RAHMET – POKOJ DUŠAMA NAŠIM FINIM SUGRAĐANIMA!
Danas je na mezaru u Oborcima bio mevlud dušama dvadest i četvorice muslimana Bošnjaka koje su četnici – uz još četiri katolika Hrvata – strijeljali u Oborcima na današnji dan prije dvadest godina.
Dvadeset i devetoro naših sugrađana bili su čitav rat četničko roblje; odvođeni su na kuluk na najteže radove, kopali četnicima rovove na prvim borbenim linijama; dan prije nego su borci Armije Republike BiH – oslobodili Komar i Oborce na putu ka Donjem Vakufu – četnici su ih u grupama izveli iz zgrade bivše zgrade Željezničke stanice i strijeljali preko puta u školskom dvorištu.
Spasio jedino Mehmed HEREMIĆ.
TANASIĆ i Tihomir BOROJA, obojica iz Donjeg Vakufa, poubijali su te fine ljude. Iskasapili ih.
„Te slike kako ih odvode stalno su mi pred očima,“ prosjećao se mjesec dana kasnije sa suzama u očima Mehmed HEREMIĆ. Četnici su mu ubila brata Adema, rođake, prijatelje, poznanike…
„Kao da su birali najbolje među nama,“ kaže dr. Zahid HALIDOVIĆ.
Pokraj nišana sina Kemala Ćane sjedi njegova majka. Plače.
Zna se ime četničke jedinice kojoj su pripadala dvojica krvnika, Nenad TANASIĆ i Tihomir BOROJA. Oborci su bili u zoni odgovornosti Prvog krajiškog korpusta tzv. Vojske tzv. RS. Zna se ko je zapovijedao ovim Korpusom, moraju se znati i nalogodavci koji su naredili stijeljanje nedužnih ljudi. Moraju se znati i oni u Mrkonjić-Gradu koji su mobilizirali ove ljude, moraju se znati oni koji su ih čuvali, pa ostavili ubojicama da ih pobiju. Ali, pravde još nema, davedeset godina poslije zločina.
Tužilaštvo i Sud BiH još nisu priveli pravdi odgovorne za ovaj zločin – kako ubojice, tako i nalogodavce.
Kad Dodik referendumom pritisne Bakira Izetbegovića i ostale srbalije za ustupke u radu Tužilaštva i Suda dejtonske nakarade, ovakvi i slični srpski zločini neće nikad biti kažnjeni. Udarnički se radi na izjedančavanju katila i žrtve.
Dio najbliže rodbine nekih ubijenih – šuti.
Raza Heremić, kojoj su ubili supruga Adema, kao i Aiša Dedić, kojoj su ubili supruga Mehmeda, te još nekolicina rodbine – uzaludno su odlazili u Sud u Sarajevu, zvali su telefonom čak i u petak 11. septembra ove godine, ali odgovor je uvijek isti – zločin u Oborcima još nije došao na red.
Smajo Kaharević, kojemu su četnici strijeljali brata Fejzulaha, kaže da su srpske vlasti kupile parama šutnju dijela najbliže rodbine pojedinih ubijenih. Tu izjavu mi je dao u kameru, a video snimci će vjerovatno biti objavljeni za desetak dana na MTV Igman.
I Vahid Gačić, koji je kod Suda inzistirao da se zločin kazni, podastirao dokazni materijal, digao je ruke od svega.
Za današnji mevlud saznao sam slučajno, prekinuo odmor na moru, i došao.
Pred zgradom stare Željezničke stanice u Oborcima, u kojoj su bili smješteni naši sugrađani, i iz koje su izvedeni u grupama i strijeljani, sreo sam lokalnog imama koji stanuje u prizemlju te zgrade. Kaže da ga nije niko zvao danas na mezar i učenje na Mavludu, a nepozvanom je mjesto iza vrata.
Pokraj zgrade bivše Željezničke stanice, posljednje životne stanice naših sugrađana, izgrađena je lijepa nova džamija.
U obližnjem školskom dvorištu u kojem su strijeljani naši sugrađani nema nikakovog spomen-obilježja. Jedan od hodža na mevludu – inače potpredsjednik Saveza logoraša BiH obećao je na Mavludu da će spomenik biti podignut, pare su osigurane. Kaže da je pravo mjesto spomeniku nevino poubijanih tamo gdje je potekla njihova nevina krv.
Mufid Huskić, koji me psovao kao koćijaš na gradailištu Mustafa-agine džamije, koji mi je branio snimati džennazu Nezira Vojnikovića, i danas je tražio od rodbine poubijanih da ne snimam Mevlud. Učio je i vazio, nisam mu smetao; obavijestio je prisutne kako će mutevelija pokupiti novčane priloge za održavanje mezara.
Po završetku Mevluda razgovarao sam sa dr. Zahodom Halidovićem. Prekinuo je razgovor sa mnom, pozvao Muteveliju koji je potom prišao sa smotkom novćanica u ruci.
Doktor je dao prilog. Mene Mutevelija nije ni pogledao.
Malo kasnije, dotrača Mirsad Kaharević zvani Brija, baš kad sam razgovarao sa Razom Heremić. Kaže:
„Imam vijest za te!“
Uzbuđenim glasom kaže:
„Očistio sam mezar, znaju oni to. Trebali su mi platiti štogod od skupljenih para, tražio sam, ali ne dadoše. Sakupljene pare Mutevelija predade hodži (Huskiću, op. I.H.) i on ih strpa u svoj džep, pa odoše, a ja ostadoh gledajući!“
(I za ovo postoji orginalan video zapis.)
„I danas kao da čujem i vidim kako ih odvode. Te me slike stalno progone,“ rekao mi je mjesec dana nakon ovog maskara jedini preživjeli Mehmed Heremić.
Progone ga i danas.
I meni ne daju mira te fotografije izmasakriranih i iskaspljenih mojih sugrađana. Prizor je toliko užasan, da su bile zabranjene za objavljivanje. Tek nedavno je Savez logoraša uspio proturiti jednu ili dvije fotografije kao izložbene eksponate.
Nakažnjeni zločin se ponavlja.
Ovaj u Oborcima ponavlja se evo već dvadeset godina – nad onima koji su strijeljani od četničke nekažnjene ruke – i nad onima koji ih iskreno žale!
Kad je završen Mevlud, svi su se prisutni brzo rasuli. Dok sam se spremao snimiti još koji kadar na Mezaru, stigoše Braco i Azra Đukić.
Bilo je tačno jedan popodne,
“Nigdje nikog!” čudi se Azra.
“Bio Mevlud!”
“Pa zar nije u zakazan u podne?”
“Nije, nego u 12 sati,”
“Samo u nas podne nije u 12,” kaže Azra.
Malo kasnije vidim je kao ide od nišana do nišana i uči El Fatihu, za svakog nevino ubijenog.
Rahmet i pokoj dušama svih nevino poubijanih u Oborcima! Neka Pravda stigne zločince i na ovom i na Onom Svijetu! Amin!
Ibrahim Halilović 