RIČKI SKIJAŠI

(Mariju Hajnalu, s poštovanjem)

Poštovani prijatelju, opisujući svoje sportske i rekeracijske aktivnosti, vratili ste i mene nekoliko decenija unazad. Sami ste krivi što i Vama nudim na čitanje ovu, možda dosadnu skicu sjećanja…

Kao i Vi, i sam sam strastveni ljubitelj skijanja.

Veselili smo se snjegovima, virili kroz pendžer do kasnu u noć hoće li do sutra napadati do koljena. Jedva smo čekali kada ćemo stati na skije i sjuriti kao vrijeme niz padinu.

Zadnje skije za trčanje poklonio mi je nekoliko godina pred agresiju na našu Domovinu Besim Cerić, tadašnji direktor TV Sarajevo.

Te skije i odgovarajuće cipele, kao i još jedne skije za spust (slalom sam manje volio) koje sam dugo godina imao, ostale su na tavanu moje kućice u Podšiljku nedaleko od grada koju su prvo opljačkali četnici, onda minirali, pa što je ostalo spalili, iako sam im prije rata u Bosni nudio ključeve da u nju smjeste izbjeglice sa Banije i Korduna. Draže im je blo srušiti nego koristiti. (U Podšljku se seljaci kunu kako oni nisu srušili moju kućicu, ali ne otkrivaju ko je, mada bi morali znati. Dok ne otkriju, sumnja pada i na njih! Uspio sam saznati kako su to uradili Podraščani, nakon povratka sa ratišta na Kupresu, pa ću valjda dokučiti imena.)

U tim ruševinama, u ognju i pepelu, uništena je i moja „Canon“ filmska kamera zahvaljujući kojoj sam imao solidan ugled u bh-tv-gledateljstvu, posebno po motivima iz prirode, reportažama, gdje sam mogao razigrati svoju maštu i kreativnost. Oko, ruka i kamera su me uvijek slušali. Često sam snimao i skijanje i skijaše.

Od kako su  ta dva para skija nestale u vatri i prahu, skijam još samo u mašti i ponekad u snovima…

Skijanje sam zavolio u ranom djetinjstvu, uostalom kao i sva djeca u Rici.

Naš je grad okružen brdima i planinama, pravi džennet za sve vrste skijanja…

Kao dijete od šest-sedam godina, počinjao sam u na vrhu naše bašte ispod kruške jeribasme, odmah ispred štalskih vrata; tu nabijem skije na noge, pa poguren naprijed, sjurim u avliju, pri tome zaobiđem cipalo pod snijegom, pa kroz uski prolaz između naše i Šehovića kuće izletim na cestu, pa u se onda nađem u komšijskoj avliji, gdje je staza završavala; sve u svemu jedno pedesetak metara staze, ako ne i manje. Najopasnije je bilo preko ceste koja je bila na kraju uskog prolaza između kuća; ne daj bože da tada naiđe odnekud Did – oborio bih ga.   Vrebala je stalna opasnost  da baš tada cestom naiđe kamion, Stevina “tuba”… Šofer ne bi bio kriv, ma šta se dogodilo… Osim toga, baš tada je mogao naići i neki milicioner, a milicije smo se uvijek bojali, naročito zimi, kada skijaj ili rigulaj – jer će oteti skije, „čelik“ ili rodle i skrišiti ih pod nogama. Često smo vikali u strahu: „Bjež’ eto milicije!“

Ponekad su i skije završavale na cipalu, po sikirom razljućenog oca.

Vraćam se na start u vrh bašče. Dok prelazim preko ceste noseći skije u rukama, krajičkom oka vidim majku kako kuca u pendžer naše kuće i prijeti mi kažiprstom odvraćajući me od opasnog dijela staze preko ceste; praveći se da sam i ogluho i obnevidio,  nestajem između kuća, pa kroz avliju, uz bašču. Na kraju skijanja u akšam, slijedio je degenjek.

Skije smo pravili sami; obično bi podukrad i u noći odvalili dobre “lepirice” iz nečije ograde, zaobljavali ih sikirom na vrhu. Kuhali smo vrhove skija u vodi, pa ih savijali. Savijeli smo ih i na plamenu zapaljene gume; vrhove smo zabadali u između dva kamena u zidu neke štale i potezali krajeve ka zemlji; nekada smo ih savijaći i na šporetu, gurajući vrhove u vatru kroz otvoreno šporetsko kolo. Često su nam skije pucale od naglog savijanja. Nakon što bi uspješno obavili taj teški zahvat, vrhovi skija su ostajali nagoreni, crni i lahko lomljivi; virili su iz snijega kao putokaz dok su u svoj brzini sjekli cjelac koji je prašio iza nas.

Posebno su bile na glasu skije koje je pravio kolar Nurko, po narudžbi. Takvih, haman nalik „pravim“ bilo je vrlo malo jer smo bili sirotinjska djeca i bilo je uvijek prečih stvari za kupovati od skija – besposlice – kako su nam govorili u kući. A i Nurki nije to baš bio isplativ posao.

Takve skije, i to od jasena, imao sam jednom; za njih sam ostao Nurki dužan banku – a dug se vukao kao teški teret nekoliko godina…

Taj par „ishoblanih“ skija koštao je i četvero kokošijih jaja koliko sam dao Nurki prije nego je i počeo praviti skije, a onu „banku“, čekao je dugo, i sve to vrijeme me je bilo stid, naročito kada pronesi skije pokraj Nurkine kolare idući uz Talića put gdje je bila mnogo duža i vrletnija staza nego ona pokraj kuće. Pravio sam se da ne vidim ni kolaru ni Nurku, zakretao glavu. Ta staza niz talića put je završavala na cesti, i ako nisi savio na vakat, pa ako te maši auto, udario bi u džamijski zid.

Prave skije u našem gradu imao je naš jedini doktor Julius Grünfeld. Lijepe prave, dugačke skije sa čeličnim vezovima imao je i Foto-Sulejman Balić, a i  njegova Hizra. I Ahmed Hifzin, dječak nekoliko godina stariji od mene, imao je dugačke skije, strainske, ali prave, jasenove, sa pravim vezovima. Mi ostali – sanjali smo o takvim skijama, a nedosanjani san je trajao godinama.

Imam negdje priču o sjajnom doktoru Juliusu Grünfeldu koji je, uz boliničara Bećira i jednu babicu, te jednog gradskog apotekara opsluživao svih preko 25 hiljada stanovnika naše Općine i niko se nije žalio na medicinsko osoblje. Bolesnike iz udaljenih sela, u hitnim slučajevima, dovozili su konjskim ili volovskim kolima, a zimi na saonicama… I pored toga silnog posla dan-noć, doktor Grünfeld je nalazio vremena za skijanje, i to baš u našoj Rici, gdje je i kao liječnik i kao skijaš bio obljubljen…

Od doktora  Grünfelda, koji je dolazio i u našu kuću i pregladao moga rahmetli Dida, naučili smo praviti utabane skijaške staze, te držati skije na nogama cijelo vrijeme penjući se na brdo. Do tada smo uzimali skije pod ruku, (štapove nismo ni imali), pa izađi zadihani na vrh skijališta. Spustimo se za tihni čas, pa opet skije preko ruku ili na rame, pa uzbrdo. Nakon što smo vidjeli kako doktor Grünfeld (a i Foto-Sulejman Balić i njegova Hizra) prave skijaške staze, i mi smo se trudili imati skije stalno na nogama, pa bi – zbog gubitka energije, prije izgladni, ali ostajali smo ipak na skijama do akšama. Od tih pravih varcarskih skijaša naučili smo voziti i kristijanije, nakon što smo se dobro ispadali. I doktor i fotograf i fotografova Hizra su skijali ispod Kaharevića kuća, preko puta Esed-begova mlina – na vrlo kratkoj stazi, ne dužoj do stotinjak metara. Sjećam se kako je Foto-Balić oponašao zvuk skija pri naglom okretu, u isto vrijeme uzvukujući uzhićeno: „ŠŠšššš!“ „ššššŠŠ!“

Skijali smo niz strmi Talića put, ali i po obližnjim brdima – po kojima su kao ponjave bile prostrte njive, odijeljene jedna od druge međama, nekima i dva tri metra visokim koje su nam služile kao skakaonice.

Spustimo se niz Haluge (najduža staza) sve jedan po jedan, istom stazom. Po povratku, jedni bi ostajali kod najveće međe na kojoj nas se je najviše ispadalo, dok bi drugi odlazili na start staze. Tu, pod međom, čekali bi skijaše. Poneko nije smio preko međe i nad samom međom je zasutvaljao naglim zaokretom.  Najsmjeliji bi skakali preko međe. Dok su letjeli kroz zrak, mi bi pod međom, dizali ruke uvis kao da učimo dovu, i tako se djetinjski šalili – moleći Boga da mali skijaš trehne. Vikali bi dok skijaš i ne dotakne skijama tlo ispod međe:

“Sebi ga zemljoooo!”

Skijajući se po vazdan, kalili smo se u studeni, postajali čvršći i otporniji, rumeni u licu, kao one ruske lutke babuške.

Ponekad ponesi komad kukuruze u džepu koji bi se smrznuo dok ga ne pojedi u slast.

Skijali smo se i niz Šerifićevu stranu, sa Glavice, iznad naše Rike. To skijališe je bilo vrlo strmo, a ponkad bi cibaljike od požnjevenih kukuruza virile iz snijega, oštre poput noževa kovača Senje; ne znaš čega se više bojiš, strimine i ili tih cibaljika. Taman kada se spustiš niz veliku strminu, čekala te je od snijega napravljena skakaonica i povici “Sebi ga zemljo!”

Skijali bi se dok ne pomodri od studeni.

Kada bi nekim slučajem mali skijaš naleti na golu zemlju, obično krtičnjak, skije bi se ukopale na mjestu, a skijaš iskakao iz obuće i skija, pa letio kroz zrak, pa padao nekoliko metara dalje u dubok snijeg, bez ikakvih uboja. I – smijali smo se tome, zdravo, djetinjiski, bezaleno… Ipak, maštali smo da ne padamo!

Odjeća nam bi se zaledila i ukočila na nama, vunene pletene čarape bi se okitile komadima leda. (Sušili bi ih kod kuće na vratima rerne od šporeta pa su često bile nagorene i brzo bi “progledale”). Malo ko je imao rukavice, pa nam je studen zalazila za nokte i mi smo stalno hukali u prste, trljali ih kroz kosu, a nekad i zaplači od bola. Kod kuće nas je šesto čekao degenjek jer smo zanemarili sve kućne obaveze zbog skijanja… Ali, nismo se predavali.

 

Muka je bilo sa kajiševima za skije; naše su skije ličile na poduže nanule jer su umjesto skijaških čeličnih vezova i federa imale imale gumene ili kožne kajiševe  kao nanule – koje smo zakivali ekserićima za skije i u njih nabijali noge; često bi se pri padu odvalio kajiš, i onda je bilo gotovo sa skijanjem – ako nisi ponio u džepu eksrerića…

 

Tako smo stasavali, očvrščujući i kaleći se u snijegu i studeni, postajali sve brži i neustrašljiviji.

Skijali smo na Lojzinoj njivi,  niz Halidino, a nekada i niz Hodžinu stranu…

Počeli smo odlaziti i na obronke obližnje planine Lisine.

Nekoliko zima bili smo se navadili na jednu veliku – za skijanje pogodnu dugačku livadu – obronak na planini Lisini, koja se vidi iz grada.

Treba pješačiti sahat vremena do livade, i još pola sahata uz strminu da bi se došlo na vrh staze, pod samom šumom.

Mi bi ponesi u džepovima krompira. Na vrh livade naložimo vatru (drva ima u izobilju u obližnjoj šumi) pa sletimo na skijama do u dno livade. Dok mi uzađemo, vatra se fino razgorila. Onda zapretamo krompir u supru, pa opet na skije, pa niz livadu. Dok se uspnemo do ognjišta, krompiri pečeni. Nije zdravo jesti vruće krompire na studeni, ali – nismo mogli odoljeti i tako smo to činili nekoliko zima… Ponekad ponesi i mesa za ražnjiće, džahkad i malo rakije, pastrme, tek da se insan zgrije i zamezi, na vrhu skijališta, pa kad stani na skije, kome šta Bog da…

Tada smo već imali prave skije koje smo na našu veliku radost dobili od DTV “Partizan”.

Bile su to lijepo išarane i ukrešene dugačke, gipke, željezom opkovane crvene skije sa pravim skijaškim vezovima za koje se moralo imati cipele „bakandže“. Mazali smo skije voskom i svijećama da bi brže „pičili“. Nikad nam nisu bile dovoljno brze, čak i kada smo zbog brzine mogli vratove polomiti.

Negdje u trećem učiteljske u Jajcu, dobio sam telegram od Benke (zvanog Reis) iz DTV „Partizan“ da dođem naredni dan kući u Varcar kako bi se pripremio za općinsko tamičenje koje je zakazano na Balukhani, pokraj dva jezera, u dolazeću subotu i nedjelju.

Bila je to velika čast i priznanje. Iskupilo se trdesetak skijaša, stotinjak gledalaca.

Održano je Prvo općinsko takmičenje u trčanju i spustu, i oba puta sam bio drugi. Trčali smo na istim skijama na kojima smo se i spušali.

Staza za trčanje vodila je oko oba jezera koja su bila potpuno zaleđena. Bila je duga više od kilometra.

Po završtetku, napravljen je skupni snimak koji je novinar Refik Slabić objavio u banjalučkom „Glasu“ – uz imena najbolje plasiranih! Postali smo skijaške zvijezde!

U takmičenju s Jajčanima nije bilo trčanja već samo spust, a Jajčani, naši vječiti sportski rivali, su markirali stazu. Odmah nakon starta čekalo nas je nekoliko kristijanija, vrlo oštrih, na vrlo strmoj padini gdje smo se mi Varcarani ispadali, pa smo u spustu do cilja morali namirivati vrijeme u brzini. Vrijeme je mjereno štopericom! Tada sam bio slabiji, mislim kako sam bio šesti. Pao sam na samom vrhu. („Sebi ga zemljo!“)

Sa Ivanom Lovrenovićem, tada profesorom u Gimnaziji sam skijao kasnije, obično na Balukhani gdje bi došli na skijama. Otisni se nekoliko puta niz najdužu stazu, pa u restoran – na vruće vino ili kuhanu rakiju, meze. Često je s nama bio i Ahmed Hifzin, a kasnije i Islam Mehdić. Navečer, na skijama kući. Sjećam se kada je jednom na svojim dugim skijama Ahmed Hifzin morao čučnuti i tako se u velikoj brzini sačuvati da ne padne; jureći tako kroz snijeg poput krtice, vidio mu se samo vrh slijaške kape kako plovi bjelinom.

Kasnije je na Balukhani proradio i „baby ski-lift“, i je to bila tv-vijest. Na skijalištu gdje nas je nekad bilo po dvije troje, sada na stotine skijaša svih uzrasta – šarenilo na skijalištu, skije zadnji krik teknike, odjeća po modi, Motel pun skijaša.

Kao učitelj znao sam ponedjeljkom ujutro, kada upadni golem snijeg, a promet stani, na skijama do škole u Donjoj Liskovici, dvanest kilometara daleko!

Bio sam prvi skijaš sa pravim skijama koje su mnogi u tom planinskom selu prvi put tada vidjeli; kada bih se po završetku nastave skijao niz obližnje padine, seljani su izlazili iz kuća i divili se mojoj brzini i vještini…

Iznad Liskovice, je selo Vlasinje, na visoravni nad  Vrbasom. Mi učitelji bi zimi znali prvi doći do toga udaljenog i u snijeg zavijanog sela. Sjedjeli bi sa kolegama, do kasno u noć, šalili se, prepričavali zgode, pjevali, a bogme malo i popij.

U neko doba noći, stao bih na skije i po mrklom mraku spustio se do Donje Liskovice, dijelom i vrletnim i ledom okovanim seoskim putem; obično bi tada sjeo na oba štapa i tako kočio…

Kad se zaustavim pred našom školom, noge bi mi klecale od straha kakvom sam brzinom sletio niz opasnu i oštrim kamenjem prošranu stazu i ostao čitav…

Iz Rike se vidi jedna livada na Grabežu, tamo gdje je velikim slovima od kamena bilo napisano, pa krečom obijeljeno “ŽIVIO PRVI MAJ”. Tamo su se skijali Zborićani,  ponekad bih ih gledao kroz prozor i vikao u sebi “Sebi ga zamljo!”. Tamo je možda skijao i Ivan, ali ja nisam nikad…

Kao tv-novinar, snimao za tv-priloge o skijanju; više sam gledao druge, nego što sam i sam skijao.

Pamtim scene noćnog skijanja na Rostovu kod Bugojna gdje sam odlazio kao tv-reporter i ponekad zajmao skije da bih se spustio niz strmu i dobro prepremljenu stazu, da me želja mine…

Odlazio sam i na Kupres, a i na Hramču iznad Jajca i Divičana i tamo uglavnom snimao za TVSA takmičenja lokalnih skijaša; i na Hramču, Kupresu kao i na Rostovu radili su brzi ski-liftovi; o onima na Hramču brinuo se Muta, onaj isti što nam je trasirao stazu nekada na Balukhani na kojoj sam trehnuo.

Bio sam u Sarajevu za vrijeme Olipijade 1984. Naravno, ne kao skijaš takmičar, nego kao specijalni tv-reporter zadužen za pikanterije sa i oko Igara. Bila je to velika čast za me kao reportera hodati po Sarajevu i Olimpijskim planinama u potrazi za događajima koji se ne bi mogli vidjeti u „živom“ prenosu“. Redakcija mi je dala potpuno odriješene ruke oko izbora tema, a vrijeme koje sam u TV Dnevniku dobio za svoje kratke filmske zanimljivosti – bilo je do 25 sekundi. To je bilo velikih i dugih 25 sekundi. Jer, jedna slika govori više od hiljadu riječi! Na desetine takmičarskih rezultata bilo je objavljivano u TV Dnevniku, a bilo je mnogo drugih događaja – posjeta poznatih svjetskih ličnosti koje su privatnim avionima stizale u Sarajevo, i mene je zbilja zapao fin komad TV Dnevnika.

Pred sami početak Igara, nije bilo snijega, a onda, na dan dva prije Igara, počeo je padati kao iz rukavice. Vojska je morala biti dignuta da bi tabala skijaške staze. U sred mećave krenuo sam na Olimpijske planine, nekako prošao do Bjelašnice, gdje sam susreo i snimio nekoga ovčara sa ovcama kojeg je veliki snijeg zatekao u planini, pa se sa stadom po velikoj mećavi spuštao u sarajevsku dolinu.

Sjećam se kako sam snimio prolazak olimpijskog plamena kroz nekoliko pustih ulica pri dolasku pred Zetru (Sarajlije su bile ili u Zetri na otvaranju Igara, ili uz  tv-prijemnike). Snimio sam i pokaazao dva dječija tima koja su između zgrada u Sarajevu igrala hokej na snijegu; snimio sam pokretni američki frizerski salon koji je stigao u Sarajevo da bi bio na usluzi takmičarima, gostima i Sarajlijama. Bio sam i na olimpijskim planinama, snimio atmosferu u publici za vrijeme skijaških skokova.

Svakako da sam zamišljao sebe samoga kako letim sa tih velikih olimpijskih skakaonica dok se oduševljenoj publici otimaju uzdasi ushićenja. (Niko ne viče ono naše djetinje, ričko: „Sebi ga emljo!“) Vidio sam se među spustašima kako vratolomim niz strminu u velikoj brzini…Zamislio sam pokraj mene i moje ričke skijaše, Mehu, Ahmeda, Ismeta, Safeta, Ekrema…,  svi u šarenoj skijaškoj odjeći koja nam se priljubljivala uz tijela, pa skije, „Elanove“ – najbolje na svijetu – i one u živim bojama – nose nas kao vihor niz planine…

Za uspomenu sa Olimpijade – dobio sam i ja dva topla skijaška odlijela sa oznakama JRT i u njima se skijao na Balukhani, oblačio ih i kad kreni zimi na teren. Dobio sam i godišnju nagradu TV Sarajevo za tekst i kameru za izvještavanje sa Olimpijade. O mojim prilozima dugo se pričalo.

Od tada, prošle su godine i sve sam rjeđe  stajao na skije; one najmodernije, su išle uz plastične cipele, koje su za moje  moje noge bile isuviše krupte i stopala bi mi odmah utrnula; od tih cipela više bih volio stare bakandže i stare vezove, ali takvih više nije bilo – osim u mome sjećanju koje ostadoše tavanu vikendice… Da sam ih imao, svi bi mi se smijali na skijalištu – “old timer” rekli bi.

I sada, se ponekad otisnem niz svoju bašču; start je uspod stare kruške jeribasme, a cilj, pedestak metara dalje u susjedovoj avliji.

Ujutro, ni skija, ni kuće, ni Dida koji “cipa drva na cipalu” u avliji pokraj moje skijaške staze; ni susjeda ni njegove kuće. Ni majke na pendžeru.

Skije iz djetinjstva ostale u sjećanju, one sa tavana – igorjele u vatri…

Sa skijanjem me rastavile godine i daljina – pa skijam samo u sjećanju i u snu. I kad nije zima, nekako mi studen u duši.

Na skijalištu na Balukhani ne bih nikoga od skijaša poznao. Ali, ako se ikad trefim zimi na Balukhani, skijaću se, sigurno. U mojim grudima još uvijek kuca neustrašivo ričko skijaško srce!

Za sada, ljeti se zavraćam u Riku; vidim – krušku jeribasmu u vrh naše opustjele bašče, gdje je nekad počinjala moja skijaška staza. Kruška još rađa.  Moja skijaška staza zarasla je u izđikljalom rastinju koje je ovladalo ruševinom naše kuće.

U sred ruševine narastao orah –  vrana ga zar ispustila iz kljuna i tako nehotice posadila; ljetos se okitio dvonjama i tronjama.

Kućni zid do ceste, gdje je i onaj pendžer na kojem je moja rahmetli majka strahovala da na skijama ne podletim pod auto, najduže je odlijevao dok se prošle godine i on nije srušio.