Kategorija: Uncategorized

Prepiska sa Danielom Serwerom, nakon otvorenih pisama koje je dobio od patriota RBiH

SERWER – Ibrahimu HALILOVIĆU: VI STE NAJSIROVIJA I NAJOROGANTNIJA OSOBA MEĐU BOSANCIMA!

HALILOVIĆ – SERWERU: HVALA ZA LASKAVI KOMPLIMENT!

BOYLE: ČESTITAM! JER TO JE PRAVI KOMPLIMENT OD NEKOGA KO JE POMOGAO I PODRŽAVAO HOLBROOKEA U ŽRTVOVANJU SREBRENICE I ŽEPE.”

Dana 24. 06. 2016. poslao sam otvoreno pismo prof. Danielu Serweru, “znanstveniku, koji vodi Institut za Srednji istok i profesoru u Školi za napredne međunarodne studije,  Johns Hopkins University  rm 416
1619 Massachusetts Avenue NW
Washington, DC  20036, daniel@serwer.org  u kojem sam pobrojao sve njegove aferime od Daytona i privremenog ukidanja RBiH, instaliranja genocidne RS – kada je bio Holbrookov pomoćnik, do danas kada javno pokušava nametnuti reforme ilegalnog i nefunkcionalnog dejtonskog “ustava” predstavljajući se kao čuvar i zaštitnik genocidne stečevine i srbijanskih interesa,  rušulac države Bosne. Pri tome izvršava naloge State Deprtmenta.  

Serwer odmah je odgovorio: Citat:

NE SJEĆAM SE DA SAM BRANIO SCHAHBASA

“Hvala vam za komentar.

Pošto je to otvoreno pismo, pretpostvaljam  da je u redu da se ono objavi na http://www.peacefare.net, uz neke manje izmjene radi jasnoće uz Vaš potpis. Međutim, imam jedan mali zahtjev. U pismu si rekao:    

Vi ste javno branili gospodina Williama Schahbasa i pomogli ga u odbrani Srbije po Tužbi RBiH protiv Srbije za genocid, a također da sam ja javno podržavao Schahbasa u sporu Srbije po tužbi Hrvatske za genocid.

Ne sjećam se da sam branio Schahbasa, koga znam, ali nismo razgovarali najamanje deset godina, niti sam mu pomagao. Njegovo se ime ne pojavljuje nigdje na   www.peacefare.net gdje sam objavio skoro sve što pišem. Zamolio bih da presipitate te dvije rečenice.” Kraj citata.

Nakon ovog “malog” zahtjeva, poslao sam prof. Serweru na činjenicama  utemeljeno objašnjenje i ponovno dokazao tvrdnju da on, Serwer, bio na strani srbijanskog advokata kada su u pitanju sudski sporovi na Svjetskom sudu u vezi sa tužbama RBiH protiv SCG, te Hrvatske – protiv Srbije za genocid. Citirao sam mu dio korespodencije u koju je bilo uključeno najmanje pedeset osoba iz svijeta, gdje je prof. Serwer napisao:

“Poznajem Billa Schahbasa kao jednog vrlo posvećenog znanstvenika i finog intelektualca, čak i ako se ne slažem u vezi oko Bosne i drugim stvarima.” Kraj citata. Ni nakon objašnjenja da je on, Serwer, kao pomoćnik Holbrookea za vrijeme pregovora u Daytonu, suučestvovao u uništenju Republike Bosne i Hercegovine na bespravan način, te da je sudjelovao u žrtvovanju Srebrenice i Žepe, kao i pola državne teritorije za nagradu Srbiji i RS za genocid – ponovo sam ustvrdio da je Serwer, bez imalo sumnje, stao na stranu Srbije i RS u stvaranju Velike Srbije na teritoriji RBiH. Također naveo sam da on uporno ostaje srbijanski broker jer se zalaže za reforme ilegalnog dejtonskog „ustava“ kako bi sačuvao RS kao genocidnu srbijansku stečevinu u Bosni.

Ali, Serweru nisu bila dovoljna ta objašenjenja kao dokaz da on ne govori istinu u vezi Schahbasa i da prešućuje istinu o sudjelovanju u kreiranju Velike Srbije na tlu RBiH u čemu je dao svoj veliki doprinos.

Pismo koje sam mu poslao – kopirao je Ismet Beširević, pa ga poslao Serweru sa mojim potpisom jer sam njegov autor.  Serwer je kao razlog za neobjavljvanje moga pisma, naveo svoju sumnju u moje autorstvo, te tražio dokaze da je pismo moje i dobio ih i od mene i Beširevića, ali ni tada nije objavio pismo.

Grupa bosanskih patriota – građana okupljenih na Facebooku u Grupi Zahtjev za povratak Ustava RBiH poslala malo zatim opširnije pismo Serweru sa istim argumantima koji su navedeni u mome pismu. Ponovilo se isto, Serwer je opet tražio pojašnjenja oko navoda o njegovom stajanju na stranu srbijanskog zastupnika Schahbasa.  Opet mu je sve objašnjeno. Naravno, svi prethodno navedeni argumenti su ostali u pismu, kao i taj dio o Schahbasu jer su bili tvrdoglavo tačni i nepobitni. Serwer se nije usuđivao objaviti ni to zajedničko pismo iz njemu znanih razloga. Stoga, poslao sam mu novo otvoreno pismo sa tematikom Daytona i njegove uloge uz lahko dokazivu tvrdnju – povjesnu istinu – da su Amerikanci, Clinton, Holborooke i Serwer…, zaslužni ne samo za uništenje RBiH na račun američke vizije Velike Srbije, nego i na širenju ruskog utjecaja na Balkan.

Daytonski mirovni Sporazum je američki projekat. Annex IV toga Sporazuma  je “ustav” BiH koji nikad nije usvojen u Parlamentu BiH. Od tog projekta koji ne funkcionira u praksi, koga krši kako koem prahne, njegov koautor prof. Daniel Serwer ne odustaje ni sada kako bi bila sačuvana RS i Velika Srbija na račun Bosne, usprkos sudskim presudama o genocidu. Time je, također, američkom zaslugom i Serwera samog, omogućeno širenje ruskog utjecaja na Balkanu.

U propratnom pismu, napisao sam: Prof. Serwer! Ovdje je još jedno pismo za Vas pod naslovom “Rusi dolaze na Balkan zahvaljujući Sjedinjenim Državama i Vama.” Znamo da ne držite svoja obećanja u vezi sa objavljivanjem naših pisama na Vašem Blogu koji ima 160  pretplatnika. Iz toga zaključujem da ste ignorant. Ne prihvatate istorijske činjenice, pravne dokaze i sudske presude u vezi sa genocidom u Bosni i Vašom sramnom ulogom u svemu tome. I pored toga, pisaću Vam i dalje otvorena pisma. Ovo, kao i sva pisma Vama  upućena, mi smo već objavili na Facebook stranici grupe koja Zahtijeva povratak u život ustava RBiH, a koja broji 65.700 građana – čitatelja koji su podržali ta pisma koja se mogu naći ovdje:
https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

Nije prošao ni sahat vremena, zajapureni “profesor, naučnik, stručnjak za Balkan i Bliski istok, nekadašnji ambasdor Staete Daprtmenta, zastupnik njegovih intersa, srbijanski broker,” u svom odgovoru mi je napisao:    Daniel Serwer <daniel@serwer.org schrieb am
Datum: Freitag, 1. Juli, 2016 16:33 Uhr Citat: “Imam zbilja drugih stvari koje moram uraditi. Vaša pisma će biti objavljena kada budem imao priliku provjeriti zadnju od tri verzije pisama koje su mi poslana.
Možete (o meni) zaključivati šta god hoćete. To je Vaše pravo. Ali nemojte očekivati da će Vaše ofanzivne primjedbe ostati neprimijećene.  Vi ste sigurno najsirovija i najarogantnija osoba  među Bosancima koju sam ikad sreo na intrenetu.” Kraj citata.

Odgovorio sam prof. Serweru ovako: Prof Serwer! Hvala Vam za Vaš laskajući compliment! Vi ste potvrdili staru izreku: „Istina boli.” Spreman sam za Vaše ofenzivne reakcije i ja ću Vas tući koristeći Vaša djela, Vaš opasni projekat od kojeg ne odustajete, iako znate da je mrtvorođenče. Pri tome ću koristiti sve gore spomenute argumente koje niko u svijetu ne može osporiti, pa ni Vi. Arogancija i zanemarivanje tih činjenica neće Vam ništa pomoći. Ima toga još mnogo spremnog za Vas. Čekam!”

Profesor Byole je od početka upoznat sa našom prepiskom sa Serwerom. Ranije je poručio da smo se popeli Serweru na leđa i da je Serwer svjestan svoje nemoći. Prof. Boyle je uporno inzistirao na činjenici da je Serwer jedan od ključnih igrača u Daytonu i poslije Daytona u cilju očuvanja gennocidne stečevina i uništenju RBiH. Smatra ga osobom koja ne govori istinu. Oštro zamjera Serweru što se nije suprotstavio Holbroerkeu u Daytonu, te što je zajedno s njim žrtvovao Srebrenicu i Žepu. Također, prof Byole smatra prof. Serwera srpskim igračem i po RBiH opasnom i  osobom. Posebno zamjera Serweru na tvrdoglavoj upornosti na očuvanju i reformiranju dejtonskog „ustava“ i pored propasti Aprilskog paketa, u čijoj je izradi Serwer učestvovao sa Hitchnerom i Haysom, a u čijem je obaranju sudjelovao i prof. Boyle.

Nakon zadnje razmjene pisama sa Serweorom, i tvrdnje prof. Serwera kako sam ja najsirovija i najgrublja osoba među Bosancima, što je za me kompliment, s obzirom od koga ta „uvreda“ dolazi, prof Boyle je u e-milu napisao: Citat:

“Čestitam! Vi trebate objaviti taj njegov opis na Vašoj web-stranici. Jer, to je zaista pravi compliment od nekoga ko je pomogao i podržavao Holbrookea u žrtvovanju Srebrenice i Žepe.”

Zahvalio sam se prof Boyleu na pomoći i podršci, obećao da nećemo odustati od suočavanja Serwera se činjenicama i da će Serwer dobiti no što je zaslužio. Pri tome ćemo hrabriti i ostale građane RBiH da pobijede strah prema moćnicima kakv je i Serwer i njegovi trabanti u Bosni i u svijetu, te da se istrajno bore za pravo na svoju RBiH.

Prof Boyle je odgovorio:

“Sigurno! Samo naprijed! Potrebno nam je da u potpunosti diskreditiramo prof. Serwera jer on svom snagom nam pokušava nametnuti novu verziju Haysovog Aprilskog paketa ustavnih promjena po nalogu U.S. State Departmenta.” Kraj citata.

Od prošlog petka popodne, prof Daniel Serwer nije se više javljao. Ako prof. Serwer može u ime State Departmenta zastrašiti ucijenjene i korumpirane bosanske političare, njima odanu inteligenciju, podaniičke medije, pa i dio pučanstva, Serwer neće nikad zastrašiti niti pokolebati nas – odane građane pravdi i svojoj RBiH.  Stoga, ova čestitka prof. Boyla ide na adrese i Dženane Delić, Bedrudina Gušića, Marjana Hajnala, Aide Ćehić, Ante Tomića i Nihada Feilipovića koji su zajedno sa mnom pisali pisma Serweru.   Čestitka

ide i na adresu svih članova grupe Zahtjev za povratak Ustava RBiH koji su pročitalii suglasili s tim pismima, koji su ih kopirali ili dijelili među prijateljima, ili ih slali Serweru.  

Borba sa Serwerom i ostalim braniteljima i čuvarima Daytona, borba za RBiH je teška i neizvjesna, ali moramo istrajavati ili će nestati naše države, pa tako i svih nas, njenih državljana koji će se utopiti u fildžan-državi dinastije Izetbegovića, ili nestati u Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj. Veliki broj građana nastoji napustiti Bosnu. Naša je dužnost i obaveza braniti se i napadom, ali samo pravom kao oružjem koje je nešto najbolje i najvrijednije koje nam je dao Dragi Bog i svjetsko pravo.

Serwer je samo jedan – među velikim igračima – istureni agresivni pojedinac,  a ima ih za izvoz na stranoj i domaćoj sceni ili u sjeni, koji snosi krivicu za našu tragediju, žrtvovanje Srebrenice i Žepe kao i ostalih bosanskih gradova u kojima je počinjen genocid, ubijen toliki broj žrtava, da bi bio suspendiran Ustav RBiH, podijeljena država, nagrađen agresor za genocid, amnestirana Srbija, očuvana RS – i da bi Rusi ostali na Balkanu.

Deytonsku luđačku košulju koju su nam navukli Amarikanci na čelu sa Holbookeom i njegovom pomoćnikom Serwerom – moramo strgati i dokazati da ne pristajemo da nas iko pravi budalama, da nas navikava na nepravdu, rezultate genocida i Veliku Srbiju, četnike i Ruse na tlu Bosne.

To nam je amanet svih žrtava agresije i genocida. 

Daytonski mirovni sporazum,  njegov Annex IV – ilegalni “ustav” dejtonske BiH – američki je projekat koji je stvorio RS i tako doveo Ruse u Bosnu u čemu velike zasluge pripadaju porof. Danielu Serweru  koji  inzistira na njegovim reformama,  opstanku RS i Rusa na Balkanu – Na adresu 

AMERIKANCI DOVELI RUSE U BOSNU

– Najveća prepreka ruskom dolasku je ukidanje RS i vraćanje u život Ustava RBiH, ali Amerikancima, a i Europljanima – nikako to da naumpadne. Pogotovo toga se nikako ne može “dosetiti” jedan od kreatora Mirovnog sporazuma, Daniel Serwer, pomoćnik Richarda Holrookea – koji su na čelu sa Clintonom  žrtvovali Srebrenicu i Žepu, ukinuli RBiH podijelili Bosnu – i uz klimoglav Alije Izetbegvića, Harisa Silajdžića i protivljenje Krešimira Zubaka – nagradili Srbiju i četnike darujući im RS nakon genocida. Time je stvorena Velika Srbija po američkom projektu kao ruska zona utjecaja na Balkanu –

Profesore Serwer!

Gornji naslov može zvučati nelogično, čak i kao opsurd, ali samo dok se ne otvori nekoliko stranica dokumenta pod naslovom:

The Road to Dayton

U.S. Diplomacy and the Bosnia Peace Process, May-December 1995

U.S. Department of State, Dayton History Project, May 1997
http://nsarchive.gwu.edu/NSAEBB/NSAEBB171/
Chapter 9 – Endgame: Dayton, November 11-21
http://nsarchive.gwu.edu/NSAEBB/NSAEBB171/ch09.pdf

Evo citata:

„The British, French and Russians, seemed ready to accept outcomes that would increase the chance for the „greater Serbia“ Holbrooke recalled. Thus from the American point of view, the Contact group was a problem to be managed rather than a partner to be included fully. Aside from the Michael Steiner work on the Federation, many U.S. negotiators felt that, more than anything else,the Europeans had done more to sabotage the talks than help.“ Accordingly, the U.S. wanted to do the minimum necessary to keep the Europeans on board. They were cut off the most of the key discussions and consulted only when they had to be.“

 Prijevod: Izgledalo je da su Britanci, Francuzi i Rusi spremni prihvatati takav ishod razgovora koji bi povećao šanse za „veliku Srbiju,“ sjeća se Holbrooke. Stoga je sa američke tačke gledišta, Kontakt grupa (koju su sačinjavali Europljani) bila problem kojeg se moralo rješavati, a ne pratner koji bi bio potpuno uključen (u pregovore.) I pored toga što je Michael Steiner bio uključen na posao oko Federacije, mnogi američki pregovarači su smatrali, da će – više nego išta drugo – Europljani raditi na sabotaži pregovora nego što će pomoći. Sljedstveno tome, Sjedinjene države željele su da osiguraju samo minimum uvjeta kako bi Europljani ostali na „brodu.“ (to jeste kako bi ostali u Daytonu ali bez ikakvog praktičnog utjecaja na ishod pregovora.)

Europljani su bili odstranjeni sa većine ključnih razgovora, a konsulturani su samo onda kada se to zaista moralo.“
(Stranica: 216. i 217.)

Stoga su se Europljani, koji su predložili podjelu Bosne 51:49, što je bila polazna osnova pregovora – osjećali u Daytonu kao drugorazredni gosti.

Tako su bili i tretirani.

Primjerice, na ulazu u Vojnu bazu bili su pretresani iz sigurnosnih razloga. Izbio je incident kada je francuski ambasador Jaques Bolt odbio da ga na ulazu onjuše psi zaduženi za otkrivanje bombi.

„U ime digniteta Francuske, neću dozvoliti to pasije njuškanje!“ bio je odučan ambasador Bolt spreman tog trenutka napustiti pregovore...

Clinton je tih dana poslao pismo američkom Congressu tražeći podršku kako bi na pregovorima bili ostvareni interesi Amerike. U tom pismu on naglašava ne samo da pregovori moraju moraju zaustaviti patnje bosanskog naroda i prekinuti rat, nego da njihov rezultat mora biti Bosna kao dio nepodijeljene Europe. Sve to će biti od koristi američkoj sigurnosti i prosperitetu, ali takav rezulat se može postići samo ako Amerikanci budu vodili glavnu riječ na pregovorima.
(Str. 222.)

I vodili su do kraja.

Deytonska nakarada je američki projekat.

Umjesto „Velike Srbije“ po zamisli i izvedbi Rusa, Engleza i Francuza, Amerikanci su na čelu sa Holborookem i njegovim pomoćnikom Serwerom – ostvarili svoju viziju Velike Srbije – stvaranjem Republike Srpske i podjelom Bosne, nefukcionalnim i ilegalnim „ustavom“ mimo svih međunarodnih povelja, zakona i konvencija, mimo Ustava RBiH – sve uz pomoć A. Izetbegovića, Harisa Silajdžića – američkog potrčkala u Daytonu i ostalih, osim Krešimira Zubaka.

Ni danas Amerikanci ne odustaju od tog projektaelike Srbije čuvanjem RS, pa tako i ruskog utjecaja na Balkanu.

Evo ih kako preko Serwera i State Depratmenta nakon dvadeset godina predlažu „ustavne reforme“ koji bi omogućile trajnost genocidne RS, uništenje bosanske države, čime širom otvrajau vrata Rusima. Amerikanci tako sijeku granu na kojoj sjede.

Nakon izlaska Engleske iz EU dodatno slabi i eurpski i američki utjecaj na Balkanu, RS sprečava europski put BiH – pa Rusi dolaze.

Amerikanci, a ni Europljani nikako da se dosjete – kako je u njihovom najvećem interesu – Republika Bosna i Hercegovina. Republika Bosna i Hercegovina bi bila najveća prepreka ruskim, ali bi bila i prepreka nepotrebano snažnom utjecaju Amerike.

Tito je 1948. rekao moćnom Staljinu historijsko „njet“ kada je pokušao na mala vrata okupirati njegovu Jugoslaviju.

Tito je rekao Amekancima „no“ njihovim interesima u Jugoslaviji, pa smo živjeli u slobodnoj nesvrstanoj državi koju je poštovao čitav svijet.

Koliko je takva Jugoslavija bila dobra i za USA, govori i podatak o velikoj materijalnoj pomoći koju je Amerika decenijama pružala Jugoslaviji kao povlaštenoj naciji.

Ali, dok je Serwera, Hobrookovog pomoćinka u Daytonu, a i drugih američkih političara, poput ambasadorice Cormack, te Bakira Izetbegovića i drugih bosankih uhljupa, RS će trajati miljun godina, pa tako i ruski utjecaj na Balkanu..

Serwer ne bi bio to što jeste kada bi priznao američke i svoje greške u politici prema Bosni.

Da je nešto skontao, on bi se svim silama borio za RBiH.

Ali, Serwer se upinje kako bi laži postale istina i time umanjio svoju i američku ulogu u kreiranju Velike Srbije po volji – Rusa!

Citat iz jednog Serverovog interviewa:

“Priča o Dejtonu je trebala biti jedna snažna poruka, ali je postala zabluda. Nikada nije donio mir u Bosnu kakav sam ja priželjkivao tokom pregovora u Dejtonu. Shvatio sam da su strane diplomate tokom pregovora išle u pogrešnom smjeru, jer nisu shvatili pravo stanje rata u Bosni,” kazao je Serwer.

Prof. Boyle, autor Tužbe RBiH u sporu protiv SCG za agresiju i genocid: ugledni svjetski ekspert međunarodnog prava speman je u novom sudskom procesu na Svjetskom sudu pravde ukinuti RS i vratiti RBiH uz naplatu reperacija – ali ne da Serwer u ime Amerikanaca, a ne da ni B. Izetbegović u ime Bošnjaka, ali za sada…

Engleska zato što je izišla iz Europske unije, jer da nije, ne bi pijani Rusi poklapali Balkan, tako misli Serwer.

Svi su krivi, samo su Amerikanci u pravu, mada najveći krivci.

Međutim, mada zvuči apsurdno, Amerikanci se uporno bore da bi dokazali da su u oni krivu – jer se grčevito bore za za opstanak RS pa tako i ruski utjecaj na Balkanu. I Amerikanci, kao i Rusi ne daju dirnuti u RS, isto kao i najveći „zaštnik bošnjačkih interesa“ – Bakir Izetbegović.

Nakon objavljivanja popisa stanovništva, najzad bi se nešto trebalo pitati i Bošnjake, ne isključivo zbog toga što su većina, nego što ih većina želi RBiH, po mjeri svih njenih građana, ali i u interesu i Europe i Amaerike.

Put do toga cilja vodi preko Međunarodnog suda pravde, angažmanžnom prof. Boyla na obnavlajnju Tužbe protiv SCG, naplati štete, ukidanju RS i – vaćanju važećeg Ustava RBiH koji je po mjeri svih civiliziranih ljudi, a ne samo dejtonske vreće rogova – konstitutivnih naroda.

Država RBiH mora biti građanska.

Prof. dr. Dubravko LOVRENOVIĆ, historičar, univerzitetski profesor u Sarajevu, nakon pročitanog samo jednog malog odlomka iz knjige Sabahudina Dudina ŠEHOVIĆA je napisao:

JE LI MOGUĆE DA TAKVA ZVJERSTVA JEDAN ČOVJEK UČINI DRUGOME, NEVINOM ČOVJEKU!

Historičaru prof. dr. Dubravku LOVRENOVIĆU, univezitetskom profesoru u Sarajevu poslao sam samo jedan kratki odlomak iz knjige koju uskoro namjerava štampati Sabahudin Dudin ŠEHOVIĆ pod naslovom “Glavu dole, ruke na leđa.”

U tom odlomku opisan je do sada neopisan brutalan  krvnički način na koji su džallati  mučili nedužne građane Varcar Vakufa (Mrkonji-Grada) za  vrijeme njihova zatočenja u Podbrdu u klaonici “Zadružne trgovine.” Njih je srpska vlast pohapsila i otpremila u logor na Manjaču.”

Josip Svetinović Baja nije preživio mučenje u Klaonici u Podbrdu, a zločin je ostao nekažnjen do danas. (Umjesto zločinaca koji se slobodno kreću, SIPA preko Intrepola pokušava zastrašiti mene jer se usuđujem pisati o tom nekažnjenom zločinu.)

Slike mučenja logoraša koje svojim budućim čitateljima nudi preživjeli svjedok toga užasa Sabahudin Dudin ŠEHOVIĆ – normalan ljudski um teško može zamisliti da postoje u džehenemu.

To se mučenje jedino može usporediti sa načinom mučenja Isusa Krista.

Nakon što je pročitao samo taj kratki odlomak iz Knjige Sabahudina Šehovića, prof. dr. Dubravno Lovrenović je napisao, citiram:

“Krv mi se ledi u žilama dok ovo čitam i uvijek se iznova pitam: Je li moguće da takva zvjerstva jedan čovjek učini drugome, nevinom čovjeku? Pitat cu se vjerovatno dok živim.

Drago mi je da se baviš tom knjigom jer naša je dužnost da sve dokumentiramo i ostavimo kao svjedočanstvo za sobom. Pozdravi Sabahudina Šehovića uz izraze moga poštovanja!”

Prof. Lovrenović sa svojom suprugom Alisom upravo završava knjigu o tragičnoj smrti Alisinog sina Mahira Rakovca koji je tragično okončao svoj mladi život jer nije više mogao podnositi nepravdu, nasilje, poniženja i zulum koji su nad njim nevinim, bez ikakvog razloga i povoda provodili vršnjaci koje dejtonsko pravosuđe pokušava osloboditi odgovornosti.

Knjiga Sabahudina Šehovića je jedinstveno, svjedočenje i teška optužba za zlo kroz koje je prošao zajedno sa drugim logorašima.

Ta knjiga vrvi od podataka, događaja, imena katila koje i se danas mogu sresti na ulicama nekad i našega grada

Dudin se hrabro prihvatio teška i odgovorna posla oko pisanja i štampanja te knjige koja baca jak snop svjetla u to mračno doba zla i naše nedavne povijesti.

Knjiga će izlaći na svjetlo dana kao opomena da zločinci moraju biti kažnjeni kako se zločin nikada više ne bi ponovio. Bez pravde nema pomirenja ni suživota.

Dudinu treba pomoći kako bi taj zahtjevni posao uspješno završio.

Stoga, ohrabruje podrška koju je dobio od svojih brojnih sugrađana koji su pokazali interes za tu knjigu i otkup njenih primjeraka.

Ohabrujem svoje sugrađane i ljude dobre volje neka potpomognu Sabahudina Šehovića u ovom važnom projektu o najnovijoj povijesti našega grada. I sam sam se stavio Dudinu na raspolaganje. Za kraj, evo jednog kratkog odlomka iz knjige koji govori o solidarnosti muslimana i katolika; okruženi zlom, oni nisu izgubili osjećaj za univerzalnu ljudskost, pa tako ni varcarsku, zborićku, ričku ljudskost – komšijsku solidarnost.

Radnja se događa u Bjelajcu polovinom juna 1992.

“Negdje u sumrak naredili su nam da izađemo iz garaže i da ustanemo sa kanala na kojem smo ležali čekajući dželate da nas pokolju.

Ušla je grupa vojnika, njih četvero-petero, i počeli su tući one starice iz Liskovice.

Primjetio sam da su ti vojnici u maskiranim uniformama ustvari žene, djevojke Srpkinje, komšinice tih starica. Toliko su ih sa uživanjem tukle da su podvrskivale od zadovoljstva. Tako su ih surovo izubijale da ne znam da li je i jedna od te tri starice preživjela.

Iz te garaže odveli su nas u štalu koja je služila za neko skladište ili ostavu. Štala je bila vlažna i do pola pod vodom. Sa sinom Suadom, kojeg sam više nosio nego što je on mogao hodati, sjeo sam u jedan ćošak koji je bio suhlji. Sjedili smo tu sa Josipom Svetinovićem Bajom, mada nije bilo mjesta ni za jednoga, a sjela smo nas trojica. Da ne bi moj sin sjedio na vlažnoj zemlji onako polumrtav, Baja je skinuo kaput i dao mom sinu da sjedne na njega, a on je ostao u nekoj poderanoj košulji iako je ta noć bila hladna, a štala memljiva i vlažna.

Taj gest komšije i prijatelja Baje ne mogu nikada zaboraviti.“

U posjeti mome ričkom komšiji u Bihaću – Sabahudinu Dudinu ŠEHOVIĆU i njegovoj Hasniji – gdje sam upoznao i finog cuku Belu

DUDIN USKORO ŠTAMPA KNJIGU O VARCARSKOM I MANJAČKOM DŽEHENEMU KROZ KOJI JE PROŠAO ZAJEDNO SA SVOJIM SUGRAĐANIMA KATOLICIMA I MUSLIMANIMA

“Čovjek se međutim na određen način brani time što ne osvježava neprijatna sjećanja”

(Sabahudin Dduin Šehović, “GLAVU DOLE, RUKE NA LEĐA”

Proveli smo dobrnih pet šet sahata u eglenu, najviše o sadržaju Dudinove knjige koju upravo završava.

Tema je zločin genocida nad nedužnim građanima općine Varcar Vakuf – katolicima i muslimanima.

Ta Ddudinova knjiga je dokumentirano, potresno svjedočenje o normalnom insanu nezamislivim patnjama koje su predeverali naši sugrađani ni krvi ni dužni – zapravo krivi jer su živi i jer su nosili “pogrešna imena.”

To je knjiga užasa.

Dudin je u pravu kada kaže da ni Dante ne bi mogao zamisliti gori džehenem, gori od njegovih devet krugova pakla, kakav su oni preživjeli u Stanici Milicije, “Udarnkovoj” garaži, nekom magazinu u Bjelajcu, Klaonici i hladnjači u Podbrdu, Manjači…

Dudinova knjiga je encikopedija zločina.

To je priča o nemilosrdnim zločiniteljima – imenom i prezimenom, nadimkom; to je hronologija nihovog zločina – vrijeđanja, maltretiranja, provociranja, batinanja, mučenja, izgladnjivanja i izžednjivanja u nesnošljivim zdravstvenim i higijesnkim uvjetima kojima su bili izloženi logoraši dan-noć, mjesecima.

To je potresni dokument o strahu, ali i inadu smrti.

Niko ne može ostati ravnodušan onim o čemu Dudin svjedoči iz prve ruke.

To je knjiga o nesalomovom duhu Varcarana koje su monstrumi četnici, među njima prve komšije, priredili nevinim sugrađanima.

To je knjiga čiji junaci ne smiju nikad svojim četničkim katilima ni halaliti ni zaboraviti; to je knjiga o ratu koji će trajati sve dok zločinci ne budu kažnjeni, kako kaže Didin.

To je knjiga o ljudskoj solidarnosti Varcarana – muslimana i katolika, na što je Didin s pravom ponosan. To knjiga o njihom duranju i uzajamno ispomaganju u najtežim logoraškim uvjetima.

Imena zločinaca su u knjizi – jedno do drugoga porbojani – uz opis njihovih zlodjela kakva se ne mogu naći ni u dokumentarnim filmovima o njemačkim koncetracionim logorima.

To je knjiga o našoj skorijoj povijesti, knjiga koja ne smije stajati negdje u ćošku vitrine, nego joj je počasno mjesto među školskim knjigama u đačkoj torbi da se čita kao lektira, knjiga koja mora biti na najvidnijem mjestu u kući – da opominje i da poučava.

Zlo se može ponoviti jer zločinci – koje Diduin smjelo i bez zazora imenuje – još uvijek su na slobodi.

Dudin je napravio veliki smioni korak da prikaže njihovo mračno zločinačko neljudsko monstruozno lice. On ih je prepoznao likom, imenom i zlodjelom – i pokazao nam ih svima.

Na nama je da se izborimo za pravdu, svakom po zasluzi. To će biti lakše zahvaljujući Diinovom smjelom svjedočenju.

Pročitao sam u rukopisu knjigu sinoć i danas.

Dudin mi je mnogo toga ispričao prilikom našeg susreta.

Moram kazati istinu da je Dudin Veliki Pisac.

On je rođeni pripovijedački talenat sa izavnrendnom memorijom vrsnog dokumantariste i rođenog književnika.

Dudin pripovijeda dokumntarno. Čitatelj ne može ostati ravnodušan. Kamen bi proplakao pred njhegovim opisima varcarskog, podbrđanskog, manjačkog džehenema – i konecetracionog i radnog logora.

Pročitao sam dosta knjiga, dokumeneta i ispovijedi logorša, ali ovo Dudinovo me impresionoralo po svojoj dokumantarno-povjesnoj i umjetničkoj vrijednosti.

Biće još roječi o knjizi, biće i nekoliko izvoda iz knjige, pa da se budući čitatelji upoznaju sa nezaobilaznim štivom kako ne bi zaboravili ono što im se dogodilo, što se dogodili njihovim bližnjim, rodbini, sugrađanima. Jer oni koji zaboravljaju – historija im se ponavlja na najkrvaviji i najsvirepiji način.

Ako SIPA, Tužilaštvo, Sud BiH budu česitit ko što nisu, imaće pune ruke posla na kažnjavanju zločinaca koji su danas prijetnja bezbijednosti mirnim građanima…
Svedočenje r. Suada Leipra, zatim logoraša s Manjače čija sam svedočenja objavio na svom Blogu, pa moga rahmetli brata Muharema, a konačno i ova dragocjena knjiga Dudina Šehovića – temelji su buduće optužnice protiv srpskih vlasti za genocid u Mrkonjić-Gradu.

Stoga, Didine, dragi prijatelju i prvi, pravi i čestiti, hrabri komšija – AFERIM!
Čast je i meni i Hajri što Te poznajemo ovakvog kakav si – istinoljubiv, hrabar i dostojanstven – veliki borac za pravdu i kažnjavanje katila i što nas kao takav poučavaš prošlosti, svjedočiš o monstrumima, ali i ljudskoj varcarskoj plemenitosti i dobroti, duranju – kako bi smjelije i uspravnije zakoračili u budućnost, ali pod uvjetom da Tvoje i mučitelja naših dragih i nas samih – stigne zaslužena kazna – na osnovu Tvojih, ali i naših svjedočenja.

To je amanet koji su nam ostavili Hare, Španac, Baja, Suče…

MOJU TUŽBU PROTIV INSPEKTORA SIPE MELISA FIŠE – SUD BiH PROSLIJEDIO TUŽILAŠTVU BiH

https://ihalilovic.wordpress.com/2016/06/23/moju-tuzbu-protiv-inspektora-sipe-sud-bih-prslijedio-tuzilastvu-bih/

Ibrahim Halilović,

(slijede canadska i bosanska adresa)

22. februara/veljače 2010.

U ime potpisnika:

SKUPŠTINI OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD – Predsjedniku Skupštine opštine

– Odboru za zaštitu ljudskih prava, predstavke i pritužbe građana

– Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno kumunalne poslove –

70260 MRKONJIĆ-GRAD

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ovu Peticiju za promjenu naziva ulica u Mrkonjić-Gradu potpisujemo i upućujemo u skladu sa Preambulom Ustava RS, članovima 1:4, 5:1, i 10:2 zatim članom 32:1, Statutom Opštine Mrkonjić-Grad, paragrafi 16., 22:12 i 68.

Razlozi: Uvidom u nazive ulica u Mrkonjić-Gradu može se zaključiti kako se u imenovanju ulica nije vodilo računa o ravnopravnoj zastupljenosti imena ličnosti i događaja iz povijesti svih naroda i narodnosti koje su vijekovima živjele u ovom gradu i na području općine. Imena ulica su data uglavnom po ličnostima i događajima iz srpske/srbijanske povijesti, religije i kulture. Nazivi ulica i javnih ustanova po događajima i osobama bošnjačkog ili hrvatskog naroda i drugih narodnosti su izostavljeni, čime se želi sugerirati kako oni nisu ni postojali na ovom području, a ako jesu, danas su nepoželjni, jer i zemlja i povijest i sve ostalo bilo je i ostalo – samo srpsko, što povjesno nije tačno. Ličnosti po kojima su data imena i po dvije ulice često nemaju nikakve veze sa ovim gradom i njegovom prošlošću. U gradu ne postoji ulica sa nazivom utemeljitelja grada Mustafe-age, ali zato postoje dvije ulice vođe uskoka koji su grad pljačkali i spaljivali, što je apsurd. Ne postoji ulica koja bi podsjećala na izvorno, povjesno ime Varcar Vakuf koje je grad nosio sve do 1924. godine, ali postoji Beogradska Ulica. O tome „posrbljavanju“ argumentirano su pisali mnogi intlektualci, pa tako i književnici Ivan Lovrenović i Ranko Risojević. Ovdje ćemo se puslužiti citatima iz napisa ove dvojice.

U kolumni „'Srpski’ gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001.

Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih “uspomena” od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga “ilirskog”, pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.”I, dalje: “S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu “staroga kralja” Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara “stari kralj” nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.

Književnik Ranko Riseojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja… u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije u Mrkonjić-Gradu:

“Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada “ne smije” dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

Komisiji za preimenovanje ulica u Mrkonjić-Gradu kao da je manjkalo inspiracije, pa su neke ličnosti i događaji obilježeni sa po dvije ulice, kao naprimjer majke Jugovića, Janković Stojana, Njegoša, Vidovdana, Jovana Cvejića, Car Lazara… Kada bi ove ličnosti ostale bez jedne ulice koja bi ponijela neki od naziva koje predlažemo, bili bi i „vuci siti, i ovce na broju.“

Za nas su neprihvatljivi kriteriji u dosadašnjoj radu komisije zadužene za nazive ulica.

Kao primjer, a ima ih još, navodimo kako je ta Komisija po dr. Jovanu Raškoviću iz Knina dala naziv i ulice i Doma zdravlja, mada dr. Rašković nije imao ikakve veze sa poviješću ovog kraja, a pogotovo sa razvojem zdravstva u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu. Jednostavno je nemoguće usporediti doprinos bilo kojeg doktora koji je ikad radio u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu – Grünfelda (Гринфелда), Banjca, Bašića, braće Radulovića…, sa doprinosom dr. Jovana Raškovića, jer doprinos dr. Raškovića ne postoji, budući kako on nije ikad radio u ovom kraju kao doktor.

Bolničar Bećir Gačić, koji je radio i sa dr. Grünfeldom i drugim doktorima, kao uostalom i svaki zubar ili medicinski radnik koji je ikad radio u ovdašnjem zdravstvu, dao je veći doprinos zdravstvu od dr. Raškovića.

Čak i čistačice, kuharice, a posebno vozači hitne pomoći – su svakako zaslužniji za mrkonjićko zdravstvo nego dr. Rašković jer su liječili, priskakali u pomoć i borili se svako na svoj način za svaki ljudski život.

Dr. Rašković je svojom politikom upućivao u nesreću i smrt.

Ne smije se zaboraviti ni narodni liječnik Niko Vulić.

Da se uočiti kako ne postoje ulice sa imenima svećenika i narodnih prosvjetara vezanih za ovaj kraj, osim srpskih (srbijanskih). Namjerno su izostavljena imena fra Ivana Frane Jukića, fra Antuna Kneževića, kao i don Nikole Kajića. I te ličnosti, a ima ih još, dale su, svaka na svom polju, veliki doprinos kulturi i prosvjeti ovoga kraja i BiH.

Komisija se odrekla i svake pomisli na kulturne i sportske pregaoce poput Franje Iđotića, Hazima Topalovića – Zima i brojnih drugih.

Ni jedna ulica u gradu ne podsjeća na čuvene mrkonjićke zanatlije, umjetnike svoga posla – kako na kovače, tako i mutafdžije, pekare, obućare, mesare, krojače, iako je na tradicji tih zanata izrasla moderna industrija u gradu, premda su oni bili najveća reklama i ponos svome rodnome mjestu. Onoga čime bi se trebali svi ponositi, Komisija se stidjela.

Neprihvatljivo je da ni jedna ulica u gradu ne nosi ime po I zasijedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Šta više, ni jedna ulica ne nosi ime nekoga znamenitog događaja iz bh-povijesti, recimo Kulina Bana, Kralja Tvrtka – niti po nekom drugom dičnom povjesnom imenu iz prošlosti naše domovine, recimo Vojislava Kecmanovića, predsjednika ZAVOBiH-a ili vijećnika Mitra Soldata. Ovim je oštećen čak i favorizirani srpski narod, a ostalim narodima i narodnostima je poručeno kako nisu ni postajali, niti su ostavili ikakva traga u ovom kraju.

Imajući to u vidu, pokrenuta je ova incijativa na potpisivanju Peticije kako bi se jednostranost u nazivima ulica počela ispravljati.

Uzimajući u obzir vjekovnu povijest, kulturu i tradiciju, kao i zajedničku antifašističku prošlost svih naroda i narodnosti, zahtijevamo da se promijene nazivi nekih ulica u naseljima sa tradicionalnim nazivima Rika i Zborište, te Čaršija i Zavakuf kako bi se ispravila jednostranost i favoriziranje i uklonili nazivui ulica po fašističkim suradnicima. Bilo šta, pa tako i imena ulica, ne smije obeshrabrivati građane na posjetu, povratak i boravak u tome gradu; grad je i njihov oduvijek, ni manje ni više, nego onoliko koliko i srpski. Mi ovom peticijom ne uskraćujemo ikome išta, samo zahtijevamo da se poštuju i da nam se vrate naša oduzeta prava.

Stoga:

Zahtijevamo: Ulica Uroša Drenovića, ako ne čitava, onda od ričkog mosta do raskrsnice sa Ulicom Crvenog krsta trebala bi dobiti jedno od slijedećih imena: Rika, ili Rička Ulica, ili Uz Riku – po starom izvornom nazivu za taj dio grada; ti nazivi su i danas uobičajeni u svakodnevnom razgovoru mještana. Narod kaže – „Idem u Riku, stanujem u Rici; u Stupare se ide uz Riku itd; (Ako se po svaku cijenu želi sačuvati uspomena na četničkog vojvodu, Drenoviću bi u zamjenu za onu u Rici mogla biti data jedna od dviju ulica Janković Stojana, Cara Lazara ili Majke Jugovića, ili ona Srpskih sokolova...)

Jedna od ulica u gradu, poput dijela Šolajine Ulice kod Hamidije džamije ili jedna od Njegoševih dviju ulica trebala bi ponijeti ime Ulica varcarskih kovača, ili Kovačka Ulica, ili Ulica kovača varcarki – po kovačima kosa „varcarki“ koji su, kao i druge zanatlije, umjetnici svoga zanata, pronijeli ime svoga grada daleko izvan granica općine, od „crnogorskog krša, do mađarskih ravnica.“

To bi bi značilo kako se grad i građani s ponosom sjećaju obitelji Lokmića, Svetinovića, Hozdića, Nezića, Mujkića, Zonića, Krivdića, Jurića, Mašića, Đidara, Tatarevića, Buhića, Bakovića i drugih. To bi značilo da se i mnoge pridošlice sa sela u grad s dužnim poštovanjem sjećaju majstora kojisu im svojim rukotvorinama činli život lakšim…  (Austrougarska vlast je ostavila iza sebe i podatke (kraj 19-og, ili početak 20-tog stoljeća) u vezi sa zanatskim obrtom: „Varcarske zanatlije proizvode prosječno godišnje 8.000 kosa, 15.000 noževa, 12.000 mutafa i 20.000 zemljanih lonaca.“ (Fotomongrafija „Mrkonjić'Grad)

I danas se u našeme gradu, kao i u mjestima gdje nekadašnji varcarski kovači sada žive, kuju kose „varcarke“ kojima nema premca po kvaliteti izrade. Takmičenje kosaca na Kupresu ili Balukhani, kosidbe po planinskim vrletima, ne mogu se zamisliti bez „varcarki“.

– Jedna od ulica u Čaršiji (središtu, centru grada, ili na gradskom području) tebala bi nositi ime Ulica Mustafe-age po utemeljivaču grada (vakifu – dobrotvoru) koji je godine 1592. na mjestu današnjeg grada, na lokalitetu zvanom Gornje Kloke, gdje je do tada bilo samo šest kuća, utemeljio svoj vakuf – zadužbinu koja je bila jezgra današnjeg grada. Ta nova varoš – kasaba – zvala se isprva Jajce Jenidži (Novo Jajce), Krzlar-agin, pa Varcarev Vakuf i Varcar Vakuf. Za ime Mustafe-age veže se kompletna povijest grada, ali, što razaranjem, što urbanizmom i otuđivanjem vakufskog posjeda, te pokrštavanjem grada – nastoji se potisnuti svaka pomisao na tog našeg velikoga dobrotvora. On je bio dobrotvor za sve stanovnike Vakufa, putnike namjernike, vjernike svih vjera.

Mustafa-aga je svojim pošteno zarađenim novcem izgradio najvažnije objekte u gradu – džamiju, karavn-saraj (besplatno konačište za putnike) dućane, vjersku školu (mekteb), knjižnicu, vodovod (drvenim cijevima – tomrucima – dovedena je voda sa Lisine), kupatilo. Ostavio je znatnu sumu novca za unapređenje grada, razvoj trgovine i zanatstva koje je na tim temeljima u suvremeno doba izraslo u industriju. Čuvena je krilatica Mustafe-age zapisana u njegovoj Vakufnami – Darovnici – o temeljenju našega grada kako je „Prvo je tlo čiji je prah dotaknula moja koža“ – što znači – najvažnije je ono mjesto u kojem smo rođeni i tome mjestu smo uvijek dužni.

Niko u povjesti našega grada nije dao toliko svome zavičaju kao Mustafa-aga – Krzlar-aga, pogovo ne od onih čija imena nose ovdašanje ulice. Mustafa-aga je veliki sin ovoga kraja. Mutafa-aga nije bio ni Turčin ni okupator, a niti su objekti koje je podigao okupatorski, niti je to moglo biti opravdanje za njihovo brbarsko sravnjivanje sa zemljom. Čak i da je zemlja na kojoj je Mustafa-aga podigao vakuf-zadužbinu bila u srpskom posjedu, a nije – jer Srbi tada u Bosni nisu postojali već samo Bošnjaci (Bošnjani) muslimani, katolici i pravoslavci  – tu zemlju Mustafa-aga nije oteo, jer je takvu ne bi mogao po strogim pravilima uvakufiti – nego je tu zemlju, bez prisile vlasnika da je prodaju – pošteno kupio i platio, za što je pred jajačkim kadijom posvjedočilo 30 svjedoka. Iz vremena gradnje Krzlar-agina vakufa bila su i dva svjećnjaka (šamadana) koji su nestali u ruševinama Krzlar-agine džamije.

Evo doslovnog prijevoda ugravirane poruka originalnog svjećnjaka: „Prosvjetljenom srcu ljudi čvrstoga vjerovanja neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora Hadži-Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Jenidže Jajcu – neka svjetiljka njegova srca trano sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan za ljubav Bogu koji svemu svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo gospodara svoga koji svim upravlja i sve može i odredi: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inat i prkos vakifovoj odredbi, neka im se na glave sruče sve nesreće ovoga svijeta! Godina 1001 (1592-3.)“

(Izvor: „Vakufname iz Bosne i Hercegovine“, str. 257.)

Ova bi se kletva mogla odnosti i na sve one koji žele otuđiti naš grad od svih njegovih građana. (Dokumenti o vakufljenju pokazuju kako je veliki dio šireg područja današnjeg grada, okolnih sela i Lisine pripadao vakufskoj imovini. (Vidi dr. Adem Handžić, POF XXV, Sarajevo 1976., str 133-169. o formiranju nekih gradskih naselja u XVI stoljeću. Posebno pitanje je odnos prijašnjih i sadašnjih vlasti prema vakufskoj imovni koja je oduzeta, devastirana i barbarski porušena.)

– Jedna od ulica u Zavakufu bi trebala nositi ime Varcarska Ulica po povjesnom imenu grada i dijela grada koje je nosio nekoliko stoljeća sve do 1924., o čemu je već bilo govora. (U tom slučaju, poželjno bi bilo da Jovan Rašković ostane bez jedne svoje ulice ili da se preimenuje Ulica srpskih sokolova.)

– Grad bi morao imati Ulicu ZAVNOBiH-a – u znak sjećanja na Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašisti-čkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine 25. novembra 1943. kada je u Mrkonjić-Gradu/Varcar Vakufu obnovljena državnost Bosne i Hercegovine i kada je BiH kao posebna federalna jedinica uključena u sastav Titove  Jugoslavije. U glavnom dokumentu Zasijedanja ZAVNOBiH-a, Rezoluciji, zapisano je i ovo:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine… hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanka, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata…“

– Također zahtijevamo da se Domu Zavnobih-a vrati njegovo originalno ime. Zgradu Doma Zavnobiha izgrađena je novcem građana Republike Bosne i Hercegovine i ona im i sada pripada. Niko nema pravo niti prisvajati tu imovinu, niti je jednostrano koristiti. Taj objekat je izgrađen u cilju čuvanja uspomene na obnovu državnosti BiH i kulturne potrebe svih građana, pa ne bi ni svojim imenom ni namjenom i sadržajima smio odustpiti od toga koncepta.

Sadašnje ulice Stevana Sinđelića i Majke Jugovića trebale bi nositi neko od imena iz bošnjačke antifašističke prošlosti ovog grada kao Džemala Šehovića, Akifa Bešlića ili Ekrema Herića.

– Jedna od ulica sa Njegoševim imenom, ili Begradska ulica, tebale bi biti preimenovana u – Ulicu Fra Ivana Frane Jukića. (Njegoš ne samo da nema ikakve veze sa poviješću grada, nego je i ličnost iz crnogroske povijesti, a naziv joj je nečijim inatom dat u Titovo vrijeme i zadržan do danas.) Stoga umjesto Njegoševa, ulica po Ivanu Frani Jukiću (1818. Banja Luka – 1857., Beč) po franjevcu, književniku, povjesničaru, sakupljaču narodnog duhovnog stvaralaštva, pokretaču prvog književnog časopisa u BiH. Fra Ivan Frano Jukić je napisao povijest i zemljopis Bosne i Hercegovine. Bio je strastveni borac za jedinstvo svih naroda u borbi protiv turske vladavine na ideji ilirizma, pa je dospio i progonstva u Carigrad gdje ga je otpremio Omer-paša Latas, inače imenom Mihajlo rodom iz Like. Od 1849. do 1851. Jukić je kapelanovao u Varcar Vakufu. To je veoma važan period Jukićevog života i stvaralaštva. Ovdje je pokrenuo prvi knjižveni časopis u BiH pod nazivom „Bosanski prijatelj“. Za Jukićevo ime i njegov boravak u našeme gradu veže se i prva škola svjetovnog karaktera u BiH. U toj školi u Varcar Vakufu učili su đaci ne samo katoličke, već i pravoslavne vjere. O tome Jukić piše: „Moja Varcarska škola ovako stoji: 18 krstjanske muške i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji: među ovim poslijednim imaju 3 oženjena đakona, koji će se zapopiti: dva sata pria podne i dva sata poslije podne stoje dietca pod mojm inadziranjem.

Dr. Ilija Kecmanović je o Ivanu Frani Jukiću napisao i ovo: „Bez obzira na razlike koje među njima postoje, očevidna je izvjesna sličnost i povezanost životnog puta Ivana Frane Jukića sa onim svojevremenog rektora banjalučke Srpsko-pravoslavne bogoslovije Vase Pelagića i krajiškog tribuna Petra Kočića. Sva troijica su, što nije česta pojava, ostali do kraja vjerni svojim idealima i neumorni i nesutrašivi za njihovo ostvarenje. Ni jedan od njih nikada, ni u jednoj prilici, nije u borbi pokleknuo, čak ni posustao, iako su sva trojica u toku celog svog života bili nemilosrdno proganjani i zlostavljani. I to dobrim delom zbog onoga što su pisali, jer su sva trojica bili plodni i daroviti napredni pisci i književnici, koji su i s perom u ruci bili boj za pravednije i zdravije odnose među ljudima. (Dr. Ilija Kecmanović, Monografija o Ivanu Frani Jukiću, Nolit, Beograd, 1963.)

– Ulica don Nike Kajića, po ratnom i poslijratanom katoličkom župnika u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu koji je iza sebe ostavio dragocjen dnevnik „Liber memorabilium“ (Knjiga sjećanja), a koji je – budući da je bio svećenik sa znanjem njemačkog jezika – spasio od strijeljanja više desetina građana svih narodnosti i relgija koje su na jednoj njivi Majdanu Nijemci već bili postrojili i htjeli pobiti u znak odmazde.

Bilo koje gore predloženo ime pristajalo uz naziv ulica Vase Pelagića (i)li Dositeja Obradovića.

Isto tako, Kajićevo ili Jukućevo ime bi mogla ponijeti jedna od ulica Jovana Cvijića ili Janković Stojana, ili jedna od Njegoševih (one pokraj Katoličke crkve) i Majke Jugovića.

Ovom Peticijom zahtijevamo od Skupštine opštine Mrkonjić-Grad da sve ove prijedloge, ima u vidu i prvom prilikom obavi predložene korekcije i preimenovanja ulica, te da i dalje radi na potrebnim ispravkama i ravnoteži u zastupljenosti ličnosti i događaja u nazivima ulica i ustanova, što je obavezna i po ustavu i Statutu, a i po konvenciji o ljudskim pravima.

Završna riječ Mi kao predlagači svjesni smo današnje prakse u Bosni i Hercegovini po kojoj se po imenima ličnosti i događaja iz povijesti samo jednoga, tzv. većinskoga naroda, daju imena ulica, ustanova, škola, bolnica… To je diskriminirajuće u svakom pogledu i protivno je ustavnim odrednicama po kojima je svaki građanin, pripadnik bilo kojeg naroda i narodnosti ravnopravan i konstitutivan na čitavom području BiH, te da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, i ostali ne mogu biti manjine, niti građani drugoga reda, u bilo kojem dijelu BiH. Oni su građani države Bosne i Hercegovine na svakom njenom pedlju!

Sadašnja praksa diskriminranja – koja je veoma vidljiva u nazivima ulica, medicinskih ustanova, škola, domova kulture…, kosi se osnovnim ljudskim pravima svih konstutivnih i drugih naroda i narodnosti u BiH. (U Europi se stepen ljudskih prava mjeri po ostvarenim ljudskim pravima i slobodama manjina. U Bosni, ne postoje manjine kada je riječ o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, bilo gdje oni živjeli! Europski Sud za ljudska prava iz Strasboura je upravo presudio u korist jevrejske i romske manjine koje moraju imati ista prava kao i svi ostali konstitutivni narodi u BiH, što i u reguliranju ove materije zbog koje potpisujemo ovu Peticiju – ima veliki značaj i poruku koju nam šalje Europa koje su nam puna usta.)

Znamo i to da je povijest našega grada bila takva da se je, u većem njenom dijelu, ne bi trebali stidjeti. Bilo je i nepravdi, nasilja i teških zločina, koje moramo osuditi i ograditi se od njih, ma ko ih počinio, te obilježiti stradanje nedužnih žrtava kako se ne bi ponovilo. Što prije, to bolje!

Povijest našega kraja obilježila su brojna časna imena sva tri naroda – od utemeljitelja grada Mutafe-age, pa preko prosvjetara Ivana Frane Jukića do Vojislava Banjca, Voje Radovanovića – od Pere Krece do Stojke pekara, pjevača Zaima Imamovića, Radoslava Graića, pisca Miroslava Karaulca i drugih.

Svoje najbolje osobine, znanje, ljudskost i plemenitost ugradili su njegovi građani – zanatlije, trgovci, zemljoradnici… Jasno je kako se možemo dičiti antifašističkom prošlošću našega gada i I Zasijedanjem ZAVNOBiH-a na kojem je pronađena jedina moguća formula opstanka Bosne i Hercegovine i svih nas na ovim prostorima – u našoj zajedničkoj domovini.

Znamo, dakle, kako je ta povijest bila baška, posebna, kako je ovaj grad oduvijek bio nešto drugačije, kako je gajio svoj tolerantni duh koji su njegovi žitelji svih naroda i vjera strpljivo gradili stoljećima živeći zajedno, uzajamno se poštujući, uvažavajući i štiteći u najteža vremena.

Svi smo, na ovaj ili onaj način iskusili izbjeglištvo i progon iz našega grada, pa je i to dio naše zajedničke povijesti.

Stoga se moramo razumjeti bolje nego drugi, pa ničim – ni nazivima ulica i ustanova – niko ne bi smio obeshrabrivati povratak u naš zajedinički grad.

Smatramo, stoga, kako bi u u nazivima ulica naš grad trebao biti drugačjiji i ko takav poslužiti kao primjer ostalima – kako niko ne smije biti u podređenom položaju, diskriminiran i zaboravljen, pa ni u nazivima ulica, baš zbog svoje posebne, a naročito zajedničke povijesti, važnih pozitivnih ličnosti i događaja. U tom smislu, u želji da bi se izbjegla nepravda prema bilo čijoj povijesti i zaslugama, ne bi bili protivni kada bi sve ulice u gradu dobile i imena po tradicionalnim narodnim nazivima (Jajčka, Ključka, Banjalučka cesta, Uspolje, Uzriku, Čaršija, Zavakuf, Donja i Gornja mahala, Podmahala, Plehin put, Zborište, Kujundžinca, Novo Naselje i dr.

Takva praksa postoji u svim svjetskim gradovima, kao i običaj da se nazivima ulica daju i po imena biljaka, naprimjer. Time bi bilo izbjegnuto svako favoriziranje, svojatanje, a u ovom slučaju – prekomjerno srbiziranje. Izmjena naziva gradskih ulica (što prije, to bolje!) bila bi odlična potvrda toga, varcarsko/mrkonjićkoga duha o kojem se mnogo s i ponosom govori, spoznaje kako nam je sudbina dodijelila ove prostore da zajednički živimo na njima, kako je to tako oduvijek bilo i tako treba biti. To bi bio jasan ohrabrujući signal svima onima koji se još uvijek teško nakanjuju vratiti u svoj grad, ili čak ga ne žele ni posjetiti. Ta, nije li Općina Mrkonjić-Grad proglasila grad otvorenim – imajući na umu baš i to?  Ili – pare!

Napominjemo kako je dio ove Peticije potpisan na skupu naših sugrađana koji je odžan na Plivskom jezeru kod Jajca 18.jula 2009., a jedan broj potpisa prikupljen je posredstvom interneta u februaru i martu 2010.godine.

U ime potpisnika Peticije,

Ibrahim Halilović

DANAS SAM UPUTIO TUŽBU SUDU BIH PROTIV SIPE I NJENOG INSPEKTORA MEILSA FIŠE

Danas sam tužio Sudu BiH Melisa Fišu (ili Fisu)- inspektora SIPA-e iz Regionalne kancelarije u Banjoj Luka zbog uznemiravanja, pokušaja zastrašivanja, ponižavanja, prijetnje slobodi govora i izražavanja, sprječavanje slobodnog korištenja informacije koja je u interesu javnosti, sprječavanja pokušaja širenja istine o ratnim zločinima i zločincima, te odvraćanja od putovanja u Bosnu i stalnog povratka u rodni Varcar Vakuf – Mrkonjić-Grad.

Iz rodnog grada i Bosne morao sam pobjeći nakon hapšenja i stalnih prijetnji 1992. jer mi je bio ugrožen život od onih koji su kasnije počinili brojna zlodjela nad nevinim građanima u Mrkonjiću-Gradu  – od hapšenja, slanja u koncetracioni logor  Manjaču, mobiliziranja na prinudni rad i progona, pa do nanošenja teških tjelesnih i duhovnih trauma, te ubijanja i strijeljanja nedužnih sugrađana.

Umjesto da progoni i hapsi te ratne zločince, Fišo zlupotrebljava SIPU i Interpol i pokušava progoniti mene jer se usuđujem pisati o ratnim zločinima zločinica koji slobodno šeću mojim rodnim gradom.

Povod tužbi je zahtjev Melisa Fiše koji je u ime SIPE poslao Interpolu Canada povodom objavljivanja na mome Blogu Izjave Ivanke Svetinović iz Mrkonjić-Grada. Izjavu je  dala SIPI  prije desetak godina., a odnosi se na ubojstvo njena supruga Josipa Svetinovića Baje.

Josip Svetnović je bez ikakve krivice uhapšen na kućnim pragu polovinom juna 1992., u SJB Mrkonjić-Grad ga je šakom u lice udario i raskrvavio komandir milicije Đuro Marković.  Mučen je i ubijen u Podbrdu prilikom odvođenja veće grupe građana musliman ai katolika u logor Manjaču.

Ubojice nedužna građanina Josipa Svetinovića ni do danas nisu uhapšene i kažnjene.

Izjavu Ivanke Svetinović čiji sam faksiml objavio, inspektor SIPE smatra tajnim dokumentom! Kakav je to tajni (službeni, SIPIN) dokument kada je u rukama privatne osobe koja se bori za pravdu o ubijstvu svoga supruga evo već 24 godine i sama skuplja medincinsku i drugu dokumentaciju.

Isto toliko godina i sam se javno borim kako bi počinitelji tog i drugih ratnih zločina nad civilima Mrkonjić-Grada bili kažnjeni, pa sam prošle godine nakon prerane smrti moga brata Muharema – logoraša i mučenika sa Manjače – objavio i privatne dokumente o nasilnoj smrti našega sugrađanina Josipa Svetinovića Baje, među njima i spomenutu izjavu njegove supruge Ivanke Svetinović. Ona je dvije godine pokušavala saznati istinu o sudbini njena uhapšenog muža, ali su tu istinu krili oni koji su odgovorni za zločin, čak su se sprdali s Ivankom Svetinović. saznala ju je u Zagrebu,  i to od rođaka koju je tu vijest pročitao u “Večernjem listu” 5. septembra 1992. Vijest sam  saznao od brata Muharema, a objavio sam je  našavši se na putu u Njemačku sklanjajući moju familiju nakon dva mjeseca provedenog u kućnom zatočeništvu pod srpskom stražom,  i brata logoraša pristiglog sa Manjače.  Spicijalista dr. Enes Ribić propisao mu hitno psihičko i fizičko liječenje. Ispričao je kako je Josip Svetinović ubijen.

SIPA – to jeste njen inspektor Fišo, poslala je Interpol na moju kućnu adresu u Canadi da me ispita jesam li objavio, a ako jesam  – ko mi je dao tu izjavu Ivanke Svetnović, mada su i to znali – jer pismenu izjavu ja imala SIPA i – obitelj ubijenog. Pošto to izjavu čuva kao tajnu (sic!) onda mora da sam tu izjavu dobio od obitelji. Ali, ta logika ne pije vode kod Fiše, pa on tu izjavu smatra tajnom, premda u toj izjavi nema ništa tajno niti meni, a i građanima Mrkonjića.

Pod optužbom da se time ometa istraga, bihuzure i zastrašuju porodicu ubijenig građanina pitanjima ko je novinaru dao izjavu.

Tako Fišo i njegove kolege iz SIPE,  pokušavaju raditi ono što ne treba, umjesto onog za što su plaćeni, ali izgleda nemaju kuraži; u pitanju su dosta velike ribe, pa Fišo pukšava rastresti gaće nadamnom.

Tajna koju čuva Fišo, a koju će nadam se morati otkriti na sudu je – zašto bihuzuri mene putem Interpola, kao i obitelj ubijenog Josipa Svetinovića, umjesto da pronađe, uhapsi i privede pravdi znane zločince.

Mogao me je saslušati u Bosni, ta svake godine sam makar četiri mjeseca na stalnoj adresi u Mrkonjiću, bihuzuren i uznemiravan od onih koje Fišo ne progoni. Evo me na putu u Bosnu i sada, pa ako ima hrabrosti – neka stisne petlju i uhapsi mene umjesto ubojica Josipa Svetnovića i onih 28 muslimana i katolika u Oborcima!

Fišo je zloupotrebom Intrepola pokušao da me zastraši i ušutka, spriječi širenje istine o ratnom zločinu i zločincima. To je krivično djelo.

Pokušao je i da me ponizi kao da sam ja ubojica, a ne oni koje SPIPA i on ne hapse. I ro je kažnjivo.

Fišo je pokušao da zlouotrebom Interpola pošalje canadskoj i svjetskoj policiji sliku o meni kao kriminalcu, kao osobi koja objavljuje strogo čuvane (državne) tajne. Time je pokušao okrnjiti moj uglad kao canadskog građanina koji nikad nije došao u sukob ni sa kavim zakonom, kao i novinara sa oko 40 godina staža bez ijednog demanta. On me koristeći SIPU i Interpol, pokušava zastrašiti kako bih odustao od borbe za istinu i kako bi me obeshrabrio da se vratim kući u Bosnu. I to je kažnjivo djelo. Fišo i Sipa su nepotrebno uzbihuzurili moju obitelj, a i moje prijatelje koji mi i danas savjetuju da ne putujem u Bosnu jer će me Fišo uhapsiti. Eto me – eno Fiši SIPA!

Stoga sam Fišu tužio u nadi da će se SIPA i Fišo ipak maniti mene, pobrisati moje ime iz evidencije Interpola, te se najzad prihvatiti posla za koji su plaćen. Ako neće on, ima ih na hiljade sposobnijih koji jedva čekaju.