Autor: Ibrahim HALILOVIĆ

In memoriam

Omer ZONIĆ,

kovač kosa, ribolovac, glumac – moj veliki prijatelj

(1931. – Varcar Vakuf – 2015. – Helsinborg Švedska)

S ONE STRANE VODE SANE

Pregazi Omer plahu modru rijeku: eno ga na drugoj obali Sane.

Maše mi.

Tamo su već njegov otac Osman, majka Šemsa, osmero braće, njegova Mina, snaha Rasma, prijatelji Lale, Hadžal, Ismet Cindaš, Đuka, Ljubo, Enes, komšije Muharem, Hasan-beg, Ahmo, Hamko i Ejub, Šerifić i Hama, prika Džemal, Basara, Ahmet Čamin, Ibraga, Bilica, glumci Adem Ćejvan, Hasan Zulić… Pop Marko Šalić, župnik Liskovački, Mitar Muhajlović sa Vrila Sane, njegova Stana, mnoge mušterije njegovih dobrih kosa, mnogobrojna publike… Tamo su i moji, Majka i Otac, prve Omerove komšije u Švedskoj, Brat i Sestra, za kojima se i Omer zaputio, nakon što se isplakao za njima; sestra umrla 13 novembra, brat nađen mrtav 13. januara, Omer ode 13. marta…

Drišim harare pune sjećanja.

Priča o Omeru je na stotine, a kada bih ih i sve ispričao, kada bi roman sastavio, opet ostade priča neispričana.

Kao dječak od desetak godina doživio je tešku traumu u rodnoj kući u Rici. Potoci krvi pred njegovim – ko Sana dubokim plavim očima. Bljesak četničke kame ga  zaslijepljuje.  Prerezanih grkljana, ležali su u krvi Otac Osman i Brat Ćamil.

Danima su Šemsa i Šida sapirale krv sa podnica, ali nikad crveni tragovi nisu nestali sa tih podnica; u dušama ukućana ostali su kao doživotna teška, neizliječiva trauma.

Omer nije pričao o tom strašnom zločinu, niti sam ga ikad pitao. Ovo što znam iz ričkih je priča. Ponekad bi zaplači, ne rakavši ništa, razlog smo samo naslućivali. Ljute rane nisu nikad zarasle. Nije o tome govorio ni ukućanima; slike strave i užasa pokušao je, ali niad nije mogao zapretati.

Utjehu je nalazio u svojoj lijepoj obitelji.

Njegova vjerna saputnica Mina, meleć od insana, nikad povišena glasa, razborita, blaga, načitana i pametna, brižna supruga, majka, nane…

Sto puta sam bahnuo u Omerovu kuću, posađivali me za sofru. Znam kako su oboje bili nježni i brižni prema meni. Ljubav prema Jasminki, Sakibi, Zikri, zetu Ismetu, Hajrudinu, Neski, unuku Naimu, nevistama, prauncima – nema kantara koji bi je izmjerio.

Sve ih je Omer savijao oko sebe, učio dobru i poštenju. I, svi su ga voljeli do nebesa, slušali, poštovali, a kada je počeo poboljevati, iz očiju im je kapao.

Mina je bila vrsna kuharica.

Niko, ama baš niko ne umi spremiti hurmašice kao što je Mina znala. Punu tevsiju Omer bi donesi na Sanu: hladili ih u velikoj ranjki dopola potopljenoj u Sani, koja smo vezali za uho kanafom za vrbovu granu; sladili se za sofrom, gledali da nam doteku do posljednjeg dana na kampu. (Kako sam bio ostavio piće, podukrad sam znao pojesti makar jednu hurmašicu…)

Omer postao ratno siroče, čitničkom kamom koja ga je rastavila ne samo od Oca i Brata, nego i od djetinjstva, i dječaštva. Natovarila teško brime.

Odrastao je za dan.

Na na duvaru njegove stare kuće u Rici koju su dilili sa Šerifićem i hamom, baš u istoj sobi gdje su ga četnici rastavili sa Ocem i Bratom, nejaka, uplakana i nikad utješena, prepadnutog – visila je kasnije uramljena „spomenica“ „žrtvama fašističkog terora“. Od države, g haira –  samo gorko podsjećanje na nevine smrti najdražih. Kasnije je ta spomenica uklonjena sa duvara.

Dok su četnička ratna siročad školovana državnim stipendijama živjela besplatno po internatima, u suhom i u toplom, za punom sofrom, išla na more o državnom trošku, zapošljavana preko reda, Omer i njegova obitelj nisu dobili od države ni helera. Morali su se starati o sebi, uzdati u se i u svoje kljuse. Država im se penjala na leđa, navaljivala teške poreze, otimala sa sofre.

Merhametli kakva je bila, Omerova majka Šemsa prigrlila je poslije rata – kad ga je svako odbacio – i Luku Čulića, kažu – četničkog sina, pomogla mu kad mu je blo najteže.  Luka će i sam ispiliti u četnika, postati gospodar sudbina svih nas, pa i Omerove.

Dobro se zlom vratilo majstorima kovačima kosa Omerovom Ocu i Bratu, u onom, dobrota je zlom vraćena Omeru u četničkoj pomami u zadnjem ratu.

Godinama su četnici najavljivali svoj krvavi pohod na naš grad i Bosnu, prijetili da će poklati Riku, izmišljali barikade na ričkoj Ćupriji, tražili oružje, izgovor….

U proljeće 1992. već su klali i palili po Kupresu, pljačkali, hapsili i maltretirali nedužne. Zvijezdu su zamijenili kokardom, iz te vojske pobjegoše naše ričke i zborićke komšije, građani, antifašisti…

Imali smo običaj sjedjeti pred kafanom koja je radila u prizemlju Herića kuće u Rici; hastali i stolice bili izneseni na uski trotoar.

E, tu je četnički šofer odredio autobusko stajalište za tribovski autobus. Tako je četnik poznat kao „Mali Mrav“ s puščetinom u šakama izlazio iz autobusa, pijan, udarajući pravo na naš hastal… Bio je četnički horoz koji je prije zore zakukurikao; rečeno mu je da će balije i ustaše moći razgoniti i ubijati do mile volje, sve njihovo biće srpsko, samo neka se malo strpi… Ali (Mali) Mrav je bio nestrpljiv. Rano je zapucao u vis, baš u Rici, ulijetao među dječake i momke koji su igrali lopte na onoj raskrsnici isped Bibine i Gafurevića kuće, zastrašivao ih i razgonio. Nasrtao na rijetke Ričane koji su odgonetali sudbinu na Ričkoj ćupriji. Pred (Malim) Mravom bježali smo u obližnje avlije, sakrivali se iza kuća, čekali da „pijana budala“ ode na neko drugo mjesto šenlučiti.

Našli smo skrovito mjesto kod Halidinog benta.

Nekad se tu teferičilo, mezilo, pjevalo i igralo, ispod mlina fatala omaha o Jurjevu, lovila pastrmka. Sada, bila je to naša mirna luka za koju su sigurno znali četnici, ali Mrav  nas nije bihuzurio. Bili smo izbihuzreni i bez njega – Istok Bosne gori, Sarajevo pod granatama, hapse i odvode u zatvor u Bosanskoj Gradišci, mlate i prebijaju. Kupres oslobođen od njegovih stanovnika, iz Hrvatske puni autobisi izbjeglica kojima mrkonjićka milicija prijeti da će ih pobiti…

U Halidinom bentu, Meho, Omer, Didan, Asim, svi se uzdamo da će „ludilo“ – planski proizvedeno, prestati, ali sve je gore i nesigurnije. Pred Omerovim očima slike preklanog Oca i Brata, muhadžirluk, nikad zapretana sjećanja niti zazliječene rane.

„Idite! Šta čekate! Nejmate šta čekati! Hajte dok se još može, ovdje selameta nejma! Samo vi idite, Bogom vas kumim! Ne brinite za me, ja sam se naživio…“

Jednoga dana nešto nas je nagovorilo da prođemo iz Halidinog benta preko njene njive i Haluga, pa do rike, a onda smo se popeli na Kamen, stazama našega djetinjstva. Imali smo osjećaj kako se opraštamo sa dragim stazama i mjestima, sa našom Rikom i gradom…. Prolazeći kroz Novo Naselje, opazi nas jedan četnik; istrka iz kuće bos i gloglav, dijete za njim obučeno u maskirnu uniformu. Prvo što ugledasmo – bijaše automat u četničkim rukama. Gledajući s mržnjom prema nama, ispraznio je čitav šaržer u nebesa. Kasnije su četnici pronijeli glas kako smo išli u izviđanje gdje ćemo postaviti vatrene linije. Moglo nas je to glava koštati.

„Idite! Nejmate šta ovdje tražiti!“ kriči Omer.

Uskoro se nije moglo kroz grad od silnog četnika i njihova šenluka. Prije akšama odlazili smo kućama preko bašta, sklanjajući se od pogleda zakrvavljenih i pijanih četnika koji su roljali po birtijama i šenlučili po gradu; sa prvim mrakom zaključavali se u kuće, strahujući kada će na vrata udariti neki četnik i odvesti nas u mrak…

… Po povratku iz muhadžirluka iz Banje Luke, brat Ismet je dohvatuo očev, a Omer bratov čekić, užegli su kovačku vatru. Ugrijali maziju, skovali i okalili prvu kosu.

Kovačku vatru Omer je ugasio, zauvijek ostavio čekić i prodao kovačnicu nekoliko godina prije nego je morao uteći iz Rike pred četnicima. Zajedno sa svojom Minom, Jasminkom i Zikrom, unukom Naimom, prvo se izbavio u Gašince, a zatim stigao u Švedsku, u Helsinborg. Tamo je bio vrata do vrata mojim roditeljima, u istoj zgradi.

Kada smo Hajra i ja dolazili u posjetu mojima, pa na džnnazu mome Amidži Mehmedu, družili smo se Omer i ja, zaricali se kako ćemo se okupiti ponovno na Sani. Tu zakletvu smo ponavljali u svakom telefonskom razgovoru.

Bistar i okretan, gonjen potribom, kao dijete, Omer je naučio krojiti i nitovati šporete fijakere, velike limene kante, rorove i horozove na krovu.  Nikome, nikad muhtač.

Prema svakome bio džometne ruke. Kroz njegov kovačko-limarski dućan prošli su šegrti Ismet Kaharević Cindaš i jedan Domuzin… Fazlo je nitovao šporete, honorarno; Omer mu plaćao dinarom, a plehom, od kojeg je Fazlo krojio furune i pržnjeve i iznosio ih na pazar…

Omerovu nafaku niko nije mogao oteti; sofra uvijek bila puna, ha u kući, ha u birtiji kod Vlajke ili u ribarskoj kućari na Vrbasu; u Dubočanima, Slatini, Okandžijama, na vrilu Sane, na zeleni pokraj Une u Kulen Vakufu, na Plivi kod Dede, na Vrbasu – na obalama rijeka s kojima je živio.

Volio je te pjenušave, čiste i brze rijeke.

Nikad se nije rastajao od obala i zelenaca, brzaka i bukova, ni u svojoj kovačnici, ni u snu, ni u Rici, ni na pazarima gdje je prodavao kose i šporete, ni u dalekoj Švedskoj, niti za dugih putovanja autobusom – Švedska – Bosna i nazad. Zadnjih godina letio je avionom od Kopenhagena do Sarajeva, raspitivao se kod stjuardesa jesu li već nad Bosnom, krivio vrat na pendžeru ne bi li ugledao, dole, dubuko, zelene ljepotice, uvijek mlade i lijepe – svoje i naše vode –  pokraj kojih su ga već čekali prijatelji…

Leteći nazad – nije se raspitivao za rijeke, samo bi počeo kriviti vrat već iznad Butmira, tražio te zelene priuze koje su tekle kroz njegovu dušu i kroz njegovu Bosnu.

Zagledanom u vode, možda mu se činilo kako one odnose njegovu jad i tugu, čiste i neopoganjene, spiraju nevinu Očevu i Bratovu krv sa podnica njegove kuće, odnose bol iz njegove duše, da ih sakriju u morske dubine.

Ono što skuj kosa – nešto je prodavao u kovačnice, ili na kućnom pragu. Nekad na maluhnim kolicima Ahmeta Čaminog kja je vuklo mršavo i sipljivo kljuse – kasnije na motoru, pa „Olimpijom“, „Folcikom“ i „Golfom,“ stizao je na pazare u Ključu, Glamoču, Bosanskom Petrovcu, Drvaru, Kulen Vakufu, odolazio mušeterijama u lička mjesta.

Pisale su mu njegeove mušterije, kvrgavim slovima. Kada bi neko „O“ ispisano teškom rukom kosca – težaka iskružio svojim limarskim makazama, pa zakotrljao niz Grabež, Oruglu ili Lisinu, odvaliolo bi komad stijene…

Ta teško razumljiva pisma, sa nepotpunom Omerovom adresom, stizala su do njegove kovačnice; svako u našem malom gradu znao je za „Omera kovača kosa“, kamo li da ne zna poštar Uroš.

Kao dijete dolazio sam do njegove kovačnice, pedesetak koraka od naše kuće, odmah preko puta naše Džamije, na ćošku Talića puta. Jednu nogu bih stavio na prag, nadlaktio se, pa zanesen, omamljen, gledao mađioničara Omera, kovača kosa, kako na grmu grije, provlači usijani četvrtasti komad mazije kroz vatru; pod vještim i snažnim Omerovim rukama, teškim Hadžalovim čekićem, pred mojim očima, iskivana je britka kosa. Najviše sam uživao u čaroliji i majstorluku kaljenja; Omer je mjehom raspaljivao vatru od smrčavog majdanskog ćumura, iskre frcale do krova. Ćumur su Hadžal ili Fazlo stalno uzgrtali na vatru, kosa se jadnačno grijala, postajala narandžasta, crvena, usijana. Omer bi je, držeći je na dugim kovačkim liještima – sve brže i brže provlačio kroz vatru. Kada bi sva jednako porumenila, naglo bi je vadio iz vatre, jednim udarcem o dasku na grmu otresao sitne žeravice s nje, pa je čitavom dužinom utapao u kal koji je čekao rastopljen u koritu – uvećanom drvenom kalufu kose, pun crnog, tajanstvenog kala… Planuo bi kal u koritu kada kosa zaroni u nj, a Fazlo ili Hadžal su gasili plamen pušući. Kosa je iz kala izlazila izhoparena, siva, ali još vruća. To je bila magija. Predstava! Majstorluk! Onda su kosu Fazlo ili Hadžal čistili šaljkom koju su stavljali na kosu, pod krpu. Omer bi potom ispravljao kosu pažljivo, majstorski, petu bi joj umotavao u krpu da se ne oprži, a i da joj bolje osjeti dušu i oštinu; ravnao ju je na drvenoj dasci, provjeravo je li prava žmireći na jendo oko, kao da nišani kosom. Onda bi je ponovo na žar, i od pete do vrha, dugine boje bi prešle polahko preko kose. Omer bi kosu potom do pola poklepao, kosac neka je poklepće do kraja, izvuče žicu… Potom bi majstor objesio kosu na čiviluk na duvaru kovačnice gdje čekala mušteriju, ili bila odnesena kući, uvijena u daru, adresirana i odnesena na poštu da je Vukica otpremi u kosački svijet.

Rikom su odzvanjali čekići o maziju na nakovnju, mogao si po zvuku znati iz koje kovačnice dopiru; kada Omer kuje sam, onda je to fino kucukanje, koje bi se stapalo sa glasom mujezina i zvonom sa Zborićke katoličke crkve u podn i u akšam; čim se mujezin zauči i zvono zazvoni, kovanje utihne; vakat je u džamiju i na ručak, ili kući o akšamu.

Kada bi Hadžal svojim teškim čekićem razbijao maziju, smjenjivali su se zvukovi  – Omerovog „malog“ zvonkog i Hadžalovog „velikog“ čekića. Taj ritam i danas damara u mojoj duši. Od siline Hadžalovih udaraca, trese se ne samo panj i nakovanj, nego i čitava kovačnica.

„Ja vridna momka, sila jedna!“ govorio bi Omer.

Hadžal je bio i Omerov lični šofer; vozio je „Olimpiju“ sve do Kulen Vakufa, preko Čovke, jalacima… Stizali u Liku… Omer bi zabaci i u koji vir Cetine, uhvati koju pastrmku; na obali bi pojeli jagnjetinu, zapjevali, pa – kući, zadovoljni životom.

Omer je kasnije nabavio neku staru „Folciku“, nije joj trebao ni „fildžan benzina“ tako je bila štedljiva, hvalio se ne jednom. Vozeći „Folciku“ iz Bosanskog Petrovca prema Ključu, ugleda on jedan točak auta kako proleti pokraj njega:

„Kojoj je ovo budali otpao točak,“ nije se čestito ni upitao, a već je osjetio handrljanje i struganje po asfaltu svoje „Folcike“ sa koje je otpao točak.

Zajedno sa Orlašem, išli smo došlepati „Folciku“ koju smo našli pokraj ceste. Imala je „badžu.“

Kasnije, kada sam postao Omerov prijatelj, zajedno smo čitali neka pisma – narudžbenice za kose. Pokušavali smo razaznati da li težak piše kako će on doći po kosu, ili mu je Omer treba odnijeti na Bravsko…

Jednom, tada već reporter TV SA, zaputim se jednom sa Omerom u Janj, neki zbor bio. Snimiću reportažu o prodaji kosa.

Sjedio sam na tronošcu pokraj Omera, gledao i slušao pravu dramu koje se odigravala oko njegova hastala na kojem su bile poredane kose i brusevi, klepci i babice. Pogađao se, nadmudrivao sa Janjanima, domahivao glavom i zakretao se, neće biva ni da čuje da obori cijenu, roba je to, bez mahane, oštra guja, on zna kakvu je maziju kovao… Nije se puno hvalio kose, a ni bruseve, nije ni trebalo. Njegov majstorluk je bila najbolja reklama.

Tiskaju se Janjani oko hastala, više je znatiželjenih nego pravih mušterija. Kad, u neko doba, Omer me gurnu laktom i šapnu na uho:

„Gledaj onog u šubari!“

Obratim pažnju; šubaraš dohvatio brus, pljuvači ga, para noktom, kao đoja proba kruni li se. U to, jedan drugi Janjanin uze kosu sa hastala, isprobava joj zvuk noktom od palca, pita ima li garanciju, ako nije oštra, da je vrati (dok njome sve pokosi, što bi rekao Omer.)

Ne skidam sa oka onog u šubari s brusom. I – dok si rekao čakija, šubaraš dodade brus onom sebi iza leđa, ovaj onom do njega, pa se potom brus izgubi u janjanskoj masi.

Vidjeh sve to od početka, mada se sve odigralo munjevito brzo. Još kad mi je Omer šapunuo da „gledam onog u šubari“ – dohvatih kameru, misleći da ga trebam snimiti. Omerova ruka poklopi moju ruku na kameri, ne dade. Htjedoh povikati „Ljudi, onaj u šubari ukrade brus“, ali Omer – prstom na svojim ustima – išareti mi neka šutim.

„Janj je to“, kaže mi kasnije. „Halali brus, ostade glava na ramenu!“

Toga dana Avdo Dedić prodade tri, a Janjani mu ukradoše dva brusa…

Na pragu te kovačnice upoznao sam Omera, kovača kosa – kao velikog glumca.

Oponašao je težake na pazaru, fine mušterije, a i hajduke.  Mijenjao glas, čitao zapetljana težačka pisma u kojima je „f“ zamijenjeno sa „v“, gdje fali i malih i velikih slova, čitavih rečenica.

Kada sam prekoračio prag kovačnice, kada sam se i sam počeo po malo baviti glumom, Omer me počastio  sa ulogom Velije u „Bujrumu“, komediji Derviša Sušića koju je za našu Dramsku grupu pri KUD-u „Jedinstvo“ on režirao glumeći „honorarnog mujezina“ i honorarnog poslužitelja Šaćana u Turističkom birou u nekoj bosanskoj zabiti, birou u kojem sam kao bio šef.

Tada bi, bez ikakvog znaka i povoda, dok je Omer grijao maziju ili kovao, počeli neki dijalog iz „Bujruma“ – sami se sebi smijući. Odlično smo se sporazmijevali, za druge nevidljivim išaretom, gestom, pogledom očima…

Poslije teškog kovačkog dana, Omer bi odlazio u Dom kulture, pa kao kvočka piliće, okupljao oko sebe glumce; uvježbavali bi Ogrizevićevu „Hasanagicu“, „Zulumćara“, „Kafanske stratege“, kasnije jednočinku „Varcar-Mrkonjić“ – novelu Branka Ćopića, koju su Omer i glumci i dramatizirali, i igrali većinom obučeni u kostime donesene od svojih kuća…

Glumci i glumice – Ibraga Mehdić, Vojo Đukić, Omer Velić, Mehmed Buhić, Car, Hasan Zulić, Zuhra Gafurević i toliki drugi – gledali su u Omeru kovaču – majstora glume i režije. Punili su sale, uveseljavali i rastuživali publiku; Omer je postao poznat širom Bosne, posebno od kako su televizori postali glavni kućanski aparati.

Publika ga voljela, znao je i nasmijati i rasplakati, umiriti je, izmamiti aplauz na otvorenoj sceni. Igralo se ne samo u našem gradu, nego i po drugim mjestima u Krajini. Išlo na festivale i smotre žirom Bosne, svake godine, bili dobri domaćini festivalima dramskih družina čitave Bosne.

Sa jednog od festivala, Omer i njegovi glumci su donijeli priznanje; Amaterska družina KUD-a Jedinstvo koju je vodio reditelj i glumac Omer, nagrađena je statusom Amaterskog pozorišta – po glumi kao profesionalci, ali neplaćeni amateri.

(Slušam neke nove glumce i reditelje iz Mrkonjića kako se preko radija hvale uspjehom svoga Amaterskog pozorišta. Omera niko i ne spominje, ta sve je poteklo baš od njih…)

Republičko udrženje KUD-ova nagradilo Omera svim svojim plaketama i medaljama.

Najveće nagrade dodjeljivala je Omeru njegova publika.

„Bujrum“ smo odigrali u našem gradu nekoliko puta. Gostovali smo u Baraćima, Ključu, Bosanskom Petrovcu, na gradilištu „Partizanskog puta“ u Bočcu.

Stgli i u Srpsku Crnju, igrali pred tamošnjom publikom – sve sami Bosanci, kolonisti iz naših krajeva. Nezapemćen aplauz, jagma ko će glumce sebi na konak… Raspitivali se kod Omera je li donio koju kosu, da odmerače, da se u ravnici prisjete Bravska.

Znam da je kose ponio u Bosanski Petrovac, da je kose prodavao i na Mliništima, kada su ono pred drvosječama igrali „Varcar-Mrkonjić“.

Dogodilo se da u sred predstave „Bujruma“ u Bosanskom Petrovcu nestane svjetla. Publika je bila malobrojna, htjedosomo otkazati predstavu, ali ipak – čekaćemo dok struja ne dođe, pa igrati, kao da je sala puna.

Naravno, Petrovčani su prepoznali Omera iako se bio nadžemao za ulogu Šećana.

Neko iz mraka povika:

„Ima li kosa, Omere?“

„Ima, ima, Jovo!“

U mraku, prepznao je Jovin glas; donijeće on kose iz auta, razgrnuće i brusove na hastalu u holu, ako ne dojde svjetlo, upaliće sviću.

Na Mliništima je i prije i poslije predstave na otvorenom, prodavao kose i brusove, na panju.

I na Sanu je nosio kose i brusove.

„E, ovom ću kosom obveseliti Stevu. Svratićemo po janjetinu kod Vlajke, a platiće Stevo…“

Od kosa i bruseva, svojih žuljevitih ruku je fino živio, a aplauz na sceni – bio je dodatna duhovna hrana majstoru Omeru Zoniću, punio njegovu dušu – plemenitu činio je još plemenitijom.

Jednom se Ibraga Mehdić, odlična glumac iz Rike, a bijaše pod gasom, pojavio na sceni kada mu nije bio vakat; Omer je baš tada bio u sred monologa, opazio je Ibragu kako izlazi u nevakat na scenu, podigao visoko obrve iznad onih svojih, ko rijeka Sana plavih očiju; prišao je sve glumeći, kao da je to izrežirano,dio predstave, na korak dva Ibragi, izdreljio oči na njega. Ibraga se u trenutku ortijezni, udari pleskom po čelu da je sala odjeknula, pa opsovaši glasno – udalji se s pozornice – ne okrenuvši leđa, nego odmičući bokom, nastojeći biti nevidljiv.

U sred jedne snježne varcarske zime, neka grupa studenata, valjda u razmjeni iz nekakve afričke zemlje, gostovaće na sceni Doma ZAVNOBiH-a. Teferič i zabava prisjeli su jednoj afričkoj studentknji koja se – nevična snijegu i ledu, okliznula i slomila nogu. Svima nam žao.

Sa Afrikacima, bahnuli i glumci Adem Ćejvan i Rudi Alvađ. Omer i ekipa su odigravali „Varcar-Mrkonjić“, a Adem i Rudi su virili iza scene.

Adem se toliko smijao Omeru, da se čulo u salu. Po završetku predstave, Adem grli Omera, i grohotom se smije.

Razgovaraju kasnije za sofrom u hotelu, uz rakiju, u društvu Afrikanaca; malo – malo, pa se raspituju za studentkinju koja je odvezena u Bolnicu…  Nastave potom razgovor o svojim glumačkim radostima i mukama.

„Daj reci mi, Boga ti, Ademe, kako ti deveraš sa pamćenjem, tolike uloge, da ti je glava ko varićak, ne bi upamtio. Čuješ li šaptača?“

I, ne čekajući odgovor, Omer mu se povjerava:

„Ja, čim izađem na pozornicu, odmah ogluhnem…“

Zagleda Omer goste iz Afrike, pa će jednom od njih:

„Boga mi su tebe duže držali u rerni nego mene!“

Podižu čaše, kuckaju, nazdravljaju kao da su u Rici svi rasli, i Adem i Crnci i Rudi.

„Gut rakija! Ha?“

Volio je i Enesa Šahovića, često bi se nalazili kod Voje Đuke i brijačnici, ujutro, gdje su Omer i Vojo, često „odigravali.“

Enes bi im se smijao, uvijek i iznova. Đuka je morao paziti da ga ne okrvavi britvom… Enes ih je gledao u ogledalu sjedeći na bijačkoj stolici sa koje ne bi ustajao taj vakat jer se brijanje otegni ko gladna godina, sve dok Omer i Đuka ne pretresu sve novosti, dok se ne „odšejtene“ na toj svojoj pozornici. Okretao se, kada bi se Đuka i Omer našli u „mrtvom uglu“ ogledala, da mu što ne promakne.

Onom ko ne zna, teško bi bili razaznati onu tanku finu liniju koja je dijelila šalu od zbilje. (Ponekad su se njih trojica zatvarali u brijačnici da bi zamezili, popili, sve u eglenu, odigravanju, ali i u dugim pauzama šutnje. Đuka bi spustio roletne, pa bi nova predstava počinjala – sa dva glumca i jednim gledateljem.)

Raznovrsno je i šaroliko Omerovo društvo; volio je Ljubu kovača, Mlađu trgovca, šetali bi zajedno gradom. Drag mu je bio Basara, Hadžala je volio do nebesa, Fazlu, amidžu Ahmeta, koga nije…

Nazdravljamo jedni duguma na Sani; na zeleni sofra, svaki dan nam Bajram.

Omerove ruke se tresu. Dodamo mu čašicu rakije, a on dvjema rukama, koje se još više zatresu – i što jest i što nije – glumac je to – prinosi usnama, haman da prolije rakiju i promaši usta.. Kad popije dvije-tri, ispruži ruke:

„Vidi, Gospodara ti Boga, ne tresu se više.“

Ispod oka motri brzake i tišake Sane, mezi gledajući vodu.

„Eno ga, izbaci se, ispod onog kamena!“

Ustaje iza sofre, dohvata ribarski štap, na kojeg mu je Lale privezao mušice. Imajući očale na nosu, sa staklima ko povećalo od baterije, rukama koje su se tresle, drugi su mu morali vezati mušice.

Nabacuje ih tamo gdje je opazio kako se pastrmka ili lipen izbacuju, a kada riba promaši mamac, ili kada spadne sa udice, Omer podigne desnu nogu, pa jako udari o zemlju, pogleda u nebesa, opsuje.

Onda šalje Laleta da on prevari šarenu ljepoticu, namami je na mušice koje je sam naperao.

„Priveži onog svog crnog mravića!“

Bilo je godina, kada nije bilo ni dana, ha zimi, ha ljeti kada nismo odlazili na Sanu, Ponor, Plivu…

Ponesi probrane hrane, sira, mesa, fine rakije, piva. Kupi u Ribniku ili Jezeru, kasnijih godina i u Velečevu, ribe – pa dok dlanom o dlan, vatra veselo plamsa prokraj bistre vode, tava radi, sofra, opet Bajram.

Obično sam ih vozio svojim „Renaultom 4“ kojeg smo zvali “šporet.” Pluća punih čistog zraka, nakon što bi popili i zamezili, pokupili naš otpad, sjedali bi u „Šporet“; iako su im nakratko padale glave na prsa, nikada nisu zaspali u autu, jer su se bojali da ih neđe ne skrham u brzini.

Pripovijedali Omer i Lale kako su nekada znali nafatati sepet ribe, sve lipenja, „grbana“, pa kako je Zema, brat Omerov, znao uhvatiti i mladicu. Evo ooluku, pa rašire ruke dokliko mogu.

Zabacuju oni i sada, ali češće u tavu u kojoj se već prži kupljena riba.

Pjesma.

Lijepo je pjevao stare gradske, a baška sevdalinke. Meni bi basirao. Posebno je volio zapjevati “Oj javore, javore…”

Poslije Petrov-dana, kada prođe sezona prodaje kosa i krađe brusova, a i kosa vraćenica, kampiramo na Sani.

Dogovaramo se prije odlaska gdje ćemo – u Okandžije, na Vrilo Sane, na Slatinu ispod Kanjona, ili ćemo na Podić, ili kod krive vrbe. (Kada bi nas neko priuputao gdje će nas naći, a ako nam taj ne bi bio po volji – odgovorili bi: „Kod krive vrbe!“  Tako nas taj ne bi mogao naći za sto godina, jer nema vrbe koja nije kriva, pa haj ti potrefi onu – pravu – „krivu vrbu“.

Volio je Sanu kao svoju dušu.

Znao je sve njene virove, brzake, zelence, bukove i brzake, vodio nas na najljepša mjesta za teferič, „ćundruk mista,“ kako ih je zvao. Često smo išli „kod Riste,“ „na Stevinu livadu“, Okandžije, Dubočane, vrila. Svratili bi kod Melče i Huse preko puta „Plave doline..“

Govirili smo ikavicom, najčešće.

Kada bi se kao đoja ražljutio, pa onako krupa, grlat, zarogačenih očiju na nekoga zahndrljao – galamio bi na njemačkom. Ali, takav njemački ne postoji nigdje, a pogotovo u Njemačkoj, osim u Rici. Znao bi zagalamiti ovako: “Šnaben iber šnaben cuger šmit” – u prijevodu, biva:  “Ja sam drveni i gvozdeni majstor,” pa dodati “Ih meldige hozen” biva “Pokorno se javljam u službu!” Tako je oponašao Ahmeta Čaminog kojeg je zvao Amidžom. Od njega je naučio taj “njemački”, a mi od Omera. Nije mogao dugo glumiti strogoću, pa bi odmah nakon te handrljavine na ričkom njemačkom, iz njega provalio smijeh.

Zadnjih desetak godina, taksi bi ga odvozio na Plivu, da se nagleda rijeke. Provodio bi čitav dan na terasi restorana “Kod Dede” poviše Šipova. Sprijateljili su se davno, upoznali kao ribolovci. Dedo je držao Omera kao malo vode na dlanu; pripremao mu taze ribu iz njegova ribnjaka; Omer bi sjedio na hastalom odmah iznad brze rijeke, niko ga nije bihuzurio… Dedo i njegova čeljad bi samo igrali oko njega, ne daj Bože da mu nešto  usfali… Ako bi udari kuša, ili zastudi, Omer se sklanjao u soobicu u kojoj je Dedo ložio furunu. Ako bi se Omeru prileglo, čekao ga je krevet u gornjem boju restorana. Navečer je dolazio taksi po Omera.

I sam sam ga vozio nekliko puta Dedi čije je majstorstvo u prženju ribe – a i jeftinoću jela  i usluge  – hvalio. Dedo ga je plaho volio, brinuo o njegovu zdravlju…

Po volji mu je bio i Rasim, konobara, kuhar, poslovođa – moderni handžiju Motela “Ostrovica” poviše Kulen Vakufa. Spavao bi u sobi u kojoj je konačio Hamdija Pozderac… Rasim bi navečer, nakon što završi s nama teferič u restoranu ili bašti, odlazio kući na konak, a nama je ostavljao ključ i sve na volju i raspolaganje – bujruum jesti, piti, koliko hoćeš, uvijek smo plaćali više nego što je trebalo, a Rasima nagrađivali dobrim bakišišom. Jednom je Hadži-Marko donio janje, te su ga Basara i Rasim pekli, a i mi se vrzmali oko ražnja. Janje bilo mršavo, pa će Rasim donijeti zejtena da ga malo zamaste. Pečeno, bilo je lošeg ukusa, ne znam jesmo li ga i pola pojeli. Ružili smo Rasima i Basaru, a onda smo udarili na šalu, a i Hadžo Marka što nije uhranio janje, te mezili ono što se zateklo u Rasimovoj kuhinji, a ribe je bilo za izvoz.

Krupan, snažan, plećat, Omer je imao najviše problema s kosom, ali onom na svojoj glavi; nije lahko bilo tjerati je ni na jednu stranu, jer je bila „ko čelik“ tvrda i jaka, kako se žalio, ali ipak ponosio.

Imao je muke i sa obućom; govorio bi da je obosio, a  nije našao cipele koje ga ne bi žuljale. Nosio je broj 46, “nije važnan model, važno je da su tamam.“ Teško bi se namirio na svoj broj, a kada bi najzad nabavio neke po volji, nosio ih je dok se ne raspadnu i hvalio se kako se nije boljih nanoso, žalio za njima…

Razapinjali bi šatore udaljene jedne od drugih po sto koraka. Moj čador je bio najudaljeniji, jer nisam mogao podniti Laletovo hrkanje. U njegov šator smještali bi velečasnog, popa Marka Šalića iz Liskovice, koji je volio naše, „tursko društvo“… Njih su dvojica hrkali u duetu tako da su nadjačavali ne samo žubor Sane u kanjonu, nego se „testeranje i pilanje kvrga“ čulo do Ključa!

Oslovljavali smo jedne druge sa „hadži“ mada niko nije vidio ni Meku ni Medinu, ni Jerusalem.

„Hadži-Lale, Hadži-Omer, Hadži-Marko, Hadži-Zakir. Hadža ne vidjeli, pivu i rakiju pili, molili Boga i mi sami, a i preko popa Marka da nam na Onom Svitu podari lipi Dženet, ovakav kakav je na Sani, fala, ne treba nam bolji! Ali, boj se, plahe džehenemske vatre sa jedne strane, vatre u stomaku od „umakanja rokve,“ kako smo se šalili.

Do iza dva poponoći, razgovara se uz vatru, uz svjetlo fenjera i svijeća na sofri. Pjeva se, dok nas miluje noćni povjetarac koji se spušta s okolnih brda i razhlađuje nas, završavajući u ionako studenoj Sani. Nebesa puna zvijezda.  Šalimo se, sretni i zadovoljni. Svi vole Hadži-Markovu šljivu, ne mahmura se od nje. Pred spavanje Hadži-Marko kaže, zapetljavajući jezikom:

“Je li, Hadži-Salih vakat za sastavni brus.”

Dohvatim im iz Sane po flašu ledenog piva, svakom po „sastvani brus“ –  pa su njih dvojica „hadžija“ tako završavali „akšamluk“  (malo prije sabaha!) , pa, ponekad, čeverenoge odlazili u šator, a mi bi se smijali, smijali i smijali… Saliha smo u šali zvali popom, a Marka hodžom, prišla im po noći vira jednog na drugog. I zvanje!

Ujutru, kad sunce grane i i zraci zasvjetlucaju na rosi po livadi, kada se vlagai sa šatora počne  isparavati, a podiže izmaglica sa Banjčeve livade, Lale zagazi u Sanu, dohvata orošene flaše piva i nazdravlja popu Hadži-Marku. Klin se klinom izbija, kažu.

Omer je konačio u svom autu, bojao se prehlade u šatoru.

Pečem kahvu, pijemo čaj od travki koje smo ubrali i u hladu osušili.

Onda Lale, Zakir i Omer odlaze „fatati ribu“.

Moja kuhinja je moja. Od vatrsralnih cigli – ognjište, tu je sadžak, sač, maša, mašice koje je Hamko skovao.

Smišljam neko jelo, mezu, Omer kaže:

„Ne bi bilo ružno da nam zgotoviš jahniju“.

Zgotovim grah, skuham teleći paprikaš, ispečem pod sačom kompire, nekad i ribu. Kajmak od Ostoje iz Šibova, teletina kupljena u Donjem Vakufu, sir od Milene u Podbrdu… Rakija je od Hadži-Marka.

Žene i babe, dječurlija i ljudi sa Slatine, dolazili gledati kako pod sačem pečem kompire i teletinu…

Jednom je Hadži-Marko u autu dovezao i neku tavu, tešku kao tuč. Nismo je mogli nositi do Vrila Sane, pa smo unajmili konja od Mitra Mihajlovića, Omerovog ahbaba, te nam je tava doklimala na samaru do ognjišta, tamo gdje su i bezi teferičili, tamo gdje i međedi silaze na vodu.

Hadži-Marko donio i zeca pa samo ga pohovali i pekli u toj tavi. Trebala je hefta da se tava ugrije, a onda je lijepo je pekla, nje joj trebalo više vatre, nije zagarala, a hefta prođi, a da se ohladi…

„Valja li, Omere, to što sam smarlajso?“ pitam za sofrom, a znam odgovor.

„Jesi li metnuo luka?“

„Jesam!“

„I bilog i crvenog?“

„Jesam!“

„A paprike?“

„Jesam!“

„Eh, da si Bogdo, ubacio koje zrno graška!“

Ta Omerova „mahana jelu“ mogla me je u huji natjerati da skočim u ledenu Sanu, da „zbogaram“, ali to je bila šala, predstava, i svi smo se smijali.

Nakada bi i bez Omerove „mahane“ – imitirajući ga Lale primjećivao:

„Eh, da si još samo zrno graška!“ I potom su jeli u slast, ali nikad hiteći. Ko bi hitio, govorili bi kako „kupi nafaku“.

Uživali smo u svemu.

Baška je bilo Omerovo i moje imitiranje znanih prijatelja i komšija, nikad podrugljivo; to je bila naša počast živima,  rahmet mrtvima. Oponašali smo Hamku, Ejupa, Fazlu, Ahmeta Čaminog, hodžu Mehdića, malo koga smo mašili iz naše Rike, Zborišta, Čaršije, Zavakufa! To su bile prave predstave, iznenada, u sred nekog eglena, kao komentar, dopuna, pošalica…

“Jes ručo?”

“Jesam ko i ti” – imitorali smo Ahmeta Čamina i Sulju Memića…

Bio je razgovoran. Brzo uspostvaljao prisan kontakt sa ljudima, mada je često bio vrlo sumnjičav. Svako je kod Omera morao položiti… Lijepo i zanimljivo bi pripovijedao, često glumeći.

Umio je sa nijemim osobama, koje smo zvali nimicima.

Bijah se zabavio jednom oko ognjišta na Slatini na Sani; Omer sjedi na o obali, a nasuprot njemu, na drugoj obali sjedi Nimac čija je kućica odmah iznad rijeke. Sana, samo što je izbila iz Kanjona, na tom je mjestu široka jedno pedesetak koraka, brza i plaha i hučna. Nije je baš lahko pregaziti ni u srid ljeta; kad god bi mogao pregaziti, nimac bi dođi do našeg logora, sjedni podalje od naše sofre, te posmatraj šta mi radimo. Nudili smo mu da štogod pojede, zamezi, ponekad je odbijao, a rakiju nikad, pivo pogotovo… Omer nije dozvoljavao da se Nimcu ulije  više od rakije – dvije.

„Ako ja tebi ulijem još jednu, šta će meni ostati,“ šalio se. Nimac nije razumio o čemu mu Omer govori. Stvar je bila u tome – ko će Nimca vratiti preko Sabe na drugu obalu, ako se napije…

Ali, njih bi se dvojica odlično razumili kada bi počeli razgovarati mimikom i rukama.

Da Nimac umije i govoriti, sada, kada su jedan na jednoj, drugi na drugoj obali hučna rijeka im ne bi dala da se sprazumiju, taman da se i nadvikuju.

Stoga, ostala im je mimika, išaret.

Ne obraćam pažnju, imam prečeg posla na ognjištu…

Krajičkom oka vidim kako nimac granata rukama, očito uzbuđen i usplahiren. Na našoj obali, Omer širi ruke iznenađen. Nimac onda imitira šofera kako vozi, te kako mu se otima volan. Onda, pokazuje naglim pokretom ruke rijeku.

Omer skoči, nešto ljutito išareti, pa  okrenu leđa Nimcu koji ostade neko vrijeme granatajući rukama i imitirajuši šofera. Kad vidje da mu je Omer okrenuo leđa, i Nimac se ražljuti, pa gratajaći rukama, oplete uz obalu prema kući.

Pitam Omera šta to bi, što prekunuše „eglen.“

„Laže! Ko pas! Zmisli, molim te, kaže mi da se autobus pun šumskih radnika skrhao u Sanu i da je osmero poginulo. Laže! Čuli bi mi da se takva nesreće dogdila u Tunguziji, a ne pred našim nosem. (Radio u autu palilo smo ga samo džakad. Imali TV na baterije, a gledali smo samo TV Dnevnik)

Toga ljeta, ne posjeti nas Nimac ni jednom više.

Sjedimo mi na obali Une, u prostranoj i dugoj zelenoj dolini poviše Kulen Vakufa.

Kad, kao da si ga bacio s nebesa, stvori se čovjek odnekud, sjede pokraj nas; vidimo, nit romori, nit govori – baš nam se zadalo u  „nimcima.“

Granataju rukama, zanijeli se u razgovor Omer i nimac. Iznenada, skoči nimac  na noge, ko da ga Omer ošinu kamdžijom, pa hitro, ne obzirući se, ode stazom uz vodu, začas se smanji i nestade sa vidika.

Pitamo Omera šta to bi.

„Pošo na voz, pa mu rekoh ako ne pohiti, zakasniće.“

Uživali smo u društvu koje je sami Dragi Bog sastavio, u Božjoj džennetskoj bašti punoj nafake, na zemlji pokraj koje su tekle naše rijeke. U taj džennet i mene i

Mustafina oca Ferida, odveli su nekada davno Omer i njegov brat Zema.

Omer je želio da baš u tome Džennetu, na obali Sane, bude njegov mezar. „Ovdje vi mene, ovdje, pod krivu vrbu!“

Molim Allaha dž.š. da mu podari Džennet, onakav kakav smo godinama uživali u baštama na zemlji, pokraj kojih teku zemaljske rijeke.

Sa druge obale Sane, kao da ga gledam, maše mi Omer i poručuje da ne hitim…

Sam stojim na ovoj obali.

Džennaza Omerova biće u našoj Rici, u Varcaru, koji više nisu ni Rikom ni Varcarem, u kojem je utihnula pjesma sa Kamena i Vinograda, u kojem se čuje čekić samo Ahme Kovača. Šta je Rika bez Ričana, bez Omera!

Prije nego kući, svraćao sam sve i prošlog ljeta prvo sestri Ismeti koja me je obavještavala je li i Omer stigao.

I ove godine nijetim u Varcar, ali prije nego kući, otićićemo Hajra i ja na mezar. Proučićemo Fatihu njenim i mojim roditeljima, mome Pramdidu, Didu, Ismi, Hari; potom ću lahko naći i Omerov mezar, on je u onom redu odmah iznad ograde, desno od ulaza.

Rički mezar je luka kojoj svi brodimo

.

Pogledajte:

Druženje na Sani:

https://www.youtube.com/watch?v=pHr-KdtP5nQ

Sana voda teče do mora, bez svoga Omera

https://www.youtube.com/watch?v=HGXKatlCzXU

i

Oj javore, javore (Safet Isović)

https://www.youtube.com/watch?v=zUrwpvPILZw

In memoriam

Omer ZONIĆ, kovač kosa, ribolovac, glumac – moj veliki prijatelj

1931. Varcar Vakuf – 2015. Helsinborg Švedska)

S ONE STRANE VODE SANE

Pregazi Omer plahu modru rijeku: eno ga na drugoj obali Sane.

Maše mi.

Tamo su već njegov otac Osman, majka Šemsa, osmero braće, njegova Mina, snaha Rasma, prijatelji Lale, Hadžal, Ismet Cindaš, Đuka, Ljubo, Enes, Basara, komšije Muharem, Hasan-beg, Ahmo, Hamko i Ejub, Šerifić i Hama, prika Džemal, Basara, Ahmet Čamin, Ibraga, Bilica, glumci Adem Ćejvan, Hasan Zulić… Pop Marko Šalić, župnik Liskovački, Mitar Muhajlović sa Vrila Sane, njegova Stana, mnoge mušterije njegovih dobrih kosa, mnogobroja publike… Tamo su i moji, Majka i Otac, prve Omerove komšije u Švedskoj, Brat i Sestra, za kojima se i Omer zaputio, nakon što se isplakao za njima; sestra umrla 13 novembra, brat nađen mrtav 13. januara, Omer ode 13. marta…

Drišim harare pune sjećanja.

Priča o Omeru je na stotine, a kada bih ih i sve ispričao, kada bi roman sastavio, opet ostade priča neispričana.

Kao dječak od desetak godina doživio je tešku traumu u rodnoj kući u Rici. Potoci krvi pred njegovim – ko Sana dubokim plavim očima. Bljesak četničke kame ga  zaslijepljuje.  Prerezanih grkljana, ležali su u krvi Otac Osman i Brat Ćamil.

Danima su Šemsa i Šida sapirale krv sa podnica, ali nikad crveni tragovi nisu nestali sa tih podnica; u dušama ukućana ostali su kao doživotna teška, neizliječiva trauma.

Omer nije pričao o tom strašnom zločinu, niti sam ga ikad pitao. Ovo što znam iz ričkih je priča. Ponekad bi zaplači, ne rakavši ništa, razlog smo samo naslućivali. Ljute rane nisu nikad zarasle. Nije o tome govorio ni ukućanima; slike strave i užasa pokušao je, ali niad nije mogao zapretati.

Utjehu je nalazio u svojoj lijepoj obitelji.

Njegova vjerna saputnica Mina, meleć od insana, nikad povišena glasa, razborita, blaga, načitana i pametna, brižna supruga, majka, nane…

Sto puta sam bahnuo u Omerovu kuću, posađivali me za sofru. Znam kako su oboje bili nježni i brižni prema meni. Ljubav prema Jasminki, Sakibi, Zikri, zetu Ismetu, Hajrudinu, Neski, unuku Naimu, nevistama, prauncima – nema kantara koji bi je izmjerio.

Sve ih je Omer savijao oko sebe, učio dobru i poštenju. I, svi su ga voljeli do nebesa, slušali, poštovali, a kada je počeo poboljevati, iz očiju im je kapao.

Mina je bila vrsna kuharica.

Niko, ama baš niko ne umi spremiti hurmašice kao što je Mina znala. Punu tevsiju Omer bi donesi na Sanu: hladili ih u velikoj ranjki dopola potopljenoj u Sani, koja smo vezali za uho kanafom za vrbovu granu; sladili se za sofrom, gledali da nam doteku do posljednjeg dana na kampu. (Kako sam bio ostavio piće, podukrad sam znao pojesti makar jednu hurmašicu…)

Omer postao ratno siroče, čitničkom kamom koja ga je rastavila ne samo od Oca i Brata, nego i od djetinjstva, i dječaštva. Natovarila teško brime.

Odrastao je za dan.

Na na duvaru njegove stare kuće u Rici koju su dilili sa Šerifićem i hamom, baš u istoj sobi gdje su ga četnici rastavili sa Ocem i Bratom, nejaka, uplakana i nikad utješena, prepadnutog – visila je kasnije uramljena „spomenica“ „žrtvama fašističkog terora“. Od države, g haira –  samo gorko podsjećanje na nevine smrti najdražih. Kasnije je ta spomenica uklonjena sa duvara.

Dok su četnička ratna siročad školovana državnim stipendijama živjela besplatno po internatima, u suhom i u toplom, za punom sofrom, išla na more o državnom trošku, zapošljavana preko reda, Omer i njegova obitelj nisu dobili od države ni helera. Morali su se starati o sebi, uzdati u se i u svoje kljuse. Država im se penjala na leđa, navaljivala teške poreze, otimala sa sofre.

Merhametli kakva je bila, Omerova majka Šemsa prigrlila je poslije rata – kad ga je svako odbacio – i Luku Čulića, kažu – četničkog sina, pomogla mu kad mu je blo najteže.  Luka će i sam ispiliti u četnika, postati gospodar sudbina svih nas, pa i Omerove.

Dobro se zlom vratilo majstorima kovačima kosa Omerovom Ocu i Bratu, u onom, dobrota je zlom vraćena Omeru u četničkoj pomami u zadnjem ratu.

Godinama su četnici najavljivali svoj krvavi pohod na naš grad i Bosnu, prijetili da će poklati Riku, izmišljali barikade na ričkoj Ćupriji, tražili oružje, izgovor….

U proljeće 1992. već su klali i palili po Kupresu, pljačkali, hapsili i maltretirali nedužne. Zvijezdu su zamijenili kokardom, iz te vojske pobjegoše naše ričke i zborićke komšije, građani, antifašisti…

Imali smo običaj sjedjeti pred kafanom koja je radila u prizemlju Herića kuće u Rici; hastali i stolice bili izneseni na uski trotoar.

E, tu je četnički šofer odredio autobusko stajalište za tribovski autobus. Tako je četnik poznat kao „Mali Mrav“ s puščetinom u šakama izlazio iz autobusa, pijan, udarajući pravo na naš hastal… Bio je četnički horoz koji je prije zore zakukurikao; rečeno mu je da će balije i ustaše moći razgoniti i ubijati do mile volje, sve njihovo biće srpsko, samo neka se malo strpi… Ali (Mali) Mrav je bio nestrpljiv. Rano je zapucao u vis, baš u Rici, ulijetao među dječake i momke koji su igrali lopte na onoj raskrsnici isped Bibine i Gafurevića kuće, zastrašivao ih i razgonio. Nasrtao na rijetke Ričane koji su odgonetali sudbinu na Ričkoj ćupriji. Pred (Malim) Mravom bježali smo u obližnje avlije, sakrivali se iza kuća, čekali da „pijana budala“ ode na neko drugo mjesto šenlučiti.

Našli smo skrovito mjesto kod Halidinog benta.

Nekad se tu teferičilo, mezilo, pjevalo i igralo, ispod mlina fatala omaha o Jurjevu, lovila pastrmka. Sada, bila je to naša mirna luka za koju su sigurno znali četnici, ali Mrav  nas nije bihuzurio. Bili smo izbihuzreni i bez njega – Istok Bosne gori, Sarajevo pod granatama, hapse i odvode u zatvor u Bosanskoj Gradišci, mlate i prebijaju. Kupres oslobođen od njegovih stanovnika, iz Hrvatske puni autobisi izbjeglica kojima mrkonjićka milicija prijeti da će ih pobiti…

U Halidinom bentu, Meho, Omer, Didan, Asim, svi se uzdamo da će „ludilo“ – planski proizvedeno, prestati, ali sve je gore i nesigurnije. Pred Omerovim očima slike preklanog Oca i Brata, muhadžirluk, nikad zapretana sjećanja niti zazliječene rane.

„Idite! Šta čekate! Nejmate šta čekati! Hajte dok se još može, ovdje selameta nejma! Samo vi idite, Bogom vas kumim! Ne brinite za me, ja sam se naživio…“

Jednoga dana nešto nas je nagovorilo da prođemo iz Halidinog benta preko njene njive i Haluga, pa do rike, a onda smo se popeli na Kamen, stazama našega djetinjstva. Imali smo osjećaj kako se opraštamo sa dragim stazama i mjestima, sa našom Rikom i gradom…. Prolazeći kroz Novo Naselje, opazi nas jedan četnik; istrka iz kuće bos i gloglav, dijete za njim obučeno u maskirnu uniformu. Prvo što ugledasmo – bijaše automat u četničkim rukama. Gledajući s mržnjom prema nama, ispraznio je čitav šaržer u nebesa. Kasnije su četnici pronijeli glas kako smo išli u izviđanje gdje ćemo postaviti vatrene linije. Moglo nas je to glava koštati.

„Idite! Nejmate šta ovdje tražiti!“ kriči Omer.

Uskoro se nije moglo kroz grad od silnog četnika i njihova šenluka. Prije akšama odlazili smo kućama preko bašta, sklanjajući se od pogleda zakrvavljenih i pijanih četnika koji su roljali po birtijama i šenlučili po gradu; sa prvim mrakom zaključavali se u kuće, strahujući kada će na vrata udariti neki četnik i odvesti nas u mrak…

… Po povratku iz muhadžirluka iz Banje Luke, brat Ismet je dohvatuo očev, a Omer bratov čekić, užegli su kovačku vatru. Ugrijali maziju, skovali i okalili prvu kosu.

Kovačku vatru Omer je ugasio, zauvijek ostavio čekić i prodao kovačnicu nekoliko godina prije nego je morao uteći iz Rike pred četnicima. Zajedno sa svojom Minom, Jasminkom i Zikrom, unukom Naimom, prvo se izbavio u Gašince, a zatim stigao u Švedsku, u Helsinborg. Tamo je bio vrata do vrata mojim roditeljima, u istoj zgradi.

Kada smo Hajra i ja dolazili u posjetu mojima, pa na džnnazu mome Amidži Mehmedu, družili smo se Omer i ja, zaricali se kako ćemo se okupiti ponovno na Sani. Tu zakletvu smo ponavljali u svakom telefonskom razgovoru.

Bistar i okretan, gonjen potribom, kao dijete, Omer je naučio krojiti i nitovati šporete fijakere, velike limene kante, rorove i horozove na krovu.  Nikome, nikad muhtač.

Prema svakome bio džometne ruke. Kroz njegov kovačko-limarski dućan prošli su šegrti Ismet Kaharević Cindaš i jedan Domuzin… Fazlo je nitovao šporete, honorarno; Omer mu plaćao dinarom, a plehom, od kojeg je Fazlo krojio furune i pržnjeve i iznosio ih na pazar…

Omerovu nafaku niko nije mogao oteti; sofra uvijek bila puna, ha u kući, ha u birtiji kod Vlajke ili u ribarskoj kućari na Vrbasu; u Dubočanima, Slatini, Okandžijama, na vrilu Sane, na zeleni pokraj Une u Kulen Vakufu, na Plivi kod Dede, na Vrbasu – na obalama rijeka s kojima je živio.

Volio je te pjenušave, čiste i brze rijeke.

Nikad se nije rastajao od obala i zelenaca, brzaka i bukova, ni u svojoj kovačnici, ni u snu, ni u Rici, ni na pazarima gdje je prodavao kose i šporete, ni u dalekoj Švedskoj, niti za dugih putovanja autobusom – Švedska – Bosna i nazad. Zadnjih godina letio je avionom od Kopenhagena do Sarajeva, raspitivao se kod stjuardesa jesu li već nad Bosnom, krivio vrat na pendžeru ne bi li ugledao, dole, dubuko, zelene ljepotice, uvijek mlade i lijepe – svoje i naše vode –  pokraj kojih su ga već čekali prijatelji…

Leteći nazad – nije se raspitivao za rijeke, samo bi počeo kriviti vrat već iznad Butmira, tražio te zelene priuze koje su tekle kroz njegovu dušu i kroz njegovu Bosnu.

Zagledanom u vode, možda mu se činilo kako one odnose njegovu jad i tugu, čiste i neopoganjene, spiraju nevinu Očevu i Bratovu krv sa podnica njegove kuće, odnose bol iz njegove duše, da ih sakriju u morske dubine.

Ono što skuj kosa – nešto je prodavao u kovačnice, ili na kućnom pragu. Nekad na maluhnim kolicima Ahmeta Čaminog kja je vuklo mršavo i sipljivo kljuse – kasnije na motoru, pa „Olimpijom“, „Folcikom“ i „Golfom,“ stizao je na pazare u Ključu, Glamoču, Bosanskom Petrovcu, Drvaru, Kulen Vakufu, odolazio mušeterijama u lička mjesta.

Pisale su mu njegeove mušterije, kvrgavim slovima. Kada bi neko „O“ ispisano teškom rukom kosca – težaka iskružio svojim limarskim makazama, pa zakotrljao niz Grabež, Oruglu ili Lisinu, odvaliolo bi komad stijene…

Ta teško razumljiva pisma, sa nepotpunom Omerovom adresom, stizala su do njegove kovačnice; svako u našem malom gradu znao je za „Omera kovača kosa“, kamo li da ne zna poštar Uroš.

Kao dijete dolazio sam do njegove kovačnice, pedesetak koraka od naše kuće, odmah preko puta naše Džamije, na ćošku Talića puta. Jednu nogu bih stavio na prag, nadlaktio se, pa zanesen, omamljen, gledao mađioničara Omera, kovača kosa, kako na grmu grije, provlači usijani četvrtasti komad mazije kroz vatru; pod vještim i snažnim Omerovim rukama, teškim Hadžalovim čekićem, pred mojim očima, iskivana je britka kosa. Najviše sam uživao u čaroliji i majstorluku kaljenja; Omer je mjehom raspaljivao vatru od smrčavog majdanskog ćumura, iskre frcale do krova. Ćumur su Hadžal ili Fazlo stalno uzgrtali na vatru, kosa se jadnačno grijala, postajala narandžasta, crvena, usijana. Omer bi je, držeći je na dugim kovačkim liještima – sve brže i brže provlačio kroz vatru. Kada bi sva jednako porumenila, naglo bi je vadio iz vatre, jednim udarcem o dasku na grmu otresao sitne žeravice s nje, pa je čitavom dužinom utapao u kal koji je čekao rastopljen u koritu – uvećanom drvenom kalufu kose, pun crnog, tajanstvenog kala… Planuo bi kal u koritu kada kosa zaroni u nj, a Fazlo ili Hadžal su gasili plamen pušući. Kosa je iz kala izlazila izhoparena, siva, ali još vruća. To je bila magija. Predstava! Majstorluk! Onda su kosu Fazlo ili Hadžal čistili šaljkom koju su stavljali na kosu, pod krpu. Omer bi potom ispravljao kosu pažljivo, majstorski, petu bi joj umotavao u krpu da se ne oprži, a i da joj bolje osjeti dušu i oštinu; ravnao ju je na drvenoj dasci, provjeravo je li prava žmireći na jendo oko, kao da nišani kosom. Onda bi je ponovo na žar, i od pete do vrha, dugine boje bi prešle polahko preko kose. Omer bi kosu potom do pola poklepao, kosac neka je poklepće do kraja, izvuče žicu… Potom bi majstor objesio kosu na čiviluk na duvaru kovačnice gdje čekala mušteriju, ili bila odnesena kući, uvijena u daru, adresirana i odnesena na poštu da je Vukica otpremi u kosački svijet.

Rikom su odzvanjali čekići o maziju na nakovnju, mogao si po zvuku znati iz koje kovačnice dopiru; kada Omer kuje sam, onda je to fino kucukanje, koje bi se stapalo sa glasom mujezina i zvonom sa Zborićke katoličke crkve u podn i u akšam; čim se mujezin zauči i zvono zazvoni, kovanje utihne; vakat je u džamiju i na ručak, ili kući o akšamu.

Kada bi Hadžal svojim teškim čekićem razbijao maziju, smjenjivali su se zvukovi  – Omerovog „malog“ zvonkog i Hadžalovog „velikog“ čekića. Taj ritam i danas damara u mojoj duši. Od siline Hadžalovih udaraca, trese se ne samo panj i nakovanj, nego i čitava kovačnica.

„Ja vridna momka, sila jedna!“ govorio bi Omer.

Hadžal je bio i Omerov lični šofer; vozio je „Olimpiju“ sve do Kulen Vakufa, preko Čovke, jalacima… Stizali u Liku… Omer bi zabaci i u koji vir Cetine, uhvati koju pastrmku; na obali bi pojeli jagnjetinu, zapjevali, pa – kući, zadovoljni životom.

Omer je kasnije nabavio neku staru „Folciku“, nije joj trebao ni „fildžan benzina“ tako je bila štedljiva, hvalio se ne jednom. Vozeći „Folciku“ iz Bosanskog Petrovca prema Ključu, ugleda on jedan točak auta kako proleti pokraj njega:

„Kojoj je ovo budali otpao točak,“ nije se čestito ni upitao, a već je osjetio handrljanje i struganje po asfaltu svoje „Folcike“ sa koje je otpao točak.

Zajedno sa Orlašem, išli smo došlepati „Folciku“ koju smo našli pokraj ceste. Imala je „badžu.“

Kasnije, kada sam postao Omerov prijatelj, zajedno smo čitali neka pisma – narudžbenice za kose. Pokušavali smo razaznati da li težak piše kako će on doći po kosu, ili mu je Omer treba odnijeti na Bravsko…

Jednom, tada već reporter TV SA, zaputim se jednom sa Omerom u Janj, neki zbor bio. Snimiću reportažu o prodaji kosa.

Sjedio sam na tronošcu pokraj Omera, gledao i slušao pravu dramu koje se odigravala oko njegova hastala na kojem su bile poredane kose i brusevi, klepci i babice. Pogađao se, nadmudrivao sa Janjanima, domahivao glavom i zakretao se, neće biva ni da čuje da obori cijenu, roba je to, bez mahane, oštra guja, on zna kakvu je maziju kovao… Nije se puno hvalio kose, a ni bruseve, nije ni trebalo. Njegov majstorluk je bila najbolja reklama.

Tiskaju se Janjani oko hastala, više je znatiželjenih nego pravih mušterija. Kad, u neko doba, Omer me gurnu laktom i šapnu na uho:

„Gledaj onog u šubari!“

Obratim pažnju; šubaraš dohvatio brus, pljuvači ga, para noktom, kao đoja proba kruni li se. U to, jedan drugi Janjanin uze kosu sa hastala, isprobava joj zvuk noktom od palca, pita ima li garanciju, ako nije oštra, da je vrati (dok njome sve pokosi, što bi rekao Omer.)

Ne skidam sa oka onog u šubari s brusom. I – dok si rekao čakija, šubaraš dodade brus onom sebi iza leđa, ovaj onom do njega, pa se potom brus izgubi u janjanskoj masi.

Vidjeh sve to od početka, mada se sve odigralo munjevito brzo. Još kad mi je Omer šapunuo da „gledam onog u šubari“ – dohvatih kameru, misleći da ga trebam snimiti. Omerova ruka poklopi moju ruku na kameri, ne dade. Htjedoh povikati „Ljudi, onaj u šubari ukrade brus“, ali Omer – prstom na svojim ustima – išareti mi neka šutim.

„Janj je to“, kaže mi kasnije. „Halali brus, ostade glava na ramenu!“

Toga dana Avdo Dedić prodade tri, a Janjani mu ukradoše dva brusa…

Na pragu te kovačnice upoznao sam Omera, kovača kosa – kao velikog glumca.

Oponašao je težake na pazaru, fine mušterije, a i hajduke.  Mijenjao glas, čitao zapetljana težačka pisma u kojima je „f“ zamijenjeno sa „v“, gdje fali i malih i velikih slova, čitavih rečenica.

Kada sam prekoračio prag kovačnice, kada sam se i sam počeo po malo baviti glumom, Omer me počastio  sa ulogom Velije u „Bujrumu“, komediji Derviša Sušića koju je za našu Dramsku grupu pri KUD-u „Jedinstvo“ on režirao glumeći „honorarnog mujezina“ i honorarnog poslužitelja Šaćana u Turističkom birou u nekoj bosanskoj zabiti, birou u kojem sam kao bio šef.

Tada bi, bez ikakvog znaka i povoda, dok je Omer grijao maziju ili kovao, počeli neki dijalog iz „Bujruma“ – sami se sebi smijući. Odlično smo se sporazmijevali, za druge nevidljivim išaretom, gestom, pogledom očima…

Poslije teškog kovačkog dana, Omer bi odlazio u Dom kulture, pa kao kvočka piliće, okupljao oko sebe glumce; uvježbavali bi Ogrizevićevu „Hasanagicu“, „Zulumćara“, „Kafanske stratege“, kasnije jednočinku „Varcar-Mrkonjić“ – novelu Branka Ćopića, koju su Omer i glumci i dramatizirali, i igrali većinom obučeni u kostime donesene od svojih kuća…

Glumci i glumice – Ibraga Mehdić, Vojo Đukić, Omer Velić, Mehmed Buhić, Car, Hasan Zulić, Zuhra Gafurević i toliki drugi – gledali su u Omeru kovaču – majstora glume i režije. Punili su sale, uveseljavali i rastuživali publiku; Omer je postao poznat širom Bosne, posebno od kako su televizori postali glavni kućanski aparati.

Publika ga voljela, znao je i nasmijati i rasplakati, umiriti je, izmamiti aplauz na otvorenoj sceni. Igralo se ne samo u našem gradu, nego i po drugim mjestima u Krajini. Išlo na festivale i smotre žirom Bosne, svake godine, bili dobri domaćini festivalima dramskih družina čitave Bosne.

Sa jednog od festivala, Omer i njegovi glumci su donijeli priznanje; Amaterska družina KUD-a Jedinstvo koju je vodio reditelj i glumac Omer, nagrađena je statusom Amaterskog pozorišta – po glumi kao profesionalci, ali neplaćeni amateri.

(Slušam neke nove glumce i reditelje iz Mrkonjića kako se preko radija hvale uspjehom svoga Amaterskog pozorišta. Omera niko i ne spominje, ta sve je poteklo baš od njih…)

Republičko udrženje KUD-ova nagradilo Omera svim svojim plaketama i medaljama.

Najveće nagrade dodjeljivala je Omeru njegova publika.

„Bujrum“ smo odigrali u našem gradu nekoliko puta. Gostovali smo u Baraćima, Ključu, Bosanskom Petrovcu, na gradilištu „Partizanskog puta“ u Bočcu.

Stgli i u Srpsku Crnju, igrali pred tamošnjom publikom – sve sami Bosanci, kolonisti iz naših krajeva. Nezapemćen aplauz, jagma ko će glumce sebi na konak… Raspitivali se kod Omera je li donio koju kosu, da odmerače, da se u ravnici prisjete Bravska.

Znam da je kose ponio u Bosanski Petrovac, da je kose prodavao i na Mliništima, kada su ono pred drvosječama igrali „Varcar-Mrkonjić“.

Dogodilo se da u sred predstave „Bujruma“ u Bosanskom Petrovcu nestane svjetla. Publika je bila malobrojna, htjedosomo otkazati predstavu, ali ipak – čekaćemo dok struja ne dođe, pa igrati, kao da je sala puna.

Naravno, Petrovčani su prepoznali Omera iako se bio nadžemao za ulogu Šećana.

Neko iz mraka povika:

„Ima li kosa, Omere?“

„Ima, ima, Jovo!“

U mraku, prepznao je Jovin glas; donijeće on kose iz auta, razgrnuće i brusove na hastalu u holu, ako ne dojde svjetlo, upaliće sviću.

Na Mliništima je i prije i poslije predstave na otvorenom, prodavao kose i brusove, na panju.

I na Sanu je nosio kose i brusove.

„E, ovom ću kosom obveseliti Stevu. Svrtićemo po janjetinu kod Vlajke, a platiće Stevo…“

Od kosa i bruseva, svojih žuljevitih ruku je fino živio, a aplauz na sceni – bio je dodatna duhovna hrana majstoru Omeru Zoniću, punio njegovu dušu – plemenitu činio je još plemenitijom.

Jednom se Ibraga Mehdić, odlična glumac iz Rike, a bijaše pod gasom, pojavio na sceni kada mu nije bio vakat; Omer je baš tada bio u sred monologa, opazio je Ibragu kako izlazi u nevakat na scenu, podigao visoko obrve iznad onih svojih, ko rijeka Sana plavih očiju; prišao je sve glumeći, kao da je to izrežirano,dio predstave, na korak dva Ibragi, izdreljio oči na njega. Ibraga se u trenutku ortijezni, udari pleskom po čelu da je sala odjeknula, pa opsovaši glasno – udalji se s pozornice – ne okrenuvši leđa, nego odmičući bokom, nastojeći biti nevidljiv.

U sred jedne snježne varcarske zime, neka grupa studenata, valjda u razmjeni iz nekakve afričke zemlje, gostovaće na sceni Doma ZAVNOBiH-a. Teferič i zabava prisjeli su jednoj afričkoj studentknji koja se – nevična snijegu i ledu, okliznula i slomila nogu. Svima nam žao.

Sa Afrikacima, bahnuli i glumci Adem Ćejvan i Rudi Alvađ. Omer i ekipa su odigravali „Varcar-Mrkonjić“, a Adem i Rudi su virili iza scene.

Adem se toliko smijao Omeru, da se čulo u salu. Po završetku predstave, Adem grli Omera, i grohotom se smije.

Razgovaraju kasnije za sofrom u hotelu, uz rakiju, u društvu Afrikanaca; malo – malo, pa se raspituju za studentkinju koja je odvezena u Bolnicu…  Nastave potom razgovor o svojim glumačkim radostima i mukama.

„Daj reci mi, Boga ti, Ademe, kako ti deveraš sa pamćenjem, tolike uloge, da ti je glava ko varićak, ne bi upamtio. Čuješ li šaptača?“

I, ne čekajući odgovor, Omer mu se povjerava:

„Ja, čim izađem na pozornicu, odmah ogluhnem…“

Zagleda Omer goste iz Afrike, pa će jednom od njih:

„Boga mi su tebe duže držali u rerni nego mene!“

Podižu čaše, kuckaju, nazdravljaju kao da su u Rici svi rasli, i Adem i Crnci i Rudi.

„Gut rakija! Ha?“

Volio je i Enesa Šahovića, često bi se nalazili kod Voje Đuke i brijačnici, ujutro, gdje su Omer i Vojo, često „odigravali.“

Enes bi im se smijao, uvijek i iznova. Đuka je morao paziti da ga ne okrvavi britvom… Enes ih je gledao u ogledalu sjedeći na bijačkoj stolici sa koje ne bi ustajao taj vakat jer se brijanje otegni ko gladna godina, sve dok Omer i Đuka ne pretresu sve novosti, dok se ne „odšejtene“ na toj svojoj pozornici. Okretao se, kada bi se Đuka i Omer našli u „mrtvom uglu“ ogledala, da mu što ne promakne.

Onom ko ne zna, teško bi bili razaznati onu tanku finu liniju koja je dijelila šalu od zbilje. (Ponekad su se njih trojica zatvarali u brijačnici da bi zamezili, popili, sve u eglenu, odigravanju, ali i u dugim pauzama šutnje. Đuka bi spustio roletne, pa bi nova predstava počinjala – sa dva glumca i jednim gledateljem.)

Raznovrsno je i šaroliko Omerovo društvo; volio je Ljubu kovača, Mlađu trgovca, šetali bi zajedno gradom. Drag mu je bio Basara, Hadžala je volio do nebesa, Fazlu, amidžu Ahmeta, koga nije…

Nazdravljamo jedni duguma na Sani; na zeleni sofra, svaki dan nam Bajram.

Omerove ruke se tresu. Dodamo mu čašicu rakije, a on dvjema rukama, koje se još više zatresu – i što jest i što nije – glumac je to – prinosi usnama, haman da prolije rakiju i promaši usta.. Kad popije dvije-tri, ispruži ruke:

„Vidi, Gospodara ti Boga, ne tresu se više.“

Ispod oka motri brzake i tišake Sane, mezi gledajući vodu.

„Eno ga, izbaci se, ispod onog kamena!“

Ustaje iza sofre, dohvata ribarski štap, na kojeg mu je Lale privezao mušice. Imajući očale na nosu, sa staklima ko povećalo od baterije, rukama koje su se tresle, drugi su mu morali vezati mušice.

Nabacuje ih tamo gdje je opazio kako se pastrmka ili lipen izbacuju, a kada riba promaši mamac, ili kada spadne sa udice, Omer podigne desnu nogu, pa jako udari o zemlju, pogleda u nebesa, opsuje.

Onda šalje Laleta da on prevari šarenu ljepoticu, namami je na mušice koje je sam naperao.

„Priveži onog svog crnog mravića!“

Bilo je godina, kada nije bilo ni dana, ha zimi, ha ljeti kada nismo odlazili na Sanu.

Ponesi probrane hrane, sira, mesa, fine rakije, piva. Kupi u Ribniku ili Jezeru, kasnijih godina i u Velečevu, ribe – pa dok dlanom o dlan, vatra veselo plamsa prokraj bistre vode, tava radi, sofra, opet Bajram.

Obično sam ih vozio svojim „Renaultom 4“ kojeg smo zvali “šporet.” Pluća punih čistog zraka, nakon što bi popili i zamezili, pokupili naš otpad, sjedali bi u „Šporet“; iako su im nakratko padale glave na prsa, nikada nisu zaspali u autu, jer su se bojali da ih neđe ne skrham u brzini.

Pripovijedali Omer i Lale kako su nekada znali nafatati sepet ribe, sve lipenja, „grbana“, pa kako je Zema, brat Omerov, znao uhvatiti i mladicu. Evo ooluku, pa rašire ruke dokliko mogu.

Zabacuju oni i sada, ali češće u tavu u kojoj se već prži kupljena riba.

Pjesma.

Lijepo je pjevao stare gradske, a baška sevdalinke. Meni bi basirao. Posebno je volio zapjevati “Oj javore, javore…”

Poslije Petrov-dana, kada prođe sezona prodaje kosa i krađe brusova, a i kosa vraćenica, kampiramo na Sani.

Dogovaramo se prije odlaska gdje ćemo – u Okandžije, na Vrilo Sane, na Slatinu ispod Kanjona, ili ćemo na Podić, ili kod krive vrbe. (Kada bi nas neko priuputao gdje će nas naći, a ako nam taj ne bi bio po volji – odgovorili bi: „Kod krive vrbe!“  Tako nas taj ne bi mogao naći za sto godina, jer nema vrbe koja nije kriva, pa haj ti potrefi onu – pravu – „krivu vrbu“.

Volio je Sanu kao svoju dušu.

Znao je sve njene virove, brzake, zelence, bukove i brzake, vodio nas na najljepša mjesta za teferič, „ćundruk mista,“ kako ih je zvao. Često smo išli „kod Riste,“ „na Stevinu livadu“, Okandžije, Dubočane, vrila. Svratili bi kod Melče i Huse preko puta „Plave doline..“

Govirili smo ikavicom, najčešće.

Zadnjih desetak godina, taksi bi ga odvozio na Plivu, da se nagleda rijeke. Provodio bi čitav dan na terasi restorana “Kod Dede” poviše Šipova. Sprijateljili su se davno, upoznali kao ribolovci. Dedo je držao Omera kao malo vode na dlanu; pripremao mu taze ribu iz njegova ribnjaka; Omer bi sjedio na hastalom odmah iznad brze rijeke, niko ga nije bihuzurio… Dedo i njegova čeljad bi samo igrali oko njega, ne daj Bože da mu nešto  usfali… Ako bi udari kuša, ili zastudi, Omer se sklanjao u soobicu u kojoj je Dedo ložio furunu. Ako bi se Omeru prileglo, čekao ga je krevet u gornjem boju restorana. Navečer je dolazio taksi po Omera.

I sam sam ga vozio nekliko puta Dedi čije je majstorstvo u prženju ribe – a i jeftinoću jela  i usluge  – hvalio. Dedo ga je plaho volio, brinuo o njegovu zdravlju…

Po volji mu je bio i Rasim, konobara, kuhar, poslovođa – moderni handžiju Motela “Ostrovica” poviše Kulen Vakufa. Spavao bi u sobi u kojoj je konačio Hamdija Pozderac… Rasim bi navečer, nakon što završi s nama teferič u restoranu ili bašti, odlazio kući na konak, a nama je ostavljao ključ i sve na volju i raspolaganje – bujruum jesti, piti, koliko hoćeš, uvijek smo plaćali više nego što je trebalo, a Rasima nagrađivali dobrim bakišišom. Jednom je Hadži-Marko donio janje, te su ga Basara i Rasim pekli, a i mi se vrzmali oko ražnja. Janje bilo mršavo, pa će Rasim donijeti zejtena da ga malo zamaste. Pečeno, bilo je lošeg ukusa, ne znam jesmo li ga i pola pojeli. Ružili smo Rasima i Basaru, a onda smo udarili na šalu, a i Hadžo Marka što nije uhranio janje, te mezili ono što se zateklo u Rasimovoj kuhinji, a ribe je bilo za izvoz.

Krupan, snažan, plećat, Omer je imao najviše problema s kosom, ali onom na svojoj glavi; nije lahko bilo tjerati je ni na jednu stranu, jer je bila „ko čelik“ tvrda i jaka, kako se žalio, ali ipak ponosio.

Imao je muke i sa obućom; govorio bi da je obosio, a  nije našao cipele koje ga ne bi žuljale. Nosio je broj 46, “nije važnan model, važno je da su tamam.“ Teško bi se namirio na svoj broj, a kada bi najzad nabavio neke po volji, nosio ih je dok se ne raspadnu i hvalio se kako se nije boljih nanoso, žalio za njima…

Razapinjali bi šatore udaljene jedne od drugih po sto koraka. Moj čador je bio najudaljeniji, jer nisam mogao podniti Laletovo hrkanje. U njegov šator smještali bi velečasnog, popa Marka Šalića iz Liskovice, koji je volio naše, „tursko društvo“… Njih su dvojica hrkali u duetu tako da su nadjačavali ne samo žubor Sane u kanjonu, nego se „testeranje i pilanje kvrga“ čulo do Ključa!

Oslovljavali smo jedne druge sa „hadži“ mada niko nije vidio ni Meku ni Medinu, ni Jerusalem.

„Hadži-Lale, Hadži-Omer, Hadži-Marko, Hadži-Zakir. Hadža ne vidjeli, pivu i rakiju pili, molili Boga i mi sami, a i preko popa Marka da nam na Onom Svitu podari lipi Dženet, ovakav kakav je na Sani, fala, ne treba nam bolji! Ali, boj se, plahe džehenemske vatre sa jedne strane, vatre u stomaku od „umakanja rokve,“ kako smo se šalili.

Do iza dva poponoći, razgovara se uz vatru, uz svjetlo fenjera i svijeća na sofri. Pjeva se, dok nas miluje noćni povjetarac koji se spušta s okolnih brda i razhlađuje nas, završavajući u ionako studenoj Sani. Nebesa puna zvijezda.  Šalimo se, sretni i zadovoljni. Svi vole Hadži-Markovu šljivu, ne mahmura se od nje. Pred spavanje Hadži-Marko kaže, zapetljavajući jezikom:

“Je li, Hadži-Salih vakat za sastavni brus.”

Dohvatim im iz Sane po flašu ledenog piva, svakom po „sastvani brus“ –  pa su njih dvojica „hadžija“ tako završavali „akšamluk“  (malo prije sabaha!) , pa, ponekad, čeverenoge odlazili u šator, a mi bi se smijali, smijali i smijali… Saliha smo u šali zvali popom, a Marka hodžom, prišla im po noći vira jednog na drugog. I zvanje!

Ujutru, kad sunce grane i i zraci zasvjetlucaju na rosi po livadi, kada se vlagai sa šatora počne  isparavati, a podiže izmaglica sa Banjčeve livade, Lale zagazi u Sanu, dohvata orošene flaše piva i nazdravlja popu Hadži-Marku. Klin se klinom izbija, kažu.

Omer je konačio u svom autu, bojao se prehlade u šatoru.

Pečem kahvu, pijemo čaj od travki koje smo ubrali i u hladu osušili.

Onda Lale, Zakir i Omer odlaze „fatati ribu“.

Moja kuhinja je moja. Od vatrsralnih cigli – ognjište, tu je sadžak, sač, maša, mašice koje je Hamko skovao.

Smišljam neko jelo, mezu, Omer kaže:

„Ne bi bilo ružno da nam zgotoviš jahniju“.

Zgotovim grah, skuham teleći paprikaš, ispečem pod sačom kompire, nekad i ribu. Kajmak od Ostoje iz Šibova, teletina kupljena u Donjem Vakufu, sir od Milene u Podbrdu… Rakija je od Hadži-Marka.

Žene i babe, dječurlija i ljudi sa Slatine, dolazili gledati kako pod sačem pečem kompire i teletinu…

Jednom je Hadži-Marko u autu dovezao i neku tavu, tešku kao tuč. Nismo je mogli nositi do Vrila Sane, pa smo unajmili konja od Mitra Mihajlovića, Omerovog ahbaba, te nam je tava doklimala na samaru do ognjišta, tamo gdje su i bezi teferičili, tamo gdje i međedi silaze na vodu.

Hadži-Marko donio i zeca pa samo ga pohovali i pekli u toj tavi. Trebala je hefta da se tava ugrije, a onda je lijepo je pekla, nje joj trebalo više vatre, nije zagarala, a hefta prođi, a da se ohladi…

„Valja li, Omere, to što sam smarlajso?“ pitam za sofrom, a znam odgovor.

„Jesi li metnuo luka?“

„Jesam!“

„I bilog i crvenog?“

„Jesam!“

„A paprike?“

„Jesam!“

„Eh, da si Bogdo, ubacio koje zrno graška!“

Ta Omerova „mahana jelu“ mogla me je u huji natjerati da skočim u ledenu Sanu, da „zbogaram“, ali to je bila šala, predstava, i svi smo se smijali.

Nakada bi i bez Omerove „mahane“ – imitirajući ga Lale primjećivao:

„Eh, da si još samo zrno graška!“ I potom su jeli u slast, ali nikad hiteći. Ko bi hitio, govorili bi kako „kupi nafaku“.

Uživali smo u svemu.

Baška je bilo Omerovo i moje imitiranje znanih prijatelja i komšija, nikad podrugljivo; to je bila naša počast živima,  rahmet mrtvima. Oponašali smo Hamku, Ejupa, Fazlu, Ahmeta Čaminog, hodžu Mehdića, malo koga smo mašili iz naše Rike, Zborišta, Čaršije, Zavakufa! To su bile prave predstave, iznenada, u sred nekog eglena, kao komentar, dopuna, pošalica…

“Jes ručo?”

“Jesam ko i ti” – imitorali smo Ahmeta Čamina i Sulju Memića…

Bio je razgovoran. Brzo uspostvaljao prisan kontakt sa ljudima, mada je često bio vrlo sumnjičav. Svako je kod Omera morao položiti… Lijepo i zanimljivo bi pripovijedao, često glumeći.

Umio je sa nijemim osobama, koje smo zvali nimicima.

Bijah se zabavio jednom oko ognjišta na Slatini na Sani; Omer sjedi na o obali, a nasuprot njemu, na drugoj obali sjedi Nimac čija je kućica odmah iznad rijeke. Sana, samo što je izbila iz Kanjona, na tom je mjestu široka jedno pedesetak koraka, brza i plaha i hučna. Nije je baš lahko pregaziti ni u srid ljeta; kad god bi mogao pregaziti, nimac bi dođi do našeg logora, sjedni podalje od naše sofre, te posmatraj šta mi radimo. Nudili smo mu da štogod pojede, zamezi, ponekad je odbijao, a rakiju nikad, pivo pogotovo… Omer nije dozvoljavao da se Nimcu ulije  više od rakije – dvije.

„Ako ja tebi ulijem još jednu, šta će meni ostati,“ šalio se. Nimac nije razumio o čemu mu Omer govori. Stvar je bila u tome – ko će Nimca vratiti preko Sabe na drugu obalu, ako se napije…

Ali, njih bi se dvojica odlično razumili kada bi počeli razgovarati mimikom i rukama.

Da Nimac umije i govoriti, sada, kada su jedan na jednoj, drugi na drugoj obali hučna rijeka im ne bi dala da se sprazumiju, taman da se i nadvikuju.

Stoga, ostala im je mimika, išaret.

Ne obraćam pažnju, imam prečeg posla na ognjištu…

Krajičkom oka vidim kako nimac granata rukama, očito uzbuđen i usplahiren. Na našoj obali, Omer širi ruke iznenađen. Nimac onda imitira šofera kako vozi, te kako mu se otima volan. Onda, pokazuje naglim pokretom ruke rijeku.

Omer skoči, nešto ljutito išareti, pa  okrenu leđa Nimcu koji ostade neko vrijeme granatajući rukama i imitirajuši šofera. Kad vidje da mu je Omer okrenuo leđa, i Nimac se ražljuti, pa gratajaći rukama, oplete uz obalu prema kući.

Pitam Omera šta to bi, što prekunuše „eglen.“

„Laže! Ko pas! Zmisli, molim te, kaže mi da se autobus pun šumskih radnika skrhao u Sanu i da je osmero poginulo. Laže! Čuli bi mi da se takva nesreće dogdila u Tunguziji, a ne pred našim nosem. (Radio u autu palilo smo ga samo džakad. Imali TV na baterije, a gledali smo samo TV Dnevnik)

Toga ljeta, ne posjeti nas Nimac ni jednom više.

Sjedimo mi na obali Une, u prostranoj i dugoj zelenoj dolini poviše Kulen Vakufa.

Kad, kao da si ga bacio s nebesa, stvori se čovjek odnekud, sjede pokraj nas; vidimo, nit romori, nit govori – baš nam se zadalo u  „nimcima.“

Granataju rukama, zanijeli se u razgovor Omer i nimac. Iznenada, skoči nimac  na noge, ko da ga Omer ošinu kamdžijom, pa hitro, ne obzirući se, ode stazom uz vodu, začas se smanji i nestade sa vidika.

Pitamo Omera šta to bi.

„Pošo na voz, pa mu rekoh ako ne pohiti, zakasniće.“

Uživali smo u društvu koje je sami Dragi Bog sastavio, u Božjoj džennetskoj bašti punoj nafake, na zemlji pokraj koje su tekle naše rijeke. U taj džennet i mene i

Mustafina oca Ferida, odveli su nekada davno Omer i njegov brat Zema.

Omer je želio da baš u tome Džennetu, na obali Sane, bude njegov mezar. „Ovdje vi mene, ovdje, pod krivu vrbu!“

Molim Allaha dž.š. da mu podari Džennet, onakav kakav smo godinama uživali u baštama na zemlji, pokraj kojih teku zemaljske rijeke.

Sa druge obale Sane, kao da ga gledam, maše mi Omer i poručuje da ne hitim…

Sam stojim na ovoj obali.

Džennaza Omerova biće u našoj Rici, u Varcaru, koji više nisu ni Rikom ni Varcarem, u kojem je utihnula pjesma sa Kamena i Vinograda, u kojem se čuje čekić samo Ahme Kovača. Šta je Rika bez Ričana, bez Omera!

Prije nego kući, svraćao sam sve i prošlog ljeta prvo sestri Ismeti koja me je obavještavala je li i Omer stigao.

I ove godine nijetim u Varcar, ali prije nego kući, otićićemo Hajra i ja na mezar. Proučićemo Fatihu njenim i mojim roditeljima, mome Pramdidu, Didu, Ismi, Hari; potom ću lahko naći i Omerov mezar, on je u onom redu odmah iznad ograde, desno od ulaza.

Rički mezar je luka kojoj svi brodimo

.

Pogledajte:

Druženje na Sani:

Sana voda teče do mora, bez svoga Omera

i

Oj javore, javore (Safet Isović)

Pismo upućeno 23. februara 2015.  Ministru MUP-a RS

Draganu Lukaču  (mup@mup.vladars.net)

Gospodine ministre!

Moj sugrađanin, prognanik iz Mrkonjić-Grada, Kijad Gazić, poslao mi  je danas fotografiju poruke koja mu je stigla na mobitel. Poruku je poslao Nebojša Kozić iz Mrkonjić-Grada, po zanimanju taksista.

Poruka glasi:

„Kad ces ovamo majcino ti mlijeko jebem,,,prosli si put pobjegao ovaj put neces…”

Ovo je otvorena prijetnje ugrožavanja života jednoga nedužnog čovjeka, inače logoraša s Manjače koji živi u Danskoj, koji navraća u svoj rodni grad.

Pročitao sam Vašu izjavu u Narodnoj skupštini RS u vezi sa novim Zakonom o prekršajima koji se dotiče i prijetnji izrečenih na interentu gdje kažete da neće biti gonjena osoba koja prijeti, ako nije izvršila svoju prijetnju.

Treba li čekati da Nebojša Kozić ostvari svoju prijetnju i ubije Kijada Gazića, pa da bude (eventualno!!!) prekršajno kažnjen – za ubojstvo nevina čovjeka? Treba li čekati dvadest godina da se ovakvi kao Kozić privode pravdi!

Taj Nebojša Kozić  je i meni prijetio više puta preko interneta koristeći lažna imena; administratori stranice su znali o kome se radi i prozivali Kozića imenom i prezimenom.

U Mrkonjić-Gradu niko nije odgovarao za nasilje, teror i ubojsttva nevinih ljudi, kao ni za prikrivanja ubojstava i drugih krivičnih djela.

Niko nije odgovarao ni za strjeljanje 28 nedužnih građana Mrkonjić-Grada – u Oborcima koji su bili na radnoj obavezi i kopali rovove za VRS koja je ih je u povlačenju u septembru 1995. strjeljala.

Nema opravdanja za nekažnjavanja bilo kojeg zločina, ma ko ga počinio, pa i ovih. Nekažnjeni zločin će se ponoviti.

Nebojša Kozić zna da će njegova prijetnja ostati nekažnjena, a dobar mu je i novi zakon o prekršajima.

Kozić osilio, a ima ih još takvih koji šeću gradom i prijete, ili šalju prijetnje internetom. Čitav spisak takvih sam predao u MUP u Mrkonjić-Gradu, ali niko niko ništa nije poduzeo po tom pitanju.

Godinama sam i sam izložen prijetnjama na ulici u Mrkonjić-Gradu, a moja imovina se istematski uništava od 1989. godine. Niko do sada nije kažnjen. Kada sam zadnji put prije nepune tri godine prijavio nasrtaj na moj život, Policija je složila prijavu Sudu i prtiv mene, pa sama kažnjen kao da sam ja nekoga napao!

Mi, pripadnici manjinskog naroda u Mrkonji-Gradu nemamo se kome žaliti, iako su naša građanska i ljudska prava ugrožena.

Kijad Gazić se požalio meni jer se uzda ću napisati i objaviti tekst o tome, pa neka javnost zna.

Ibrahim Halilović,

slobodni novinar,

nekadašnji reporter TV Sarajevo, u penziji

Prikrivanje zločina je teško krivično djelo.

Josip Svetinović Baja je svirepo ubijen 16. juna 1992.

Dva dana ranije, 14. juna 1992., taj  mirni i nevini građanin priveden je u Stanicu milicije u Mrkonjić-Gradu –  bez pismneog naloga i ikakvog razloga, na nekakav razgovor.

Uhapšen je na kućnom pragu, bez osnova;  milicioner Milan Lazendić, obratio se  Ivanki, supruzi Josipa Svetinovića pitanjem gdje je Baja.

„Baja“ je iza Ivankinh leđa, na kućnom pragu, odgovorio:

„Evo me!“

Uz Lazendića, bilo je još nekoliko njegovih kolega koji su odvodili  građane u kombi koji je čekao na Sokaku. Uz Baju, u Sanicu milicije priveden je i njegov brat Marko, te susjedi Vinko Kotromanović i Josip Fabri.

Kada se bezazleno nasmijao nekoj šali, na Josipa Svetinovića Baju vulgarno se izderao, pa ga šakom razvalio u lice komandir Milicije Đuro Marković.  Ozlijedio ga je i okrvavio. (O tome svjedoči Marko Svetinović,  brat Josipov, na koje se u svom pismenom iskazu SIPI poziva Ivanka – supruga Josipa Svetnovića)

Đuro Marković je udario nedužnog Josipa Svetinovića zbog smijeha, znajući da se Josip Svetinović nije smijao pogibiji milicionera za koju je i komandir odgovoran.

Taj udarac je bio signal za Bajino dalje maltretiranje, premlaćivanje koje je završilo tragično.

Polomljene kosti lobanje

Ubijstvo se dogodilo 16. juna 1992. godine u Podrbdu, u objektima Klaonice.  Na smrt pretučeni Josip Svetnović Baja ubačen je haman mrtav među prestravljene i zanijemjele logoraše.

Po svjedočenju r. Muharema Hare Halilovića, Baja je ubrzo izdahnuo  u teškim mukama,  u hropcu koji je trajao dvadesetak minuta.

Niko od sugrađana koji su nezakonito, nez ikakve sumnje i krivice privedeni i premlaćivani u SJB, Bjelajcu i Podbrdu, nije smio, a nije ni mogao pomoći Josipu Svetinoviću.  U mraku prostorije u kojoj su bili, ukočili su se od straha jer svako od njih je mogao doživjeti Bajinu sudbinu.

Logoraši (ne)znaju ko je ili ko su ubojice. Zvanični organi prikrivaju ubojstvo i ubojice.

U Podbrdu su sahranili  Josipa Svatinovića Baju, sa krvavom odjećim na njemu, naočalama u džepu…

Šest godina kasnije, uporna familija ubijenog najzad je uspjela dobiti njegove posmrtne ostatke. Prepoznala ga je,  i po odjeći i po predmetima koje je imao uza se. Nakon obdukcije, dostojno su ga sahraniti.

Obdukcija je izvršena u Kliničkom bolničkom centru u Splitu 31. oktobra 1998. godine.

Patolog dr. Jakša Ivanić konstatirao je da je smrt Josipa Svetinovića (1937.) bila nasilna zbog polomljenih kosti lobanje.  (Fracturae crani.)

Prikrivanje ubojstva

Uhićenici su za svoga mučeništva na Manjači stalno imali na umu mučeničku smrt njihova sugrađanina Baje. Ali, o tome nisu smjeli razgovarati; svakome od njih je smrt bila bliža od jake za vratom. Ali, vakat je da prekinu šutnju.

Iako se i po gradu poluglasno govorilo o tome da je Baja ubijen, Ivanka Svetinović, supruga Josipova, uporno je nastojala saznati o nadležnih politickih službi zvanične informacije o sudbini svoga muža, pa je stalno odlazila u SJB. Čitave dvije godine nejna nastojanja nisu urodile plodom.

Pred odlazak iz Mrkonjić-Grada u junu 1994. godine, Ivanka je još jednom pitala načelnika Popovića za sudbinu svoga muža, ali nije dobila odgovor. Popović joj je rekao kako narednog dana dolazi Nedjeljko Kesić iz Banje Luke, pa neka njega pita, od zna više.

Kesić se čudi…

Ivanka je razgovarala s Kesićem. Kako je službeno posvjedočila o tom razgovoru, Kesić se čudio kako se to moglo dogoditi Baji jer je on poznavao Baju… Ni riječi o ubojstvu…

Tek našavši se u Zagrebu kod rođaka, Ivanka je saznala je od njega da je njen muž Josip Svetinović Baja ubijen. Tu vijest su objavile zagrebačke novine početkom septembra 1992.

Neviđen bezobrazluk i licemjerje načelnika Popovića – protokolisan, ovjeren i potpisano pismo  kojim načelnik Stanice javne bezbijednosti u Mrkonji-Gradu Nedjeljko Popović prikriva ubojstvo Josipa Svetinovića Baje

Josip Svetinović, vozač direktora „Zadružne trgovine“ dobio je 12. juna 1992. rješenje o godišnjem odmoru. (Dobili su takvo rješenje i gotovo svi Muslimani i Hrvati, ali teško da se iko ikad vratio na posao. Moja  sestra r. Ismeta borila se za to pravo davdeset godina, ali se nikad nije vratila na svoje radno mjesto u Pošti odakle je izbačena u počekom ljeta 1992.)

Od trenutka hapšenja – čitav naredni mjesec dana Ivanka Svetinović je odlazila u SJB u Mrkonji-Gradu, ali nije dobila odgovor  o sudbini svoga muža Josipa.

Pošto se Josip Svetinović nije vratio na posao po isteku odmora (sic!),  „Zadružna trgovina“ mu je dala otkaz. Po primitku tog dokumenta,  supruga Ivanka se pismeno obratila načelniku SJB Nedjeljku Popoviću ,  te molila ga da njen muž napiše žalbu na otkaz.

26. augusta 1992., dakle dva mjeseca i deset dana po Bajinom ubojstvu, načelnik Stanice javne bezbijednosti u Mrkonjić-Gradu, Nedjeljko Popović pismom odgovara Ivanki Svetinović.

Pismo svjedoči neviđenu drskost i bezobrazluk, ironiju i licemjerje kojim načelnik SJB Mrkonji-Grad Nedjeljko Popadić krije istinu od Ivanke Svetinović, sve u cilju svjesnog prikrivanja zločinačkog ubojstva.

U zaglavlju toga svoga sramnoga, ponižavajućeg i obmanjujećeg službenog milicijskog akta, načelnik Nedjeljko Popović  navodi u   u čije ime piše taj akt  „Srpska Republika, Centar Službi Bezbijednosti Banja Luka, Stanica Javne sigurnosti Mrkonjić-Grad. Tu je datum, pa broj protokola pod kojim je njegov akt službeno zaveden.  Svojim potpisom i pečatom SJB kojom rukovodi,  on ovjerava svoje obmane i laži u cilju prikrivanja ubojstva – kako naredbodavaca, tako i izvršitelja.

Taj „akt“ Nedjeljka Popadića uvreda je zdravoj pameti, sol na žive rane familiji ubijenog. On je dokaz zločina i njegovo svjesno prikrivanje.

Nedjeljko Popadić službeno priznaje da je Josip Svetinović priveden u SJB, i to – nakon „pogibije većeg broja milicionera“.  (sic!).  (Nigdje ni spomena sumnj,e krivnje…)

Josip Svetinović nema veze sa tom pogibijom većeg broja milicionera, niti je bilo ikakvih razloga da bude nezakonito  priveden, a kamo li zvjerki premlaćen i ubijen.

Za sve to odgovornost pada i na načelnika Popadića, na više i niže po činu od njega, kao i na sve one koji su nezakonito organizirali hapšenja nedužnih građana – dakle vojsne i civilne vlasti koje u okviru SDS-a. SDS i oni su imali vlast u rukama, oni su odlučili koga na Manjaču, a koga pustiti nakon privođenja, ko će na kopanje rovova, ko na čišćenje šaršije, ko na kuluk dr. Čuliću.  Oni su znali ko su batinaši. Oni su morali znati za ubojstvo odmah nakon što se dogodilo.

Nisu ništa uradili da se teška barinanja uhićenika i ubojstvo Baje spriječe, zločinci otkriju i kazne, iako su im morali biti poznati i detalji ubojstva i nalogodavci i ubojice.

Svi oni, a načelnik  SJB Popović i službeno, protokolisano, potpisano i ovjereno – kriju svoj i zločin drugih. I pored svega, do dana današnjeg, SIPA nikoga ne hapsi! (sic!)

Ni luk jeo, ni luk mirisao – načelnik SJB Nedjeljko Popović u pismu moli direktora „Zadružne trgovine“ da omogući supruzi Josipa Svetinovića da ona podnese žalbu na otkaz koji je dobio njen muž u „Zadružnoj trgovini“, što je začinio ovako:

„Molimo Vas da dozvolite njegovoj supruzi podnese žalbu u njegovo ime obzirom da on nije u mogućnosti da podnese istu.“

Zna Nedjeljko Popadić, načelnik SJB Mrkonjić-Grad kako je svirepo ubijeni Josip Svetinović Baja već dva mjeseca i deset dana pod zemljom,  i on to potvrđuje – svojim potpisom, pečatom i protoklom,  tvrdeći kako „isti“ nije u stanju napisati žalbu.  Mrtvi ne pišu žalbe.  „Zadružna trgovina“ je odbila tu žalbu kao neosnovanu!

SIPA ima ovo pismo kojim Nedjeljko Popadić, načelnik SJB službeno prikriva zločin za koji je i sam odgovoran.

Tužilaštvo BiH također ima svu dokumentaciju, a i sutkinja određena za suđenje po ovom predmetu. Ali, niko ništa ne poduzima. Prijava leži u ladici.

Sve dok su zločinci na slobodi, oni će se izrugivati svim svojim žrtvama, SIPI, Tužilaštvu, Sudu, a svi oni koji o tome zucnu, pogotovo javno, neka beru kožu na šiljak!

Nevino pobijeni neće imati smiraja, njihove obitelji neće neće doživjeti nikakvo olakšanje sve dok pravda ne bude zadovoljena.  Na tome se mora tvrdoglavo inzistirati, pa šta košta – neka košta!