Zločin u Oborcima i dalje je nekažnjen. Zakletva  o istrajavnaju na pravdi – pogažena… 

Trinasetog septembra 1995. četnici su u Oborcima kod Donjeg Vakufa masakrirali 29 građana Mrkonjić-Grada – Varcar Vakufa – civila – muslimana i katolika.

Preživo je jedini Mehmed Heremić zahavaljujući bistrini svoga duha, svojoj hrabrosti i snalažljivosti.

Za razliku od svojih prijatelja i sugrađana, Meho je shvatio da će ih četnici strijeljati na pravdi Boga.

U zakrvavljenom, prijekom pogledu četnika koji je obilazio svoje žrtve pred masakr – ustaršene i nedužne ljude zbijene u potkrovlju stare Željezničke stanice u Oborcima – Meho je naslutio zločin, ali nije uspio nagovoriti nikoga da pokuša s njim bježati, čak ni onda kada su četnici počeli izvoditi ljude iz zgrade i kada su čuli rafale kojima su pokošeni u obližnjem školskom dvorištu; među masakriranim je i Mehin brat Adem.

Sve su to bili fini i pošteni građani, čestiti ljudi, dobri domaćini, uzoriti očevi, sinovi, braća.

Cijelo vrijeme agresije na RBiH i okupacije rodnoga grada, oni su kulučili SDS-ovskoj  civilnoj, vojnoj i policijskoj vlasti; radili su najteže i najponižavajuće poslove na takozvanoj radnoj obavezi. Tretirani su kao roblje. Mogao ih je svako pljunuti,  uvrijediti, opaliti šamar, ozlijediti, ubiti.

Krajem ljeta 1995. kopali su rovove za četnike na liniji prema Travniku. Isturali su ih na vatrenu liniju, kao i na Kupresu kada je stradao Dedo Dedić, ili prema Bugojnu.

Pred smaknuće, bili su zatočeni u potkrovlju zgrade bivše željezničke stanice u Oborcima nakon što bi pod stražom došli sa kuluka. Spavali su na podu, na prostrtom sijenu, u potpunom haosu i prljavštini, nemajući čestito ni vode, u uvjetima nedostinim ljudskog bića.

Prije smaknuća, tri dana nisu okusili ni kap vode ni mrvu hrane.

Kada su borci Armije RBiH pod komandom slavnog generala Mehmeda Alagića tog 13. septembra 1995. nezaustavivo napredovali sa Komara prema Oborcima i Donjem Vakufu, četnici su se na brzinu spremali za bježa niju – pokupili su oružje, hranu, opremu, pa nagarili prema Jajcu i Skender Vakufu, šumskim putevima. Za sobom su u hići ostavili i tenk, ali i dovoljno  vemena odabranoj četničkoj bratiji za masakr nad svojim robljem.

Desetak-petnaest vojnih plicajaca iz Donjeg Vakufa na čelu sa Đorđem Tanasićem su sa velikim zadovoljstvom napravili pokolj nad nedužnim civilima. Zasladili su  su na kraju s njima, “sa balijama i ustašama” – baš onako kako su to i obećavali! (Da su, pak, napustili svoj grad na vakat, da nisu vjerovali da im se ne može ništa loše dogoditi jer su nevini, možda bi ih danas poneko nazvao kukavicama, ali – bili bi živi!)

Kada su četnici pobili te nevine ljude, nestali su sa mjesta zločina ostvaljajući iza sebe stravičnu sliku, izamaskrirana i unakažena tijela rasuta po školskoj avliji, brda čahura okolo – očito ne žaleći municiju.  Pravda ih još nije stigla, a kad će, Bog zna!

Preživio je jedino Mehmed Heremić koji o tome strašnom zločinu svjedočio samo mjesec dana nakon masakr, kada ga je ovaj novinar posjetio u Zenici. (Inače, od novinara su skrivani mnogi podaci o ovom zločinu, pod izgovorom da je to za sud, a ne za javnost. Ti dokazi nikada nisu stigli na sud!)

Ovo potresno svjedočenje postavljeno na internet – još je jedno podsjećanje je na taj strašni i nekažnjeni zločin. Ova priča je inzistiranje na pravdi čija ruka mora stići zločince kako se zločin ne bi ponovio.

U filmu se pojavljuje i Rasim Heganović, tadašnji bezbjednjak pri Armiji RBiH, snimljen također odmah nakon masakra u Oborcima.

Heganović je s gnušanjem verbalno osudio ovaj zločin. Zakleo se da će pravda kad tad stići ubojice, među koje je svrstao i „mrkonjićku četničku bratiju“, neke prozvao i poimenice.

Heganović je svoju zakletvu za izvršenje pravde pogazio. Stoga, ova je priča danas i ovdje da se to Hegenovićevo krivoktstvo pokaže i dokaže.

Heganović je svoju zakletvu za pravdu bacio u blato pod noge mrkonjićkim četnicima. S nekima od njih, poput Dimitrije Jaslara Cace, Heganović pije i to ponajčešće u birtiji Duške Penić na ćošku Ćorića mahale i Kujudžinice,  na pola puta između Čaršije i Rike.

U društvu s Cacom, Heganović je bio i 13. augusta 2012. kada je pisac ovih redova i autor  ove filmske reportaže, mirno prolazio u svoju rodnu Riku, stari dio Mrkonjić- Grada – Varcar Vakufa, na razvalinu svoje rodne kuće i svoga života.

Za kafanskim stolom, na terasi, sjedjeli su i pili zajedno Jaslar i Heganović i još jedna osoba.

Penićka je bila na terasi.

I do tada je Jaslar ovog novinara verbalno napadao i provocirao. Jednom ga je provocirao zato što je objavljivao snimke četničkog divljanja prilikom pravoslavnog Božića 1989. što je bio nagovještaj četničke pomame, pa tako i pokolja u Oborcima. Drugi put mu je “išaretio” da je budala, ali ovaj novinar nije reagirao. Ali, svako ima svoje limite u trpljenju i svako ima pravo na samoobranu. Nužna samobrana niej kažnjiva, čak ni po zakonima genocidne RS!

Povod za novo provociranje Jaslar je našao u činjenici da se ovaj novinar sa svojim prijateljem Marjanom Hajnalom slikao sa zastavom Republike Bosne i Hercegovine pred Muzejem ZAVNOBiH-a.

Nakon verbalnog, Caco je krenuo u fizički obračun, ali se nije usudio, zastao je na korak razdaljine jer njegova žrtva nije ustuknula jer ga se nije bojala. Potom je Caco zažalio što svoju žrtvu nije ubio 1992. Rečeno mu je da to može uraditi “sada i ovdje”, jer je Jaslar  rastresao gaće nad nedužnim i nad nejači kada je  92.-ge nosio puščetinu po naselju Brkića bašta. (Btw: Tada su žena i djeca ovog novinara uz još devet civila, četnici držali kao taoce u novinarevom stanu u Mrkonjiću, čuvajući ih rarazmjenu za četnike koljače koji su jurišali na Jajce, pa zaglavili na Barevu. Prethodno ih je četnik tražio da ih pobije.)

Na mnoge uvrede i psovke, na potresanje mrtve glave, za što u Karajini glave frcaju, na uvrede među kojima je ona kako je novinar balija, Caci je najzad odgovreno da je on četnik – fašista.

Rečeno je tada: “Nije mi krivo što me četnik napada, ali mi je teško što šuti borac Armije Republike Bosne i Hercegovine.” Ali, reći nekome da je četnik, uvreda da je za Heganovića.

Heganović, koji je do tada šutke odobravao Cacine verbalne prijetnje i fizičke nasrtaje,njegove najgore psovke i uvrede, a na primejdbu zašto šuti, okrenuo se novinaru i doslovno rekao kako je ono slikanje sa zastavam pred ZAVNOBiH-om bilo “sranje” i provokacija.

Kao i pajdo mu Caco, on je ovog novinara nazvao kukavicom “jer je utekao iz Jajca; Caco s epohvalio kako bi novinara ubio da nije utekao, ali kada mu je rečeno da to uradi sada, popišmanio se.  Heganović je zaboravio kako je i on utekao iz Bilajca 1992.  Heganović je postao gazija, što nije sporno, a  novinar – kukavica, što također nije sporno, za Cacu pajdu mu. Ali, gazija je izdao zastavu pod kojom se borio i od koje prima lijepu penziju, novinar nije i neće nikada! Hrabar je i četnik Jaslar, mada je dao vatru tabanima u jesen 1995.

Ovaj novinar je odmah prijavio slučaj u Miliciju.

Nije teretio Heganovića ni zašto, ali milicija je inzistirala da je Hegenović Jaslarev suučesnik, dakle okrivljeni što je uvdeno i u zapisnik.

I ovaj novinar je u SJB Mrkonjić tretiran  kao oštećeni – svjedok.

Jaslar i Heganović su saslušani u birtiji Duške Penić. Nakon toga su se pohvalili riječima:

„Sredili smo Halilovića!“

Duška Penić im je rekla:
„Neka vas je stid i sram obojicu što napadate ni kriva ni dužna čovjeka.“

U svojoj izjavi koju je sinhronizirao sa Cacinom, Heganović je novinara, rođenog Varacarina, Ričanina, koji se nikada i ničim nije ogriješio o zakon, u Miliciji i na Sudu progalasio nepoželjenom osobom u rodnom gradu jer po njegovom nakaradnom i četnicima nakolnjenom mišljenju – kvari međunacionalne odnose. Širi mržnju!  U zapisniku stoje ove Heganovićeve doslovno prepisane riječi: „… Mogu izjaviti da sve osobe a naročito osoba kako što je gospodin Halilović koje potpaljuju nacionalnu mržnju nisu poželjne u ovom gradu a sve radi bezbjednosti svih građana Mrkonjić- Grada. Ukoliko bih imao bilo kakvih problema sa Halilovićem u vezi ove izjave napominjem da ću se lično braniti bez obzira na posljedice.“

Potpaljivanje nacionalne mržnje je širok, u ovom slučaju nedokazana i izmišljena tvrdnja koja je najbolje oružje hulja.

Očito je da je zastava sa ljilanima za Heganovića razlog za tešku optužbu. Jer, on je svoj rat s četnicima davno završio, pije s njima, pogazivši svoju zakletvu da će ih progoniti dok ih ne stigne ruka pravde.

Jaslar je izjavio u zapisinik: „Imam još izjaviti da Ibrahima Halilovića poznajem odavno i da je na početku rata djelovao nacionalistički i da je provocirao Srpski narod i pravio mržnju između Srba i Muslimana i po novinama pisao svašta o Srbima.“

Nema veze što za to četnik Jaslar nema ni jednog dokaza, ali njegove riječi kao Heganovićeve, bile su pravi mehlem i miliciji i sudiji. Mahinacijama milicije, Bog zna kakvim ružnim poslovima i trikovima, Heganović je od optuženog – postao svjedok. Novinar je od tužitelja-svjedoka-oštećenog – istim policijskim i sudskim postupkom proglešen optuženim (za remećenje javnog reda i mira).  Zahvaljujući sudiji Safetu Šljivi, svjedoku Rasimu Heganoviću, sud je novinara – mirnog građanina – koji se najzad pokušao verbalno obraniti, kao žrtvu stavio u istu ravan sa napadačem. Još nije kraj sudskom procesu. Tek je prvo poluvrijeme.

U svojoj izjavi Miliciji i na sudu, Heganović je „zaboravio“ ono najvažnije –  kako je novinar bezrazložno postao žrtva napadača, te da se samo u krajnjoj nuždi branio, što mu domaće i internacionalno pravo priznaje.

Hegenovićevo svjedočenje protiv pravde i istine, protiv ovog novinara, a na strani četnika kojim se on solidarzirao u Miliciji i na u Sudu  je jedva dočekano za montažu procesa. Tamo se ne sudi po pravdi, nego po klišeu – ako su se dvojica potukla, obojica su kriva, ako su se obojica posvađali, obojica su kriva. Nije važno ko je uzrokovao belaj. Ista kazna i za žrtvu i za počinitelja! (Pričao mi čojek u Mrkonjiću nakon što sam mu ispričao događaj u vezi sa Caocom i Hegenovićem: „E moj Aliloviću, ovdje su u birtiji kod ZAVNOBiH-a devetorica pretukli momka koji je završio u hitnoj u Banjoj Luci. Sud je istom kaznom kaznio i momka koji je jedva preživio, kao i njegove napadače. Čuvaj se ovih sudova“, rekao mi je!)

Takvima sudijama ne treba paravni fakultet.

Niko bolji i poslušniji u izvršenju tog prljavog i urotničkog posla u montiranom procesu od svjedoka Bošnjaka – borca ARBiH, kao i predsjednika Osnovnog suda, Bošnjaka – sudije Safeta Šljive.

„Sredili smo Halilovića!“

Tako misle i zadovoljno svi trljaju ruke, dok četnik Caco i borac Armije RBiH nazdravljaju jedan drugome u birtiji. Viđeni su i nakon rasprave na sudu, kao i mnogo puta ranije!

Pravda je i u ovom slučaju spora, ali ipak dostižna.

Što je najvažnije, od pravde se neće odustati, kao što je Heganović i kao što su mnogi drugi odustali u slučaju nevino pobijenih u maskaru u Oborcima, iako bi po prirodi stvari trebali biti u prvim linijama borbe za pravdu. U suprtnom, masakr sličan onom u Oborcima će se ponoviti, a napad na mirnog prolaznika ulicom, postati mačiji kašalj, uobičajeni i svakodnevna nekažnjiva praksa.

Potpisnik ovih redova i autor reportaže nikada se nije mirio se nepravdom, niti se krivo kleo, niti je lagao.

Dokaz za to je i ovo inzistiranje na pravdi za zločince u Oborcima, ali  i na ulicama Mrkonjića…

Bez izvršenja pravde, četnici će se još više osiliti nad mirnim građanima. Dodatan podstrek daju im i ovakve osobe kakvom se prikazao Rasim Heganović.

Svi moraju računati na to da se ovaj novinar neće ni  prepasti ni  ušutjeti i ustuknuti u borbi za pravdu – ni za hiljdu puta veću sumu od one šake maraka kojom su četničke vlasti kupile rodbinu ubijenih u Oborcima, a ni za piće, poput Rasima Heganovića.

Jednostavno, ovaj novinar nije na prodaju.

Najteža bitka za svijetle ideale – među njima i za državu RBiH, svoj grad i za Din – je ubiti četnika u vlastitoj glavi.

Nažalost, mnogi nisu svjesni ne samo četnika u svojoj glavii, nego četnika uopće – čak i onog s kojim sjede i piju za kafanskim stolom. Ako jesu, a rade to što rade, tim gore!

Ovo je dokumantarna reportaža o jednom opakom vremenu i zlim ljudima koji su počinili veliko zlo finim i nedužnim mješanima Liskovice i Vlasinja, te Bareva, oklnih sela i Jajca u junu 1992.

Gostoljubivi mještani Liskovice i Vlasinja su često dočekivali u svojim selima i u svojim kućama ugošćavali ljude za koje su vjerovali da su im prijatelji. Pokazalo se  da su bili gostoprimljvi prema svojim budućim napadačima i katilima koji su pojavili u uniformama srpske milicije iz Mrkonjića u maju i  junu 1992.  – i svim oružjima mučki napali ova sela ubijajući nedužne ljude, rušeći im kuće i bogomolje – uništavajući sve ono što su decenijama tekli i stekli svojim rukama, uvijek bivajući pastročad za mrkonjićku Općinu. Palili su ćak i hambareve, ubijali životinje, iz podruma iznosili rakiju. Kasnije su se zavratili u ova sela i opljačkali ih, pa porušili i spalili. Prisjela im je gozba na Barevu.

Na prste jedne ruke su se mogli izbrojati radnici iz Liskovice i Vlasinja koji su se zaposlili u  poduzećima ili ustanovama u Mrkonjiću.  (Jozo Jupek, Branko Škarica, Mujo Durek.) Nije ih moglo zapasti od Baraćana…

Pa ipak, ti su ljudi trpjeli nepravdu i šutjeli.

Zavrni bi rukave i radi od zvizde do zvizde na škrtoj zemlji. Brinuli se o blagu. Borili se da im čeljad nisu gladna, gola i bosa. Sa svojim susjedima su se uvijek dobro slagali i međusobno su se ispomagali, bez obzira koje vjere bili – uvijek Bogu se moleći.

Odlazili su u inozemstvo na rad u Hrvatsku i Sloveniju, Austriju, Švicarsku. Podizali svoja domćinstva, izgrađivali svoja sela!

Koliko držali, a i danas drže  do svojih gosta i do svoga gostprimstva – neka posluži i ovo svjedočenje.

Uoči dolaska svojih dragih dostova, kao i pred svadbe i pireve, pred bajrame, pred bodnju bikova…, vlasinjske bi cure i žene oribale o oprale kaldrmu i prostirale avlije ponjavama i  bosanskim šarenim ćilimima.

Kao učitelj, bio sam nekad i varen i pečen u haman svakoj liskovačkoj kući, zajedno sa pok. vlč. Markom Šalićem, svećenikom. Često smo posjećivali i Vlasinje. Upamtio sam ih kao dobre domaćine, vesele ljude, usprkos tadašnoj sirmaštini i zabačanosti…

Taman kada su malo dahnuli dušom, kada su se osovili na svoje noge, kada je do Liskovice i Vlasinja stigao asfalt, dovedena struja,…, kada je u Liskovici izgrađena nova škola, a u Vlasinju ambulanta i džamija, na ove ljude sručilo se zlo koje nisu ničim zaslužili.

Karakteristična je izjava Muje Praćalića koji kaže kako nije mogao povjerovati da je moguće takvo zlo koje je doživio od svojih dostova – jer da bi on prije ubio sebe nego drugoga, prije bi svoju kuću zapalio nego tuđu – ako bi bio primoran. Tako mogu razmišljati samo najmoralniji ljudi, Dobri Bošnjani.

I, nakon svega – Mujo kaže da ne mrzi, čak niti doktora Luku Čulića u kojeg mnogi upiru porstom kao krivca za zlo koje ih je zadesilo. Mujo bez imalo zlobe priča o poslijeratnom susretu sa Čulićem nadomak popaljenog i porušenog sela kada ga je doktor Čulić  ushićeno, kao da se ništa nije dogodilo, kao da nije ni luk jeo ni luk mirisao, upitao: “Gdje si Mujo!”

Vrativši se iz progonstva u svoje porušeno selo, Mujo Praćalić kaže kako to što su drugi uradili njemu, nije njegova nego njihova stvar; on nema ni trunka mržnje u sebi.

Nisu li to riječi  pravih Bogumila, naših zajedničkih predaka, nije li Mujo Praćalić istinski predstavnik svih Dobrih Bošnjana! Nažalost, niko nije odgovarao za nesreću, ubojstva, progon, paljevinu i rušenje u Liskovici i Vlasinju. Da pače, propaganda čini svoje – pa ispada kako su Vlasinjci napali same sebe, kao i Liskovčani, Jajčani,  Sarajlije, te kako je na Barevu nad napadačima izvršen zločin – kada su – nakon obilate gozbe, pijanke i šenlučenja – krvavo platili svoj krvavi pir. Čak su zločincima i spmenike dizali da bi umirili javnost i njihove roditelje! Ko progovori o tom zločnu, neprijatelj je srpskog narda, a neprijatelji  nisu oni koji su ga gurnuli u zločin, niti oni koji su ga počinili i koji ga jašu decenijama!

Kada su potekle bujice izbjeglica iz Liskovice Donje i Gornje, Vlasinja, Kovačice, Bareva, kada su unesrećeni ljudi pristizali u Podmilačje, tada sam bio gost-izbjeglica iz Mrkonjića-Varcara  kod fra Pere i fra Marka u Župnoj kući u Podmilačju, tako da sam bio u prilici vidjeti te unesrećene ljude, mnoge poznanike i rpiajtelje,  koji su – najčešće bez  igdje ičega –  napuštali svoja lijepa sela, svoj zavičaj, zaprepašteni krvavim pirom koje su im priredili njihovi dotadašnji patvreni prijatelji i dostovi. Mnogi, poput Muje, poželjeli su da su ubijeni, nego što se moraju potucati po tuđem svijetu.

Nakon što su banitelji Jajca u jednoj akciji iznenadili i razbili mrkonjićke četnike na položaju iznad Bereva odakle su danima tukli Jajce i okolinu – nakon zla koje su počinili u Vlasinju i Liskovici  – slučajno sam imao priliku obići Barevo, Liskovicu i Vlasinje i uvjeriti se u razaranja i pustoš, te u istintost priča izbjeglica.

O tome svjedoče video-snimci koji su vam na raspolaganju.

Dvadeset godina kasnije, opet sam se zavratio u meni draga sela među fine i gostoljubive ljude među kojima je mnogo mojih prijatelja i poznanika koji su se vratili na zgarišta koji na papelu ruševina i zgarišta obnavljaju svoja sela.

Radostan sam što se Lsikovčani polahko vraćaju i uz pomoć hrvatske Vlade i svojim rukama obnavaljaju svoje selo u koje masovno dolaze o Sv. Iliji.

Vlasinje je potuno obnovljeno, a gradi se i dalje; povratak je 110 posto – kako reče imam Vlasinjski Ahmed ef. Hadžić jer je natalitet u ovom selu veliki, pa izgleda da sada u Vlasinju ima više stanovnika nego prije rata.

Dopušteno mi je da se popnem na jedan od munara nove džamije koja se ne bi postdijela ni Stambola.

Prije dvadeset godina bio sam na munari zapaljene, tek izgrađene vlasinjske džamije.

Nikada neću zaboraviti taj strašni prizor paljevina i ruševena u pustom i tužnom selu. Kada sam se sredinom juna 1992. našao u zapaljenoj dažamiji u Vlasinju, tada sam tamo vidio i nagorene tespihe. Među njima bio je i jedan, rađen rukom nekoga Vlasinjca; bio je među onima koji su nagorjeli, ali nisu izgorjeli, pa sam ga ponio i godinama čuvao kao svoju hamajliju i simbol stradanja nedužnih ljudi, a posebno muslimanskog naroda.

Dvadest godina kasnije, pred mojim očima, sa nove munare –  potpuno je novo lice Vlasinja. Ni taj prizor neću nikada zaboraviti.

Vlasinje je danas dio jajačke Općine i živi slobodno.

Od Liskovice dijeli ga tzv. entiteska linija koju ni Liskovičani ni Vlasinjci ne priznaju, kao ni ja sam. Jer, prijateljstvo zasnovano na ljudstvu, na međuosbnom poštivanju i uzajamnom ispomaganju, na bogoštovlju – niko ne može zatrti, niti udariti međe među dobrim ljudima.

Sve to je  temelj Bosne koji sumo imali i koju, zahvaljujući ovim i ovakvim ljudima, Dobrim Bošnjanima – nećemo izgubiti.

Nikad!

***

Napomena:

Po već ustaljenom običaju – nakon iznesenih dokumenata u javnosti, pa tako i ovih video-snimaka o počinjenom zločinu nad nevinim ljudima, a po metodi zamjene teza – dugo godina sam predmet raznih ooptužbi i vrijeđanja.

Niko nije osporio ono što perom i kamerom pokazjujem.

Stoga mnogi pokušavaju osporiti mene kao osobu.

Da se ne bi zahmetili, evo priznajem kako sam JA, niko drugi, krivac za rat, jer sam zavadio narode bivše Jugoslavije i nahuškao ih  jedne na druge, naveo ih na zločin, genocid, progon, urbicid…

Priznajem kako sam JA i niko drugi – imajući na raspolaganju odgovarajuće planove, oružje i logistiku – izložio pogibelji i strašnom teroru stanovnike Mrkonjića – Varcar Vakufa – katolike i muslimane, te ih prislio da napuste svoja ognjišta; također priznajem da sam to isto učinio u Liskovici, Vlasinju, Barevu, Jajcu i svugdje gdje sam mogao i stigao, te da sam ta mjesta spalio i porušio. Opljačkao sam sve što mi je došlo do ruke, pa tako i svoju kućicu u Podšiljku koju sam potom zapalio, pa srušio. Pobio sam i neke u Bjelajcu koji su pokušali prigrabiti više plijena nego što ih od pljačke nakon “pada Jajca” pripadalo. Pohvatao sam komšije i psolao ih u logore na Manjaču, pljuvao ih kada bi ih dovozilo da se okupaju i vide svoje, dizao tri prsta, govorio im “balije” i “ustaše”. Ugledne građane natjerao sma da čiste čaršiju, da hrane krmad na ekonomiji kod Liskovice, tjerao ih na kuluk na izgradnji vodovoda do Trijebova.

Počinio sam i zločin u Oborcima nad Bošnajcima i Hrvatima!

Jer, ja sam mudžahedin, funademntalista (вундаменталиста) ustaša i četnik – zločinac kakvog majka nije rodila.
Kriv sam jer sam u godinama. Star. Ružan.  Neka me je stid i sram i zbog toga!

Kriv sam i za neimaštinu i bijedu koja je poslije rata pogodila sve narode i građane!

Priznajem da sam se silno obogatio na nesreći  naroda i građana RBiH. Nikad mi dosta para i vlasti.

Priznajem da me je stid izaći među ljude, a posebno me je stid što sam hodam ulicama po mom rodnom gradu Varcaru u kojem sam bez donacija i ičije pomoći obnovio svoj oteti i devastirani stan, te što sam ogradio svoj mali posjed u Podšiljku. Kriv sam što sam se opirao svakoj vrsti vrijeđanja, provokacije i napada.

Kriv sam za bijedu i neimaštinu koja je poslije rata snašla narode i građane. Kriv sam i što sam se preko svake mjere obogatio na grbačama usnesrećenih!

Na osnovu svega toga, lahko je zaključiti kako je i ova reportaža čista laž jer sam sve izmislio u svojoj glavi i sve to snimio i montirao kako bih podmetnuo svoja zločinstva nedužnim ljudima.

Naravno, sve ovo izneseno priznajem pod jednim uslovom – ako neko demantira i jedno slovo ili jednu sličicu iz ove  reportaže!

Reportažu o putu u Liskovicu i Vlasinje možete vidjeti otvaranjem ovog linka:

Zabilježeno u Frankfurtu početkom juna 1993.

U umjetničkoj galeriji „Hoeppner“ u središtu Frankfurta, kod Alte Oper – 27. maja (1993.) je otvorena izložba Mersada Berbera pod nazivom „Piero della Franceska – sjećaš li se Sarajeva“. Berber se predstavio  sa 60 slika iz svoga ratnoga Sarajevskog dnevnika.

„Kada sam se našao“, što ono Meša Selimović kaže „više ne u Sarajevu“, kada sam počeo crtati pod tuđim nebom i pod tuđom zvijezdom  Sjevernjačom, moram kazati da sam svoje uzvišene stvaralačke dane doživio stvarajući scenografiju predstave Gundulićeva „Osmana“ u režiji Georgija Para. Tada sam počeo sanjati jednog bijelog konja na nekom plavom nebu i neku curicu koja je bila među lutkama iz predstave „Osmana“. Čitava ova izložba je posveta bosanskom konjiću, sa onih nekih naših bosanskih ispaša, kojih sada više nema, ali kojih će biti jednoga dana. Mogući su i ti moji mali bijeli konji  sa makete iz dubrovačke predstave „Osmana“ – da i oni dođu na one naše meraje, one naše Bosne…“ reći će umjetnik o svojoj izložbi koja je otvorena do 10. jula.

„Kada sam se pripremao za ovu uzložbu, rekao sam sam sebi; neću početi sa teškim faktografskim detaljima tragedije Bosne i Sarajeva, svih tih gradova i sela tragosa bosanskog. Jer ja sam prije rata napravio veliku izložbu u Zagrebu, sa motivima čuvene hronike o Sarajevu Mula-Mustafe Šefki Bašeskije. Te mirakule, ta raspeta tijela, uopće jedno stradanje ljudskoga tijela, bila su tada moja tema. Kao da sam predvidio dolazeću katastrofu Bosne. Kao da sam predvidio „Splav Meduza“. Sva je ta izložba odsjaj ljudskog bola, neko pretkazanje onog strašnog što se danas događa kao posljedica zločinačkog mota kojeg je uzeo SDS da bi zločinačkom apokalipsom obilježio meni najdraže Sarajevo i meni najdražu Bosnu. Slikajući svoj ratni dnevnik, u meni se deslilo nešto pa nije pobijedio taj crni naturalizam koji je kao pretkazanje bio na velikim slikama inspirisanim Bašeskijinom hronikom“, kaže Berber i nastavlja:

„Pred rat ja sam punih šest godina radio svoju testamentalnu slikarsku temu pod nazivom „Odlazak u Skender Vakuf“. Kada sam zadnji put bio na Vlašićkoj visoravni, nešto mi je govorilo da zadnji put gledam Banju Luku, oca, majku, njene tapiserije. Pamtim Vlašićku visoravan, vjetar, prtinu, zavjetrinu punu snijega. Taj opus je opus slika bijele boje. Anđeoske, metafizičke bjeline. One su izgedale kao onaj red prekrasnih bijelih nišana pred Begovom džamijom koje sam gledao idući u kafanu moga prijatelja Piketa Mujkića. Jedan od tih nišana je nišan velikog bosanskog barda, pjesnika Mirze  Safvet-bega Bašagića koji je znao kazati; „Nama muslimanima opstati – znači pobijediti sudbinu“. Moramo imati nadu da će Bosna opstati. Ako ima Boga – i Bosne bi moralo biti. Bosnu bi trebalo zaštiti jer je ona, Bosna, najveći moralni prekršaj koji je savremeni svijet napravio. Sarajevo i njegovi branitelji, a to vrijedi i za Tešanj, Gradačac, Maglaj koji ovog trenutka krvari, opsjednuto naše Goražde, ispisuju priču o tragičnom mitosu, priču o veličanstvenim ljudima, vitezovima koji svoju Bosnu natapaju krvlju da bi sačuvali djedovinu.“

Ovo je uvod u razgovor sa velikim umjetnikom koji  svojim djelom dostojno predstavlja svoju zemlju Bosnu, čijim je pejsažima, ljudima, poviješču…, inspirirano Berberovo veliko umjetničko djelo.

Eurobosna: U tuđini, daleko do Bosne, danas živite, stvarate, otvarate izložbe. Treba li kazati da je tema i ove izložbe Bosna?

BERBER: Moja nova izložba koju ću napraviti do proljeća biće u znaku reinkarnacija nekih slika koje su, nažalost, ostale u Sarajevu, jednog od mojih najgrandioznijih opusa, a to je povratak i put u „Skender Vakuf“.

Naime, to je moj jedan testamentalan ciklus posvećen malom bosanskom konjiću koji iz šumskih revira izvlači drvo, a u suštini to je jedan kolaž o jednome trpljenju, jednom mukotrpnom životu na tim prostorima. Obilježen je jednim potpuno novim slikarstvom, bijelim slikarstvom, jer je čitav taj ciklus slikanje bijelog u bijelome. U čemu je stvar? Ja sam se zateko u doba velikih prtina, snjegova, na Vlašiću. Zapravo, te bijele krajiške visoravni, te prtine, obilježile su i pretvorile moje slikarstvo u nekakvu tišinu koja mnogo sliči i podsjeća na jednu od slika fra Gabrijela Jurkića na kojoj je jedna velika visoravan pokraj Livna, gdje fratri, ubogi franjevci, prolaze zavijani snijegom, odjeveni u svoje smeđe habite. Taj opus sam radio nakon skoro trideset godina profesionalnog rada poslije Akademije. On je sumarum mog iskustva o Bosni i njenom pejsažu. Jednoj sintezi onoga što sam ja smatrao da je habitus Bosne. Čak i ta gama koja provijava kroz bijelo, bež, boja je naših zobanica. To jedan vrlo škrti kolorit sveden, kao i sam život, na nekoliko osnovnih tonova i osnovnih elemenata. Jedan vrlo reduciran kolorit, tako da nema ništa od onog klasičnog Berbera koji je imao simfonije plavoga, crvenoga, žutoga. Ovo je Berber koji slavi moguću pobjedu lijepoga nad silama tmine i zla. Taj trijumf  jedne nove, vjerovatno postmoderne estetike koja slavi dobrotu, a ne sarkazam ili zlo ili citate rata ili nasilja. Moja je izložba povratak u jedan raj, koji je, zapravo nekada bila Bosna.

EUROBOSNA: Odlazeći iz Sarajeva, Vi ste ostavili svoj golemi slikarski opus. Dio je zakopan, dio raznesen. Umjetnik, međutim, u duši nosi svoja ranija djela. U tuđini ćete sigurno imati priliku da neke svoje ranije slike ponovno oživite.

BERBER: Počeo sam jedan svoj intimni zapis pod radnim nazivom „Dnevnik jednog emigranta“. Kad sam sletio sa norveškim transporterom sredinom ljeta u Zagreb, ja sam osjetio da je bespovratno nestalo moga dragog Sarajeva, te panorame, zapravo onog okružja i onih prizora koji su činili moj život.  Kada je neko jednom ušao u atelje Degaa, pa ga je upitao: „Majstore, što će vam ti komadi zemlje, krhotine kamena, komadi stare malte?“, on je rekao: „Vidite, to su pejsaži Bretanje.“ To je bio moj prvi osjećaj koji sam imao dok sam radio „Osmana“. Kada sam sletio u Zagreb, imao sam u jednoj kesi četiri-pet dragih kistova. To je sve od instrumentarija u mom ateljeu koji se sastojao od nekoliko hiljada raznih alatki, dragih knjiga, moj cijeli opus koji broji oko tri hiljade slika, mojih ponajboljih platana. I da bude paradoks još veći, ostala je u Sarajevu jedna od tih velikih slika, „Splav Meduze“, posvećena francuskom slikaru Žirakou, koja simbolizira svu onu patnju. Tragedija, to je opće mejsto bosanske povijesti.

Nacrtao sam jednu prekarsnu djevojku, djevičanske, astalne ljepote koja u ruci drži taj bijeli anžujski ljiljan, simbol bosanske države, jedan časni simbol koji kroz sav ovaj vihor rata naši sjajni mladi borci nose. Ja im se duboko divim. Bosna je sada u jednom agoničnom, makabičnom stanju. Lomovi su oko nas, u nama, u dušama. Vijesti o Bosni su tako tragične, kao da dolaze iz devetog kruga Danteovog pakla ili sa gravira Dorea. To sam sjetio u gluho doba noći kada sam radio na „Osmanu“. Koliko sam naslikao dekoracija za prvi čin, za kraljevski dvor, za Hrvatsko narodno kazalište – mogao bih prekriti stadion Dinama. Rad na scenografiji Gundulićevog „Osmana“ u režiji Georgija Paroa bio je za mene izlazak iz traumatičnog stanja. Kada sam se našao pribijen uza zid jedne male uboge sobice u Zagrebu, tada sam osjetio pustoš, rađanje tih malih bijelih konjića.

Prva slika koju sam nabacio na papir bila je posvećena jednome jutru iz mog ratnoga dnevnika u Sarajevu. Šta se to desilo? Ja sam taj dan saznao o strašnome pokolju u Foči. Proljeće je bilo, behar je počeo da grana nad Sarajevom, a zapadao je snijeg. Sve je bilo bijelo. Kao u onoj narodnoj „Snijeg pade na behar na voće…“ Sjetio sam se upravo tih riječi „Da si sretan, ko što si nesretan…“ Tog momenta, u tom snoviđenju, ja sam znao da će pored genocida biti napravljen i urbicid Foče. Oni ostaci povijesne Foče, u svoj svojoj slavi zanata, ja sam osjetio da će nestati. Ja sam, nećeš mi vjerovati, vidio sekvencu svoje buduće slike,  jedno bijelo bosnsko brdo nad Ćehotinom, jedno bijelo brdo, a na tom brdu zaputili se moji mali ubogi bijeli bosanski konjići i nose komade maltera išarane slikama sa Aladže džamije. Vidio sam te komade malte sa mihraba, sa vanjskih zidova, sa apside džamije. Kada je potvrđena vijest o tragosu Aladže, uz sav tragos fočanskog naroda, ja sam osjetio da se jedan stup moje babovine ruši poda mnom, kao da jednu nogu otkidaju sa antičkog torza. Na vijest o tom barbarskom rušenju Aladže, poda mnom se sve zaljuljalo.  Prva moja slika će biti metafizička vizija tih bijelih konja na nekom zamišljenom brdu, preko koga se promiču i nose ostatke mog davnoga ahbaba, prijatelja, kaligrafa, majstora, mimara, koji je nekada davno iscrtao Šarenu džamiju u Foči i posvetio svete zapise iz Kur'ana bosanskom narodu. Eto, to je moja prva skevenca moga homagea Bosne.

EUROBOSNA: Bosnu i dalje nemilosrdno žare i pale, ubijaju njen narod. Niko, pogotovo umjetnik, ne može ostati ravnodušan.

BERBER:  Ta Bosna je kao Španija koju je Piccaso nosio u svom srcu. I u slikama bosnaskih slikara kao što je Salih Obralić, koji je ostao, koji je borac na frontu, Safet Zec, koji slika negdje u Italiji, kao moj brat Omer koji je u Bolcanu. Oni će jednoga dana, kao naš veliki arhitekta Zlatko Ugljen, reinkarnirati veliku ideju Bosne. I bez obzira na to, oni slikali taj homicid i urbicid svih tih prelijepih bosanskih gradova, ona će biti nepresušna inspiracija talentima umjetnika koji izviru iz duše bosanskoga naroda. To je sigurno ono što kalašnjikovi ne mogu i neće nikada moći uništiti. Dok sam vodio svoj dnevnik u Sarajevu, ja sam u jednom magnovenju nacrtao oko dvjesta skica, crteža, ulja – koji su autentični dokumenti. Ja sam tog momenta naslikao šest staraca koji su stajali u nekoj zelenoj boji, goli, kao da ih odvode na neko stratište. Kao da stoje u nekom literarnom krugu pakla, ali pakao kao da nije pakao sa Danteovih gravira, već ima obilježje onog božanskog, onog zelenog što ga je Bosna imala u proljeće, kad sve ozeleni u Bosni, kad se zeleno prosto prelije preko brda i dolina.

EUROBOSNA: Kakva je daljna sudbina Vašeg Sarajevskog ratnog dnevnika.

BERBER: Te dženaze, slike su koje nosim iz Sarajeva. Gledao sam, ispred džamije, poredane tabutove sa poginulim našim momcima. Još je bilo beza, bijeloga platna, bilo je šifona u koje su bili umotani ti momci pred odlazak na zadnje mezarje, na Kovače, gdje su sahranjivani. Kada su ispraćana sedmorica mladića, kad je bila ta velika dženaza kraj Miljacke, pred Carevom džamijom bilo je složeno sedam bijelih tabuta; ta scena me je duboko potresla. Vratio sam se kući poslije dženaze i napravio jednu malu uljanu skicu: negdje u zelenilu Trebevića stoje oksid zelene kupole Careve džamije na kojoj je Isa-beg napisao jednu od najljepših poruka – da te zelene kupole šire misao i plemenitost islama, da je Sarajevo tekija putnika. Ispod tog zelenog bakra kupola Isa-begove džamije ja sam osjetio da stoji jedna pokopana mladost Sarajeva. Te skice je moguće preraditi u velike slikarske monumente. Osjećam da je moj dug da napravim svoju „Guernicu“ o Sarajevu i Bosni. Siguran sam da ću je i naslikati.

Jednoga dana, moj dnevnik, sav taj moj homage, dakle moja posveta, ljudska posveta Bosni, će progovoriti. Ona već sada vrije u meni i zapravo se već torzalno vidi ta jedna metafizička bjelina koja podsjeća na neko davno doba, na neke stare svečane bajramske dane, kad su naše kuće, naši bijeli duvarovi bili okupani nebeskom bijelom svjetlošću, a ta bijela svjetlost bila je protkana tom zlatnom carigradskom niti. To je uvijek ostavljalo i neki čudan zvuk koji će me, bilo gdje da putujem, pratiti kao tužna pjesma.

Razgovarao: Ibrahim HALILOVIĆ

Objavljeno u „Eurobosni“ br. 12, Frankfurt, 11. juna 1993.

PRIJETNJE IZ MRKONJIĆ GRADA POVRATNICIMA

http://marjanhajnal.wordpress.com/2012/09/22/150/

REZERVISTI PALE DŽAMIJE I KATOLIČKU CRKVU I UŽIVAJU U PRIZORU 

17.oktobar 1992. Subota

Jutro tiho, ali oblačno bez kiše.

Radni dan za nas. (Radna obaveza – kopanje kanala za vodovod do Trijebova, rodnog mjesta predsjednika SDS-a dr. Luke Čulića, op. pr.)

Bilo je sve mirno i tiho do 12:30 sati kada su se odjednom oglasili topovi sa lokacije Magljdol, sela sjeverozapadno od Jajca, malo bliže Mrkonjiću.

Bile su to jake i učestale paljbe i detonacije, a hici i su ispaljeni u pravcu Jajca i okoline.

Kako su padale svakih nekoliko sekundi, moglo se pretpostaviti da je tada ispaljeno na Jajce 1.200 do 1.450 granata za sat i po.

Danas su stigle cigarete na kanal na radnu obavezu, i svaki od nas ih je mogao kupiti ako je imao pare po cijeni jedne kutije od 220 do 380 dinara. Cigarete su veoma deficitarni artikl, pa su i skupe. Kada si prvo izbrojao pare, mogao si dobiti cigare. (Na švercu cigaretama obogatio se i Milorad Dodik koji je prozvan Mile „Ronhil“, op. pr.)

Cigarete je donio Lazo Šarac, direktor Komunalnog preduzeća u Mrkonjiću.

Kupio sam dvije kutije koje sam dao mome komšiji Šabanu Položenu koji do tada pušio osušene listove od oraha i šljive – zajedno.

Toga trenutka je svanulo pred očima onih koji su prvi put zapalili pravu cigaretu nakon dugo vremena. Pojedinci su izgledali kao da su popadali u trans, što ja nisam mogao povjerovati šta cigareta znači za pušača! Pošto nisam nikad zapalio cigaretu, nisam mogao ni znati, a ni vjerovati. Ali sam se uvjerio gledajući sada one koji su pušili. Znali su samo zapaliti cigaretu i povući dva-tri dima  i odmah je ugasiti, jer, kako kažu, ne treba vući mnogo dimova tako naglo da ne bi pali u nesvijest.

I danas se radilo puno radno vrijeme do 15 sati, kada smo krenuli kućama.

Po gradu se čuo samo pokoji rafal.

Noć relativno mirna.

Oko 22 sata smo pošli na spavanje.

18. oktobar. Nedjelja

Jutro. Nebo malo oblačno.

Kako je neradni dan, oko 10 sati sam otišao kod Miroslava Dujića na tranzitni put gdje je imao kuću. Prethodno smo se dogovorili gore na kopanju vodovoda za Trijebovo – da dođem njegovoj kući i da ispustim vodu iz centralnog grijanja jer je već bilo kritično zbog mržnjenja vode u cijevima i radijatorima.

Do njega sam došao pješice za oko jedan sat, pošto mu je kuća malo dalje, a morao sam ići sporednim ulicama koje nisu vodile kroz centar grada – radi sigurnosti.

Kad sam stigao, našao sam Miroslava u stanu. Bio je sam. Prvo smo malo sjeli i popričali o onome što smo znali, a sve u vezi sa onim spiskom imena u Crvenom krstu kojima nas traže za razmjenu. Nismo znali odgnetnuti šta o razmjeni misle Srbi i hoće li nas dati u razmjenu, ili će nas još zadržavati.

Nismo dugo pričali, pa sam krenuo ispustiti vodu iz pojedinih radijatora koji su bili izloženi mrženjenju.

Miroslav je otišao u čaršiju radi nekih poslova koj je trebao obaviti.

Nije se puno zadržao, a kada se vratio imao je puno štošta reći.

Rekao mi je da su rezervisti zapalili gornju džamiju i da je ona sva u plamenu.

Ta džamija je bila strarija od 400 godina, a  nalazila se u samom centru čaršije.

Kada sam završio s poslom kod Miroslava, rekao mi je da ne idem kroz čaršiju pošto ima dosta rezervista koji pucaju iz oružja i pjevaju od veselja što gori džamija.

Prije nego sam pošao kući oko 14 sati, podsjetio sam Miroslava na ono što smo već razgovarali na koponaju kanala – ako ima kavih deviza da mi posudi, pa u dugu vijeku kad mognem – da mu vratim. Dobio sam od Miroslava 200 SF – švajcarskih franaka – i knenuo svojoj kući.

Išao sam sporednim ulicama koje sam dobro poznavo. Kada sam bio blizu Banke, jedna žena mi je rekla da ne bi trebao ići dalje tuda, pošto je u čaršji i Rici bio veliki belaj, kako to ona kaže –  obje su džamije zapaljene i velika vojska u gradu. Poslušao sam je pa sam tada krenuo kroz naselje u Brkića bašti i potom prešao preko rijeke i došao kući.

Usput, dok sam išao kući, sretao sam pojedine rezerviste, sve one koje sam dobro poznavao tako da sam se  s nekima rukovao i pozdravljao. Čak su mi neki rekli:

„Vidi šta oni iz Petrovca i Ključa uradiše! Zapališe obje džamije i katoličku crkvu!“

Ja sam samo onako odmahivao rukama i nisam ništa govorio o tome, a gledao sam u pravcu odakle se vidio crni dim iz zapaljene džamije. I, kada sam stigao kući, imao sam šta da čujem. Kada sam otišao kod Miroslava, u međuvremenu su se rezervisti ispucali iz oružja, da je to bila strahota slušati; tada su zapalili obje džamije i katoličku crkvu koja je od naše kuće udaljena jedno tri stotine metara.

Kako se od moje kuće vide obje džamije i crkva, vidio sam kako se dim iz sve tri bogomolje diže uvis. I to nije bilo sve, nego su i neke kuće bile na udaru – pa su razbijeni prozori i izlozi radnji. Te su kuće bile u vlasništvu Hrvata i Muslimana koji su još tu živjeli. Narod iz tih kuća se povukao kod komšija i rodbine gdje je ko imao koga kako bi spasio glavu.

Kad se malo stišalo i unišlo u noć, kod mene je došao moj komšija Šaban Položen sa

porodicom kako bi prespavali zajedno kod nas. Kaže, kada nas ima više zajedno, nekako smo

sigurniji.

Negdje – četrdeset munuta poslije pola noći, probudila me je neka pucnjava koja nije bila nalik na puščanu pucnjavu.

Ustao sam i pogledao i vidio kako pada krov crkve koji je gorio i obasjavao sve okolo tako da si mogao vidjeti sve dobro čak i na kilometar okolo. Padao je tada salonit s krova i taj nas je tersak probudio. Tada smo svi ustali i gledali taj prizor pred nama. Toliku je svjetlost isijavala vatra da je noć izgledala kao dan. Vatra i dim dizali su se visko. Vjetrić koji je tada puhao nije bio toliko jak, ali je ipak raznosio pepeo i zapaljene lakše komade drveta čak i sve do moje kuće, pa sam izlazio da pregledam da neće nešto planuti.

Nismo mogli više spavati.

Negdje oko jedan i petnaest čuo se jak tresak.

Zaključili smo da je zvono palo sa crkvenog tornja.

Kad je svanulo, saznali smo da su crkvu zapalili „naši“ domaći rezervisti iz okolnih sela koji su se vraćali sa ratišta.

Dok je vatra gorila, neki Hrvati su tu bili izašli i pokušavali da je ugase, ali bili su nemoćni, međutim oni su neke koji su palili crkvu vidjeli i prepoznali.

Nisu govorili u javnosti ko su to bili, ali se moglo odmah pretpostaviti koji su to, jer su poznati bili od ranije po tome što su radili ono što ne valja.

(Napomena priređivača: U razgovoru sa r. Suadom Lepirem u vezi s tim događajem, on mi je rekao da su palioci katoličke crkve u Zborištu dvojica Bilića sa Kotora.)

Svanulo. Ne znam ni kako i kad jer oka nismo sklopili.

Bilo je vrijeme ići na radnu obavezu (kopanje kanala za vodovod za rodno selo dr. Čulića, Trijebovo, op. pr.)

Moj komšija Šaban i ja smo morali proći pokraj zgarišta crkve.

Sve je do temelja bilo izgorjelo, spepeljeno je sve što je bilo od drveta. Ostao je samo zvonik sa zvonom koje je palo na kemeni zid.

Dok smo prolazili, vidjeli smo nekoliko Srba civila koji su se slikali tu ispred izgorjele crkve. Nosili su kape sa onim njihovim oznakama, a kape su posudili od onih rezervista koji su također bili tu.

Neki su uzeli redenike i puškomitraljez i tako su se slikali u nekoliko poza.

Nakon civila, slikali su se i ovi rezervisti koji su bili neobrijani i čupavi, da smo se u sebi pitali odakle im tolika brada i kosa i koliko je vremena trebalo da toliko narastu. Šaban i ja smo tuda prolazili veoma brzo ne osvrćući se puno na sve to, kako bi ostali skoro nezapaženi.

Kada smo stigli gore na kopanje kanala, čuli smo pucnjavu koja je dopirala iz grada.

Dok smo radili, bilo je govora o nedjelu koje su rezervisti napravili jučer. Ali to nismo smjeli govoriti na glas jer su okolo bili oni koji su pazili na nas i nadgledali nas.

Kad smo došli kućama, saznali smo da je u gradu bio veliki narod koji je sa raznih strana došao gledati izgorjele bogomolje; svi su govorili da su zadovoljni s time… Pucalo se od veselja.

Saznali smo da su čelnici SDS-a imali statanak u Općini i da se razgovaralo o razmjeni svi za sve, ali se nisu mogli dogovoriti, pa je sve odloženo za četvrtak.

A do četvrtka, ko li živ, ko li mrtav!

Pošto prethodnu noć nisama dobro spavao, lagao sam malo ranije da bi se odmorio, ali me žena probudila kako bi zatvorili vrata koja smo napravili kao osiguranje da ne bi neko u kuću nasilno ulazio. Takva dodatna vrata su bila uobičajena i kod muslimana i kod katolika.  Skivana su od debljih dasaka, a vrata pred spavanje podbočimo debljom gredom, da ih se ne može otvoriti s vanjske strane, ako neko želi da uniđe nasilno.

Kad smo to sredili, nastavio sam spavati, tako da ne znam kako je brzo osvanulo jutro kada sam morao ponovno krenuti na radnu obavezu na kopanje kanala za tribovski vodovod.

Molim prijatelje u Facebook grupi koja zahtijeva povratak u život Ustava RBiH  da mi oproste na nepravovremenom javljanju u vezi sa događajem u Varcar–Vakufu. Bio sam odvojen od tehnike tokom boravka u Bosni, ali to nije jedini razlog. Ipak, pratio sam reakcije povremeno iz internet-klubova u koje bih svraćao da pogledam poštu i zbivanja u Grupi. Mogu samo reći da sam oduševljen novinarskom efikasnošću koju je ispoljio gospodin Ibrahim Halilović, njegovom pribranošću da upotrijebi kameru kad je najpotrebnije, brzinom priprema video-izvještaja i tekstova koji su omogućili javnosti da se upozna sa nemilim incidinentom u Varcar-Vakufu, zbog zastave kada nam je policajac Dragan Kaurin prijetio hapšenjem i oduzimanjem zastave i kamere, što je proširio prijetnjom rušenja Bosne i omalovažavanjem zvaničnog Ustava kojim je odobrena zastava RBiH s ljiljanima. On nije shvatio niti želi da prizna da je rat koji se vodio na teritoriji Bosne bio agresorski i genocidan i nije imao nikakvo pravo da prijeti slobodnim građanima. Mi nismo nosili nikakve transparente sa fašističkom ornamentikom kakva se inače viđa na skupovima na kojima učestvuju svi oni koji veličaju četništvo ili ustaštvo. Nismo pjevali uvredljive pjesme i slogane koji nisu u skladu sa moralnim i civilizacijskim normama. Utoliko je atak na našu ljudsku, građansku i novinarsku slobodu bio nastavak agresije na nezavisnu državu čiji smo legitimni građani. To je samo razlog više da istrajemo u našoj borbi za povrat Ustava RBiH, jer ćemo tim činom ponovo ozvaničiti i zastavu i principe ZAVNOBIH-a prema kojima je Bosna zemlja svih njenih naroda i narodnosti, otvorena za sve religije i kulture, zainteresirana za ekonomski i tehnološki progres, za suradnju, toleranciju i humanost. Svi oni kojima smetaju ljiljani pokazuju da im smeta simbol kraljeva bosanskih, i simbol univerzalne biološke prirodnosti bosanskog duha odanog poštovanju cjetova. U pitanju je biljka, a ne neki rogovi, sjekire, mačevi koji često ukrašavaju grbove i zastave drugih država. O ljiljanu postoje informacije koje se prepliću sa poviješću, filosofijom, tradicijom, kulturom drevnih naroda koji su s ponosom nosili lik tog cvijeta na grbovima ili otisnutog na novcu, ili na ilustracijama u knjigama. Ljiljan simbolizira blagost i nenasilje, mirisni poredak, ljubav i slogu. Upravo taj simbol progone oni koji pominju i prizivaju slogu u „četiri s“, ali oni nikada neće dosegnuti smisao sloge ako slijede krvničku doktrinu Stefana Nemanje, Nikolaja Velimirovića, Dragoljuba Mihailovića, i potonjih zlikovaca, da ih sve ne pominjem, koji ponovo u crno zaviše Bosnu. U Sarajevu sam se dodatno razočarao nakon razgovora koji sam imao sa novinarom Avaza. Ti novinari kao da su klonirani ispod istog čekića: nesumnjivo su pod cenzurom i pišu po diktatu. Novinar sa kojim sam razgovarao ispreturao je u svom tekstu redoslijed događaja, iako je imao tonski zapis. Pisao je prema dojmovima, i to pogrešno, imrovizirajući, a moju osnovnu poentu koja se doticala Avazovog intervjua sa Jakobom Fincijem nije ni pomenuo. Osim toga, u podnaslovu Avaza vidno nedostaje puni naziv RBiH, što upućuje na daytonsku orijentaciju tog lista. Na kraju, na moju želju da razgovaram sa vlasnikom Avaza nije mi udovoljeno, niti sam dobio bilo kakvu obavijest o razlogu odbacivanja susreta, iako sam ostavio sve podatke o sebi, ko sam, gdje trenutno živim i željenu precizno navedenu temu razgovora: Budućnost RBiH. Bio je to samo još jedan dokaz o antibosanskoj orijentaciji „najčitanijeg i uvijek prvog lista u Bosni“. Očigledno, budućnost nije aktuelna. Ipak, Avaz je bar dopustio građanima da se upoznaju sa činjenicom da je na području tzv. „rs“ zabranjeno biti Bosanac, tj. građanin RBiH. I da je manji entitet područje aparthejda. Pored porušene džamije Mustafe-age, osnivača Varcar-Vakufa, na zidu susjedne kuće velikim slovima piše Srbija, ali to ne uznemirava policijske službenike i predstavnike gradskih vlasti. Ne pomišljaju da je to prava i totalno zlonamjerna provokacija Bošnjaka-povratnika, da predstavlja sol bačenu po ranama ljudi koji su protjerani, a njihovi srodnici zatvarani, mučeni, pobijeni. To za policajca Kaurina nije provokacija, a jeste zastava sa ljiljanima koju on u svom jadu i primitivizmu neznanja izjednačava sa „džamahirijom“. Pa i džamahirije se danas obračunavaju sa svojim režimima, samo nikako u genocidnoj „srpskoj“ džamahiriji da jedan nadmeni arogantni policajac vidi mnogo goru kriminalno-zločinačku organizaciju koju predvodi njegov četnički vojvoda džamahirist Dodik. Gospodin Ibrahim i ja smo ipak podsjetili uspavane građane da rat za Bosnu nije završen i da nas čeka još dug diplomatski put dokazivanja da je u Daytonu počinjena veleizdaja. Do tada, naše zastave trebale bi prkosno da se pojavljuju svugdje, posebno pred opasnim čuvarima putinovsko-ćosićevske genocidne zadužbine koja će se raspršiti pod naletom ljiljanske polenske groznice koja je tek počela. Jer, poslije ljetnjih suša i požara, doći će studen, skupoća i oskudica, i tad će i oni nezainteresirani, uspavani, indolentni Bosanci nepogrešivo znati ko im je kriv za sve ove protekle godine bola, siromaštva, tuge, izgnaništva i patnje. Ljiljani se ne iskorjenjuju baš tako lako kako se činilo i čini neprijateljima Bosne.

http://www.youtube.com/watch?v=vfopvG8nHcg

Pokret za Republiku Bosnu i Hercegovinu