Sjećanje logoraša (4)
SLANINA ZA “ALIJINU VOJSKU” – GLAVE DOLE USTAŠE!
Nanapokon su izašli iz štale i otišli. Niko od nas nije ništa govorio. Zavladala je grozna tišina u mraku.
Nisam mogao spavati.
Podigao sam se sa slame i sjeo.
Oprezno sam se osvrtao oko sebe. Nisam odmah mogao vidjeti nikoga dok mi se oči nisu privikle na tamu. Tek tada sam primijetio da nas ima podosta. Nisam smio dugo sjedjeti, jer nikad ne znaš kad će neko od katila hrupiti na vrata.
Ponovo sam legao licem okrentim u smrdljivu slamu. Nisam mogao zaspati. Duga i neizvjesna noć ispunjena zebnjom i strahom. Ni drugi oko mene nisu spavali; nisu smijeli od straha ni da se pomaknu, ni da progovore.
Napokon sviće.
Čuo sam kako se moji drugovi polako pridižu, pa sam se i ja podigao.
Vidio sam nepoznate ljude koji nisu bili iz našega grada niti okolnih sela. Do mene je sjedjeo čovjek kratko ošišan. Upitah ga tiho:
„Prijatelju, odakle si?“
On me pogleda i sa bolnim osmjehom na licu reče:
“Od Kozarca sam. Ovo mije sin.” i pokaza na vrlo lijepoga mladića do njega.
Prestavih mu se, ko sam i odakle sam.
Odjednom neko iz vana okrenu ključ u bravi.
Brže bolje popadasmo na sjeno licem uokrenutim zemlji i rukama na leđima.
Vrata se uz škripu otvoriše. Unišli su. Njih nekoliko povikaše:
„Ustaj Alijna vojsko!“
Polako se podižemo oborenih glava i rukama na leđima.
Kad smo svi ustali, izvedoše nas iz štale dva po dva u koloni. Povedoše nas na doručak. Koračali smo oborenih glava, s rukama na leđima. Ako si slučajno podigao glavu, oni brzo primjete i odmah te izdvoje iz kolone i počnu katilski mlatiti.
Za moga logoraškog života, ta se scena često ponavljala. Mnogo puta sam ispod oka, ne podižući glaavu, gledao kako te zvijeri premlaćuju nevine ljude.
Kada smo došli blizu kuhinje, naredili su da stanemo. Stali smo. Nakon nekoliko minuta, jedan od tih batinara naredi nam da stanemo u kolonu po jedan. Oborene glave, polako smo koračali i uzimali doručak. Bila je to šolja nekoga čaja, koji je više obična voda, i komadić slanine.
Reći ću – zašto slanina. Zato što su većina logorasa bili Muslimani. Tako su te nevine ljude dodatno ponižavali i vrijeđali. Gazili njihovu vjeru.
Prišli smo stolovima kako bi pojeli taj „doručak.“
Kuhinja i stolovi bili su napolju. Stolovi su sklepani pred osnivanje logora.
Prije rata dolazio sam na vojnu vježbu na Manjaču. Jednom, kada smo išli sa vježbe, prolazili smo ovuda; sjećam se – tada nije bilo tih stolova, a u štalama je bila stoka. To mjesto se zvalo Karađorđevo.
Pošto smo jeli, postrojili su nas, pa nas povedaše pred jednu štalu. Tu su bile dvije stolice. Dvojica logorasa su nas sišali. Kada su nas pošisali do glave, batinaši nas povedoše pred neku zgradu gdje nam zapovjediše da stanemo. Povikaše:
„Glave dole ustaše!“
Nakon nekoliko minuta, došao je jedan, mislim da je neki od vođa ovih zulumćara i rece;
„Skidajte se!“
Ostati samo u gaćama.
Naredi nam da jedan po jedan ulazimo u tu zgradu. Tako smo i uradili.
Ispod oka sam vidio šta su uradili ljudima.
To je bilo užasno gledati. Tu sliku nikada ne mogu zaboraviti; veliki, krvavi podljevi na leđima – dvadest do četrdeset centimetara. Preko čitavih leđa – duge masnice, plavi uboji I podljevi krvi i – da sve ne nabrajam – užas jedan! I ja sam imao na lijevoj strani modri uboj.
Polako smo ulazili u zgradu.
Unutra je bio postavljen sto.
Vidio sam dvojicu u bijelom. Jedan od njih nas je pregledao. Pitao svakoga pojedinačno da li ga išta boli, a kada bi se neko potužio na uboje, on je ostao ravnodušan. Nikakve zabilješke nije pravio, iako je pred sobom imao kao neki karton sa imenom logoraša. Samo bi rekao:
„Sledeći!“
Kada se završio „pregled“ – poveli su nas nazad u štalu.
Ta zgrada se razlikovala od drugih. Bila je zidana, imala je bjelu fasadu i željezna vrata. Pod je bio betoniran, također i kanal koji je bio pola metra širok, isto tako i dubok. Protezao se s kraja na kraj zgrade. Zgrada je bila prilično duga i sluiža je kao konjušnica. Tu su držali ergelu konja. Smrad koji je udarao iz sjena čuje se na konjsku mokraću.
Morali smo leći na stomak.
Potom batinaši izađoše i zaključaše vrata za sobom.
Ibrahim Halilović 