu zaputih. A ti me kao pravoga dosta primi, i s tobom, u tvojoj mudrosti i poštenju, nešto utjehe nađoh, i smirenja nešto. Dvije godine ostavljao si me u tvojoj bijeloj Bijeljini, al ja svome hastaluku dohakati ne mogodoh. I još sam vidio one iste kako se i vama pod kožu uvlače, kako vas braćom svojom nazivaju, a u očima njihovijem poznadoh istu onu tminu akšamsku koja nas prekri i udavi, e, ja te tada, ustrašen pozvah da idemo skupa. Jer će taj mrak i tebe stići, kad-tad. No, ti mi nisi povjerovao, moj hafize. Ti ostade, a ja put pod noge. Ti svoj put odloži, a ja krenuh među tuđi svijet da svoj mir susretnem. Il ahiretsku kapiju da nađem. I kako mi je, pitaš, jesam li se konačno naviko, jesam li na svoje nogom stao za sve ove godine? Kako je našemu narodu, Bošnjanima našim, u ovom vilajetu što nije naš?
Znaš kako nam je? Ko da nas je šejtan svojeručno nebrojenim sihirima posuo, ko nekim pepelom, i mi, kad iz postojbine svoje krenusmo, ko da izađosmo iz svojijeh života, iz svega što smo znali, kontali i činili, i uniđosmo u nečije tuđe živote. Pa nam u početku čudni ti tuđi životi, neudobni nekako, sve nas žulja, i lijepo i ružno, i dobro i loše, sve nam smeta, ni žal nam nije žalna, ni radost rahatna, ni berićet, i kad ga ima, za srce nam prirastao nije. I dugo tako hodasmo uzduž i poprijeko tim tuđim životima, kao čikmom, bez izlaza, tražeći sebe u toj pregustoj tmini, al sebe ne nađosmo. No se, malo-pomalo, polagahno, kako je insanima jadnim suđeno i dosuđeno u nekom kutku beskrajne i nemjerljive Allahove brige, svikosmo nekako i na tuđu kožu, i na tuđu riječ, i na tuđe adete, na sav taj život koji do juče ni zamisliti nismo mogli, i taj nam život postajaše sve manje žuljevit i mučan, ko što nekad bijaše. I eto, guramo nekako svoju tegobu uzbrdicom od sabaha do jacije, i nije nam više tako zorli i turobno. Baca na sve milostivi Allah ljekovitu prašinu zaborava. Samo se nekad, u po noći, bez razloga, probudimo ustrašeni. U mrak se zagledamo, pa se zapitamo: „Bože milostivi, hoćemo li se ikad vratiti u naše živote, poharane?“ I kako god na tebe i na tvoje mislim, moj hafize, sve se na jedno vrnem. Kako je rahmetli Evlija Čelebija, Allah mu dao svih sedam dženneta, kako dođe u naš bosanski vilajet, u kojem se još ni jedno nebo mirno ogledalo nije, pogodi i šta smo, i kako smo. I vako zapisa u svoj blagoslovljeni defter: „Nisu oni glupi, samo im pamet sporo dolazi.“
I pogodi, vallahi billahi! I pogodi, dragoga mi Allaha! Kako nas viđe, tako i pogodi! Svi smo taki, od prvoga do zadnjega. Al mi sebe poznavali nismo, makar smo sami sa sobom živjeli od kako je svijeta i vijeka. I vazda treba da nas planina u lice udari, pa da vidimo jasno one oko sebe. I sad se polahko, ko oni sa dna kace, ko prava hezela, ko da smo fukara u mozak il hrsuzi najobičniji, sad se, rekoh, mi proćerani, u pamet vrnusmo. I sve nam jasno postade. I bi nam lakše na srcu našemu, ko da progledasmo. Al kasno, moj hafize. Sad nam pamet i ne treba, sad sve to slobodno moremo u jaliju baciti. Mi znamo sad ko smo mi i ko su oni. I šta nam iza leđa spremaše, dok smo skupa, za jednom sofrom bili. A znate li vi, dobri moj hafize? Jes, belćim je i to suđeno, da neko zna namah, a neko podocnije – ako doživi. Pa se nadam: možda se i dušama vašim jednom istina otvori, pa da se sami sa sobom susretnete, da sami sebi u oči pogledate, da znate ko ste i šta ste i šta vam valja činiti. A ako toga ne bude – ostaće vam samo da sami sebi katil-ferman ispišete i gajtanli smrt odaberete. Toga se bojim: da i vas jednom isto zlo od istijeh ljudi ne pogodi a da se ne nadate, pa da se ko i mi, nakon svega probudite i osvrenete oko sebe. Al da vam bude kasno, ko nama, hafize. Pa te preklinjem: budite se dok još vremena ima, podzidajte svoje rabatne živote, uspravite se, stanite na noge, hafize, duše svoje operite, da ne morate, ko mi, glavu obarati onoga dana kad se svi budemo morali u dragoga Allaha zagledati. A za koga će na ovome svijetu sabaha biti, a za koga neće – to mi sami određujemo, to mi sami moramo za sebe izboriti i zaslužiti, moj hafize.
Ovo je pismo našeg davnog muhadžera rahmetli Husein ef. Užičanina, poslano jaranu u Bosnu 1887. iz Anadolije. Odnosi se na srpski genocid nad muslimanima u Srbiji 1862. godine i monstruozno etničko čišćenje Srbije od muslimanske «gube» koje je izvršio dotadašnji saveznik i još uvijek sultanov vazal srpski pohlepni knez Miloš Obrenović, dakako, uz pomoć Rusije i drugih velesila.
Pismo Husein-efendije Užičanina 25 godina nakon srpskog holokausta ili totalnog etničkog čišćenja muslimana iz Srbije upućeno je iz Burse u Turskoj hafizu Ibrahimu u Bijeljinu, godine 1887 godine, u kojem naglašava: «Toga se bojim: da i vas jednom isto zlo od istijeh ljudi ne pogodi a da se ne nadate, pa da se ko i mi, nakon svega probudite i osvrnete oko sebe. Al da vam bude kasno, ko nama, hafize. Pa te preklinjem: budite se dok još vremena ima, podzidajte svoje rabatne živote, uspravite se, stanite na noge, hafize, duše svoje operite, da ne morate, ko mi, glavu obarati onoga dana kad se svi budemo morali u dragoga Allaha zagledati.»
* Izvor: akos.ba
MEĐUNARODNI CRVENI KRST OBILAZI LOGOR, A NAKON TOGA – KUPANJE ŠMRKOVIMA…
Sjećanje logoraša sa Manjače
MEĐUNARODNI CRVENI KRST OBILAZI LOGOR, A NAKON TOGA – KUPANJE ŠMRKOVIMA…
Napokon je svanulo.
Prošla je noć užasa i terora. Sve je opet po starom. Vode nas na kako oni kažu doručak. Šolja vruće vode i jedna pašteta na10 logorasa.
Gledam ljude oko sebe dok s mukom i jadom jedem komadić kruha i nazor pijem vruću vodu koja ima žutu boju, ni slatka ni slana.
Ljudi se jednostavno. Svaki dan su mršaviji I miršavji. Isto je I sa mnom – jednostavno kopnim i gubim snagu Ako se naglo podignem sa mjesta na kojem sjedim i ispravim, dobijem vrtoglavicu i lako padnem na lice ili leđa. Zato, moram polako ustati da ne dobijem nesvijesticu.
Dok gledaš te jadne nevine ljude šta sve trpe od četničke demokratije – vidiš samo užas.
Opet nas postrojavaju i vode u štalu.
Na mojoj strani – Nina, Željko. Fahrija. Islamić. Samir. Hare, Ivica, Josip. Često razgovaramo među sobom i tako sebi oblakšavamo muke. Sa nama u štali bio je jedan čovjek od Ključa po imenu Stanko. Čovjek nije imao jednu ruku. I on je takav sakat doveden na Manjaču. Optužba je, kako kaže – da je po njihovome imao snajper i sa krova kuće pucao po srpskome narodu. Kakva gnusna laž! Takve laži samo Srbi mogu da ti prišiju. On je bio određen u mehaničarsku radnju u logoru i išao je svaki dan tamo i bio kao neki dežurni. Često nam je donosio vjesti koje je slušao na radiju koi je bio u radionici.
Dolaze predstavnici Međunarodnog Crvenog krsta u logor. Hodaju po štalama i pričaju sa logorašima, snimaju ih. Logoraši se namjerno skidaju do pojasa i da svijet vidi novi kako izgledaju. To je novi Auschwitz koji su Srbi otvorili na Manjači, a stalno lažu kako je Manjača prihvatni centar, a ne logor. Manjača je koncetracioni logor. Logor smrti! To nikada niko od njih ne može opovrgnuti. I ovi iz MCK idu sa našim čuvarima po štalama i slušaju šta logorasi pričaju. Nije im po volji. Nakon dužeg zadrzavanja u logoru, predstavnici MCK odlaze iz logora i mi ostajemo sami. Šta će se desiti sa ljudima koji su se slikali i davali iskaze o logoru i iskaze o premlaćivanju u logoru – ne znamo, ali u naše duše uvlači se zebnja i strah.
Nisu nam ništa uradili. Mislim da znam šta se desilo. Već nekoliko dana u logoru Manjača nisam vidio čuvare monstrume Bulu, Fadila i njegove pajdaše. Neko od njihovih komandujućih povukao ih je povukao sa Manjače. Pricalo se da su prebačeni na front, ali to su samo priče. Šta je s njima i gdje su, niko pouzdano nije unao. ije stvarno prebacen niko nije znao. Došla je “Crna Marica” i došli su policajci po Žarka Tolu i njegove ljude, stavili im lisice na ruke i utrpali u Crnu Maricu i odveli ih u Mali logor u Banja. Luku.
Poćinju nas organizirati u grupe i voditi na rad po poljeprivrednom imanju – na čupanju trave. Svaki logoraš je morao da počupa travu dužini od 100 i širini10 metara. Bio je naoružan stražar s nama koji je pratio rad, a u slučaju da neko pokuša bijeg, imao je naređenje da ga ubije. Niko nije ni pokušao tako nešto. Ižednili smo. Odmah od toga mjesta bio je potok. Neko od naših je zamolio toga stražarada nam dozvoli da se napijemo vode. Dozvolio je. Klekli smo nad potokom i počeli piti. Dok sam pio vodu, vidio sam žabe napedalj daleko od mene. Nisu mi smetale… Kada sam utolio žeđ i podigao se, nekoliko logoraša je još uvijek pilo vodu. Tada je došao drugi stražar i doveo psa psa vučjaka koji je počeo piti vodu, dok su logoraši nizvodno od psa pili vodu. Taj stražar je to namjerno uradio ne bi li ko počeo negadovati i da tako dobije alibi da nekoga počne mlatiti.
Bavili su se raznim lopovlucima da bi nas ponizili. Nisu nas smatrali niti su nas držali za ljudska bića.
Jedna grupa logoraša je odlazila na čisćenje nekoga staroga groblja koje se vidjelo iz kruga logora, s desne strane.
Čuvari logira su dolazili u štale i pitali logorase ko je tesar, ko zidar; imali su u namjeru da renoviraju neku staru crkvu pa su im trebali majstori. Ljudi su se javljali dobrovoljno, makar i nisu bili te struke, samo da ih vode da nisu u krugu logora. Oni koji su bili na raznim zaduženjima i radili poslove za logor dobivali su duplu porciju hrane. I ja sam jednom bio na čupanju trave i kada smo se vratili u krug logora na večeri smo dobili duple porcije.
Sutradan nisam mogao ici – dobio sam visoku temperaturu i ostao u stali.
U štali je bio jedan logoraš koi je bio kao za prvu medicinsku pomoć. Prišao mi je i pitao me šta mi je. Donio je toplomjer i izmjerio imao sam temperaturu 39,6. On je potom otišao u ambulantu i oni su mu dali inekciju pencilina koju je meni udario. Za razne bolesti – imaš pomoć i intervenciju. ali za probleme i bolove od batina nema nikakve pomoći. Ljudi su imali teška tjelesna oštećenja od batina, ali niko od uprave logora nije bio ni mukajet.
Sjećam se jednoga logoraša, mislim da je bio iz Sanskog Mosta. Lezao je na drugom kraju štale, do lijevoga zida. Kada sam ga jedne prilike vidio kada se skinuo do pasa, nisam mogao da povjerujem očima. Bio je sav modar od batina, nisi mogao vrhom igle naći tačku na njegovome tijelu koja je imala normalnu boju. Strava i ušas! Ljudi su izgledali kao živi mrtvaci izmučeni glađu i izbijani batinama.
Nakon nekog vremena dozvolili su kupanje. Obicno su razapinjali veliki terenski sator i tu su ljudi u grupama vođeni na kupanje. oni su sa šmrkovima polivali po logorašima koji su bili u šatoru. To „kupanje“ je trajalo po nekoliko minuta i onda – napolje.
Mislim da im je to naredio MCK jer su logorasi masovno oboljevali od kožnih bolesti. Prestali su noćne prozivke za batinanje.
Na Manjaci su bili logor 1. i logor 2.
Dijelila ih je bodljikava žica. Taj Logor 2 je formiran kada su na Manjaču doveli logoraše iz Prijedora, Ljubije. Sve u svemu, dovedeno je tada 1.800 logoraša.
IMA LI IKO U TUŽILAŠTVU KO NE RADI PO POLITIČKOM DIKTATU IZJEDNAČAVANJA KATILA I ŽRTAVA!
Otvoreno pismo glavnom tužitelju Tužilaštva BiH Goranu Salihoviću i Tužiteljici Slavici Hadžić koji ne poduzimaju ništa na privođenju pravdi i kažnjavanju ubojica 28 civila Mrkonjić-Grada strijeljanih u Oborcima kod Dodnjeg Vakufa prije dvadeset godina
IMA LI IKO U TUŽILAŠTVU KO NE RADI PO POLITIČKOM DIKTATU IZJEDNAČAVANJA KATILA I ŽRTAVA!
13. septembra ove godine navršilo se dvadeset godina od teškog četničkog zločina nad civilma Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa), a Tužilaštvo BiH ne poduzima ništa da se krivci kazne.
Od dvadeset petorice muslimana i četiri katolika izvedenih na strijeljanje, spasio se jedino Mehmed Heremić.
Tužiteljica Slavica Terzić, zadužena za ovaj slučaj obmanjuje porodice ubijenih kako će ubojice stići ruka pravde – ali do godine.
Gospodine Salihoviću, gospođo Terzić,
ako ste vas dvoje tužilaca ravnodušni, ako ne smijete progoniti četnike koji su pobili nedužne moje sugrađane, ima li iko u tom vašem Tužilaštvu ko nije ignorant ovog teškog ratnog zločina?
Ima li iko ko se ozbiljnije bavi progonom i procesuiranjem notornih ratnih zločinaca četnika, ili ste svi zajedno, računajući i SIPU i sudove – zauzeti hapšenjima branitelja Republike Bosne i Hercegovine po političkim naredbama političara – u prvom redu Milorada Dodika. Taj kriminalac je na slobodi. Njemu upravo salutira četnički general Ratko Mladić kojeg Dodik brani na Tribunalu u Haagu pri tome teško optužujući muslimane kao krivce za rat. On to radi u jeku svjetske antimuslimanske histerije koja u Bosni ne prestaje skoro tri decenije i koja je rezultirala genocidom, teškim zločinima nad civilima, među kojima je i ovaj u Oborcima. Da li se hapšenjem generala i branitelja Armije RBiH i Tužilaštvo pridružuje toj antimuslimanskoj histeriji?
Odgovor se nameće sam po sebi, sudeći po hapšenju Nasera Orića kojeg je Tribunal u Haagu proglasio nevinim, zatim komandanta obrane Goražda, a jučer i komandanta Trećeg korpusa ARBiH, a da i ne spominjem po činu niže rangirane borce ARBiH.
Ima li iko u Tužilaštvu ko ne radi na politički zadanoj formuli jednakih krivica za sve – i za katile i za žrtve!
Ako ima, neka najzad to i dokaže sudskim progonom ubojica civila (i) u Oborcima.
Gopodin Salihović je dokazao kako je ignorant glede ovog slučaja.
Potvrdio je kako nema ni zehre kulture jer nije ni jednom riječi reagirao na desetine mojih pisama.
Gospođa Slavica Terzić ne drži ni malo do tužilačke i sudske časti i svojih obećanja. Da drži, ne bi iz godine u odinu obmanjivala obitelji pobijenih kako će najzad pravda dogodine stići ubojice.
I ti moji sugrađani su nasilno mobilizirani u radni vod na početku rata; jedni su bili na kuluku gradeći vodovod do rodnog sela dr. Luke Čulića koji je bio na čelu mrkonjikog SDS-a; drugi su sjekli drva na Manjači za porodice četnika, a grupa od tridesetak njih završila je u Oborcima na kopanju četničkih rovova na prvim borbenim linijama. Bili su poslušno četničko roblje i besplatna radna snaga da bi na kraju bili strijeljani!
Neki od njih imaju i na tijelu po pet ili više rana od metaka, što je dokaz s kolikom mržnjom su masakrirani.
Kada će SIPA zakucati na vrata dr. Luke Čulića u Mrkonjić-Gradu, gospodara života i smrti svih naših sugrađana, pa i ovih koje je SDS – na čijem je čelu bio – mobilizirao i poslao u Oborce da tamo budu strijeljani nakon teškog višegodišnjeg kuluka, premlaćivanja, vrijeđanja i ponižavanja!
Nekažnjeni zločin će se ponoviti.
Četničke horde ponovno marširaju Bosnom, prijete novim Srebrenicama, a SIPA i organi gonjenja, Tužiteljstva i sudova ni mukajet. U gluho doba noći oni šalju maskirane specijalce i hapse najistaknutije branitelje RBiH.
To je sramotno, uvredljvo, ponižavajuće, obeshrabrujuće i nedopustivo.
Želim na vašem mjestu vidjeti sudiju, pravnika, tužitelja profesionalca koji će obavljati svoj posao stručno i korektno, nepristrasno i pošteno, koji neće razvagivati krivnju na jednake dijelove i za ubojicu i za ubijene.
Nepun mjesec dana nakon ovog strašnog četničkog genocidnog zlodjela u Oboricima, snimio sam video kamerom svjedočenje jedinog preživjelog Mehmeda Heremića. Imena ubojica odgovornih za ovaj teški zločin provlače se kroz medije, a spominju ih članovi obitelji ubijenih; ta imena su poznata i Tužilaštvu. Spisak odgovornih je poduži, a članovi obitelji pobijenih upiru prstom u pripadnike 11. lake pješadijske brigade čiji je komandant bio Radovan Ilić, a četnici pod njegovom komandom su odgovorni za masakr. Ali, njega ne hapse ni po komadnoj ni po bilo kojoj odgovornosti!
Da li vam išta znače imena Đorđa Tanasića iz Prijedora i nekog Kizića iz Mrkonjić-Grada, Željka Todića iz Podgorije kod Mrkonjić-Grada, Aleksandra Boškića iz Mrkonjić-Grada, te osobe pod nadimkom “Kruško” koje pojedini članovi familija ubijenih dovode u vezu sa ubojstvom njihovih najdražih?
Izgubivši svoje najmilije, oni žive u strahu da im isti ubojica koji je ubio njihova oca ili brata – zakucati na njihova vrata ako progovore. (RS je mizernim parama potkupila šutnju pojedinih obitelji pobijenih.)
Zakuca li neko na vrata, pa ako se nešto ružno dogodi onima koji traže pravdu, vi ćete, g. Salihović i gospođo Terzić biti krivci za to!
***
– Prilog:
Svjedočenje Mehmeda Heremića – jedinog preživjelog masakra 28 civila u Oborcima kod Donjeg Vakufa i obitelji pobijenih
***
– Tužilaštvo posjeduje i fotografije i video snimak maskrairanih…, ali ni nakon dvadeset godina ne progoni ubojice nevinih građana…Te užasni i iritirajući dokmenti, suze obitelji i rodbine ubijenih – ne udaraju u tužilački i pravni nerv ni Tužitelja ni Tužiteljice
20 GODINA NEKAŽNJENOG ČETNIČKOG ZLOČINA U OBORCIMA
13. septembar 1995. – 13. septembar 2015.
RAHMET – POKOJ DUŠAMA NAŠIM FINIM SUGRAĐANIMA!
Danas je na mezaru u Oborcima bio mevlud dušama dvadest i četvorice muslimana Bošnjaka koje su četnici – uz još četiri katolika Hrvata – strijeljali u Oborcima na današnji dan prije dvadest godina.
Dvadeset i devetoro naših sugrađana bili su čitav rat četničko roblje; odvođeni su na kuluk na najteže radove, kopali četnicima rovove na prvim borbenim linijama; dan prije nego su borci Armije Republike BiH – oslobodili Komar i Oborce na putu ka Donjem Vakufu – četnici su ih u grupama izveli iz zgrade bivše zgrade Željezničke stanice i strijeljali preko puta u školskom dvorištu.
Spasio jedino Mehmed HEREMIĆ.
TANASIĆ i Tihomir BOROJA, obojica iz Donjeg Vakufa, poubijali su te fine ljude. Iskasapili ih.
„Te slike kako ih odvode stalno su mi pred očima,“ prosjećao se mjesec dana kasnije sa suzama u očima Mehmed HEREMIĆ. Četnici su mu ubila brata Adema, rođake, prijatelje, poznanike…
„Kao da su birali najbolje među nama,“ kaže dr. Zahid HALIDOVIĆ.
Pokraj nišana sina Kemala Ćane sjedi njegova majka. Plače.
Zna se ime četničke jedinice kojoj su pripadala dvojica krvnika, Nenad TANASIĆ i Tihomir BOROJA. Oborci su bili u zoni odgovornosti Prvog krajiškog korpusta tzv. Vojske tzv. RS. Zna se ko je zapovijedao ovim Korpusom, moraju se znati i nalogodavci koji su naredili stijeljanje nedužnih ljudi. Moraju se znati i oni u Mrkonjić-Gradu koji su mobilizirali ove ljude, moraju se znati oni koji su ih čuvali, pa ostavili ubojicama da ih pobiju. Ali, pravde još nema, davedeset godina poslije zločina.
Tužilaštvo i Sud BiH još nisu priveli pravdi odgovorne za ovaj zločin – kako ubojice, tako i nalogodavce.
Kad Dodik referendumom pritisne Bakira Izetbegovića i ostale srbalije za ustupke u radu Tužilaštva i Suda dejtonske nakarade, ovakvi i slični srpski zločini neće nikad biti kažnjeni. Udarnički se radi na izjedančavanju katila i žrtve.
Dio najbliže rodbine nekih ubijenih – šuti.
Raza Heremić, kojoj su ubili supruga Adema, kao i Aiša Dedić, kojoj su ubili supruga Mehmeda, te još nekolicina rodbine – uzaludno su odlazili u Sud u Sarajevu, zvali su telefonom čak i u petak 11. septembra ove godine, ali odgovor je uvijek isti – zločin u Oborcima još nije došao na red.
Smajo Kaharević, kojemu su četnici strijeljali brata Fejzulaha, kaže da su srpske vlasti kupile parama šutnju dijela najbliže rodbine pojedinih ubijenih. Tu izjavu mi je dao u kameru, a video snimci će vjerovatno biti objavljeni za desetak dana na MTV Igman.
I Vahid Gačić, koji je kod Suda inzistirao da se zločin kazni, podastirao dokazni materijal, digao je ruke od svega.
Za današnji mevlud saznao sam slučajno, prekinuo odmor na moru, i došao.
Pred zgradom stare Željezničke stanice u Oborcima, u kojoj su bili smješteni naši sugrađani, i iz koje su izvedeni u grupama i strijeljani, sreo sam lokalnog imama koji stanuje u prizemlju te zgrade. Kaže da ga nije niko zvao danas na mezar i učenje na Mavludu, a nepozvanom je mjesto iza vrata.
Pokraj zgrade bivše Željezničke stanice, posljednje životne stanice naših sugrađana, izgrađena je lijepa nova džamija.
U obližnjem školskom dvorištu u kojem su strijeljani naši sugrađani nema nikakovog spomen-obilježja. Jedan od hodža na mevludu – inače potpredsjednik Saveza logoraša BiH obećao je na Mavludu da će spomenik biti podignut, pare su osigurane. Kaže da je pravo mjesto spomeniku nevino poubijanih tamo gdje je potekla njihova nevina krv.
Mufid Huskić, koji me psovao kao koćijaš na gradailištu Mustafa-agine džamije, koji mi je branio snimati džennazu Nezira Vojnikovića, i danas je tražio od rodbine poubijanih da ne snimam Mevlud. Učio je i vazio, nisam mu smetao; obavijestio je prisutne kako će mutevelija pokupiti novčane priloge za održavanje mezara.
Po završetku Mevluda razgovarao sam sa dr. Zahodom Halidovićem. Prekinuo je razgovor sa mnom, pozvao Muteveliju koji je potom prišao sa smotkom novćanica u ruci.
Doktor je dao prilog. Mene Mutevelija nije ni pogledao.
Malo kasnije, dotrača Mirsad Kaharević zvani Brija, baš kad sam razgovarao sa Razom Heremić. Kaže:
„Imam vijest za te!“
Uzbuđenim glasom kaže:
„Očistio sam mezar, znaju oni to. Trebali su mi platiti štogod od skupljenih para, tražio sam, ali ne dadoše. Sakupljene pare Mutevelija predade hodži (Huskiću, op. I.H.) i on ih strpa u svoj džep, pa odoše, a ja ostadoh gledajući!“
(I za ovo postoji orginalan video zapis.)
„I danas kao da čujem i vidim kako ih odvode. Te me slike stalno progone,“ rekao mi je mjesec dana nakon ovog maskara jedini preživjeli Mehmed Heremić.
Progone ga i danas.
I meni ne daju mira te fotografije izmasakriranih i iskaspljenih mojih sugrađana. Prizor je toliko užasan, da su bile zabranjene za objavljivanje. Tek nedavno je Savez logoraša uspio proturiti jednu ili dvije fotografije kao izložbene eksponate.
Nakažnjeni zločin se ponavlja.
Ovaj u Oborcima ponavlja se evo već dvadeset godina – nad onima koji su strijeljani od četničke nekažnjene ruke – i nad onima koji ih iskreno žale!
Kad je završen Mevlud, svi su se prisutni brzo rasuli. Dok sam se spremao snimiti još koji kadar na Mezaru, stigoše Braco i Azra Đukić.
Bilo je tačno jedan popodne,
“Nigdje nikog!” čudi se Azra.
“Bio Mevlud!”
“Pa zar nije u zakazan u podne?”
“Nije, nego u 12 sati,”
“Samo u nas podne nije u 12,” kaže Azra.
Malo kasnije vidim je kao ide od nišana do nišana i uči El Fatihu, za svakog nevino ubijenog.
Rahmet i pokoj dušama svih nevino poubijanih u Oborcima! Neka Pravda stigne zločince i na ovom i na Onom Svijetu! Amin!
KAD POLITIKA VLADA TUŽILAŠTVOM I SUDSTVOM; (NE) ZABORAVI ZLOČIN U OBORCIMA!
*Potvrđena optužnica Naseru Oriću i Sabahudinu Muhiću koji će odgovarati za ubojstvo troje zarobljenika srpske narodnosti. Niko, međutim ne odgovara za strijeljanje 29 građana Mrkonjić-Grada – spasio se samo Mehmed Heremić – koje su s četnici prije dvadeset godina pobili u Oborcima kod Donjeg Vakufa *
Današnja novinska vijest o potvrđivanju optužnice glasi: “Naser Orić i Sabahudin Muhić se terete da su tokom 1992. godine u mjestima Zalazje, Lolići i Kunjerac, počinili ubistvo tri zarobljenika srpske nacionalnosti. Optuženi se terete za kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.”
***
Politika, u ovom slučaju stranka SDA – ima najveće zasluge upliva u sudske poslove – ne samo u hapšenju Nasera Orića, i ne samo za izjednačavanje genocidne RS i njene vojske sa RBiH i ARBiH, već i stavljanje u potčinjeni položaj žrtava četničkog terora u odnosu na katile.
Četnilki zločini se ne procesuiraju kako bi se izjednačile sve “strane u sukobu”, kako bi bio proglašen građanski rat, kako bi državna teritorija bila podijijeljena na tri fašističke državice.
Pokušaću sada u kratkim crtama, na samo slučaju Orića, i masakra 28 civila iz Mrkonjić-Grada – dokazati kako politika vlada sudstvom.
Neposredno pred obilježavanje 20. godina genocida u Srebrenici, u Švicarskoj je na zahtjev Srbije, po nevažećoj međunarodnoj potjernici, uhapšen Naser Orić pod optužbom koje mu Tužilaštvo i Sud BiH danas stavljaju na teret.
Pod pritiskom javnosti, i uz dogovor politike dejtonske BiH i Srbije, Orić je pušten iz švicarskog zatvora, ali je po dolasku na Aerodrom Sarajevo uhapšen pa ispitan, te oslobađen, ali uz stroge uvjete zabrane slobode kretanja. Komandantu obrane Srebrenice, u kojoj su četnici najveći zločin u Europi nakon II svjetskog rata, zabranjeno je prisustvovanja obilježavanju godišnjice genocida. Politika dejtosnke BiH obećala je Dodiku i Vučiću hitno procesuiranje Orića.
Bakir Izetbegović i Ćamil Duraković su mjesecima nagovarali Vučića da dođe u Srebrenicu. Dorbodošlica u Srebrenici mu je priređena nakon što je Srbija uz pomoć Rusije u UN-u oborila prijedlog britanske rezolucije o genocidu u Srebrenici. .
Srbija i RS – obje genocidne – uknjižile su političke poene predstavljajući se kao žrtve zločina ARBiH – odnosno “muslimanske strane” nad nedužnim Srbima.
Umjesto komandanta obrane Srebrenice, Nasera Orića, u Potočare je stigao premijer Srbije Vučić, inače zadrti četnik po ideologiji.
Hatidža Mehmedović, kojoj su četnici pobili familiju, zakitila je Vučića Cvijetom Srebrenice. I ona je politički izmanipulirana i nagovorena na ovaj sramni i ponižavajući čin.
Srbijanske tajne službe su inscenirale napad na Vučića, a potom je uslijedilo izvinjenje članova Predsjedništva dejtonske nakarade. Ubrzo su zdimili u Beograd na noge Vučiću gdje su mu se javno izvinjavali zbog onog što mu se – iako neželjenom gostu – dogodilo u Srebrenici.
Srbija je tako uknjižila još nekoliko političkih poena, a Bošnjaci kao narod šutke su podnijeli gaženje njihova dostojanstva, baš od strane SDA; u svijetu se govorilo se o četniku Vučiću kao heroju, mirotvorcu, muslimanskoj žrtvi.
O deset hiljada četničkih žrtava u Srebrenici i stotinu hiljada širom Bosne – niko tada nije govorio. Genocid u Srebrenici četnici su još jednom poentirali na račun žrtve, i to zaslugom bošnjačke politike.
Procesuiranje Orića zahtijevao je Dodik. Udovoljeno mu je.
U međuvremenu Dodik je potvrdio na Ustavnom sudu tzv. RS svoju skupštinsku Odluku o raspisivanju referenduma o bh-pravosuđu pod optužbom da ono sudi samo Srbima.
Činjenica je da su Srbi počinili 90 posto zločina u RBiH, a ostalo Bošnjaci i Hrvati. Normalno je da je među optuženima i osuđenima nalaze najviše Srbi. Niko ne treba biti privilegovan, niti izuzet.
Oriću i Muhiću se sudi za tri žrtve.
Međutim, kada su u pitanju bošnjačke i hrvatske žrtve, u ovom slučaju 28 strijeljanih građana Mrkonjić-Grada (ustvari 29, jedan se spasio…) od zločinačke četničke ruke u Oborcima, ni davedset godina poslije, niko nije osuđen.
Evo šta o tom zločinu piše u Wikipediji:
“Masakr u Oborcima
Masakr u Oborcima kod Donjeg Vakufa se dogodio 13. septembra 1995[1][2][3]. godine kada su pripadnici 1. krajiškog korpusa Vojske RS, ubili 28 ljudi iz Mrkonjić Grada, od kojih su 24 bili Bošnjaci, a 4 Hrvati.
Radi se o ljudima koje su srpske snage ranije uhapsile, a nakon toga ih prisiljavale da kopaju rovove po raznim mjestima: Mrkonjić Gradu, Trijebovu, Manjači, Kupresu, Bugojnu, Donjem Vakufu itd. Masakr se dogodio neposredno prije povlačenja Vojske RS iz Donjeg Vakufa, nakon što su ljudi izvedeni iz Željezničke stanice u Oborcima i strijeljani.” Kraj citata iz Wikipedije.
Spasio jedino Mehmed Heremić; kada su svoje robove u grupama od po četiri -pet četnici izvodili na strijeljanje, Heremić je ugrabio priliku i šumgnuo u podrum zgrade, zavukao se u neku cijev i spasio.
Štampa je dosta pisala o ovom teškom zločinu, pa i na dvanaestu godišnjicu davne 2007.
U tekstu kojeg objavljuje njemački Deutsche Welle – navedena je i izjava glasnogovornika Tužilaštva BiH Borisa Grubišića koji ni 12 godina poslije zločina ne zna koliko je civila strijeljano u Oborcima, a kamo li da je Sud nekoga kaznio!!! Kako ondam tako i danas!
U tekstu DW stoji:
“U Tužilaštvu Srednjobosanskog kantona novinarima je rečeno kako se ovaj predmet nalazi u Odjelu za ratne zločine Tužilštva BiH, što nam je potvrdio i portparol Boris Grubešić.
Citat: «Dakle. u Tužiteljstvu BiH postoji predmet koji se odnosi na zločin na lokalitetu Oborci iz septembra 1995. godine. U tom predmetu donesena je naredba za sprovođenje istrage i Tužiteljstvo radi na prikupljanju dokaza, informacija i saznanja o tim događajima. Kada se govori o ratnom zločinu u selu Oborci, bitno je naglasiti da se radi o ubojstvu oko 20 žrtava hrvatske i bošnjačke nacionalnosti koji su bili pripadnici radnog voda, a na to područije dovedeni su iz općine Mrkonjić Grad.” Kraj citata.
13. septembra 2015. dakle u narednu nedjelju, navršiće se dvadeset godina od ovog genocidnog zločina.
Ni do danas počinitelji nisu kažnjeni.
Očito je kako Tužilaštvo i Sud dejtonske BiH ima prečeg posla. Zato su nekažnjene osobe koje su u Oborcima počinile ubojstvo 28 civila Mrkonjić-Grada, ali se progone dvojica branilaca Srebrenice koji su osumnjičeni za obojstvo tri lica; jezikom matematike, skoro deset puta manje od pobijenih u Oborcima.
Od početka ove godine pa do danas, poslao sam na adresu glavnog Tužitelja Tužilaštva BiH Gorana Salihovića desetine pisama u kojem sam ga podsjećao na ovaj teški nekažnjeni zločin i molio da najzad i Tužilaštvo i Sud BiH kazne one koji su naredili i izvršili ovaj teški zločin. Slao sam mu video-svjedočenje jedinog preživjelog ovog masakra Mehmeda Heremića. Posljednje pismo sam poslao sam 9. augusta 2015. Između ostalog pisao sam:
Citat: “Ako ste Vi ravnodušni, ima li iko, g. Salihoviću, u tom Vašem Tužilaštvu ko nije ignorant ovog teškog ratnog zločina?
Ima li iko ko ne radi na politički zadanoj formuli jednakih krivica za sve – i za katile i za žrtve!
Ima li iko ko ima zehru kulture pa da odgovori makar sa “sikter” na ova moja pisma koja neću prestati slati dok god ne pohvatate i po zasluzi ne kaznite zločince koji pobiše tolike nedužne moje fine sugrađane, civile, državljane države kojoj ste Vi glavni tužitelj. Ti moji sugrađani su godinama bili četničko poslušno roblje i besplatna radna snaga da bi na kraju bili strijeljani!
Kada će SIPA zakucati na vrata dr. Luke Čulića u Mrkonjić-Grada, gospodara života i smrti svih naših sugrađana pa i ovih koje je mobilizirao i poslao u Oborce da tamo budu strijeljani na bigajri hak? Kada će Tužilaštvo na čijem ste čelu uraditi dio svoga posla, a Sud dio svoga?
Dvadesta je godina od tog zločina, a niko prstom ne mrda da se počnitelji uhvate i kazne. Nakažnjeni zločin će se ponoviti. Četničke horde ponovno marširaju Bosnom, prijete novim Srebrenicama, a organi gonjenja, tužiteljstva i sudova šute.
Šaljem Vam iz dana u dan svjedočenje jedinog preživjelog ubojstva 28 mojih finih sugrađana, nikom krivih, poštenih mirnih građana, a Vi – niste u stanju reći ni jedno hvala za posao koji sam snimajući izjavu Mehmeda Heremića u Zenici, uradio još u oktobru 1995. Taj posao su morali uraditi organi gonjenja i suda, a niti su mukajet haman dvadeset godina. To je sramotno i uvredljvo, ponižavajuće i obeshrabrujuće.
Zašto primate plaću?
Želim na Vašem mjestu vidjeti sudiju, pravnika, tužitelja profesionalca koji će obavljati svoj posao stručno i korektno, nepristrasno i pošteno.
Želim najzad vidjeti tužitelja kojemu neće biti svejedno za pokolj dvadeset i osmero nedužnih građana.”
Ni na jedno od desetina pisama, nisam dobio ni riječi odgovora. Jer, Tužilac Goran Salihović očito ima prečeg posla – on goni po hitnom postupku, na politički mig – Nasera Orića. Ali, Dodiku to neće biti dovoljno…
I SDA koja je najveći krivac za ovakvu praksu Tužilaštva i Suda BiH jer je evo 25 godina na vlasti – ima prečeg posla. SDA protuustvano dijeli Bosnu, priznaje genocidnu RS i njeno sudstvuo, vlast koja ubija i progini povratnike; ne daj Bože da bi ona tražila da se ovaj masakr u Oborcima procesuira, a nalogodavci i izvršioci kazne.
SDA se zadevrala oko kažnjavanja Orića; B. Izetbegović je molio Vučića da on moli Dodika da Dodik odustane od referenduma o pravosuđu. Dodik – ni mukajet! Umjesto da zbog teških zločina, genocida, kršenja dejtonskog Sporazuma…, traži ukidanje RS, Bakir Izetbegović svim silama brani i čuva RS i Dodika i genocidni sistem.
U tom deveru, B. Izetbegović i SDA nisu u stanju formirati vlast, pa je on u ime SDA pozvao BPS da zajedno rješavaju pitanje atentata na gen. Sefera Halilovića, kako bi dobio partnera u BPS-u i najzad formirao vlast drskim pokušajem udara na sudstvo. B. Izetbegović bi da u stranački dogovor uvuče BPS i manipulacijom, zloupotrebom položaja i ovlasti – rješenje za teški zločin nađe mismo suda, za stranačkim pregovaračim stolom i političkoj trgovini u koju spada i cjelokupan rad dejtonskog tužilaštva i sudstva.
*** Danas je stigla vijest da se pola tuceta kandidata javilo na konkurs za novog direktora SIPE.
To mjesto je izgubio Goran Zubac – inače poznat po tome što je ubio Bošnjaka da bi isprobao novi pištolj, a nje se htio miješati u sprečavanje paljevine državnih zgrada. (Tužba Š. Mehmedovića kojom tereti Zupca za ubojstvo – kiseli se u nekoj ladici…)
Kandidat za novog šefa SIPA mora biti Srbin.
Niko ne bi imao ništa protiv, osim Dodika, zločinaca i kriminalaca, na sve tri strane, plus kriminalci iz tzv. narodnih manjina…, pod uvjetom da taj novi direktor nije po zanimanju Srbin, nego čovjek koji bi taj posao radio profesionalno.
A kako ga SIPA radi, neka posluži još jedan primjer na zločinu u Mrkonić-Gradu. Četnici su sredinom 1992. nezakonito pohapsili desetine civila i sproveli ih u logor na Manjaču. Među njima je bio i Josip Svetnović Baja. Njega je prvo istukao komandir Stanice milicije u Mrkonjić-Gradu Đuro Markoviić, a zatim je mučki ubijen u Klaonici u Podbrdu, ne stigavši na Manjaču. Vlasti su ovo ubojstvo dugo skrivale… Kada sam nedavno na osnovu dokumentacije pisao o tom nekažnjenom zločinu, sin ubijenog Josipa Svetinovića, Krunoslav, tražio je od mene da obustavim pisanje jer mu je, navodno, iz SIPE poručeno da to moje pisanje ometa istragu.
Prošlo je 23 godine od kako je Josip Svetinović ubijen na pravdi Boga. Po ovakvoj SIPI, Tužilaštvu i Sudu – proći će još toliko, a Bog zna hoće li iko biti kažnjen.
***
Svjedočenje jedinog preživjelog u Obricima Mehmeda Heremića je na ovom linku:
Ponovno oskrnavljena Rička džamija – poruka: MUSLIMANI NEPOŽELJNI
UBIJSTVO ESADA BENDERA I UMORSTVO OMERA FILIPOVIĆA
Sjećanje logoraša sa Manjače
UBIJSTVO ESADA BENDERA I UMORSTVO OMERA FILIPOVIĆA
Viđao sam Omera Filipovića, profesora iz Ključa, naočita i kršna momka još neko vrijeme; nisu ga dirali. Mislim da je bio redar.
Logor su tako organizirali da su logoraši iz svakog grada imali svoga redara. Omer je bio zadužen za logoraše iz Ključa. Redari su pazili na red. Kada su batinaši dolazili u štalu i tražili neke informacije, oni su se obraćali redarima. Obično su pitali ima li problema sa disciplinom.
Jednom prilikom došla su dvojica čuvara i rekli da trebaju ljude za kopanje septičke jame. Niko se nije javio. Ljudi su se jednostavno bojali da je to varka, da će biti izloženi batinanju i torturi kada ih izvedu iz štale. Ta dvojica su odabrala nekoliko logoraša i naredli im da izlađu napolje. Odveli su ih odmah iza naše štale, dali im alat i rekli im da iskopaju dvije velike rupe. Mislim da su kopali čitav dan. Vratili su se u štalu premoreni.
Noć je protekla mirno. Tu noć nisu nikoga ni izveli ni tukli.
Sutradan, poslije doručka, došli su stražari po ljude koji su kopali septičke jame i izveli ih. Narediili su im da od dasaka naprave klozet…
Počeli su nas izvoditi napolje, na zrak, po tridest minuta, gupu po grupu od po dvadeset logoraša.
Dani su prolazili u strahu. Stalno misliš na najgore. Ta neizvijesnost nas je ubijala; ne možeš se nikako osloboditi muke i straha. Najgore je kada padne mrak. Pitaš se jesi li ti na redu za batinanje i torturu. Ljudi su prestrašeni i uzrujani.
Noć.
Otvaraju se vrata. Prozivka.
Prozivke su radili u isto vrijeme u 9 sati.
Tukli su i vrijeđali ljude.
Mislim da je glavni batinaš, mučitelj i katil bio Fadil BULA. (To mu lažno ime da bi sakrio pravi identitet. Kasnije će se saznati da se taj katil zvao Željko BULATOVIĆ, op. I.H.))
To je bio katil da mu pramca nije bilo.
Dolazio je u štalu, šepurio se i ismijavao ljude, provocirao i prijetio.
Drugi je imao nadimak Špaga.
I taj je bio na zlu glasu poznat kao batinaš i katil.
Dok je Bula koristio policisku palicu za pendrečenje, Špaga se služio električnom palicom za batinanje. Došli su u štalu i odveli Esada Bendera, logoraša iz Ključa. Rekli su da je Esad Bender bio Omerov tjelohranitelj. Odveli su ga i ubili batinama. Vidio sam Benderovo mrtvo tijelo. Donijeli su ga u štalu i pokrili dekom. Posilije su ga odnijeli, ne znam gdje.
Nakon nekog vremena sa Manjače su pušteni logoraši stariji od šezdest godina. Otišli su Vinko. Braco, Nuni, Pero iz našeg grada i mnogi drugi iz Ključa.
Došli su i odveli Omera Filipovića u samicu – a to je mjesto za batinanje.
Samica se nalazila dvadesetak metara od naše štale. Ljudi iz naše štale koi su bili smjesteni u lijevome uglu, bili su blizu samici. Pričaju kako u kasnim noćnim satima čuju batinaše kako tuku Omera. Čuju se jauci i zapomaganje Omerovo. Poslije nekoliko dana, u našu štalu je došlo nekoliko stražara i naredili da se taj lijevi ćošak štale isprazni. Nakon nekoliko sati u štalu ponovo dolaze batinaši, među njima i katil Bula. Vodili su Omera.
Kada sam ga vidio, toliko sam se prepao da mi je zastao dah. To što sam vidio – nikada neću zaboraviti.
Omer je bio je toliko ispaćen, oronuo, blijed, isprebijan i modar, da ga je bilo teško prepoznati. Naočita momka su izmršali batinajući ga iz dana u dan, iz noći u noć. Vraćen je u štalu a da nije imao ni pola svoje nekadašnje tjelesne težine. Sjena od čovjeka! Jedva se držao na nogama. Teturajući, svalio se u ćošak štale. Tu su ga smjestili. Bio je sam. Niko u blizini Omera na petnaestak metara.
Kada su katili krenuli iz štale, tada je Zvijer Bula rekao da niko ne smije da mu se primakne ni pruzi bilo kakvu pomoć pa čak ni njegov rođeni brat koji je sve to morao gledati i slušati.
Slušali smo jauke i gledali bespomoćno Omera koi je bio u jako teškome stanju koje se stalno pogoršavalo. Trebalo mu je pomoci, ali niko mu nije smio priči. Strašno se patio.
Bilo nam je teško jer smo znali da je Omer FILIPOVIĆ bio dobar, pošten i čestit čovjek – iznad svega veliki bosanski patriota.
Omer je u ćošku naše štale ostao nekoliko dana u jako teškom stanju.. Poslije su ga po noći odveli iz naše štale. Pošto su ga dotukli batinama, bacili su ga u neku rupu gdje je izdahnuo kao mučenik.
Mislim da su ga kasnije sahranili u Ključu.
***
Napomena priređivača ove serije svjedoćenja:
KO SU BATINAŠI I UBOJICE SA MANJAČE
Željko Bulatović, Siniša Teodorović, Dragan Barjaktarević, Radenko Vučenović, Zoran Gajić i Miodrag Topić optuženi su da su “od početka juna do početka augusta 1992. godine kao stražari i pripadnici Vojne policije Vosjke RS u logoru Manjača mučili, te fizički zlostavljali zatvorenike, Bošnjake i Hrvate sa područja Ključa, Sanskog Mosta i Prijedora”. Njime se također stavlja na teret i ubistvo Omera Filipovića i Esada Bendera, nakon premlaćivanja u noći između 28. i 29. jula 92.
RATNI ZLOČINCI S MANJAČE – VIŠE NA SLOBODI NEGO U ZATVORU
Za vrijeme služenja minimalne zatvorske kazne za ubojstvo Esada Bendera i Omera Filipovića, katil Suniša Todorvić je izlazio u grad bez stražara, a izlazak je pravdan polagenjem isptita u srednjoj školi. Slobodu su ratni zločinci mogli kupiti i potplaćivanjem zatvorske uprave i stražara…
Tužilaštvo BiH vodi opsežnu istragu o brojnim kriminalnim radnjama u zatvorima sa područja Republike Srpske. Istraga je otvorena još 2006. godine, a intenzivirana je u protekla tri mjeseca. Sve ovo nam je potvrđeno u Tužilaštvu BiH, gdje nisu bili raspoloženi za davanje bilo kakvih širih izjava. Istraga Tužilaštva fokusirana je na tri kriminalna akta: davanje raznih pogodnosti, bez ikakvog zakonskog uporišta, licima koja su presuđena na višegodišnje zatvorske kazne zbog počinjenih ratnih zločina.
Siniša Teodorović je presuđen na osam godina zatvora zbog počinjenog ratnog zločina. Presudio ga je Okružni sud u Banjaluci, jer je kao pripadnik Vojne policije i stražar u logoru Manjača, zajedno sa Željkom Bulatovićem i Zoranom Gajićem, 28. juna 1992. godine ubio logoraše Omera Filipovića i Esada Bendera. U presudi se još navodi da su pomenuti kao stražari mučili, zlostavljali i maltretirali logoraše na Manjači. Taj i takav Teodorović je stalno na slobodi i šeta slobodno Banjalukom, sve dok ponovo nekog ne ubije. Tako je prema Izvještajima direktoru kazneno popravnog zavoda Banjaluka, (koji su potpisali načelnik zatvorske straže, dežurni doma, a signirao direktor Pero Dunjić), u periodu od januara do juna prošle godine, Teodorović najmanje deset puta koristio pogodnosti na koje nije imao pravo i izlazio u grad. Svaki put je navodno vođen u pratnji stražara, što je neistina, a neki od izlazaka pravdani su polaganjem ispita u Tehničkoj školi.
Sjećanje logoraša s Manjače: “KUVAR TI USPE ONAJ BUĆKURIŠ; SJEDEŠ ZA STO I JEDEŠ, A ON JEDE TEBE
Sjećanje logoraša s Manjače
KUDAR TI USPE ONAJ BUĆKURIŠ; SJEDEŠ ZA STO I JEDEŠ, A ON JEDE TEBE
.
Ode Omer (Filipović).
Pogledamo gdje se smjestio. Nema izbora – svugdje goli beton! Posjedasmo jedni pored drugih, na studeni beton. Kasnije smo našli malo slame, pa smo je prostrli.
Nemir u dusi i mislima.
Kako izaći iz ovoga pakla i sačuvati glavu! Bilo je to vrijeme kada je glavica kupusa bila vrijednima od glave na ramenima Poslije sam viđao Omera koji se normalno kretao po štali. Nisu ga dirali.
Nasuprot nas, u drugome redu sjedili su Kljucani i jos mnogi drugi logoraši – iz Sanskog Mosta, Mrkonjica, Ljubije, Briševa, a bilo ih je i iz Duvna, Banja. Luke.
Medju Ključanima bio je i Omerov brat.
Bio je neki Piroćanac. On je bio po činu poručnik koji je na početku rata prešao na stranu Hrvata. Još je bilo i nekoliko Srba iz Banja. Luke.
Odveli su nas na večeru. Zna se – “Dole glave Alijni bojovnici!” Onda – vrijedjanje i palice – ko samo pokuša dignuti glavu, fasuje batine. Kada dođeš na kazan, naspe ti onoga bućkuriša, dobiješ snitu kruha i idi za stol.
Ti ono jedeš, a ono jede tebe. Pojeo bi ti 3 puta više, ali nema! Vidiš -ostale neki jedu ne dižući glavu, neki ne jedu – daju drugima da jedu – a oni njima za plaću – jednu cigaretu. Toje bio biznis! Neki samo puše, neki jedu njihovu hranu.
Opet nas postroje i nazad u štalu.
Pada noć. Vrata se zatvaraju. Unutra tama. Dok ti se oči ne naviknu na mrak, većinom se šuti. Samo ponekad čuješ tihe glasove pojedinaca koji sa strahom govore izmađu sebe.
Odjednom se vrata otvaraju i glas povika: “Koga prozovem – napolje!”
Poče prozivka. Pošto su prozvali, petoricu logoraša, odvedoše ih sa sobom, p zatvoriše vrata.
Nakon kraće tišine, začuše se povici i počeše krvnički udarati iogoraše. Nasta pomaganja i vriska. Čujes udarce kao da tuku tu na par metara od tebe. To batinanje je trajalo, mislim, oko pola sata. Kada čujes te udarce, krv ti se ledi od straha. To me podsjeća na Podbrdo. Nakon otprilke sat, vrata se otvaraju i logoraši ulaze. Neki se teturaju od batina, neki se vuku puzeći jer ne mogu od bolova da idu odusprav. UŽAS. STRAVA!
Posto su unišli, vrata se zatvorise i čusmo kako okrenuše ključ u bravi.
Od strave, niko ne moze zaspati. Opšti tajac. Sati prolaze dugi kao godina. Grobna tišina. Polako počinje svitati. Uskoro možeš bolje razaznati ljude oko sebe. Većina je budna. Svu šute. Sta nam donosi novi dan?
Poslije dužega vremena, otvaraju se vrata, a glas na pragu povika:
“Ustaj! Napolje!
Polako smo izlazili napolje sa rukama na ledjima i pognutih glava. Stajali smo u koloni. Pođosmo na doručak. Kolona poprilično duga! Polako se pomjeramo prema kuhinji. Kada smo dosli na red, uzelismo šolje koje i krenusmo kazanu. Pružiš solju – kuvar ti naspe čaj. Ma kakav čaj – gola voda crvene ili žute boje – ni slatko ni slano, i, komad narezka ili slanine i idi jedi.
Posto je doručak završen – u kolonu i u štalu.
Kasnije je dosao neki uniformisani i nešto je govorio kako će nas puštati pred štalu oko pola sata – na zrak. To su i radili; u toku dana smo izlazili u manjim grupama pred štalu, na mjesto di su oni odredili. Još uvjek sam viđao Omera.
Dani su prolazili kao i uvjek. Po noći – batine, po danu malo te puste napolje, a većinom si u štali
Na kraju sedmice bile su prozivke logoraša
Po dolasku u logor, jedan logoras je uve u jednu veliku debelu svesku ime prezime i sve podatke od svakoga logorasa i na kraju sedmice oni su koristili tu svesku za proziv logoraša. Proziv su vršili tako što sve istjeraju napolje iz stala, postroje i onda jedan proziva. Ako se slucajno ne odazoves na proziv – zna se ureduje pendrek delija.
__________
Dobra vijest za logoraše – tužite RS i naplatite maksr zehru za svoje mučeništvo
PRILIKOM PISANJA TUŽBE, POZOVITE SE NA OVU PRESUDU.
Normalno, napišite koliko ste proveli u logoru, priložite dokumente – a najvažniji je onaj od Međunarodnog Crvenog krsta kao dokaz!
Taj posao morate uraditi sami, a ako treba – angažirajte i advokate…
Ibrahim Halilović 