"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
SJEĆANJE NA JEDAN DAVNI DAN DR|ŽAVNOSTI / 25. NOVEMBAR 1983./
Kada kliknete na LINK – otvoriće vam se stranica FTV.
Ispod slike Đure Pucara nalazi se i video i (moj) davnašnji izvještaj iz Grada ZAVNOBiH-a – koji slijedi nakon govora r. Hamdije Pozderca – negdje nakon treće minute videa.
Možda nekoga i prepoznate…
http://www.federalna.ba/bhs/vijest/113647/video-zavnobih-kroz-arhiv-javnog-rtv-servisa
Moja sestra Ismeta preselila je iz svoje cvjetne avlije na Ahiret 13. novembra 2014. Neka joj se dragi Allah smiluje i nastani je u Svoje Bašte i Perivoje!
Otišla je haman kradom. Kao da nikoga nije htjela bihuzuriti svojom teškom bolom. Iskopnila je brzo, ali nije se patila.
Bila je okružena ljubavlju i brigom njenoga Jusufa, kćeri Melite i Melise, kao i svih ostalih iz obitelji Dubica i Halilović.
Zajedno smo – onoliko koliko je ko bio u stanju i prilici, učinili sve da se Isma ne pati. Znali smo kako joj lijeka nema, ali smo ga tražili, gajeći nadu kako će Isma i iz ove bitke izići kao pobjednik.
Bliži i dalji rođaci, prijatelji i komšije nudili su pomoć, posjećivali Ismu, hrabrili i nju i nas! Uz Ismu su svakodnevno bdjele Jusufove sestre. Posebno su bili pri ruci dr. Semir Vranić i dr. Hamza Mujagić, kao i doktori i medicinsko osoblje koji su se brinuli u o Ismi u Banjoj Luci i Mrkonjić-Gradu – Varcar Vakufu.
Još u jutro 13. novembra, nekoliko sahata prije nego će ispustiti svoji plemenitu dušu, Isma je sa bolesničke postelje odgovarala na telefonske pozive koji su stizali iz Danske od njene Melite, iz Njemačke od Melise, iz Švedske od brata Zaima…
Zvao sam toga jutra iz Kanade, u koju smo se upravo vratili; od Isme smo se rastali na kraju septembra u Varcaru, kada smo mislili kako to ipak nije rastanak i kako će biti još susreta.
„Sve je gore i gore!“ rekao je Jusuf.
“Kaži Ismi da je volim!”
Malo kasnije, oblile su me suze; naslućivao sam da se moja sestra baš toga trenutka rastaje sa ovim svijetom.
Kada me je u gradu vidio jedan poznanik koji je znao da mi je sestra teško bolesna, prišao mi je pružajući ruku:
„Primi moje saučešće!“ rekao je.
„Ne, ne, moja je sestra živa!“
Malo kasnije sam krenuo kući, strijepeći. Kad sam hrupio na kućna vrata, dočekala me Hajra. Odmah mi je bilo jasno. Sa Hajrina lica se čitala tuga, bol, nevjerica. Šok.
Zovem Jusufa.
„Iskrade nam se Isma!“ – dopire do me njegov glas s one strane žice.
***
“I ovo je Bosna! U njenoj bašti mirno spavaju
Zasto sanjati cemprese, tudje avlije i neka daleka mora…”
(Jedan od zapisa Ismete DUBICE koje je objavila na svojoj stranici na Facebooku)
Jesen je kasna i boje su se davno ugasile, usnule.
Kiša je pred džennazu padala cijelo jutro, a onda je zasijalo sunce. Po suncu je džennaza sa Ismom na tabutu hodila.
Isma je usnula zauvijek.
Vratila se u svoju Riku, u mezar Uspolje, legla pokraj oca Edhema, dida i ostalih predaka.
U našoj rodnoj Rici možda smo i sanjali neka daleka mora, koja smo mogli vidjeti samo u kinu.
Avlije u našem Varcaru i Rici nisu bile tuđe. Tuđe su u tuđini, i nismo ih sanjali niti zalazili u njih sve dok nisu postale naša stvarnost. Možda smo u kinu ili u snu vidjeli obale dalekih mora i tuđih rijeka, nepoznate gradove, ali da ćemo biti protjerani iz svojih avlja, pa živjeti među stranim ljudima, u tuđim kućama i avlijama kao stranci, izbjeglice, nismo ni sanjali u najružnijem snu.
A kada smo se našli u tuđini, Isma, nikada, nikada, ni jednoga dana nije prestala sanjati našu kućicu u Rici, našu avliju, našu baštu, a i Donju mahalu, niti je u njenoj duši utihnuo eho ezana sa Ričke džamije, niti je prestala žuboriti naša Rika. Vezivala nas, a Ismu posebno, ljubav prema svom kućnom pragu, sretnim danima odrastanja uz Majčino, Očevo i nakratko – i uz Didovo krilo! Ostajali smo blizu našoj džamiji, čuvali uspomene, o sebi, svojima, mezaru Uspolje, Rici, Varcaru i Bosni.
Puna kuća djece, gureme i potribe još i više; moglo se biti golo i boso, ali gladni – nikad.
Kada ne doteci od mutafdžiluka ili male pilhanske plaće, Otac bi zajmao od Šehe, Drage Srđena, pa vraćao na vakat…
Držali smo kravu koju je Otac zadnji “ukinuo” u našem gradu.
Otac ju je na priuzi provodio kroz čaršiju do Luke, napasao je na igralištu, bio “Slobodin” spremištar, Majka prala dresove i gaće igračima, sušila ih na tenefu u bašči… Tkala mutafe, pjevala, rađala. Mi – rasli, ko iz vode! Poslije, svako za svojim kruhom i srećom, ali Majka nas je uvijek čekala na pragu. I Isma se u Riku stalno zavraćala.
Roditelje, Edhema i Sabu, brata Zaima, snahu Hajru i djecu, amidžu Mehmeda, Strinu Devlu, njihovu djecu…, fašizam je iz Rike protjerao haman na sjeverni pol, odmah pokraj onog šarafa na globusu, u daleku snježnu studenu zabit Švedske odakle su se nakako izbavili narednog proljeća, pa se skrasili na jugu, u Helsingborgu, među svojima, kao da su u Varcaru, u Rici…
Isma, Jusuf i djeca u Njemačku, a mi iz Njemačke u Kanadu.
Veliki je magnet ta Bosna, a njegov najjači pol je u toj bašti o kojoj piše Isma, bašti punoj usnulih boja.
Ne čekavši siguran mir, Ismu i Jusufa je taj snažni magnet – Rika privukao iz Njemačke 1995. na periferiju Bosanskog Petrovca, u izbjegličko naselje. U Riku i Donju mahalu još se nije moglo. Kako im je bilo čakajući, oni znaju.
Najzad, vratili su se u svoju kuću, pustu, ali svoju, i – počeli sve iznova.
Ni Sud za ljudska prava u Starsbourgu nije vratio Ismu na njeno oteto radno mjesto u Pošti odakle su je izbacili devedeset i druge zbog toga što u krvi nije imala ni zehre pakosti, pohlepe, nacizma – riječju – jer je bila insan, čestita i vrijedna, puna ljubavi i samilosti i prema insanu i prema hajvanu. Učila je poslu neke od onih koji joj pokazaše vrata devedest i druge.
Znali smo, dok je Isme i Jusfufa u Varcaru, dok god se oni otimaju svakojakim nedaćama i diskriminaciji, ima nade i za nas. Dok još nismo mogli u naš oteti i uništeni stan, bili smo za njihovom sofrom; pod krovom te kuće u Donjoj mahali nalazili smo uporište za ponovno puštanje korjenja tamo gdje su iščupani. Kada god bi dolazili u Varcar, prvo bi se niz Mečet spuštali u Donju Mahalu, Ismi i Jusufu na kahvu, prvi eglen, maksuziju – hurmašice.
Roditelji počeli bolovati, Isma poteci u Švedsku, dvori ih. Jedno za drugim našla se u Melite djeca; Isma u Dansku, pri ruci da je. Rodila Melisa, Isma se tiska u dugim redovima za vizu, pa u Njemačku autobusom, da je pri ruci… Poteci opet u Donju mahalu, pa u Švedsku, pa u Dansku, Njemačku… Kao kiša, plakala je kada smo ono ispraćali r. Majku i r. Oca na mezare, jedno u Bukve kod Viteza, drugo u Rički mezar.
…Nalazila je Isma vremena da bi nam pokazala svoj talenat za lijepu riječ i fotografiju. Redovito nas je na Facebooku izvještavala o svemu što je smatrala da bi trebali znati o našem gradu i ljudima, mi u tuđini, pa i oni – iako u “svom” gradu. Postala je dnevni hrončar Varcara, Rike, ali i Bosne.
Tako, čitam jedan od zimskih izvještaja iz Varcara kratak, precizno jasan:
“Tmurno, mracno i pored bjeline od snijega…”
Slika Donje mahale, zavijene u dubok snijeg, na niskom horizontu nejma džamije…
U Kanadi, u Windsoru, još je studenije i tmurnije dok ispisujem ove redove. Najgora je leden oko srca.
U proljeće bi se Isma sa Jusufom razvaljanila po svom cvijetnjaku, bašti, radovala se beharu, zujanju tek razbuđenih pčela, veselila se prvim cvjetovima – ciklamama koje je donijela iz Podhorugle i presadila, mirisnom zumbulu pod pendžerom, ružinim pupoljcima, brojala mačiće koje bi osvani pred njenim vratima. Bila ponosna na svoj ružičnjak. Veselila se tek procvaloj ruži u našoj ričkoj avliji koju je nakada posadio Did, javljala mi da je Majkin karanfil procvao…
“Sunce, pcele i…..gripa.” čitam na Isminoj stranici.
Slike unučadi, snijeg cjelac u čaršiji, smrknuta Lisina,pusto mjsto gdje je bila džamija.
Na našem kućištu u Rici – prkosi još nesrušeni zid.
Branje gloga u kasno proljeće, kantariona u ljeto… Posjeta Dževadi na Kulenovića begluku, odlazak u Sanski Most, Bugojno, briga o mlađem bratu, je li mu studeno, ima li drva, jesu li mu isključili struju.
Brojanje dana kad će djeca, unuci, radost u avliji i bašči, na Lisini, na Plivi, pokraj mlinčića. Zatim:
“Ljeto prodje pored nas …i ostavi miris
ljiljana na slikama iz avlija :))”
Nije podnosila skorojeviće, novopečene “građane,” ohole primitivce, zadrte nacionaliste, ma ko bili. Prave komšije smatrala je prečim od brata!
I, još jedna šetnja pokraj jezera na Balukhani iza koje ostade ovaj Ismin zapis:
“CEKAJUCI PODMORNICU koju je od Rusa, navodno, narucio vlasnik Balkane, da bi sudbonosno “DA” , oni koji to zele, mogli izgovoriti na dubini od toliko i toliko metara, u velikom jezeru…:(( –
Voljela je Bosnu kao samu sebe. Bila je na obalama rijeka, penjala se na brda, punim plućima disala, očima pila – Bosnu:
“Mjesto Jezero i rijeka Pliva.
Volim sve rijeke Bosne moje
Subota, 23.06.2012.”
Fotografije Ismine – mnoge od njih prave, umjetničke.
“Ide Pliva…Ide…
U Jezeru malo uspori, ogleda se,
odmori…Pomiluje obale, utjesi ribe i trave…
i onda put Jajca…
Bistra voda, Pliva, Bosnom tece :))”
Pa onda, izvještaj za nas u tuđini, rasutih na “obalama nekih drugih mora” i jezera,
“Na Balkani, od jutros, pada kisa.“
Iskopa staru razglednicu našega grada, fotografiju na kojoj je otac sa vatrogascima…, sliku Didovog kafanskog društva; dječurliju kako se kližu i vožu na našoj zaleđenoj rici; sve nas zapahne sjećanje na drage osobe, prohujale sretne i lijepe dane u našem rodnom gradu.
“Stara razglednica, svjedok jednog vremena,
prezivjela rat i zavrsila na tavanu stare kuce.
Autobuska stanica u Mrkonjic Gradu, dom kulture, opstina, Krzlar-agina dzamija….za podsjecanje
Evo je na Zelenikovcu, ali ne može odoljeti pogledati Riku s Grabeža.
“Pogled sa Grabeza
I, tako…dozivaju se Orugla i Grabez…Niko nikoga ne slusa, niti cuje… Taj mali grad sto ih razdvaja, nekome mati, nekome maceha….suti pod teretom vremena, i nevremena, ljudskog i prirodnog. U zemlji Bosni…. — u: Mrkonjic Gradu.”
Voljela je ljude, a voljela je i životinje.
Zavratiše se u Isminu avliju i mnogi Ričani i Varcarani, svako dobro došao.
Ljeti, puna avlija – iz svih krajeva svijeta! Ko god je Ismina vrata otvario, bio je srdačno dočekan.
Nikada nije prežalila jednoga cuku zvanog Doni, kojeg je odhranila i koji je, kaže, bio pametan ko insan, a kojeg su joj šintori ubili, iako je imao „ličnu kartu“ obješenu o svom vratu – nije bio ni lutalica. Bio je pametan i umiljat.
Pripovijedala je, ne jednom, kako je, kad god bi ga upitala: „Hoćemo li u šetnju?“ sam donosio u ustima kajiš na kojem bi ga vodila. Jednom su ga izujedale Jusufove pčele, pa se pčela bojao. Kada bi neko u njegovom prisustvu spomenuo pčele, Doni bi odmah bježao Ismi u krilo, prestrašen.
Jednom smo išli mojim autom u Vlasinje.
Prije prvih kuća, Isma povika da zaustavim. Ugledala nekoliko napuštenih cuka pokraj ceste. Jedan mali cuko začas se nađe u Isminom krilu. Privila ga je k sebi, kao što bi neko prigrlio dijete. Lice joj je zasijalo srećom.
Znaju cuke ko ih voli. Oči su joj se orosile, prisjećajući se Donija kojeg je nekad imala, pa izgubila.
“Ova je spreman poći s nama“, rekla je tarući suze, „ali ja se ne smijem više vezivati za životinje, ne mogu preboljeti rastanak s njima.“
Pa ipak, puna joj je avlija bila mačaka, pitomih, finih, umiljatih, ali i krmeljivih i divljih. Svaka je od Isme dobijala zalogaj i lijepu riječ, utočište.
Onda još jedna Ismina slika:
„Golub na mom prozoru-:)“
Volio sam Ismine hurmašice, lutmu, lokume. Bila je pravi majstor u kuhnji. Ljetos me počastila i kruhom od heljde. Svaki put zagledam njene ruke – iste kao u rahmetli Majke. Obliju me suze.
Isma je imala mehku i osjetljivu dušu, a hrabro srce.
Upamtila je onu Majkinu „Pravo govori, pa makar samo sahat živio.“
Nije dala ni na me kad god sam bio u pravu. Bila je bez dlake na jeziku. Žestoko se suprostavila onima koji su me javno na bigajri hak napali. Od kada me ono u džamijskoj avliji prostački ispsova rički hodža, ni ona ni Jusuf nisu prešli prag Ričke džamije; čak i nad Isminim tabutom, učile se druge hodže, a ne taj rički.
Kada su dušmani srušili naše džamije, javila se telefonom nama u Njemačku, ko iz kabura, plaćući.
“Ništa više nema. Samo rupa. Iščupali su nam duše.”
Svoju hrabrost iskazala je Isma u zlo doba.
Zajedno sa Jusufom, u svojoj kući pružila je utočište mojoj Hajri, Almi i Mirzi, pa četnik, koji je razvalio varata našega stana kako bi ih pobio i “osvetio brata Laketu”, nije ih zatekao i nije mogao meračiti nad nejači…
Zapis:
„Ispricana prica u vremenu proslom i sadasnjem. Vijeme, buduce je na nekom drugom mjestu, mozda boljem, ali sretnijem, nikada. :((((“
Operacija ljetos u Banjoj Luci, sve u redu, nalaz negativan. Došla Isma kući, zarumenila se u licu, nasmijana: rana zarasla, svi se ponadali. U avliji je kad god ne pada kiša: Na hastalu slastice.
“De da ti uberem koji cvijet!”
Grom iz vedra neba! Ismu je spopala teška bolest.
Dvadeset i petog septembra vozio sam Ismu u Banju Luku da bi čula nalaze liječničkog konzilija. Preporučili su joj kemoterapiju i presađivanje jetre… Kada smo se vraćali, svratili smo u onu uličicu pokraj Ferhadije i u obližnjoj aščinici prezalogajili. Bilo je tmurno i prohladno, pa je Isma ostala u autu dok sam ja napravio snimke Ferhadije. Morala je prileći na sjedalu, čekajući me, pa me i danas grize savjest… Po povratku u Varcar, odštampam uvećanu jednu od fotografija Ferhadije i poklonim je Ismi. Bila je sretna zbog toga. Kada sam slijedeći put navratio da bih je vidio,, veli mi kako se ta fotografija dopala Jusufoj sestri, pa ju je poklonila. Bilo je malo vremena za novu kopiju, pa sam, po dolasku u Njemačku, poslao fotografiju e-mailom “Pressingu” na Mečetu da je isprinta za Ismu.
Teška bolest spopala je Ismu i niko nije mogao obuzdati.
Otimala se do zadnjeg dana.
Iako su medicinski nalazi i doktori govorili drugačije, iako se u duše Isminih najbližih uselila strijepnja i nevjerica, hrabrili su je. Ismu tako nije napuštala nada; ustajala bi sa postelje, vrtila se po kući, izlazila na avlijujerica, nasmijana dočekivala goste, slušala savjete doktora, strogo vodila računa o ishrani. Kuckala je povremeno u kompjuter, pisala poruke. Nadala se presađivanju jetre. Bili smo se rastrčali na sve strane tražaći lijek za kemoterapiju, našli u Njemačkoj. Tražili kliniku širom svijeta u kojoj bi joj presadili jetru, a kada samo je haman i našli, rečeno nam je da je sve kasno. Bolest je bila vrlo agresivna, jela ju je iz dana u dan. Ipak, veselila se, šalila, da bi svima drugima oblakšala, umanjila brige. Govorila je kako je ništa ne boli. Teško je podnijela kemoterpiju, radije je nastavila piti čajeve, koje smo dobili od travara Rasima Habula iz Švedske, ili spravljene od travki koje je Jusuf sam tražio po Lisini i Grabežu.
Kada nam se našla unuka Jasmina 26. oktobra ove godine, Isma se obveselila, iako na bolesničkoj postelji.
U poruci od 29. oktobra, stoji: „Poljubi malu princezicu i cestitaj svima od mene i Jusufa. Upalila sam kompjuter samo da je vidim. Danas ce krenuti ovamo Hajra i Zajim pa mi je drago sto ce doci, selam.“
Zatim nova porka: “Prava ljepotica – prineza, ljubi tetka moju Halilovku. Poljubi je u rucicu za mene.“
Dvije
hefte kasnije, 13. novembra 2014., Ismin život se ugasio. Iskrala se sa ovoga svijeta.
Ali Isma nas nikada nije napustila.
Prije nego što je ispustila dušu, Melisa joj je telefonom na uho šapnula: „Mama, volim te!“ „Znam! i ja tebe volim,“ rekla je tihim glasom.
I mi te volimo Ismo!
Sa Džamije se rezliježe salavat i ezan kojeg po mojoj želji uči Ahmed ef. Hadžić, imam sa Vlasinja.
Bilo svijeta – kao na džennazama prije rata u Varcar Vakufu, piše mi Ahmed ef. nakon džennaze.
Gledam Ismin mezar okićen cvijećem, cvijećem koje je toliko voljela, a do mene dopire Ismin glas:
„Danas sam isla uz Riku, do Talicke, ne bi li ubrala buketic ciklama, bas kao nekad. Na mjestu gdje sam bila sigurna da cu ih naci, nije im bilo ni traga. Nekada smo se moja Malka i ja, uvijek vracale s buketicaima tog divnog cvijeca.
Nema ih vise na tom mjestu… Nestale,
pobjegle, kao i mnogo toga vise. Pitala sam Riku: sjeca li se nas, ciklama, smijeha, mirisa kafe i pecenih kukuruza, nasih prvih plivackih pokusaja na tom mjestu….ili je sve nestalo u tim malim brzacima koji zure u susret Vrbasu. Odgovor nisam dobila, ali ga odavno vec znam. Ipak, jednu ciklamu sam davno donijela sa Zeline kafane, posadila u moju avliju. Svake godine me obraduje sa cvijetovima.“
Ovdje u Kanadi, odakle ne mogoh mojoj dragoj sestri na džennazu, pada prvi snijeg.
S njim i gorke suze.
Niko me ne može utješiti, mada bi mnogi htjeli i željeli.
Jer, Isma je bila više od sestre!
Kao da je čujem i vidim kako mi poručuje:
„Razvedri se!“
Kako ću, kada je, što bi i sama rekla:
“Tmurno, mracno i pored bjeline od snijega…”
Moja draga sestra
Ismeta DUBICA HALILOVIĆ (62)
umrla je u četvrtak 13. novembra 2014.
Džennaza je
16. novembra 2014. u 12. sati
u Ričkom mezaru u Varcar Vakufu.
Rahmet duši mojoj dragoj sestri Ismeti!
Neka joj Dragi Allah podari lijepi dženet!
Envera ne bi ovog ljeta u našeme gradu.
Falio mi je za kratki razgovor s nogu, u prolazu; Ever sa novinama pod jednom rukom, cekerom u drugoj. Sve taze, kao i njegove šale i vedar duh.
Rečeno mi je – pao je s nogu, bolestan je i neće doći
Sve nas je manje.
Daleko od one naše rike i Rike, kojoj se uvijek vraćao, koja nam je tekla haman ispod pendžera, koja nas je rodila, Enver je otišao na onu sunčaniju i ljepšu obalu, odnoseći sa sobom i jedan veliki komad Rike.
Šta je Rika bez Envera!
Još veća pustoš, još praznija i bezličnija.
Bijaše uvijek nasmijan.
Pjevušio je.
Volio se šaliti, smijao se i sam svojim šalama i dosjetkama, ponekad i prije nego što ih ispriča i tako nas zagolica, a i na kraju, dočekavši da mi – slušatelji – koje je volio razvedriti, skontamo. Ako bi se našalio na naš račun, svojim smijehom odmah je pokazivao kako je šala – šala, bez zadnje misli, bezazlena šala svakom potrebna.
Nije podnosio seljakluk i ismijavao ga je na svoj orignalan način. Često bi se nakratko zaustavio na Čaršiji, ili u Rici, i šapnuo mi neku svoju dosjetku na račun seljakluka, nasmijao se grohotom zajedno sa mnom – i nestao niz Čaršiju, ili odlazio Lučkom mahalom.
Često sam ga zaticao na pragu kovačnice Omera Zonića. Tada su njih dvojica vodili ozbiljne razgovore, što je bio uvod u glumačku predstavu odličnih komedijaša – i autora teksta, i režisera. Znali su oponašati svakoga, odglumiti svaki rički karakter. Nisu morali kazati ime onog kojeg glume, gledalac ga je mogao lahko prepoznati. U Rici je svak bio baška, svoj, neponovljiv.
Rički orkestar u kojim je sviralo ponajviše Velića – ostao je bez svoga nadarenog člana, Rika bez jednog od svojih simbola.
“Papa, papa, papa pa pa!”
Kao da ga gledam za bunjevima, davno, davno, na probi za nastup na nekom festivalu orkestara koji je održavan u našem gradu. Rastura bubnjeve, rastura se i sam. Sa vrlo izraženom muzičkim darom, osjećajem za ritam i takt, davao je orkestru, svoju – baška notu. Enver se tada predavao muzici, postajo ozbiljan, zaboravljao na trenutak svoje pošalice, osluškivao Medašinu harmoniku, Rasimovu gitaru, uskakao na vakat, bubnjao, pa se muzika razlijevala kao mehlem po našim dušama.
Nastupili su na sceni starog Doma kulture i tada, a u holu svirajući na igrankama, davno. Na tom festivalu odnijeli jednu od prvih nagrada, a ako se dobro sjećam – nastupili su sa spletom makedonskih ora; zaslužili su nagradu, pljesak, a mi Ričani, bili ponosni na naš rički orkestar.
Kojeg god se instrumenta dohvaćao – harmonike, gitare – iz njih je Enver svojim talentom izvlačio najljepše note.
Penjao bi se na Viinograd ili na Kamen, gore iznad Rike, prebirao po harmonici prateći pjesmu ričkih cura koja se odozgo slijevala u našu Riku i isunjavala naše duše.
Nastupi u starim i novim hotelu, na Balukhani – vikendom, o praznicima, dočecima nove godine.
Pjevao Derviš Sarač stare gradske pjesme, sevdalinke, šlagere.
U neko doba – zapjevaj čitava sala.
To su bili baška ugođaji i ne znam da sem imao priliku ikad igdje čuti tako skladnu pjesmu kafanskih gostiju. To je bilo moguće jer su i naši muzičari, Enver s njima, svojom muzikom plijenili naša scrca. Bili smo sretni, bez ružnih pomisli ikome. Predavali se muzici, kao opijumu. Gotovo svi gosti su se hvatali i u kolo koje se vilo između stolova, oni koji su igrali, uzimali bi za ruku one koji su sjedjeli, dizali ih iza hastala, u kolu, pa igrali, svi u zanosu. Bila su to vremena ljubavi prema svome gradu i građanima, muzici koja nas je dodatno spajala.
Danas u našem gradu sviraju meni nepoznati muzičari, čujem neke – kažu nove, meni nepoznate i strane pjesme.
Ali, večeras u tuđini, do mene dopire muzika Envera i njegovog muzičkog društva, muzika uz koju sam i sam odrastao.
Ta je muzika bliska i draga; u mislima slike – r. Medaše, r. Midhe, r. Crnog…a, evo rahmetli Envera.
Sa Vinograda i Kamena na kojem sam bio prije tri hefte, dopire u moje sjećanje pjesma ričkih cura pred akšam; prepliću se zvuci harmonika i Medašine, i Crnoga Jusincinog, i Eneverove.
Kroz otvorene pendžere dopire s radija pjesma r. Zaima.
Sve se skladno mješa i razliježe se po našoj Rici, razlijeva se u mojoj duši u ovo jesensko predvečerje u tuđini.
Lijepe note nisu sa sobom odnijeli ni Medaša, odlazeći davno, ni Enver koji je istom otišao, niko nas od njih nije napustio. Ostavili su te fine note u nama kao drago sjećanje na se, sjećanje koje traje. Bili su samouki, a postali i ostali muzički majstori.
Njihove note žive u našim srcima, ma gdje bili.
Kao da vidim; mašući mi, odlazeći, šeretski se smije Enver ovom mome nepotpunom i skromnom sjećanju na njega.
To je još jedna Enverova šala, i ja sam na Enverovu šalu – prvi put tužan.
Neki dan zatekoh se pokraj kioska, preko puta nekadašnje Zimove mesnice, kad iza ćoška, od Rudina, hitrim korakom pomoli se Stipo Demirović Špuke.
Bijaše postudeno ranojesensko jutro, desetak stepeni iznad nule, a Stipo u košulji kratkih rukava..
Pritračah mu preko ulice da ga pozdravim.
„ Moram do bolnice… Ruža treba infuziju!“
Ne reče mi ništa više, rekoh mu neka je pozdravi i zaželi ozdravljenje. Hitio je, ali čuo me je.
„Fala Ibro!“
„U kratkim si rukavima, zar ti nije studeno?“
„Ja tako vavik.“
Hitro nastavi mahalom ispod Dedića mezara.
*
Danas u akšam, čujem da je Ruža preselila na onaj svijet u srijedu 24. septembra/rujna 2014.
Tiho, nečujno, kao da nikoga nije htjela bihuzuriti. Iskrala se.
„Smrt je bliža od jake za vratom,“ znala je reći.
„Dok sam otišao do dućana, i nazad, Ruža je ispustila dušu,“ kaže mi Stipo iste večeri u kući u kojoj sada ostaje sam, bez svoga vjeronog životnog saputnika i druge.
Puna je kuća svijeta, dolaze i odlaze komšije, prepričavaju se uspomene na Ružu i njenu blagost i dobrotu, ljudskost. Popije za pokoj duše.
Stigla djeca iz Njemačke, njih troje, snaha Ruža, njena sestra, njen muž.
U otvorenom sanduku odmah pokraj pendžera – haman se i ne mere primijetiti išta ispod bijela pokrova. Cvijeće pokraj kovčega, traka „Ruži…“ dalje ne mogu pročitati.
Toliko je Ruža bila tanuhna i krhka, mršava. Vihor duše.
Liječnici koji su pregledali rentgentske snimke Ružine pitali su se u čudu na šta ta dobra žena diše. Pluća haman nije ni bilo na snmcima. Samo jedan dio lijevog plućnog krila, jedva da se vidio na snimku.
*
Ruža i njen Stipo dijelili su čitav svoj život.
Stipo je bliži stotoj godini života nego devedestoj. Okretan je i čil. Dobrog pamćenja, zdravog rasuđivanja.
Zajedno sa zborićkim katolicima i njih dvoje preseljeni su devedeset i pete, mimo svoje volje i želje u studeni Glmoč.
Stipo i Ruža izabrali najmanju i najneugledniju kuću. Potleušu.
„Šta će nam dvorac, kad nije naš.“ Govorili su, obilazili kad god su mogli ono što su ostavili u Varcaru, jagmili priliku za povratak.
I, njih su se dvoje vratili u svoje Zborište, u kuću na zamišljenoj međi Zborišta i Rike. Ponovno su uživali u svojoj kući u koju dopire žubor naše rike, provodili dane vrteći se u kući i oko kuće, svraćali drage ljude na avliju, na kafu, sjedjeli ispod krošnjate jabuke, u hladu, s komšijama i prijateljima.
Volio sam proći pokraj Ružine i Stipine kuće. Od njih dvije si uvijek mogao čuti utješnu riječ, pametan savjet.
Oboma nije bilo po volji novi vakat, besposlica, stalno su spominjali komšije koje su se rasule po svijetu. Voljeli su rad i poštenje, sticali na svojim rukama, dizali djecu, odgojili ih kao čestite i dobre ljude; djeca … rasuta po svijetu, ali svake godine – zavraćaju se, preuređuju kuću…
Bili su i Zborićani i Ričani. Dušom i srcem.
„Drago nam kad se počela graditi džamija u Rici. Prošetamo pred akšam, pitamo majstore kako ide poso. Đakad odnesi kafu i sok. Duša nam puna! Naša je to džamija, ko što je i ova naša crkva,“ govorila mi je Ruža.
Izvijetila me je i o crkvi zborićkoj,. župi varcarskoj.
„Obnavlja se po malo, imamo i župnika. Šta ću ti reći, petero – šestero na misi, u onoj zidini. Nejma svita, al opet nam fino što imamo i crkvu i župnik. Obnoviće se, Bože zdravlja!“
Uvijek me je svraćala u avliju, a Ružina i Stipina alija bila je avlija puna Bosne. Zateći ćeš Ružu i njene komšinice u hladu ispod jabuke; i muslimanke i pravoslavke uz kahvu i eglen.
Niko ih nije mogao posvađati.
„Ružina kuća je ko i naša kuća, Ruža mi je ko i majka,“ kaže dr. Sead Šehić, koji se zatekao u komšiluku kada je Ruži pozlilo. Propisivao lijekove, davao infuziju, Stipo letio u apoteku, Gledao je kao svoju majku!
Ote se Ruža!
Bila je starinsko čeljade, slika i prilika dobre majke, komšinice, osoba blage naravi, plemenita, uvijek nalazila lijepu riječi za svakoga, pa i za me. Nije podnosila nepravdu, žestoko se protivila hinli i – kao i svi Demirovići; voljela je Bosnu, Zborište, Riku, Zavakuf…, kao svoju dušu.
Bila je đometne ruke.
Nije podnosila seljakluk i prostakluk, pohlepu i grabež, govorila bi: „Bože zakloni!“
Djeca Ružina su plemeniti ljudi, Dobri Bošnjani,pobožni katolici, bacili se i na Majku i na oca Stipu.
Blago njima.
Izgubili su Majku, svjesni su kako će sada Stipi biti najteže, ali postaraće se oni…
U otvorenom kovčegu miruje Ruža, kao i prije tiha, nenametljiva, ali ovog puta to je vječiti počinak.
Neka Bog Dragi nagradi Ružu za njenu plemenitost i dobrotu, blagost i čestitost! Za dušu Ružinu učim Fatihu i sa Hajrom predajem rahmet njenoj plamenitoj ljudskoj duši.
Kada je u jedan popodne 26. septembra trebao krennuti sprovod sa kapije Groblja na Ćeliji – a župnik tek izgovorio nekoliko riječi, sa Ričke džamije je zaučio ezan.
Sa Ružom odlazi ono najljepše što je naš grad imao.
U amanet nam ostaje Ružin lik – čestitost i plemenitost, vedar duh i nada u ljudsku dobrotu onaku kakvu je uvijek sijala oko sebe.
Linkl na video – https://www.facebook.com/video.php?v=10202611424471273
Srez Varcar Vakuf, okrug Travnik. Organizirana gradska opština sa 3.937 stanovnika
Od Jajca 21 km, od Ključa 37 km udaljen.
Leži na brdovitom terenu okružen brdima, na 591 m nadmorske visine, na potoku Crna rijeka.
Prosječna godišnja temperatura 9 stepeni C, ima: Sresko načelstvo, Sreski sud, Poštu i Telegraf, Sresku žandarmerijsku stanicu, financijsku stražu, Rimokatolički župni ured (Župnik Anto Lacić) i Srpsko-pravoslavnu episkopiju (episkop Stevan Trkulja) i crkvu, Vakufsku komisiju, 4 džamije, dva mekteba, reformisani mekteb i jednu novosgrađenu zanatsku školu za žensku omladinu (1911.) te kasino (predsjednik Ivan Miličević – 40 članova), Hrvatsku čitaonicu (predsjednik Niko Stipić – 50 članova), Srpsko pravoslavno pjevačko društvo „Nikolajević“ (predsjednik Niko Babić – 48 članova), Muslimansku čitaonicu „Kireathana“ (38 članova – predsjednik Hasan-efendi Heremić) i Vatrogasno društvo.
Glavno zanimanje mjesnog stanovništva: trgovina i zanatstvo.
Poljoprivredni proizvodi (1905.) pšenice 444.000 oka, ječma 645.000, zobi 182.000, svježeg voća 677.000, kukuruza 2,337.000, šljiva 19.000 oka, ovaca 27.487, koza 16.701, goveda 32.466 komada.
Nedjeljeni sajam svakog ponedjeljka, godišnji od 8. do 10. septembra.
Godišnji prosječni dogon: 20.000 komada krupne i 40.000 komada sitne stoke, te 10.000 tovara žita.
U kućnoj industriji se proizvodi oko 12.000 mutapa od kozije dlake, 8.000 kosa, 15.000 noževa i 20.000 lonaca.
Rudnik Sinjakovo na nadmorskoj visini od 1.000 metara (bakarne i želejzne naslage, napušten 1906.)
Opštinsko vijeće: Načelnik Ago Cerić, Podnačelnik Risto Gašić.
Vijećnici: Ilija Arežina, Jovo Đukić, Simo Besera, Husein-aga Arnautović, Šaćir-aga Šehović, Stipo Škarica, Salih Dedić, Ahmedaga Medić. Gradski ljekar – mjesto nepopunjeno. Bilježnik: Sekonina Jozef. Gradska babica: Miroslav Savka.
Opštinski imetak 1910. god: nepokretna imovina 116.000 kruna (K) u izgradnji 14.000 K, Budžet – primici: 47.620 K, izdaci 40.090 K, od toga za sanitarne i humanitarne svrhe 6.649 K, škole 10.162 K, vatrogastvo 380 K. Moderno izgrađena Opštinska zgrada, ambulatorij sa lijepim parkom, mesarnica, vodovod, petrolejsko osvjetljenje – 60 lampi.
Trgovačke firme: Niko Stipić i sin, trgovina mješovitom, kratkom i željeznom robom, Risto Gašić, mješovita roba, Ahmed Medić, izvoznik voća, vune, čekinja, sitne i krupne stoke, Salih Dedić, izvoznik iste robe, Vaso Srđenvić mješovita roba i izvoz sirovina, Pavo Stipančić, trg. sitnom robom, glavni izvoznik ćebadi u Mađarsku Nikola Brkić, magazin željezne robe Mijo Đukić, mješovita roba.
Prpusna stanica: 1 pastuh i jedan bik.
Gostione: Hotel“Bosna“ s 4 sobe,. Glavni han sa 4 sobe.
Lijepa za vidjeti je Kyzlar-agina džamija.
* * *
– Вандали су из Подрашнице, али имена им полиција још не открива
Према вијестима које су процуриле из Полиције Мрконјић-Ѓрада, њени су иснпекори ушли су у траг вандалима који су оскрнавили Хамидију џамију у Рици у ноћи између 4. и 5. јануара ове године.
Вандали су из познатог четничког упоришта Подрашнице.
Полиција још не открива имена, бива – истрага је у току.
Очито је да је полиција у стању радити свој посао, само кад хоће, па чак и када су у питању муслимани, насртаји на њих и скрнављење њихових џамија.
Ако изгредницима не буде судио судија Сафет Шљиво, ако за свједока не буду имали некога од локалних муслимана попут Хегановића, или пак и самога ричког хоџу, онда се је надати да ће вандали фасовати примјерене казне и да ће им присјести овај Божић.
Надати се је да ће се барбари у будућности мало теже одлучивати на вандализам, ако икако, те да ће муслимани бити рахатнији чак и у Мркоњићу. Вјерујем да ћу и сам бити макар мало поштеђен, као и моја имовина, како од четника, тако и њихових ахбаба.
Жао ми је пак, што ова вијест о откривању вандала који су скрнавили џамију може покварти заједнички божићни дернек четничким пријатељима. При томе не мислим само на оне у Варцару, него и друге у свијету. Али, моје им сузе не помогоше.
Mrkonjićki vandali su oskrnavili zid Hamidije džamije u Rici u Varcar Vakufu. Plavim sprejom su nacrtali četnički grb i krupnim slovima nacrtali neku četničku skraćenicu..
Vijest o tome saznajem od prijatelja koji mi šalje sliku o tom prmitivističkom fašisoidnom i bogohulnom ispadu koju je na Facebooku postavio Šaćir Spahić, mutevelija.
Spahić ne komentariše ispod slike ovaj vandalizam, a i ne mora jer fotografija zamijenjuje hiljadu riječi.
Stranica “Džemat Mrkonjić-Grad” na kojoj je slika objavljena nije mi dostupna, pa sam posredstvom drugoga prijatelja dobio sinoć na uvid nekoliko komentara.
Azra Kaharević, kojoj su četnici ubili oca, a ubojice niti su pronađene niti kažnjene, tvrdi sa velike udaljenosti:
„Zar ne vidite po rukopisu da je to Dodik pisao.Mrkonjicani ne pisu tako.“
Ko god da je počinio ovu zločinačku uvredu i provokaciju, uradio je to provodeći fašističku politiku Karadžića i Dodika.
Ali, Azra ne da na komšije makar joj i oca ubili na bigajri hak, makar su Azru rastavili i sa njenim kućnim pragom, Rikom, a i mezarevima pradidova…
Edin Mešić tvrdi da su to uradili pojedinci koji „nemaju kućnog dogoja“.
Iza tih pojedinaca stoji zločinačka genocidna država RS, Dodik, kao i svi u Mrkonjiću koji tu politiku podržavaju šuteći. Pri tome ne mislim samo na Srbe.
Ne može pojedinac izvršiti genocid, niti srušiti hiljadu bogomolja, niti pak činiti ovakve vandalizme kao na tekućoj traci. Zločinačka politika RS je u suglasju sa kućnim odgojem vandala i obrnuto. Ali, toj politici se protivi Dafa Vuković, pa vandalizam ne može kolektivno pasti na dušu svih mrkonjićkih Srba i to je dobro.
Emir Habibovic je napisao: „Dok muslimani opet zive u “bratstvu i jedinstvu”, oni spremaju sljedeci pokolj.To nebi mogli na kafani napisati, her su one pune muslimana.!“
Tačno!
Mnogobrojni muslimani, a među njima i borci Amije RBiH kao Rasim Heganović, loču po kafanama sa četncima živeći u „bratsvu i jedinstvu“ s njima.
Takvima ne smetaju četnička znamenja kakva vidimo i na džamijskom zidu, ali im smeta legalna zastava Republike Bosne i Hercegovine, pa njeno isticanje smatraju provokacijom.
Onoga ko tu zastavu pokaže, Heganović proglašava neopoželjnom osobom u gradu u kojem se Heganović nije ni rodio. Na sudu, i Heganović i sudija Safet Šljivo daju za pravo četniku koji vrijeđa, provocira i psuje, čak i u sudnici, ni kriva ni dužna građanina, kojemu četnik prijeti ubojstvom.
Rički hodža, koji se proglasio glavnim imamom i šefom radilišta na obnovi barbarski porušene Kizlar-agine džamije bjesni i psuje potpisnika ovih redova jer je javno tražio da račun obnove plate oni koji su džamiju srušili i ostali nekažnjeni.
Hodža ne bi bio hodža i ne bi bio u ovo vrijeme u Rici, da ne šuruje sa četničkim vlastima; on dojavljuje policiji nedužne ljude, spreman je lagati na sudu, kao Heganović, kao i manje više svi oni koji su se našli na gradilištu. Za takvo ponašanje taj je hodža dobio od četničkih vlasti nekakvo priznanje za širenje mutietičnosti. Muftija je spreman i lagati za nj, samo da ga ne bi kaznio, a o udaljavanju iz službe, ni govora!
Hodžu javno podržavaju srpske omladinske organizacije, pojedinci četnici, dok meni prijete, laju po internetu, uništavaju mi imovinu.
Zato će se zločin ponoviti, ne samo u vidu rušenja džamija, nego i pokolj, kako ne bez razloga predviđa Edin Habibović.
U nekažnjavanju zločina sudjelujemo i mi sami – ili šutnjom, ili pak javnom obranom zločnitelja i vandala.
Barbari su prvo izvjesili četničku zastavu na džamijskoj kapiji uoči Bajrama.
Kako policija nije pronašla počinitelje (nisam čuo da jeste!) sud nije imao ni priliku ni vidjeti, a kamo li kazniti vinovnika te uvrede nanesene muslimanima, pa su se vandali oslili; uoči pravoslavnog Božića vandalizirali su džamijsku fasadu svojim četničkim simbolima. Ako bi milicija i privela počinitelje, a sudio im sudija Šljivo, uz svjedočenje Heganovića, vjerovatno bi ih proglasio nevinim.
Ni zločincima, ni zločinačkoj državi ništa nije sveto – ni ljudski životi, ni vjera, ni sam Dragi Bog kojeg su prisvojili.
Barbari su i tu Ričku džamiju srušili 1992.
U ovom slučaju, Azra bi mogla biti u pravu, jer to nisu vjerovatno počinili mrkonjićki vandali. Oni su naime, u to vrijeme rušili bogomolje u drugim mjestima, odakle su sitizali barbari sa eksplozivom koje im je dala četnička vlast da bi srušili džamije i katoličke crkve u Varcaru i okolini. Pod izgovorom da su te bogomolje srušili „nepoznati ljudi sa strane“, mrkonjički Srbi ne mogu imati alibi zašutnju, ni za rušenje džamija i crkava, ni za vandalizam…
Čim smo se našli u izbjeglištvu, Mirsad Šehić mi je kazivao kako je sa svoga prozora gledao vandale kako pale katoličku crkvu. Na gledanju je sve i ostalo.
Rahmetli Suad Lepir je u svom ratnom dnevniku napisao ono što je Mirsad Šehić možda vidio sa svoga pendžera; zborićku crkvu su palili, među ostalim, dvojica Bilića s Kotora. Taj podatak je objavljen, ali niko – ama baš niko, ni od Ričana ni od Zborićana, da potvrdi ili demantira te Lepirove navode. Nema ni govora o tome da Katolička crkva tuži nekoga za vandalizam, a isto se ponaša i IZ u našem gradu.
U Oborcima je na ba bigajri hak ubijeno 29 naših sugrađana, među njima i Azrin otac Fejzo. Nikada ni mrava nije zgazio. Ubojice su i danas na slobodi. O tom zločinu porodice pobijenih uglavnom šute. Bio sam telefonski pozivan od članove obitelji porodice Mehmeda Heremića – jedinog preživjelog u tom zločini da ukonim njegovo svjedočenje sa interneta.
Rasim Heganović se kao djelatnik službe sigurnosti pri Armiji RbiH zaklinjao da će ubojice stići ruka pravde, a onda je zakletvu pogazio, pa rahat loče s četnikom i brani ga lažno svjedočeći na sudu.
I, Ričani, čast izuzecima, šute, boje se – odmahuju rukom, ništa se njih ne tiče.
Brojni „Mrkonjićani“ (muslimani!) kad navrate u svoj nekadašnji grad – rado popiju piće sa četničkim sinovima, pa se ovi javno hvale dobrim međunacionalnim odnosima, kafanskim „bratstvom i jedinstvom“ što bi rekao Habibović koje im, je li – kvari potpisnik ovih redova.
Sjećam se divljanja četnika na pravoslavni Božić nekoliko godina prije rata; tada su četnici prvi put izašli na javnu scenu, pjevali četničke pjesme, prijetili, nosili četnička znamenja, što je vidio milijunski auditorij Televizije Sarajevo.
Nakon objavljivanja toga priloga na TV, u grad je stigla ekipa TVSA predvođena Nenadom Pejićem i četnikom Ljubom Paljevićem da bi „utvrdili istinu“.
Naravno, poturli su mikrofon muslimanima koji su se utrkivali u pred kamerom demantiraju moj napis i snimke. Sjećam se da su Biba Sarač i Zulejha Šehović (Krivdić) tvrdile „kako se ništa nije dogodilo“, iako je u „Mladosti“ u radno vrijeme za Božić puštana muzika s razglasa, iako su u Pilani paljene svijeće, iako se divljalo po gradu, pa ni pop Lazo nije ostavljen na miru; te muslimanke su se hvatale u kolo sa onima koji su tada „samo slaviili Božić“ – oštreći noževe… Predsjednica Komiteta Sabina Dizdarević zgražavala se na me tada što sam objavio – divljanje četnika! (Sabini su u Oborcima kasnije ubili muža Mustafu! Kada sam donio humanitarnu pomoć našim izbjeglicama krajem rata, a pare nisam dao “Predsjedništvu” nego ih dijelio narodu, Sabina je ponovno zaigrala svoju podlu igru, priglila je Alijinu državu i postala njen vatreni pobornik. Rekla je pred ljudima, a snimak čuvam, kako ona, (Žujan, Suki i Sefer…) prave državu, a ja tu državu očito razvaljujem! Dobro sam prošao, pokušali su me izdegenječiti i u zatvor strpati…) Sabina se vjrovatno lijepo uhljebila, a Sefer je malo kasnije postao ministar u četničkoj vladi.)
Četnik iz Šipova prvo je proglasio Kizlar-aginu džamiju okuptaorskim spomenikom – a muslimani su to odšutjeli. Srušili su potom džamije u Varcaru, ali Islamska zajednica niti je tuživala RS, niti je tražila odštetu, iako je u rukama imala i presudu Suda za ljudska prava, a i Odluku Komisije za nacionalne spomenike po kojoj su vlasti RS – dakle nalogodaci i logističari rušenja i skrivači vandala – bile dužne obnoviti Kizlar-aginu džamiju, kao i onu u Rici.
Na spominjanje pravde po kojoj su četničke vlasti dužne o svom trošku obnoviti porušene džamije plaho su osjetljivi kadrovi Islamske zajednice, od ričkog hodže do muftije i reisa. Kada im RS udijeli sadaku, onda bi da je sakriju, pa da muzu i izmuzuju džematlije, kao da su oni porušili džamije. Rički hodža odbija primiti 50 maraka od milicionera Kaurina, koji nije jedini – ali je najhrabriji – koji bi pomogao obnovu džamije… Hodži su draže pare džematlija, ni krivh ni dužnih.
Time su islamska zajednica, a i sve džematlije i svi građani koji su to sve oduštjeli – dali zeleno svjetlo za nove vandalizme. Amenstirali su zločin i barbarizam.
Džamije još ne ruše, ali za početak četnici „krste“ džamije svojim fašističkim simbolima i to pred pravoslavni Božić! Mokre na džamijskoj kapiji u Trebinju, razbijaju džamisjke pendžere, napadaju musliamane uz Ramazan… (Ima i vandala među mislimanima koji skrnave crkve što je za svaku osudu.)
Nekoliko puta su skrnavljeni nišani u mezarevima u Rici, pa ništa. Nestalo je mezara pokraj džamije. Opet – nikom ništa!
Srpska javnost zna ko čini ova nedjela, a policija se pravi da ne zna. Tako zločinci postaju heroji. Spomenimo podatak da su ovi današnji vandali gori od četmnika iz II svjetskog rata koji nisu dirali niti rušili džamije, samo su odnijeli dvadesetak hrastovih direka – vlasništva IZ u Varcar Vakufu.
Nisam negdje pročitao da su se mrkonjićki Srbi masovno usprotivili zločinu i vandalizmu počinjenom u novije doba. Čast izuzecima poput Dafe Vukovića.
Svi koji šute, ne dižu svoj glas protiv zločina, barabrizma, vandalizma – ustvari odobravaju sva ta pogana nedjela. Svi koji to čine su suučesnici u tim nedjelima!
Kada je bilo najgore, kada je moja obitelj bila izložena pogibelji, kada je neko od Laketa tražio moje da ih pobije i osveti brata Lazu, nije ih zatekao u stanu kojeg je demolirao. Za to je čula komšnica pa je Hajru, Almu i Mirzu – spasila pruživši im utočište i zaštitu u svom stanu, ponudila novac, prevoz do Banje Luke. Jedna druga Srpkinja ponudila je tada mojima smještaj pod svojim krovom u dalekom Svilajncu u Srbiji. Tako odgovornost za zlo nije kolektivna.
U isto vrijeme, u Jajcu je HVO je pod nedokazanom optužbom da se radi o petoj koloni, zatvorio 28 jajačkih Srba. Čim smo saznali za to, Hidajet Zjajo i ja smo otišli kod predsjednika Općine koji nije do tada ni znao za to hapšenje. Tražili smo da nevini ljudi budu odmah pušteni. I, pušteni su.
Predsjednik IZ Banje Luke Bedrudin Gušić donio je vijest o rušenju banjalučke Ferhadije bivšem muftiji Banjalučkom Zahiroviću rekavši mu:
„Zlo, veliko zlo, efendija! Srušiše Ferhadiju!“.
Na to je ef. Zahirović rekao:
„Veće bi zlo bilo da smo mi srušili crkvu.“
Vjrovatno se mnogi Srbi i danas boje osuditi zločin i barbarizam, ali ima i takvih, što potvrđuje Dafa Vuković; čak i da je sam, svi zločini koje su počinili Srbi – ne mogu se smatrati kolektivnom krivnjom. Ali, šutnja ostalih znači odobravanje! Niko nema izlike za šutnju!
Dosta je šutnje muslimana makar živjeli i pod Dodikovom čizmom, a pogotovo onih koji ne žive u Varcaru. Oni moraju javno osuditi zločin i barbarizam! Neka se najzad prestanu bojati i četnika i njihovih ulizica!
Jer ni Bog Dragi ne voli kukavice – ako je suditi po Andirćevoj noveli „Đuđut“.
Ali, ako bi i muslimani „obijelili zube“ i istrajno zahtijevali da se počinioci kazne, onda bi se morali zamjeriti ne samo četnicima, nego i njihovim kafanskim pajdašima, osobama istog mentalnog sklopa, „čaršijskog i kućnog odgoja“.
Daleko od svoga Zborišta i Varcara, negdi u Americi gdi je živio kao prognanik, nedavno je umro Aziz Lepir.
Sa odlaskom Aziza na Onaj Svit, otišao je i dobar komad ne samo Zborišta i Varcara, nego i Bosne. Po svojim ljudskim osobinama, Aziz je bio pravi Bogumil, živo podsićanje na naše pretke – Dobre Bošnjane.
Kako?
Lahko!
To zna svako ko je poznavao Aziza jer je on sve te osobine dokazao čitavim svojim životom.
To potvrđuje i priča koju sam čuo mnogo puta u mojoj kući. Govoreći o iskonskom poštenju, savjetujući nas kakvi i sami moramo biti, moji su navodili Aziza kao primjer i uzor.
Kada bi Aziz morao prići priko nečije njive ili bašte, svu bi zemlju koja se zalipila pažljivo skidao sa svoje obuće i ostavljao na kraju njive ili bašte priko koje je prošao.
Čitav svoj život Aziz je bio uzor poštenja i čestitosti.
Penziju je steko radeći kao komunalac na čišćenju našega grada.
Na kakvo god je smeće nailazio, nikada nije ronđao; savjesno je radio je svoj posao, temeljito čistio ulice i trgove. Od plaće prihranjivao je čeljad i kao brižni otac odgajao svoje dvoje dice. Sićam se Aziza kao sad; u rukama velika brizova metla kojom na lopatu nagrće smeće i ubacuje ga u svoje taćke.
Čaršiju, Riku, Zborište…, držao je čistim, kao umivenim, urednim – kao svoju avliju i svoju kuću.
Prije nego što je postao čistač ulica, Aziz je bio mutafdžija, kao i mnogi drugi u Rici, pa i moj r. Did, Otac.., kojima je mutafdžijsku robu tkala moja r. Majka. I po tom izumrlom starinskom zanatu, za kojeg su kovači govorili da se nači dok jedna svića dogori, Aziz mi je bio baška prirastao za srce.
Aziz Lepir je bio gradska markantna ličnost, građanin broj jedan, koji je s ljubavlju obavljao svoj posao i – bio ponosan na njega. Bio bio je visok, naočit, plećat – kršan.
Šta je naš grad bez Aziza Lepira!
Ništa!
Mora se reći kako se ni u Rici nije baš blagonaklono gledalo na taj čestiti posao gradskog smetljara. Djecu koja ne bi dobro učila u školi, roditelji bi strašili kako ih neće zapasti ni Lepirova ili Suljina metla, a ni slaganje dasaka na Pilhani…
Aziz Lepir je dokazao da ni najgori i najteži poslovi nisu ponižavajući ako se pošteno i svojski obavljaju. I to imam na umu! On je svojim radom to dokazao, razbijajući mnoge predrasude.
Penzionerske dane je provodio najčešće kod Sulje u brijačnici koja je bila na sokaku koji vodi Dedića kući od stare Robne kuće. Sidio bi, šutio, a ako progovori koju ili upita štogod, sve je bilo dobro smišljeno i pametno rečeno, na mistu. Od njega nikog glava nije zabolila. Odlazio bi do kioska na Kolobari i donisio taze novine u brijačnicu – koja je i sama bila naša novinska agencija… Odlazio bi priko puta i iz „Penzionera“ donosio kahve Sulji, mušterijama i sebi… Šutjeli bi, zapodivali ragovor, bistrili politiku, šegali se.
Bio je „lagahan na nogama“.
Za telefonskih ragovora sa Azizovim sinom r. Suadom od kako mi se počeo javljati iz Amerike, uvijek sam se raspitivao kako je Aziz, je li kao i vaktile lagahan na nogama.
Suad mi je pričao kako Aziz ide redovito svakog dana u šetnju. Kada se Suad jednom zakašljao, Aziz mu je rekao:
„Ne daj se stari!“
Bio je pun života…
Samo Bog Dragi zna kad će ko k Njemu….
Aziz je doživio tešku porodičnu tragediju. Ukopao je svoga jednica Suada, koji je otišao iznenada, još mlad. Žalost za sinom, a Bog najbolje zna, skratila je Azizov život… Tuđina ga je dodato smorila.
Ostao je ratni Dnevnik r. Suada Lepira u kojem je bilježio šta je sve snašlo naš grad, sugrađane i njegovu čestitu obitelj prije nego su stigli u Ameriku gdje su sin i otac ispustlli dušu.
Iza Suada je ostala i njegova hronika umrlih sugrađana.
U čijim god je ona rukama, tu hroniku treba nastaviti ispisivati jer nas je svakim danom sve manje, a visti o odlasku na Onaj Svit saznajemo slučajno, iako baratamo sa najsuvremenijim sredstvima komunikacije i imamo na stotine virtualnih, ali nažalost – malo stvarnih prijatelja.
U tom Suadovom nekrologiju upisano je – kako mi je govorio – preko 360 naših nedavno umrlih sugrađana.
Neko će tome tužnom popisu morati dodati i Suadovo i Azizovo ime, a i imena Osme Topalovića i Rifeta Hrustanovića, kao drugih koji su preselili, ali koji žive, kao i toliki drugi davno pomrli, u našim sićanjima. Njima će biti pridotada i još mnoga imena, kada bude vakat za to…
R. Aziza Lepira vidim kako odlazi, zamiče prema Zborištu klateći se naprid, u ritmu koraka, ostavljajući je iza sebe čistu Riku i Banjalučku castu.
Rahmet duši Azizovoj!
Ibrahim Halilović 