Kategorija: Uncategorized

• Bošnjaci-muslimani bi se za svoje i dobro svoje države morali pozahmetiti na smjenjivanju Safeta Softića, ne što je sa poslanicima SDA u Parlamentu BiH digao ruku incijativu uklanjnja ulica, trgova, ustanova po slugama okupatora, nego što se za to javno pokajao. Softića bi trebalo smijeniti ili kao potpredsjdniku SDA ili predsjedndika Sabora IZ jer je nespojivo u jednoj ličnosti objediniti visoke političke i visoke vjerske dužnosti. Softića, treba smijeniti zbog kriminala i amorala u Islamskoj zajdnici kao i Kavazovića, Senaida Zaimovića, sve u Mešihatu, Saboru, Vakufskoj direkciji koji su znali, a nisu spriječili kriminal i amoral u Islamskoj zajednici, niti išta poduzimaju da se kriminalci kazne    

Provodeći politiku Mladih muslimana na čelu sa Alijom Izetbegovićem, a u suglasju sa svojim kadrovima u Islamskoj zajednici, svome velikom džematu, SDA ima različita mišljenja o istom, pa do podne jedno, po podne drugo.

Tako SDA daje imena ulica i škola po osobama diskutabilne prošlosti, kažnjenm, pa rehabilitiranim propagatorima i slugama NDH, Hitlerovim nacistima, a onda podržava incijativu kojom se predlaže ukidanje imena tih ulica, trgova i ustanova, kao ulice i škole po imenu Mustafe Busuladžića, škole po Huseinu Đozi, kako bi sljedbenici četničke i ustaške ideologije ukinnuli ulice Draže Mihailovića ili Mile Budaka. Prilikom imenovanja ulica, nadmetali su se ko će kome više nauditi, a naudili su zdravom razumu. Ne bi oni ništa mijenjali, ali tjera ih na to Europa i Amerika. Ideja je potekla od građana lokalnih zajednica; pomesti iz javnog života sve ono što maker i samo tukne na fašizam, nacizam – zločin.

Samo koji dan kasnije po usvajanju te incijative u Parlamentu BiH, SDA pravi “zaokret” u vezi sa tom incijctivom braneći od ukidanja ime škole po Hueinu Đozi, Busuladžićeve ulice i škole, Safet Softić koji obnaša i vjersku i političku dužnost kao predsjednik Sabora Islamske zajednice i potpredsjednik SDA, u stilu pravog SDA prevertanera javno se pravdao kako nikad ne bi glasao da je pročitao ono što piše u toj inicijativi. Kune se kako nije znao da su na spisku za ukidanje ulica i škola sa imenima Busuladžića i Đoze. Pravi uhljeb, prevarant i lažov kakvih Bosna ima za izvoz, posebno u redovima i safovima SDA i Islamske zajednice. 

U ovom tekstu ne želim se baviti sudanijom ni Đozi, ni Busuladžiću, jer sud su o njima iskazali učevniji i upućeniji od mene, a i sudovi. Svoju riječ je kazala i povijest.

Ali, hoću se pozabaviti činjenicama koje dokazuju pogubnu politiku zločinačkog klero-nacionalističkog dvojca SDA-Islamska zajednica koji sve Bošnjake na svaki način trpa u isti koš sa zločincima u srpskim i hrvatskim redovima, pa i zločincima mudžahedina koje su oni uvezli bez potrebe, da bi neki sa znanjem SDA i njoj odanih generala poput Sakiba Mahmuljina zažmirili na njihov ratni zločin, za što je Mahmuljin u prvostepenoj sudskoj presudi upravo dobio deset godina zatvora od Suda BiH.Citat:

Pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu za zločine islamskih boraca nad uglavnom hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima u srednjoj Bosni sudilo se manje-više svim visokim oficirima Armije RBiH iz Trećeg korpusa, kao i Rasimu Deliću, komandantu Armije RBiH. General Enver Hadžihasanović osuđen je na tri i po godine zatvora, dok je Amir Kubura, komandant Sedme muslimanske brigade, osuđen na dvije godine zatvora za zločine u srednjoj Bosni. Suđenje Mehmedu Alagiću je obustavljeno nakon njegove smrti 2003. godine.

“Rasim Delić, komandant Armije RBiH, u Haagu je pravomoćno osuđen na tri godine zatvora zato što je “odbio da kazni počinioce krivičnih djela okrutnog postupanja iz Odreda “El-Mudžahid”. U presudi je precizirano da se Delića “smatra odgovornim za zločine počinjene u selu Livade i u logoru Kamenica u općini Zavidovići, srednja Bosna, u julu i augustu 1995. godine”.

Dakle, Rasim Delić, koji je umro 2010., i Sakib Mahmuljin su osuđeni za isti zločin kojeg su počinili islamski dragovoljci nad srpskim civilima u Vozući. Sud u Haagu nije u predmetu “Delić” (kao ni u slučaju “Hadžihasanović i Kubura”) utvrdio njegovu direktnu i efektivnu nadređenost jedinici “El Mudžahedin”. Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom utvrdio takvu odgovornost za Sakiba Mahmuljina.

” Izvor: Slobodna Bosna, 25. 01.2021.)

Rasim Delić: “Svjesni smo oživljavanja islama koje proživljava narod. Bogu hvala, sjeme je posijano, to niko ne može izbrisati. Treći korpus je najsnažniji primjer snage kojom vjera može prodrijeti u vojsku. Ali, vojne jedinice su, bez izuzetka, ispred civila kada je riječ o religioznim pitanjima. To niko ne može oduzeti bošnjačkom narodu.” (ibid.)

Umjesto da sva slava za borbu protiv sh-agresije i obranu države priadne časnim komandantima i borcima ARBIH, kojih je bilo preko 200.000, zasluge su pripisane “E. Mudžahidu” u čijem sastavu je bilo tek oko 1.000 mudžahedina, među njima brojni ratni zločnici. Neki od njih su dolazili u Sarajevo gdje su bili primani na najvišim mjestima. Sa sobom su donosili odsječene glave Srbe i hvalili se kao svojim ratnim plijenom.

Za islamizaciju ARBiH, pored ratnnog zarobljenika uhvaćenog na četničkim položajima iznad Sarajeva Rasima Delića, zasluge imaju Sakib Mahmuljin, kao i ganet kosa Muslomović, te hodže i hodžice imami u postrojbama ARBiH, sve pod kapom SDA-IZ – Alije Izetbegovića i Mustafe Cerića, njihovih poslušnika i trabanata. Cerića bi se muslimani morali odreći zbog mnogih nečasnih rabota, među islamizacije ARBiH, što je dovelo do zločina čime se svjesno pokušala izjednačiti oslobodilačka ARBiH sa SDS i HVO zločinačkim i genocidnim falangama. Cerić je pretvorio IZ u svoje vlasništvo i za velike pare uvezao vehabije. Kriv je ko šejtan i munafik!

Islamizacijom ARBiH iz koje su prehodno odstranjeni patrioti Srbi i Hrvati, dvojac SDA-IZ nije posijao sjeme islama, nego ratnih zločina koje su činili mudžahedini, većinom. Tako je taj zločinački dvojac svrstao ARBiH u istu zločinačku ravan sa para-vojskama SDS i HDZ, te dao povoda onima koji pokušavaju promijeniti karakter rata u našoj državi iz agresije u grđanski sa tri jednake strane. To je zločin prema državi RBiH, Bošnjacima i Islamu. I dok je dvojac SDA_-Z grlio “islamske borce” koji nemaju veze sa Islamom, ali mnogi imaju sa zlčinom, Alija Izetbegović je poslao u penziju generala ARBiH Jovana Divjaka, za što je proslavljeni general saznao u TV Dnevniku. Imao sam interview 1997. sa generalom Divjakom koji je posvjedočio za magazin “Most” da je ARBiH pretvorena u muslimansku vojsku, istina koju je tada bilo teško reći na medijima pod kontrolom SDA-IZ.

Formiranjem Federacije spašen je HVO i Herceg Bosna, a u Daytonu su četnici nagrađeni sa pola državne teritorije nakon genocida koji ni Alija Izetbegović niti Haris Siljadžić nisu ni spomenulu, pa tako ostali koji su im bili uz koljeno. Oni su utemeljivači RS. Alijinim putem korača njegov sin Bakir, a Harisa novinar Hadžifejzović, kao političkog mrtvaca, vraća na političku scenu kako bi nas i Bakir Izetbegović i Haris Silajdžić vječno okovali Daytonom, sa ili bez Aprilokog paketa. U tome im obilato pomaže Hadžifejzović i sva ta bolumenta novinara plaćenika, neznalica, drskih primitivaca. Hadžifejzović je u ratu u Sivom domu stekao naziv hadžije o državnom trošku. Sa parama od prodatih knjiga (vidi slučaj Nikole Špirića) stekao je toliko para, da je uz simpatije obitelji Izetbegović i darivatelja ovaj hadžija mogao osnovati vlastitu TV na kojoj su se vrtili arhivski materijali TVSA. Kada je uhvatio korjena, na toj TV kojoj malo-malo, pa su gosti najgori dušmani države – i na “našoj” i na “njihovoj” strani. Od totalnog pada spasava najgore četnike i “naše” hairlije islamske i državne neprijatelje – najgore krimilace i moralne propalice.

U ovom testu hoću da se jasno i glasno ogradim od svakog zločina, a posebno od zločina koji su počinili Bošnjaci-muslimani, koji nisu ni jedno ni dugo, nego zločinci.

Ograđujem se i od Mahmuljina ako je kriv, ali isto tako i od Fatmira Alispahića.

Kao intelektualac, magistar nauka, Alispahić već duže vremena u javnom prostoru širi govor mržnje i poziva na obračun svim sredstvima, a naglašeno nasiljem nad svim migrantima. To je ona ista matrica po kojoj su svi Bošnjaci-muslimani bili optuženi, presuđeni i kažnjeni zločinom genocida, udruženim zločinačkim pothvatima, urbicidom nad njihovom kulturom, vjerom i tragovima postojanja. Ti su zločini počinjeni bez tužitelja, suda, sudija i porote. I tužitelj i sudija i egzekutor često su bili u istoj osobi, a iza svega su stajale Srbija i Hrvatska. Ne u moje ime Alispahiću! Ne Mahmuljinu, ne dvojcu SDA-IZ koji i mene žele poistovijetiti sa zločincima, kako na “našoj” strani, tako i sa anamo onima na ustaško četničkoj. Baš na tome, na našoj kolektivnoj odgovornosti dvojac SDA-IZ, odavo radi. Davno je bilo vrijeme suprotstaviti se. Ne bilo kome za koga kad tad nadležni sud presudi da je znao, a nije spriječio zločin, niti kaznio izvršitelje.

Kako smo se nedovoljno bunili, dvojac SDA-IZ uzeo fursata i duboko zaglibio u političko-vjerski kriminal, oprostio genocid i urbicid, a Bošnjaci zbijeni na četvrtinu državne teritorije. Taj duo združeno uništava i državu RBiH i osnovne postulate Islama. Halka poslušnih i pohlepnih, osoba hlabavog karaktera, lahkomislenih, bez moralnih skrupula, silno se obogatila na nesreći muslimana, na pljačci i obmanama, lažima i lažnim obećanjima, suradnjom sa državnim neprijateljima nastojeći na svaki način, pa i davanjem imena ulica i škola po kontroverznim ličnostima izjednačiti sve Bošnjake sa fašistima i nacistima pravdajući kažnjene muslimanske naciste i propagatore fašizma  zaslugama za muslimane i njihovom kasnijom rehabilitacijom. Nema opravdanja za fašizam i nacizam!

Dvojac SDA-IZ a se upinje da nas sve svrsta rame uz rame sa onim Srbima i Hrvatima koji ne odustaju od fašizma i nacizma kojeg su ispoljili u prošlom ratu u našoj državi kada su počinili udružene zločinačke pothvate i genocid, sudski dokazane, urbicid. Oni svoje presuđene ratne zločince kapitalce smatraju herojima i antifašistima, kao Dražu Mihajlovića iz Drugog svjetskog rata, ili Karadžića, Mladića, Kordića iz zadnjeg rata u Bosni. Da nije tako, nikada ne bi umjesto Armije Republike BiH imali stranačku vojsku SDA, iz koje su prethodno odstranjeni Srbi i Hrvati, general Divjak. Ne bi imali Oružanane snage BiH kao zbir jabuka, krušaka i šljiva, niti izjednačena prava i agresora i genocidnih zločinaca, bojovnika HVO ustaša i gencidnih četnika sa pripadnicima slobodarske anitifašističke ARBiH. Imali bi slobodnu građansku državu svih nas, Armiju države RBiH.

Da pače, SDA-IZ su borce Armije RBiH sveli na prosijački štap, formirali su oko 1.600 boračkih udruženja, da bi lakše vladali s njima, a kada se borci pobune zbog svoga mizernog statusa, onda ih policija bez milosti tuče po Sarajevu, razgoni po Tuzli…· Borci masovno dižu ruke na se. SDA-IZ dvojac je pod svoje skute savio udruženja žrtava rata, logoraše četničkih i ustaškoh logora, pa logoraši iz Dretelja ili Mostara najavljuju, pa odustaju od tužbe ratnog zločinca i kriminalca Dragana Čovića, vjernog koalicionog partnera B. Izetbegvića kojemu on daje vlast i kad izgubi na izborima.

Navršava se 80 godina od potpisivanja čuvenih bošnjačkih rezolucija kojima su Bošnjaci 1941. ustali u zaštitu svojih susjeda Srba, Jevreja i Roma od ustaškog terora fašista NDH. Nedovoljno se u našem medijskom prostoru spominju te antifašističke rezolucije bosanskih muslimana, a kamo li traži da se s ponosom obilježi ta godišnjica, podsjete svi Bosanci, kao i čitav svijet, na te dokumenate kao povjesni dokaz antifašizma Bošnjaka-muslimana. Umjesto da to ističemo i kod kuće i u svijetu, umjesto da su ti dokazi o hrabrosti bosanskih muslimana koji su prvi i jedni 1941. godine ustali protiv fašističkog terora nad ugroženim komšijama, dio obrazovnog sistema i kod nas i u svijetu, muslimanski klero-nacionalisti udruženi u režimski dvojac SDA-IZ nisu ni mukajet tim rezolucijama. Njima je do fašističkih sluga.

Koliko mi je poznato, ni po jednoj od tih rezolucija nije nazvana neka ulica, škola, trg ustanova. Ali zato, dvojac SDA-IZ daje ulice dokazanim, osuđenim, pa rehabilitiranim simpatizerima, hodžama u nacističkim uniformama poput Mustafe Busuladžića i Huseina Đoze. Ili, Azize Šaćirbegović koja nema ama baš ni jednu zaslugu za nas i našu državu, ali je žena Mladog muslimana Nedžiba, Alijinog zatvorskog ahbaba.

Uz pomoć onih intelektualaca koji su se prodali za sahan pilava, podršku plaćenićkih medija, slabo informiranog i(li) obmanutog dijela janosti, dvojac SDA-IZ se utrkuje sa ustašama i četnicima u davanju imena ulicama i školama po likovima koji su bili služinčad Hitleru

Neobavezujuća incijaitva o ukidanju naziva javnih mjesta po slugama okupatora potekla je iz lokalnih zajednica, nedavno je usvojena u Parlementu BiH u kojoj se traži “da sa javnih ustanova i površina uklone imena svih osoba “koje su u bilo kom trenutku sarađivale, pripadale, ili na drugi način djelovale na strani ili u koordinaciji sa okupacijskim nacističkim ili fašističkim snagama u Drugom svjetskom ratu, odnosno javno podržavale ili opravdavale iste“ koju su podržali, poslanici SDA, među njima i predsjednik Sabora IZ, potpredsjednika SDA, Safet Softić, dočekana je na nož u Islamskoj zajednici, dijelu javnosti i udrugama koje djeluju pod kišobranom dvojca SDA-IZ.

Prepadnut za fotelje, jednu u SDA, drugu u Islamskoj zajednici, treću u Parlamentu, Safet Softić se javno se odriče te incijative za koju je glasalo. On se bezobrazno izvinjava i pravda kako nije znao za što diže ruku. On nije ni pročitao nacrt incijative. Navikao da svoj nerad i dvoličnost skupo naplaćuje.

Takve prevertanere, tipične za politiku SDA, samo zbog toga bi trebalo odmah smijeniti gdje god su na položaju, jer nanose štetu državi, antifašizmu u Bošnjaka, Islamu.

Softić je lutka na koncu.

On je svoju glavu davno dao da je drugi nosa. Bog zna da je ovaj nekadšnji hodža sve priključke na svoj mozak davno isključio kako bi njime upravljali – nekad Alija Izetbegović, Sulejamn Tihić, Mustafa Cerić, sada Bakir Izetbegović i dr. Kavazović. Zato je on rahat od pameti. Što će mu! Rahat je i od osjećaja šta valja šta ne valja, moralne kategorije davno je zaboravio, a kao dvoličnjak, neradnik i lažov, prevrtaner i poslušnik, rob, izišao iz svih, pa i islamskih knjiga koje izučavao i stekao pravo na hodžaluk. Pliva na površini – u parama – jer obaza nema. Da ima, nikad ne bi rekao ni porekao, niti bi lagao i obmanjivao.

Onaj ko poput Đoze i Busuladžića u svojoj biografiji ima i podatak o propagandi fašizma i istrebljenja Jevreja, ili koji je služio u nacističkoj vojsci kao imam, dakle osoba odgovorna za podizanje morala nacističkih vojnika, ne može biti dobar za Bošnjake, džaba što je intelektualac i ulema, i džaba što je odslužio svoje, pa čak i kada je rehabilitiran. Jok! To je nedopustivo, to je sramota i blamaža, poniženje za našu državu, za Bošnjake, za Islam!

Safet Softić, pobojao za sve tri stolice na kojima sjedi, posao nikav, a parali. On se javno kaje, izvinjava što glasa za ukidanje naziva ulica i ustanova po suradnicima fašista i nacista, jer da je zao da su Đozo I Busuladžić na udaru, a morao je znati, zato prima dobre pare, ne bi digao ruku. Safet Softić tako pada još dublje u moralano-političko blato i smrad, ali njemu njegov smrad i zadah kleronacionalističke politike SDA-IZ koju provodi o našem trošku, ne tukne. Njemu se kao poslaniku svašta može podvaliti, čak i iz opozicije kao ovaj put. On će dignuti ruku, pa se pokajati! Obraz, olmaz!

Da zlo bude veće, i Softić se pravi kao da ni on zna za teški kriminal koji odavno potresa Islamsku zajednicu kao ispostavu SDA iako obnaša visoku dužnost Predsjednika Sabora. O tom kriminalu i nemoralu se u javnosti argumentirano, riječju i slikom, dugo vremena, a sada sve češće svjedoči. Reis Kavazović, Safet Softić, Senaid Zaimović, najodgovorniji dužnosnici Islamske zajednice, svi pod nadzorom i po blagoslovu Bakira Izetbegovića, o čijim lopovlucima bi se romani mogli ispisati, ne haju za kriminal, jer u kriminalu, i sami učestvuju, biće u neznanju!

Oni, SDA, IZ, njihovi mediji, potrčkala i sahanolisci, bacaju nam prašinu u oči bitkom za spas obraza i ulica notornih poklonika fašizma i nacizma Busuladžića i Đoze da bi nas odvratili od gorućih problema koje fabrikuju kao na tekućoj traci. Oni tvrde da zastupaju nas, a ustvari rade protiv nas, na račun neprijatelja države i Dina, sve za svoj džep.

Dreku u Islamskoj zajednici za obranu lika i djela Busuladžića i Đoze od „inicijative,“ među prvima je nadigao Rijeset Islamske zajednice. Ciljao je i na predsjednika Sabora, potpredsjednika SDA Safeta Softića, na poslanike SDA, ali nije spominjao imena. Za to se pobrinula “Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija” (BANA) bliska Mustafi Ceriću i SDA-u koja je hitro uputila pismo „Saboru IZ u BiH i Reisu-l-ulemi dr. Huseinu ef. Kavazoviću u povodu glasanja zastupnika u PS BiH Safeta Softića koji je ujedno predsjednika Sabora IZ, a koji je glasanjem podržao inicijativu zastupnika Damira Arnauta, da se uklone nacistički i fašistički nazivi škola, ulica, trgova itd. Među ozloglašenim ratnim zločincima i fašistima poput Draže Mihailovića, Pavla Đurišića, Mile Budaka, Rade Radića, Jure Francetića, Stevana Moljevića…, našla su se i imena Huseina Đoze, Mustafe Busuladžića i mulla Osmana Rastodera.“ Kraj navoda. Dreka je urodila plodom, ali za sada djelimično, jer Safet Softić se posipa pepelom i Pravda neznanjem, izvinjava, ali ne odstupa od darežljivih hazni SDA, IZ i Parlamenta. Da li će odustati od Incijative? Na pola je puta, nikakvo znenađenja ako se popišmani.

BANA se nije bunila kada je Safet Softić kao potpredsjendik političke partije SDA postvaljen na čelo Sabora IZ. Molo ko se bunio od intelektualaca, novinara, javnost je ionako oguglala na sve.

Naravno, treba smijeniti Softića, ali ne samo zbog prihvatanja incijative o ukidanju naziva ulica fašističkim slugama i nacistima i laganja da nije znao za što diže ruku, nego zbog sjedenja na tri stolice.

Makar mu je onu u Saboru, trebalo izmakunuti prije nego je sjeo u nju. Jer, u modernim demokratskim državama nemoguće je spojiti vjersku i političku funkciju u istoj osobi, kao što je dvojac SDA-IZ spojio funkcije hodžu Safeta Softića i još ga uturio u Parlament.

Treba smijeniti i novopečenog doktora nauka Kavazovića, doktora Senaida Zaimovića i natjerati iz Islamske zajednice! Treba smijeniti sve sabornike, Mešihat, Vakufsku direkciju, muftije koje učestvuju u kriminalu u Islamskoj zajednici, koji štite taj kriminal, nemoral u IZ, i sve one koji su kumovali nazivu ulica po fašističkim slugama i propagatorima, a koji se sada bore da se imena tih ulica sačuvaju, ali i odustaju od toga. Lažu ako kažu da ne znaju za taj kriminal!  Ni BANA ne zna za kriminal u IZ.

Kritičari „inicijative“ napominju kako su Đozo i Busuladžić rehabilitirani, a zaboravljaju da to nije opravdanje, jer  i Draža Mihajlović je rehabilitiran, iako fašistički sluga i koljač, osuđen i strijeljan zbog zločina. IKrajišnika, noornog ratnog osuđenog zločinca, “rehabilitirao” je Dodik ordenjem, kao i Karadžića davanjem imena studentskom domu po tom genocidnom kapitalcu.

Husein Đozo je uz tespih odležao svoje, postao uzorit ulema, Titov prevodilac. Svoje je uz krunicu odležao i ratni zločinac teškaš Kordić, pa Krajišnik, Plavšićka, mnogi drugi. Treba li i po njima dati nazive ulica, škola, trgova!  Alija Izetbegović je sjedio u Predsjedništvu države sa Krajišnikom, sin Bakir je je u društvu sa Draganom Čovićem bio i u Predsjedništvu BiH, iako je Čović kriminalac i ratni zločinac; oni su partneri, Bakir spašava Čovića politički, prašta mu finacijski kriminal, kao što spašava Dodika i RS i politički i financijski. Sada se Dodik bavi kao uzoriti nacista mješovitim brakovima koje je SDA davno odekla.

Šefik Džaferović sjedi s Dodikom u Predsjedništvu BiH kojeg je odlikovao Radovan Karadžić. Dodik veliča četništvo, ruši državu i diči se imenima ulica iz srpske povijesti i mitlogije, fašista, svaki dan govori i radi na osamostaljenju genocidne stečevine RS, monstruma kojeg je SDA prva priznala u svijetu…

Ja, i? Rekao bi Bakir Izetbegović.

Spisak „nositelja“ naziva ulica po zaslužnim slugama okupatorima Paveliću i Hitleru strše kao vrh ledenog brijega kvislinške ratne politike Mladih muslimana i Islamske zajednice, sprege u zloupotrebi vjere u političke ciljeve, u kolu sa Pavelićem, Musolinijem i Hitlerom, preko Kulenovića, Fehima Spahe…, u namjeri da uz pomoć jerusalimskog muftije Huseinija stvore svoju islamsku državicu u okviru Hitlerovog Trećeg Reicha, a u novije doba uz pomoć Alije Izetbegovića, Mustafe Cerića i njihovih botova kao dio svjetske islamske države. Lagali su da takvu panislamsku državu hoće narod. Prvi u svijetu su priznali genocidnu RS, nije im mrska zločinačka Herceg Bosna, jer dok je tih fašističkih tvorevina san o njihovoj nazovi panislamističkoj fildžan državi od Stupa do Kozje ćuprije može postati stvarnost.

Davanje imena ulice, trgova, škola, po imenima okupatorskih sluga, neoprostiv je zijan dvojca SDA-IZ pema državi RBiH, muslimana antifašistima, poginulim i živim, kao i narodnim herojima kojih ima više od četrdeset, to je zulum prema vijećnicima ZAVNOBiH-a. Oni tobože proslavljaju Dan državnosti, ali se odriču predsjednika ZAVNOBiH-a jer je čestit Srbin. To je sramota prema brojnim slavnim ličnostima iz bogate povijesti junaštva i duhovnosti dičnih sinova Bosne.

Mladi muslimani su na čelu sa Alijom Izetbegovićem uz pomoć pučiste Cerića,  ne samo spriječili ARBiH da oslobodi zemlju, nego su pokrali pare za obranu zemlje i prehranu naroda. Najslavnije generale ARBiH isporučili su Haagu ili Sudu BiH kao ratne zločince da bi dokazali kako smo svi isti, i žrtva i katil, i borci za slobodu RBiH, i oni koji su je napali, izvršili agresiju, počinili sudski dokazane zločine genocida i udruženih zločinačkih pothvata. Dvojac SDA-IZ je priglio agente KOS-a i UDBE, unaprijedio ih u generale Armije RBiH. Napakovali su generalima Seferu Haliloviću i r. Mehmedu Alagiću lažne optužnice za ratni zločin i poslali ih na Tribunal u Haag odakle su se obojica vratili nevini. Svi ratni zločini moraju biti kažnjeni, ali i oni koji su panjkali i isporučivali nevine generale ARBiIH da bi dokazali kako je i Armija RBiH zločinačka, kao i zločinačke i genocidne postrojbei HVO-a i VRS! Izuzetak potvrđuje pravilo. Tako je general Sakib Mahmuljin zbog zločina mudžahedina koje je uvezao u našu državu dvojac SDA-IZ na čelu sa Alijom Izetbegovićem i Mustafom Cerićem, prvostepeno presuđen za zločine koje su mudžahidi počinili, jer nije ni spriječio, niti je zločince kaznio. To je teška uvreda Armiji RBiH i svima nama!

Pučisti na legalne organe Islamske zajednice na čelu sa Mladim Muslimanom Alijom Izetbegovićem, stvorili od od Islamske zajednice jedan džemat SDA

Da SDA na čelu sa Alijom Izetbegovićem nije pučem ukinula demokratski izabrane legalne organe Islamske zajednice i na njihova mjesta 1993. postavila svoje poslušne kadrove na čelu sa Mustafom Cerićem, nikada u Islamskoj zajednici ne bi bili mogući ni Mustafa Cerić kao reis, niti Hasan Čengić, Hilmo Neimarlija ili Safet Softić, kao ni Bakir Izetbegović, Kavazović, Zaimović, Bičakčić…, su u prvim safovima na velikim dženazama, jer je to dno političko-vjerskog „establišmenta“, moralna fukara do fukare, kriminalac do kriminalca, veleizdajnik do veleizdajnika.

Da nije bilo pučem i pod prijetnjom oružjem smjene legalno izabranog vodstva i organa IZ, danas bi imali Republiku BiH, slobodnu građansku državu, u kojoj bi bila odvojena relgija od države.

Tada ne bi bilo ni naziva ulica po Đozi ili Busuladžiću, nego po narodnim herojima antifašistima ili bošnjačkim rezolucijama iz 1941., vijećnicima ZAVNOBiH-a, žrtvama genocida.

Tu spregu svjetovnog i vjerskog svi građani BiH mogli bi platiti nestankom države, a Bošnjaci i njih samih.

Na područjima genocidne RS i Herceg Bosne muslimani su izloženi nastavku genocida i udruženih zločinačkih pothvata u daytonskom miru. Oni su građani drugog reda, o njima se dvojac SDA-IZ brine kao o lanjskom snijegu jer ima prečih briga, među njima i čuvanju lika i djela Mustafe Busuladžića, Huseina Đoze, a što je najgore, kulta Alije Izetbegovića.

Gospođa Hava Tatarević je gledala kako joj iza stola za ručkom niz lokalni put odvode sedmericu – muža i šest sinova. Sudstvo genocidne RS je priznalo, pa poreklo ubojstvo samo jednog među njima, iako se zna ko je ubio te nevine ljude. RS je isplaćivala 150 KM za jednog od njenih sedmerice ubijenih, pa je i to ukinula, bez pravo Have na žalbu. Ona skapava u bijedi.

Duo SDA-IZ brine o nacisti Đozi, daje naziv škole po njegovu imenu, časti Azizu Šaćirbegović nazivom važne ulice u Sarajevu, jer je bila plaho dočikna kada bi Alija dolazio njenom Nedžibu, da bi Mladi muslimani u tajnosti kovali planove o panislamsitičkoj državici na tlu Bosne. Aziza ima ulicu, a Hava nema ništa, ostala bez muža i šest sinova, živi bez ikakvih prznanja, niko ne brine o njoj. Dok Majka Hava broji kosti svojih sinova i muža, SDA tajkuni broje milijune! Da je sreće, svaki od njenih sinova i muž zajedno sa Havom Tatarević bi imali ulicu kako bi se mi svaki dan sjećali na zločin koji je počinjen nad njima i radili na tome da se počinitelji sudski kazne zločin nikad nikome ne ponovi.

Od završetka rata do danas, gospođa Fata Orlović bije pravnu bitku da bi uklonila bespravno podignutu pravoslavnu crkvu u njenoj avliji, na baštini Orlovića, koji su nekad imali i svoju tekiju. Duo SDA-IZ joj je podmetnula svog advokata kako bi gospođa Orlović izgubila spor na sudu. Sud je kažnjavao  gospođu Orlović jer je, ona, starica, biva, istukla srpske milicionere, grmalje. (Milicija RS je presuđena za genocid na Svjetskom sudu pravde, ali ju je Silajdžić rehabilitirao, a nije morao!) Po javnom svjedočenju Fate Orlović, Ramiz Salkić, potpredsjednik RS, (Ali-baba) koji se okružio sa 40 savjetnika (hajduka) savjetovao je gospođi Orlović da odustane, neka crkva ostane u njenoj avliji, dobiće pare za to. Ona ga je sikterisala. Spor je najzad dobila, ali crkva je još u njenoj avliji. I pored nanesenog bola i od strane SDA-IZ, ona ljubi ruku Mustafi Ceriću koji je obećao, pa slagao da će crkva biti uklonjena. Crnogorski mitropolit kršna starina Mihajlo koji javno tvrdi da je u Srebrenici bio genocid, a Cerić poriče, tješi gospođu Orlović dok se Cerić u istom kadru smihulji.

Zar gospođa Fata Orlović kojoj SDA-a ili Šćepini mediji tepaju “heroina,” proglašavaju je osobom godine, ne bi trebala imati ulicu po njenom imenu, a Aziza Šaćirbegović – nikad. Bespravo podignuti objekat u njenoj avliji morao je biti uklonjen odmah po okončanju rata.

U Banju Luku Alija Izetbegović nije otšao ni jednom.

Nije dao ukinuti genocdnu RS koju je prvi priznao, niti je htio ukinuti genocidni SDS s čijom perjanicom Momčilom Krajišnikom se Clinton odbio rukovati, a Alija ga obasipao poklonima, sjedio s njim u Predsjedništvu, iako je znao da je ratni zločinac.

Alijin sin Bakir dolazi u Banju Luku jednom u deset godina, i da bi kao lažni vjernik (munafik) klanjao džumu u obnovljenoj Ferhadiji, a ne da zaštiti muslimane od četnika koji orgijaju ne samo na proslavi 9. januara. U derneku u u Banjoj Luci učestvuje i odred Oružanih snaga BiH koji njeguje tradiciju genocidne vojske RS. Pomiješali se u slavljeničkoj masi. Briga njega za 30.000 Dražinih i Dodikovih četnika u Bosni, Noćne vukove, Serbsku čest. Umjesto o tome, lažni muslimani, licemjeri dvojca SDA-IZ baš po ugledu na Dodika i Čovića, daju imena ulicama fašističkih sluga i bore se da ih sačuvaju, a Bakir i njegovi trabanti ih kopiraju.

U međuvremenu kleronacionalistička udružena bagra pokrala je sve što je bilo na horizntu, pa i pare za poplave i za pendemiju. Niko od njih ne zna kad će stići u Bosnu prva vakcina za koronu. Nabavili respiratore koji su nesipravni, a ne služe svrsi. Kupili poljsku bolnicu, ali polovnu, nepotpunu. Dok privreda crkava, kupuju skupe limuzine, namještaj za urede, letaju avionima i helikopterima.

Ko je Mustafa Busuladžić?

Da li je Mustafa Busuladžić zaslužio tu počast da sarajevska ulica nosi njegovo ime, a isto tako i škola? Ko je Busuladžić da nam i on bude glavna tema rasprava i još dubljih podjela, a imamo prečeg posla jer samo najsiromašniji, razjedinjeni, ostavljeni na ćenaru Europe, bez perspetive, između dva neprijatelja koja ne odustaju od Bosne. Mladi obrazovani ljudi bježe glavom bez obzira; pokradeni smo i mi i naša djeca, unuci i praunuci koji će vraćati dugove u koje su nas do guše uvalili SDA-IZ lopine i (ne)vjernici. Zar nije preče od bavljenja Đozom, nacistom, povesti računa o borcima Armije RBiH koji, suočeni sa teškom bijedom masovno dižu ruke na se, a policija ih tuče. Zar nije preče nabaviti makar i jednu jedinu vakcinu protiv korone od iscrpljivanja u ovim raspravama, veličanja i osporavanja Đoze ili Busuladžića! Imamo još milijun problema, ali da bi ih potrpao, zločinački dvojac SDA-IZ nameće nam temu Đoze i Busuladžića, svađa se kao bajagi sa Dodikom i Čovićem, a u potaji rade sve trojica zajedno protiv nas i naše države. Hožama i muftijama nisu mrske pare tog nacionaliste i mrzitelja Islama.

Citat: „Busuladžić je zaslužan Bošnjak i musliman, veliki intelektualac,“ dreče i Rijaset i reis, diže se kuka i motika, vrišti Američko-bosanska nacionalna asocijacija (BANA) koja traži smjenu Safeta Softića zbog Busuladžića i Đoze, ali ne i nespojivih vjersko-političkih funkcija, kriminala i pljačke, duhovnog zamlaćivanja muslimana.

Živi bili pa vidjeli, BANA će se ušutjeti oko smjene Softića čim dobije mig za to, a ako i ne dobije, imaju oni instikt za to. Softić se pokajao, to je dovoljno. Takvima kakva je BANA ne smeta sprega SDA-IZ sa HDZ-om i SSND-om. Ne traže smjenu Bakira Izetbegovića zbog njegovih grijeha, šurovanja sa Dodikom i Čovićem, stajanjem na braniku genocidne RS, niti zbog sabotaže sora na Svjetskom sudu Oravde. BANA je Cerićev, Bakirov, megafon.

Ako slučajno ode Safet Softić sa mjesta predsjednika Sabora IZ, na njegovo mjesto će doći neki isti SDA hodža-političar i tako nastaviti tradiciju SDA kontrole nad Islamskom zajednicom. Hodže znaju sve. I klanjati, i vaziti, a zapisivati, voditi svjetovnu politiku.

Hasan Čengić, ovlašteni i neprokosnoveni haznadar Alije Izetbegovića, za kojem se vuku dugi financijski repovi u vezi sa zloupotrebom milijardi dolara donacija za obranu zemlje, potpredsjednik SDA, bio je Predsjednik sabora. Kada je “brinuo” oko donacija, devize su vrećama donosene u Bosnu, ali ne za obranu i prehranu Bosne, nego za njihove džepove. On je osnovao i firmu u kojoj su bili „avioni, kamioni.“ Bio je vlasnik avio-komapnije kako bi zgrnuo pare prijevozom bosanskih hadžija u Meku i Medinu. U užem društvu tih SDA-IZ-privrednika i novopečneih tajkuna, u odboru Čengićeve kompanije, našao se i muftija Tuzlanski Kavazović, budući doktor nauka i reis.

General ARBiH Halid, Hasanov otac, Alijin logističar, inače po zanimanju mlinar iz Ustikoline, glavni logističar ARBiH, našim je parama počeo graditi nepotrebni aerodrom u Visokom. Vrhunska bošnjačka pemet upregnuta u taj promšaj, skontala da se pred pistom ispriječilo brdo, “ne meš” dalje. Za tu promašenu investiciju tešku stotinjak milijuna maraka ni Halid ni sin mu Hasan nisu odgovarali, kao ni za lopovluke oko donacija za obranu države, koje se procjenjuju na desetine milijardi dolara. Hasan je nagrađen je viskom finkcijama u SDA i Islamskoj zajednici. TV Hayat nam uživo prenosi bajramske običaje obitelji Hasana, tako da imamo uvid kako bajramuju, čime se goste. U Daytonu su krojene granice podjele, moj rodni grad Varcar Vakuf Haris Silajdžić je vratio Srbima, kako Čengića utvrda u Ustikolini i njihovo imanje ne bi završilo u RS.  Halid Čengić je nesmotreno u jednom interviewu otkrio detalje tajnog susreta zavjerenika SDA sa srpskim akademicima SANU u Beogrdau na kojem se jela janjetina i dogovorana sudbina Bosne. Velikom zaslugom oca Halida koji nosi nadimak Hadžija i sina mu Hasana, SDA je ostala i dalje vezana pupčanom vrpcom sa IZ i obrnuto, kako bi uz pomoć poslušne džamijske mašinerije, zajedničkih iftara, cirkularnih hutbi, velikih dženaza žrtvama genocida, uz hodže poltrone, sveznalice – haman tri decenije (o)držala se SDA na vlasti, ne samo u državi, nego i u IZ. Dvojac SDA-IZ je oprostio i genocid i udružene zločinačke pothvate, kao i genocid urbicidom – pride. Ceh za obnovu džamija ispoprčili su preživjelim muslimanima.

„Busuladžić je veliki, za muslimane zaslužni intelektualac.“ Pa šta ako jest! Neka ga Islamska zajednica u svojim okvirima, kao rehabilitiranog simpatizera fašizma, diže u nebesa, neka vazi o njemu po džamijama i mevludima, mada ne bi trebala! Ali, neka ga ne nameće ostalim građanima BiH davanjem imena školi i ulici po njegovom imenu! Jer, to je voda na mlin onim koji se ponose Dražom Mihajlovićem, Budakom, Karadžićem… Ali, kad Srbi mogu davati imena škola po Sv. Savi, što ne bi i mi mogli biti ko i oni, pa davati imena po Đozi, briga nas što u te škole možda idu i djeca koja nisu ni muslimani ni Bošnjaci. Nije briga ni Srba što pjesme o Sv. Savi moraju pjevati Bošnjačka djeca, kojima brane pravo na bosanski jezik, koje se kažnjava ako obilježavaju Dan državnosti. Ja, i?

„Mustafa Busuladžić (1. april 1914. – 29. juni 1945) bio je pisac, naučnik i jedan od istaknutih muslimanskih i bošnjačkih intelektualaca u periodu između dva svjetska rata.“ Piše u Wikipediji.

Wikipedija nastavlja u istom pasusu, citat: (Ali!)  „bio je nosilac ideje nacionalističkog i panislamskog pokreta Mladi muslimani, antikomunist i antisemitist. Podržavao je stavove nacističke propagande i progona Židova u Sarajevu od strane ustaša, te je svojim pisanim djelima i esejima u novinama “Osvit” podržavao Ustaški pokret.” Kraj navoda. Partizani su Busuladžića zbog toga nakon samo dva dana suđenja strijeljali u tek oslobođenom Sarajevu u maju 1945. Naravno da je to zločin, verbalni delikt. Busuladžić nije nikog ubio, mada je bio svep da drugi ubijaju, što je nespojivo sa Islamom.

Citat: “U vrijeme kada su Mladi Muslimani djelovali kao podružnica „El–Hidaje,“ Mustafa Busuladžić je bio njihov zvanični predsjednik (poslije Kasima ef. Dobrače, a na prijedlog Mehmeda ef. Handžića). Mustafa Busuladžić je bio jedan od najplodonosnijih muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini, a iz njegovog opusa izdvaja se brošura Muslimani u Sovjetskoj Rusiji u kojoj je opisao teško stanje muslimana u carskoj Rusiji koje se još više pogoršalo nakon dolaska boljševika na vlast. Tito je tada bio dobar sa Staljinom pa je ova knjiga bila povod komunistima da prilikom ulaska u Sarajevo 1945. godine uhapse Busuladžića, izvedu ga pred Vojni sud koji mu potom izriče smrtnu kaznu strijeljanjem.“

Busuladžić je strijeljan noću u sarajevskom naselju Velešići, a na mjestu gdje je strijeljan pronađene su kasnije njegove naočale i fes. Očevici su kazali da je bio vrlo smiren pred pogubljenje i da je cijelu noć uoči strijeljanja učio Kur'an.”

Tri godine poslije strijeljanja, zbog Titovog pijateljstva sa Staljinom, Busuladžić je rehabilitiran nakon što je Tito odbrusio Staljinu ono čuveno „ne!“ kada za mal’ nisu zaratili…

Mustafa Busuladžić je bio protiv emancipacije bosanske muslimanke, procesa koji je započeo veliki Džemaludin ef. Čaušević, reis, a zaustavili Mladi muslimani, i ondašnji i ovdašnji.

Ima mišljenja kako je teško je dokazati da je Busuladžić bio fašista, ali je isto tako teško dokazati da je bio antifašista; potpisao je Rezoluciju „El Hidaje“ (hodžinske udruge) kojom je i on osudio ustašku politiku i teror prema Srbima, Jevrejima i Romima: uređivao je „Osvit“ sa Poglavnikovom porukom u zaglavlju lista, te simpatizirao Hitlera oko konačnog rješenja židovskog pitanja. Baš zbog te kontroverze, Busuladžića ne bi SDA i IZ trebale ni postavljati kao metu i opravdanje srpskim i hrvatskim nacistima za javno i institucionalno negiranje genocida, davanja priznanja zločincima koji su bili akteri najvećih pokolja nad musimanima. Braneći Busuladžića i Đozu, duo SDA-IZ daje za pravo četnicima da oni ne uklanjaju spomenike svojim fašistima. Ustaše sz čak klale Srbe s fesovima na drini dozivejući se međusobno muslimanskim imenima. Problem je u tome što SDA-IZ tako čitav bošnjačko-muslimanski narod želi poistovjetiti ne samo Busuladžićem i sa Đozom, nego ih staviti u isto društvo sa Mihajlovićem budući da je Busuladžiću oprošteno ašikovanje sa fašizmom, a Đozi podizanje morala u nacističkoj vojsci. I Mihajlović je rehabilitiran, ali i dalje je četnik. U Mostaru neonacisti skrnave Partizansko groblje, ali to malo smeta SDA-u, jer da su pravi antifašisti, ne bi koalirali sa HDZ, ne samo zbog toga nego i zbog logora za muslimane, ulica po ustaškim zločincima, znamenja, pa čak i na Bobovcu kojeg, kao i Jajce, svijataju kao hrvastki kraljevski grad, u čemu učestvuje i odred Oružanih snaga BiH.

Pod pseudnimom M.B. (očito se radi o Mustafi Busuladžiću, što se može zaključiti i po stilu pisanja, bogatom rječniku i pripovjedačkom daru…) objavljen je u “Osvitu” 30. 09. 1942. kojeg je uređivao, poduži izvještaj pod naslovom “Stradanje Muslimana u Kotaru Varcar Vakufu” u kojem se mogu pročitati podaci o četničkim zločinima u samom gradu i okolnim selima. Čitavih osamdest godina do tada nije zabilježen ni jedan ozbiljniji incident između muslimana i pravoslavaca, tvrdi se u tekstu, a zločini su počeli nakon poziva izbjegle jugoslavnske vlade iz Londona.

Imenom i prezimenom autor M.B bilježi imena civila koji su u Baljvinama, Bočcu, Bilajcu stradali od četničke ruke, te spominje i dvojica lončara iz Varcara koje su u jamu bacili četnici iz Tribova na obroncima Manjače.

Ovdje donosim isječak iz tog članka o stradanju muslimana u Bočcu o kojem M.B. slikovito, koncizno piše. O vjerodostojnosti onog što je u ovom novinskom tekstu napisao M.B. potvrđuje svjedočenje jedinog preživjelog genocida o potpunom istebljivanju i zatiranju muslimana u Bočcu, Džemal Dizdar koji je nadmudrio četnike, spasio se. On je po kamenitoj vrleti kanjona Vrbasa pobjegao pješice iz Bočca u tridest kilometara udalejno Jajce. Priču o strašnom zločinu genocida u kojem su poubijani svi stanovnici Bočca, ispričao je rođacima Zulićima. Nakon toga decenijama je šutio o tom strašnom zločinu četnika iz Bočca pod komandom Lazara Tešanovića. Nakon decenijama duge šutnje, Džemal Dizdar je tu krvavu priču ispričao ispričao meni osobno. Pribilježio sam je i objavio u tadašnjem banjalučkom “Glasu.”

Mjesto masakra nad Dizdarima u Bočcu obilježio je SUBNOR Mrkonjić-Grada skromim spomenikom, kojeg su četnici u zadnjem ratu srušili. Svom zločinačkom komandantu Lazaru Tešanoviću koji je naredio pokolj muslimana u Bočcu, četnici su podigli spomenik nakon ovog rata, sigurno i zbog genocida u Bočcu, a i za zasluge za odličnu suradnju sa ustašama. Tešanović.

Brojne antifašističke narodne heroje dvojac SDA-IZ gura u zaborav, kao i rezolucije bosanskih muslimana koji su, na diku Bošnjaka i antifašista čitavog svijeta, prvi u Europi ustali u obranu svojih komšija od fašizma. Šta bi dali da tu sjajn historijsko poglavlje imaju u svojoj povijesti Srbi, Hrvati, Madžari, Nijemci, tamošnji antifašisti,! Mi imamo, ali važniji su nam Đozo i Busuladžić, žene i sinovi Mladih muslimana, koji odustaju od Bosne, ali ne od svoje banana panislamske državice od Stupa do Kozje ćuprije, fildžana u kojem će se udaviti i nestati bosanski muslimani – Bošnjaci, a Bosna nestati.

Biće još govora o Busuladžiću.

Mladi Muslimani su bili u modi za Hitlerova vakta, a baška od kako uz pomoć SDA koju su osnovali i Islamskoj zajednici u kojoj su izvršili udar, došli i ostali na vlasti

Najpoznatiji, među MM je Alija Izetbegović. On je pozdravi srdačno osnivanje zločinačkog i genocidnog SDS. On je 1993. pogazio važeći Statut IZ i izvršio puč u Islamskoj zajednici i doveo svoje poslušnike na čelu sa Mustafom Cerićem koji su po džamijama provodili i provode politiku Mladih muslimana. Što je najgore, ukinuo je Ustav RBiH i tako počinio teško krivično djelo veleizdaje za koje (još) nije odgovarao. Priznao je RS nakon genocida i podijelio državu, što su također teška krivična djela. Nezakonito je produžio svoj ionako uzurpirani mandat u Predsjedništvu. Umjesto kao predsjednik svih građana RBiH, on se predstavljao kao vođa samo Muslimana, i kao takav u njihovo ime rušio državu. SDA je vlast u Bosni predala u ruke sljedbenicima politike genocida i udruženog zločinačkog pothvata, zaslugom njegova sina Bakira. On se sada žali Europi zbog njihovih “blokada” države. Blokirao ju je ustvari on, dajući im vlast.

Sve to ne smeta hudim-sijedim Bošnjacima da Mladog muslimana Aliju slave kao oca nacije, pejgambera (tobe ja-rabi) mudraca i mislitelja, Mesiju, spasitelja muslimanskog naroda i države BiH, što je stvaranje kulta ličnosti, suprotno Islamu. To je laž, obmana! Počastili su ga i nagradama, osnivanjem muzeja, pisanjem knjiga hvalospjeva. Obitelj Izetbegovića silno se obogatila na račun tragedije bosanskih muslimana kojoj su i sami kumovali. Nema grada u dijelu Bosne kojeg je kontrolirala ili u njemu vlada SDA makar samo u koaliciji, a da ulica, most, trg, ne nosi ime tog i takvog velizdajnika i munafika Alije Izetbegovića. I, malo se ko buni, a ni ta američko-bosanska nacionalna asocijacija BANA.

Srbi će kad tad podići spomenik Aliji Izetbegoviću kao znak zahvalnosti za sve što je učinio za njih, a nisu mogle ni divzije četnika kroz tuce genocda. On je Srbima dao državu, što nisu uspjeli ni Crna ruka ni Princip, ni Draža Mihajlović, ni Karadžić, ni Mladić.

Stoga, Srbi bi trebali ukloniti spomenik Draži Mihajloviću u Bileći jer je poklao muslimane u Istočnoj Bosni, ali podići spomenik Aliji Izetbegoviću koji im je poklonio državu nakon genocida!

Pokraj spomenika kralju Petru koji nejma veze sa mojim rodnim gradom Varcar Vakufom (Mrkonjić-Gradom) trebalo bi ispraviti spomenike braći po veleizdaji Harisu Silajdžiću i Aliji Izetbegoviću jer su oni i taj grad u Daytonu vratili četnicima. Alija je Mrkonjić, Šipovo pred rat poklonio Srbima, na kraju rata Tuđmanu, ga je  Silajdžić uz wiskey sa Miloševićem  vratio Srbima u Daytonu, kako bi Čengiće nagradio izuzimanjem Ustikolone iz RS.

Alija je zaslužio spomenik i u Kupresu kojeg je također prepustio ustaškoj bandi fašista udruženog zločinačkog pothvata nakon što su ga neplanirano i bez Alijinog odobrenja, oslobodili borci ARBiH pod komadom rahmetli generala Mehmeda Alagića. Alija Izetbegović zaslužuje spomenik na tzv. Zapadnoj obali Neretve u Mostaru, Stocu, Čapljini, jer je Hercegovinu poklonio zločincima Herceg Bosne, zašto je dobio orden od Tuđmana. U ostalim dijelovi Bosne koje je oslobodila ARBiH, sve nazive ulica i trgova po njemu trebalo bi zamijenti, ili ispred ulica, trgova  stajati „Ulica, trg, veleizdajnika Alije Izetbegovića.“

Prof. Boyle. Nudili su mi podići spomenik u Sarajevu ako pristanem na podjelu Bosne, što ne bih nikad pristao, prije bih pokrenuo nebo i zemlju i zaustavio podjelu države

“It is a matter of public record in the Bosnian News Media that when I was Bosnia’s Lawyer, they tried to bribe me with a Statue in Sarajevo if I would go along with the carve-up of RBIH. I ignored them and carried on with my duties trying to stop the carve-up of my client RBIH. They knew that as long as I was the RBIH Lawyer, I would move heaven and earth to stop it. Fab.”

Prijevod: “Ovo je stvar javnog zapisa u bosanskim medijima da su me, dok sam bio bosansko-hercegovački odvjetnik (na Svjetskom sudu pravde), pokušali podmititi podizanjem spomenika u Sarajevu ako bih išao zajedno s njima na podjelu RBIH-a. Ignorirao sam ih i nastavio sa svojim dužnostima pokušavajući zaustaviti podjelu mog klijenta – RBIH- a. Oni znaju da bih ja dok god sam advokat RBiH pokrenuo i nebo i zemlju da zaustavim tu podjelu.”

Zar ne bi bilo prirodnije da most na Uni u Bihaću nosi ime generala Atifa Dudakovića?

General ARBiH Dudaković je sa Krajišnicima obranio Krajinu koju je Alija Izetbegović otpisao, kao što je otpisao i Hercegovinu. Dudakovićev Peti korpus Armije RBiH, („Sila nebeska“) oslobodilo je Krajinu, ali Alija mu je zabranio izlazak na Drinu.

Generala Dudakovića je Bakir Izetbegović na zahtjev Dodika isporučio Sudu BiH gdje mu se sudi kao ratnom zločincu. Prethodno je kao komandant daytonske vojske poslan u penziju bez ikakve zahvalnice i priznanja.

SDA je svog čelnika pokojnog Sulejmana Tihića (branitelje Šašelja na Tribunalu, gorljivog poklonika Aprilskog paketa, prudskog Sporazuma, ukidanje Tužbe na Svjetskom sudu protiv Srbije, davanja amnestije četnicima i čuvanju RS slala na liječenje u Njemačku. General Dudaković, protiv kojeg se vodi sudski process, ne pojavljuje se u javnosti,  obolio od teške bolesti, lijekove nabavlja sam, privatno, iz Australije. Dok je gen. Dudaković branio Bosnu i oslobađao Krajinu, Tihić se baškario u BH-a Ambasadi u Bonnu gdje je radio kao matičar.

Ovdje svjedočim da sam u jesen 1995. u Bosanskom Petrovcu sreo i kamerom snimio razgovor sa grupom Srba koji nisu uspjeli pobjeći sa ostalim, pa su ih borci Dudakovićevog Sedmog korpusa pokupili po okolnim zabitim selima i doveli u Bosanski Petrovac i smjestili po napuštenim kućama. Sa sobom su poveli i stoku, čak i krmad. Svi su tvrdili da se s njima humano postupa. Mene je policija uhapsila prilikom snimanja tih Srba, iako sam imao niz dozvola, pa privela u Policijsku stancu, nakratko mi je oduzet pasoš, ali sam na kraju pušten. Čak mi je načelnik policije ponudio konak u svojoj kući.

Zar ne bi bilo ljudski i patriotski dati ulice po imenu generala Dudakovića jer nije osuđen za zločin, a moguće i neće biti, ili Halilovića, ili rah. generala Alagića, prije nego li dati ulicu Busuladžiću ili Đozi? Ali, prije će ulicu po svom imenu dobiti presuđeni haaški optuženik i zarobljeni oficir JNA pokojni Rasim Delić koji je jurišao na Sarajevo koje je branio i gen. Halilović, general Jovo Divjak, Stjepan Šiber. Jer, Delića vežu rodbinske  veze za Hadžiju Halida  i Hasana Čengića, Alijine logističare i haznadare.

General Mehmed Alagić, je sa svojim hrabrim Krajišnicima oslobodio Vlašić, strateški najvažniju planinu u Bosni i dalje, sve do slovenačkih Alpa. Umjesto pohvale i ordena, kada je oslobodio Kupres, Alija Izetbegović ga je izružio: „Dok pregovram (s četnicima) pušku o klin, generale!“ trdio mi je r. Vehid Gunić. Poslije mu je nudio mjesta po konzulatima, valjda da mu nije na očima.

General Alagić je oslobodio i svoj rodni Sanski Most. Sa svojim Krajišnicima, njegov Peti i Dudaković Semi korpus, mogli su osloboditi čitavu državu.

General Alagić je uhapšen je na spavanju, u pidžami sa povezom preko očiju sproveden u Sarajevo u zatvor, kao najveći kriminalac. Isporučen je u Haag po montiranoj optužnici KOS-ovaca u SDA kao ratni zločinac. Ali na veliku žalost SDA, Tribunal ga je proglasio nevinim. Ljagu, uvredu, poniženje koju mu je nanijela SDA i IZ nije preživio. Gledao sam ga kako sa u sali kako sa Dudakovićem sjedi u prvom redu sa muftijama i hodžama, ahmedija do ahmedije, na Svečanoj Akademiji u Bihaću u jesen 1995. nakon primanja prvih poslijeratnih regruta u Peti korpus, dok im je Dudaković trebao. Ahmedije su se davno distancirale od generala, Mladi muslimani su ga se odrekli. Alagićev najopasniji tužitelj bio je Asim Kamber, perjanica SDA u Sanskom Mostu. Doskorašnji prijatelji blatili su  generala-načelnika u medijskoj hajci. „Glavnu riječ poveli  i vodili  sujetni lokalni  političar, lokalni tužilac i sudija i lokalni imam.“ može se pročitati na portalu “Krajina.ba.”  Nedavno je Kamber hapšen zbog izbornih lopovluka. Haram za prijevremenu smrt gazije, generala Alagića, niko i ne spominje, niti prebacuje medijima koji su dizali hajku na njega poput „Slobodne Bosne“ i Senada Avdića i tako ga otjerale i u Haag, pa u grob. I umjesto da se po Alagiću osloboditelju Krajine i Sanskog Mosta, u Bihaću, Cazinu, u gradu na Sani imenuje neka ulica, trg, škola, za sada mu najodaniji suborci uče El Fatihu, a SDA doglavnici iz Sarajeva veličaju veleizdajnika Aliju Izetbegovića.

Tako je u Sanskom Mostu pred brojnom publikom predstavljena knjiga „Mislilac i državnik Alija Izetbegović“ koju je napisao Selmo Cikotić (kojeg SDA valjda zbog toga nije isporučila Dodiku, Čoviću i Sudu BiH zbog navodnih zločina u Bugojnu) i notornog agenta KOS-a, kojeg je SDA promovirala u generala Armije RBiH Fikreta Muslimovića. Gotovo svi posjetitelji tog igrokaza, sjećanja na „mislitelja i državnika Aliju“ kupili su odmah tu knjigu.

U Sanskom Mostu brižljivo njeguju sjećanje na Aliju i stalnom izložbom koja je dio postavke „Muzeja Alija Izetbegović“ u Sarajevu.

Koliko službena vlast i kako čuva uspomene na gen. Alagića, to Sanjani bolje znaju od mene. Na spomen njegova imena uče El Fatihu, ali za ovu vlast on nerprijatelj i kriminalac. Ne znam da li general Alagić “rehabiltovan.” Ta nije on Busuladžić ili Đozo.

Alija Izetbegović je i Sanski Most davno halalio četnicima, tamo su oni počinili zločin genocida, ali ga je gen. Alagić oslobodio. Veleizdajniku Aliji počast, generalu osloboditelju Haag i grob.

Bez ikakvih zasluga, Aziza Šaćirbegović je samo kao supruga Mladog muslimana Nedžiba i majka Muhmeda kockara, ministra vanjskih poslova BiH – dobila ulicu u Sarajevu

Aziza Šaćirbegović je potpuno nepoznata osoba, bez ijedne zasluge za Bosnu i Bošnjake. Dobila je ulicu u Sarajevu zato što je supruga Mladog muslimana Nedžiba Šaćirbegovića, zatvorskog druga Alije Izetbegovića. Zaslužna je što je rodila sina kockara, Daytonca. To su jedini, van zdrave pameti argumenti dvojaca SDA-IZ koji je Azizu proglasio zaslužnom osobom i dodijelio joj ulicu u čast.  Alija Izetbegović  hvalio je Azizu jer ga je ljubazno dočekivala kada bi dolazio Nedžibu kući na tajne sastanke MM. Često bi, kako ju je Alija hvalio, znala ispeći ukusnu pitu. Kao nagrada za ukusnu pitu – naziv ulice po njenom imenu. Hava Tatarević neka skapa u neimšatini u Zecovima kod Prijedora, neka  svisne žaleći šest sinova i muža koje ubiše četnici. Prijedor su Krajišnici mogli osloboditi, ali Izetbegović ne dade generalu Ćuskiću i suborcima, vrati ih s kućnog praga, a tolike slavne bitke Krajišnici su dobili, ali Alija im ne dade u rodne kuće. Kada je otkrivena masovna grobnica u Tomašici u kojoj su i kosti Havinih najdražih, i Bakir i Husein su pohitili tamo da bi uknjižili koji jeftin političko-vjerski poen, a nisu ni svratili kod Have da je makar utješe i ohrabre, a kamo li pomognu. Tomašicu nisu uvrstili u dokaze o genocodu.

Eto, za pečenje pite, Azizi – ulica kao dio Puta Mladih muslimana. Da bi je dobila, oteli su naziv Ulica Ivana Krndelja, Mostarca, člana KPJ od osnivanja, kojeg su ustaše strijeljale 1941.

Postoji incijativa da se naziv Ulica Azize Šaćirbegović zamijeni nazivom po heroju obrane Sarajeva generalu Stjepanu Šiberu, ali od Šiberovih ratnih zasluga na obrani Sarajeva i RBiIH, važnije je znati peći pitu Mladim muslimanima koji će nam, i nama i državi najzad glave doći. Incijativa za sada udara na gkuhe uši. U Ulici Šaćirinoj je i lijep most koji bi mogao biti nazvan nekim Mladim muslimanom i(li) fašističkom slugom.

Ulice po imenima vjećnika ZAVNOBiH-a su također ukinute. Na samo frtalj državne teritorije obilježava se Dan državnosti, kao da je državnost pala s nebesa, a vijećnici nisu u tome ni učestvovali, ni Srbi, ni Hrvati ni Muslimani.

Kao sin Mladog muslimana, Alijinog zatvorskog ahbaba, kao sin Azize, supruge Mladog Muslimana, koja bi iznesi šerbe i ispeci kahvu tom društvu MM zavjerenika, razvi ukusnu pitu, Muhamed je nagrađen pozicijom ambasadora RBiH pri UN-u. Bio je ministar vanjskih poslova, zatim zastupnik Tužbe za agresiju i genocid na Svjetskom sudu pravde, umjesto prof. dr. međunarodnog prava Francisa A. Boylea. Šaćirbegović je bio prvi Alijin habernosa – muštulukdžija Miloševiću i Karadžiću o Alijinom priznanju genocidne RS. Bio je na spisku države RBIH, ali ga je kasnije plaćao i Milan Panić, predsjednik Jugoslavije čije se predsjednikovanje poklapa sa vremenom najvećih zločina genocida nad Bošnjacima. i Danas muca bosanski.

Licemjer (munafik) Alija Izetbegović prvo je u zvijezde ukivao Francisa A. Boyle, autora naše Tužbe, zastupnika RBiH na Sudu koji je dobio dva sudska naloga kojim je naloženo Srbiji da zaustavi genocid nad Bosancima, a onda ga je izbacio iz našeg advokatskog tima i optužio za krađu novca, iako je prof. Boyle sve plaćao iz svog džepa. Državni novac je spiskao sin Mladog muslimana Muhamed zvani Moe. Boyleu je dato, paoduzeto pravo na bosanski pasoš, zabranjen mu je pristup medijima.

Zar ne bi bilo lijepo da neka od ulica, recimo Ložionička (sic!) u Sarajevu, ponese njegovo ime. Ma ne mora!  Ali makar da mu vrate bosanski pasoš, pa da s njim ode u Neum i  tako mu se ispuni želja da zapliva u našem moru koje je on, Boyle, spasio od Alije i Stoltenbrega, i od Muhameda i Mustafe da ga i morem koje ga zapljuskuje ne pokloni Tuđmanu!!! Nije ih mogao spriječiti da Sutorinu poklone Crnoj Gori. Nisu mu dali da na Svjetskom sudu ukine RS, iako je to tražio i od Sulejmana Tihića, nudio usluge Bakiru Izetbegoviću.

Ali, ne, kada je prof. Boyle pročitao, pa javno prozvao Bakira Izetbegovića za sabotažu nastavka spora na Svjetskom sudu pravde, te se nudio pokušati spasiti spor, B. Izetbegović ga je grubo i primitivno sikterisao, a medijima pod svojom kontrolom zabranio svaki kontakt s njim; zabrana je na snazi i danas. Čak i zakazane interviewe, poput onog dogovorenog po dogovoru sa Seadom Omeragićem, otkazani su. Umjesto da se SDA i IZ otimaju da o svom trošku tiskaju knjigu prof. Boylea „Zaustavljanje genocida Srba nad Bosancima,“ volonteri prose sadaku za štampanje te povijesne čitanke koju skupljaju evo već tri godine.

Prof. Boyle je branio i nas i državu od genocida! Branio nas je i obranio od optužbi srpske strane na Svjetskom sudu pravde da Bošnjaci čine genocid. Citat: “Dva puta su Srbija i Crna Gora (Yugosi kako ih nazav prf. Boyle) i njihov advokat iz Izraela Rosenne, jedan od najvećih ekperata međunarodnog prava, tražili od Svjetskog suda da izda naredbu protiv nas da prestanemo i odustanemo od činjenja genocida nad Srbima. Kao što sam rekao Svjetskom sudu, to je bi bilo poput nacista koji krive Židove za Christianschaf. Svjetski sud se oba puta složio sa mnom i nije nam nametnuo nikakav nalog o genocidu. Na kraju su Yugosi povukli ovu skandaloznu optužnicu protiv nas. Srbe treba denacifirati prije nego što postanu sposobni za čovječanstvo.”

Ko će ih denaficirati, sigurno neće ni Srbi bar za sada, a ni SDA i IZ dokazavši oprostom i nagradom od pola države nakon genocida kako se teški zločin genocida i nacizam isplate.

Prof. Boyle. Nudili su mi podići spomenik u Sarajevu ako pristanem na podjelu Bosne, što ne bih nikad pristao, prije bih pokrenuo nebo i zemlju i zaustavio podjelu države.

“It is a matter of public record in the Bosnian News Media that when I was Bosnia’s Lawyer, they tried to bribe me with a Statue in Sarajevo if I would go along with the carve-up of RBIH. I ignored them and carried on with my duties trying to stop the carve-up of my client RBIH. They knew that as long as I was the RBIH Lawyer, I would move heaven and earth to stop it. Fab.”

Prijevod: “Ovo je stvar javnog zapisa u bosanskim medijima da su me, dok sam bio bosansko-hercegovački odvjetnik (na Svjetskom sudu pravde), pokušali podmititi podizanjem spomenika u Sarajevu ako bih išao zajedno s njima na podjelu RBIH-a. Ignorirao sam ih i nastavio sa svojim dužnostima pokušavajući zaustaviti podjelu mog klijenta – RBIH- a. Oni znaju da bih ja dok god sam advokat RBiH pokrenuo i nebo i zemlju da zaustavim tu podjelu.”

Američko-bosanske nacionalne udruge, poput BANA, ni na vidiku! Zadeverali se, zar, prečim poslom, brane Busuladžića i Đozu. Braneći Dayton, brane i genocidnu RS.

SDA I IZ su strpale Đozu i Busuladžića u Dražino društvo, vade iz toga društva (u neznanju) pa se kaju I izvinjavaju

Zločinački dvojac (političko-kriminalni) SDA-IZ ostavlja najbrojniji narod u Bosni bez zajedničke, ali jedine, matične države. Dvojac je do sada bio čvrst ko beton – teško da puca po pitanju naziva ulica po Busuladžiću i Đozi, odnosno tražene smjene Safeta Softića zbog pristajanje na njihovo ukidanje. To može biti samo mala fingirana porodična svađa, predstava za javnost.

Podsjetimo se kako je Safeta Softića i sama SDA htjela smijeniti kada je bio šef banovićke SDA, još 2009. Baza SDA u Banovićima je bolje znala kakav je taj hodža-političar,  ali ga ne dade Tihić. Teško da će ga dati i Bakir Izetbegović čijim je klimoglavom i postao predsjednik Sabora IZ, i po čijem je nagovoru i odobrenju glasao za ukidanje ulica Busuladžića i Đoze, glasao pa se pokajao. Tako naredio Bakir. Ja, i? Biće malo halabuke, povike na Softića, ali teško da će se SDA odreći tako važnog svoga igrača u IZ. Ako niz vodu pusti Softića, naći će SDA dostjnu zamjenu kako bi sačuvala vlast u IZ, a tako i pouzdanu i poslušnu džamijsku izbornu mašineriju. Kakve smo sreće,umjsto Safeta Softića, mogao bi nas zapasti Asim Sarajlić vešt oko izbornih lopovluka. Mogli bi biti usrećeni sa Bakirovim savjetnikom po pitanju miniranja Spora na Svjetskom sudu protiv Srbije za genocid u režiji Dževada Mahmutovića, savjetnika Bakira Izetbegovića, kojeg je njegov boss umjesto kazne, nagradio foteljom ministra za izbjeglice i raseljena lica BiH.

Moguće je da Safeta zamijeni i sam Bakir, kako bi prekratio vrijeme dok se ponovo ne kandidira u Predsjedništvo BiH. On se uhljebio za dobre pare u Parlamengtu kao “zakonodavac” iako saboter zakona i pravde.  Sve poluge odlučivanja u Domu naroda predao je u ruke Dodiku i Čoviću, pa sad od Europe traži da ukloni mehanizme blokkade!!! Zašto ne bi Safeta Softića zamijenio bivši ries Cerić koji je sada bez posla, a uvijek gladan para na račun tragedije Bošnjaka i RBiH? Izjalovila mu se namjera biti doživotni reis, postati član Predsjedništva BiH. U propaloj izbornoj utrci potrošio je 100.000 dolara Svjetskog saveza Bošnjaka, kleo se – i opet će, ako bude sreće.  Zašto ne bi baš Cerić mogao zamijeniti Softića, hem je za reisa postavljen po volji Alije Izetbegovića nakon puča, hem je zaslužan za veleizdaju države, oprost genocida i urbicada. Odgovoran za kriminal u i nemoral IZ (slučaj razvratnog hodže u Gluhoj Bukovici), vrlo je zaslužan za kriminalno lošu kadrovsku politiku SDA i IZ, a izgara od želje da se još malo obogati na tragediji Bosne i muslimana. Još mu je do letanja po svijetu u prvoj avionskoj klasi o trošku IZ. Kao hava-reis proveo je dva mandata u zraku. Treba mu i veći rahatluk u vili Rate Dugonjića koju je otkupio budzašto ako bi postao predsjednik Sabora. Odličan je ahbab Baje iz Laktaša. Hvalio ga za šaku maraka, a Dodikove pare drage su i hodži Bajri iz Doboja, a i novom banjalučkom Muftiji Nusretu Abdibegoviću. Borio se da postane europski muftija, ali mu se stolica izmače iako se Europi dodvoravao sa Deklaracijom europskih muslimana, u kojoj je samo spomenuo muslimane Bosne kao stanovnike Balkana. Kavazović je funkciju muftje za Zapadnu Europu dodijelio banjalučkom svom ahbabu Osmanu Kozliću, ali nakon objelodanjivanja kriminala u vezi sa vakufskom imovinom u Banjoj Luci, tobože je smijenjen, tako što ga je počastio mjestom certifikatora halal-proizvoda sa sjedištem u Tuzli, ali nije maknut iz Njemačke. U SDA i IZ važi nepisano pravilo – što gori, to bolji, posebno ako je dobar za sh-projekat uništenja Bosne Bošnjaka i ko nije antifašista, ali jest ako je Mladi musliman ili poklonik Muslimanskog bratstva i Erdogana.

Ko je Fehim Spaho kojemu je također dodijeljena u počast ulice u Sarajevu?

Fehim Spaho je umro kao vrhovni vjerski starješina muslimana u NDH. Na dženazi mu je bila školska omladina, ustaše i Nijemci. Na mjesto reisa došao mimo kriterija koji je tražio konkurs. Na mjesto reisa posadio ga je brat Mehmed Spaho potplaćivanjem dijela sarajevske uleme. (Mehmed je pokušao podmitii i francuskog ambasadora, ali taj se nije dao!)

Fehim je pio, iako to Islam strogo zabranjuje. Vjerno je služio Austro-Ugarsku kada je atakirano na vakufsku imovinu. Bio je činovnik zadužen po pitanju “vere” u obje srpske kraljevine, sve protiv interesa muslimana i IZ, također kada su donošeni zakoni kojima je oštećen status muslimana i vakufa, da bi konačno prigrlio Antu Pavelića i NDH. Poglavnik ga je proglasio vrhovnim islamskim poglavarem u NDH.

Za Spahina vakta, u Begovoj džamiji su nakon hutbe čitani Poglavnikovi brzojavi, proglasi i bajramske čestitke koje su prenošene preko uličnog razglasa po Baščaršiji i susjednim sokacima. U islamskim novinana Ante Pavelić se ukazivao na prvim stranama, u fesu. (Vidi Parergon, Derviša Sušića) Busuladžić je uz citate Poglavikovih izjava, tiskao list “Osvit.” U Vladi NDH muslimani su zauzimali položaje doglavnika, pobobočnika.

Eh, taj i takav Fehim Spaho je počašćen nazivom ulice u Sarajevu, ali nema ulice koja bi nosila ime jedne od rezolucija bosanskih muslimana iz 1941. (čak ni “El Hidaje” udruženja hodža) kojima su muslimani ustali u obranu svojih komšija Srba i Jevreja od ustaškog terora!

Ko je bio Husein ef. Đozo?

Citat, Wikipedia

„Nacistička prošlost Husein Đozo je 1940. godine, postavljen je za nastavnika arapskog jezika u okružnoj medresi, a 1941. i za prosvjetnog referenta u Uredu reisu-i-uleme u Sarajevu glavnog muslimanskog poglavara u tadašnjoj Jugoslaviji. Ovom funkcijom postaje uticajni islamski teolog, te islamistički (veliča islamske prodore u Evropi) i antijevrejski aktivista. Tokom Drugog svjetskog rata bio je glavni imam zloglasne 28. Regimente, 13. SS brdske divizije „Handžar”, sa činom kapetana, odgovorne za brojne zločine u istočnoj i sjevernoj Bosni, kao i u Sremu.

U Handžar diviziju se dobrovoljno prijavio juna 1943. i prvobitno služio kao imam 2. puka (SS puk br. 28). Za vrijeme svoje službe u ovoj jedinici, osim prosvećivanjem trupa, Đozo se takođe bavio i obukom drugih imama. Pisao je u klasičnom nacističkom propagandnom stilu, koristeći standardne fraze poput „davanja života za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Evropu”, o zadatku SS-ovaca, kao i o borbi „protiv kapitalizma, komunizma i judaizma“, a sve zarad „Novog poretka”. O Đozinoj saradnji sa Hajnrihom Himlerom pisao je u to vrijeme i njemački magazin „Fokus”. U jednom Đozinom pismu stoji: Smatram svojom dužnosti izraziti zahvalnost Rajhfireru u ime divizijskih imama i stotina i hiljada siromašnih u Bosni. Spremni smo položiti naše živote u borbi za velikog vođu Adolfa Hitlera i Novu Europu.

Period nakon rata

Poslije rata, nove komunističke vlasti su Đozu osudile na pet godina robije i gubitak građanskih prava u trajanju od takođe pet godina, jer je, kako stoji u presudi: „svojim radom podigao moral u neprijateljskim jedinicama.” Iako je bio visokorangirani oficir ovih jedinica, za zločine koje su počinile njegove jedinice – nije mu suđeno.“ Kraj citata.

Nakon odležane zatvorske kazne, Đozo je kao i Alija dobio poslove u državnim poduzećima. Postao je Titov prevodilac za arapski jezik, bez njega se Maršal nije pomaljao u muslimanski svijet. Oprostio je Đozi nacizam, pa ga predstavljao kao hodžu i ulemu, teologa i učenjaka, da bi dokazao da muslimani u Bosni nisu u lošem položaju kao oni u Rusiji, o kojima je pisao Busuladžić.

“Ustvari, Huseina Đozu Tito je rehabilitovao na inicijativu Gamala Abdela Nassera 1963. kada je egipatski predsjednik zatražio da se Đozo dovede kao Titov prevodilac. Tito nije mogao odbiti takvu inicijativu, važniji mu je bio Nasser kao suosnivač Pokreta nesvrstanih. Nasser je upoznao Đozu dok je studirao na Univerzitetu el Azhar u Kairu, gdje 1939. završava Šerijatsko-pravni fakultet.“

Vrhovni sabor islamske zajednice ohrabrio se tek 6. oktobra 1990. kada se IZ odvojila od države “pokretom imama” na Đozinu rehabilitaciju. Iako je IZ bila pod kontrolom komunista, tek nakon slabljenja kominizma ohrabrila se ozvaničiti ono što su Tito i komunisti već 1963. uradili, pa je Vrhovni Sabor haman tri decenije nakon Titove rehabilitacije Đoze, donio odluku o njegovoj potpunoj rehabilitaciji. Fakultet islamskih nauka mu je u povodu smrti posvetio prvi Zbornik radova.

Citat, Wikipedia: “Danas, dobar dio njegovih sunarodnika smatra ga jednim od najvećih i najuticajnijih bosanskih muslimanskih mislilaca] prošlog vijeka.

Ali, nisu Tito i koministi amenstirali samo Đozu i Busuladžića, nego i divizije četnika koji su brže bolje obrijali bradu, pa nakon poraza u bici na Neretvi i Titovog pomilovaja, zauzeli visoke položaje u državi. Gore su prošle su ustaše, domobrani kao i nedužni narod koji je s njima bježao i zaglavio u Bleiburgu. Pavalić je na vakat utekao…

“Prije nekoliko godina, sa brisanjem svih ulica u Goraždu osnovna škola u Goraždu koja se zvala „Nikola Tesla“ prommijenila ime je u „Husein efendija Đozo“.)

Pa ipak, ne samo Srbi zapinju za Đozinu nacističku prošlost iako je “svoje odslužio” iako ga je Islamska zajednica rehabilitirala, iako je postao Titov prevodilac, jer ga SDA i IZ istura kao pandan zločinačkoj ekipi Draže Mihailovića, Mile Budaka…

Zašto ne bi i Bošnjaci i Srbi, a i Hrvati, pa i antifašisti svijeta zajdno obilježili ovu godinu kao godinu bošnjačkih antifašističkih rezolucija i nazvali makar jednu ulicu po nekoj od brojnih rezolucuja, umjesto da se svađaju oko toga ko je gori, ko će prostačkije iskazati svoje rasistitčke i fašističke ideje. Sada Dodik prostački u svom stilu napada mješovite brakove kojih se SDA-IZ davno odrekla. Izetbegović mu pruža šansu za politički spas izjavom na jednoj TV kako za Dodika glasaju loši glasači Srbi, kao da za B. Izetbegovića glasaju dobri Bošnjaci. On također gubi utjecaj i vlast, ali se otima, kao i Dodik i Čović, koje đuture pomaže međunarodna zajednica, botove da i ne spominjemo… B. Izetbegović upravo se pravda Dodiku i Dodikovim Srbima kako su genocid počinili pojedinci. To je neistina. Iza genocida stoji država. Ona planira, osigurava ljudstva i materijalna sredstva od pogubljenja, protjeravanja, logora, urbicida – do premještanja masovnih grobnica i negiranja genocida. Uostalom, postoje dva svjetska suda koji sude državama za genocid, i pojedinačnim izvršiteljim genocida u ime države.

U Banjoj Luci je 1941. napisana jedna od prvih rezolucija upućena ustaškim vlastima koju su potpisali najugledniji Banjalučani, Bošnjaci, muslimani, među njima i dvojica bližih rođaka novinara i publiciste, velikog borca protiv kriminala u IZ, hadždži Bedrudina Gušića. Onaj ko je potpisao tu i takve rezolucije, tim je potpisom osudio sam sebe na smr presudu, suočio se sa oduzimanjem imetka, odvođenjem i njega i najdražih mu u ustaški logor Jasenovac. Muslimanske rezolucije iz 1941. godine bile su hrabri, jedini iskaz antifašizma u porobljenoj Evropi. Rezolucije su izdate u Sarajevu, Prijedoru, Mostaru, Bažnjo Luci, Bijeljini i Tuzli. Postoje neke indicije da su rezolucije donesene i u Bosanskoj Dubici, Visokom, Bileći, Trebinju i moguće u još nekim drugim bosanskim mjestima,

I dok je banjalučki biskup Franjo Komarica pisao Karadžiću pisma i zamolnice, upozoravao ga na zločine prema katolicima, tražio da se od zla odustane, oslovljavajući ga sa “gospodine predsjedniče” uzdajući se da će umilosti monstruma, genocidnog fašistu da se makar malo uljudi poslije svih strahota i počinjenog genocida u Prijedoru, Banjoj Luci, tadašnji muftija Banjalučki Ibrahim Halilović i predsjednik Islamske zajednice Bedrudin Gušić, dobili su 10. aprila 1993. pismnen poziv četničkih vlasti Banja Luke da dođu na sastanak s Krajišnikom, kako bi mu iznijeli probleme Muslimana, ali su odbili susresti se s Krajišnikom. Pismnim odgovorom u kojem su taksativno pobrojali zbog čega ne žele susret s Krajišnikom, gradska uprava je ponovno inzistirala nasastanaku u već zakazano vrijeme, ali r. Halilović i Gušić su opet odbili susret sa Krajišnikom, jer sa četnikom fašistom se nema šta razgovarati. Nije im bilo lahko objasniti Banjalučanima taj gest koji većina nije begenisala. Ni 1993. ni kasnije, antifašisti nisu odsutali od duha muslimanskih rezolucija. Ali, i prije rata, tokom rata, poslije rata – Alija Izetbegović je s Krajišnikom tikve sadio, a usprotivio se Americi u namjeri da ukine genocidni SDS u kojem je Krajišnik zauzimao najviša mjesta. Kao haaškom presuđenom ratnom zločincu, mediji naklonjeni SDA ustupali su prostor jer je “odležao svoje,” mada se nikad nije rehabilitirao i od četnika kako bi postao čovjek.

Nikad se ni Alija Izetbegović, Mladi musliman, ni nakon što je “odležao svoje” nije rehabilitirao i postao istinski građanin RBiH, predsjednik svih građana… On je i dalje ostao pučista panislamista, kako prema državi RBiH tako i Islamskoj zajednici, a njegovim stopama korača i sin mu Bakir, što je sve voda na mlin sh-projekta.

Muftiju Banjalučkog u penziji, hadži-hafiza Mehmeda ef. Zahirovića (1910 – 1997), fašistički sljedbenici četničke ideologije pokušali su zaklati 5. marta 1993. godine prekoputa džamije Ferhadije.

– Jedan od pijanih i uniformisanih mladića bacio je flašu pred njega, a zatim mu komad stakla stavio pod vrat. Ni sama ne znam otkud mu hrabrost i snaga, ali on je uhvatio mladića i doslovno ga odigao od zemlje. Zatim je pritrčao svijet iz dućana, spasili su ga i na tome se završilo – govori nam Beba Kapidžić, kćerka Alije Kapidžića, gradonačelnika Banje Luke, vojnog imama, uglednog majora stare Jugoslavije, jednog od inicijatora i potpisnika Rezolucije. kojoj je ef. Zahirović bio zet, odnosno suprug njene najstarije sestre Azize.

Ef. Zahiroviću devedesetih godina oduzimana je i imovina, ali on ni po koju cijenu nije želio napustiti kuću. Ostat će upamćen kao glavni imam džamije Ferhadije, koji je skoro punih pet decenija rukovodio Banjalučkim muftijstvom. Umro je 1997. prirodnom smrću i sahranjen je u Banjoj Luci.

– Zahvaljujući tadašnjim političkim okolnostima, nije ukopan tamo gdje mu je uistinu mjesto, pored Ferhadije.

Istaknuti banjalučki publicista Aleksandar Ravlić zapisao je:

– Jer, napadnuti efendija Zahirović je čovjek kojeg su baš Srbi morali poštovati s obzirom na to da je u Banjoj Luci bio jedini živi potpisnik dobro poznate Rezolucije banjalučkih muslimana iz jeseni 1941. godine, kojim su banjalučki muslimani ustali protiv progona srpskog naroda, a napadnuti Zahirović bio je njen zagovornik i jedan od prvih potpisnika! (dialogos.ba)

Koliki su značaj imale banjalučka i druge rezolucije, svjedoči podatak se na 1944. godine na njih osvrće i Dragoljub Draža Mihailović koji u svom proglasu upućenom bosanskohercegovačkim muslimanima (da priđu četncima, za što je agitirao i član njegovoh Nacionalnog komiteta Mustafa Mulalić), između ostalog, piše: „Memorandum banjalučkih Muslimana upućen muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi 1941. godine, rezolucije sarajevskih, mostarskih, tuzlanskih, prijedorskih Muslimana – prvaka, redak je primjer svijesti i građanske hrabrosti…“ Valjda ih je zato Draža i pokao sa svojim četnicima.  

U to vrijeme, Europu je gazila Hitlerova nacistička čizma, vladao je strah, tajac i muk. Niko, ama baš niko osim Bošnjaka nije digao svoj glas protiv nacističkog genocidnog zatiranja Srba, Jevreja i Roma širom Bosne. U tu čast i sjećanje, u svakom našem mjestu, u Sarajevu, Goraždu, Bihaću makar jedna ulica ili trg trebali bi nositi ime po banjalučkoj Rezoluciji ili po istaknutim potpisnicima, incijatorima. To bi u Banjoj Luci, Bosanskoj Dubici i svakom mjestu pod svojim kontrolom, Srbi i sami trebali učiniti.

Zar ne bi nekoj ulici ili trgu u Sarajevu trebalo dati ime Ulice (Trga) žrtava genocida!

U  Banjoj Luci manjka 80.000 Bošnjaka i Hrvata! To je najprognaniji grad na svijetu, što je genocid po definiciji. Koga briga, osim za harčenjem vrijedne vakufske imovine u Banjoj Luci, zatiranja muslimanskih matičnih knjiga ravnanjem mezara na kojima niču zgrade srpskih tajkuna. U Parlamentu BiH sjedi i Nenad Stevandić, četnik, koji je hvatao Banjalučane i trpao ih u crvni kombi nakon čega im se loše pisalo… Za svaku četničku izjavu, on dobija bez komenatara novinara, prostor u medijima, kao i Dodik, Stanivuković, Majkićka, koja je za smao jedan dan fingirane penzije, dobila otpremninu parlamenta od 30.000 KM. Najveći dušmani države RBiH, time i Bošnjaka nagrađeni su luksuznim uredima, skupocjenim limuzinama za opstrukciju države, poput Špirića, Radmanovića, Krišto. Najveći kriminalci u svakom pogledu su na slobodi

O bošnjačkim rezolucijama trebali bi učiti đaci i iz kućne predaje i iz udžbenika, a i Srbe bi trebalo svaki dan podsjećati na atifašističku hrabrost njihovih susjeda Bošnjaka…

Kada bi nazvali neku ulicu po banjalučkoj Rezoluciji, onda bi i SDA i IZ i svi mi jasno poručili genocidašima i izvršteljima udruženih zločinačkih pothvata kako nismo isti kao i oni i kako nam nije mjesto u društvu sa Dražom, ali ni sa Đozom i Busuladžićem. Ali, morali bi se odreći i Alije i Azize. Naši dični preci stavili na kocku svoje živote da bi spašavali očeve čiji sinovi će ih klati u zadnjem ratu. Tako bi rehabilitirali, od zaborava otrgli te rezolucije, pa bi i Srbe i Hrvate podsjetili na naš ljudski duh i ispunjenu civilizacijsku i vjersku zadaću obrane bližnjeg svog. Time bismo se distancirali ne samo od fašista, nego i od kriminalnih struktura kleronacionalista i sledbenika Mladih muslimana u SDA i IZ i njihovog koketiranja sa fašistima u Drugom svjetskom ratu, ali i ovim današnjim s kojima su u koaliciji od 1992. a koji su počinili genocid i združene zločinačke pothvate. Ovako, ni krivi ni dužni zbog SDA i IZ moramo biti u istom košu sa onima koji su krenuli da nas istrijebe, zahvaljujući nam se tako na hrabroj zaštiti od fašizma.

“Selam ćeš Hitleru!”

Dok su Bošnjaci hrabro ustajali u obranu svojih komšija od ustaša, i reis Spaho i Mustafa Busladžić i Husein Đozo priklanjali su se baš tome fašističkom režimu. Oni su svoje selame slali Hitleru i preko Pavelića i jerusalimskog muftije Al- Huseinija koji je pokušao sve muslimane svijeta vezati za Hitlera i po tom poslu dolazio je i u Bosnu, vršio smotru Handžar divizije. On se od okupatora Engleza htio osloboditi uz pomoć Hitlera. Vodstvo muslimana se odreklo Kralja i Sbije, priklonilo se Paveliću, kako bi došli u milost Hitleru i uz njegovu pomoć ostvarili svoj san o panislamičkoj državi u okrilju Trećeg Reicha. Nije lahko bilo voditi muslimansku politiku u Bosni, nikad, a pogotovo tad. Ali, Bošnjaci su se rezolucijama protiv ustaškog terora svrstali među antifašiste, a veliki dio njih pristupio je narodno-oslobodilačkom antifašističkom pokretu. Poginuli su boreći se za slobodu i obnovu državnosti BiH.  To je ono čime se trebamo dičiti, svaki dan i na svakom mjestu podsjećati na njih, a ne odavati počast slugama okupatora  ženi MM koja peče ukusne pite.

Zar nije paradoks da reis Spaho kao poglavar muslimana u fašističkoj NDH, Đozo kao pobornik politike Hitlera u istrebljenju Jevreja, Busuladžić antikomunist i antisemitist, potpisnik jedne rezolucuje protiv ustaške politike, ali i kao onaj koji je podržavao ideju progona Židova u Sarajevu, dobiju svoje ulice umjesto još nekog od preko četrdeset narodnih heroja, Bošnjaka-muslimana antifašista, vijećnika ZAVNOBiH-a ili mnogih zaslužnih intelektualce, anitfašita i političare poput Hamdije Pozderca, generala Jovana Divjaka, Stjepana Šibera. Oni su stvarali i branili Bosnu, ovi su zaslužni što Bosna nestaje. Rušenjem Hamdije Pozdreca, koji je uz Branka Mikulića, jedan od tvoraca moderne Bosne, počeo je genocidni proces rušenja države RBiH i uništenja Bošnjaka. Pozderac je žrtva četnika obrijanih brada.

Ulica propagatora fašizma Mustafe Busuladžića nosila je prethodno ime Faruka Midžića. Faruk Midžić je narodni heroj poginuo u posljednjoj bici za oslobođenje Sarajeva od fašista. Nije li to u najmanju ruku drsko i bezobrazno kao atak na povijest i zdrav razum!?

Nije li sramota nekadašnju Srebrenička Ulicu, pa Ulica Ivana Krndelja, komniste od osnutka KPJ, narodnog tribuna, kojeg su ustaše strijeljale 1941., zamijeniti imenom žene Mladog Muslimana Azize Šaćirbegović koja razvija ukusne pite! Sve je to opaki uronički posao na uništenju države BiH i Bošnjaka.

Neupitno je da je herojsko djelo potpisati rezoluciju kojom se osuđuje ustaška politika (teror nad Srbima, Jevrejima, Romima) kako je to učinio Mustafa Busuladžić. To je antifašizam za odlikovanje i naziv ne jedne ulice, ali, da je ostao na tome. Ali, on se priklanjao Hitleru, podržavao njegov nacistički plan iskorjenjivanja Jevreja, pa je potpis na Rezoluciji licemjerje, skakanje sebi u stomak. To je gore od “Merhaba čaršijo na sve četiri strane!” To je po onoj, i jare i pare.

Kada je u Handžar diviziji, u kojoj je Đozo bio glavni imam, izbila pobuna, pobunjenike je izdao imam Malkoč.

Postoji spomenik pobunjenicima Handžar-divizije, prve pobune protiv Hitlera u Europi (sic!) koje im je u gradiću Vilfranšu (Villefranche de Rouegue), u Francuskoj, podigao francuski Pokret otpora.

Na spomeniku su uklesane ove riječi zahvalnosti pobunjenicima:

Mučenicima, borcima za slobodu koji su se pobunili protiv nacizma 17. septembra 1943.

u Villefranche de Rouergue, odmarajući se ovdje i na nepoznatim mjestima

Vjerno zahvalni, njihovi sunarodnjaci, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, Villefranchoises i Villefranchois

Divizja do tada nije bila u Bosni, nego na Istočnom frntu. Još nije počinila zločine u Bosni. Izgraditi u Bosni spomenik pobunjenicima u Handžar diviziji protiv Hitlera, bio za Srbe iritirajući i neprihvatljiv, opravdanje simatizerima Draže Mahajlovića za njegove zločine i zločine četničkih divizija koji su stvrili pogodno tle za formiranje Handžar divizije. To bi bio prst u oko svim antifašistima Bošnjacima.

Zločini koje je kasnije počinila Handžar divizija u Srijemu pravdani su osvetom za četničke pokolje u Istočnoj Bosni; Himler i Hitler su upravo računali da će na želji za osvetom pridobiti muslimane za pristup 13. SS diviziji su se odlučili formirati tu zloglasnu nacističku diviziju. Ali, za razliku od Srba, muslimani su ipak nerado išli u tu nacističku vojsku. Zato su ih hvatali u iznenadnim racijama i nasilno mobilizirali, a prilikom jedne takve racije, dograbili su i Srbina Vladimira Perića Valtera, kasnijeg narodnog heroja, kojeg su tuzlanski antifašisti KPJ jedva spasili nasilnog odvođenja u Handžar-diviziju… Da li su i pobunjenici protiv Hitlera u Francuskoj kojima je podignut spomenik, bili nasilno mobilizirani, to je pitanje za historičare.

Još malo o Đozi, ali i antifašisti, književniku Dervišu Sušiću, velikom I habrom kritičaru Mladih muslimana, ali I kukavice kada je Tito u pitanju

Branitelji lika i djela Đozina tvrde da je on “odležao svoje” – pet godina zatvora, oduzeta građanska prava ted a je to dovoljno za rehabilitaciju.

Poslije zatvora, Đozo se zaposlio  u državnom sektoru. Predavao je i na Medresi u Sarajevu, bio omiljeni professor. (Vidi kod prof. Safeta Kadića, Facebook)  Zauzimao je visoka mjesta u Islamskoj zajednici.

Ali, čim takvome dadneš naziv ulice, odmah gubiš pravo kritikovati one koji presuđene ratne zločince na Tribunalu u Haagu, koji su pomilovani nakon odležane dvije trećine kazne u zatvorima hotelskog tima za Zapadu koji se vraćaju u politiku kao da ništa nije bilo.

Zašto davati ime ulici po Đozi koji je bio, po tvrdnji onih koji su ga poznavali, bio čak fini gospodin i ulema, ali koji se priklonio Himleru i Hitleru i bio imam 13. Handžar divizije?  Je li se računalo na prigovore antifašista? Da li se time htjelo gurnuti prst u oko Srbima i dati povoda da pravdaju svoj fašizam i nacizam, kakav mnogi ispoljili u  Drugom svjetskom ratu i riješili židovsko pitanje prije Hitlera? Da se time želila pružiti šansa četnicima za osporavanje sudski dokazanog genocida? Tako svi, i krivi i nevini, postaju isti.

SDA-IZ i nogama i rukama kopaju da nas izjednače sa Dražinim i Karadžićevim Srbima, Bobanovim Hvatima, pa tako i davanjem naziva ulica po u najmanju ruku kontroverznim ličnostima, ali svakako ne pravim antifašistima. Ne jednom su uradili isto što i Srbi ili Hrvati, čak su se I Bosne odrekli lažući da je se doriču svi Srbi I Hrvati. Tada je u Armiji RbBiH trećina njenog sastava bila opunjena Srbima, Hrvatima i “ostalim.”Sjetimo se samo BANU koja je pandan srpskoj akademiji u Banjoj Luci i hrvatskoj u Mostaru, iako postoji državna. Mnoge su državne institucije ukinuli, a Zemaljski muzej je zakovao svoja vrata jer nije bilo para ni za grijanje. Ali, SDA je ima novca za zajedničke iftare, naprimejer. (Ne jednom me je neki bot SDA žestoko izvrijeđao što argumentirano kritikujem SDA i IZ, poručivši mi kako se trebam ugledati na Srbe i Hrvate koji brane svoje zločince poput Karadžića i Mladića!)

Zločinački dvojac opasnih namjera SDA-IZ bi morao prestati lagati kako će ukinuti ime RS, ili hvaliti se kako je ukinuo dan genocidne RS. Nije je trebao ni stvarati, a kad već jest, onda treba ukinuti RS jer je nastala na genocidu. Ali, Bakir Izetbegović ne bi bio „prvi u Bošnjaka“ ako ne bi javno izjavljivao kako je RS neupitna i da je neće ukinuti ni jedan pametan Bošnjak. Baca nam prašinu u oči o 9. januaru, zatim ukidanja imena RS, ali genocidnu RS ne da. Ne da ni Dodika koji otvoreno ruši državu! Stoga se i najpametniji Bošnjaci, sve goli mislitelj do mudraca, miri sa Daytonom i genocidnom RS, kao Esad Duraković. Zlatko Dizdraveć, Danial Hadžović koji čak prostački vrijeđa one koji mu ukažu na neodrživost ilegalnog Daytona. Dizdarević pak zna ono što ni sam Biden možda još ne zna, pa tvrdi kako Biden neće ukinuti Dayton, nego ga reformirati (kako bi ostala u životu genocidna RS.) Možda bi Biden i ukinio RS, ali bošnjačko-muslimanski sufleri i Daytonci to mu neće dozvoliti. Jednog od najopsanijih, Hairsa Silajdžića, daytonski mediji poput Hadžifejzovića vade iz naftalina da bi prosipao javno pamet o reformi Daytona, Bidenu, s kojim je u vezi s tim na telefonskoj vezi. Mediji i novinari poput spomenutog, uvijek daju više prostora negatorima genocida i države RBiH od isinskih boraca za pravo graansku državu.

Umjesto mosta žrtava četničkog genocida u II svjetskom ratu u Goraždu, Most Mladog muslimana i veliezdajnika Alije Izetbegovića

Goraždani su poslije Drugog svjetskog rata sve do pojave SDA, pokušali imenovati most na Drini po žrtavama četničkog terora. Na tom mostu poklane su stotine muslimana od strane Dražinih koljača. Pred zadnji rat se učinilo da će Goraždani i uspjeti u namjeri da trajno obilježe most na kojem je počinjen četnički genocid nad Bošnjacima, ali ispriječio im se tamošnji muftija Efendić sa SDA jurišnicima, pa je most na Drini dobio ime Alije Izetbegovića. Prije tri godine, čuvajući uspomenu na Aliju, srednjoškolci su most prefarbali, ali ne u zeleno.

Malo poslije četničkog pokolja 1942. goraždanski imam posadio je za istu bajramsku sofru četničke saveznike ustaše, Italijane i Nijemce! Ovako im je vazio:

“Čini mi osobitu čast… kao predstavnik Islamske vjerske zajednice, u ime osamnaest tisuća muslimana goraždanskog kraja, u ime svoje, kao i u ime građana, pozdraviti nam mile goste. Osobito da mogu za jednom sofrom pozdraviti predstavnike triju prijateljskih vojski, vojne predstavnike Velikog Njemačkog Rajha, Velike Italijanske Imperije i Nezavisne Države Hrvatske.” (“Parergon,” Sušić, str. 131.)

Goraždanski imam je namjerno smetnuo s uma da su Titovi antifašisti bili oslobodili (i) Goražde. Zato je i posadio predstavnike “sila osi” za bajramsku svečarsku sofru, pa serbez pristupio Hadnža-diviziji.

Derviš Sušić nije naveo ime tog goraždanskog. Moguće je da se radi o Đozi.  On je svoj “Paregon” koji je utemeljio činjenicama koje je prikupio imajući pristup arhivama jugoslavenskih javnih i tajni službi, objavio nakon rehabilitacije Huseina Đoze. Moguće je da je baš Đozo izgovorio riječi bajramske dobrodošlice ustašama, Nijemcima i Talijanima, fašistima u Goraždu.

Duo SDA-IZ je vratio Đozu u Goražde, tako što su protjerali naučnog genija Nikolu Teslu čija je ime nosila škola. Nikola Tesla je izumio struju, razgonio mrak, ali nema tog svjetla koje može utrnuti mrak u glavama kojima vlada SDA-IZ.

Iako dobrovoljac-nacista, Đozo je postao Titov prevodilac za arapski jezik, pa hrabrom partizanu Sušiću nije ni na um palo spomenuti Đozino ime ispod bajrmaske dobrodošlice nacistima, niti Tita podsjećati da je Đozo bio iamm u Handžar-diviziji. Tito je ionako znao sve.

Klanjajući dženazu poklanim Bošnjacima Istočne Bosne u II svjetskom ratu, Alija Izetbegović se neposredno pred zadnji rat kleo na Drini kako Bošnjake više neće niko nikad klati. Potom ih je umirivao kao janjad za klanje lažima kako rata neće biti, pa se ubrzo dogodio pokolj i genocid u Istočnoj i čitavoj Bosni, nakon čega je četnike nagradio državom u državi.

(Izvještavao sam iz Šipova za TVSA i “Večernji list” negdje 1991. kada je u Šipovu klanjana dženaza četničkim žrtvama pobijenim Drugom svjetskom ratu. Ni godina nije prošla, a ubijen je Mehemed Ganibegović četničkom rukom na sred ulice, o čemu sam objavio vijest na TVSA. Ganibegović je ubijen ni kriv ni dužan. Njegovim ubojstvom počeo je novi terror nad Bošnjacima, ubijanje i progon. U daytonskim medijima se piše o ubojstvu srpskog svata u Sarajevu kao povodu za rat, a r. Ganibeogovića u medijima niko i ne spominje. Srpski svat je ubijen slučajno, Ganibegović namjerno. Srbin kao žrtva je čak i historijski bitan, a Bošnjak iz Šipova uopće nije važan. 

Da li baš zbog svih tih nedjela, Mladi musliman Alija Izetbegović je okićen epitetetima koje mu nesebično i nekritički daju njegove slijepe pristaše. Biva, on prvi predsjednik BiH (sic!), otac nacije, pejgamber (tobe ja-rabi!), pa ga časte  nazivima imena ulica, mostova i trgova. Džaba što je udarnički uništavao i državu i Islamsku zajednicu, što nastavlja i sin mu Bakir, što u konačnici znači uništenje i Bošnjaka muslimana.

Zato je Tuđman odlikovao Aliju, a Srbi mu duguju spomenik kakav zaslužuje i njegov sin Bakir koji nastavlja očevo djelo, poslušno sluša turskog diktatora Erdogana kojemu je njegov otac Alija ostvaio Bosnu u amanet. Obojica, i Erdogan i Bakir, pozdravljaju se sa četiri prsta – pozdravom u zabranjenog Muslimanskog bratstva u Egiptu.

Priličilo bi im da se pozdravljaju i sa tri prsta!

Utihnue su fanfare, minuo strah i radost oko svečanog ustoličenja 46. američkog predsjednika Jospha Bidena, ali Daytonci ne prestaju utrkivati se ko će mu bolje pročitati planove za Bosnu, ali bez skidanja luđačke košulje.

Kao što su naši stari nekada voljeli sultana i ginuli za njega i u bitkama sa Rusima, kao što su se prvo otimali, pa priglili Franju Josifa i ginuli za nj u Prvom svjetskom ratu, nakon što su se razočarali u lažna obećanja Kralja i u novu otadžibinu, tako su se mnogi su se Bošnjaci okrenuli Paveliću, NDH i Hitleru. Postali su „hrvatsko cvijeće.“ I u Francuski pokret otpora pobunjenike Handžar smatraju Hrvatima (Park Hrvata), muslimanima iz Bosne. Danas su mnoge bošnjačke oči uprte u Bidena. Oni bi da bi im američki Predsjednik sređuje stanje u rođenoj kući, otklanja haos za koje su krivi i domaći veleizdajnici i njihovi sljedbenici – veliki i mali muslimani, a i američki Demokrati koji su ispunjavali njihove želje.

Taško kući koju sređuje i vodi tuđin!

U petak 21. januara 2021. mediji su objavili vijest da je za zločine mudžahedina na deset godina zatvora osuđen general ARBiH Sakib Mahmuljin, komandant Trećeg korupusa ARBiH jer je znao za te zločine, a nije ništa poduzeo da ih spriječi ili kazni počinielje. Presuda nije pravomoćna.

I pored Armije RBiH koja je bila toliko snažna da bez mudžahedina oslobodi zemlju, SDA-IZ su Armiju u svakom pogledu potkopavali MM na čelu sa A. Izetbegovićem dok je nisu zamijenili stranačkom vojskom po ugledu na Karadžićeve Srbe i Bobanove Hrvate. Alija Izetbegović i Mustafa Cerić su nam uz pomoć Tuđmana podvalili mudžahedine, među njima krvoločne zločince da bi njihovim zločinima dokazali kako smo svi isti.

Stiže tužna vijest o smrti Mirjane Furlan, velikog imena jugo-glumišta. Kao Srpkinja, iako veliki umjetnik i humanista, nije mogla optstati u Tuđmanovoj Hrvatskoj gdje je bila izložena najgorim pogrdama i uvredama i kad je napustila Hrvatsku. Izgubila je dom, stan koji su joj oteli u Zagrebu, nije mogla vratiti, ali joj duhovnu veliku kuću, koji je sa sobom pnijela kao i sve izbjeglice, nisu mogli oteti. Živjela je u Americi gdje je nastavila uspješnu glumačku karijeru. Neka joj Mirjani Furlan pokoj vječni!

U jednom interviewu Mirjana Firlan je rekla: “Uopće, u ovom ratu, a i sada, u poslijeratnom kaosu koji imam prilike promatrati u Hrvatskoj i u Srbiji, kao da se svi trude da budu što sličniji onom drugom i to uvijek imitirajući upravo ono što je na drugoj strani najgore, najniže, najjeftinije i najpodlije.”

U tu izjavu se sasvim dobro uklapa i daytonska Bosna i Hercegovina.

Tim riječima pokojne Mire Furlan privodim kraju ovaj dugi tekst.

Dok god postoje uspomena na Huseina Gradaščevića, muslimanske rezolucije iz 1949., dok god postoje muslimanski antifašiti, dokumenti i sjećanja na vijećnike ZAVNOBiH-a, narodne heroje, Aliju Sirotanovića, Hamdiju Pozderca, Divjaka, Šibera, Halilovića, Dudakovića, Alagića…, dok god ima slobodarskoog duha i postoje lojalni građani Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, Bošnjaci.., biće Bosne i bez Bidena, ali mi Bošnjaci se moramo osloboditi šuge kojom smo se osrabali od udruženong u zločinačkog dvojca SDA – Islamska zajednica. Tada ćemo biti bliži i sebi i državi RBiH, islamu i civilizaciji, daleko od nacizma i fašizma koji se žilavo brani i otima.

Ovdje se može pročitati Peticija građana Mrkonjić-Grada – Varcar Vakufa o promjeni naziva ulica u tom gradu:

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Dr. Dževad Mahmutović, zamjenik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH tvrdi da je diskriminatorsko i neosnovano kažnjavanje povratničke djece koja su odlukom direktorice OŠ “Petar Kočić”u Sjenjini kod Doboja, RS, Mevlide Dervišefendić, kažnjena smanjenjem ocjena iz vladanja zbog odsustva sa nastave 25. novembra 2020. godine na Dan državnosti Bosne i Hercegovine.

Mahmutović prijeti:

“Vas koji kršite zakone i ne poštujete državu u kojoj živite ćemo represivnim metodama prisiliti na to!”  

Direktorica Osnovne škole “Petar Kočić” Sjenjina kod Doboja, RS, Meliha Dervišefendić, potpisala je odluku o kaznama o smanjenju vladanja desetorici učenika zbog toga što su nedolaskom u školu obilježili 25. novembar – Dan državnosti BiH. Pozvala se na Zakon o vjerskim i državnim praznicima RS koji ne priznaje kao praznik Dan državnosti BiH, pa joj je Mahmutović poslao pismo i priprijetio zbog nepoštivanja zakona države BiH po kojem je 25. novembar državni praznik.

Nakon tzv. Potpredsjednika RS Ramiza Salikića u vezi sa kažnjavanjem učenika smanjenjem ocjena o vladanju zbog nedolaska na nastavu za Dan državnosti RBiH, oglasio se i dr. Dževad Mahmutović, zamjenik ministra za izbjegla i raseljana lica BiH koji je u pismu upućenom direktorici Dervišefendić zaprijetio:  

– Vas koji kršite zakone i ne poštujete državu u kojoj živite ćemo represivnim metodama prisiliti na to. Zaštita prava svih građana, a pogotovo povratnika kao najugroženije kategorije, te poštivanje zakona države obaveza je svih i u svakom dijelu BiH, pa tako i u entitetu RS!”

Dobro bi bilo da se Mahmutovićeva prijetnja odnosi na sve one koji ne poštuju državu BiH i njene zakone. Ali, pismo je upućeno samo direktirici škole u Sjenjini jer doktor prava Dževad Mahmutović ima dvostruke aršine kada su u pitanju pravo i pravda, jedan za se i SDA, Izetbegovića, Dodika…, drugi za sav ostali svijet.

Mahmutović je savjetovao Izetbegovića da se ide u reviziju spora na Svjetskom sudu pravde po Tužbi RBiH protiv Srbije za genocid, iako je, kao i Izetbegović i Sakib Softić, znao da za to nema pravne osnove jer je Mladen Ivanić već bio osporio Softiću pravo agenta na tom Sudu. Za svjesno potkopavanje države BiH u korist Srbije i RS, Mahmutović je nagrađen od svog stranačkog šefa Bakira Izetbegovića koji ga je unaprijedio za zamjenika ministra za izbjegla i raseljena lica. Obojica su trebali u zatvor, kao i Sakib Softić.

Dvolično je, drsko i bezobrazno, kukavički je prijetiti direktorici škole u RS, dok  Mahmutoviću ne pada na um priprijetiti Miloradu Dodiku “represivnim metodama.” Srpski članu Predsjedništva BiH koji je istog dana kada je objavljena vijest o kažnjavanju djece, izjavio ovo:

“…Prije će se BiH raspasti nego što će se ukinuti RS!… Ja vjerujem da će doći do toga da  ćemo postaviti veoma realnim opciju da RS da obezbijedi svoj status kao nezavisna i samostalna zemlja. I to uz pomoć Bajdena za kojeg mislm da je pogriješio zato što je prije 30 godina podržao Bosnu ovakvu kao što je bila da se mrcvari; BiH je žalosna zemlja koja nema nikakvu perspektivu.”

Ova najnovija Dodikova izjava o osamostaljenju genocidne RS je direktni napad na ustavno-pravni poredak BiH, ali je pala na tvrde uši doktora prava Dževada Mahmutovića

U isto vrijeme, Željka Cvijanović, predsjednica RS, najavljuje proslavu 9. januara, iako je Ustavni sud BiH proglasio Dan RS neustavnim.

Zakon na osnovu kojeg je direktorica Dervišefendić smanjila vladanje učenicima zbog nedolaska u školu na Dan državnosti BiH, donijela je vlast RS s kojim SDA, pa tako i Mahmutović, tikve sadi i direktno učestvuje u donošenju takvih diskriminatorskih zakona .

Bude li po Mahmutovićevim prijetnjama, umjesto na Dodiku i Cvijanovićki, umjesto na SDA koja je prva u svijetu priznala genocidnu RS, kola će se slomiti na direktorici Mevlidi Dervišefendić, ali ne i na Mahmutoviću koji je jedan od krivaca za nastavak genocida mirnim putem diskriminacijom, apartheidom u RS, nepoštovanjem države RBiH…

Pitanje je – ko će izvršiti upotrijebiti represivne metode nad direktoricom škole u RS, kada RS ima svoju skupštinu, zakone, policiju, teritoriju sve darivano od SDA. U RS je država BiH nemoćna, ne postoji; tamo se redovito se krši njen ustav, odluke Ustavnog suda, pa i Zakon BiH o praznicima. Hoće li biti kažnjena samo direktorica škole “Petar Kočić” ili svi oni koji ne priznaju ni državu BiH ni njene zakone, pa i taj o Danu državnosti, ali slave nezakoniti dan RS, pitanje je na koje bi tebao dati pravnik dr. Mahmutović.   

Ko je Dževad Mahmutović?

Službena BIOGRAFIJA

Dževad Mahmutović, rođen 16.04.1972. godine u Velikoj Kladuši. Osnovnu i dio srednje škole je završio u Vlasenici, a srednjoškolsko obrazovanje je okončao u Zagrebu. Dodiplomski i postdiplomski studij je završio na Univerzitetu u Sarajevu, a doktorsku disertaciju je odbranio, 2012. godine, na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Doktor je pravnih nauka, profesor je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli, a prije imenovanja na dužnost zamjenika ministra ljudskih prava i izbjeglica bio je dekan ovog fakulteta. Autor je velikog broja naučnih i stručnih članaka i publikacija, te učesnik u većem broju naučnih projekata, naučnih konferencija i okruglih stolova u zemlji i inostranstvu. Radno iskustvo sticao je i u privredi, ali i na različitim političkim pozicijama. Radio je u raznim preduzećima  i na različitim pozicijama, a ističu se Meister d.o.o. Tuzla, Fabrika duhana d.d. Sarajevo i DUF Euroinvestment d.d. Tuzla.

Bio je odbornik u Skupštini opštine Milići (2004-2008), savjetnik potpredsjednika NSRS (2009-2010), savjetnik člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića (2015-2018), a prije imenovanja za zamjenika ministra ljudskih prava i izbjeglica bio je potpredsjednik Vijeća Naroda RS (2018-2019). Od 2007. godine je predsjednik Regionalnog odbora SDA Srednje Podrinje Zvornik, a od 2015. godine je član Predsjedništva SDA.

Tokom rata u BiH, bio je pripadnik Armije Republike BiH, te je obavljao različite dužnosti, a bio je i najmlađi komandant brigade u Armiji Republike BiH. Ranjavan je dva puta, RVI, i dobitnik je ratnog priznanja „Srebreni štit“.

Za dosadašnji rad i postignute rezultate dobio je više priznanja, među kojima je i “Povelja Opštine Milići”.

Po nacionalnosti je Bošnjak.

Oženjen je i otac troje djece.”  (Zvanične biografija objavljene na stranici Ministarstva za izbjegla i raseljena lica.)

U biografiji dr. Dževada Mahmutovića se spominje da je bio savjetnik bošnjačkog člana Predsedništva BiH Bakira Izetbegovića, ali ne i njegova saboterska uloga u onemogućavanju nastavka sudskog procesa za genocide koji je počinila Srbija.

Po javnom priznanju Bakira Izetbegovića, i Mahmutović ga je nasavjetovao da se ide u reviziju spora na Svjetskom sudu pravde po Tužbi RBiH protiv Srbije za ganocid. I Mahmutović i Softić, koji su putovali u Haag da bi tamo predali Sudu zahtjev za nastavak procesa, znali su da je Sakibu Softiću pravo agenta BiH na tom sudu osporio Mladen Ivanić, tadašnji član Predsjedništva. Za to je znao i Bakir Izetbegović jer je Ivanićevo pismo proslijeđeno na Svjetski sud preko Ambasade BiH u Holandiji, što ne bi moglo proći bez Izetbegpvićevog znanja i odobrenja. Ipak, sve trojica su svjesno obmanjivali javnost kako imamo i valjanog agenta i pravo na obnovu procesa koji je sabotiran deset godina jer nije prikupljen ni jedan novi dokaz o genocidu, iako ih je, nažalost, bilo i peviše.

B. Izetbegović je na kritike javnosti o sabotaži pravde, odgovorio da su za to krivi njegovi savjetnici među njima i dr. Dževad Mahmutović. Sakib Softić je za tu podvalu i sabotažu stavio u svoj džep 100.000 dolara. B. Izetbegovič je postao jedan od najbolje pozicioniranih zakonodavaca. Malo malo, iako saboter pravde u korist RS i Srbije, priča o zakonima, pravu i pravdi, kao i Mahmutović koji, evo, prijeti i represivnim metodama. Selektivno!

Umjesto da Mahmutović, Softić, Izetbegović budu kažnjeni “represivnim metodama,” Bakir Izetbegović je Mahmutovića nagradio pozicijom zamjenika ministra za izbjegla i raseljena lica BiH. S te pozicije Mahmutović prijeti direktorici Melihi Dervišefendić zbog smanjenja vladanja djeci koja nisu došla na nastavu za Dan državnosti RBiH.

Prijeteći direktorici Dervišefendić, Mahmutović zaboravlja kako je bio potpredsjednik Doma naroda u Narodnoj skupštini RS, iako mu to stoji u zvaničnoj biografiji. U tom domu su sjedjeli i drugi Bošnjaci, i prije i poslije, Salkić je potpredsjednik RS, ima armiju od 40 savjetnika, ali se nisu izborili protiv usvajanja toga i takvog diskriminirajućeg zakona koji zabranjuje obilježavanje Dana državnosti BiH, niti su uspjeli sporevst u RS Zakon o državnim praznicima BiH. Dodik ne haje za odluke Ustavnog suda BH.

Izetbegović je Mahmutovića zbog podrivanja prava države BiH unaprijedio iz njemu znanih razloga, a moguće, i zbog učešća u Armiji RBiH i “dvostrukog ranjavanja” kojim je pravdao i kriminal Asima Sarajlića oko namještanja izbora. I Sarajelić je, kao i Izetbegović, zkonodavac u Parlamentu BiH.

Na internetu se mogu pročitati i ovi među mnogim tekstovima koji bacaju više svjetla na Mahmutovićeve, Softićeve marifatluke, kao i lopovluke B. Izetbegovića. Oni su opasni zavjerenici protiv države BiH čije su interese podredili ličnim, a što je još gore interesima Srbije i RS.

Mirsad Čamdžić: Izetbegović nagrađuje krivca za propast revizije presude protiv Srbije

BIH18/12/2019 u 13:45 h

OSLOBOĐENJE PORTAL

Dževad Mahmutović bit će zamjenik državnog ministra za ljudska prava i izbjeglice. Na tu poziciju predložila ga je Stranka demokratske akcije.

Povodom tog imenovanja reagovao je Mirsad Čamdžić, potpredsjednik Naše stranke. On kaže da imenovanje Mahmutovića otkriva opasnost Izetbegovićevih namjera prema BiH: „Dževad Mahmutović je kao savjetnik Bakira Izetbegovića za pravna pitanja zajedno sa Sakibom Softićem putovao u Haag da prisustvuje predaji Zahtjeva za reviziju presude protiv Srbije.

Sakib Softić je predstavljan kao agent BiH pri Međunarodnom sudu pravde u Hagu iako to nije bio. Šutnju o toj istini zbog koje je Sud odbio zahtjev za revizijom i zbog koje je međunarodni ugled Bosne i Hercegovine ozbiljno narušen, Izetbegović će predstaviti kao svoju najveću grešku u svom mandatu člana Predsjedništva BiH. Šutio je, kako kaže, po savjetu svojih pravnika.

Dževad Mahmutović mu je bio pravni savjetnik i čovjek koji je to također znao. Izetbegović, iako kaže da se zbog šutnje kaje, Mahmutovića nagrađuje. Izetbegović je prilikom formiranja vlasti, pogotovo na državnom nivou, insistirao na borbi za BiH i opasnostima koje vrebaju iz susjedstva, a sad vidimo da u tu borbu uključuje one koji su Bosni i Hercegovini nanijeli najveće gubitke. To upozorava i na opasnost Izetbegovićevih namjera prema BiH za čiju se dobrobit navodno zalaže.“

Evo šta “Avaz” piše o Mahmotoviću:

ISTRAŽUJEMO Kako je Dževad Mahmutović dobivao poslove

Bakirov savjetnik preko FDS-a i Ramića izvukao milione KM

K. KEŠMER – E. TRAKO, 24.02.2018

      Hotel „Aura“ trebao je biti nova nada i uzdanica razvitka Srebrenice. Najavljivan kao veliki investicijski projekt Fabrike duhana Sarajevo, dobivao je podršku i javnosti i vlasti. No, već u samom početku gradnje 2009. godine bilo je jasno da ideja nije bila razviti Srebrenicu, već izvući novac iz FDS-a, a glavnu ulogu imao je Dževad Mahmutović, trenutni savjetnik Bakira Izetbegovića.

Šta je sporno

Cijeli ovaj slučaj bio je predmet i istrage Finansijske policije, koja je ustanovila da je u objekt uloženo 15 miliona KM, iako su sve procjene govorile da je za njegovu gradnju potrebno osam miliona. Ipak, kada se u obzir uzmu pozadina i veze ljudi koji su učestvovali u ovom projektu, mnoge stvari postaju jasnije.

U tadašnjem Nadzornom odboru FDS-a sjedio je Dževad Mahmutović, tada uzdanica SDA iz Srebrenice. Mahmutović je danas član Predsjedništva SDA te savjetnik Bakira Izetbegovića. Upravo je Mahmutović putem svoje funkcije u FDS-u direktno odobrio da ova kompanija ide u realizaciju višemilionskog projekta te je bio upućen u sve što se dešava.

Prvobitno je posao dodijeljen firmi „Tehno Srebrenica“, koja je čak dobila avans od 1,3 miliona KM. Ipak, ovaj ugovor biva naprasno raskinut te se cijeli posao dodjeljuje firmi „Meister“ iz Živinica. Suvlasnik i direktor ove firme upravo je Mahmutović. Odnosno, Bakirov savjetnik faktički je sam sebi dodijelio posao.

Radovi su počeli 2009., ali su prošle godine i stali. Zgrada u kojoj je hotel trebao biti zjapi prazna i dan-danas, a u Općini Srebrenica niko ne zna reći šta će biti s njom niti ko je zapravo vlasnik.

– Hotel je izgrađen, ali ne znamo ko je vlasnik, kada će početi s radom ili hoće li biti prodat. Nešto se čudno događa s cijelom pričom. Najavljen je kao jedna od najznačajnijih investicija, a danas zjapi prazan – kazao je Bojan Josipović, načelnik Odjeljenja za urbanizam Općine Srebrenica.

Stranačke veze

No, nije to jedini posao koji je Mahmutović dobio preko svojih stranačkih veza. Njegova firma već nekoliko puta dobiva posao od Federalnog ministarstva za raseljene osobe i izbjeglice, kojim rukovodi Edin Ramić (SDA). Firma „Meister“ od Ramićevog ministarstva dobiva milionske poslove za gradnju povratničkih kuća i naselja na cijeloj teritoriji RS.

Posljednji posao dobila je početkom ove godine, tačnije 9. januara. Kako se može vidjeti iz ugovora, firma „Meister“ (vidi zvaničnu biografiju Mahumtovića, op. I.H.) angažirana je na poslovima „radovi, izgradnja cijele građevine ili njenih dijelova, građevinarstvo, izgradnja zgrada i građevinski radovi“.

Cijeli ugovor vrijedi 1.255.639 KM bez PDV-a.

Uhljebio i suprugu

Zanimljivo je da je Mahmutović uspio i svoju suprugu Nerminu zaposliti na državne jasle. Nermina Mahmutović posao je dobila u „BH Pošti“ u Tuzli.” Kraj citata teksta iz “Avaza.”

Budući da državom vladaju njeni dobro plaćeni najveći neprijatelji, muljaroši, licemjeri kao što su SDA, B. Izetbegović, Dževad Mahmutović, Milorad Dodik, Željka Cvijanović, Dragan Čović i toliki drugi…, koji plivaju na površini u opljačkanim parama, koji su vješti bezakonju i lopovluku, moguće je da se kola slome na direktorici Osnovne škole “Petar Kočić” u Sjenjini kod Doboja Melihi Dervišefendić koja je samo provodila jedan od zakona koji su doneseni i uz pomoć ili klimoglav spomenutih zakonodavaca, nagrađenih i za sada nedodirljivih rušitelja države i građanskih prava njenih građana.   

 27.12.2020.

U nedjelju, 27. prosinca 2020. preminuo je Fuad ef. Karaga, imam i glavni imam
MIZ Sisak sa najdužim imamskim periodom djelovanja u Sisku (1982.-2003.)

Iz biografije i života:

Fuad ef. Karaga (1940.) rođen je u Vincu, općina Jajce (BIH) iz ulemanske porodice. Nakon osnovnog obrazovanja u Vincu, upisuje Gazi Husrev-begovu medresu koju je završio 1959. godine i odmah se stavlja na raspolaganje Islamskoj zajednici.

Fuad ef. Karaga imao je bogatu imamsku službu i karijeru koja je u kontinuitetu od 1960. godine sa prvom imamskom službom u džematu Kopčić, općina Bugojno, potom imam Ibrahim-begove džamije u Jajcu, a 1968. godine promaknut je na mjesto tadašnjeg VP referenta, danas glavnog imama Odbora IZ Mrkonjić grad i sa imenovanjem za imama
Kizlaragine džamije u Mrkonjić Gradu.

Obzirom na njegov imamski profil koji je bio ispunjen pedantnošću, preciznošću i odgovornošću, tadašnji predsjednik Starješinstva IZ-e dr. Ahmed Smjalović postavlja Fuada ef. Karagu 1980. godine za VP referenta, danas glavnog imama za područje Odbora IZ V. Kladuša, i kao imama u džematu Todorovo, V.Kladuša gdje provodi dvije godine.

Nakon provedenih dvije godine u V. Kladuši, dr. Ahmed Smajlović nudi Fuadu ef. Karagi kao nagradu da odabere koji god džemat želi za sljedeću imamsku službu, od džemata u tadašnjoj Jugoslaviji do prvih formiranih džemata u Njemačkoj i Fuad ef. odabire Sisak gdje je postavljen 1982. godine za imama, hatiba i muallima, a kasnije i za glavnog
imama Siska.

Bio je predsjednik Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj 1998-2002.

U Sisku zakružuje svoju plodonosnu imamsku karijeru 2003. godine kada biva umirovljen, a nasljeđuje ga njegov učenik kojem je preporučio upis u Medresu, Alem ef. Crnkić,
sadašnji glavni imam MIZ Sisak.

Tokom dvije decenije imamskog rada i djelovanja u Sisku i okolici, ostavio je neizbrisiv trag, doprinos i obol kako u jačanju i profiliranju stabilnog i homogenog džemata tako i u
promicanju ugleda Islamske zajednice u društvenoj zajednici gdje je bio vrlo rado
viđen i prepoznatljiv.

Njegov ugled u gradu i društvenoj zajednici potvrđen je kroz dodjelu godišnje nagrade grada Siska 2011. godine u čijem obrazloženju se navodi da je zaslužan za afirmaciju vjerskog i nacionalnog identiteta, te usmjeravanje svijesti svog naroda za pravilnu
integraciju u društvu, ponosno ističući obilježja svoje vjere, kulture i tradicije.

2016. godine dobitnik je priznanja Mešihata Islamske zajenice u Hrvatskoj za poseban prinos razvoju Islamske zajednice u Hrvatskoj.

Sisački džemat nije napuštao ni tijekom Domovinskog rata, a prostorije
Islamske zajednice u Sisku bile su nedaleko od borbene linije razgraničenja te
je širio poruke kojima je smirivao džemat i ulijevao nadu u bolje sutra.

Idejni je začetnik i promotor inicijative za kupovinu parcele-zemljišta na kojem bi se gradila buduća džamija i Islamski kulturni centar i najzaslužniji je za odabir sadašnje parcele na kojoj se gradi džamija i Islamski kulturni centar Sisak.

Nakon umirovljenja 2003., ostao je da živi u Sisku među svojim džematlijama i sve dok ga je zdravlje služilo bio je aktivan kroz ispomoć glavnog imamu kad god je trebalo od savjeta, mišljenja do zamjene u slučaju spriječenosti glavnog imama.

Krasile su ga iznimne karakterne kvalitete zbog čega je bio omiljen u društvu, od profinjene duhovitosti do staloženosti, mudrosti i poučnih savjeta.

Pedantan, dostojanstven, precizan, odgovoran, društven i dobronamjeran, odlike su Fuada ef. utkane u njegov profinjen lik koji će nedostajati svima onima koji su ga poznavali i
rado se družili s njim.

Imamski porodični niz i put nastavlja njegov sin Zuhdija ef., kao i unuk Mirza ef. Žerić, glavni imam MIZ Sanski Most, muallimski put kćerka Amila, ali i porodične vrijednosti kćerke Zilha i Mersiha.

Preuzeto sa:

Preminuo je Fuad ef. Karaga, dugogodišnji sisački imam

Naš Ričanin i Varcaranin, znameniti likovni umjetnik, objavio je nakon prvog štampanog, drugo, digitalno izdanje svoje knjige Stećci bosanski stil.

Ragib Lubovac Čelebija u stećcima nalazi inspiraciju za svoje likovne radove, ali i znanstveno objašnjava pojavu i značaj stećka kao jedinstvenog kulturnog fenomena u Europi

Ragib Lukovac Čelebija objašnjava: Posljednjih se godina na temu  stećci  pojavilo 10-tak  autora  i knjiga  koje sam ovdje spomenuo. A prije 70-tak godina pojavio se naglašeni interes za umjetnost stećaka.  Prva je Likovna enciklopedija , Zgb. 1960. u čijoj prvoj rečenici STEĆCI  stoji: „Umjetnička obrada stećaka kreće se u okviru srednjovjekovne umjetnosti romanike i gotike“ tekst potpisuje arheolog  Đuro. Basler.  Iako bogumili stećcima, zapravo, negiraju romaniku  i gotiku. A zatim na temu  stećci izlaze eseji, poezije i studije: Miroslava Krleže Bogumilski mramorovi, Zgb. 1966., Mak Dizdar Kameni spavač  i Stari bosanski tekstovi, Sarajevo 1971., Šefik Bešlagić: Stećci i njihova umjetnost Sarajevo 1971. M onografija Stećci Dubravka Lovrenovića, Sarajevo 1991…što  me izbilo iz cipela.

A zatim, ovih godina, kad više nisam  mogao  izdržati  hajku na bogumile i orkestriranu laž o stećcima, zanijemio sam od muke, i pitao se? „Kako je ipak jalova moja duša i moja misao, a ipak, stalno mučena bezsadržajnim,  sladostrasnim i mučnim bolovima! Da li nikad ne treba da se razveže  jezik moga duha, da li treba uvijek da tepam? To što mi je potrebno jest glas, prodoran kao pogled Linkeja, koji  izaziva  užas kao  stenjanje  giganata, trajan  kao prirodan glas, pogrdan kao ruganje jeke“, Kierkegaard. I progovorio sam .

Dok sam pisao  ove polemičke tekstove čitaocima  u dnevnim  novinama, u periodu od pet/šest godina, pročitao sam  oko šezdeset knjiga iz  historije  likovnih umjetnosti, filozofije i estetike. Svaki sam put  pisao s dojmom: još samo ovaj tekst, a zatim  to pređe u ideju knjige. 

Knjiga Stećci bosanski stil je recenzirao prof. dr. Enver Imamović, izdavač je „Šahinpašić“, Sarajevo 2016. godine. Ona je u dnevnom  listu Oslobođenje objavljena u feljtonu u, 20 brojeva lista, potom  je relativno brzo dospjela u svjetsku knjižaru Amazon, u Veliku hrvatski knjižaru, u knjižaru Svjetlos u Sarajevu… Bila ja na sajmovims knjiga u Frankfurtu, zapažena u Beogradu, Sarajevu… Sve je išlo kako treba do pojave Coronevirus, kad su neke izdavačke kuće zapale u krizu, a neke u stećaj?    

Ragib Lubovac Čelebija: Moj koncept umjetnosti stećaka je slijedeći:

Stela Ilirska božica Dijana; Urna za pepeo; stećak Čo'ek s podignutom rukom

Stela + Urna = stećak.

Umeđuvremenu sam  prvo izdanje od 450,  popravki i dopuna, za drugo izdanje povećao  na 600 str.

Danas je knjiga Stećci bosanski stil „prvo“ i zdanje „Šahinpašić“. Danas je „prvo“ i „drugo“ izdanje dostupno čitateljima na internetu.

&

Citat teksta sa interneta, Hrvatska, Zgb:

Autor

Lubovac, Ragib 

Nakladnik

Sarajevo ; Zagreb : Šahinpašić, 2016.

Materijalni opis

441 str. : ilustr. ; 21 cm

Nakladnički niz

Biblioteka Publicistika / Šahinpašić

Napomena

Bibliografija: str. 438-439.

Predmetna odrednica

Crkva bosanska

stećci – Bosna i Hercegovina

Klasifikacijska oznaka

726.8 Grobna arhitektura. Nadgrobni spomenici, memorijalni objekti i sl. Djela na španjolskom jeziku 

904(497.6) Ostaci kultura (artefakti, starine) povijesnih razdoblja u Bosni i Hercegovini 

821.163.42(497.6)-4 Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini. Eseji 

Anotacija

Knjiga bosanskog umjetnika i povjesničara umjetnosti sastavljena je od serije njegovih članaka objavljivanih ponajviše u dnevnim novinama “Oslobođenje” i njihovom tjednom prilogu Kultura i umjetnost, te je stoga pristup temi publicistički, većim dijelom kao reakcija na pogrešne ili tendenciozne interpretacije problematike stećaka. U analizi samog umjetničkog sadržaja kamenih spomenika autor ga dovodi u vezu s umjetničkim stvaralaštvom Indije i Perzije, kao što je i bogumilstvo kao religija povezano s duhovnim kretanjima Srednjeg istoka. Novost u proučavanju stećaka u ovome je djelu upravo filozofska interpretacija umjetničkog sadržaja.

&

(…)

Ragib Lubovac Čelebija: Da, Moj koncept stećaka je nešto drugačiji. Stoji doduše i to kako stoji u insertu teksta, da „stećke dovodim u vezu s umjetničkim stvaralaštvom Indije i Perzije“, ali preko Indijsko-persijskog kulta Mitre, kojeg rimski legionari s početka nove ere iz Perzije, kao svoj kult, prenose u ilirsku Bosnu: u Jajce, Konjic, Bihać…

Moj koncept umjetnosti stećaka je slijedeći:

U tekstovima knjige nedvosmisleno naglašavam da: stećci baštine domaću umjetnost Ilira, a i na koricama knjige stoji: ILIRI MANIHEJI BOGUMILI.

Sarajevo, 19. decembar 2020.          

Ragib Lubovac Čelebija

“Da, to je bila teško kršenje Diplomatskog protokola od strane Lavrova i on to zna, učinio je to namjerno. I Komšić i Džaferović su bili u pravu što su bojkotirali sastanak s njim,” izjavio nam je prof. dr. Francis A. Boye, ekspert međunarodnog prava, autor Tužbe RBiH za agresiju i genocid protiv Srbije i Crne Gore, zastupnik RBiH po toj Tužbi na Svjetskom sudu pravde, povodom posjete ruskog ministra Lavrova našoj državi, diplomatskog skandala koji je izavzao nepoštivanjem njenih znamenja.

Prof, Boyle je vrlo zadovoljan odlukom Komšića i Džaferovića da odbiju sastanak sa Lavrovim:

“Pohvaljujem naša dva predsjednika što se nisu sastali s Lavrovom u ovim okolnostima!“

Kazao je također kako naše država ima pravo tužiti i Rusiju (uz UK, Hrvatsku…) na Svjetskom sudu zbog suučestvovanja u genocidu.

Prof Boyle je dodao da njegove izjave želi da budu objavljene i na engelskom i na bosanskom jeziku.

“Bilo bi fino i na ruskom!” rekao je!

Evo originalne izjave prof. Boyla i prijevod na ruski jezik uz pomoć Google-a.

Prof. Francis A. Boyle: “Yes, this was a Grave Breach of Diplomatic Protocol by Lavrov and he knows it and he did it on purpose. They were both Komsic and Džaferovic correct to boycott meeting with him. I commend our two Presidents for not meeting with Lavrov under these circumstances! ”

“I offered to sue Russia at the World Court for aiding and abetting genocide against us as far back as December 1992.” fab.

Prof Boyle je dodao: “You could publish my statement in English and in Bosnian if you want to translate it; published also in Rusian language, that would be fine!

Профессор Фрэнсис А. Бойл: “Да, это было грубое нарушение Лавровым дипломатического протокола, и он это знает, и он сделал это специально. Они оба были Комшич и Даферович правильно бойкотировать встречу с ним. Я благодарю наших двух президентов за то, что они не встретились с Лавровым в этих условиях!” “Еще в декабре 1992 года я предложил подать иск против России во Всемирный суд за пособничество и пособничество геноциду против нас.” На английском и боснийском языках, если вы хотите перевести его. Вы можете добавить: я благодарю наших двух президентов за то, что они не встречаться с Лавровым в этих условиях! Если вам нравится публиковать мое заявление на английском и боснийском языках, если вы хотите перевести его. На русском языке тоже было бы хорошо!» (Translated by Google)

Zaredalo, nikad lijepe čuti!

Tužan sam na tužnu vijest o smrti Muje Praćalica iz Vlasinja kod Jajca.

Poznavao sam Muju dugo godina. Uvijek je bio srdačan u susretima, uvijek je zvao u kuću na kahvu, na ručak, na eglen, kad god bi se sreli u Vlasinju.

Mujo je bio Veliki Insan, Vlasinjac, svojom životnom filosofijom pravi iskonski Dobri Bošnjanin, građanin svijeta, pun ljubavi čak i prema svome najvećem dušmanu i katilu…

Bio je uzorit domaćin, neumorni radnik i pregalac. Svojim žuljevitim rukama stekao je sve što je imao, podigao kuću, štalu, kupio traktor. Koliko god je imao, duša mu je bila još rahatnija kada bi vidio kako drugi imaju i više, ako su pošteno tekli. Mujo je bio oličenje ljudine, i stasom i dušom, filosofskim pogledom na život. Kršan. Savršen!

Pod surovom silom, napuštajući svoje Vlasinje, bježeći, ne znajući ni kud ni kome, obazirući se u nevjerici, vidio je kako mu dojučerašnji prijatelji pale selo.

Čudio se postojanju takvih ljudi koji su u stanju užeći nečiju kuću, žito u hambaru, ubiti kravu. Nije mogao pojmiti kako neko može usmrtiti Božje stvorenje, insana.

Kada mu je bilo najteže u životu, a ni mnogim drugima, pa ni meni nije bilo lahko, kada smo se slučajno sreli negdje s one strane Vrbasa, na Bešpelju, Mujo se pokajao što je napustio svoje Vlasinje i postao izbjeglica. Rekao je da bi volio da ga je ubilo, da ga je zaklalo na kućnom pragu, nego da bježi sa svoga ognjišta.

Vlasinje je prožidrala mržnja.

Nestajalo je u plamenu, vatra žegla i kuće i hambareve i džamiju. Tada mi je rekao, kada bi njega neko nagonio da zapali nečiju kuću, prije bi zapalio svoju nego tuđu.

Pa, kada se poslije zla kojeg su nanijeli zli ljudi dr. Čulića, Mujinog lovačkog “kolege,” vratio u pogorjelo i pusto Vlasinje, tamo gdje mu je sažežen pramdidovski prag, nije izgovorio ni jednu ružnu riječ na odresu onih koji su ga raskućili i unesrećili. Šta više, nije mrzio ni dr. Čulića koji nas je sve unesrećio; bez zehre mržnje mržnje sretao se slučajno s njim u Vlasinjskoj glavici (pri panju, kako je govorio), u lovu, ko nekad, ali sa gorčinom u duši, koju je Mujo zapretao i koju dr. Čulić nije mogao osjetiti. Mujo je praštao i svom najvećem dušmaninu. Takav insan, ne zna mrziti, tako ga Bog dragi nagradio, da zehre mržnje nije imao u sebi.

Ustvari, Muju niko nije mogao raskućiti, jer je njegova duša bila bogata ko najveća kuća, puna, plemenita i ljudska, dobra – starobošnjanska!

Iako je pobolijevao kada se vratio, bio je sretan, rahat i smiren gledajući kako Vlasinje niče iz pepela, bio optimista da će svjetom ovladati ljubav. Bio je rahat, srce na mjestu, dočekavši povratak u svoje selo, sretan da se i drugi vraćaju; bio je radostan zbog nove škole, vodovoda, prodavaonice, lijepe džamije koja se ne bi postidjela ni Stambola. Veselio se svakome novorođenom Vlasinjccu ko svome bratu, sinu, najdražem.

Mržnju, zloću, palež, smrt, surgun, nadvladala je ljubav Vlasinjaca. To je neka baška vrsta ponosa, vjerovanja u ljubav među ljudima, nego u njihovu zloću, na koju su ih, moguće, nekad i nagovorili, a oni se polahkomili na tuđe.

Mujino srce je raslo gledajući kako se Vlasinjci vraćaju, kako majstori ziđu cigle u nove kuće, vile – možeš reći, a ne pogriješiti, kako se iz pepela i gareži obnavlja život u njegovom selu dobrih ljudi, nikom zavidnih, nikom dužnih, nikom hinle učinjene. Radovao se susretu sa svakim komšijom iz obližnjg sela Liskovice, koji su se i sami počeli vraćati u svoje popaljeno i porušeno selo, pa sve iznova. Dostluk, Vlasinjaca i Liskovičana je građen stotinama godina na tvrdoj bosanskoj zemlji, na zajedničkoj muci i ispomoći.

Odlazak Mujin je veliki i gubitak ne samo za njegovu obitelj, prijatelje, Vlasinje, nego za Bosnu i za čitav dunjajluk. Jer Mujo je bio blago od insana. Božji dar.

Takvu ljudinu, stasom i dušom, filosofijom Dobrog Bošnjanina, nisam sreo u svom životu, a sreo sam mnogo ljudi.

Vlasinje je od danas prazno jer fali Mujo.

Ali, mnogi Vlasinjci su slični neponovljivom Muji jer su se ugledali na njega, valjda im je to svima u krvi, nekom više, nekom malo manje.

Mujin duh će vječno živjeti ne samo u Vlasinju, biti primjer ljudstva i dobrote, za sve one koji su ga imali prilike sresti i provesti makar minutu s njim, kao i za one koji su samo o njemu čuli, ili ga upoznali preko ovog mog dokumentarca.

Kad god bih dolazio u Vlasinje, uvijek sam se raspitivao za Muju. Rado smo se sretali.

Ako dočekam novo ljeto, opet ću, kao i mnogo puta do sada, potegnuti u Vlasinje. Tmo se fino osjećam, kao među svojima. Umjesto na njegovom pragu, potražiću Mujin mezar i proučiti Elham svom prijatelju, dobroj duši. Iz, oko srca studene daljine, tužna srca šapućem na sabahu dok ispisujem ove redove:

Rahmet Ti duši Mujo, ljudino, stasom i duhom, plementišču i dobrotom – gorostasu, prijatelju moj, dobri prijatelju čitavog svijeta!

Umjesto da se država otima za ovakav povjesni izdavački pothvat, historijsku čitanku,  država plaća one koji zločin agresije i genocida nastavljaju u miru po uzoru na one ratne o kojima svjedoči ova knjiga

ZA DODIKA KOJI RUŠI DRŽAVU – SAV PREDSJEDNIČKI KOMFOR, PRIVILEGIJE O DRŽAVNOM TROŠKU, AVION…, ZA KORUMPIRANOG ŠPIRIĆA LIMUZINA OD 110.000  MARAKA, ZA NERAD PARLEMENTARACA BASNASLOVNE SUME NOVCA, PRIVILEGIJE, JUBILARNE NAGRADE, A  ZA BOYLEOVU KNJIGU – ILUZORNO JE TRAŽITI JEDNU MARKU… MOGUĆE JE DA JE DRŽAVA I ZABRANI!

MOŽDA BI NAJBOLJE BILO POKUŠATI ŠTAMPATI OVU VAŽNU KNJIGU U INOZEMSTVU

U državama koje drže do sebe, koje cijene borce za državna, građanska prava i pravdu, za slobodu, koja poštuje borce koji su s borili za nju, protiv oružane agresije  i genocida u njoj, pravnici poput profesora doktora međunarodnog prava Francisa A. Boylea, bili bi smatrani herojima i proglašavani počasnim građanima. Na knjizi dokumenata o toj pravnoj borbi za spas države, kažnjavanje genocida, naplatu ratne odštete, svaka normalna država bi osiguravala i novac i znanstvenike koji bi predano, ozbiljno i stručno radili na objavljivanju te građe. Ta bi knjiga bila državni projekt jer je njen sadržaj dokumentirana borba na genocidu koji se događao, koji se nastavlja u miru, opomena da bi se mogao ponoviti u budućnosti. Ko ne uči iz povijesti, povijest mu se ponavlja u najgorem obliku. 

Na veliku sramotu, država kojom decenijama vlada dvojac SDA – Islamska zajednica, koja tu vlast dijeli sa najvećim državnim neprijateljima, počiniteljima sudski dokazanog i presuđenog genocida i udruženih zločinačkih pothvata, upravo radi da nam se povijest ponovi u najkrvavijem obliku u kojem će nestati i Bošnjaci (Boyle bi rekao „Bosanci“) i država RBiH. Ona nas uči da zaboravljamo prošlost kako bi nam se još krvavije ponovila.

Iluzorno bi bilo tražiti makar jednu marku od te i takve  nakaradne države koju je SDA podijelila i predala na vlast najvećim njenim neprijateljima, među kojima su bili i haaški osuđenici. Država bi najradije tu knjigu zabranila, uvela sankcije štampariji, prof. Boylea ušutkala i proglasila ga državnim neprijateljem. Već mu je uskratila pravo obnove bh-pasoša, te pristup medijima.

Zahvaljujujući poraznoj činjenici da državom vladaju općenito njeni najveći dušmani, ne samo Srbi i Hrvati, nego i Bošnjaci, država je vrlo izdašna baš prema  – svojim najvećim naprijateljima.

Tako, država obilato plaća Milorada Dodika koji tu državu ne prizna, ne prihvata odluke Ustavnog suda, bavi se kriminalom, te na sve moguće nedozvoljene načine potkopava tu državu. Uz to, on ne prizna ni njen najbrojniji narod, bosanski jezik, izruguje se ezanu, kiti ordenjem genocidne kapitalce.

Država izdašno nagrađuje „parlamentarce“ visokim plaćama, novčanim privilegijama, čak iako ne rade po godinu dana. Tako im je za jednogodišnji nerad nakon posljednjih izbora pojedinačno isplaćeno i do 70.000 KM. Država im plaća jazuk koji joj čine, nagrađuje za blokadu, opstrukcije, odvojeni život, topli obrok, putovanja čak i u Beograd na dogovor o njenom rušenju kao Čoviću i Dodiku, kupuje im nove skupocjene limuzine, kao Radmanoviću, Špiriću i Krišto ovih dana, kao i drugima. U vrijeme pandemije, stezanja kajiša stanovništva, prestanka rada mnogih firmi i otpuštanja radnika u teškoj ekonomskoj krizi, rastrošni nadri-parlamentarci poput Nikole Špirića i Borjane Krišto kupuju skupocjene tepihe za svoje kabinete za što država plaća 16.000 maraka. Nakanjujući se godinama, Tužilaštvo BiH je najzad proslijedilo Sudu BiH krivičnu prijavu protiv Sadika Ahmetovića visokog fukncionera SDA, nekadašnjeg ministra sigurnosti BiH koji je svome pajdašu isplatio 16.000 KM za poslove koje taj uopće nije radio. Takvih i mnogo gorih slučajeva kriminala ima bezbroj.

Da bi takva nakaradna država osigurala novac za isplatu armije svojih službenika, zadužuje  milijarde maraka kod MMF-a stare kamate na kredite, otplaćuje novim kreditima koje će otplaćivati naši praunuci…

Ali kada je u pitanju crkavica oko izdavanja knjige prof. Boyla sa pravnim dokazima o njegovoj bici za dokazivanje agresije i genocida na Svjetskom sudu, ne traži je, jer je država ne samo gluha i slijepa, nego bi ti mogla i SIPU navaliti na vrat, Interpol, stpati i u zatvor. Ta država hapsi zbog legalne zastave Republike BiH.

Pa ipak, pored svih teškoća i zamki, nesigurnog ishoda pothvata, velikih zalogaja, posla oko pripreme i štampanja knjige prof. Francisa A. Boylea se prihvatilo dvoje-troje entuzijasta. T.D. je uspio prikupiti oko 3.000 KM i to privatnim vezama. Dž. D. je napisala recenziju knjige.(Pišem inicijale da ih ne bi boljela glava dok knjiga sa njihovim imenima ne izađe na svjetlo dana.) 

Prije koju godinu, našli su privatnu štamparija u Sarajevu koja se prihvatila posla za novac koji je prikupljen u proševini i moljakanju.  

Knjiga je pripremljena za štampu, ali je štamparija u zadnji moment odustala od posla bez valjanog i prihvatljivog objašnjenja, i isprike, pod mogućim utjecajem SDA.

Nađena je nova štamparija, ali i njeni vlasnici bi radije da ne štampaju knjigu, da li iz straha od „blizine četnika“ ili „odmazde SDA“ ili oboje!

Osobe koje su se angažirale oko pripreme i izdavanja knjige, ako ona i izađe, moraće isprositi još koju marku, ili će potegnuti svoje novčanike, kako bi platili poštarinu i poslali po primjerak knjige njenom autoru prof. Boyleu i onima koji su učestvovali u njenom financiranju. (Bila je ideja da se imena dobrovoljaca-finansijera uz zahvalnost štampaju u knjizi, ali se odustalo zbog mogućih neželjenih posljedica koje bi imali od ove i ovakve države!)  

Tako, dok država rasipa novac i nagrađuje svoje rušitelje, knjiga profesora Boyle „Zaustavijanje srpski genocid protiv Bosanaca“ prolazi kroz teške porođajne muke da bi ugledala svjetlo dana. Kad će biti odštampana, ne zna se. Pisana je na engleskom jeziku, para za prevoditelja nije bilo. Da je i na našem jeziku, boj se da bi je ko pročitao. Mi ne volimo knjige, pogotovo poučne, a svoj posao čekamo da nam uradi neko drugi. Ako je moguće, neka i knjige ne samo štampa, nego i čita za nas, ali neka je knjiga što kraća, ako je moguće neka spadne na dva-tri slova!

Prof. Boyle još ne vjeruje da smo takvi kakvi smo. On se veseli izlasku knjige, strpljivo čeka, nada se njenom dobrom prihvatu kod publike,  pozivima iz medija na razgovore o knjizi. Ali, ta grupica entuzijasta, malo malo, mora se izvinjavati prof. Boyelu za odugovlačenja oko izlaska knjige i svih tih neshvatljivih okolnosti.

Da se država BiH odnosi prema prof. Boyleu kao prema Dodiku, Špiriću, Radmanoviću, Majkićki, parlamentarcima koje izdašno plaća za neprijateljstvo, čiji nerad nagrađuje luksuzom, knjiga prof. Dr. Boylea bi mogla biti štampana zlatnim slovima i ukoričena zlatom. 

Jer, prof. Boyle je to zaslužio kao zastupnik Republike Bosne i Hercegovine na Svjetskom sudu pravde, autor Tužbe protiv Srbije i Crne Gore. Prof. Boyle je dobio tri sudska naloga za obustavljanje agresije SCG i sprječavanje genocida. To je ono što je na tom sudu i dobijeno. Na prof. Boylea kao zastupnika, država nije potrošila ni marke. Prvo je hvaljen i ukivan u zvijezde od strane Alije Izetbegovića, postao punopravni građanin RBiH sa diplomatskim pasošem, a onda je odstranjen sa Svjetskog suda da ne bi spor dobio, da RBiH ne bi naplatila ratnu odštetu, da ne bi ukinuo genocidnu RS. Nakon njegova odstranjivanja kao zastupnika RBiH na Svjetskom sudu, SDA je Tužbu RBiH nastojala ukinuti. Iz tužbe je izbačena tužena Crna Gora, te jedan od temeljnih dokaza genocida – 40.000 silovanih žena. Odustalo se i od naplate ratne odštete. Prof. Boyle je marginaliziran.  Za svoj rad nikada nije naplatio ni marku, ali ga je SDA optužila kao lopova za utaju poreza. Uskraćena mu je obnova bh-pasoša, zabranjen pristup medijima pod kontrolom SDA, čak i dogovoreni intervjui su otkazivani jer su se novinari bojali odmazde SDA. Čak je i štampanje njegove knjige došlo u pitanje zbog straha od SDA ili njenim uplivom u proces kada je novac osiguran angažiranjem privatnih osoba.

Nije ni čudo, jer sabotaža pravde i države, njenih građana, ima povijest dugu kolika je i vlast dvojca SDA-IZ.

Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, bivši član Predsjedništva Države, sabotirao je nastavak spora protiv Srbije za genocid na Svjetskom sudu pravde, pa je prilika za dokazivanjem genocida i naplate ratne odštete za sada sahranjena. Umjesto u zatvor za ovu velizdaju, on je visoki dužnosnik  Parlamenta u kojem glavnu riječ zaslugom SDA imaju neprijatelji države.

Za deset godina Izetbegović i njegov lažni agent na Svjetskom sudu pravde, advokat bez imalo prakse, amater, Sakib Softić – nisu namjerno pribavili ni jedan novi dokaz o genocidu. Odbili su ponudu prof. Boylea da on pokuša spasiti spor. Lažno su predstavljali Sakiba Softića kao validnog državnog agenta na Svjetskom sudu pravde za što je on inkasirao oko 100.000 dolara. Sa njihovim znanjem i odobrenjem, Mladen Ivanić je pismom Svjetskom sudu pravde osporio valjanost agenta Softića i tako je zaslugom B. Izetbegovića, koji je obmanuo javnost, slagao, uništen nastavak spora.

U međuvremenu, prof. Boyle se nudio za besplatnog savjetnika i Željku Komšiću, ali na dvije ponude niko nije bio ni mukajet.

Sada, kada se nagađa o povoljnijem odnosu američke administracije prema BiH, kada čak i Daniel Serwer, jedan od autora daytonskog Sporazuma nagovještava ukidanje entiteta i vraćanje građanstva državi RBiH, prof. Boyle, koji je na vrijeme upozoravao Aliju Izetbegovića da ne potpisuje Dayton, uzda se da će nakon pojave njegove knjige najzad i sam dati koju izjavu bosanskim medijima kako bi ostvarili naše pravo na ukidanje genocidne RS, spriječili obnovu zločinačke Herceg Bosne i  vratili važeći Ustav RBiH.

Kako reći prif. Boyleu da od toga moguće nema ništa, bar za sada.

Teško da će ga za razgovor tražiti mediji pod kontrolom SDA! Njihovi urednici i novinari zabavili su se temama oko starih i mladih četnika; njihove prijetnje genocidom ne komentiraju ili ne osporavaju. Stupce pune Dodikovom bahanalijama, i seljačkim primitivizmima, dovode u studije četnika Stanivukovića. Brinu koliko je sarmi i kakvo „parče“ mesa se našlo u Dodikovom sahanu na nekoj privatnoj krsnoj slavi, pod kojim šatorom ili u kojoj birtiji se naroljao, nekritički prate njegov svaki korak, publiciraju izjave bez komentara i osporavanja. Ugošćuju na TV najokrjelije četnike i negatore genocida, dozvoljavaju im da se iživlavaju nad žrtvama, da negiraju zločin, povjesne činjenice i sudske presude. Mediji objavljuju priče Stanivkukovićeve babe o njenom unuku – četniku kakav je bio kao dijete, ustupaju prostor četničkom nacisti, vojvodi Vučiću, majmunolikom primitivcu i četniku Vulinu koji nam prijeti čak i iz Banje Luke, objavljuju  reportaže o srpskim cajkama, gologuzim pevaljkama i kurvama, truju nas poganim jezikom četnika Rajka Vasića koji nam obećava novi genocid, a uklanjanje ploče sa studenskog doma na Palama sa imenom presuđenog ratnig zločinca Karadžića naziva porazom RS-a. Čak i kao bivši visoki dužnosnik četničkog SNSD Vasić ima pristup neograničen pristup sarajevskim medijima, ali prof. Boyle nema. 

Jer, prof. Boyle nije rušio, nego pravno branio i obranio državu, koja ga je davno baš zbog toga i odbacila; ta nakarada od države za čiji se spas i danas prof. Boyle bori, nema novca niti interesa za njegov besplatni angažman, pravnu ekspertizu, savjete, knjigu – povijesnu čitanku, pa tako ni u njenim medijima, teško da ima mjesta za državnog i našeg istinskog prijatelja i dokazanog velikog borca prof. dr. Francis A. Boyla.

UZ OVAJ TEKSTU

Mediji: ŠPIRIĆ OD AUTORSKIH PRAVA ZA SVOJE KNJIGE I PRODAJU KROMPIRA KUPUO STAN U BEČU ZA 400.000 EURA, SVE PO ZAKONU –

• PROF BOYLE GODINAMA POKUŠAVA IZDATI SVOJU KNJIGU DOKUMENATA O PRAVNOJ BICI ZA SPAS RBIH I ŽIVOTA U NJOJ. SVE SVOJE POSLOVE RADIO JE BESPLATNO, PA JE PROGLAŠEN LOPOVOM. ŠPIRIĆ JE UGLEDNI PARLAMENTARAC

Nikola Špirić, nekadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH i ministar za finansije i trezor, a sadašnji državni parlamentarac, stan u Beču kupio je po zakonu, zaključilo je Tužiteljstvo BiH.

Stan u Beču, vrijedan 396.844 eura (773.846 konvertibilnih maraka) kupljen je na ime Špirićeve kćerke Jovane u oktobru 2008. godine. Kupoprodajni ugovor tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić sklopio je četiri mjeseca ranije.(Izvor Radio Sarajevo)

U imovinskom kartonu iz 2010. godine, sam Špirić je naveo kako je vrijednost tog stana 400.000 maraka. Dok je u kartonu iz 2014. uoči izbora, Špirić ovaj podatak izostavio.

Svojevremeno je i bivši direktor Uprave za indirektno oporezivanje BiH, osumnjičeni za organizovani kriminal, Kemal Čaušević, na ročištima pred Sudom BiH spominjao upravo Špirića, kao učesnika nekoliko krupnih afera počinjenih za vrijeme Širićevog predsjedavanja Upravnim odborom Uprave. (TV BN)

Kao osoba na crnoj američkoj listi zbog korupcije, Špirić je i dalje parlamentarc, koji uživa u luksuzu koji mu izdašno plaća država. Ubačen je u Komisju za sprečavanje korupcije

***

Ukratko sam jutros upoznao prof. Boylea sa sadržajem gornjeg teksta oko prepreka za izdavanje njegove knjige “SPREČEVANJE SRSKOG GENOCIDA PROTIV BOŠNJAKA.” Zahvalo se uz napomenu da mu je priča o korupciji i Špiriću uljepšala dan

Pregledaj članak

Prof. Boyle: NJIHOVA KORUPCIJA JE UVIJEK BILA VELIČANSTVENO ZAPANJUJUĆA – KRALI SU SVE NA VIDIKU

Hvala vam puno na ljubaznosti – kao i obično. Ništa se nije promijenilo. Dok sam radio pro bono publico- besplatno boreći se za sam život RBIH-a i Bosanaca, oni su vani krali sve što je bilo na vidiku. (Mi bi rekli- skidali zvijezde s neba)

Rad na RBiH i Bosance oštao me je 30.000 dolara koje sam izdvojio iz svog džepa za troškove. Osvojio sam na Sudu moja dvije baredbe Svjetskog sudu za RBIH protiv Jugosa. Novac za troškove sam uzeo sa svog bankovnog računa i stavio ga na moju “American Express Gold Card” (karticu) – imam sve račune ovdje u kancelariji. Na kraju mi je to vratila patriotkinja Bosanka koja živi u Kanadi podizanjem druge hipoteke na svoju kuću. Fab.

Njihova korupcija je uvijek bila veličanstvena i zapanjujuca kao i način na koji su je pravili . Zahvaljujući Vama, ovaj dan mi je počeo sa osmjehom. Možda će se Amerikanci umoriti od plaćanja svih njih?

Dakle, kada su me otpustili, da bi me diskreditirali, javno su me optužili da sam ukrao novac kao Advokata na Svjetskom sudu pravde za RBIH.

Nekada sam bio poreski advokat u jednoj od najboljih bostonskih korporacijskih advokatskih firmi. Sačuvao sve račune vetane za moj obranu Bosne. Tada sam tražio reviziju mojih računa kao advokat za RBIH. Nikad nisu nadgledali moj poreski dosije. Ali, i dalje mogu ako žele. LOL!

Fab, Penzionisani poreski advokat.

Zaredalo, nikad dobre čuti.

Na drugu obalu Modre rijeke, ode i naš Vahid Gačić poznatiji kao Car. Osu se biser-grana varcarska, bosanska, naša.

Bio mi je prijatelj, dosta vremena u životu smo proveli zajedno, pa mogu reći da sam Cara poznavao. Žao mi je Cara. S njim odlazi i dio mene, dio našeg rodnog grada, Bosne,  sportskog i kulturnog života kojim je obogatio sve nas, i onu bivšu, i ovu današnju državu. Car nam je razvijao ljubav za sportom, kulturom i umjetnosti, ulijeveo snagu i vjeru u naše sporske i umjtničke sposobnosti koje je znalački otkrivao i osplemnjivao.

Volio je sport.

Bio je odličan sportski riblovac, fudbalski trener, strijelac, glumac-amater, poredajte kojim hoćete redom, u svemu primjeran, ili superioran. Bio je svestran i bio je prispio u svako društvo, organizaciju, klub…

Služeći vojsku, ostao je bez ruke, ali nikada nije bio invalid, da pače bio je veći sportista od mnogo mlađih koji nisu bili hendikepirani, bio im je učitelj i uzor, ohrabrenje i podrška; za svakog je imao finu riječ, očinski savjet.  Od Cara se uvijek moglo nešto naučiti, i o sportu i o životu uopće. Znao je s ljudima, uvijek je u njima tražio i nalazio ono što je najvrijednije, često nevidljivo, zapretano stidom ili sputavanjem.  

Pamtim Cara kao strastvenog robolovca.

Bio je zaista ljubitelj rijeka i istinski zaljubljenik u prirodu. Obnašao je i funkciju predsjednika Udruženja sportskih ribolovaca našeg grada, bio je jedan od organizatora tradicionalnih ribarskih večeri na kojima se družio gradski svijet, igralo, pjevalo, veselilo.

Mene je počekom osamdesetih godina postavio za sekretara Udruženja sportskih robilovaca, mada nisam tada ni bio član tog Uudruženja.

„Bićeš, nejma veze! Trebaš mi!“

Sjećam se koliko je brige vodio o rijekama, kako smo zajedno sa Ninom i Šerkom, išli na vrelo Sane u ispod Donje Pecke i sijali riblju mlađ gazeći po brzacima rijeke. Dolazio bi tada kod mene u kancelariju u Općini, pa samo zajedno išli na banku podići honorar za čuvare na rijekama, platiti prispjele račune, obnoviti pretplatu na “Ribarski list.”.

Imao je izvanredni dar za pregovore, pravi diplomata, ali ne uvijek u bijelim rukavicama.

Poveo me na pregovore u Ribogojilište u Jezeru kada sam se zaista uvjerio ko je Car, kakav je kao pregovarač i koliko voli i brine o našim rijekama.

Ribogojilište je bilo u vlasiništvu „Elektro-Vrbasa“ Jajce koje je gazdovanjem hidroelektranama bio dužan svake godine obeštetiti riblji fond u rijekama o kojima se staralo naše Udruženju. Biva, od česte oscilacije vodostaja, trpi i ugiba riblji fond. S druge strane hastala, na tim razgovorima o visini obeštećenja sjedjeli su Fehim Saračević i Ismet Beširević, direktori Ribogojlišta  Bila je ugdona atmosfera u salonu Ribogojilišta, služena je fino pripremljena kalifornijska pastrmka koju je  ispekla uskusna kuharica Šaha, u cnoj tavi koja je godinama “zapicana,” zaštitni znak te kuhinje. Bilo je i drugih tava, novih, ali Šaha je tu najvoljela, riba ispečena u toj tavi – neponovljivog ukusa.

Car me lijepo predstavio našim domaćinima.

Nije mi unaprijed rekao koliku će odštetu tražiti, htio me iznenaditi.

Kada je predložio odštetu, ne samo da sam ga nogom gurnuo ispod stola, nego haman sam pao u nesvijest. Izvinio sam se Fehimu i Ismetu, šapatom pitao Cara da  nije pogriješio. Rekao je da nije i da ne brinem.

„Samo sjedi i uživaj!“

“Šest tona konzumne ribe i nešto mlađi!” ponoviio je na glas da bi me uvjerio.

Fehim I Ismet su pristali bez ikakvog pogađanja i natezanja.

Uskoro su stotine kilograma te ribe u Raskinoj vatrogasnoj cisterni stizale i ispuštene u oba jezera na Balukhani koja je pretvorena u ribarski džennet. Stotine i stotine kilograma ribe isporučene u su u gradske mesnice koje su postale prave ribarnice. Cijena ribe – simbolična. Čitav grad je tada mirsao na isprženu ribu.

Od novca dobijenog za prodatu ribu, od dozvola za ribolov na Balukhani, kupljena je mlađ i poribljen Vrbas, Sana, Ponor… Teklo novca ko rijekom za redovno financiranje Udruženja.

Kada sam počeo pronositi haber o šest tona dobijene konzumne ribe zaslugom Cara, u  prvi mah malo je ko u gradu vjerovao da smo napravili takav posao. Ustvari, napravio ga je Car, meni takvo što ne bi palo na pamet, bio sam samo statista, i sam iznenađen. Ali, Car je svugdje hvalio i mene kao svoga odličnog suradnika zaslužnog za taj posao.

Proveli smo mnogo lijepih trenutaka zajedno u prirodi, na obalama naših rijeka. Teferičili smo sa Ninom, Seljakom, Omerom, Šerkom, ef. Karagom. Bilo je šege, pjesme, finih razgovora, anegdota i udbudljivih priča. Car je bio veseljak u svakom društvu.

Tada je vozio “Škodu” – karavan čiji je gepek bio pun ribarske opreme;  gomila štapova, do pod pazuh duboke čizme, tronožac, kabanica… Kao izbjeglica okušao se kod sina Bernada kao ribolovac u Danskoj, a Bog zna umilsima je bio na obali Sane, Plive, Vrbasa.

Trenirao je naš fudbalski klub “Slobodu” u više “mandata.”

Tada je općinska kasa bila siromašna, teško je bilo sastaviti kraj s krajem, osigurati troškove prijevoza, kupiti kopačke, štucne, dresove, čaj i limun u svlačionici (moj rahmetli Otac je bio decenijama spremištar, moja r. Majka je isprva ručno prala dresove fudbalera i sušila ih na tenefu u našoj avliji…)  Car se uvijek znao izboriti za šaku novca više za “Slobodu,” Udruženje sportskih ribolovaca, KUD “Jedinstvo.” Sportisti, fudbaleri, strijelci, ribolovci imali su u Caru odličnog domaćina koji bi pred gostima osvjetlao obraz grada.  I, sva su ta društva ispunjavala su svoju zadaću sa više ili manje uspjeha. Car je bio trener, fudbalski učitelj, znalac, ljubitelj fudbala. Svakome je znao prići, i kad bi kritizirao, od Cara nikog glava nije mogla zaboljeti. Volio je svoj grad kao svoju dušu, volio je sport, kulturu, volio je ljude, građane, kojima nikad nije prilazio s predrasudama. Bio je humanista.

Osim što je trenirao fudbalere, Car je bio i vozač prvog „Slobodinog“ autobusa u čijoj nabavci je bio najzaslužniji. Iako bez ruke, bio je siguran vozač bez i najmanjeg saobraćajnog prekršaja ili nezgode, vozeću uskim makadamskim putevima punih rupa po Bosanskoj krajini tamo i vamo; tada se nije baš bilo lahko razmijeniti sa nadolazećim autom, a kamo li sa šticarom koji je vozio balvane. Kada bi autobus bio u kvaru, Car je ga je sam popravljao ili zvao upomoć majstora Ninu Mošunjca. Taj je autbus nabavila “Manjača” i Car je njime prevozio drvosječe u Čardak i tako besplatno dobijao autobus za prevoz igrača “Slobode.”

Bio je Car u nekoliko navrata trener i šipovačke „Gorice.“ Svjedočim da je u Šipovu bio ugledan, poštovan i cijenjen sporski radnik. Kada bi se sa Carem pojavili u tamošnjem Hotelu “Janj” ili na ulici, ljudi su ustajali iza stolova, prilazili mu i pozdravljali ga.

Jedno vrijeme smo proveli zajedno glumeći u Dramskoj sekciji KUD-a „Jeidnstvo.“ Uz Omera Zonića, Mehmeda Buhića, Omera Velića, Voju Đukića, Hasana Zulića, Azru Kesten, mlade glumce Edina Bahtijarevića, Asima Krivdića, Irfana Dedića, Ziju Đuzelovića i druge, uvježbavali smo komediju „Bujrum“ Derviša Sušića; igrali tu predstavu nekoliko puta u našem gradu zatim za radnike „Partizanskog puta“ u Bočcu, pa u Baraćima, Šipovu, Ključu, Bosanskom Petrovcu, krčili put Dramskoj sekciji ka statusu Amaterskog pozorišta, što je i postigla ekipa u kojoj je igrao Car.

Car je u „Bujrumu“ igrao jednu od glavnih uloga.

Sačuvana je jedna lijepa starinska slika ričkog tamburaškog orkestra u kojem je Car svirao gitaru.

Kakav je sportisata Car bio, posebno kao strijelac, neka posvjedoči posljednji pozdrav koji na Carevom Facebook profilu ispisuje Streljačka društvo “Target” iz Donjeg Vakufa na vijest o Carevoj smrti:

“Vahid Gačić Car… istaknuti sportista u svojoj sportskoj karijeri osvojio je preko 700 medalja.

U četrdesetak godina bavljanja streljaštvom postao je najbolji strijelac u invalidskom streljaštvu na širem prostoru, 11 puta prvak Jugoslavije, 29 puta prije rata prvak Bosne i Hercegovine, te poslije rata pet puta prvak naše države.

Bio je redovan učesnik internacionalnih takmičenja kao što su evropska, svjetska prvenstva i olimpijske igre 2000. godine na kojim je nastupio kao selektor reprezentacije.

U ime svih članova Sterljačkog sportskog kluba TARGET (Donji Vakuf) sa tugom i žaljenjem upućujemo posljednji sportski pozdrav našem Caru!”

Često smo zajdno sjedjeli u kafani Doma kulture. Na Kupres jurišaju i mrkonjićki junaci. Isprva bježe sa ratišta, ali priprijetlo im je, i na ratištu su, odakle dolaze i iživljavaju se nad mirnim građanima Rike i Zbrišća. Ratuju za “Malu Srbiju.”

Nepozvan, za hatsal nam prilazi Miloš Savanović i ni dvi ni tri, kaže:

“Dok Srbi ginu na Kupresu, vi Turci ovđe ispijate kave i smijuljite se!”

Kao opraen, skočio je Vahid Gačić Car sa stolice i dok se mašao za pištolj, opsovao mu četničku majku i nazvao ga psom. Dreknuo je na Savanovića, velikog provokatora i osobu bez imalo ljudskoga u sebi, četnika koji je svoje lice pokazao još dok je bio kominista.

Dok su neki kafaski gosti strašljivo hvatali šteku na vratima i napuštali kafanu, Car je vikao!

“Nismo mi poslali Srbe da ginu na Kupresu, nego četnici kao ti!”

Jedva smo smirili Cara da ne upuca provokatora. Nisam do tada znao da je Car tako hrabar.

Sreli smo se prvih dana po oslobođenju Donjeg Vakufa. Bili smo u Obrcima, pokazao mi je mjesta gdje su mučki pobijeni naši sugrađani četničkom zločinačkom rukom. Posjetio sam ga u Zenici… Kratko vrijeme nakon tog genocida u Oborcima, Car je spremio svu dokumentaciju za sud. Na osnovu te dokumentacije, mogli su biti odmah osuđeni i nalogodavci i ubojice,  ali taj zločin još uvijek nije pravosnužno okončan; dok ubojice ne budu kažnjene, nevine žrtve našeg grada neće imati smiraj. Svoju dokumentaciju Car je uredno odmah poslao u Sud BiH u Sarajevu gdje je decenijama skupljala prašinu u fioci neodgvoornih sudija.

Pa i pored svega Car, humanista kakav jest, prešao je preko zločina naših doskorašnjih sugrađana, loših momaka iz iste ulice ili mahale, koji su dosta jada i čemera zadali mirnim i nedužnim, što sam mu zamjerio.

Bio je angažairan i oko smještaja varcarskih izbjeglica 1995. u Sanskom Mostu, Bugojnu, Donjem Vakufu, gdje je i sam našao novi dom, utočište i prijatelje, sugrađane koji su ga znali cijeniti i poštovati, koji danas žale za njim.

Volio je svoju obitelj, brinuo se o čeljadi kao brižan otac i glava obitelji. Volio je svoju snahu Almu, koja je ubijena u saobraćajnoj nesreći u Danskoj. Zaklinjao se u Almu, bio ponosan što ima takvo čeljade u svojoj kući, bio zadovoljan da se njegov sin Bernard usrećio čime je krunisano višedecnijsko prijateljstvo Vahida Gačića Cara i njegovogž prijatelja Šerifa Šerke Darkulića, fotografa. Njegova supruga Fata, rodom Bašićka, Ričanka, umrla je iza rata, Car je nikad nije prežalio, također ni Dinku, Almu…

U Donjem Vakuf je živio sam u prostranoj kući; ljutio se na me što ne dojdem na konak kod njega.

Svoju neizmjernu tugu za svojima, ali i za svim koje je poznavao, ponio je sa sobom u mezar koji će, pretpostavljam, biti pokraj Alimnog u Pruscu.

Volio je ljude, neizmjerno. Bio je Car humanosti. Volio je i moju obitelj, a sa mojom Almom je bio prijatelj, svake godine prvi joj je čestsitao rođendan. (I Alma mi javlja maloprije da Car nije više među nama.)

Nije među nama, ali Vahid Gačić Car nije ni otišao, niti će ikad otići iz naših sjećanja. Živjeće u nama uspomena na njega, dok smo živi.

Rahmet Ti duši Care! Lahka Ti prijatelju crna zemlja bosanska, prusačka!      

Moja učiteljica Mitra Kostić Cana umrla je 24. novembra u devedeset petoj godini.

Nedavno je umrla i  Zehra Delić, Mašić rodom , Mitrina učenica koju također žalimo. U novembru je također umro i naš rički susjed Sulejman-beg Bahtijarević.

Šta je naš grad bez Zehre Mašić, bez Mitre Kostić, bez Sulejman-bega…

Tužan sam i danas u tuđini u Canadi.

Od jučer se u Windsoru tvrdi zima, prognoze kažu da bi moglo napadati i do trdeset centi snijega. Nije plaho studeno, s vjetrom tek minus deset, toplo je u našoj sobi. Ali, meni je nekako studenije oko srca ovih dana, a jutros baška. Fale mi moji fini sugrađani, učiteljica Mitra, školska drugarica Zehra, susjed Sulejman-beg Bahtijarević.  

Moju učiteljicu Mitru sam zadnji put vidio pred Bajram krajem juna 2017. Tada sam na svojoj Facebook stranici ostavio ovaj zapis, uz sliku zumbula!

MOJA UČITELJICA MITRA ČESTITALA MI BAJRAM                                       

Krenem pred akšam kod zeta Jusfufa u Donju mahalu; samo što sam parkirao auto pod pendžere njegove kuće, a nepoznat ženski glas me doziva:

– Ibrahime!

Obazrem se, kad sa balkona stambene zgrade preko puta maše mi jedna gospođa. Pogledam, bolje, kad ono moja učiteljica Mitra Kostić. Učila me prvim slovima, čitanju i pisanju, zemljopisu, od prvog do četvrtog razreda, vaktile.

Obveseljen iznenadnim viđenjem, pitam svoju učiteljicu za zdravlje.

– Hvala na pitanju! Meni je preko devedeset godina, a ne treba mi ničija pomoć. Krećem se, ne treba mi štap.

– Bravo! – kažem i podgnem u vis palac!

Velim svojoj učiteljici kako se uvijek raspitujem za njeno zdravlje kad god sretnem njena sina Milorada. Zna. Zahvaljuje. Milorad provodi ljetnji odmor u Varcaru, uz svoju majku, ali i sa šarenim društvom koje se okuplja pred Mehmedovom “Konobom,” svaki dan, kao po nekom nepisanom, ali uhodanom ritualu.

Drago učiteljici Mitri da je nisam zaboravio. A – i kako bih…

– Je li sutra Bajram? – pita me moja učiteljica.

Kao nekad njen prvoškolac, odgovoram kratko i jasno:

– Jeste.

– Neka ti je sretan Bajram!

Lijepa čestitka i draga.

Moja učiteljica mi je uljepšala zadnji dan Ramazana i razgalila srce pred Bajram.

***

Nešto kontam – zajedno sa našom učiteljicom Mitrom mogli bi uskoro 70. godišnjicu prvog razreda moje generacije proslaviti…

Dodajem danas:  Otperi nam se. Moja je učiteljica je na drugoj obali Modre Rijeke.

***

Poslije tog Bajrama kojeg je uresila i moja učiteljica Mitra, sretnem njena sina Milorada, zahvaljuje mi se na ovom zapisu. Priča mi, a bilježim po sjećanju.

„Prepao sam se za Mamu. Kucam na njena vrata, ne odaziva se, ne otvara. Pomislim na ono najgore. Raspitujem se kod komšija… Kad ono,  Mama u frizerskom salonu, sređuje frizuru…“

Kao mlada osoba, kao varcarska snaha koju je u naš grad za ukras svojih dvora i našeg grada doveo Dušan Dule Kostić, bankarski službenik i direktor, Mitra je bila prava ljepotica, u Rici bi rekli „lipa ko nagorska vila.“ Stasita crnka, lijepa u licu, bujne crne kose, uglađenog držanja, ukrašavala je našu školu, naš razred i naš grad.

Rodom je iz Čačka.

Spominjala nam je ponekad da joj je otac bio željezničar, da su za njemačke okupacije pod moranje imali podstanara nekog Nijemca. Nije ih dirao. Kada bi o tome pričala, kod mene se ponovo budio strah od Nijemaca, ali je djelimice i nestajao kada bi Učiteljica rekla da ih taj Nijemac nije dirao. Vodila nas je u kino gdje smo kolektivno gledali i partizanske filmove u crno-bijeloj tehnici, mrzili Nijemce, osim onog koji nije dirao porodicu naše Učiteljice…

Učiteljica Mitra je bila omiljena.

Kao izraze naše đačke ljubavi, a bogme i strahopoštovanja, donosili bi joj s jesni – neko šaku oraha, neko pregršt šljiva, neko jabuku ili, krušku. Na njenoj katedri bi tada narasla velika šarena hrpa raznobojnog voća, nalik na Oruglu. Divili smo se i ponosili tim darovima i mi njeni đaci, ushićena je bila i naša Učiteljica. Često bi odlazila po učiteljicu Momirku i iz susjedne učionice dovodila je u naš razred, pa sa radošću i ponosom pokazivala joj naše darove. Niko, valjda niko, nije volio svoju učiteljicu kao tada mi našu Mitru. Kada bi nas neko pitao ko nas uči, s ponosom smo izgovarali njeno ime. Važila je i u školi i u našem gradu kao uzoriti i poštovani prosvjetni radnik.

Učila nas je po nastavnom planu i programu, velika i mala slova, štampana i pisana, dva više dva, pokazivala nam prstom kroz pendžer Grabež i Lisinu, a na zemljopisnoj karti Maglić, ali učila nas i na primjerima iz svog života predano i sitematski, temeljito i znalački. Mnoge lekcije pamtim i danas. Upute o lijepom vladanju u školi, na ulici, kod kuće učio sam, kao i moje školske drugarice i drugovi, od Mitre, nosim ih kroz život kao norme, ne odstupajući od njih. Uz roditelje i Dida, Mitra je oblikovala moju ličnost. Često mi naumpadaju njene riječi i savjeti, pa ispravljam svoje ponašanje, čak i pod stare dane; dileme pokušavam riješiti pitanjem samom sebi; „Šta bi u ovakvoj prilici rekala rahmetli Majka, Otac, Did? Kako bi postupila učiteljica Mitra.“

Sjećam se priče o poštenju, a za primjer je uzimala ljude u Danskoj. Priča Učiteljica, sjećam se kao da je jučer bilo, a ne prije šezdest i osam godina.

„U Danskoj možeš bez brige i straha ostaviti kofer ili bicikl na ulici, tu ćeš naći i nakon mjesec. Niko ih neće ni dirnuti…“

Slova i brojeve pisali smo u prvom razredu pisali grafitnom pisaljkom na tablicama koje su tek u drugom razredu zamijenjene pravim tekama (sveskama!). Učili smo prvo ćirilicu kojom je bio odštampan i bukvar. Kada neko od nas ne ispiše zadaću, pokušao bi se zamuckujući, neuverljivo pravdati Učiteljici kako mu se „izbrisalo“ dok je tablicu priljubljenu uza se, nosio u školu. Uz tablicu je visila mala spužva koju smo kvasili i ispirali vodom. S jedne starne  tablice bile su crvene tanke linije kako bi u redovima nizali svoja kvrgava slova i brojeve, da bi na onoj strani bez linija crtali, pa i motiv “mrtve prirode” – voće na njenoj katedri koje smo joj darivali. S proljeća smo brali po Vinogradu prve strukove drimovca i donosili kitice tog cvijeća svojoj Učiteljici.  O uskrsima, Učiteljičina katedra bi se zašarenila jajima…

U drugom razredu imali smo baška teke za lijepo pisanje, u široke i uske linije ispisvali bi slova, riječi i rečenice; sve je moralo biti po datom kalufu, slova jednako nagnuta na desnu stranu, podebljana gdje treba. Pisali smo držeći u ruci držalo s perecem koje smo umakali u tintu koju smo u četvrtastim bočicama donosili od kuće i stavljali u za to određena izdubljena mjesta ne klupama. Nehote bi prolili tintu na klupu ili teku, ponekad bi to uradio neko ko je sjedio u ispred, pa se naglo okrenuo i laktom oborio bočicu. Ruke su nam bile obojene plavom ili crnom tintom, o jesni i od koljuge oraha. U lijepom pisanju nisi smio griješiti, jer nije bilo načina grešku ispraviti. Nije bilo dozvoljeno ni pogrešno ispisanu riječ precrtati. Lijepo pisanje nam je zadavalo muku; bili smo sretni kada bi nas Učiteljica pohvalila za krasnopis i ocijenila dobrom ocjenom uz svoj monogram “MK” crvenom tintom kojim je podvlačila i naše greške.

Mitra je znala da smo uglavnom sirotinja, a sirotinju smo osjećali na svojoj koži baška mi iz Rike. Za tu sirotinju ričku i varcarsku,  znao je i predsjednik Amerike Truman koji je slao obilatu pomoć našoj državi, pa i našoj školi i našim roditeljima. Na kartonskim kutijama bile su nacrtane dvije ruke pri pozdravu, iznad nekoliko zvijezda u poluluku. Crnim kripnim slovima pisalo je „Care.“ Ostala u sjećanju Trumanova jaja. Do nas su stizala u prahu, naši u kući su znali kako ih razmutiti s vodom i ispržiti ćimbur (ćilbur!) u tavi. I mlijeko je stizalo u prahu, dijeljeno nam je u školi, odnosili smo ga kući. Razmućeno u vodi, ugrijano na šparetu na drva, davalo nam je snagu…

U našoj školi, zgradi podignutoj za vrijeme Austrije, koja se nalazila ispod Bolnice koja je također ozidana u to doba, na školskom odmoru podvornici bi nam iz velikih konzervi kašakom vadili, pa mazali nešto poput žutog sira (cedar?) ili putera – na kriške kruha koje bi ponesi od kuće. Taj namaz, pogotovo na kukoruzi, bio je meni prava poslastica. Kasnije su nam dijeli i kruh, a poslije – ništa.

Kad pojedeš u slast krišku kruha, kokuruze, sa tim američkim žutim ukusnim namazom, dobiješ snagu, poboljša ti se raspoloženje, pa si horan i za igru u školskoj avliji dok traje odmor, i za nastavu kod učiteljice Mitre. Nekako živneš, pa eto!

Naša školska drugarica Anđa Kukilova bi nas učila raznim igrama s pjevanjem. Igrali smo se

„Pčela.“

Pitaš dok žmiriš naslonjen na ruke ne školskom zidu:  

„Ko to tuda tapa?“

 Odgovor: „Ja kume, ja!“

„Nemoj poksrast ćela!“

„Neću ne do bog!“

 „Otpo t’ rog!“

Grupa djevojčica u kojoj je glavna bila Anđa Kukilova, koja je stasom nadvisivala i đake u četvrtom razredu, bla visoka haman ko i naša učiteljica,  uzvkivala bi, a druga bi grupa djevojčica   

„Jelenečine!“

a druga grupa bi odgovarala:
„Bajramčine!“

„Koga ćete?“   

Kad zazvonilo, igre su prekidane, pa samo kao na jagmu, utrčavali bi u našu učionicu, jagmili gdje će ko prije sjesti, iako samo imali svako svoja mjesta. Žamorili bi, šiljkali se; malo zatim pojavljivala bi se naša Učiteljica i tada bi nastajao tajac. Uskoro si mogao vidjeti šumu podignutih ruku i ono „Mom ja!“ kojim smo se otimali ko će bolje odgovoriti na postavljeno pitanje naše Učiteljice.

Nakon odmora, počinjao bi treći čas, obično posljednji toga dana, rezerviran za pjevanje, crtanje, ručni rad ili fiskulturu. Kada bi uz našu Učiteljicu pjevali, kroz otvorene pendžere naše bi se dječije horsko pjevanje („Po čumama i gorama“) moglo  čuti dalje i od Senjina dućana, od Nine Mošunjca radnje, haman do Rike ili Zborišća, u Ćorića mahalu.

Ko sretniji od nas kad nam Mitra uz onaj svoj monogram „MK“ crvenom olovkom upiše u teku dobru ocjenu, ko radosniji od nas kada zazvoni zvonce i oglasi kraj školskog dana! Trčali (letili!) smo kući, ganjali jedni druge, neko bi nekoga i cegerom ili torbom sa knjigama „pomilovao“ po leđima, pa taj i zaplači ili uzvrati, ali sve je to igra, nejma ljutnje… Jednom sam od radosti bacao svoju kapu u vis. Eh, kapa je pala slučajno na glavu Alije Buhić.

 Sutradan je u školu došla Alijina Mama i prijavila me.  Tužila se; Alija nosi naočale, ne vidi dobro, često je boli glava, uši, pa sad, povrh toga sada i bol od moje kape koja joj je pala na glavu. Helem, ode Alijina Mama kući, a mene moja Učiteljica predase, pa mi opali desetak šiba po dlanovima, brujalo je od oštrog bola, pišnuo sam u gaće, ali nisam zaplako… Tada je liskova šiba koju su na dar Učiteljici donosili đaci iz Podorugle, Stupara ili Brda, takmičeći se koja je bolja, žitkija, bila vaspitno sredstvo koje smo i mi djeca smatrali sastavnim dijelom školovanja. Čak i oni koji su donosili šibe, znali su fasovati baš tim šibama.

Dolazili su i roditelji mimo roditeljskih sastanaka, ulazili na sred časa u učionicu i raspitivali se za učenje svoje djece. Mama Fahira Žerića  bi znala reći Učiteljici dok je Fahir u svojoj klupi pokušavao biti manji od zrna bibera!

“Ako moj Fahir ne sluša, ako ne uči, ako je vrletan, šibu u ruke učiteljice! Tvoje meso, moje kosti!“

Razumio sam da učiteljica ima dozvolu šibom prevaspitavati Fahira, kao i nas, ustreba li. Ali, tada nisam nikako mogao skontati šta znači ono, “Tvoje meso, moje kosti!”  I to što je govorila Fahirova r. Mama, bilo je izraz velikog poštovanja prema našoj Učiteljici, vjera da ona zna kako, ako i šiba ustreba, učiniti sve što je najbolje za Fahira, ne ljuteći se na Učiteljicu, nego na svoga Fahira. Roditelji su kao po nekom nepisanom pravilu vjerovali više Učiteljici nego nama. I, dok smo u školi, Učiteljica je imala glavnu zakondavnu, sudsku i izvršnu vlast. I Učiteljica i roditelji su nas dogonili u suru, zajednički, što često nije bio lagahan posao, ni njima, ni nama.   

Ako se dobro sjećam, ta kazna zbog bacanja kape uvis koja je pala na Alijinu glavu, bila je jedina koju sam fasovao od moje Učiteljice. Nisam bio odlikaš, bio sam vrlo dobar đak, istina vrletan, i danas ponosan što me zapalo baš da me uči učiteljica Mitra, zahvalan za njene četvrtice koje sam sigurno zaslužio. Kao nagradu za dobro učenje i vladanje, jednom sam iz Mitrinih ruku za poklon dobio jednu knjižicu od njemačkog pjesnika Hainea.

Ne mogu, u znak sjećanja na učiteljicu Mitru, a ne spomenuti i naše školske izlete kojima smo se baška radovali, skakali iz klupa od dragosti kada bi nam bilo rečeno da je ćemo narednog dana na izlet, molili smo Boga da osvane fin sunčan dan, kako nam se ne bi izjalovila radost odlaska u prirodu.  Ne ide se u školu, “izbisnićemo” se na nekoj livadi bolje nego u maloj školskoj avliji u kojoj je uvjek gužva, igraćemo lopte, “lončića” i uživati u hrani koju smo toga dana nosili sa sobom.

Obično bi nas vodili u Zelinu Kahvu, ali češće na jednu livadu kada se ono sa Privila krene prema Magajdolu. Na izlet smo išli u školskim redu, početak bi mu bio već u Zelinoj kahvi, a kraj pokraj Pravoslavnog groblja, dvoje po dvoje, onako kako smo ulazili i u školu; sa izleta vraćali smo se u grupicama, kad nam igre dodiju…

Sjećam se i okićene velike jelke uoči Nove godine u učionici, priredbe, recitacija, pjevanja, kasnije i Djeda mraza.

Nikad neću zaboraviti nošenje Titove štafete.

Nas bi zapalo nositi neku loklanu štafetu. Jednom smo bili raspoređeni na tridesetak metara udaljenosti jedno od drugog po onom starom putu s brda na brdo od Kasimovca pema Balukhani. Biće da je bila u pitanju štafeta sa pozdravima i rođendanskim željama  drugu Titu koja je krenula iz Baraća do bine na Kolobari. Avdo Dedić, stariji đak od mene, protrčao je sa štafetom  ne predavši mi je. Plakao sam zbog tog poniženja, prijavljivao Avdu sutradan Učiteljici.To preskakanje sam doživio kao veliku nepravdu, koju nisam nikad zaboravio.

Na kraju školske godine,  usmeno nam je Učiteljica saopćavala uspjeh u školi. Poslije su potekle đačke kartice obojene raznim bojama – bijela bijaše za propalice.

Helem, u Rici se dugo prepričavala anegdota, junak je r. Rakan, brat r. Zehre.

Na kraju školske godine, pokazao Rakan didu Šaćki bijelu karticu, a Did, nezadovoljan uspjehom kori unuka, on ko iz topa odgovara:

„Šuti Dide! Kakva je navala bila, jedva me i ova zapala!“

Mitrin muž (riječ „muž“ sam naučio od Mitre, u Rici je tada nisi mogao čuti, kao i mnoge duge nepoznate riječi, ali mi se njen ekavski, na moju ikavicu kojoj se tada podsmjehivalo i dobijale jedince – nije primio!) bio je Dušan Dule Kostić, potekao iz stare gradske obitelji sa Ključke ceste, kuća im bila gdje počinje put ka Kasimovcu. Bio je bankar. Pamtim ga i kao fudbalskog sudiju koji bi sudio prijateljske susrete koje je naša “Sloboda” igrala na Luci. Sudio bi i utakmice “Debeli – Mršavi” koje su odisale humorom. Dule je bio mršav, nosio je naočale, bio strog i energičan sudija, sudio je korektno, ali svoj publici ni on, kao ni svi suci svijeta, nisu mogli ugoditi. Trčao bi kao mladić i u kasnijoj životnoj dobi, svirao bi odsječeno i prodorno. Nije dopuštao prigovore, neumoljiv promijeniti odluku. Kažu da je bio dobar bankar.

Mitra bi ponekad dovodila u školu sina Milorada, koju godinu mlađeg od nas; posađivala bi ga u prvu klupu,  sa Marijom Matoković, Ljiljom Brkić, r. Suadom Tatarevič, Terezijom Baković…

Moguće je da je kasnije dovodila i mlađeg Dragana, moglo bi biti kada smo bili u četvrtom.

Sa Draganom sam bio u jako dobrim odnosima do pred rat, od tada se nismo više vidjeli. Zajedno sa doktorom Elezom, dr. Dragan je radio kao kirurg u jajačkom Medicinskom centru. Asistirao je dr. Elezu ži dr. Šehaliću, kasnije operrao i sam. Bio je uz dr. Eleza kada me jednom opreirao. I kao liječnik specijalista bio mi je pri ruci. Ponekad bi popili kahvu u nekom od kahvića, kod Tale čini mi se. Rado bi se sreli na ulici. Često bi tada kao pozdrav izrekli neku rečenicu iz pozorišnog komada ili skeča u kojem smo nekad glumili. I tada bi i glumili, kao na pozornici.To nam je bio pozdrav. Dragan i njegova gimnazijska glumačka ekipa znali su vjerno oponašati nas starije koji smo igrali u Sušićevom “Bujrumu.” Bio je duhovit, a meni je humor i na moj račun bio drag.

Milorada i sretnem svakog ljeta, na ulici ili kod Mehmeda. Iako Beograđanin odavno, nikad se nije odrekao Varcara, u prvom redu zbog zbog svoje Mame, Kostića, većinom na groblju, ali i starog šarolikog građanskog društva, u Konobi, na Balukhani, na ulici. Srdačan, upitan, razgovoran. Posljednji put smo se sreli nakon što što me njegova Mama, moja Učiteljica, obveselila čestitkom za Bajram. Vidio sam ga i u emsiji “Nikad nije kasno” kao prijatelja Mehmedovog i Jovanikog sina Saše koji ih je kao najbliži neko iz familije, bodrio u emsiji u kojoj je stigao do finala i pobijedio.

Bajramska čestitka moje učiteljice Mitre, samo je jedan u nizu dragocjenih darova koji su oblikovali moj život.

Da li slučajno ili ne, i sam sam postao učitelj. Tome se veselila i moja učiteljica Mitra, a I Vojo Banjac.

Učeći djecu u Liskovici, imao sam na umu mnogo toga što me baš naučila moja učiteljica Mitra Kostić, Učiteljica moga života.

U ono malao stvari koje su moji ponijeli bježeći iz Varcara jedna je fotografija učenika II razreda školske godine 1955/56. učiteljice Mitre. Za uspomenu i dugo sjećanje!

Pokoj Vam vječni učiteljice Mitro!

Na ljeto, na grob moje Učititeljice spustiću kiticu cvijeća, kao nekad na njenu katedru.    

Windsor, ON, Canada, 1. decembra 2020.   

Top of Form

Napiši komentar

Milan Tegeltija, predsjednik Visokog sudskog i tužilčkog vijeća, ponovno je dospio u žižu javnosti nakon objavljivanja prepisa snimka telefonskog razgovora u kojem otkriva plan kako namjestiti mogući izbor sestre sutkinje s kojom razgovara za sutkinju u Banjoj Luci, a da se pritom zaobiđu zakonske odredbe koje definiraju sukob interesa.

Gostujući u TV-emisji na privatnoj televiziji Senada Hadžifejzovića 27. novembra ove godine, Milan Tegeltija je drsko iskoristio pruženu priliku kako bi se opravo za ovaj kriminal, pa skandal u kojem je glavni junak, optužio je obavještajnu službu za nezakonito snimanje i montažu. Za svoju blamažu, pokušao je optužiti i SDA i Bakira izetbegovića, kao i Bošnjake same.

U objavljanom telefonskom razgovoru, Tegeltija kaže: “Ako se otvori negdje pozicija, tip Gradiška, Prijedor, p**ke materine, ovo, ono, šta je košta da bude tamo godinu dana i da je kasnije prebacimo ovamo“;“Ja sam Sanji rekao sve. Samo moramo biti pametni i taktično to odigrati“, govori Tegeltija svojoj sugovornici Milijani Buhi, članici VSTV-a.“ Riječ je o Buhinoj sestri . 

Pokušavajući se opravdati za svoj lopovluk, Tegeltija demantira samoga sebe, pa u spomenutoj TV-misji, kaže:

“Ne može ni da se imenuje u godinu dana, kako tamo kaže, (Tegeltija, op. I.H.)  jer moraju proći tri godine na jednoj poziciji da bi uopće stekao pravo da budeš imenovan u jedan drugi sud. Dakle, onaj koji je pravio tu montažu, to nije znao, a to znamo sasvim sigurno i ja i Milijana Buha i ja to njoj nikako ne bih mogao reći u kontekstu razgovora da se njena sestra imenuje u Gradišku, pa da mi nju prebacimo u Banju Luku. To se ne može izvesti.”

Tegeltija u telefonskom razgovoru tvrdi da se to može izvesti, a u tv-emsiiji, da ne može. Time sam sebe laže, ali pokušava slagati i obmanuti gledalište spomenute TV-emsije.

Sama biografija Milana Tegeltije je dokaz da je praktično moguće ostvariti da se neki sudija prebaci iz jednog suda u drugi, a da ne prođu zakonom predviđene četiri godine.

Citat iz službene biografije Milana Tegeltije objavljene na zvaičnom site-u VTSV:

Milan Tegeltija 

sudija Osnovnog suda u Banja Luci
predsjednik VSTV BiH
mandat: 7.2014. – 7.2022.

Milan Tegeltija rođen je 16. oktobra 1971. godine u Pančevu. Diplomirao je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banja Luci 1995. godine, gdje je položio i pravosudni ispit 1997. godine.

Nakon završetka pripravničkog staža 1997. godine obavlja poslove advokata u vlastitoj advokatskoj kancelariji. U periodu od 1998. do 2001. godine bio je sudija Vojnog suda Banja Luka, a potom od 2001. godine savjetnik Ombudsmana Republike Srpske. U martu 2004. godine imenovan je za tužioca u Okružnom tužilaštvu Banja Luka. 

Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine (VSTV BiH) je imenovalo g. Tegeltiju za predsjednika Osnovnog suda u Banja Luci u martu 2007. godine.

Za člana VSTV-a BiH ispred okružnih sudova, Višeg privrednog suda Banja Luka, osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova Republike Srpske izabran je u junu 2014. godine. 

G. Tegeltija je obavljao dužnost predsjednika Udruženja sudija u Bosni i Hercegovini, a također je dugogodišnji edukator Centra za edukaciju sudija i tužilaca Republike Srpske i Centra za edukaciju sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine. 

Sudije okružnih sudova, Višeg privrednog suda Banja Luka, osnovnih sudova i okružnih privrednih sudova Republike Srpske iskazale su povjerenje sudiji Tegeltiji ponovo ga izabravši za člana VSTV-a BiH u junu 2018. godine.” Kraj citata.

Malo jednom, pa su sudije RS izabrale “kolegu” lažnog sudiju i drugi put na mjesto predsjednika VTSV, što zorno odliskava satanje u sudstvu koje i samo krši zakone!

Pogledajmo sada kako stvari stoje oko izigravanja zakona da bi Milan Tegeltija zasjeo na ključnu poziciju VTSV, funkciju koja je jača o funkcije ministra pravosuđa. Neka nam za to posluži kao dokaz sama biografija objavljena na siteu VTSV, kao i napis iz “Oslobođenja” od . 3. marta 2020. pod naslovom, što je ustvari kopija teksta objavljenog na Blogu Borislava RADOVANOVIĆA: https://radovanovicborislav.blogspot.com/2020/03/hronilogija-kriminalizacije-sudstva.html

HRONOLOGIJA KRIMINALIZACIJE SUDSTVA; ZAŠTO DODIK ČUVA LAŽNOG SUDIJU TEGELTIJU?

Autor: Borilsav Radovanović

Pogledajmo sada kako stvari stoje oko izigravanja zakona da bi Milan Tegeltija zasjeo na ključnu poziciju VTSV, funkciju koja je jača o funkcije ministra pravosuđa. Neka nam za to posluži kao dokaz sama biografija objavljena na siteu VTSV, kao i napis iz “Oslobođenja” od . 3. marta 2020. pod naslovom. Hronologija kriminalizacije sudstva: Zašto Dodik čuva lažnog sudiju Tegeltiju? Autor je Borilsav Radovanović.

Povod za iznošenje činjenica o mutnim protuzakonitim rabotama koje su prethodile izboru Milana Tegeltije na mjesto predsjdddnik VTSV je najava “Izvršnog komiteta SNSD-a o odbijanjeu prijedloga zakona o prestanku mandata aktuelnom sazivu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV). Predstavnički dom državnog parlamenta izglasao je zakon poslanika Dragana Mektića, ali volja Milorada Dodika mora se ispoštovati u Domu naroda.

Nema razumnog obrazloženja zašto je u interesu srpskog naroda očuvanje aktuelnog saziva VSTV-a, posebno uz činjenicu da se ovo tijelo podjednako ogadilo svim građanima i narodima Bosne i Hercegovine. Istinu znamo: sve se svodi na lične interese kriminalaca koji vode poslušničke i nefunkcionalne institucije.

No, da bi javnost imala potpunu sliku moramo poredati određene činjenice onako kako su se hronološki materijalizovale. Tek ovakvim prikazom vidimo pravo lice društva u kom smo primorani živjeti.

Priča kreće od rodonačelnika kriminalizacije sudstva – Želimira Lepira i Milorada Novkovića. Skandaloznu oslobađajuću prvostepenu presudu iz 2005. godine, sudije Spasena Kelemana, mogle su potvrditi samo sudijske bitange veće od njega. Lepir i Novković grubo su pogazili zakon i silu dokaza o preko tri miliona nezakonito potrošenih budžetskih sredstava.

Iz prvostepene i drugostepene presude jasno se vidi kako je naš neprevaziđeni revizor Boško Čeko zadokumentovao Dodikov kriminal iz prvog premijerskog mandata. Zato i jesu sramne i skandalozne oslobađajuće presude Kelemana, Lepira i Novkovića. Čuj, miševi pojeli zapisnike sjednica vlade!?

Elem, ključna šteta po državu i društvo nije u tome što je Dodik nekažnjeno podijelio tri miliona maraka, pa čak ni što su budžetska sredstva protivpravno data tadašnjim nosiocima pravosudnih i bezbjednosnih funkcija. Narodski rečeno Dodik je potkupio pravosuđe i policiju.

Esencija problema leži u kasnijim političkim posljedicama. Milorad Dodik na bazi ove krajnje skandalozne presude vraća se na premijersku funkciju. Takvo pozicioniranje ne bi bilo moguće da su rodonačelnici pravosudne mafije Lepir i Novković ukinuli Kelemanovu prvostepenu oslobađajuću presudu, a šta su po zakonu i pravilima struke morali učiniti.

Normalno, po povratku na vlast Dodik svoje zaštitnike pozicionira tako da više nikad ne dođe u sličnu situaciju. Lepir ide na funkciju Glavnog okružnog tužioca u Banjaluci, a Novković je tek posebna priča. Prateći biografiju Milorada Novkovića dolazimo do suštine današnjih problema.

Ubrzo po donošenju sporne presude Novković karijeru nastavlja u VSTV-u, gdje postaje i predsjednikom tog tijela. Tim činom Milorad Dodik postaje “siva eminencija” budućeg pozicioniranja svih sudija i tužilaca Bosne i Hercegovine. Tako i nemoguće postaje moguće!

Kako funkcioniše VSTV pod Novkovićevom “dirigentskom palicom” najbolje vidimo iz primjera aktuelnog predsjednika tog tijela – Milana Tegeltije. Po pitanju izbora i imenovanja predsjedika suda zakonodavac je više nego jasan.

Za predsjednika suda može se imenovati samo neki od sudija tog suda i to onaj sa dokazanim kompetencijama za rukovođenje sudom. Ponavljam, samo već imenovani sudija nekog suda može biti izabran za predsjednika suda.

Ukoliko bi sudija nekog drugog suda aplicirao za funkciju predsjednika Osnovnog suda u Banjaluci njegova prijava zakonski mora biti odbačena. Kako je onda VSTV uopšte mogao razmatrati kandidaturu Milana Tegleltije i to sa pozicije tužioca? Njegova kandidatura zakonski je morala biti odbačena jer nije ispunjavala elementarne pretpostavke – da predsjednik suda može biti izabran samo iz reda sudija tog suda.

Kako je Milan Tegeltija sa tri i nešto godine iskustva na poslovima tužioca, bez ikakvih sudačkih kompetencija, mogao “dokazati” posjedovanje kompetencija potrebnih za upravljanje sudom? Čak nije imao ni obligatornih četiri godine radnog iskustva na datim poslovima, pa je morao falsifikovati dokumentaciju o nepostojećoj advokatskoj kancelariji.

Nakon nekoliko godina predsjednikovanja sudom, gdje je ostao upamćen samo po paljevini depozita suda, Tegeltija podnosi ostavku i to isključivo po unaprijed dogovorenom anganžmanu u VSTV-u. Opet imamo pokazatelj teškog srozavanja sudijske funkcije u Republici Srpskoj.

Tegeltija je u VSTV izabran glasovima sudija iz Republike Srpske i u tom tijelu predstavlja kategoriju sudija. Problem je što Tegeltija u funkciji sudije nikada nije kročio u sudnicu, a kamoli sudio u nekom predmetu.

Sudije su, na sopstvenu bruku, povelikom većinom izglasale “kolegu” za kog im je odlično bilo poznato da nikad sudija nije bio. Onima koji su glasali za Tegeltiju bilo je znano kako se nezakonito dokopao funkcije predsjednika suda, a potom i kako je ostavkom “postao sudija” striktno zarad izbora u VSTV.

Možemo li nakon ovog čina govoriti o dignitetu sudijske funkcije u Republici Srpskoj? Koliko drže do struke pokazali su izborom ovog lažnog sudije kao svog legitimnog predstavnika. Takve stvari su moguće samo kada sudije znaju da je Tegeltija izabranik svemoćnog Milorada Dodika, a čijoj volji su očigledno odlučili kolektivno se povinovati. Tako stvari stoje!

Zašto Milorad Dodik ide na obaranje Mektićevog zakona? Kako je jednom na istu poziciju nametnuo lažnog sudiju Milana Tegeltiju, zar ne bi mogao ponoviti identičnu ujdurmu? Problem je upravo u ovakvim javnim ukazivanjima sramne i pravno neprihvatljive istine. Toga se Dodik boji i jedino šta mu je preostalo jeste obaranje zakona zbog “vitalnog interesa srpskog naroda”.

Javnosti je poznato da sam Tužilaštvu BiH podnio prijavu protiv Milana Tegeltije zbog korištenja lažne diplome pravnog fakulteta. Gdje je ta medijski bombastično najavljena Tegeltijina kontraprijava (nakon što tužilašttvo ispita vjerodostojnost diplome)? Jok, Gordana Tadić je prijavu sklonila i to iz vrlo jasnih pobuda.

Naime, prijavom sam ukazao i na prednje navode nezakonitih pozicioniranja lažnog sudije Tegeltije. Baš kao i u ovom tekstu, ali samo uz navođenje prekršenih članova zakona u postupcima izbora i imenovanja na funkcije. I stvar je vrlo prosta.

Ukoliko Tužilaštvo BiH pokrene istragu protiv Milana Tegeltije, a pogotovo ako ga formalno optuže, dolazimo do zakonske upitnosti izbora i imenovanja same Gordane Tadić i većine nosilaca pravosudnih funkcija u cijeloj zemlji. Gro sudija i tužilaca Bosne i Hercegovine postavilo je VSTV pod upravom Milorada Novkovića i Milana Tegeltije, a iz prednjega vidimo kakva kršenja zakona su činjena.

Nadam se da je iz predstavljenih činjenica jasno zašto Milorad Dodik nije spreman “raspakovati” probleme u pravosuđu – na kakve i sam godinama deklarativno ukazuje. Jedno je prosipati politikantstvo, a sasvim drugo otvoriti Pandorinu kutiju kriminalne sprege politike i pravosuđa.

Na kraju moram zapitati: je li nakon ovakvih objava jasno zašto pravosuđe Republike Srpske protiv mene kontinuirano pokreće postupke za krivična djela i prekršaje kakve je i teorijski nemoguće počiniti? Zašto me ovako brutalno i teško nezakonito godinama progone i obespravljuju? Da ne pominjem desetine disciplinskih postupaka, nezakonite suspenzije, policijsku torturu u režiji vlade, režimsko-medijsku satanizaciju i ino.

Mogu me nezakonito progoniti i obespravljivati koliko im drago, ali istina je samo jedna – našim institucijama dominiraju sluge Velikog Vođe, čije poltronstvo je neviđeno i u modernom svijetu neprevaziđeno.

Nije se lako suočiti sa sopstvenom degradacijom, ma kolike novčane iznose svakog mjeseca podizali sa bankomata. Posebice mislim na sudije, ako je pod taj pojam moguće podvestu puke pisare i izvršitelje jednoumlja. Ili je slaboumlje primjereniji izraz?” završava nesoporeni tekst Bosilava Radovanovića.

Činjenice govore o kršenju zakona i mućkama na osnovu kojih je Milan Tegeltija bespravno zasjeo na funkciju predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, položaja najmoćnijeg djelitelja pravde u BiH.

Imajući iza leđa Dodika kojemu niko ne može i neće ništa jer ga štiti Rusija, SDA, HDZ, Izetbegović, Čović. i pored silnih reakcija u zemlji i svijetu, Milan Tegeltija javno, kao i Dodik, poziva OHR i Inzka da ga smijeni ako smije i može.

Tegeltija proziva i Izetbegovića i SDA koji stoje iza te kako kaže montaže i koji mu zabijaju nož u leđa od kako je postavaljen za predsjednika VTSV . To je notorna laž, jer bez znanja i suglasnosti najvećeg sabotera pravde u nas Bakira Izetbegovića i SDA u prljavoj trgovini sa Dodikom – Tegeltija ne bi nikad sjeo na to mjesto, kao ni Osmanagić u OSU-u, koju sada Tegeltija također proziva. Dio toga pljavog muljatorskog tala je i “legitmini Hrvat” Dragan Čović. Svi su zaštitnici narodnih interesa, to jeste svoga položaja i džepa.

U daytonskoj ilegalnoj državi što sto je neko veći negator države, njenih zakona, veći kriminalac, lopov, primitivac i kabadahija, to je veći i bolje plaćeni Baja.

Kako je u toj nakaradnoj državi glavni Baja je Dodik, tako je i u sudstvu, glavni je Baja Dodik.

Ustajući u obranu svoga pulena Tegeltije u povodu najnovije afere, Dodik je zaprijetio da RS neće dati svoje kadrove: “Potpuno je nevjerovatno da se predsjednik VSTV-a, kao neko ko je na čelu pravosudnog sistema, bez ikakvog pravnog osnova ili sudske naredbe, kontinuirano, sistemski i nezakonito prati, snima, prisluškuje s ciljem montiranja nekih sadržaja koji služe za to da se on ukloni sa pozicije, jer ne odgovara nekim politikama.” Kraj citata. Dodik se inače nedavno javno hvalio kako njegove policijske službe prisluškuju opoziciju. Kada mu je zaprijetlia krivična prijava, rekao je da se šalio. Sada se ne šali. Ozbiljno prjeeti “političkom Sarajevu.”

Dodik koji drastično krši zakone direktno ili indirektno preko svojih poslušnika, kao i u slučaju izboraTegeltije za predsjednika VTSV, poziva se na zakone i ponovo dovodi u pitanje postojanje države, citat: “To pokazuje sav besmisao BiH kao države, a posebno besmisao BiH kao neke pravne države u kojoj se poštuju Ustav i zakoni”, naglasio je Dodik, dodavši da predstavnici RS-a očito nemaju elementarnu sigurnost u Sarajevu koju im garantuje Ustav.

Inače, Misija OSCE i međunarodna zjednica su nedavno ustvrdiili, citat: “Stanje u bh. pravosuđu je katastrofalno. “

Džaba!

Nama je za ostalo da trpimo Dodikov teror i u državi njenom u sudstvu, sve o trošku države. On nas teroriše uz sagasnost SDA i HDZ, Izetbegovića i Čovića. On dižu hampu jedni na duge da bi zavarali javnost, ianeč djeluju kao čvrst kriminalni tronožac.

U deytonskoj Bosni ono što je legalno, supsnedirano je kao Ustav RBiH, ono što je ilegalno kao daytonski ustav, važi kao legalno. Takav je i put Milana Tegeltije u najmoćniju stolicu sudskog sistema.