SELIDBA AUSCHWITZA I MANJAČE IZ PROŠLOSTI U SADAŠNJOST I BUDUĆNOST

Sličice sa puta po Bosni

1.

Jutro na Hadžijski bajram.

U snigom pokriveni, bajramskim salavatom razbuđeni Varcar Vakuf  (ali  još usnuli Mrkonjić-Grad) stižem iz Cazina nakon dva i pol sahata vožnje  i spuštam se prema mahali gdje sam prvi puta kmeknuo..

U autu toplo, ali meni  hladno oko srca.

Na što ću danas sve naići, šta ću doživiti?

U  Rici, na minaretu tek podignute džamije vihori se zelena zastava dok se glas mujezina razliže u tihom i hladnom jutru, milujući snigom pokrivene puste mahale, budeći sićanja na davne vesele i sritne bajrame u krugu najdražih…

Jutarnja rumen najavljuje skori izlazak sunca na vedrom nebu iza Horugle. Sve je tako poznato, drago i blizu, a sve je ipak nestvarno, daleko, iako nadohvat ruku.

2.

Rika je na mistu gdi je uvik bila. Džamija, kuće, mahale, rika po srid, ali u toj znanoj slici fale ljudi!

I ja sam musafir u svojoj rodnoj mahali.

Rika je u mom srcu, ali Rika je daleko hiljadama kilometara i hiljadama godina, čak i sada kada sam tu, čini mi se da to nije ona moja Rika.

Naša kuća je potpuno grohnula, od krova je ostalo nekoliko žioka i greda koje štrče u nebesa. Između nakislih zidova od dizme bili se studeni snig.

Koliko je topline nekad bilo među tim zidovima, koliko smiha, rahatluka, nade, pisme… Sada sve prekriva studen i snig.

Majka odavno leži u mezaru u Bukvama kod Viteza, nije bilo moguće džennazu klanjati u Rici niti je spustiti u kabur u Ričkom haremu.

U Helsingborgu u Švedskoj, otac se  otima poslidicama srčanog i moždanog udara koji  ga potrefiše prije dvi hefte, baš kada sam mu bio u positi. Tužan je očev Bajram, daleko od Rike, tužan i čemeran ako je uopće svistan da je danas Bajram. Tužan je otac u ledenoj tuđini, on koji nas je toliko puta znao obveseliti, ne samo za Bajram, dok je kuća bila kućom, dok je Rika bila Rikom.

Braća i sestre, zajedno sa svima mi dragim Varcaranima rasuti su po svitu. Nikad više zajedno u Rici!

Ne stanuje studen i samoća samo na našem kučištu. I ono kuća što je odusprav, nisu ni nalik na kuće koje pamtim; ove su puste i tužne, biju čamotinjom. U njima neki drugi, meni nepoznati ljudi.

Rika kao da plače, vičito suze roni za svojom čeljadi.

3.

I poslidnji džematlija zamače iza džamijskih vrata. Klanja se Bajram-namz.

Dva milicajca kao slučajno prolaze kroz Riku.

U Rici sve može utihnuti, ali žubor Crne rike ispred džamijskog praga neće nikad.

Taj žubor stanuje u meni, kao molitva.

Žubor rike se provlači među džamijske duvareve, stapa se sa zvonkim melodičnim imamovim glasom, sa tihom molitvom džematlija. Kao nekad, kada je u ovoj džamiji klanjao moj did i njegovi parnici, a i mi – dica. Stapanje žubora rike i tihog žamora molitve, grgut golubova na džamijskom tavanu, to je rička jedinstvena kajda, melodija i moga života.

Davno je bilo kada sam zbog dobro nenaučenih sura strahovao od dugačkog štapa Smail-efendijnog.

Sada pod, stare dane, kada umjesto ozbiljnog Smail-efendije u našoj džamiji Bajram-namaz predvodi jedan mladi hodža rodom iz Travnika, mogao bih se bez bojazni pomiješati među klanjaće, izgovarati sura koja sam davno naučio, ravnati se po glasu mladoga hodže i ostalih klanjača, pa na vakat padati ili se dizati sa sedžde, okretati se u stranu i pridavati selam, po svemu sličiti na druge džematlije. Ali, ne usuđujem se unići u džamiju, nešto iznutra mi ne da stati čak ni u zadnji saf.

To što sam malo zakasnio uzimam kao lažno opravdanje za neprelazak džamijskog praga.

Nisam uzeo ni abdest, a gdje bih ga mogao uzeti? Jedno opravdanje više, ali sebe ne mogu privariti. Iako sam toga svistan, ostajem vani dok traje Bajram-namaz tumarajući po mahalama, tražeći ono što sam izgubio, svjestan da je ono samo u mojim sićanjima. Hodam mahalama izgovarajući molitve koje nisam zaboravio. Izgovaram imena komšija kojih odavno nema. Moj se šapat  stapa  sa ričkom bajramskom tišinom i žuborom naše rike koja teče kroz mene, beskonačna u  vrimenu i prostoru!

4.

U Orlašovoj avliji, gdi čekam da ljudi izađu iz džamije, prilazi mi nekadašnji susid, Srbin.

“'Oću da pozdravim komšiju,” kaže napuštajući nekoga svoga prijatelja s kojim se zatekao u prolazu kroz Riku.

“Da se zdravim sa komšijom,“ govori dok mi pruža ruku, sve kao kipteći od dragosti što me je ugledao!

„Našo s’ čoeka…,“ – kezi se na nj napušteni prijatelj odlazeći ljutito.

„Nije te dugo bilo,“ čudi se.

Virujem da je zaboravio zbog čega me nije bilo, zbog čega fale toliki ljudi.

„Nije me bilo od kako ste nas protirali!“

„'Ajde, nemoj tako… I nek’ ti je sretan Bajram!“ Ode.

Ako bih mu opalio šamarčinu, ili ako bih mu se zahvalio za čestitku – on bi opet o meni mislio isto – da sam Turčin koji je greškom preživio! Da ima obraza, pognuo bi glavu ili bi propao u zemlju! Ovako, čestitajući mi Bajram, pravi se kao da ništa nije bilo, drsko vjeruje da sam zaboravio zlo kojemu se i on priklonio. I susid i njegov pajdo, obojica su moji dušmani. Samo – jedan od njih se pokušava prikriti bajramskim čestitanjem, drugi otvoreno ispoljava svoje neprijateljstvo…

5.

Džamijska vrata se najzad otvaraju i prve džematlije se saginju za svojom obućom.

Kad je vrime da se izlazi, ja unilazim u džamiju.

Neko od mlađih Ričana priprema foto-aparat, a  džematlije se redaju na srid džamije kako bi ovikovičili završetak prvog bajramskog namaza u tek podignutoj džamiji. Uključujem svoju kameru, ositivši da mi to niko ne brani.

„Allahu-Akbar, Allahu Akbar!“ odjeknu tekbir skladno sliven iz dvadesetak glasova mojih Ričana.

Razliže se po džamiji, tužna, ali prkosna – satkana od muških i dičačkih glasova, skladna i lipa, duši i srcu mila i bliska melodija. Dodirnu džamijske duvareve, pa kao na krilima meleka istovremeno uzleti ka tavanu, provuče se ispod krova pod koji se još nisu uselili golubovi, pa se izdiže uz minaret, te odleti prema nebesima. Izleprša k’o ’tica kroz širom otvorena džamijska vrata, izvi se iznad žubora vične rike. Umiljata i draga, ali tužna i nostalgična, uniđe u moju dušu i preplavi je.

„Allahu Akbar! Allahu Akbar!“ ispunjava moje biće, udarajući u sve damare. Osićam kako mi suze naviru.

Sve se pomišalo u jedan dubok, iz davnih davnina znan bajramski osićaj.

Kroz glavu mi lete slike mojih najdražih – Dida, Majke, pa mojih Ričana – Smail-efendije, Mute, Suljkana, Šaćke, Geće, Jupana, Muharema, Gafura, Ishaka, Huske, Bana, Ibrice, Hifze, Sitničaka, Derve, Caleta…

Kada je tekbir utihnuo, čestitasmo jedni drugima Bajram ljubeći se u obraze.

Kratko obraćanje u kameru za moju dušu i dušu svih Ričana srpskim zulumom protjeranih iz Rike – mladi imam koristi da bi rekao kako mu je drago da se bajramuje i u Mrkonjiću, da se bajramuje nekako drugačije, posebno, a to naglasi – svečanije i lipše nego što je on ikada bajramovao u svom rodnom Travniku! Reći će s ponosom još kako je otvoren mekteb, kako virsku poduku pohađa za sada samo jedan učenik, ali i to je mekteb! Zahvaljuje se građanima u muhadžirluku koji su svojim prilozima podigli ovu džamiju, te kaže da će se džematlije za uzvrat brinuti o njihovom  imetku u Mrkonjiću… Poziva ih da pomognu  završetak džamije.

– Muslimani su podigli ovu džamiju, a ja se nadam da će konačni račun platiti oni koji su džamiju porušili! – kažem.

Izgovorivši ove riči u sred džamije koja je nikla na ruševinama one koju su u jesen 1992. godine porušili srpski okupatori, ositio sam olakšanje.

Izgovorio sam riči  iz kojih stojim cilim svojim bićem.

U srid džamije koju su svojim novcem izgradile žrtve srpskog zločina usprotivio sam se praštanju tog zulima i zulumćara!

Bila je to moja molitva koju sam morao izgovoriti baš na tom uzvišenom mistu na mubareć dan, na mistu  gdi sam potekao i kome se vraćam i u snovima i na javi. Čvrst stav da zločin mora biti kažnjen, a ne oprošten preko leđa i džepa žrtve, izgovorio sam lahko i bez naprezanja,  onako kako se i izgovara svaka molitiva, kako se izgovara ono u što je čovjek duboko siguran. Da nisam to rekao, bio bih dvoličnjak, tim veći jer je mubareć dan, tim neoprostivije jer sam na mistu gdi su me moji stari, Did i Otac, Majka i Ebe, Smail-efendija…, uvodili u din, kričeći da ne smijem biti munafik!

Moja je poruka bila jasna: ako zločinci ne budu kažnjeni, opet će nam rušiti džamije i opet će nas klati, sve dok nas ne zbrišu sa lica zemlje i dok nam ne zatru svaki trag i spomen! Malo im fali da to ostvare, malo nas je preostalo, a mnogi od nas zaboravljaju šta nam je učinjeno!

6.

Nisam čestito ni izgovorio tu svoju poruku, a u kadru je Bejnamin Topalović, zvani Reis.

On je prvi do hodže, čudi me da je hodža mogao ijednu progovoriti prije njega!

Neupitan, Benjamin zvani Reis  – na moje riči  kako konačan račun gradnje ove džamije treba da plate rušitelji – kao iz topa odgovara ovako.

– Da, ali mi ne možemo čekati svođenje konačnog računa. Konačan račun je kod Allaha dž.š. i svi oni koji su rušili džamije biće u Džehennemu, a mi koji samo gradili džamije – nama će Allah dž.š. podići kuće u Džennetu. Ima jedan hadis koji kaže da će Allah dž.š. nagraditi Džennetom svakoga ko za života podigne džamiju makar bila veličine čapljinog gnijezda… Stoga pozivam sve naše građane da se okupe oko ove džamije i da svojim prilozima pomognu njezin završetak… Ja sam direktno došao iz Švedske odakle donosim četiri hiljade i pet stotina eura pomoći naših građana za dovršetak munare. Ovo je sedma pomoć koju smo prikupili, ali nećemo sustati. Ova džamija je dokaz da smo mi pobijedili, jer mi smo opstali…

On, Bejnamin, zvani Reis, bez po muke, kao svoju toliko puta ponovljenu dobro znanu molitvu, izdeklamova svoju viziju pravde koja je, po njemu, jedino moguća kod Allaha dž.š., na onom svitu.

Na Bajram, na najveći mubareć dan, na mubareć mistu – Bejnamin zvani Reis oprosti zločicima njihove grihe, oslobodi ih svitovnog suda, mada bi  po svim božjim i ljudskim zakonima morali prvo na ovom svitu odgovarati za svoja zlodila. Benjamin za tihni čas otpremi zločince Allahu dž.š na Njegov Sud.

Kada bi ti zločinci i ćafiri virovali u Boga, onda bi se Boga bojali i ne bi ni činili zločine koje im i Reis velikodušno prašta na ovom svitu, na ovom svetom mistu, na mjestu njihova zločina, u džamiji, u Rici, u ime svih nas! Nekažnjeni, činit će zla dok god ima onih koji su im spremni oprostiti i dok nas sve ne istrijebe i potpuno nam zatru sve tragove, rušeći i ovu džamiju!

7.

Bejnamin Topalović zvani Reis je i sam velika četnička žrtva.

U logoru Manjača bio je jedan od onih logoraša koji su najkrvavije platili što su ni krvi ni dužni, jer su muslimani i Bošnjaci.

Benjamin je bio toliko mučen i premlaćivan da je samo nekim čudom i Božjom voljom, izvukao živu glavu sa Manjače. Pitam se kako može  svojim katilima ne poželjeti sud i na ovome svijetu?! Pitam se kako ih velikodušno šalje na Allahov Sud?! Oni trebaju prvo okajati grijehe i na ovome svitu, platiti račun za svoje zlodilo!

Ne branim Bejnaminu Topaloviću da oprašta svojim katilima, predstavljajući se i kao veliki virnik i filantrop, mada mu ne bih  preporučio da to radi! Branim Benjaminu, zvanom Reis, kao i svakome drugome – da četnički projektirani zločin nad muslimanima Bošnjacima i nad Bosnom, nad džamijama… pa i nadamnom, oprašta u moje ime.

8.

Spuštam svoj novčani prilog na prostrtu bajramsku sergiju.

To je prilog za mladoga imama, skroman bajramski dar kao priznanje pravom virskom službeniku koji je za razliku od svoga starješine, muftije banjalučkog Edhema ef. Čamidžića, odlučio živjeti među svojim džematijama, pokazujući svojim primjerom i svjesnom žrtvom koliki je mu’min i koliko mu je stalo do džemata i džematilija, do dina i imana., u okruženju koje je 99,99 posto ćafirsko. Za ovakve imame treba graditi džamije, a – konačan račun treba naplatiti od onih koji su džamije porušili! Ne samo u novcu! Njih treba da stigne bolna kazna, prvo na ovom svijetu.

(Isti taj muftija se usprotivio ideji da krov nove Ričke džamije gradi majstor srpske narodnosti čija je ponuda bila jeftinija od ponude majstora – brata muslimana! Razliku i cijeni izrade krova platile su džemtlije i sponozori, ne muftija! Muftijino je samo da izigrava velikog muslimana, tolikog da majstoru Srbinu može onemogućiti gradnju džamijskog krova, ali i oprostiti zločin Srbima-rušiteljima džamije – navodeći žrtve da porušeno podižu svojim novcem, a da pri tome čak plaćaju i skuplje majstore! Tako muftija ostaje pravoviran, pravo svitlo vire, u čemu su mu, po svoj prilici, odlična preporuka činjenica da je turist samo ponekim petkom i Bajramom u svom Muftijstvu, te da ima dosta udbaških aferima!)

Dok izlazim iz džamije, Ahmed Zonić, zvani Rota, koji je u građevinskom odboru džamije‚ objašnjava mi koji su poslovi još preostali da džamija bude konačno dovršena, da po svemu liči na onu staru… Ne spominje rušitelje…

Ne spominje ni potreban novac za dovršetak gradnje…

Virujem da naslućuje da novac ne treba očekivati na pogrešnoj adresi, na adresi žrtve kakvom se osjećam, pogotovo na mubareć mjestu i na mubareć jutro u Rici, sa kojeg su me dušmani otirali hiljade kilometara daleko, za kavdak, a ne samo da nisu kažnjeni, nego im se zločin prašta i u moje ime!

Nejmam potrebe objašnjavati Roti koliko sam vrimena potrošio tragajući za podacima o izgledu srušene džamije, kako bi eksperti mogli nacrtati plan nove, kako bi mogla gradnja uopće početi i kako bi nova ličila na srušenu! Teško je bilo doći do dokumentacije o „gabaritu“ džamije – dimenzijama temelja, krova, minareta… Toga velikog posla dohvatio se i uspješno ga obavio g. Emir Softić iz Sarajeva kojemu sam, koliko sam mogao, uz pomoć svojih prijatelja, bio pri ruci. To što sam uradio, uradio sam za svoju dušu i duše mojih najdražih, za duh moje Rike i neka je halal – a  to što će pričati kako ničim nisam doprinio, briga me…

Na harem u Zavakufu, gdje leže njegovi najbliži, vozim svoga zeta Jusufa. Nekoliko Srba stoji uz samu mezarsku ogradu, čekaju autobus. Govore, sasvim jasno, ne priviđaju mi se, ne pričinja mi se:

„Sretan vam Bajram ljudi!“

Volio bih da su povikali „Balije, marš tamo odakle ste i došli!“ Tada bih znao da su iskreni. Ovako znam da se pretvaraju. Naređeno im da se sada tako patvoreno prijateljski ponašaju, pa poslušali, kao što su to poslušali i onda kada su krenuli u zločin ili podržali zločin!

„Majku vam četničku…,“ stišćem zube da im glasno ne opsujem u mezaru, na Bajram! Kunem se današnjim Danom, Danam kada ste nas najviše poklali, da mene više nećete prevariti, pogotovo bajramskom čestitkom!

9.

Snig nalegao na Rički harem, jedva su primjetni obrisi bilih nišana u bilom blistavom jutru. U neke davne bajrame, odmah po izlasku iz džamije, ljudi bi krenuli na mezar. Danas, u cilcu su ostale samo stope dva-tri Ričanina, pa i po tome možeš znati koliko je Rika pusta!

Jedva nalazim mezare svojih pridaka. Bio se prepao da tamo više i nisu. Tražeći, prošao uzduž i popriko haremom, pročitao imena na biljezima. Sulejman Mehdić, Ibrahim Nezić, Malik dr. Bašić, Ahmed Krivdić, Abdulah Šehović, Džafer Buhić…

Učim Elham didu Muharemu, Ebi Čami. Učim i za duše Ričana, pridajem rahmet Majci moje Hajre.

Sidam u auto, pa put Bukava.

Prtim snijeg do majčina mezara, učim dovu i plačem.

10.

Ponosni četnički sin Borislav Paravac se sprema na put u Auschwitz, slušam usput na radio vistima.  Katilov sin odlazi na mjesto zločina da bi se pomišao za katilovim žrtvama.

Raif Dizdarević odbija ići u Moskvu na proslavu 60 obljetnice pobide nad fažizmom u delegaciji u kojoj će biti ponosni četnički sin.

U tajnu policijsku službu BiH primljen zloglasni isljednik iz logora Omarske.

Bush najavljuje rat Iraku.

Logoraš srpskog logora Manjača Bejnamin Topalović zvani Reis kreće na put u Švedsku.

Mene čeka let preko Oceana. Ni to nije vist!

Bajramski akšam pada na  Varcar i Riku dok promičem mimo dragih uspomena Ključkom cestom na putu u tuđinu.

Pogledam kada će planuti kandilji na Ričkoj džamiji.

Ne dočekah, brzo proputovah povrh Rike i  nekadašnjeg Grada.

Mrak.

Prizori iz Auschwitca i Manjače izranjaju iz mraka seleći se iz prošlosti u sadašnjost i budućnost.

Ibrahim HALILOVIĆ

Zapisano 2. aprila 2005.