In memoriam STIPO DEMIROVIĆ (1918. – 2016.) ČOVJEK HISTORIJA

In memoriam 

STIPO DEMIROVIĆ

(1918. – 2016.)

ČOVJEK HISTORIJA

S one strane telefonske žice javlja se Pavo Demirović, sin Stipin:

• Otac je umro tiho. Jednostavno se ugasio kao dogorjela svijeća.

Stariji sin Anto veli:

• Nije se napatio. U snu je otišao na onaj svijet.

Umro je 6. januara 2016., u devedeset i osmoj godini života.  Sprovod je bio na drugi dan pravoslavnog Božića.

• Bilo dosta svijeta, građana, bilo katolika i prvoslavaca, bilo dosta Ričana, bio i imam, kaže Anto.

Vijest o Stipinoj smrti prvi mi je javio Davor, najmlađi Stipin sin koji živi u Americi.

Sa Antom, koji decenijama živi u Njemačkoj, razgovarao sam na katolički Božić.

Tada je rekao da je Stipo pao u avliji na beton, da je imao potres mozga i ugrušak krvi u mozgu, da je na postelji, djelimično uzet; doktori su vjerovali da od toga neće umrijeti.

Problemi sa Stipnim zdravljem počeli su početkom septembra prošle godine kada je – kako mi je rekao – kupio jabuke u svojoj bašti, ugrijao se, pa onako vruć i znojan, popio dva bokala ledene vode.

Našao se u Hitnoj pomoći, jedan bubreg prestao raditi.

Sinovi su ocu osigurali hizmećare, a računali su ga smjestiti u kakav dobar starački dom jer niko od bliže Stipine familije, sinova i kćeri, ne živi u Varcaru.

Do tada, Stipo je bio zdrav i okretan, hitar na nogama; često je izlazio u čaršiju.

Nakon što je ostvaio čekić i nakovanj, ugasio vatru na svome kovačkom grmu, nije se rastao od kovačiluka; iznosio brusove na pazar, ali zadnjih godina digao je ruke i od te sitne trgovine. Dolazio je iz navike, vidijeti svijeta, slušati kako se Ahmo pogađa sa rijetkim mušterijama koji se raspituju za kovačke rukotvorine. Sjedio bi za njegovim kovačkim hastalom kojeg su morali premještati sa jednog  na drugi trotoar jer, kako su tvrdili, vlast ne voli kovače i proganja ih.  

Kad god bi me ugledao, pozdravljao bi me: „Đe si Ibro?“

To su bili srdačni susreti za nezaborav, s nogu, u hodu, ili pazarnim danom pokraj njegovog malog hastala na kojem su bili poredani brusovi poput lepeze. Sjedjeo je na tronošcu.

Sretali smo se u Stipinoj avliji, sjedjeli ispod jabuke u hladu pokraj naše rike gdje su se cijelo ljeto mogli vidjeti Demirovići i njihove komšije.

Sa svojih osam godina, kao dječak, Stipo se dohavtio čekića u kovačnici svoga oca. Čitav život je proveo s čekićem u ruci, kujući, vještom kovačkom rukom razbijajući i oblikujući tvrdu maziju. Kovao je kose, nekada handžare i šklopce, sikire, motike. Klepao. Bio pri ruci težaku što god mu je trebalo – nova kosa, dobar brus, oštar handžar.

Člinove noževa resili su Stipo i njegov brat Bili crvenim i plavim tačkicama. Ukrasi su podsjetili pisca – Zborićanina Ivana Lovrenovića na šarene pastrmke kojih se nakada moglo uhvatiti u bentovima i bukovima u Zborištu i Rici.  

Radio je i o zemlji, zemlje bilo dosta u u Zborištu, Antićevim dolinama,  Sinjakovu, brinuo se o blagu, nikad nije bio skrštenih ruku. Zadnjih desetak godina držao je po jednu ili dvije koze, donosio brst iz Antićevih dolina, s Grabeža. Kao i mnogi drugi u našem gradu, bio je i zanatalija, ali u duši i težak.

I sa svojih sedamdest i sedam godina bio je valjanica, nikad živa mira – ili je u voćnjaku, ili zaliva paradajz u baštici pokraj rike, ili nešto devera u kovačnici iz koje je sve odnešeno devedeset i pete. Ili prodaje brusove. Kupi šljive i sasipa u kacu.

Sa svojom Ružom izrodio sinove Antu, Pavu, Davora, kćeri Mariju i Božanu. Naučio ih je onim osobinama koje su ga i samoga krasile – radinosti, poštenju, ljubavi prema bliženjeme svome, prema komšiji – dobrim ljudima, ma ko bili. Kalemio ih je bosanskim kalemom.

Glavno Stipinu društvo su bili rički kovači, među njima Krivdići; pomagali su jedni druge, zajmali pa vraćali, zajedno sjedjeli u Domu kulture uz kahvu i uvijek prijatan eglen, šalu. Tu se razbijala briga oko svakodnevnih životnih problema. Vrijeme su provodili pak i u šutnji – koja je također bila eglen. Sa njima je odlazio prodavati kose, svraćao na janjetinu kod Vlajke, po povratku sa pazara.

Poslije nedjeljne mise, Ruža bi svraćala kući spremiti ručak, a Stipo i brat mu Bili prolazili bi kroz Riku u čaršiju,  svečano odjeveni; pozdravljali se se srdačno sa Ričanima, zastajkivali, komšijski eglenisali; i sa ostalim sugrađanima Stipo je bio  srdačan i uljudan, pun uvažavanja za dobre i čestite ma ko bili, ha vjernici, ha nevjernici, građani ili težaci.

Brata Bilog Stipo nikad nije prežalio.

Sinovi se poženili, kćeri razudale. Rasuli se po svijetu.

Ljeti, sjate se sa svih strana, puna ih avlija.

Anto obnovio donji boj obiteljske kuće, sa svojom Ružom sve se češće u duže zavraća.

I Davor se nanijetio vratiti iz Amerike. Poslije očeve smrti – u to je sto posto siguran,  Pavo također. Varcar će nastaviti svoj život, makar i u malom, skromnom, ali ponositom i reprezenttaivnom izdanju!

Posljednjih godina sjedjelo se pod jabukom pokraj rike. Dolazile komšije, pila se kahva, eglenisalo.

Volio sam makar samo u prolazu – baciti pogled na to društvo pod jabukom; pokojna Ruža, uvijek je mahala rukom i svraćala me. Anto bi izlazio do kapije, otvarao vratnice, Stipo bi silazio iz kuće, uvijek spreman na eglen. Znao je da u meni ima dobrog slušatelja kojemu eglena nikad dosta. Volio je pripovijedati i u kameru.

Od kako se u Varcar poslije rata zavraćam duže, najradije mi je preko Zborišta u Riku, ili iz Rike nazad – pokraj Stipine avlije. Nisam mogao proći pokraj Stipe i Ruže, pokraj Ante i Pave, a da me ne svrate na kafu, na sok, voće, na ugodan eglen za hastalom pod jabukom.

Tu sam zaticao i komšinice – Šehićku, Zeljkovićka… Malo kad da pod jabukom nema nikoga.

Istina je; posljednjih smo godina najviše govorili o zlu koje nas je nespremne zateklo, pobacalo po svijetu.

Stipo to nacionalistima nije nikada halalio; i otišao je sa ovog svijeta stalno proklinjući dušmane Bosne.

• I katotlici i pravoslavci u muslimani su nekada bili jedna duša, a vidi sad šta nam uradi opanak! Zlo im se da Bog da vratilo i unucima i praunicuma! Ko o zlu radi, ne može se nadati dobru. Zlo će im se vratiti o glavu, kad tad. Bog ne plaća subotom.

Ne i sto puta ne, Stipo nije imao ništa protiv težaka koji su živjeli na selu, bili dobri domaćini i na koncu – vjerne kovačke mušterije; ta čitav je život proveo u svojoj kovačnici kujući i klepćući, bruseći i oštreći sve što je težaku trebalo od kuće do štale i njive – jer niti je težak mogao bez kovača, niti kovači bez težaka.

Ali, nije podnosio primitivce koji su napustili svoja imanja, šljegli u grad, donijeli sa sobom svoje primitivne običaje i pohlepu, zlo koje nas je unesrećilo.

Izdeverao je čitav rat u Zborištu, nagledao se zla i zuluma, pred očima je gorjela Katolička crkva, uši zagluhle od detonacija koje su srušile obje džamije. Sina Davora i druge nevine susjede odvelo na Manjaču gdje su propatili Isusove muke, nikom krivi, nikom dužni.

I, taman kada se ponadao da neće nikuda iz svoje kuće u Zborištu, svoga Varcara, HVO je naredio katolicima da se isele  – jedni u Glamoč, drugi u Vojnić i drugdje.

Stipo je zadnji napustio svoj grad, otimao se i nećkao; kada niko nije pomišljao na povratak, prvi se u njega vratio.

U Glamoču bila jagma ko će bolju kuću zauzeti, a Stipo je mjerkao ne bi li našao najgoru. I našao je onu koju niko nije htio.

– Taman da je vila, ona nije moja!

Izbjeglištvo je teško podnio.

O tome mi je pričao, a pričao je i Anto s kojim sam u zimu 1995. i 1996. dva puta putovao iz Njemačke u Bosnu. Svraćali smo kod Hajrine Sene na večeru i konak, a ujutru Anto bi put pod noge pa u snijegom zameteni studeni  Glamoč, punog gepeka darova, fasunge za nekoliko mjeseci; ja sam odlazio u Sanski Most, Bugojno, Zenicu – dijelio humanitarnu pomoć, pisma, pakete našim iseljenim sugrađanima. I Anto je uvijek davao svoj novčani prilog za varcarske iseljene muslimane u Bosni, premada nikome od katolika taj novac nisam  dijelio. Potom smo se ponovno nalazili na konaku kod Sene u Cazinu, pa zorom kretali na delek put u Njemačku.

Vraćali smo se puni utisaka; nagledali smo se jada i čemera; nismo mogli vjerovati da je neko primorao te naše mirne sugrađane, rodbinu i prijatelje da napuste rodni grad kako bi on postao vlasništvo onih koji na njega nisu imali tapiju.

• Bijeda, jad i čemer. Zlo, nesreća – pa eto ti – jadao se Anto.
• Bojim se za svoje. Ne oskudijevaju ni u čemu, ali su nesretni jer su odbačeni daleko od svoga kućnog praga. Neće se nikada obiknuti na tuđinu. Neće nikada halaliti zulumćarima. Stalno govore kako će se, čim se ukaže prva zgoda vratiti, makar i u ruševene, pa bili bosi ili goli, ne imali kuće ni kučišta, ne imali šta prezalogajiti, niti na čemu se ogrijati, makar i spram svijećom večerali.

Tuđina, tuga golema. I, brate, tamo je stalno hladno. I ljeti je studeno u duši!

I zbilja, Stipo i njegova Ruža su se prvi vratili u Varcar i svoje Zborište.

• Izbjeglica treba biti ko zec koji se uvijek vraća u svoju logu, pa ili opstao ili bio ubijen. Kurjak – progonitelj je nešto drugo, njega dočeka puška, kad tad, – govorio je.

Zatekli su – prazninu, rupu i ništa – od nekada bogate kovačke kuće u koju se stalno – kovačkim i težačkim, baštovanskim žuljevitim rukama nanosili i u kojoj se nikad nije oskjudijevalo… Što je najgore, kud god se okreneš po Zborištu, Rici, Čaršiji – sugdje nepoznata lica…

• Kada smo se vratili, gledali su me ko međeda.

Osovili su se ponovno na noge.

Bili su sretni i zadovljni – u svom na svom; ispod pendžera žuborila rika, udisali mirsan varcarski zrak, u avliji pod jabukom u hladovini – hastal, voćke se lome od roda – pruži ruku, ubraćaš jabuku ili šljivu, savijaju se eo zemlje.

Počeo iznositi brusove na pazar.

Berićeta nikad nije manjkalo za Demirovića sofrom.

Priletili su obnoviti crkvu, ko sretiji kada se među šačicom preostalih katolika pojavio svećenik, makar i honorarno, jednom heftično, nedjeljom o misi.

Kada je počela obnova Ričke džamije, malo malo, pa eto ih oboje u džamijskoj avliji; posjećuju majstore, časte ih kahvom i sokom,  raspituju kako napreduju radovi, kad će otvor džamije. Jedva čekaju dan kada će se ponovo pomiješati mujezinov avaz sa zvonjavom sa Katoličke i Prevoslavne crkve.  To je Rika, to je Zborište, Čaršija, Zavakuf, kakve su nekada imali, sada svedeni na malo, ali i to je ono pravo.

Stipo je grmio na one koji su podigli crkvu u avliji Fate Orlović, pitao se kako se Boga ne boje, kad ih svijeta nije stid. Bunio se protiv  nacionalista, nije podnosio neradnike, primitvce, njihovu hinlu, pohlepu za brzim bogaćenjem. Smatrao je i javno – glasno govorio neka ga svako čuje, na pazaru ili na ulici, u Općini, kako nikada gori vakat nije upamtio jer nikada ljudi nisu bili tako pokvareni.  Općina ga je za to nagradila nekom dipolomom!!!

Samatrao je da su nacionalisti zatrovali i ljude i zemlju i vodu, i selo i grad i da im nikada nije malo para i otimačine tuđeg. Držao je došljake oholim, smatrao ih osobama bez osjećaja za ljudskost, pravdu i tuđu muku.

I Stipo, i Ruža, a i djeca im, kao pravi katolici poštivali su svaku vjeru, ali pokvarene i loše ljude nisu podnosili govoreći da oni ne pripadaju ni jednoj vjeru, da im je šejtan ćaća. Proklinjali su dušmane Bosne!

• Ja bi reko i Papi u brk da ne valja, ako on ne valja!

Moja Hajra je kao gimnazijalka za najbolju prijateljicu imala Mariju – Stipinu i Ružinu kćer. Obje iz kovačkih familija, srodnog kućnog odgoja, posjećivale su se, zajedno učile školske lekcije, propitivale jedna drugu. Hajra kaže kako se u Demirovića kući prvi put srela sa katoličanstvom, svecima, običajima – diskretno i nenametljivo, s puno poštovanja za nju… Njih dvije su nisu decenijama srele, život ih odveo na razne strane.

Kada sam na dan Stipine sahrane telefonom pozvao Demiroviće u Varcaru, s one strane žice javila se Marija:

• Tatu baš iznose iz kuće… Pozdravite mi moju Hajru!

Mene, pak veže prijateljstvo sa Antom, koji je davno napustio Varcar i stekao penziju u Njemačkoj. Sretali smo se u Bad Hoburgu u njegovom domu, a Anto je posjećivao i nas u Hanau, bio na Mirzinoj svadbi. Kad god je trebalo popraviti naše auto, ili potražiti savjet mehaničara, zvali smo Antu. Ne prođe Božić, uskrs ili Bajram a da se ne čujemo i ne proeglenišemo.

U  filmu kojeg sam na brzinu pripremio nakon vijesti o Stipinoj smrti, preovladava gorčina i kletva koju Stipo ne krije prema onima koji su zavadili bosanski narod, podijelili Bosnu, posijali mržnju i bijedu, dok se oni – silno bogate.

• Kada se svinja najede, onda se okupa u blatu – govorio je Stipo, ne jednom.

Kada sam Stipi i Anti donio muštuluk u njihovu avliju o početku obnove džamije u Čaršiji, i oni i Ruža bili su radosni, punog srca:

• I treba da se obnavljaju bogomolje. Trebalo bi natjerati one koji su ih srušili da oni iz svog džepa plate obnovu. Meni je drago da se naša čaršijska džamija obnavlja, isto mi je kao da se obnavlja i moja crkva ili neka druga bogomolja. Meni je džamija draga kao i crkva – govorio je Stipo.

Kada smo Hajra i ja obnovili naš stan, na naselje su nam došli Stipo i Ruža, Anto i njegova Ruža. Dijelili smo radost što smo na okupu, što nas dušmani nisu mogli rastaviti sa našim gradom.

Stipo je volio je Bosnu kao svoju dušu. Prokleo je njene dušmane.

Bio je veliki majstor kovačiluka, ali i veliki umjetnik ljudskosti i eglena punog mudrosti.

Doživio je haman stotinu godina, postao živi spomnik – trajni biljeg grada koji Stipinim odlaskom na Onaj Svijet postaje još mračniji, obogaljen i pust, makar sunce nikad ne prestajalo sjati, ni noću, makar se kroz njegove ulice ne moglo proći koliko je svijeta. Odlskom Stipe Demrovića odlomio se jedan veliki komad Varcara, otišao dio nas.

Šta je Zborište bez Stipe, šta je Varcar bez tog mudrog i krepkog starine, majstora i čovjeka historije!

Anto, Davor, Pavo i ja zavraćaćemo se u Varcar, sastajati i u avliji pokraj kuće koju je Stipo izgradio i u kojoj je proveo dosta radosti i tuge, iz nje morao uteći i najzad se vratiti da bi bio bliži Didu, Ocu i Bilom, gore na Ćeliji – da bi bio bliži sebi, svojim korjenovima, svome biću.

U avliji će biti eglena, prebiraćemo sječanja.

Iako je na Ćeliji pokraj svoje Ruže, u tim našim druženjima oni će bići s nama, kao i svi naši najmliji. Živjeće u našim sjećanjima kao pravi i čestiti ljudi, dični građani našega grada, Zborićani, Ričani, ponositi Bosanci, oni od kojih smo otpali.

Stipo Demirović je rekao da on historija i to je tačno. On je svjedokom mnogih burnih događaja koji su obilježili čitavo jedno stoljeće. Pamtio je mnogo i pripovijedao da se ne zaboravi i da se ne zlo ne ponovi..

Ovoje  jedna mala i nepotpuna priča o kovaču Stipi Demiroviću, dobrom domaćinu i uglednom građaninu, katoliku, dobrom susjedu i prijatelju, primjerenom Bosancu. Tih priča ima na hiljade, a da ni jedna neće nikada biti ispričana do kraja.

Počivaj u miru dobri prijatelju!

Klikom na donju sliku – film o Stipi Demiroviću.