FERHADIJA SRUŠENA U SAOBRAĆAJNOJ NESREĆI
SJEĆANJE NA REFERENDUM, PARALELE…
Općinski odbor za provedbu referenduma građana o neovisnosti Republike Bosne i Hercegovine u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu), odlučio je da se glasanje obavi u Omladinskom domu.
Formiran je glasački odbor. Sjećam se da je u njemu, pored ostalih hrabrih građana, bio i r. Ismet Buhić.
Mene je zapalo lijepiti po gradu plakate o referndumu. Mnogi su se bojali odmazde četnika koji su već digli glavu, ako bi se prihvatili propagande Referenduma.
Na javnu scenu četnici su izašli masovno na pravoslavni Božić 1989. Od tada – bili smo bihuzur.
Preuzeo sam plakate, stavio ih u svoj „Golf“ i krenuo ih lijepiti.
Nisam kaluklirao kakve posljedice bi to moglo imati po mene i moju obitelj.
Po gradu su već bili izlijepljeni oglasi SDS-a sa pozivima Srbima na otkazivanje plaćanja TV-pretplate zbog mene – novinara Televizije Sarajevo kojeg su nazvali srbomrscem.
Četnike nisam podnosio, a taj me osjećaj nikada neće napustiti. Razlikujem čestite
pravoslavce i četnike. Četnička ideologija danas preovladava, ali ima mnogo pravoslavaca koji tu politiku ne odobravaju. Ima puno muslimana – Bošnjaka – koji se ne suprostavljaju četništvu. To su i srbalije koji se nisu nikada odupirali velikosrpskom projektu u Bosni, ni prije, ni poslije genocida. Takvih je bilo i u našem gradu. I danas, kaada se zavrate u grad, draže im je četničko društvo nego moje. Takozvani imam Mufid Huskić više voli četnicima nego svojim džematlijama koji ga plaćaju. Redovan gost je gost kafića u koje čestit čovjek nikada ne bi zavirio. Šuruje sa četničkim vlastima.
Grad je predat prvo predat četnicima, pa ustašama, pa vraćen četnicima. Od izbjeglih građana – niko se u njega ne vraća, a napuštaju ga i pravoslavci…
U našem gradu, u Zborišću i Rici, bilo zaista pravih građana koji nisu htjeli pod četničku šubaru.
Kada je JNA zamijenila „titovke i zvijezde“ za kokarde i šubare, muslimanski i katolički rezervisti odbili su služiti takvoj vojsci, pa se njih tridesetak vratilo sa zbornog mjesta na Manjači. Odbili su se staviti pod četničku komandu i ratovati u Hrvatskoj.
To je bio veličanstveni podvig, herojstvo. O tome su pisali mediji u Bosni i Hrvatskoj, priloge je objavila i TVSA. Ti momci pripadaju slavnoj povijesti našega grada.
***
Mene je moja javna borba za ljudska prava, pa tako i za slobodnu RBiH skupo stajala, ali ne žalim.
Više puta sam pozivan na saslušanja u SUP kako bi me zastrašili zbog mojih napisa o četništvu.
Nekoliko poziva je uslijedilo nakon što sam objavio ekskluzivnu priču na TVSA o tome kako se mrkonjićka četnička milicija radio-vezom dogovarala sa ključkom milicijom da joj propuste hrvatske izbjeglice sa Banije i Korduna: „Neće proći Previle!“ poručila je četnička milicija iz Mrkonjića svojim ključkim četničkim kolegama.
Hrvatske izbjeglice su ipak bez incidenata prošle do Jajca, gdje ih je dočakalo tamošnje općinsko vodstvo na čelu sa predsjednikom Općine Midhatom Karadžićem.
Pred njihov dolazak u Jajce, pozvao me telefonom Midhat Karadžić da snimim dobrodošlicu i njihov raspored po kućama. Niko nije smio ići sa mnom, jer je svuda bilo naoružanih rezervista koji su sijali strah. Ilija Dujuć je upalio svoj „Mercedes“ pa smo otišli u Jajce i snimili taj prilog.
Uslijedili su pozivi za salušanje. Vraćao sam ih pozivajući se na faormalnosti; jedan od poziva nije imao broj protokola, drugi nije imao pečat, treći je bio bez potpisa. Tek kada je iz SUP-a stigao ispravan poziv koji je imao sve te potrebne službene formalnosti, javio sam se u SUP. Ispitivao me inspektor Mićo Radić u prisustvu nekog kolege. Tražio je od mene da mu navedem izvor mojih informacija o prijetnji izbjeglicama, te da mu dam tekst koji je objavila TVSA u TV Dnevnku.
Rekao sam Radiću:
„Izvor Ti neću reći, a tekst ti ne dam! Moje je pravo ne odati izvor informacije, a tekst je sada posjed TV.“
Tekst priloga sam imao u rukama, ali nisam ga dao Radiću. Na tome se i završilo. (Radić je ljetos nosao elektrinsku narukvicu zbog nekih rabota, kako bi policija mogla znati u svako doba gdje je. Uselio se u kuću jeedinog preživejlog masakra u Oborcima – mahmeda Heremića gdje je držao bordel…)
Nekako u to vrijeme, održavani su nekakvi mirotvorni sastanci delegacija Jajca, Šipova i Mrkonjića o očuvanju mira… Jedan je održan u Pozorišnoj sali Spomen-doma ZAVNOBiH-a.
Mrkonićka delegacija na čelu sa tadašnjim predsjednikom Općine Malidžom postavila je – uz podršku Šipovljana – ultimatum:
„Ako će Halilović izvještavati, mi nećemo učestvovati na ovom dogovoru,“ rekao je.
Jajački predstavnici na čelu sa Midhatom Karadžićem i Ilijom Jakovljevićem su odgovorili:
„Ako Halilović neće izvještavati, mi napuštamo sastanak!“ I – izvještavao sam! (Prilikom obilježavanja 20. godišnjice četničkog genocidnog zločina u Oborcima, rički „imam“ Huskić je pokušao zabraniti da snimam Mevlud, ali su se prisutni usprotivili… Taj „imam“ mi je zabranjivao snimanje obnove džamije koju su srušili četnici, psovao me prostački i pijavljivao me miliciji lažući na me… Branio je i snimanje džennaza.)
***
Moja obitelj je mjesecima bila bihuzurena prijetnjama četnika koje su prijetnje slali telefonom. Prijećeno je da će ih pobiti zbog mene. Pošta nikada nije otkrila ko upućuje te prijetnje, iako je moj telefon po mom zahtjevu kontrolirala.
Četnički su mi rezervisti svakodnevno prijetili na ulici – mnogi su pokazivali metak koji su čuvali za me.
U Šipovu su mi četnici zabranili raditi. U štampi su iznosili razne laži na moj račun, poručivali da jedino Tuđman i ja ne smijemo doći u Šipovo, a ako dođemo, ostaćemo bez glave.
U Jajcu me SDS proglasio nepoželjnim novinarem i „zbog moje sigurnosti“ tražio od TVSA da ne izvještavam sa njihove osnivačke skupštine…
Moja vikendica u Podšiljku je više puta oštećena, opljačkana i demolirana, ali vinovnici nikada nisu otkriveni, premda su isljednici izlazili na lice mjesta.
Odbornici SDA i HDZ-a su dizali ruku na sjednicima Skupšine općine za svaku saoizaciju i maoizaciju Bosne.
Oružje je s kamiona javno dijeljeno od kuće do kuće Srbima.
Odredi četničkih rezervista bili su u Baraćima spremni za odlazak na ratište na Kupres. U gradu ih je bilo na svakom koraku, mnogi su bili pijani, zakrvavljenih očiju.
U Šipovu su četnici ubili nedužnog građanina Muhameda Ganibeogovića. U Kupres je helikopterom JNA stigao Mile Martić i rat je počeo. Sve je to objavljivala TVSA, a četnici su kopali i rukama i nogama da bi saznali moj izvor informacija.
SDA je preko svoga predsjednika Harija Maslića, tadašnjeg poslanika u Skupšini općine i zamjenika komandira milicije SUP-a Mrkonjić-Grada, poslala 19 automata koje je on rasprodao, a pare strpao u svoj džep. SDA je puške kupovala po sto-dvjesta DEM, a preprodavala po petorostrukoj cijeni. Hari je poslije zdimio iz Mrkonjića u Jajce, a u sred rata Mlađen Arežina mu je doveo obitelj u tamo. Moji su bili u kućnom pritvoru…
Čentici su znali za to oružje i to je bio jedan od razloga za represije nad mirnim građanima koji nisu imali pojma o ovoj raboti. (I da su svi naoružani, muslimani i katolici bi se teško obranili četničke sile)
U toj i takvoj atmosferi održan je i Referendum građana o nezavisnosti RBiH. SDS je bojkotirao referenudum, ali bilo je pravoslavaca našeg grada koji su izašli na glasačko mjesto svjesni rizika.
Helem, plakati su bili tu, u mome „Golfu.“ Taman kada sam sjedao u auto, naišao je Senad Kaharević zvani Laci.
Upitao sam ga bi li sa mnom polijepio plakate za referendum. Bez razmišljanja je rekao da hoće i sjeo u moj auto. Brzo smo obigrali grad, lijepili smo plakate. Jednu smo zalijepili na lipu ispred Kizlar-agine džamije. (Iz Šipova je već stigla prijetnja nekoga Štiklice da će četnici surušiti tu džamiju jer je „okupatorski spomenik.“
Domaći četnici su i prije održavanja referenduma već ispalili rafale u njen minaret. Pokojni Nuni – koji je to vidio zajedno sa mnom, odbio je to posvjedočiti u mome TV prilogu, pa sam svjedočio sam snimcima – i svojom riječju. Tada nisam razumio strah Nunoga i drugih, kasnije sam razumio…
Nije se čuditi što su se ljudi bojali.
Stariji su imali bolna iskustva sa četnicima, mlađi su se naslušali tih priča, prijetnji, nagledali zveckanja oružjem, sretali pijane raskalašene četnike, čuli rafale koje su ispaljivali u sred dana i u po noći.
Ovdje moram istaći kako je u našem gradu, u Zborišću i Rici bilo zaista pravih momaka koji nisu htjeli pod četničku šubaru.
Naime kada je JNA skinula „titovke i zvijezde“ i stavila na glavu šubare s kokardama, muslimanski i katolički rezervisti odbili su služiti takvoj vojsci, pa se njih tridesetak vratilo sa zbornog mjesta sa Manjače. Odbili ratovati u Hrvatskoj.
To je bio veliki i hrabri podvig. O tome su pisali mediji u Bosni i Hrvatskoj, priloge je objavila i TVSA.
***
Senad Kaha
rević je bio poseban tip momka… Hrabrost i privrženost rodnoj grudi i Bosni – niko mu ne može osporiti. Bio je uzor u tim vrlinama.
Polijepili smo plakate, već je bio akšam. Platio sam Senadu iz svog džepa – ali ta mala suma nije ni stoti dio nadoknade za taj posao. Hrabrost se ničim ne može platiti. Bez Senadove pomoći i društva, bio bih izložen velikom riziku na poslu oko lijepljenja plakata za referendum koji je četnicima bio i ostao trn u oku.
U autu je ostalo nekoliko plakata.
Jednu sam zalijepio na ulazu u našu zgradu u Brkića bašti. Samo što sam se uspeo uz basamke u stan, zove Mirza ispred zgrade i javlja mi, više išaretom – strgnuta je.
Siđem, zalijepim novu, ali ni ta se nije dugo zgrijala.
Dvije-tri plakate su ostale u našem stanu.
Kasnije, prije nego sam pobjegao u Jajce, nisam ih stigao spaliti, pa su ostale na tavanu sa još nekim rukopisima. Te referendumske plakate za nezavisnost Republike BiH mogle su biti dodatnim razlogom četnicima da pobiju moju familiju.
Svi oni koji su se pojavili na glasanju u Omladinskom domu bili su pod budnim okom Miće Radića i ostalih četničkih špijuna. Kružila je priča da su sve promatrali iz Babića kuće preko puta Omladinskog doma i pravili spiskove.
***
U toku glasanja, stigla je vijest da su četnici bacili bombu na Đerzelezovo turbe u Gerzovu. Poslao sam „živu“ vijest koju je TVSA je objavila istu večer u TV Dnevniku.
Odlučio sam otići u Gerzovo i snimiti kamerom taj četnički vandalski napad na turbe. Niko ne smjede sa mnom, pa sam se zaputio sam svojim autom u kojem je bila spremna kamera, magnetofon…
Ne bez straha, prošao sam kroz Podrašnicu i preko Baraća zaputio se u Gerzovo. Taman kada sam bio pokraj „Alumnike“ – morao sam zaustaviti i sa strahom promatrati kolonu rezrevista četnika koja je prelazila preko ceste. Ni naprijed, ni nazad. Nisu uopće obraćali pažnju na me. Ubrzo su zamakli u obližnjoj šumi, pa sam – nastavio put prema Gerzovu misleći se – ako tamo stignem živ, kako ću se vratiti kroz Baraće puno četnika.
Povratak preko Šipova nije dolazio u obzir jer ne bih prošao preko četničkih barikada…
Bilo je jutro, negdje oko pola osam kada sam stigao pred Turbe. Snimao sam na brzinu, nerovozan, kamera se tresla u rukama…
Nikoga nisam primijetio pokraj oklnih srpskih luća, niti da me neko promatra s pendžera, ali sam imao osjećaj da me mnogo skrivenih očiju prati.
Brzo sam snimio oštećenja na Turbetu koje je izavala četnička bomba.
Ne bez straha, zaputio sam se nazad.
U Baraćima nije bilo žive duše.
Požurio sam predati film na autobus ključke „Sane“ koji je koji na našu Autobusku stanicu na putu u Sarajevo stizao oko 9 ujutro. Brkati, krupni vozač koji me poznavao, zaustavio je u Podbrdu kada me vidio na stajalištu – pa sam mu predao film, i sa velikom olakšanjem vratio se u grad.
TV je prilog o četničkom bambaškom napadu objavila je te večeri na TVSA. (Prije nekoliko godina prolazio sam kroz Gerzovo: ni traga Turbetu, nisam mogao prepoznati ni mjesto gdje je nekada bilo. (Grupa Šipovljana obratilla se poslije rata ričkom „imamu“ Huskiću s molbom da im pomogne u traženju dokumenata i fotografija Turbeta, ali on nije imao pojma ni da je Turbe i postojalo… Pirisutni Adem Mačković je rekao da se obrate meni, a Huskić je postavio ultimatum – onaj ko sa mnom razgovara, ne može razgovarati s njim!)
Uspjehu referednuma na kojem je na najdemokratskiji način izglasana neovisnost Republike BiH mogli smo se veseliti samo u krugu obitelji i najbližih, najodanijih malobrojnih prijatelj, i to oprezno i tiho… (Od mene su mnogi zazirali odavano jer su im četnici mogli stvarati probleme ako budu viđeni sa mnom. Znam neke koji su prelazili s jednog kraja ulice na dugi, da se ne bi sreli sa mnom, da ih ne bi neko vidio iz Komiteta i Općine sa mnom.)
***
Poslije objavljivanja priloga na TVSA o čeničkom skrnavljenju Turbeta u Gerzovu, u Jajcu mi je prišao nepoznat čovjek i predstavio se kao Ganibegović iz Šipova, ime sam zaboravio. Rekao mi je kako se on onoga dana kada sam snimao Đerzelezovo turbe našao u svojoj njivu u Gerzovu. Radio u Austriji, ali je došao glasati na referendumu. Snimao ogradu na svojoj njivi koju je neko provalio. Tada se pojavila patrola milicije iz Šipova i uhpasila ga. Kaže – neko dojavio da „Halilović snima Turbe,“ pa hitno došli da ga uhapse…
„Umakao si im na vakat,“ kaže.
Uhapsili su njega, zadržali ga u Stanici milicije nekoliko sahata, tražili da pregledaju šta je snimao, pa ga pusitili…
***
Rat je moju obitelj i mene bacio u Njemačku gdje sam pred kraj rata skupljao dobrovoljne priloge izbjeglica za naše borce u ARBiH i građane, prognanike; nešto je novca stizalo i iz Švedske, Danske i Holandije. Kupili smo „Ford-Sieru“ karavan – koji je u Ključ, sa lijekovima koje sam skupio po apotekama, odvezao Jasmin Seferović i predao ga u „Ratno predsjedništvo“ koje nas je obamnulo da će auto koristi za prijevoz ranjenika, a ne za svoje potrebe i provod
Mufid Huskić, smaovoljni i drski Glavni imam Džemata Mrkonji-Grad; on vriješa i psuje, poziva policiju n osnovu svoje lažne prijave, uz podršku lažnih svjdoka
Nešto manje od 3.000 DEM predao sam tada u Ključu Sulejmanu Ceriću, predsjedniku, ali sam se odmah i pokajao jer sam se uvjerio da ni marka neće stići ni borcima ni izbjeglicama, kao ni do tada. (Rasimu Haganoviću, koji se bavio obavještajnim poslovima pri VII korpusu ARBiH donio sam diktafon. Kleo se da će pravda stići ubojice naših sugrađana u Oborcima…)
Rekao sam predsjedniku Ratnog predsjedništava da neće više iz moje ruke dobiti ni jednu marku… (Umalo nisam našao belaja.)
Šta me je ponukalo na takvu odluku?
Dok su u jednoj zaposjednutoj kući u Ključu pripremali dernek nakon povratka iz Bihaća – odakle su telefonirali suprgama u Njemačku i Švredsku – te natrpali pun gepek piva i konjaka – na vrata je bahnuo Senad Kaharević Laci. Išaretio je s vrata – tražeći cigaru…
Bilo mi je drago da vidim da je živ. Njegova jedinica je toga dana vodila krvave bitke po Manjači sa Arkanovim četnicima. Ne vidjevši me isprva, Senad je išaretom od prisutnih tražio cigaru.
Niko mu je ne ponudi.
Volio bih da sam u zemlju propao od stida! Donio toliki novac, Ratno predsjedništvo se gosti za bogatom sofrom, i ja tu, a uzase nejmam ni kutiju cigara da je dam mome komšiji, ratniku, Senadu Kahareviću koji je nekad lijepio plakate za referendum sa mnom, i koji je otišao braniti zemlju da bih se i ja mogao jednoga vratiti u oslobođeni rodni Varcar, koga su Haris i Alija već halali prvo četnicima, pa ustašama, pa na kraju opet četnicima.
Stidio sam kao nikada u životu.
Silom prilika zatekao sam se za tom sofrom Ratnog predsjedništva na kojoj je bilo pečene teletine i drugih meza, piva, flaše konjaka… Ne pijem. Da sam bio najgladniji – ne bih uzeo sa te sofre ništa, osim komadić kruha koji sma valjda zaradio. Bilo me je stid što sam tu.
Izišao sam za Senadom, bratski me zagrlio.
Rekao sam mu da mu nemam šta ponuditi jer sam novac već predao Sulejmanu Ceriću.
Senad je odmahnuo rukom, rekavši – kako oni od tih para neće vidjeti ni cigar duhana, ko ni do sada.
Ode Senad niz onaj malheni ključki sokak. Nisam ga od tada nikad vidio, i otišao je sa ovog svijeta…
Sutradan sretnem u ključkoj čaršiji Suljkina sina Sakiba Darkulića, zarastao u bradu, nenaspavan, vojnička odjeća krvava…
Opet me stid i volio bih da sam u zemlju propao. Ne znam jesam li ga uspio darivati kutijom cigareta, pa da je podijeli sa Senadom i suborcima…
***
Kada sam ponovo donosio pomoć koju smo mi izbjeglice skupljali na Zapadu, dijelio sam novac iz ruke u ruku našim sugrađanima – izbjeglicama po Sanskom Mostu, Bugojnu, Zenici. Ratnom predsjedništvu – ne samo da to nije bilo po volji, nego me htjedoše i istući u Sanskom Mostu i strpati u zatvor kada smo dovezli kombi za „Merhamet.“ Odbijali su pomoći pri carinjenjenju, ali su se preko noći predomislili i postali fini…)
***
Od kako sam izbjeglica, kao da ne živim svoj – nego neki tuđi život.
Senad Kaharević je umro mlad!
Neka mu je rahmet duši i neka mu je lahka zemlja za koju je lio svoju krv!
Neka je rahmet svima koji su se borili za slobod
u Republike Bosne i Hercegovine!
Davor DEMIROVIĆ: DANE SERAFININ – NAJSTRŠNIJA MAČKARA
Davor DEMIROVIĆ: sjećanje na zboričke mačkare
DANE SERAFININ – NAJSTRŠNIJA MAČKARA
*Moja sestra i ja išli smo kod babe Marije tražiti njene dimije i jelek da bi se džemali… *
Poklade ili mačkare – to su nazivi za običaj koji je vrlo star. Korijeni mu dosežu u daleku prošlost.
Kao mali, slušao sam predanje da je mačkarenje spomen na Matiju Gubca koi se prerušen krio od progonitelja Madjarske kraljevine. Matija Gubec je smatran od madjarske krune za buntov
nika koji je pripremao pobunu u Hrvatskoj. Glavni progonitelj Matije Gubca bio je zloglasni Franjo Tahi. Matija se krio po šumama neko vrijeme dok ga napokon nisu prepoznali i uhvatili, te ga spalili živa na lomači.
Mačkare su bile za mene nešto veliko. Spremao sam se po pet dana za taj dan.
Počeo sam se mačkariti od svoje osme godine. Sjećam se da se i moja sestra Marija mačkarila, kao i moj brat Anto.
Dan prije mačkara išli smo moja sestra i ja kod baba-Marije. Tražili smo da nam pozajmi stare dimije.
Baba Marija:
“Sinko. Sinko, hahaahaha, daće vama baba dimije za džemu!”
Imala je i jedan jelek na leđima koji je bio vezen zlatnom žicom.
Kada bi nam dala dimije i jelek, rekla bi:
„Nemojte mi isparati dimije!“
Govorila je to uz uzdah, ali i osmjeh:
„Aaahhh, džeme! I ja sam se džemala birvaktile!“
Iz oka joj poteče suza.
Mačkarili smo se, ali ne u svojim kućama jer oni koji dolaze gledati mačkare, znali bi ko si, kad izađemo iz kuće. Obično smo se mačkarili po tuđim kućama ili u dućanu Brace Duvnjaka i tako zabacivali tragove.
Jedno vrijeme jedna mačkara je bila vrlo zapažena među svima. To je bio Dane Sarafinin. On je nosio velike ovnovske rogove na glavi. Imao je čudnu i neobičnu masku; nikada nisam odgonetnuo od čega je bila napravljena. Bio je umotan u nekoliko ovčijih koža; kitio se sa nekoliko velikih kravljih zvona. Bio je stvarno stravična pojava, mačkara mimo svih ostalih.
Ja sam se mazao po licu, rijetko sam kada koristio pravljene ili kupovne maske. Moj kostim je šiven kod kuće. Nosio sam crni ogrtač sa crvenom postavom, hlače crne i cizme ruskih oficira.
Moja omiljena maska je bila maska vampira.
Šminku, zube i ostalo – sam sam sebi nabacivao i pravio.
Mačkare su se dijelile u tri klase. Dnevne mačkare – to su obično bila dijeca do četrnaest godina koja su hodala po Podmali, onda prelazila preko mosta do crkve, pa do Nine Mošunjca kuće i nazad, zatim – na Zborište.
Drugu grupu činili su odrasli – do dvadest i tri godine. U toj sam grupi bio i ja, moja žena i još neki. To su bile malo ozbiljnije mačkare koje su obično izlazile oko osam uveče. Obilazile su Zborište i Podmalu. Išlo se uz graju i klepet zvona preko mosta – ista relacija kao i kod prve grupe.
Voljeli smo zalaziti među gledaoce koji su dolazili gledati nas. 
Bilo je mačkara koje su tjerale te gledaoce, a posebno one među njima koji su podraživali I izazivali mackare.
Vikali su:
„Mačkara parada, otpala vam brada, na sto komada!“
Onda mačkare potjeraju te što ih izazivaju.
Nastane opća bježanija. Počnu raditi i štapovi. Nekada se to znalo izroditi i u pravu tuču, mislim da je jedne prilike čak i milicija morala razvađati mačkare i publiku.
Treća grupa je izlazila oko 10 sati uvečer.
To su bile ozbiljne mačkare – Braco, Branko, Pavo, Ivanka, Grgo, August i još mnogi.
Nama mlađima nisu dali da idemo s njima zbog čestih ispada mlađih mačkara i tučnjave sa gledaocima.
Znao sam odlaziti u groblje na Ćeliji i otalen izlijetati i plašiti prolaznike. Znalo je bome biti i gusto kada onako u onome vampirskome kostimu iskežena lica namazanog bojom krvi iskočim pred čovjeka, a on stane, iskolači oči i ne zna kuda da bježi.
Neki su se znali na mjestu ukočiti od straha, a ja bježi u groblje, pa onako dok bježim prema sredini groblja, prema kapelici – pomislim: “Majko moja, šta ako onaj čovjek što sam ga prepo, dobije fras! Šta ako čovjek poludi od straha!?”
Često smo znali zalaziti u kuću Grge Kotromanovića gdje smo kupili krofne. Onda – u kuću Pave, pa Brace Duvnjaka. Tu smo, bome, znali popiti po koju ljutu. Braco se smijao i uvjek mi govorio:
“Daja, ti si najbolje maskiran!“
Zadnjih godina moja je maska bila proglašena najboljom, tako sam čuo od gledalaca, a i drugih mačkara.
Kod naših mačkara nije bili nekoga žirija koji bi vršio neku selekciju, odabirao I proglašavao najbolju masku i kostim, nego smo to radili onako, svi zajedno.
Zboričke mačkare su bile u suštini surove i dosta agresivne. Ne mislim na sve mčkare, ali pojedinci su se mačkarili da bi pravili belaj. Tukli su gledaoce, što nisam volio. Prinesu svoj štap nekome i traže da ga poljubi. Normalno, mnogi nisu htijeli i onda je dolazilo do problema. Kasnije smo morali da se distanciramo od tih koji su koristili mačkare za svoje gluposti.
Eh! To je sjećanje koje je ostalo, a s njim i bol u duši za našom tradicijom i običajima, za svim što je bilo lijepo i drago.
Sve su uništili u našem Zborištu, ali nisu uspjeli u mnogim drugim krajevima naše Bosne.
Mačkare su nastavile tradiciju, pa taj običaj nije prekinut. Što se tice Varcara i Zborišta, nikada više neće biti mačkara ni povika:
“Mačkara parade, otpala ti brada – na sto komada!”
Šta možemo!
Ostadoše sjećanja i bolne rane koje nikada neće zarasti.
MAČKARA-PA-RADA, OTPALA JOJ BRADA.!
Uz Karneval u Njemačkoj i Riju – sjećanje na Zboričke mačkare
MAČKARA-PA-RADA, OTPALA JOJ BRADA.
Stigl
e su fotografije mojih unuka – Lejle, Amira i Jasmine u karnevalskoj šarenoj odjeći, u karnevalskom plesu u obdaništu i školi.
VrIjeme je karnevala – uglavnom u katoličkim zemljama širom svijeta, a održavaju se pri kraju prve dekade februara.
U Njemačkoj je najveći karneval u Kölnu, a karnevalske povorke i plesovi su neizostavni u svakom gradu, selu, školi, obdaništu. Tako karnevali – maškare – starisnki i rički – mačkare – nisu mašile ni moju unučad. Kud svi Turci, tud i mali Mujo. Isto tako, nekad davno, nisu mačkare mogle ni njihova ričkoga Dida.
Najveći je karneval onaj u Riju na kojem se okupi i po peš šest miljuna učesnika, plesača sambe u raznim koloritnim kostimima… Zabava privlači i po pola milijuna stranaca. Ove godine su se plahnuli opasnog virusa Zike, ali Rijo ne bi bio Rijo kada bi ne daj Bože izostao blještavi karneval i samba, takmičenje najboljih igrača, plesača, kostima…
Karnevalske svečanosti obično u svijetu, pa i u Bosni, uključuju maskirane povorke i plesove, bakljade, vatromete, obasipanje cvijećem, konfetima i korijandolima, a biber po pilavu je svečano spaljivanje ili pokapanje velike lutke, personifikacije „princa karnevala.”
“Običaji maškara datiraju iz rimskog doba raskalašenosti i „bakanalija, luperkalija i saturnalija, ali je utemeljen i na paganskom magijskom vjerovanju gonjenja zlih sila, kao i protjerivanje zime i studeni. Običaj ima i socijalno značenje jer se kroz lakrdijašenje često očituje i društvena kritika.“ (Wikipedia).
Karnevali me podsjećaju na naše Zboričke mačkare. Stoga, dok se Davor Demirović ne maši pera, nekoliko riječi sećanja jednoga Ričanina.
Mačkare u Zborištu su nagvještavale odlzaak zime i dolazak proljeća, tjeranjem zlih duhova studeni i mraka; mačkare su išle u susret suncu u svjetlu.
Mi rička djeca smo sa pristojne daljine, obično od Urave puteva – gledali mačkare. Bojali smo se da nas zaganjaju i dohvate onim špruljama ili toljagama koje su, čini mi se, nosili sa sobom i udarali njima sve što stigni.
Kada bi me neko upitao kako su zboričke mačkare izgledale, onda bih rekao ukratko – prijeteće, stravično, grozno, ali i izazovno,pa su bile predmet naše znatiželje, a i oponašanja.
Bilo je tu raznovrsnih maski, srašnih i malo manje strašnih mačkara, ali jednako prijetećih, bar za nas ričku djecu. Mačkare bi igrale na obje strane Zborićkog mosta. Igru su začinjvali klepetom kravljih ili ovnujskih zvona, vikom, kriskom, strašnom handrljavinom i grajom. Onda bi, odjednom, kao po komandi, iznenada, prekidale ples i pojurile prema nama – i mi bi smo se razbježali svako na svoju stranu. Malo kasnije, opet smo se vraćali na polazno mjesto.
I – zadirkivali smo mačkare, tražili belaja.
Iza maske su se krila zborička djec
a – manje opasna za nas – ali i odrasliji, dječaci, ponekad i momci. Eh, s njima nije bilo šale.
Teško ih je bilo prepoznati sa raznim maskama na licu, onako nadžemane u raznovrsnoj šarenoj, nesvakodnevnoj odjeći, odrpane.
Trudili smo se, ponekad i uspjevali po glasu odgnetnuti ko se krije iza koje maske, ali nikada nismo bili sigurni jer su mačkare mijenjale i glasove.
Čorlučili smo mačkarama. Divikivali smo smo iz sveg glasa, horski, tražeći belaja:
„Mačka-rapa-rada, otpala ti brada!“
Ponavljali bi to izazivački nekoliko puta, sve na oprezu, spremni na bjeg, ako bi mačkare makar i jednim pokretom išaretile da će nas „poćerati“ ili „zaganjati.“
Tom prigodom znali smo u glas vikati:
„Zborićani repati, sutra ćete krepati,
Teško onoj ruci koja će vas tući,
Teško onoj lopati koja će vas kopati!“
I, ko bi na to ostao ravnodušan, pogotovo ako je još mačkara! Naravno, i Zboričani su znali ne jednom uzvratiti nam:
„Ričani, repati…“
I mi rička djeca pravili smo od kartona ili od listova bloka za crtanje maske, bojili ih raznim bojama, dodavani brkove i bradu, bušili čuvaldusom na oba kraja, provlačili uzicu ili „lastiku“ kroz te rupe i mećali ih na lice. Oblačili bi kapute naizvrat. Uzimali trklje u ruke. Oponašali bi zboričke mačkare, ali im nismo bili haman ni nalik.
Zboričke mačkare su nosile prave, često kupovne maske, kupljene čak u Zagrebu, a naše – ričke, pravljne po ugledu na njih – siromaške, ali obogaćene našom maštom.
To smo radili podukrad, jer ako bi nas naši opazili, mogli smo fasovati degenjak. Tako – mačkare nikako nisu mogle mimo nas, ni u Zborištu, ni u Rici, pa šta koštalo da koštalo…
Zboričke mačkare nisu prelazile onu zamišljenu među koja je Zborište dijelila od Rike, niti smo se mi usuđivali upasti na njihov teren. Svako je bio najsigurniji na svom..
Mislim da sam zadnje mačkare snimio za TVSA u Jajcu, one godine pred sami rat.
Još jednom sam snimao mačkare za TVSA, davno, davno, slučajno, u nekom selu na putu između Bugojna i Donjeg Vakufa.
One zboričke mačkare su davno otišle u sjećanje.
Danas u Zborištu šaka katolika, niti ima ko biti mačkara, niti se ih ima ko bojati ili oponašati ih u Rici.
Proljeće je ove godine nahrupilo ranije i u Zborište i u Riku, u našu Bosnu.
„Mačkara pa-rada, otpala joj brada!“
***
Očekujem od Davora Demirovića njegovu priču o mačkarama koja će baciti snop svjetla na taj starinski običaj – i to iznutra – sa Zboričke strane, okom i preom jedne od mačkara.
PASJI ŽIVOT DRAGOCJENIJI OD HILJADU STRIJELJANIH BOŠNJAKA
ŠAĆKO – NEDOVRŠENA PRIČA O TRGOVCU, TELLALU – NESUĐENOM FILMSKOM GLUMCU
Rika i Ričani
Mustafi F. Deliću
ŠAĆKO – NEDOVRŠENA PRIČA O TRGOVCU, TELLALU – NESUĐENOM FILMSKOM GLUMCU
Ko da sada gledam Šaćku.Nosio se do zadnjeg dana života a la turka – fes, čakšire, kaljače. (Kao dijete, bio virovo sam da je Šaćki najugodnje siditi u Sinanvoj kahvi – u čakširama nabranim na turu, kakve niko više u Varcaru nije nosio, samo Bilać u Ćorića mahali.)
Išao je polahko i pažljivo, ko da gazi priko jaja, pa da ih ne zgnječi.
Bio je tih, Povučen. nenametljiv, haman si ga jedva čuo. Ko sjena. Kad ga pogledaš – iznenadiš se njegovom starinskom pojavom, mirnoćom.
Osim igala, koje su mu bile glavni trgovački artikl, prodavao je i iznošenu odjeću.
Ako imaš kakav kaput ili ‘lače, a terebaju ti pare, odnesi ih Šaćki neka ih proda.
Eh, sad ne znam je li je imao pri sebi toliko para da odmah plati svom “dobavljaču” za robu, ili je taj moro čekati dok Šaćko proda, pa da podile, onako kako su se dogovorili.
Šaćko bi prebacivao robu za prodaju priko desne ruke i išao kevajući kroz mahalu. Odlazio bi u Sinanovu (kasnije Edhemovu) kahvu, usput nudio na prodaju svoju robu. Ako bi sreo nekog mušteriju na putu kroz Gornju mahalu i Uspolje (Nispolje) do Sinanove kahve, nudio bi mu ono što mu se zateklo za prodaju.
Znalo se nekad nakupiti pravo malo skladišće kod kuće od tih iznošenih haljinki, pa bi Šaćko jedan dan do podne iznosio jednu, pa prodo, ne prodo, popodne drugu robu. Neko od mušterija bi ga slao kući da donese ono što je već nudio, a ovaj tek kasnije odlučio pazariti.
Nudio bi robu tiho i nenametljivo, hvaleći je kao da je njegova, nova, uglavnom na isti uhodani, ili samo za zahru prilagođen novi način.
“Evo dobra kaputa!”
Pošto bi ga objema rukama raširio, pokazao bi lice, izvrtao džepove, rukave…
“Nije ni tenuo!”
Upamtio sam tu starinsku rič od Šaćke, valjda ju je on jedini i izgovarao u svom škrtom, tihom govoru, pa je koristim i danas. Kad god kažem „ovo nije ni tenulo“ a to biva u nekoj prodavaonici haljinki – pred oči mi iziđe Šaćkina slika.
Prodo ne prodo, sidio bi u Kahvi sa ostalim Ričanima. Nisam ga čuo da je ikad zašao u eglen o politici. Uopće, malo je govorio. Sidio bi često sam za hastalom na kojem je bila tacna sa džezvom i fildžanom. Često nije mogao odmah platiti, ali kod Sinana je moglo i na veresiju – platiće kad mogne, nije Sinan nikome kvario merak za kahvu.
Odlagao bi tada robu za prodaju u stranu, na praznu štokrilu, srknuo bi malo kahve, pa je napola okretao leđa hastalu i ostvaljao kahvu za kasniji ćeif. Često je i Kahvi sidio sam.
Vidim ga – metnuo obje ruke, jednu priko druge, na svoju uspravljenu kevu, na njih naslonio bradu i utonuo u svoje misli.
Nerijetko, u kahvi se znalo i prikunjati.
Uz pendžere bile drvene palače; u Kahvi tiho, tek pokoja muha proleti, u loncu okovanom iznutra debelim slojem kamenca, haman što nije provrila, struja i pivuši voda; kroz otvorene pendžere dopire žubor naše rike i – ko ne bi prikunjao, zadovoljan i sobom, familijom, poslom, a u Šaćkinom slučaju – sitno-trgovačim. Mutafdžije izlazile iz svojih memljivih i važnih ćerhana, bacali pucala, otpasivali tulume, pa prilegni popodne u Kahvi, posli ručka… Neko ponesi tulum, a neko šaku pod glavu.
Šaćko bi odlazio, odnosio robu, pa malo kasnije se vraćao donoseći novu. Scena se ponavljala.
Šaćko je prodavao i trosku.
Troska je otpadala sa usijene mazije dok su je kovači kovali u svojim kovačnicama. Tamo bi je sakupljao Šaćko. Znao je kada treba doći i pokupiti trosku, kad napada, obično u Omerovoj ili Ahmeta Ćaminog kovačnici.
Objema rukama kupio bi trosku, nekad bi mu i kovači pomogli. Troska ga čekala spremna kad bi dolazio na prag kovačnice poviriti je li napadalo, kod Omera.
Trpao bi trosku u platnenu vrećicu i odlazio. Troska je bila mukte.
Ako bi je uspij prodati, mogao je malo i “zakapitaliti”, što bi reko Fazlo, komšija – koji praveći pržnjeve od konzervi i male furune od pleha – u Rici nije nikad zakapitalio. Kada bi zajmao pleh od Omera, govorio je da će mu platiti kad zakapitali…
Šaćko je trosku iznosio pred Sinanovu kahvu, trpao u lončić (ovi ovdi bi rekli “cup“, a snaše tribovske – “piskerić”.)
To je radio samo ponediljkom ili vašarom, kad seljanke sajdi u grad ili dojdi biliti platno na rici.
Ritko bi trosku – a i haljinke ako bi se zatekle za prodaju – iznosio na Kolobaru; njegovo prodajno misto bila Rika, čitav svit je stao u taj fildžan Varcara kod Sinanove kahve.
Troskom su seljanke bojile svoje carze – ne znam kako. Znam – ponajčešće su to radile troskom koju im je prodavao Šaćko na kojoj je u Rici haman imao monopol. Obojene carze nisu bile crne kako bi insan mogao pomisliti, nego čivit plave, ko nebo iznad Rike..
Tako je Šaćko zarađivao za komad kruha, za kahvu, za otplatu veresije, bilo za duhan, nikad puno, a njemu puna kapa, duše čiste i velike. .
Išao je redovno u džamiju.
Kad je ženio sina Akifa, pa prid njega doveli buduću snahu, a Šaćko je fino pito:
“Prije nego ujdeš u moju kuću, znadeš li ti učiti u jaziji, u Musafu, ako ne znaš, moja nevista ne moreš biti!”
Onda se posli falio kako mlada, Akifovica, nevista mu, u Musafu hatme i mukabele uči, a komšinice dojdu siditi i slušati. (Ovo mi ja kazivo Mustafa F. Delić, praunuk Šaćkin)
Nikad nije zakapitalio, ali nikad nikome nije bio muhtač. Sirotinja biti – znači biti Ričanin.
Bio je ponosan, nenametljiv mali rički trgovac, taman za Riku i taman za njegovu skromnu dušu, njegove mušterije i snaše koje su kupovale trosku.
Jedno vrime bio Šaćko i tellal.
Moglo bi to biti prid Drugi svitski rat. Tellalio je ono što mu je u Općini rečeno da rasglasi. Tellalio je i za „prifatna lica“ – nudio na prodaju kravu, ovcu, kuću.
Tellalio važne habere o mobiliziluku, povećanju poreza, zabranama i globama.
Ali, glas mu je bio tih, i morao je više puta ponavljati ono što bi tellalio, ići haman od kuće do kuće, da bi ga se čulo. Za njim i oko njega, znatiželjna dječurlija. Ponakd bi ga povuci za čakšire dok je tellalio.
Umalo, pa da Šaćko postane i filmski glumac. Ali, ne dade mu se baš zbog tihog glasa.
U Riku se sjatila filmska ekipa iz Beograda – sve vrije od glumaca, tehničara, a i znatiželjnog svita; snima se domaći igrani film „Šolaja.“
To je bilo zapremedet i za Riku i za Varcar, a i za okolna sela. Sirotinja je volila filmove, a sada je dobila priliku da i sama glumi u filmu. Režiseru je trebalo statista, a Ričani bi priskočili i da nisu plaćani. Film je to, a Rika je živjela i sa filmomovima.
Prid džamjom bila garderoba, u njenoj avliji razni rekviziti, puške u kupama. Vrzmaju se glumci, doštimava tehnika. Ispred Mehine i Husine kovačnice napravili rampu, biva odatle će kamera u pokretu nagore i nadoli najbolje uhvatiti masu svita – na koja hoda gori doli od ćuprije pa uspolje i natrag. Reeditelj vikao iz sveg glasa da niko ne gleda u kameru, da se kreću brže i ne obaziru. Biva, snima se scena mase svita – ponajviše seljaka – koji su nahrnuli u grad koji je istom, kao đoja, oslobodio Šolaja. Kada su probali tu scenu snimiti sa rampe, kolica na šinjama je trebalo vući preko konopcem preko čekrka. Oni što su to radili, potužili su za vrime probe kako im konopac nabija žuljeve pa ruke krvare. Hitro je poslan momak u Hamidovu “Zemu.” Donio je metar dva platna, režiser ga je na naše zaprepaštenje razderao na nekoliko komada (đe ćeš urvavati tako fino platno!) i podilio ga momcima koji su tim platnom omotali ruke. I, snimanje je moglo početi. Svi smo se gurali da budemo u kadru.
Trebao je režiseru i tellal da malo zabubnja u svoj mali doboš i rastellali neki Šolajin proglas.
Tako se je na probu doveden Šaćko.
Nekoliko puta je probao, ali izdao ga je tihi glas, kojeg mikrofon nikako nije mogao ufatiti u potrebnoj jačini. I – tako je završena ta Šaćkina filmska karijera, a da nije ni počela.
Moguće je da mu je plaćeno za probe, bilo para. Umisto Šaćke, našega ričkoga tellala,nesuđenog glumca, u filmu „Šolaja“ tellalio je neki beogradski šofer koji je vozio filmsku ekipu.
Omer i Meho, Ibraga, a i ja.često smo se “šejtenili” i izvodili razne igrokaze – obično u Omerovoj kovačnici, ili u ribolovu na Sani, Ponoru.
Igrokaz bi počinjali iznenada – mijenjajući glas, oponašajući pokrete osobe – zavisno od toga kako je ko kojeg Ričanina glumio.
Pozornica – kovačnica ili ledina. Mašti nikad kraja – a dijalog, ili monolog – mogao je početi – s kraja, sredine ili početka. Svako ga je znao napamet, dograđivao, poboljšavao.
Pošto je u Rici svako bio baška insan, što bi rekli jedinstven – na svoju ruku – na svoj ferek – to su i ti igrokazi, rički kazano – šejtanluk – bili raznovrsni, bogati i mehlem za naše duše.
Uživali smo u našoj glumi, a malobrojna publike je često uskakala u “predstavu” sa svojim upadicama i dodacima.
Neka se ne pomisli da smo samo jednom glumili i Šaćku, i moga Dida, i Oca, i Bana, Jupana, Fazlu, i Ahmeta Ćamina, sami sebe.
Tako smo sačuvali u svojim uspomenama mnoge Ričane, otimali ih od zaborava i divili im se.
Ako je bilo publike, u redu je, ako ne, nama je ionako duša bila puna – dosta smo sami sebi. Nikad se nismo rugali, osim sebi, samo smo ponekad neku osobinu ili rič našeg junaka naglašavali;
“Evo kaputa, niđe nije tenuo!”
Mnoge, pa ni Šaćku, sitnog trgovca, tellala, nesuđenog filmskog glumca – naravno, nismo zaobilazili, Ma, oponašali smo svakoga, pa i same sebe.
Ko da gledam ovu scenu: Rika. Na mistu koje se nalazilo na jednom kraju onog trougla što su ga činile Ivićeva kovačnica, Đorđina pekara i Sinanova Kahva – preko puta bila Ibricina brijačnica – sidio bi Šačko pokraj svoje robe, poredane na komadu papira; kaput ili lače, košulja, dva-tri snopa igala – jedan načet, piskerić pun troske. Sa strane – odložena keva, pri ruci duhanska kutija, u njoj duhan, i na unutrašnjoj strani ćageta za savijanje cigara koje se Šaćko ne baš često maša. Ponekad bi mu tu – na radno misto – Sinan donoisio kahvu.
I – haj Ti sada reci da to nije život koji je Šaćko poredio sa Amerikom.
Bilo je to bogatsvo i rahatluk na Rički način – bogatiji i od same Amerike.
Bilo se siromašno, guremno, nikad dvi jake za vratom; ako si ručo brini se o večeri, snalazi se, zajmaj, pa posli vraćaj. Ali, nikad i nikome muhtač.
Puna šaka brade!
BEOGRAD, SRBIJA: ZA STRIJELJNJE 1.000 SREBRENIČANA – DESET GODINA ZATVORA WINDSOR, CANADA: ZA NASILJE NAD PSOM – DVIJE GODINE ZATVORA
BEOGRAD, SRBIJA: ZA STRIJELJNJE 1.000 SREBRENIČANA – DESET GODINA ZATVORA
WINDSOR, CANADA: ZA NASILJE NAD PSOM – DVIJE GODINE ZATVORA
Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu sklopilo sporazum o priznanju krivnje sa Branom Gojkovićem za genocide u Srebrenici I ubojstvo 1.000 (hiljadu) neduđnih ljudi uz obećanu kaznu ubojici od deset godina zatvora.
Sporazum o priznanju krivice sklopljen sa Gojkovićem ubrzo nakon što je iz BiH upućen zahtjev za izručenje.
Brano Gojković osumnjičen je da je osobno i izravno, kao pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS, pucajući iz vatrenog oružja, kao pripadnik streljačkog voda, sudjelovao u ubistvu najmanje 1.000 žrtava bošnjačke nacionalnosti na ekonomiji u Branjevu starosti od 14 do 84 godine, koje su ubijene za samo nekoliko sati, tako da ova egzekucija, predstavlja jednu od najsurovijih u genocidu u Srebrenici.
U Srbiji se nalazi još pripadnika navedenog odreda (Zoran Obrnović, zvani Maljić), zatim nekadašnji ađutant Ratka Mladića Dragomir Pećanac, kao i zapovjednik 10. diverzantskog voda Milorad Pelemiš, koji čak daje intervjue u tv-emisijama.
Očito je da je sudski tretman monstruoznih i hladnokrvnih genocidnih ubojica daleko, daleko ispod svih pravnih standarda. Ubijene Srebreničane sud ne tretira ni kao domaće životinje, a kamo li nevine pobijene ljude, nikom krive. S druge strane, prema krvnicima su vrlo milostivi, što potvrđuje i nagodba sa Gojkovićem.
U Windsoru, Canada, ovdašnji sud je 2. februara ove godine izrekao kaznu dvogodišnjeg zatvora osobi koja je vršila nasilje nad psom – vezala mu njušku i noge elektro-ljepljovom trakom i ostavila ga da crkne u polju iza jedne velike prodavonice.
Tu ga je malo kasnije našao slučajni prolaznik koji je tuda šetao svoga psa.
Nakon što je ovaj slučaj procurio u javnost, nastala je prava uzbuna – borba za spas psića i policijska potraga za nasilnikom. Uhvaćen je 17. Decembra prošle godine, samo nekliko dana nakon što je ostavio nedužnu životinju da crkne u mukama.
me mu je Michael Earl Hill. Policija ga je odmah strpala u ćuzu, a iza rešetaka ostao je sve do suđenja koje je uslijedilo mjessec i po dana nakon nasilja nad neužnom životinjom. Nasilniku nije dozvoljeno da se brani sa slobode ni uz ponuđenu visoku kauciju.
Sada malo detalja o intresu javnosti za ovaj slučaj – velikog, ali opravdanog pritiska javnosti na sud da se nasilnik nad životinjom strogo kazni.
Priču o mučenju psa pročitalo je na portalu lokalnog lista “The Windsor Star” oko 470.000 čitatelja.
Održani su javni protesti protiv mučenja životinje.
65.000 (šezdeset i pet hiljada) građana potpisalo je peticiju u kojoj su tražili minimum zatvorske kazne nasilniku od 25 (dvadeset i pet) godina!
U međuvremenu – uz danonoćnu brigu “Human society” – cuko se opravio.
Hiljadu ljudi je zražilo da ga usvoji.
Cukino ime je „Justice“ – Pravda.
Prava pravda, sudska, stigla je njegova mučitelja.
Iako je priznao krivicu i pokajao se, mučtelj psa je dobio kaznu od dvije godine zatvora koju će odležiti u državnom zatvoru. Nakon toga, tri godine će provesti na uslovnoj slobodi. Neće smjeti posjedovati oružje. 25 godina neće smjeti držati nikakvog kućnog ljubimca. Moraće predati uzorke svoje krvi (DNA) u policijsku u bazu podataka o teškim kriminalcima. Biće pod nadzorom I savjetima psihologa dok ne izlijeći svoju bolesnu psihu…
Priču o izricanju presude Hillu pročitalo je u 472.000 čitatelja.
***
Povucimo paralelu između sudanije u Beogradu ubojici 1.000 nevinih Srebreničana koji prašta toliki zločin nad nevinim i ne haje za bol preživjelih – i suda u Windsoru koji ima osjećaj za bol cuke i koji žestoko kažnjava mučitelja.
Sud u Srbiji koji miluje obojice koji se ne bi ni Hitlera postidjeli, a sud u Windsoru žestoko kažnjava mučitelja nedužne životinje.
Srpska i srbijanska javnost voli priče masovnih ubojica, pa ih urednici dovode na TV da bi ih pričali dok publika žedna krvi uživa u genocidnom ubojstvu nevinih ljudi.
Ali, nije greška sudova.
Greška je naša.
Mi se navikavamo na naprevdu, na genocid u miru. Lahko i bez iakkvog razmišljanja, bez smopoštovanja prema sebi i drugim paćenicima – halalimo, a da pravda nije stigla ubojice, silovatelje, barbare…
Mi ne znamo protestirati, osim ako nismo izmanipulirani od strane političara.
Mi dižemo glas za puštanej na slobodu kriminalaca.
Mi se ne znamo boriti za pravdu.
Mi smo obična bezlična masa, čast pojedincima, nesvjesni pravde koja je na našoj strani. Mi činimo nepravdu i prema živim i mrtvim, a i prema sebi, a ni Dragi Bog ne voli takve.
Naša grupa je za pet godina postojanja izgurala na 67.000 članova. Mnogi su usnuli san, mnogima je važnija vijest da su nekoj kurvici u Beogradu spale gaće u sred TV-emisije. To primjećuju, ali ne i nepravdu prema sunarodnicima, živim i mrtvim.
Glavno je use, na se i podase, a poslove oko pravde za nevine žtrtve, za genocid u miru, za povratak RBiH im je – desete zveke klepetalo.
Neke mi neko citira vijest da je u povodu blage kazne za masovnog ubojicu, pa i ovog suučesnika ubijanja 1.000 ljudi – tu vijest pročitalo makar hiljadu čitatelja!
Ni sanjati se ne može javni protest, ili peticija – sa hiljadu ljudi ili potpisa.
Koliko svjetlosnih godina nam je potrebno da bi skontali da je genocid u Bosni nekažnjen, da nas navikavaju na rezultate genocida postojanjem RS, a suspenzijom RBiH, što je ponavljanje genocida!
Koliko nam treba da nam dođu u glavu riječi sutkinje izrečene pred prepunom sudnicom prilikom izricanja presude nasilniku nad cikom u Windsoru, Canada:
“Osobe koje postanu serijske ubojice ljudi – počnu sa ubojstvima malih životinja.”
BEOGRAD, SRBIJA: ZA STRIJELJNJE 1.000 SREBRENIČANA – DESET GODINA ZATVORA WINDSOR, CANADA: ZA NASILJE NAD PSOM – DVIJE GODINE ZATVORA
BEOGRAD, SRBIJA: ZA STRIJELJNJE 1.000 SREBRENIČANA – DESET GODINA ZATVORA
WINDSOR, CANADA: ZA NASILJE NAD PSOM – DVIJE GODINE ZATVORA
Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu sklopilo sporazum o priznanju krivnje sa Branom Gojkovićem za genocide u Srebrenici I ubojstvo 1.000 (hiljadu) neduđnih ljudi uz obećanu kaznu ubojici od deset godina zatvora.
Sporazum o priznanju krivice sklopljen sa Gojkovićem ubrzo nakon što je iz BiH upućen zahtjev za izručenje.
Brano Gojković osumnjičen je da je osobno i izravno, kao pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS, pucajući iz vatrenog oružja, kao pripadnik streljačkog voda, sudjelovao u ubistvu najmanje 1.000 žrtava bošnjačke nacionalnosti na ekonomiji u Branjevu starosti od 14 do 84 godine, koje su ubijene za samo nekoliko sati, tako da ova egzekucija, predstavlja jednu od najsurovijih u genocidu u Srebrenici.
U Srbiji se nalazi još pripadnika navedenog odreda (Zoran Obrnović, zvani Maljić), zatim nekadašnji ađutant Ratka Mladića Dragomir Pećanac, kao i zapovjednik 10. diverzantskog voda Milorad Pelemiš, koji čak daje intervjue u tv-emisijama.
Očito je da je sudski tretman monstruoznih i hladnokrvnih genocidnih ubojica daleko, daleko ispod svih pravnih standarda. Ubijene Srebreničane sud ne tretira ni kao domaće životinje, a kamo li nevine pobijene ljude, nikom krive. S druge strane, prema krvnicima su vrlo milostivi, što potvrđuje i nagodba sa Gojkovićem.
U Windsoru, Canada, ovdašnji sud je 2. februara ove godine izrekao kaznu dvogodišnjeg zatvora osobi koja je vršila nasilje nad psom – vezala mu njušku i noge elektro-ljepljovom trakom i ostavila ga da crkne u polju iza jedne velike prodavonice.
Tu ga je malo kasnije našao slučajni prolaznik koji je tuda šetao svoga psa.
Nakon što je ovaj slučaj procurio u javnost, nastala je prava uzbuna – borba za spas psića i policijska potraga za nasilnikom. Uhvaćen je 17. Decembra prošle godine, samo nekliko dana nakon što je ostavio nedužnu životinju da crkne u mukama.
me mu je Michael Earl Hill. Policija ga je odmah strpala u ćuzu, a iza rešetaka ostao je sve do suđenja koje je uslijedilo mjessec i po dana nakon nasilja nad neužnom životinjom. Nasilniku nije dozvoljeno da se brani sa slobode ni uz ponuđenu visoku kauciju.
Sada malo detalja o intresu javnosti za ovaj slučaj – velikog, ali opravdanog pritiska javnosti na sud da se nasilnik nad životinjom strogo kazni.
Priču o mučenju psa pročitalo je na portalu lokalnog lista “The Windsor Star” oko 470.000 čitatelja.
Održani su javni protesti protiv mučenja životinje.
65.000 (šezdeset i pet hiljada) građana potpisalo je peticiju u kojoj su tražili minimum zatvorske kazne nasilniku od 25 (dvadeset i pet) godina!
U međuvremenu – uz danonoćnu brigu “Human society” – cuko se opravio.
Hiljadu ljudi je zražilo da ga usvoji.
Cukino ime je „Justice“ – Pravda.
Prava pravda, sudska, stigla je njegova mučitelja.
Iako je priznao krivicu i pokajao se, mučtelj psa je dobio kaznu od dvije godine zatvora koju će odležiti u državnom zatvoru. Nakon toga, tri godine će provesti na uslovnoj slobodi. Neće smjeti posjedovati oružje. 25 godina neće smjeti držati nikakvog kućnog ljubimca. Moraće predati uzorke svoje krvi (DNA) u policijsku u bazu podataka o teškim kriminalcima. Biće pod nadzorom I savjetima psihologa dok ne izlijeći svoju bolesnu psihu…
Priču o izricanju presude Hillu pročitalo je u 472.000 čitatelja.
***
Povucimo paralelu između sudanije u Beogradu ubojici 1.000 nevinih Srebreničana koji prašta toliki zločin nad nevinim i ne haje za bol preživjelih – i suda u Windsoru koji ima osjećaj za bol cuke i koji žestoko kažnjava mučitelja.
Sud u Srbiji koji miluje obojice koji se ne bi ni Hitlera postidjeli, a sud u Windsoru žestoko kažnjava mučitelja nedužne životinje.
Srpska i srbijanska javnost voli priče masovnih ubojica, pa ih urednici dovode na TV da bi ih pričali dok publika žedna krvi uživa u genocidnom ubojstvu nevinih ljudi.
Ali, nije greška sudova.
Greška je naša.
Mi se navikavamo na naprevdu, na genocid u miru. Lahko i bez iakkvog razmišljanja, bez smopoštovanja prema sebi i drugim paćenicima – halalimo, a da pravda nije stigla ubojice, silovatelje, barbare…
Mi ne znamo protestirati, osim ako nismo izmanipulirani od strane političara.
Mi dižemo glas za puštanej na slobodu kriminalaca.
Mi se ne znamo boriti za pravdu.
Mi smo obična bezlična masa, čast pojedincima, nesvjesni pravde koja je na našoj strani. Mi činimo nepravdu i prema živim i mrtvim, a i prema sebi, a ni Dragi Bog ne voli takve.
Naša grupa je za pet godina postojanja izgurala na 67.000 članova. Mnogi su usnuli san, mnogima je važnija vijest da su nekoj kurvici u Beogradu spale gaće u sred TV-emisije. To primjećuju, ali ne i nepravdu prema sunarodnicima, živim i mrtvim.
Glavno je use, na se i podase, a poslove oko pravde za nevine žtrtve, za genocid u miru, za povratak RBiH im je – desete zveke klepetalo.
Neke mi neko citira vijest da je u povodu blage kazne za masovnog ubojicu, pa i ovog suučesnika ubijanja 1.000 ljudi – tu vijest pročitalo makar hiljadu čitatelja!
Ni sanjati se ne može javni protest, ili peticija – sa hiljadu ljudi ili potpisa.
Koliko svjetlosnih godina nam je potrebno da bi skontali da je genocid u Bosni nekažnjen, da nas navikavaju na rezultate genocida postojanjem RS, a suspenzijom RBiH, što je ponavljanje genocida!
Koliko nam treba da nam dođu u glavu riječi sutkinje izrečene pred prepunom sudnicom prilikom izricanja presude nasilniku nad cikom u Windsoru, Canada:
“Osobe koje postanu serijske ubojice ljudi – počnu sa ubojstvima malih životinja.”
Na fotografijama:
Nad tabutima nevino pobijenih Srebreničana
Brano Gojković, masovni ubojica Srebreničana
Michael Earl Hill nasilnik nad cukom u Windsoru, Canada
Opravljeni cuko zvani “Justice” – (“Pravda”)
Davor DEMIROVIĆ: KADA BI NETKO UMRO, ZVONIO SAM ZVONOM NA JEDNU STRANU I BIO TUŽAN
Davor DEMIROVIĆ – sjećanje zvonitelja Katoličke crkve u Zorištu
KADA BI NETKO UMRO, ZVONIO SAM ZVONOM NA JEDNU STRANU I BIO TUŽAN
Napisi na ovom Blogu o sahranama katolika u našem gradu – a posebno tekstovi o sprovodima mojoj Mami Ruži, Ocu Stipi, te tekst pod naslovom “Gdje sahraniti oca?” naveli su me na ideju da napišem nekoliko riječi.
Pa – ovako – onaj što je zvonio zvonom na Katoličkoj crkvi u Zborištu kada bi neko umro od katolika – i kada bi pogrebna povorka izišla iz naše Crkve i krenula uz Mahalu ka Ćeliji – dugo vremena sam to bio ja.
U takvim žalosnim prilikama zvono je zvonilo “na jednu stranu.”
Mogu reći kako to i nije baš lahko; treba držati težinu zvona od 700 kilograma na konopcu na dužini od dvadeset metara. Moraš čitavu težinu zvona kontrolirati, naginjući je na jednu starnu. Ako to ne uspiješ – zvono počne zvoniti na obe strane.
Prije nego sam postao „zvonar“ ili „zvonitelj“ samo umrlim – do tada je zvonila bivša svećenikova kuharica Grgica. Ona je zvonila i svakim danom, a i kada bi netko umro. U to vrijem
e je na župi službovao svećenik Franjo Krešić.
Povremeno je zvonio i Anto Krešić.
Svećenik Krešić uzeo je k sebi Antu od njegove obitelji dok je bio mali i brinuo se o njemu. Na kraju ga je iškolovao; Anto je završio električarski zanat.
Anto je i mene naučio kako zvoniti umrlima – zvonom „na jednu stranu.“ Kada sam se izvještio, potpuno sam preuzeo posao zvonitelja za mrtve.
Kada netko od katolika umre, rodbina pokojnika bi dolazila k meni kući i pitala me da li bih zvonio. Nikada nisma odbio, a nikada nisam primao novac za to, osim jednom. Tada mi je rečeno da moram uzeti novac, inače će se rodbina pokojnika na me naljutiti. I -samo tada sam uzeo – i nikada vise.
Zvonio sam za pokojnika zato što sam ga poznavao; zvonio iz sam iz poštovanja prema pokojniku i tugujućim. Bio sam tužan i zvono je tada zvonilo tužno. Kada bi čuli zvono kako zvoni na jndu stranu, si su znali, dokle god je zvonjava dopirala, da je neko otišao sa ovog svijeta. Zvonjenje na jednu stranu tužan je haber.
Dosta puta sam poslije zvonjave osjećao bolove u šakama, ali nisam mario. Zvoniti umrlim bila mi je čast. To je bio i moj posljednji pozdrav pokojniku.
Stipo Baković, Stipo Jurić. Stipo Svetinović Ćipura, Kaluđer, Ivo Bakovic. Švabo. Braco i Branko Duvnjak, Marko Svetinović, te još neki drugi i ja – kopali smo grobove na Ćelij
To
To je bio naš običaj kojeg smo se držali, pa nikakomunalci nisu kopali grobove u našem groblju. Time smo također odvali počast umrlom.
Ni sam ne znam koliko sam grobova iskopao za moje varcarsko-zboričke pokojnike.
Prokleti rat sve uništi – nešto pobi, mnoge rastjera, unesreći.
Ostala su samo sjećanja.
Moji roditelji su sahranjeni na Ćeliji – prvo majka, a nedavno i otac; nadam se da im je zvono zvonilo na jednu stranu…
Mene je pak teška sudbina, ni krva ni dužna, odbacila daleko od Zborišta, Ćelije i Varcara.
Previše daleko – u Ameriku.
Ali odluku o povratku u moju dragu BOSNU ne odlažem.
Nazad i nema druge!
Gdije sam prvi put ugledao svjetlo dana hoću da ga gledam dok sam živ!
To mi je zelja, nemam drugu.
Ne dam da se ugasi ognjište Demirovića!
Nikada.
GDJE SAHRANITI OCA
GDJE SAHRANITI OCA
Svećenika se pita, ali svećenik nije tu i ne zna se kad će biti.
Otac je mrtav, a kad će biti i gdje sahranjen, pitanje je, za sada, bez odgovora.
Osoba koja se brine o poslovima u Župi, pogotovo kada je svećenik odsutan, osoba kojoj se obratio pokojnikov Sin za dozvolu ukopa Oca na Ćwliji, kaže da on ne odlučuje, nego svećenik, može li, ili ne može li neko biti sahranjen na Ćeliji. On zna stroga pravila kojih se on mora držati. Odlučno, mehanički on povalja ta pravila, pa je pitanje – da li tu može biti ukopan taj i takav pokojnik, kojega je on odlično poznavao – za njega posve suvišno.
Time kao da želi siknuti svu odgovornost sa sebe.
„Ne može!“ ponovio je odlučno, odsječeno i strogo, kao da se baš njega i jedino njega pita, pa dodao:
“Ne može bez svećenika i bez križa!”
A svećenika koji bi mogao odobriti ili zabraniti ukop – nema. Ne zna se gdje je, niti kad će doći. Pije, puno, ne trizni se, kažu oni dobro upućeni. U župu navraća samo kad mora. Kada bi ga neko poslao po smrt, načekao bi se.
Ali, mrtvac ne može čekati.
***
Od nekada moćne katoličke zajednice, par stotina predanih vjernika, crkvenog hora, raskošnih orgulja, ponoćne mise uoči Božića, dostojanstvenih sprovoda i pjevanja prigodnih pjesama pri ispraćaju pokojnika, tužne zvonjave zvona “na jednu stranu” sa crkvenog tornja, od svega toga – ostala je samo šaka katolika i uspomene starijih.
Srpski mineri, savršeni majstori svog zločinačkog posla, minirali bi katoličku crkvu i srušili do temelja, ali školska je zgrada u blizini, pa su njihove vlasti odlučile da je crkvu najsigrnije spaliti, pri tome dežurati kako plamen ne bi zahvatio i školu koja je nekada nosila ime “ZAVNOBiH”
Užegla su je, kažu svjedoci, dvojica Bilića sa Kotora. Plamen se digao do nebesa. Bila je noć puna svjetla koje je osvijetlilo čitavu varcarsku dolinu, nikad toliko svjetla od kako je Rika gorijela između dva svjetska rata. Dogorjeli drveni držaći, palo zvono sa zvonika. Čitav grad se potresao, kao da su nebesa pala.
Prestrašeni Zborićani su sa svojih pendžera, kradom, iskolačenih očiju u nevjerici promatrali tu dženemsku vatru koja je proždirala njihovu crkvu i plakali.
Osvanuo je dan bez svjetla; mrak je već bio poklopio Varcar i nikada u njemu više nije svanulo.
Ispred zgarišta, ponosni, nasmijani i radosni, slikali su se četnici nakićeni redenicima i puškama, zagrljeni. Za uspomenu i dugo sjećanje na noć kada su sažegli varcarsku katoličku crkvu – slikali su se i „mirni građani“ koji su umislili da su pravoslavci – vjernici. I Rika je toga jutra bila tužna i uplakana. Džamije u prah, katolička crkva u pepeo.
Kada je Varcarem zagospodarila Vrhovnikova zločinačka soldateska, varcarski katolici su morali seliti u Glamoč, u studen i u nepoznato, rastavivši se savim svojim najdražim – i sa svojim dotadašnjim životima.
Crkvu nije imao ko obnavljati, pa onoj šačici vjernika nije ni određen svećenik sa stalnim boravkom u varcarskoj Župi.
***
Sin koji je došao pred kuću moliti Onog ko je zadužen za brigu o Župi u odsutnosti svećenika, pa i o groblju, baci pogled na Crkvu; zidovi zakrpljeni, obnovljen krov, zvono dignuto na zvonik, kipovi vraćeni na staro mjesto u udubljenju iznad ulaza. Ali, i da je crkva u najvećem sjaju, Otac je oporučio kako ne želi ni u crkvu, niti krst, niti svećenika ispred svoga sanduka; samo ukop dostojan običnog insana. Nije važno je li katoličko ili pravoslavno groblje, njegovih je i tamo i anamo. I sa mezarom bi bio zadovoljan, ta ne bi li ležao pokraj dragih prijatelja!
U Zborištu je ostalo još nešto gariba, kao sjene vukuse pustim Zborištem. Jedan za drugim – završavaju na Ćeliju, na kraju puta.
Na Svi Svete – Ćelija oživi. Sjati se rodbina, okiti grobove cvijećem, zapali svijeće. Rukuju se, ljube, suza suzu sustiže, pogledaju na grad koji ih se odrekao, kojeg nose u srcu, ma koliko daleko bili. Mnogi od njih ostavili su u amanet mlađima da ih pokopaju na Ćeliji, da su bliže didu i pramdidu, ocu, sebi samima. Pomole se Bogu. Porazgovaraju. Malo iza toga, goblje opusti, svijet se raspe tamo odakle je ko došao, u tuđinu na koju se nikad obiknuti. Svijeće – ako ih vjetar, kiša ili snijeg ne utrnu, osvjetljavaju malehne krugove pokraj grobova basajući žuto svjetlo na stare krstače i novije spomenike, nakon što noć poklopi i grad i groblje. Potom zgasnu, a na Ćeliji zavlada mrkla noć.
***
„Ne može bez svećenika, a on neće dati ukop bez krsta, znam sigurno,“ rekao je „upravnik župe“ na ponovnu molbu onog koji mora ukopati oca.
„Pitaj svećenika, ali znam da neće dati.“
„Upravnik groblja“ je izdiktirao broj svećenikovog mobitela.
Sin je odmah pozvao dobijeni telefonski broj, ali – “korisnik je nedostupan.” Ta generirana fraza će se tvrdoglavo ponavljati.
“Upravnika župe” dobro poznaje.
Njegov je Otac proveo sa njim djetinjstvo, bili su školski drugovi, moguće je da su zajedno išli na mise i ponoćke. „Upravnik župe“ oženio je pravoslavku, koja se pokrstila, postala katolkinja. I Otac se oženio pravoslavkom, ali niti je je tražio da se ona pokrsti, niti je Majka i pomislila da Otac prijeđe u pravoslavlje, mada je u njegovoj familiji bilo pravoslavaca.
Ljudi su ljudi, ili neljudi. Zemlja je zemlja, pogotovo ona varcarska, svima jednako lahka ili teška. Jedan je Onaj Koji Sudi svima!
Otac i Mati – namjerila se duša na dušu. Nikad se preriječili; vjere ih spajale, oplemenjivale njihove ljudske duše. Živjelo se tiho i povučeno, u kući, u muslimanskoj mahali u Rici.
Otac nije izričito rekao u kojem groblju želi biti sahranjen. On i Mati su se dogovorili– ko prvi umre, gdje god bude sahranjen – u pravoslavnom ili katoličkom groblju – kada drugom dođe vakat, neka mu grob bude pokraj životnog druga, da i na Onom Svijetu budu zajedno. Nije važno u kojem groblju.
Sin i Majka su mislili kako je ipak neiskazana pokojnikova želja – Katoličko groblje na Ćeliji.
Dok ga nije ophrvala i s nogu oborila na postelju neizliječiva bola, nije prošao dan, a da Otac nije prepješačio do jezera pod Lisinom; napravio nekoliko krugova poteljkom oko jezera, pa se hitrim korakom vratio kući.
Nedavno je šetao prema Podhorugli, osjetivši neodoljivu želju da se svrati u Staro pravoslavno groblje. Zatekao se pokraj groba svoga Djeda, po majci – pravoslavca.
Vrativši se kući, uzeo je sikiricu i ponovno otišao na grob Djedu.
„Posjekao šiblje, obnovio Didov grob,“ rekao je ukućanima, kada se vratio zadovoljan.
„Kao da nam je time dao znak da želi biti pokopan uz Dida, kao da je sebi pripremio mjesto baš tu,“ kaže Sin.
***
Otac se brinuo o jatu golubova koje je držao u nekoliko kafeza ispod basamaka stare kuće. Ta strast nije popuštala od djetinjstva. U komšiluku je bio još jedan golubar, Dudin, odrasli su zajedno, golubovi ih zbližili. Bili ko braća. Dudina je rat bacio u Bihać, u njegovoj kući sad stoje neki nepoznati ljudi. Ali, nema pogreba ili džennaze u Varcaru, a da Dudin ne dođe.
Kad je stigao u Riku na vijest o smrti svoga prijatelja golubara, tražio je dozvolu da mu zapali svijeću pokraj sanduka. Suze nije nije mogao sakriti; padoše na sanduk dok je drhtavim rukama palio svijeću.
Iznad grada letjelo jato bijelih golubova, ne zna se čiji su, Dudinovi ili Očevi.
Ponekad je u avliju svraćao neki pravoslavni sveštenik, Očev i Dudinov brat po ljubavi prema golubovima. Nije bio iz naše čaršije. Kad god ga put nanese kroz Varcar; viđan je u avliji u crnoj mantiji . Kad god se pop ukaže, u avliji se odmah stvori i Dudin, kao da mu je golub pismonoša donio haber. Za njih trojicu nije postojao drugi eglen osim o golubovima koje je Otac dohvatao iz kafeza, pa jednog po jednog predavo u ruke dvojice zanesenjaka koji su ih – nakon sistematskog pregleda, puhanja pod krila, milovanja – i ljubljenja u glavu, ponovno vraćala Ocu u ruke…
Otac bi pustio nekog od bijelih letača, prevrtanera. Golub bi zalepršao krilima i začas se vinuo u plavo nebo, nadletio Riku, Varcar. Na Očev znak prevrnuo bi se u zraku nekoliko puta. Sva trojica gledala su u nebesa, kriveći vratove, pogledom prateći golubiji let; lica im sijala. Izgledalo je kao da i sami lete, a s njima i čitav svijet.
Otac bi puštao i čitavo jato, koje se na njegov znak poslušno vraćalo u avliju; slijetali su mu i na rame, jeli iz ruku. Potom bi sva trojica, pop u sredini između Oca i Dudina, obilazila Dudinov golubarnik; slika njih trojice sa golubovima se ponavljala.
Dudinovom „Olimpijom“ – jednim od prvih auta u gradu, putovali su u posjetu tome pravoslavnom popu – golubaru. Jednom su od popa donijeli po goluba, a kad su ga ponovo posjetili, odnijeli su mu golubija jaja svojih najboljih letača i prevrtanera. Sa takmičenja golubara, vraćali su se sa priznanjima i nagradama.
***
Sin je ponovo nazvao svećenikov mobilni telefonski broj, Bog zna koji već put. Prošao je haman čitav dan od kako je Otac umro. Stalno zove, ali „korisnik je nedostupan.“
Upravnik groblja, kod kojeg se ponovno našao, ne da ni progovoriti o sahrani bez svećenikovog odobrenja. On ne odlučuje, ali zna – svećenik ne bi odzvolio…
„Ne može u groblje bez krsta i svećenika!“ ponavlja on mantru, sada pomalo i ljutito.
Sinu je kroz glavu proletjelo pitanje koje nije ipak izgovorio – gdje će Upravnik groblja sahraniti svoju sestru kad na nju dođe vakat – jer ona je bila udata za muslimana. Šta ako i ona poželi sprovod bez križa i svećenika?
Sin misli da bi Ocu bilo svejedno, u katoličko, ili pravoslavno groblje, a ne bi mu bilo krivo da ga pokopaju u mezar – tamo su prijatelji koji su prije njega otišli sa ovoga svijeta.
I dvadeset sahata prođe, a Sin i njegova Majka ne znaju gdje će i kad pokopati dragog pokojnika. Hvata ih panika.
Malo malo, Sin naziva svećenikov broj, ali odgovora nema.
Uznemireni su. U glavi hiljadu pitanja, a odgovora nema. Zašto nas i u smrti dijele?
Katolički svećenik je nedostupan i nakon dvadeset i četiri sahata.
Iako se Sin boji da pravoslavni pop ne bi dozvolio da Oca sahrane u Pravoslavno groblje, ipak, odlučuje pokušati dobiti dozvolu; ako ne dobije, moliće ričkog hodžu i muteveliju da Oca sahrane u mezar.
Nije okusio ni krušnu mrvu od kako je Otac umro. Tužan i nenaspavan, izmučen, Sin se još jednom našao pred vratima Upravnika katoličkog groblja.
Tamo ga je zapljusnuo znani odgovor:
„Na Ćeliju ne može bez svećenika i krsta!“
Sin je još jednom nazvao svećenikov broj. Ništa.
Već iznerviran, otimajući se panici, jer malo je vremena ostalo do mraka, pitao je:
„A kako je moguće da je na Ćeliji sahranjen A. K.? Niti je nošen krst, niti je bilo svećenika.“
Svećenik je isprva odbijao svaku pomisao da A.K. bude sahranjen na Ćeliji, među katolicima. To je znano i onom ko zapisuje ove retke. Bio je na pomolu skandal! Obitelj se bunila, cijelu noć su proveli nad sandukom pokojnika a da nisu znali gdje ga sahraniti.
Tek ujutru stigao je iznenada haber od svećenika: „Može, na Ćeliju!“
A.K. je kao katolik po rođenju proživio svoj vijek uz muslimanku.
I sprovod mu i bi na Ćeliji.
U vrh groblja trubač je trubio tužno „Za svaku dobru riječ.“ Bilo dosta gradskog svijeta. Dudin došao iz Bihaća ispratiti dragog sugrađanina i prijatelja, svoga badžu.
„Kako to, kako je to bilo moguće?, pitao je Sin.
„Urgirao Dodik preko Biskupa,“ rekao je Onaj koji brine o Župi, pogotovo u odsutvu svećenika, pa i o Katoličkom roblju na Ćeliji.
Ta urgencija sa najvišeg mjesta pokazala je da je taj Dodik iznad kanona same Katoličke crkve kojoj ne pripada, ali kojoj naređuje.
Sinu se sve zgadilo, samo što nije povratio na Upravnikove cipele.
Požurio je uz strmu varcarsku čaršiju i hrupio na vrata kancelarije Srpske pravoslavne opštine. S vrata mu se pogled nakratko zaustavi na namrgođeoj sekretarici koja ga poprijeko pogleda. Pobojao se da je udario na krivu adresu. Na drugom kraju kancelarije stajao je sveštenik.
„Izvoli, momče,“ rekao je prijazno pop.
„Ne daju mi sahraniti Oca u Katoličkom groblju bez svećenika i krsta. Prošla su dvadest i četiri sata od kako je Otac umro, a ne znam gdje sahraniti Oca.“
„Momče, idi na Staro pravoslavno groblje! Gde nađeš mesto, tu ga i sarani!“
Pop ne upita ni za ime pokojnika, ni za ime njegova Sina kojem je iznenada pade veliki kamen sa srca.
Sjurio je niz čaršiju kući, kao da nosi Materi muštuluk.
Svi koji su sjedjeli uz sanduk pokojnika, odahnuli su. Mirno je dogorjevala Dudinova, ne zna se koja po redu svijeća – kada iznesoše sanduk iz kuće.
Bio je haman u akšam kad se pogrebna povovrka uspela uz stremenitu stazu na obronak Lisine na kojem je Staro pravoslavno groblje u kojem se odavno ne kopa. Među onima koji su Oca spuštali u grob bio je i Dudin.
Sin i njegova Majka prosuli su po šaku zemlje po cvijeću koje je sa sandukom na konopcima spušteno u raku. Za njima je šaku zemlje prosuo i Dudin.
Oni koji su iskopali grob, dohvatiše se lopata.
„Najbolje mjesto!“
„Pokraj Dida.“
Da se ne zaboravi!
Dida su ubili četnici kada se iz muhadžirluka iz Banje Luke preko Manjače i Čađavice vraćao u Varcar.
Oca su – dok je ležao u Banjoj Luci u Bolnici vrijeđali i provocirali bolesnici nazivajući ga ustašom. Otac je stoga uoči svakog vikenda tražio da ga dovezu kući, makar umro usput. Ti zlobnici kao da su htjeli začinili muke koje je Otac predeverao sa ostalim varcarskim robovima kopajući vodovod do Trijebova, čitave četiri godine.
Najzad – Otac se smirio i sada može počivati u miru, ostavši u lijepom sjećanju svih koji su ga poznavali.
Dudin je razmještao cvijeće po svježoj humki.
Zapalio je još jednu svijeću, ostajao još malo pokraj groba.
Mrak se već spustštao na Varcar. Gorjele su samo svijeće na Starom pravoslavnom groblju, drhtavim plamenom osvjetljavajući svježu humku.
Ibrahim Halilović 