PRVO JE TLO KOJE JE DOTAKLA MOJA KOŽA
Uz Vakufnamu carskoga Kizlar-age Mustafe-age, sina Mehmed-begova, sina Abdulvedudova
VOLJETI DOMOVINU TO JE SASTVANI DIO VJEROVANJA
„Prvo (što se cijeni) 
je tlo čiji je prah dotakla moja koža“
„Bogomolje podiže onaj ko vjeruje u Allaha i sudnji dan“
„Ko podigne bogomolju Allahu za ljubav, Allah će mu podići kuću u raju“
„Voljeti domovinu to je sastavni dio vjerovanja“
„Prvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža“
(Iz Vakufname carskog kizlar-age Mustafe, sina Mehmed-begova)
(Ovo su samo neki važni izvodi iz Vakufname)
***
Kada sam negdje 1995. godine na poziv r. Adila Zulfikarpašića došao u posjetu njegovom „Bošnjačkom institutu“ u Zürichu, zatekoh tamo orijentaliste Fehima Nametka i Saliha Traku. Radili su na katalogizaciji arapskih, perzijskih, turskih i bosanskih rukopisa iz Zbirke Bošnjačkog instituta.Kako sam nekoliko noći konačio u samom Institutu, to sam imao priliku do kasno u noć po odobrenju r. Adila Zulfikarpašića razgledati tu veoma bogatu, lijepu, neprocjenjive vrijednosti zbirku. Mnoge rukopise snimio sam video-kamerom, a napravio sam i reportažu u kojoj su dvojica učenih ljudi – Fehim Nametak i Salih Trako govorili o toj zbirci. Prof. Trako me upita imam li kopiju „Vakufname carskoga kizlar-age Mustafe-age“, utemeljitelja Varcar Vakufa. I, dok si dlan o dlan, prof. Trako je našao i iskopirao prijevod Vakufname i poklonio mi ga.
Od tada Vakufnamu čuvam kao veoma dragocjen i važan dokument o nastanku našega grada, kao i uspomenu na sada rahmetli Adila Zulfikarpašića i r. Saliha Traku. I, što je najvažnije – kao uspomenu na naš grad kojem su rođeni naši pramdidovi, u kojem smo is sami rođeni, kojeg smo imali, voljeli, u kojem smo živjeli, koji nam je otet, ali i kojeg smo dopustili da nam otmu, a kojeg – smo ipak sačuvali – u uspomenama…
Veliki je i plemeniti čovjek Mustafa-aga, utemeljitelj našega grada, bio.
Ideja vodilja Mustafe-age koju je on imao na umi čitav život i koju je oživotvorio u mjestu gdje je rođen, u Gornjim Klokama (Jajce Jenidžesi) – vodi i mene kroz život: „Prvo je (na cijeni) tlo čiji je prah dotakla moja koža“, kao i izreka – „Voljeti domovinu to je sastavni dio vjerovanja“ – koje jedna drugu nadopunjuju.
Zavičaj ima prvenstvo nad svim mjestima u svijetu jer je najvažniji u čovjekovu životu, jer je čovjek potekao baš tu, pa je zavičaj dio čovjeka samoga, a čovjek dio zavičaja; zavičaju se uvijek vraćamo – svojim prisustvom, mislima i sjećanjima, posjetama, a mnogi – i na tabutu.
Tamo su naši korjenovi.
Zavčaja se ne možemo odreći, jer tada bi se odrekli samoga sebe.
Ni zavičaj se ne odriče nas. Niko nam zavičaj ne može otuđiti od našeg bića, mada nam ga zli ljudi mogu privremeno prisvojiti i onemogućavati boravak u njemu.
Svoj zavičaj je Mustafa-aga nosio čitav život sa sobom i odužio mu se đometne ruke, plemenito, darežljivo, svim njegovom žiteljima na korist i uslugu – bogatim i siromašnim, odličnim i običnim, onim koji tu žive i onima koji dolaze i prolaze.
Kada je kao visoki carski dužnosnik stekao veliki imetak, svome zavičaju se odužio podizanjem grada u mjesto svoga rođenja; prvo je dao sazidati čvrstu kamenu džamiju, koja je postala stožer oko kojeg su nicali novi objekti, mekteb, karavn-saraj, dućani, pekara… Grad je dobio ime Jajce Jenidžesi, (Novo Jajce, kasnije Varcarev Vakuf, pa Varcar Vakuf.)
Nije mogao vakufiti svako.
Ne samo zato što je trebalo dosta novca, nego je novac morao biti pošteno zarađen, a zemljište za vakuf kupljeno po tržišnim cijenama bez prisile.
Po strogim islamskim propisima vođena je rasprava pred učenih pravnika pred kadijom, pred svjedocima i vakifovim opunomoćenicima o ispravnosti vakufljenja. Pred kadijom je osporavano vakufljenje i dokazivana njegova ispravnost kako bi konačna odluka o ispravnosti vakufljenja bila pravno neoboriva.
Tek kada su pravnici i tumači islamskih propisa i zakona usaglasili mišljenja, vakufljenje je postajalo legalno i opće, a vakuf sveopće narodno dobro, za čije korištenje je sam sultan izdavao dozvolu.
U Vakufnami su i ovi redovi:
„Osim neizmjerne nagrade i obilnih plaća koje je stekao popravljanjem mnogih vakufskih objekata koji su bili ruševni (u Meki i Medini), na poljanu njegovog čistog srca došla je i pala, božjim nadahnućem i božanskom dobrotom, iskrena namjera njegova da se u defter njegovih dobročinstava upiše i jedan veliki vakuf.“
„Kada je uvidio da u vakufe spada i da je dobro djelo podići časnu džamiju, a prema sadržini kur'anske rečenice koja uputu daje (povećava): „Bogomolje podiže onaj ko vjeruje u Allaha i sudnji dan“, kao i prema značenju časne izreke Muhamedove: „Ko podigne bogomolju Allahu za ljubav, Allah će mu podići kuću u raju“, uvidio je da je časna džamija potrebna. Prema sadržaju izreke kojoj se treba pokoravati: „Voljeti domovinu je sastavni dio vjerovanja“, učenom srcu, srcu koje čistotom zrači, želja mu je ljubav, prijateljstvo, vezanost i bliskost. To potvrđuje i sadržaj izreke: „Prvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža“
„Kada je uvidio da je dobro da džamija postoji, podigao je lijepu časnu džamiju u svom rodnom mjestu, u krasnoj kasabi nazvanoj i poznatoj pod imenom Jajce Jenidžesi u Bosanskom sandžaku u Rumeliji; sagradio je i jedan uzoran mekteb za muslimansku djecu da se podučavaju Ku‘ranu; jedan čvrsto ograđeni karavansaraj za dolazak svih putnika namjernika.
Za rashode časne džamije i lijepog mekteba uvakufio je, a na osnovu mišljenja poznatih, najvećih pravnih autoriteta (imama), određenu sumu zlatnika.“
Nakon rasprave pred kadijom, vekil Hodaverdi-čauš – opnomoćenik Mustafe-age je izjavio:
„Moj opunomoćitelj, ugledni gospodin, je ranije u spomenutoj kasabi sagradio i uvakufio: jednu čvrstu građevinu pokrivenu olovom da bude džamija; lijep mekteb za muslimansku djecu; jedan čvrsti i visoki han od dvadeset soba (odžaka) za bijedne i siromašne, moćne i nemoćne; u njegovoj blizini dvadeset i četiri dućana, te od spomenutih dućana odvojeno jednu pekarsku furunu. Nakon uvakufljenja dao je opće odobrenje da svi vjernici, odlični i obični skupno obavljaju pet dnevnih molitava, obavljena je molitva petkom, dato je odobrenje da svi putnici namjernici odsjedaju i noćivaju u udobnom hanu, da to bude stalno svratište onima koji dolaze i prolaze. I spomenuti mekteb i dućane nakon uvakufljenja predao je navedenom muteveliji (Ramadan-čaušu). Za izdatke srećnih vakufskih objekata uvakufio je 674.100 akči i predao spomneutom muteveliji“, a postavio je uslove njihova korištenja…Slijede upute kako će se čuvati, uvećavati i trošiti novac.
Iz Vakufname koja je pisana visokim stilom, s puno lijepih riječi i metafora, jezičkih ukrasa, stilskih figura, poetično, kur’anskom vjerom nadahnuto, jasnim pravnim jezikom iskazano i matematički precizno i pravno utvrđeno, saznaćete kako je plemeniti vakif Mustafa-aga – ne samo sagradio, nego i ostavio znatnu sumu novca za čuvanje i unapređivanje svoga vakufa.
Mitovi i istina; hadždži Mustafa-aga je rođenjem bio musliman; otac i djed su mu bili muslimani
Otpadaju sve teorije, predanja i mitovi, laži i konstrukcije, falsifikati i povjesne krivotvorine oko porijekla Mustafinog.
Jedna od posljednjih laži o porijeklu Mustafinom, objavljena je u knjizi „Mrkonjić – opisani grad“ Milenka Stojičića u kojoj se autor poziva na jedan susret sa književnikom Ćamilom Sijarićem koji mu je navodno ispričao priču kako je utemeljitelj našega grada kao dječak (kao srpsko dijete, jašta), odveden nasilno u Carugrad, nakon što je uhvaćen na sokaku u igri tjeranja zvrka kamdžijom! Postoji i predanje kako su vojnici (Turci, jašta, i Srbina, jašta!) ubili Mustafina oca prilikom odvođenja njegova sina u Carigrad!
Istina je jedino ovo što je navedeno u citatu iz Vakufname:
„Ugledni, dalekovidni i brižni, ljubimac veličanstva sultanskog, hvala dostojan na carskom pragu, blizanac vlasti, povjerljiva osoba, sudionik u tajnama halifeta, ocean države pobjedonosne, paun bazena ponosne moći, čempres i platan ispravnosti i pravednosti, slavuj ružičnjaka rječitosti, onaj pronicljive naravi, oštrumni, istinska pjesma i izražajnost, simbol blistave poezije, taj o kome s priče pričaju, rudnik vrijednosti, mjesec dostojanstva, onaj koji slušanjem traži znanje i spoznaju, vladar nad zemljama znanja i oštromunosti, onaj carskih osobina, velikodušni, rudnik postojanosti i iskrenosti, oblak darežljivosti, more nesbičnosti, aga dvora sreće (carskog dvora), NJEGOVA EKSELENCIJA HADŽI MUSTAFA-AGA, SIN MEHMED-BEGA, SINA ABDULVEDUDOVA, koji je poznat po svome znanju i bistrini, koji posjeduje svojstva duhovne snage snage i stida, koji je brdo dostojanstva i rudnik bogatstva, širokogrudi i moćni derviš po vladanju, dobronamjerni, od čistote njegova svijetlog srca postiđen je mjesec sjajni, od svjetlosti njegovog bistrog uma oko sunca je uznemiren. Pred njegovom svijetlom naravi mjesečeva svjetlost nestaje, a sunčev izvor, premda ima svjetlost, sjaja nema.“
MUSTAFA-AGINA KLETVA
U Kizlar-aginoj džamiji do posljednje rata, okupacije – barbarskog rušenja Kizlar-agine džamije u Varcar Vakufu postojala su i dva šamadana (svijećnjaka) od kojih jedan originalni, a drugi je po svoj prilici napravljen kasnije po uzoru na onaj originalni.
Na šamadanima se nalazio napis sa tarihom (datumom) iz čega se vidi da su šamadani pravljeni za vrijeme izgradnje džamije, a prije pisanja ove Vakufname i legaliziranja ovog vakufa.
S obzirom na to da ovaj napis predstavlja sačuvano svjedočanstvo o nastanku ovoga vakufa – Varcar Vakufa, donosimo ga ovdje u doslovnom prijevodu:
„„Prosvijetljenom srcu Bogu pokornih ljudi neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora (doslovno dvora sreće – deraussade agasi) hadži Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Novom Jajcu (Yenice-i Yaytse) – neka svjetiljka njegova srca trajno sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan – za ljubav Allaha koji nam svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo Gospoda koji svim upravlja i sve može, izreče ovu odredbu: ONIMA KOJI GA OTUĐE IZ SPOMENUTE DŽAMIJE I POKAŽU INAT I PRKOS VAKIFOVOJ ODREDBI, NEKA IM SE NA GLAVE SRUČE SVE NESREĆE OVOGA SVIJETA! (Godine 1001 (1592-3.)
Kad već ne postoji potpuna zemaljska pravda, molimo Boga neka usliši kletvu Mustafe-age zapisanu na šamadanu i neka se sve nesreće ovoga svijeta sruče na glave onih koji su planirali, naredili i izvršili barbarsko rušenje Kizlaragine džamije u Varcar Vakufu, koji su uništili sve u džamiji, koji su otuđili, sakrili ili uništili šamadane, i koji su činili zlo nad nedužnim ljudima progoneći ih sa njihovih vjekovnih ognjišta i kućnog praga.
Amin!
Napomena:
Uskoro ćete imati priliku pročitati kompletan takst Vakufname CASKOGA KIZLAR-AGE MUSTAFE, SINA MEHMED-BEGOVA
KIZLAR-AGIN VAKUF SE SMANJIO NA VELIČINU KOLIKI JE FILDŽAN
Od nekada veoma bogatog i prostranog, prospritenog vakufa, nekretnine vakufa Mustafe-age Kizlar-age su se smanjile makar hiljadu puta; sve što je kao veliki zemljišni posjed koji je obuhvatao veliki dio današnjeg gradskog područja, zenljište i šume do Kopljevića i u Lisini, sveo se na koju hiljadu kvadrata zemljišta gdje je bila Mustafa-agina džamija, te na nešto šume u Lisini. Sve ostalo je oteto, oduzeto ili urvavano tokom proteklih decenija, a najveće propadanje vakuf je doživio između dva svetska rata, a još ubrzaniji tempo uništavanja vakufa nastvaljen je poslije II svejtskog rata, da bi konačne udarce Mustfa-agin vakuf doživio od 1992. Godine kada je srušena njegova lijepa džamija i kada je ostalo vakufa tek u tragovima.
Islamska zajednica kojoj pripadaju vakufi, malo se brinula o vakufskoj imovini, a kada se i brinula – nailazila je na debele zidove prepreka koje su joj vlasti postavljale da bi je obeshrabrile u brizi za vakufima i vakufi su propadali i nestajali, a vakufska imovina otuđivana, prisvajanja i nacionalizirana, što je nedopustivo. Tako je i sa hadždži Mustafinim Vakufom u Varcaru.
Do prije II svjetskog rata, vlasnici kuća u gradu su plaćali poseban porez na korištenje vakufskog zemljišta; niko više ne poteže to pitanje, a uzurpacija je nastavljena svom žestinom; na sred Kolobare, na vakufskom zemljištu, bez skoro ikakvog protivljenja IZ, podignut je spomenik kralju Petru I. Na mezarluku na Mečetu podignut je dio kompleksa Spomen-doma ZAVNOBiH-a, a na mjestu džamije na Mečetu – stambena zgrada. Dio (tzv. Dedića) mezara ispod nekadašnje džamije je uzurpiran i na njemu su podignute birtije i drugi objekti; vlasnici su dužni plaćati kiriju na zemljište, ali oni svoje obaveze izbjegavaju.
Postoji Odluka Komisije za nacionalne spomenike BiH o tome šta je sve RS dužna uraditi u cilju „rehabilitacije“ Kizlar-agine džamije kao nacionalnog spomenika, ali se IZ ne stara o izvršenju te Odluke, nego se brine kako će amnestirati urbicid i u Varcar Vakufu tako što počinje skupljati novac od muslimana za obnavljanje džamije koju su porušile srpske vlasti i srpski mineri uz aplauz srpske publike dok su muslimani plakali.
Ibrahim Halilović 
Lijepo je, obaveza je, procitati, nauciti i sa drugima svoje znanje podijeliti… Kada bi ljudima, kao sto su Bogu, uceni ljudi bili dragi/cijenjeni izazovi i iskusenja ovog dunjaluka bi imali jednu drugu dimenziju. Dragi Ibrahime, hvala na izvanrednom i edukativnom tekstu, koji me je, zasigurno, jos vise priblizio rodnoj carsiji.
Ovo o Varcar Vakufu je odličan zapis i analiza jednog vremena koje ne smije biti zaboravljeno.
Ko god ruši i skrnavi zadužbine, doista će biti proklet.
Zašto Egipat nema sreće? Dopustili su Evropskim pljačkašima da oskvrnu piramide, da odnesu mumije i ko zna šta. Zašto u Iranu nema sloboda i neće biti sreće? Perzijanci su opustošili Akropolj. Zašto je Grčka spala na to u čemu je danas? Grci su porušili Perzepolis, najljepši grad na Bliskom Istoku, jedan od najljepših koji je ikada postojao. Rim je porušio Jerusalim, pa će i Šejtanu na Tibru doći kraj, i to uskoro… Tako će biti i sa svim rušiteljima Bosne, računajući i NATO koji je ostavio radioaktivne tragove u svemu. Mogli su pravovremeno zaustaviti rat obračunavši se samo sa Beogradom i Zagrebom.
Ma ovo je za svaku pohvalu.
Meni je zao sto sam ostao bez knjiga kao i materijala koji sam pripremao za 100-godisnjicu Dzamije u Rici kojoj nadjenuh ime Hamidijja, po rah. Hamidagi i eto to i jeime i ostalo hvala Allahu tako,da se po njemu zove.
Profesor Salih Trako je bio jedan od ucesnika na seminaru – Vracanje vakufske imovine I.Z., pa je sa mojom malenkosti zijaretio dzamiju u Rici.Prvo sto je zapazio je bio komad cilima koji je prostr na ulazu u dzamiju. Pita :”Ko je ovo stavio ovdja?”
Znao sam po njegovom upitu da je nesto vazno.
Nisam htio lagati vec rekoh: “Ja ,al sta je problem, jer sam to nasao kao odbaceno u abdesthani te oprao i prostro na ulazu u dzamiju?”
“UH-POBOGU SI BRATE DAJ DA VIDIM!”
I kad smo usli u dzamiju rekao je :
“Ovdje bi trebalo da imaju dva cilima koja prostiru citavu dzamiju, Znas li gdje su?”
Naslutio sam da su ispod onih itisona koji su prekrivali dzamiju, pa sam onako podigao da vidim – i doista su bili pod itisonom.
Nisam znao za njih jer sam prije toga bio tek nekih par mjeseci u dzematu, tada se radilo na izgradnji imamaskog stana (vakufskog)
Prof Trako mi je rekao je da je vtjednost ćilima tolika da bi se dzamija iz temelja mogla napraviti i prostri sa perzijancima!
“Ćilime je poklonio car!”
(Nisam siguran da li za dvije ili tri dzamije) i ne zna se kako su tkani, ali je kvalitet bio odličan i ćilimi su imali neprocjenjivu vrijednost.
Te sam cilime sa vrijednom omladinom oprao. Susili smo ih na ogradi tamo iza dzamije do skole,Njihova dimenzija je bila 5 sa 10 m.,tako je ona ograda bila prekrivena sa njma .Plasio sam se da ih ko ne bi ukrao, pa smo dezurali i jedva cekali da se osuse.To je bilo pred bajram. Prostrli smo ih uoci samog bajrama.Na bajramu sam vazio o nasoj ostavstini i vrijednosti onoga sto posjedujemo a ni sami ne znamo tu vrijednost.Pokusao sam doznati sta je bilo sa ćilimima, ali niko mi nije znao .Nacuo sam da su preneseni kod nekog od Krivdica u kucu kad je minirana dzamija al gdje su zavrsili neznam. (Preneseno sa Facebooka, uz odobrenje autora ef. Žuže)
Postovani efendija Zuzo, i Ibrahime Halilovicu, ma gdje da si. Dok su drugi bjezali daleko od svoje domovine, Krivdici su ostali u Mrkonjic Gradu i pokusali sacuvati ono sto je ostalo of vakufske imovine, racunajuci cilime i sivo dzubbe efendije Zuze. Obitelj Krivdic, prije nego je dzamija dignuta u zrak, cilime su sklonuli u svoju kucu i cuvali ih sve do septembra mjeseca 1994. godine kada su prisilno morali napustiti Mrkonjic Grad. Tada su Krivdici (septembra 1994. godine ) natovarili cilime na dvoja konjska gumena kola (vlasnici kola su bili ljudi iz Djumezlija, neka ih Allah nagradi), i te cilime su prevezli i urucili ih clanovima merhameta u Mrkonjic Gradu na cijem celu je bio Ibrahim Tulek i ostali clanovi merhameta. Sivo dzubbe efendije Zuze mu je uruceno na Mehuricu krajem 94. godine. Mahsuz selam, Sulejman i Ajka Krivdic
Sjećam se tih ćilima, ef. Žužo, vrlo dobro. Bili su vrlo liijepi, pravi ukras! Dugo godina se klanjalo na njima. Bio je običaj da Ričke cure na nekoliko dana prije Bajrama, kao što i Ti efendija Žužo pišeš, – temeljito očiste ionako čistu i urednu džamiju. Sletile bi se iz Rike u džamiju, iznijele svu prostirku vani, Ribale su pod, čistile unutrašnjost bogomolje. Ono što je rebalo oprati od prostirke, prale su na rici. Ćilime bi sterale na ogradu. Tićilimi sa veselim i neobičnim šarama su tada bili na izložbi i svako ko je prolazio pokraj džamije, a nije niakd u nju zavirio, imao je priliku diviti se tim skupocjenim ćilimima..
Sjećam se i priče koju mi je u djetinjstvu pričala, ne jednom, naša komšinica Ibrinica Buhić, koja je živjela u onoj kući odmah do mezara. Kuću je polovila sa Aišom Dedić,
Pričala je kako su za vrijeme I svjetskog rata, pred Bajram ričke cure iznijele ta dva ćilima da bi ih isklofale i provjetrile.
Tada je naišao neki četnik i pokušao jedan od ćilima saviti i odnijti sa sobom. To je opazila Ibrinica i kako kaže, četnik je vukao ćilim sebi, a ona sebi. Ibrinica je bila mala rastom,nejaka, ali hrabra osoba, bar po njenoj priči. Zagalamila je na četnika prekorivši ga što krade džamijsko. I, četnik je odustao i otišao mašući šakama.
Iz Gornje, Kizlar-agine džamije nije ništa odneseno za II svjestkog rata, osim nešto više od stotinu hrastovih kolaca koji su bili složeni kod ureda Islamske zajednice.
Međutim, jedan veliki i lijepi ćilim digli su iz džamije askerri Omer-paše Latasa sredinom XIX stoljeća kada je Latas posjekao sve što je od inteligencije i vrijedjelo u Bosni, a iz Varcara – kojeg su također pljačkali – odnijeli su skupocjeni džamijski ćimim. Vjerujem da je i Omericu i njegove askere stiglo prokletstvo vakifa Mustafe-age koje je istina zapisao u vezi džamijskih šamadana: “Onome ko ih otuđi, neka se na vrat sruče sve nesreće svijeta!”
Dobar dan. Interesuje me, zasto nigdje ne spominjete Krzlar-agu Djukanovica. Hvala
Cijela priča je o Mustafa-agi Krzlar-agi jer se radi o povjesnoj istini. Nisam spominjao prezime – ako mislite na to – jer u izvorima koje sam koristio nisam naišao na to prezime.
O prezimenima u Bosni, možete pročitati i na ovom linku:
http://pescanik.net/2012/09/oko-posebnosti-bosnjaka/
Nije mi nikada bila namjera svojatati Mustafu-agu. Smatrao sam, a tako mislim i danas, kako je važno njegovo veliko djelo, način na koji je on razmišljao o svom zavičaju i kako se zavičaju odužio podizanjem lijepog vakufa i vakufljenjem novca za njegovo održavanje, napredak i čuvanje. Ali, nije mi mrsko, da pače, plaho mi je drago da je porijeklom bio Dobri Bošnjanin čiji su preci prešli na islam, pa je i Mustafa-aga bio musliman pa ga nije bilo potrebe na silu odvoditi u Carigrad, niti ubijati mu oca!
(I Mustafin) Vakuf je opće dobro, dobro svih nas! Krilatica koja stoji u zekladnici (Vakufnami) o tome kako je “voljeti svoju Domovinu sastavni dio vjerovanja”, i kako je najvažnije (prvo) tlo (prah) kojeg je dotakla njegova koža pri rođenju – imaju univerzalnu vrijednost. Dakle, Mustafa-aga, je bio jedan veliki humanista, pobožan čovjek i hadžija, obrazovana osoba đometne ruke, koja je čitavog života nosila uspomenu na svoj zavičaj i koja mu je vratila podizanjem lijepoga vakufa.
Spomenuću smo podatak koji sam pročitao kod Hamidje Kreševljakovića, u radu o Hanovima i karavansarajima da su hanovi služili za odmorište, konak i prehranmu SVIH gostiju, bez obzira na vjeru; Kreševljaković navodi primjer jednog Dalmatica katolika koji je putujući iz Travnika dopao teške bolesti negdje na Romaniji, našavši se nemoćan u duboku snijegu i studeni. Našli su ga čovjek i žena koji su se s tri konja vraćali s pazara iz Sarajeva gdje su prodali žito. Bili su pravoslavci. Dali su mu rakije, popeli ga na konja, doveli ga do prvog hana, Spasili. Tu su ga okrijepili putnici – Muslimani i – podigli iz mrtvih. (Ta nisu li Dubrovčani stanovali po hanovima dok su trgovali po Bosni? .
I karavan saraj koji je pdogao Mustafa-aga u svom i našem zavičaju, bio je namijenjen za sve putnike, bez obzira na vjeru..
Zar česme koje su građene po vakufima nisu bile opće dobro – has za sve ljude? Zar vodovod koji je dao izdraditi Mustafa-aga nije bio za sve građane? Zar ćuprije nisu bile dobro za sve ljude! Nije na njima pisalo – “Samo za Turke – muslimane”. Nije bilo segregacije! (Na javnim objektima, ili u autobusima po Americi doskora su bili napisi: “Zabranjeno za obojene” Bosna – “tamini vilajet ” ne diči se takvom “demokracijom”.
Dakle, Mustafa-aga je bio dobročinitelj, ostavio nam je u amanet lijep vakuf, koji je bio jezgro današnjeg grada. Mustafa-aga se nije imao čega stidjeti, pa ni svoga porijekla, niti mu je iko branio da spomene svoje prezime – pa i ako je ono bilo Đukanović (Trebalo bi pogledati naučni rad dr. Milana Vasića u kojem je opisano stanovništvo Bosanske krajine u XVI stoljeću, pa s euvjeriti kako su mnogi Zmijanjci prešli na silam, ali su se kasniej vratili “staroj vjeri”. Ma ko bili, Mustafini preci su bili muslimani i ostali su muslimani. Stoga, kod mene ne pije vod eni blaga aluzija na njegovo nekakvo drugo porijeklo. Uostalom, ni u jendom povjesnom dokumentu se ne spominje “Đukanović” osim u onima koja se pozivaju na predanej kao izvor.
Mutafa-aga je bio musliman, to je sigurno. Otac mu je bio musliman, a i djed. Dakle, nije bio ni katolik, ni pravoslavac.Mogao je porijeklom biti Bošnjak, ali – Turčin – teško!
Izgradio je zavidnu karijeru. Istako se u popravci islamskih dobara u Meki i Medini koji su do tada bili u ruševnom stanju. Postao je visoki uglednik na carskom Dvoru, upravnik sultanova harema. Stekao je veliki ugled i bogastvo. zaklinjao se u u Allaha dž.š. i Muhameda Pejgambera!
Mustafa-aga je čitav život gradio – a nikad rušio!!! Ali su zato su oni koji ga prisvajaju na osnovu legendi i predanja – dohakali njegovom vakufu i izbrisali svaki trag njegova . postojanja – ozakonjenim otimačinama vakufskog, i uništavanjem materijalnih dokaza – ne samo onoga što je Mustafa podigao, nego i svih tragova muslimana u ovom kraju. Stvarnost koju živimo je najbolji dokaz za to.
Danas su gradu imamo nazive ulica koji nemaju blage veze sa ovim gradom, ali imaju veze sa mitologijom i predanjem. Novograđani su izbrsali svaki trag ne smao o Mustafi-agi, nego i o Urošu Anđeliću jer se boje njjihovih sjena, jer su malehni, niko i ništa!
O Mustafi-agi – ni traga u njegovu vakufu.
Kako je moguće u isto vrijeme svojatati takvog jednog velikana kakav je bio Mustafa-aga, a u isto vrijeme zatirati svaki trag i spomen na njega i njegovo djelo, osim prisvajanja u predanjima.
Tu nešto nije u redu!
Bas ovih dana citam puno toga o nasem gradu i vrlo sam upucena u razne prilike. Nema potrebe svojatati bilo koga, ali izvrgavanje cinjenica je upravo to. Potpis ” Muhamed sin Abdulahov” se svakako odnosi na proroka Muhameda, ciji je otac bio Abdulah, gde nas dragi Krzlar aga potvrdjuje svoju primljenu veru, sto nikako nije neobicno, obzirom da su sva deca odvedena dankom u krvi, vrlo ucena Islamu i prihvatala ga, i sa tim odrastala, a kasnije ukoliko bi se kao vec stari i ostvareni ljudi vracali u svoje krajeve, podizali su Vakufe tkz. zaduzbine, koje su se sastojale od pokretne i nepokretne imovine, ali u nacelu sa bogomoljama, jer su one predstavljale zahvalnost Alahu i veri, i sluzile su za sirenje iste..Svakako nije istorijski tacno da je odveden kao musliman, jer nikada, ali nikada muslimanska mala deca nisu odvodjena od svojih roditelja, i svojih zemalja, vec iskljucivo druge vere, i to je podatak koji stoji u svetskoj i Turskoj istoriji, i neosporna je cinjenica. Da li su mu ubili oca ili ne, to je vec sakriveno duboko u istoriji i predanju, ali svakako da se od tih vremena pa do dana danasnjeg, sa kolena na koleno, zna i upisuje da je bio od Djukanovica, koji i dan danas imaju svoj zaseok u blizini Mrkonjic-Grada. Samo strah od sopstvenih korena tera ljude da izvrgavaju istoriju, i ta tema je prosto prevazidjena. Hvala.
Ne bih se složio s Vama da čitate mnogo jer se niste potrudili pročitati ni gornji post. Moguće je pak i da čitate, ali ne interpetirate pročitano kako treba. Evo dokaza; u gornjem tekstu nigdje ne piše kako je Mustafa-aga bio sin Muhamedov a ovaj sin Abdulahov, niti to ima ikakve veze sa prorokom Muhamedom, kako Vi to želite predstavljati, bolje reći podmetnuti. U Vakufnami piše doslovno ovo:
“NJEGOVA EKSELENCIJA HADŽI MUSTAFA-AGA, SIN MEHMED-BEGA, SINA ABDULVEDUDOVA,”
Dakle, nigdje ni Muhameda ni Abdulaha koje Vi spominjete u Bog zna kojem kontekstu i kojom namjerom koju samo Vi i Bog dragi znadete.
Sve što pišem – pišem ISTINE radi, pa ne dolazi u obzir bilo kakvo svojatanje, pa ni Mustafe-age. Ali, ne dolazi u obzir ni odricanje od onog što je i moje. To isto važi i za svakoga, pa i za Vas gospođo Jaslar.
Kako to da džamiju podiže neko ko nije musliman – i to – iz zahvalnosti “Alahu i veri” kako to Vi pokušavate objasniti, biva pod stare dane. Pa zar se pod stare dane ne napuštaju mladalačke zablude!!! .
To što pišete je kontradikcija. Nigdje, osim kod Stojčića, koji je to biva čuo od Sijarića, ne može se pročitati kako je mali Mustafa (koji, je li, nije bio musliman, sic) ćerao zvrk, kada su mu ubili oca na Kolobari i njega strpali u sepet, pa ga – kao danak u krvi – odveli u Carigrad. Lijepo od Vas što ste shvatili da muslimani nisu plaćal “danak u krvi”. Pa ako nisu, znači i Mustafa, mali Mustafa, je bio musliman i nije mogao biti odveden u Carigrad u sepetu.
Vama je draže predanje od povjesnih činjenica ispisanih u Mustafa.aginoj zakladnici – dokumentu o utemeljenju Vakufa koji je najmjerodavnija istina jer je fakat. (Uzgred, Vakufnamu možete u cjelostii naći na ovom mome Blogu. Ali, treba se pozhmetiiti. Bujrum! Nemojte biti ko varcarski muslimani kojima je to dosadno štvo, kao što je slućaj sa mutevelijom…)
I još nešto, Svojih se krijena ne stidim niti ih se odričem, Bože sačuvaj! Ne biste se trebali odricati ni Vi, gospošo Jaslar.A odričete ih se!
Naime, u Bosni je prije dolaska Turaka živjelo bošnjačko stanovništvo, a njihova vjera je bila nešto poput horoza na krovu; istinski su bili bogumili, patareni, ali, prikliješteni silama sa Istoka i sa zapada morali su se izjašnjavati čas ovako, čas onako, a čim bi ste ga i prijetnja popustile, oni su se vraćali didovskoj viri. Bili su dualisti.
Veliki dio bosanskog stanovništva je nakon pada Bosne pod Turke prešao na Islam, Postoji podatak da je samo u jednom danu na jednom polju kod Vinca u blizini Jajca na islam prešla desetina ukupnog broja stanovništva tadašnje Bosne. Vlastela koja je prešla na islam zadražavala je svoje titule i svoj posjed, raja koja je primila islam – dobijala je povlastice u odnosu na rišćane i kršćane.
Srbi i Hrvati u Bosni su izum devetnaestog stoljeća kada su Bosnu preplavili misonari iz Beograda i Zagreba i počeli ih ubjeđivati (često i za pare) kako su Srbi ili Hrvati. Dakle, moje potomke nisu mogli ubijediti u to, premda smo prisiljavani da se tako izjašnjavamo čak i u Titino vrijeme.
Pa sad, Vi meni recite ko se stidi svojih “korena”. Vi ste se odrekli i svoga jezika!
Ja svakako ne.
A što se tiče priče o Đukanovićima – pa gospođo Jaslar, zar ne možete zamisliti da su baš ti i takvi Đukanovići nekada primili islam (dok je to bilo isplatno) a onda se priklonili pravoslavljaju – jer je to bilo isplatnije. Sada su svako Srbi, po ubjeđenju, ali ne i po korjenima!
Uzmite radove doktora Vasića, pa pročitajte o stanovništvu Krajine, pa ćete vidjeti kako je i na Zmijanju jedno vrijeme bilo muslimana, a nisu bili uvezeni iz drugih krajeva, niti su bili Turci, već domorodci. A onda ih je nestalo, a nisu pobijeni niti protjerani, nitu su odjednom pomrli. Samo su napustili su islam.
I – još malo o svojatanju. Meni, malo malo, pa neki fašista kaže kako nemam šta tražiti u sto posto srpskom gradu. A ja odgovaram – grad je i moj, kao i svih njegovih (malobrojnih građana). Dok god postiji samo jedno muslimansko (bošnjačko, katoličko, hrvatsko, albansko…) ime, grad nije samo srpski.
Grad je srpski po tome što je iz njega protjerano sve što se moglo protjerati, a nisu bili Srbi. U gradu je porušeno sve što se porušiti moglo kako bi se zatro svaki trag drugom i drugačijem.
U gradu je srušena i Mustafa-agina džamija, a diljem Bosne još hiljadu takvih.
Ali, za me je veće zlo ako su makar samo jednu crkvu srušili muslimani. To iosu muslimani, to su izrodi – barbari kao i svi drugi barbari.
Svakako da su deca odvodjena dankom u krvi prihvatala Islam, i u skladu sa tim zivela. O tome nema nikakve dileme, niti smatram da su ziveli drugacije, od malih nogu su tome naucena, u skladu sa tim su ziveli, tome su se i za zivota klanjali. On je svakako bio musliman, ali ja sam rekla da nije sa tom verom rodjen. Rekla sam da nije rodjen kao musliman, vec kao srbin odveden dankom u krvi. Ni jednog trenutka ne mislim da je bio u mladalackoj zabludi kako ste to naveli, itekako mislim da su mnoga od te dece u Carigradu u to vreme dobro obrazovana, ucena, i zivela materijalno bolje nego u rodnim krajevima. Prvobitnu veru nisu ni stizala da upoznaju jer su vec sa 6 godina odvodjena i zivela u skladu sa Islamom. Obicno bi se sa prestankom obavljanja duznosti vracali u rodne krajeve i podizali zaduzbine tj. Vakufe. Nista u tome lose nije receno, osim po Vama lose je sto ja kazem da on nije bio rodjeni musliman.
Islamu su se priklanjali Hriscani sa dolaskom Osmanlija, da bi bolje ziveli, sto zaista razumem i ne vidim ni tu problem, niti sudim tome, i citave mase ljudi su se priklanjale tome, ali su razlozi jasni.
Sto se tice bogumila, prosto mi je neverovatno da to spominjete, jer ne vidim nikakvu vezu izmedju muslimana i babuna-bogumila. Oni su bili Hriscani, sledbenici apostola, koji su odbacivali i papu i tadasnjeg carigradskog patrijarha, kao i sve crkvene zakone i poreze, i odbacivali su svete tajne, smatrajuci da ih nije napisao Isus kome su se molili i klanjali vec crkva. Citali su Sveto Pismo i pravili razliku izmedju Boga starog zaveta i dobrog boga jevandjelja, i to je i razlog zasto im je pripisivan dualizam. Kakve to veze ima sa muslimanima i Islamom? Bogumili su kasnije pod pritiscima prihvatili crkvu, i njene zakone, i to su sve same cinjenice. Muslimana na ovim prostorima pre Osmanlija nije bilo.
A sto se tice ovog poslednjeg o Srbima i Hrvatima u Bosni, sta da Vam kazem osim da Vas pitam ko su bili bosanski vladari, i da li su dinastije Vojislavljevica, Vukimirevica, Kotromanica, Tomasevica, Borica i Nemanjica izmisljene ?
A islamizirani Srbi ostaju u Bosni i Sandzaku, jer su sa odlaskom Turaka sa ovih prostora proterivani i islamizirani Srbi, a kako su te dve oblasti poslednje povracenje od Turaka, tako su se tu i nastanjivali danasnji muslimani, i tu u velikoj meri i ostali.
Interesantna je ova Jelena. Podastreš joj dokaz kako su i did i otac Mustafin bili muslimani, a Jalena – godni svoje pa svoje, pa ne trepnuvši kaže kako Mustafa nije odveden u Carigrad kao musliman. Razgovor sa takvim slijepcima kod očiju nema nikakve svrhe. Čista danguba. Mit ostaje mit i nema toga dokaza koji ga Jeleni može izbiti iz glave.
Jelena neće da shvati jednu činjenicu: Bošnjaci su prije Islama bili uglavnom bogumili a dolaskom Osmanlija mahom prihvataju Islam.
Znači prije Islama, Bošnjake je htio katolizirati Papa slavši im gro puta svoje misionare sa tim ciljem. Međutim, zbog velikog otpora kako Papinim idejama ali i onima od strane pravoslavnog Istoka, Bošnjaci su u svim historijskim dokumentima tretirani kao heretici i u skladu time proganjani. Islam prihvatiše kao spas.
Vjeru jesu promjenili ali su nacionalno ostali Bošnjaci!!
No, prije dolaska Osmanlija i Islama je bilo nešto i Bošnjaka katolika te u dijelu Trebinja Bošnjaka pravoslavnih koji se nažalost kasnije odrekoše bošnjaštva te prihvatiše hrvatstvo odnosno srpstvo iako povijesno s tim nemaju veze!
A danas svako može biti štogod želi i kako se osjeća. Ljudsko pravo zagarantovano svim poveljama.
Postovani efendija Zuzo , i Ibrahime Halilovicu, ma gdje da si. Dok su drugi bjezali daleko od svoje domovine, Krivdici su ostali u Mrkonjic Gradu i pokusali sacuvati ono sto je ostalo of vakufske imovine, racunajuci cilime i sivo dzubbe efendije Zuze. Obitelj Krivdic, prije nego je dzamija dignuta u zrak, cilime su sklonuli u svoju kucu i cuvali ih sve do septembra mjeseca 1994. godine kada su prisilno morali napustiti Mrkonjic Grad. Tada su Krivdici (septembra 1994. godine ) natovarili cilime na dvoja konjska gumena kola (vlasnici kola su bili ljudi iz Djumezlija, neka ih Allah nagradi), i te cilime su prevezli i urucili ih clanovima merhameta u Mrkonjic Gradu na cijem celu je bio Ibrahim Tulek i ostali clanovi merhameta. Sivo dzubbe efendije Zuze mu je uruceno na Mehuricu krajem 94. godine. Mahsuz selam, Sulejman i Ajka Krivdic
Pozdrav (ili Selam) Ibrahime!
Ja sam vam bio nekadasnji komsija (iz stambenih zgrada u Brkica Basti, samo na drugom kraju do doma zdravlja), moji i dalje zive tu (mozda vam je i poznata porodica ako zakljucite iz e-mail adrese?), ali ja obitavam u Becu trenutno. Poznavao sam vam i sina Mirzu, stariji je od mene par godina. Nismo se bas druzili, ali jesmo onako par puta ucestvovali u zajednickim djecijim igrama. Vjerovatno me se i ne sjeca bas, ali pozdravite ga ovom prilikom. Vas svakako nisam poznavao, ali po (malogradjanskim) komentarima niste bas (ostali) omiljeni u ovdasnjem puku.
Volio bih s vama da zapocnem jednu konstruktivnu polemiku s dobrim namjerama da rasvijetlimo (nasu zajednicku) (h)istoriju, ako ste spremni i ako jos pratite ove komentare. Ne tice se neposredno odmah porijekla Kizlar-Age, ali postujem cinjenicu koju ste iznijeli o njegovom porijeklu, odn. njegovim prvim precima..
Moji neposredni preci svakako me nisu ucili i odgajali u duhu mrznje prema Muslimanima. Danas imam i dosta prijatelja Turaka koje sam upoznao tokom studija. Moj otac je iz Bjelajca, u kojima je bilo jos par muslimanskih kuca (to vjerujem da vam je svakako poznato) u cijoj blizini je i on rodjen. Uvazavao je te porodice i ljude i ostao prijatelj sa njima do danas. Bili smo prve komsije i bliski prijatelji sa porodicom vaseg imanjaka Ibrahima (Ibre) Kirlica i njegove zene Minke u Brkica Basci. Majka se i danas cuje sa njom i uvijek se srdacno i nadugacko ispricaju svaki put (obicno oko praznika Bajrama, Bozica i sl.).
Za uvodni pocetak samo – nije lijepo, niti emancipovano i dostojno covjeka otovrenih, progresivnih pogleda kad pisete o Srbima, onda u slucaju kad se nadju u neg. kontekstu (kao o onome koji je htio da ukrade cilim) pominjete ih kao “cetnike”, a u drugom pozitivnom kontekstu (kao u onome kad su pomogli onom katolickom trgovcu na Romaniji i promrzlog ga odveli u prvi obliznji han na okrepljenje) iskljucivo kao “pravoslavce”.
Eto toliko za sada, nadam se vasem prijateljskom odgovoru i srdacan pozdrav jos jednom!
To Jelenino nije istina. Muslimanska djeca u Bosni su kroz tzv. sistem devširme ODVOĐENA u Carigrad. BOSNA JE U TOM SMISLU BILA UNIKAT U CJELOIM CARSTVU. ZAŠTO? ZATO ŠTO SU SAMI MUSLIMANI,kada su shvatili o čemu je tu riječ i koje su prednosti i dobitci za tu djecu, TRAŽILI DA IM VODE DJECU …Neka gospođa ili gospođica GOOGL-a I NAUČI ŠTA JE TU ISTINA, DA JA ULUDO NE TROŠIM ENERGIJU… A nije istina ni to “Garašaninovo” da su Bošnjaci u predosmanskom periodu bili bogumili… Neka i on googla pa će mu se kazti…. Iako je taj mit o bogumilstvu bosanskih krstjana jednako dubok i zloćudan kao i taj Jelenin o veri pradedovskoj…