Neki dan zatekoh se pokraj kioska, preko puta nekadašnje Zimove mesnice, kad iza ćoška, od Rudina, hitrim korakom pomoli se Stipo Demirović Špuke.
Bijaše postudeno ranojesensko jutro, desetak stepeni iznad nule, a Stipo u košulji kratkih rukava..
Pritračah mu preko ulice da ga pozdravim.
„ Moram do bolnice… Ruža treba infuziju!“
Ne reče mi ništa više, rekoh mu neka je pozdravi i zaželi ozdravljenje. Hitio je, ali čuo me je.
„Fala Ibro!“
„U kratkim si rukavima, zar ti nije studeno?“
„Ja tako vavik.“
Hitro nastavi mahalom ispod Dedića mezara.
*
Danas u akšam, čujem da je Ruža preselila na onaj svijet u srijedu 24. septembra/rujna 2014.
Tiho, nečujno, kao da nikoga nije htjela bihuzuriti. Iskrala se.
„Smrt je bliža od jake za vratom,“ znala je reći.
„Dok sam otišao do dućana, i nazad, Ruža je ispustila dušu,“ kaže mi Stipo iste večeri u kući u kojoj sada ostaje sam, bez svoga vjeronog životnog saputnika i druge.
Puna je kuća svijeta, dolaze i odlaze komšije, prepričavaju se uspomene na Ružu i njenu blagost i dobrotu, ljudskost. Popije za pokoj duše.
Stigla djeca iz Njemačke, njih troje, snaha Ruža, njena sestra, njen muž.
U otvorenom sanduku odmah pokraj pendžera – haman se i ne mere primijetiti išta ispod bijela pokrova. Cvijeće pokraj kovčega, traka „Ruži…“ dalje ne mogu pročitati.
Toliko je Ruža bila tanuhna i krhka, mršava. Vihor duše.
Liječnici koji su pregledali rentgentske snimke Ružine pitali su se u čudu na šta ta dobra žena diše. Pluća haman nije ni bilo na snmcima. Samo jedan dio lijevog plućnog krila, jedva da se vidio na snimku.
*
Ruža i njen Stipo dijelili su čitav svoj život.
Stipo je bliži stotoj godini života nego devedestoj. Okretan je i čil. Dobrog pamćenja, zdravog rasuđivanja.
Zajedno sa zborićkim katolicima i njih dvoje preseljeni su devedeset i pete, mimo svoje volje i želje u studeni Glmoč.
Stipo i Ruža izabrali najmanju i najneugledniju kuću. Potleušu.
„Šta će nam dvorac, kad nije naš.“ Govorili su, obilazili kad god su mogli ono što su ostavili u Varcaru, jagmili priliku za povratak.
I, njih su se dvoje vratili u svoje Zborište, u kuću na zamišljenoj međi Zborišta i Rike. Ponovno su uživali u svojoj kući u koju dopire žubor naše rike, provodili dane vrteći se u kući i oko kuće, svraćali drage ljude na avliju, na kafu, sjedjeli ispod krošnjate jabuke, u hladu, s komšijama i prijateljima.
Volio sam proći pokraj Ružine i Stipine kuće. Od njih dvije si uvijek mogao čuti utješnu riječ, pametan savjet.
Oboma nije bilo po volji novi vakat, besposlica, stalno su spominjali komšije koje su se rasule po svijetu. Voljeli su rad i poštenje, sticali na svojim rukama, dizali djecu, odgojili ih kao čestite i dobre ljude; djeca … rasuta po svijetu, ali svake godine – zavraćaju se, preuređuju kuću…
Bili su i Zborićani i Ričani. Dušom i srcem.
„Drago nam kad se počela graditi džamija u Rici. Prošetamo pred akšam, pitamo majstore kako ide poso. Đakad odnesi kafu i sok. Duša nam puna! Naša je to džamija, ko što je i ova naša crkva,“ govorila mi je Ruža.
Izvijetila me je i o crkvi zborićkoj,. župi varcarskoj.
„Obnavlja se po malo, imamo i župnika. Šta ću ti reći, petero – šestero na misi, u onoj zidini. Nejma svita, al opet nam fino što imamo i crkvu i župnik. Obnoviće se, Bože zdravlja!“
Uvijek me je svraćala u avliju, a Ružina i Stipina alija bila je avlija puna Bosne. Zateći ćeš Ružu i njene komšinice u hladu ispod jabuke; i muslimanke i pravoslavke uz kahvu i eglen.
Niko ih nije mogao posvađati.
„Ružina kuća je ko i naša kuća, Ruža mi je ko i majka,“ kaže dr. Sead Šehić, koji se zatekao u komšiluku kada je Ruži pozlilo. Propisivao lijekove, davao infuziju, Stipo letio u apoteku, Gledao je kao svoju majku!
Ote se Ruža!
Bila je starinsko čeljade, slika i prilika dobre majke, komšinice, osoba blage naravi, plemenita, uvijek nalazila lijepu riječi za svakoga, pa i za me. Nije podnosila nepravdu, žestoko se protivila hinli i – kao i svi Demirovići; voljela je Bosnu, Zborište, Riku, Zavakuf…, kao svoju dušu.
Bila je đometne ruke.
Nije podnosila seljakluk i prostakluk, pohlepu i grabež, govorila bi: „Bože zakloni!“
Djeca Ružina su plemeniti ljudi, Dobri Bošnjani,pobožni katolici, bacili se i na Majku i na oca Stipu.
Blago njima.
Izgubili su Majku, svjesni su kako će sada Stipi biti najteže, ali postaraće se oni…
U otvorenom kovčegu miruje Ruža, kao i prije tiha, nenametljiva, ali ovog puta to je vječiti počinak.
Neka Bog Dragi nagradi Ružu za njenu plemenitost i dobrotu, blagost i čestitost! Za dušu Ružinu učim Fatihu i sa Hajrom predajem rahmet njenoj plamenitoj ljudskoj duši.
Kada je u jedan popodne 26. septembra trebao krennuti sprovod sa kapije Groblja na Ćeliji – a župnik tek izgovorio nekoliko riječi, sa Ričke džamije je zaučio ezan.
Sa Ružom odlazi ono najljepše što je naš grad imao.
U amanet nam ostaje Ružin lik – čestitost i plemenitost, vedar duh i nada u ljudsku dobrotu onaku kakvu je uvijek sijala oko sebe.
Linkl na video – https://www.facebook.com/video.php?v=10202611424471273
Ibrahim Halilović 