In memoriam – Ismeta DUBICA HALILOVIĆ – VIŠE OD SESTRE

Moja sestra Ismeta preselila je iz svoje cvjetne avlije na Ahiret 13. novembra 2014. Neka joj se dragi Allah smiluje i nastani je u Svoje Bašte i Perivoje!

Otišla je haman kradom. Kao da nikoga nije htjela bihuzuriti svojom teškom bolom. Iskopnila je brzo, ali nije se patila.

Bila je okružena ljubavlju i brigom njenoga Jusufa, kćeri Melite i Melise, kao i svih ostalih iz obitelji Dubica i Halilović.

Zajedno smo – onoliko koliko je ko bio u stanju i prilici, učinili sve da se Isma ne pati. Znali smo kako joj lijeka nema, ali smo ga tražili, gajeći nadu kako će Isma i iz ove bitke izići kao pobjednik.

Bliži i dalji rođaci, prijatelji i komšije nudili su pomoć, posjećivali Ismu, hrabrili i nju i nas! Uz Ismu su svakodnevno bdjele Jusufove sestre. Posebno su bili pri ruci dr. Semir Vranić i dr. Hamza Mujagić, kao i doktori i medicinsko osoblje koji se brinuu o Ismi u Banjoj Luci i Mrkonjić-Gradu – Varcar Vakufu.

Još u jutro 13. novembra, nekoliko sahata prije nego će ispustiti svoji plemenitu dušu, Isma je sa bolesničke postelje odgovarala na telefonske pozive koji su stizali iz Danske od njene Melite, iz Njemačke od Melise, iz Švedske od brata Zaima…

Zvao sam toga jutra iz Kanade, u koju smo se upravo vratili; od Isme smo se rastali na kraju septembra u Varcaru, kada smo mislili kako to ipak nije rastanak i kako će biti još susreta.

„Sve je gore i gore!“ rekao je Jusuf.

“Kaži Ismi da je volim!”

Malo kasnije, oblile su me suze; naslućivao sam da se moja sestra baš toga trenutka rastaje sa ovim svijetom.

Kada me je u gradu vidio jedan poznanik koji je znao da mi je sestra teško bolesna, prišao mi je pružajući ruku:

„Primi moje saučešće!“ rekao je.

„Ne, ne, moja je sestra živa!“

Malo kasnije sam krenuo kući, strijepeći. Kad sam  hrupio na kućna vrata, dočekala me Hajra. Odmah mi je bilo jasno. Sa Hajrina lica se čitala tuga, bol, nevjerica. Šok.

Zovem Jusufa.

„Iskrade nam se Isma!“ – dopire do me njegov glas s one strane žice.

***

“I ovo je Bosna! U njenoj basti mirno spavaju boje…
Zasto sanjati cemprese, tudje avlije i neka daleka mora…”

(Jedan od zapisa Ismete DUBICE koje je objavila na svojoj stranici na Facebooku)

Jesen je kasna  i boje su se davno ugasile, usnule.

Kiša je pred džennazu padala cijelo jutro, a onda je zasijalo sunce. Po suncu je džennaza sa Ismom na tabutu hodila.

Isma je usnula zauvijek.

Vratila se u svoju Riku, u mezar Uspolje, legla pokraj oca Edhema.

U našoj rodnoj Rici možda smo i sanjali neka daleka mora, koja smo mogli vidjeti samo u kinu.

Avlije u našem Varcaru i Rici nisu bile tuđe. Tuđe su u tuđini, i nismo ih sanjali niti zalazili u njih sve dok nisu postale naša stvarnost. Možda smo u kinu ili u snu vidjeli obale dalekih mora i tuđih rijeka, nepoznate gradove, ali da ćemo biti protjerani iz svojih avlja, pa živjeti među stranim ljudima, u tuđim kućama i avlijama kao stranci, izbjeglice, nismo ni sanjali u najružnijem snu.

A kada smo se našli u tuđini, Isma, nikada, nikada, ni jednoga dana nije prestala sanjati našu kućicu u Rici, našu avliju, našu baštu, a i Donju mahalu, niti je u njenoj duši utihnuo eho ezana sa Ričke džamije, niti je prestala žuboriti naša Rika. Vezivala nas, a Ismu posebno, ljubav prema svom kućnom pragu, sretnim danima odrastanja uz Majčino, Očevo i nakratko – i uz Didovo krilo! Ostajali smo blizu našoj džamiji, čuvali uspomene, o sebi, svojima, mezaru Uspolje, Rici, Varcaru i Bosni.

Puna kuća djece, gureme i potribe još i više; moglo se biti golo i boso, ali gladni – nikad.

Kada ne doteci od mutafdžiluka ili male pilhanske plaće, Otac bi zajmao od Šehe, Drage Srđena, pa vraćao na vakat…

Držali smo kravu koju smo zadnji “ukinuli” u našem gradu.

Otac ju je na priuzi provodio kroz čaršiju do Luke, napasao je na igralištu, bio “Slobodin” spremištar, Majka prala dresove i gaće igračima, sušila ih na tenefu u bašči… Tkala mutafe, pjevala, rađala. Mi – rasli, ko iz  vode! Poslije, svako za svojim kruhom i srećom, ali Majka nas je uvijek čekala na pragu. Isma se u Riku stalno zavraćala.

Roditelje, Edhema i Sabu, brata Zaima, snahu Hajru i djecu, amidžu Mehmeda, Strinu Devlu, njihovu djecu…,  fašizam je iz Rike protjerao haman na sjeverni pol, odmah pokraj onog šarafa na globusu, u daleku snježnu studenu zabit Švedske odakle su se nakako izbavili narednog proljeća, pa se skrasili na jugu, u Helsingborgu, među svojima, kao da su u Varcaru, u Rici…

Isma, Jusuf i djeca u Njemačku, a mi iz Njemačke u Kanadu.

Veliki je magnet ta Bosna, a njegov najjači pol je u toj bašti o kojoj piše Isma, bašti punoj usnulih boja.

Ne čekavši siguran mir, Ismu i Jusufa je taj snažni magnet – Rika privukao iz Njemačke 1995. na periferiju Bosanskog Petrovca, u izbjegličko naselje. U Riku i Donju mahalu još se nije moglo. Kako im je bilo čakajući, oni znaju.

Najzad, vratili su se u svoju kuću, pustu, ali svoju, i – počeli sve iznova.

Ni Sud za ljudska prava u Starsbourgu nije vratio Ismu na njeno oteto radno mjesto u Pošti odakle su je izbacili devedeset i druge zbog toga što u krvi nije imala ni zehre pakosti, pohlepe, nacizma – riječju – jer je bila insan, čestita i vrijedna, puna ljubavi i samilosti i prema insanu i prema hajvanu. Učila je poslu neke od onih koji joj pokazaše vrata devedest i druge.

Znali smo, dok je Isme i Jusfufa u Varcaru, dok god se oni otimaju svakojakim nedaćama i diskriminaciji, ima nade i za nas. Dok još nismo mogli u naš oteti i uništeni stan, bili smo za njihovom sofrom; pod krovom te kuće u Donjoj mahali nalazili smo uporište za ponovno puštanje korjenja tamo gdje su iščupani. Kada god bi dolazili u Varcar, prvo bi se niz Mečet spuštali u Donju Mahalu, Ismi i Jusufu na kahvu, prvi eglen, maksuziju – hurmašice.

Roditelji počeli bolovati, Isma poteci u Švedskoj, dvori ih. Jedno za drugim našla se u Melite djeca; Isma u Dansku, pri ruci da je. Rodila Melisa, Isma se tiska u dugim redovima za vizu, pa u Njemačku autobusom, da je pri ruci… Poteci opet u Donju mahalu, pa u Švedsku, pa u Dansku, Njemačku… Kao kiša, plakala je kada smo ono ispraćali r. Majku i r. Oca na mezare, jedno u Bukve kod Viteza, drugo u Rički mezar.

…Nalazila je Isma vremena da bi nam pokazala svoj talenat za lijepu riječ i fotografiju. Redovito nas je na Facebooku izvještavala o svemu što je smatrala da bi trebali znati o našem gradu i ljudima, mi u tuđini, pa i oni – u samom gradu. Postala je dnevni hrončar Varcara, Rike, ali i Bosne.

Tako, čitam jedan od zimskih izvještaja iz Varcara kratak, precizno jasan:

“Tmurno, mracno i pored bjeline od snijega…”

Slika Donje mahale, zavijene u dubok snijeg, a na niskom horizontu, bez džamije…

U Kanadi, u Windsoru, još je studenije i tmurnije dok ispisujem ove redove.

U proljeće bi se Isma razvaljanila sa Jusufom po svom cvijetnjaku, bašti, radovala se beharu, zujanju tek razbuđenih pčela, veselila se prvim cvjetovima – ciklamama koje je donijela iz Podhorugle i presadila, mirisnom zumbulu pod pendžerom, ružinim pupoljcima, brojala mačiće koje bi osvani pred njenim vratima. Bila ponosna na svoj ružičnjak. Veselila se tek procvaloj ruži u našoj ričkoj avliji koju je nakada posadio Did, javljala mi da je Majkin karanfil procvao…

“Sunce, pcele i…..gripa.”  čitam na Isminoj stranici.

Slike unučadi, snijeg cjelac u čaršiji, smrknuta Lisina,pusto mjsto gdje je bila džamija.

Na našem kućištu u Rici – prkosi još nesrušeni zid.

Branje gloga u kasno proljeće, kantariona u ljeto… Posjeta Dževadi na Kulenovića begluku, odlazak u Sanski Most, Bugojno, briga o mlađem bratu, je li mu studeno, ima li drva, jesu li mu isključili struju.

Brojanje dana kad će djeca, unuci, radost u avliji i bašči, na Lisini, na Plivi, pokraj mlinčića. Zatim:

“Ljeto prodje pored nas …i ostavi miris
ljiljana na slikama iz avlija :))”

Nije podnosila skorojeviće, novopečene “građane,” ohole primitivce, zadrte nacionaliste, ma ko bili. Prave komšije smatrala je prečim od brata!

I, još jedna šetnja pokraj jezera na Balukhani iza koje ostade ovaj Ismin zapis:

“CEKAJUCI PODMORNICU koju je od Rusa, navodno, narucio vlasnik Balkane, da bi sudbonosno “DA” , oni koji to zele, mogli izgovoriti na dubini od toliko i toliko metara, u velikom jezeru…:(( –

Voljela je Bosnu kao samu sebe. Bila je na obalama rijeka, penjala se na brda, punim plućima disala, očima pila – Bosnu:

“Mjesto Jezero i rijeka Pliva.
Volim sve rijeke Bosne moje
Subota, 23.06.2012.”

Fotografije Ismine – mnoge od njih prave, umjetničke.

“Ide Pliva…Ide…

U Jezeru malo uspori, ogleda se,

odmori…Pomiluje obale, utjesi ribe i trave…
i onda put Jajca…

Bistra voda, Pliva, Bosnom tece :))”

Pa onda, izvještaj za nas u tuđini, rasutih na “obalama nekih drugih mora” i jezera,

“Na Balkani, od jutros, pada kisa.“

Iskopa staru razglednicu našega grada, fotografiju na kojoj je otac sa vatrogascima…, sliku Didovog kafanskog društva; dječurliju kako se kližu i vožu na našoj zaleđenoj rici; sve nas zapahne sjećanje na drage osobe, prohujale sretne i lijepe dane u našem rodnom gradu.

“Stara razglednica, svjedok jednog vremena,
prezivjela rat i zavrsila na tavanu stare kuce.

Autobuska stanica u Mrkonjic Gradu, dom kulture,opstina, Krzlar-agina dzamija….za podsjecanje

Evo je na Zelenikovcu, ali ne može odoljeti pogledati Riku s Grabeža.

“Pogled sa Grabeza

I, tako…dozivaju se Orugla i Grabez…Niko nikoga ne slusa, niti cuje… Taj mali grad sto ih razdvaja, nekome mati, nekome maceha….suti pod teretom vremena, i nevremena, ljudskog i prirodnog. U zemlji Bosni…. — u: Mrkonjic Gradu.”

Voljela je ljude, a voljela je i životinje.

Zavratiše se u Isminu avliju i mnogi Ričani i Varcarani, svako dobro došao.

Ljeti, puna avlija – iz svih krajeva svijeta! Ko god je Ismina vrata otvario, bio je srdačno dočekan.

Nikada nije prežalila jednoga cuku zvanog Doni, kojeg je odhranila i koji je, kaže, bio pametan ko insan, a kojeg su joj šintori ubili, iako je imao „ličnu kartu“ obješenu o svom vratu – nije bio ni lutalica. Bio je pametan i umiljat.

Pripovijedala je, ne jednom, kako je, kad god bi ga upitala: „Hoćemo li u šetnju?“  sam donosio u ustima kajiš na kojem bi ga vodila. Jednom su ga izujedale Jusufove pčele, pa se pčela bojao. Kada bi neko u njegovom prisustvu spomenuo pčele, Doni bi odmah bježao Ismi u krilo, prestrašen.

Jednom smo išli mojim autom u Vlasinje.

Prije prvih kuća, Isma povika da zaustavim. Ugledala nekoliko napuštenih cuka pokraj ceste. Jedan mali cuko začas se nađe u Isminom krilu. Privila ga je k sebi, kao što bi neko prigrlio dijete. Lice joj je zasijalo srećom.

Znaju cuke ko ih voli. Oči su joj se orosile, prisjećajući se Donija kojeg je nekad imala, pa izgubila.

“Ova jspreman poći s nama“, rekla je tarući suze, „ali ja se ne smijem više vezivati za životinje, ne mogu preboljeti rastanak s njima.“

Pa ipak, puna joj je avlija bila mačaka, pitomih, finih, umiljatih, ali i krmeljivih i divljih. Svaka je od Isme dobijala zalogaj i lijepu riječ, utočište.

Onda još jedna Ismina slika:

„Golub na mom prozoru-:)“

Volio sam Ismine hurmašice, lutmu, lokume. Bila je pravi majstor u kuhnji. Ljetos me počastila i kruhom od heljde. Svaki put zagledam njene ruke – iste kao u rahmetli Majke. Obliju me suze.

Isma je imala mehku i osjetljivu dušu, a hrabro srce.

Upamtila je onu Majkinu „Pravo govori, pa sahat živio.“

Nije dala ni na me kad god sam bio u pravu. Bila je bez dlake na jeziku. Žestoko se suprostavila onima koji su me javno na bigajri hak napali. Od kada me ono u džamijskoj avliji prostački ispsova rički hodža, ni ona ni Jusuf nisu prešli prag Ričke džamije; čak i nad Isminim tabutom, učile se druge hodže, a ne taj rički.

Kada su dušmani srušili naše džamije, javila se telefonom nama u Njemačku, ko iz kabura, plaćući.

“Ništa više nema. Samo rupa. Iščupali su nam duše.”

Svoju hrabrost iskazala je Isma u zlo doba.

Zajedno sa Jusufom, u svojoj kući pružila je utočište mojoj Hajri, Almi i Mirzi, pa četnik, koji je razvalio varata našega stana kako bi ih pobio i “osvetio brata Laketu”, nije ih zatekao i nije mogao meračiti nad nejači…

Zapis:

„Ispricana prica u vremenu proslom i sadasnjem. Vijeme, buduce je na nekom drugom mjestu, mozda boljem, ali sretnijem, nikada. :((((“

Operacija ljetos u Banjoj Luci, sve u redu, nalaz negativan. Došla Isma kući, zarumenila se u licu, nasmijana: rana zarasla, svi se ponadali. U avliji je kad god ne pada kiša: Na hastalu slastice.

“De da ti uberem koji cvijet!”

Grom iz vedra neba! Ismu je spopala teška bolest.

Dvadeset i petog septembra vozio sam Ismu u Banju Luku da bi čula nlaze liječničkog konzilija. Preporučili su joj kemoterapiju i presađivanje jetre… Kada smo se vraćali, svratili smo u onu uličicu pokraj Ferhadije i u obližnjoj aščinici prezalogajili. Bilo je tmurno i prohladno, pa je Isma ostala u autu dok sam ja napravio snimke Ferhadije. Morala je prileći na sjedalu, čekajući me, pa me i danas grize savjest… Po povratku u Varcar, odštampam uvećanu jednu od fotografija Ferhadije i poklonim je Ismi. Bila je sretna zbog toga. Kada sam slijedeći put navratio da bih je vidio,, veli mi kako se ta fotografija dopala Jusufoj sestri, pa ju je poklonila. Bilo je malo vremena za novu kopiju, pa sam, po dolasku u Njemačku, poslao fotografiju e-mailom “Pressingu” na Mečetu da je isprinta za Ismu.

Teška bolest spipala je Ismu i niko nije mogao obuzdati.

Otimala se do zadnjeg dana.

Iako su medicinski nalazi i doktori govorili drugačije, iako se u duše Isminih najbližih uselila strijepnja i nev, hrabrili su je. Ismu tako nije napuštala nada; ustajala bi sa postelje, vrtila se po kući, izlazila na avlijujerica, nasmijana dočekivala goste, slušala savjete doktora, strogo vodila računa o ishrani. Kuckala je povremeno u kompjuter, pisala poruke. Nadala se presađivanju jetre. Bili smo se rastrčali na sve strane tražaći lijek za kemoterapiju, našli u Njemačkoj. Tražili kliniku širom svijeta u kojoj bi joj presadili jetru, a kada samo je haman i našli, rečeno nam je da je sve kasno. Bolest je bila vrlo agresivna, jela ju je iz dana u dan. Ipak, veselila se, šalila, da bi svima drugima oblakšala, umanjila brige. Govorila je kako je ništa ne boli. Teško je podnijela kemoterpiju, radije je nastavila piti čajeve, koje smo dobili od travara Rasima Habula iz Švedske, ili spravljene od travki koje je Jusuf sam tražio po Lisini i Grabežu.

Kada nam se našla unuka Jasmina 26. oktobra ove godine, Isma se obveselila, iako na bolesničkoj postelji.

U poruci od 29. oktobra, stoji: „Poljubi malu princezicu i cestitaj svima od mene i Jusufa. Upalila sam kompjuter samo da je vidim. Danas ce krenuti ovamo Hajra i Zajim pa mi je drago sto ce doci, selam.“  

Zatim nova porka: “Prava ljepotica – prineza, ljubi tetka moju Halilovku. Poljubi je u rucicu za mene.“

Dvije hefte kasnije, 13. novembra 2014., Ismin život se ugasio. Iskrala se sa ovoga svijeta.

Ali Isma nas nikada nije napustila.

Prije nego što je ispustila dušu, Melisa joj je telefonom na uho šapnula: „Mama, volim te!“ „Znam! i ja tebe volim,“ rekla je tihim glasom.

I mi te volimo Ismo!

Sa Džamije se rezliježe salavat i ezan kojeg po mojoj želji uči Ahmed ef. Hadžić, imam sa Vlasinja.

Bilo svijeta – kao na džennazama prije rata u Varcar Vakufu, piše mi Ahmed ef. nakon džennaze.

Gledam Ismin mezar okićen cvijećem, cvijećem koje je toliko voljela, a do mene dopire Ismin glas:

„Danas sam isla uz Riku, do Talicke, ne bi li ubrala buketic ciklama, bas kao nekad. Na mjestu gdje sam bila sigurna da cu ih naci, nije im bilo ni traga. Nekada smo se moja Malka i ja, uvijek vracale s buketicaima tog divnog cvijeca.
Nema ih vise na tom mjestu… Nestale,pobjegle, kao i mnogo toga vise. Pitala sam Riku: sjeca li se nas, ciklama, smijeha, mirisa kafe i pecenih kukuruza, nasih privih plivackih pokusaja na tom mjestu….ili je sve nestalo u tim malim brzacima koji zure u susret Vrbasu. Odgovor nisam dobila, ali ga odavno vec znam. Ipak, jednu ciklamu sam davno donijela sa Zeline kafane, posadila u moju avliju. Svake godine me obraduje sa cvijetovima.“

Ovdje u Kanadi, odakle ne mogoh mojoj dragoj sestri na džennazu, pada prvi snijeg.

S njim i gorke suze.

Niko me ne može utješiti, mada bi mnogi htjeli i željeli.

Jer, Isma je bila više od sestre!

Kao da je čujem i vidim kako mi poručuje:

„Razvedri se!“

Kako ću, kada je, što bi i sama rekla:

“Tmurno, mracno i pored bjeline od snijega…”