Prof. dr. sci. Nedžad Korajlić, dekan Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, Univerziteta u Sarajevu: BILO JE MNOGO PROPUSTA POVODOM SMRTI RAHMETLI AKADEMIKA SULEJMANA REDŽIĆA

http://bedrudingusic.wordpress.com/2013/04/21/prof-dr-nedzad-korajlic-dekan-fakulteta-za-kriminalistiku-kriminologiju-i-sigurnosne-studije-univerziteta-u-sarajevu-bilo-je-mnogo-propusta-povodom-smrti-rahmetli-akademika-sulejmana-redzica/

(Mustafa-aga, utemeljitelj Varcar Vakufa: (Neka han bude) „Stalno svratište onima koji dolaze i prolaze“)

MAJDAN. Ovdje je bio Vukeljin han koji je sagrađen  oko 1886.g., kada se u Sinjakovu otpočelo s kopanjem bakarne rude. U njemu su najviše konačili radnici majdana, a od 1893. i radnici talionice. Kako se s radom prekinulo 1914., zatvoren je i ovaj han.

PREVILE. Pet km pred Varcarem bio je han Nike Malića za seljake.

VARCAR VAKUF, danas Mrkonjić-Grad, osnovao je na teritoriju sela Gornje Kloke carski kizlar aga Hadži Mustafa (Bejazić) prije decembra 1590. g. ¹

Među zgradama što ih je ovdje podigao Mustafaga bio je i karavansaraj sa dvadeset soba i velikim podrumom, a zvao se i musafirhana.²   Održao se do jedne provale uskoka, koji su krajem XVII vijeka spalili ovu varošicu. Ta zgrada nije više nikada obnovljena.

Krajem prošlog stoljeća (XIX stoljeća, prim. I.H.) bila su ovdje dva dobra hana.

1. Han A g e  C e r i ć a, koji je držao sam vlasnik do 1930. g., a kasnije, po njegovoj smrti, han je držao njegov sin Sulejman. Kako je za njegova vremena podignut hotel, njegov je han postao prenoćište za seljake i nije više prehranjivao goste. Pred sedam godina istu je zgradu za seosko  prenoćište iznajmilo je ovdašnje Ugostiteljsko preduzeće.

   Varcar Vakuf između dva svjetska rata – doba kada su postojali hanovi i karavan-saraji

1. Han M e h e  Že r i ć a sa dobrim prenoćištem i hranom radio je do Prvog svjetskog rata. Kasnije je ovaj han kupio Osman Medić i držao u njemu prenoćište i kafanu za težake, pa još i danas Osmanova žena drži težačko prenoćište, samo u drugoj kući, jer je ona stara porušena.

1. ROGOLJI su selo 8 km iza Varcar Vakufa. Do 1930. radio je ovdje han Save Vukovića. Bio je starijeg datuma.

_____________

¹ Isprava u Vakufskoj direkciji u Sarajevu, broj 263. Regest Alije Bejtića

² Isprava u Vakufskom povjereništvu u Mrkonjić-Gradu

Han – hana, (an, ana) m. pers. – zgrada (kuća) koja služi za svratište i prenoćište putnika. Hanovi se nalazi po gradovima i na drumovima. Veći hanovi su građeni tako da je u sredini zgrade prostrano nenatkriveno dvorište, gdje se vrši istovar trgovačke robe. Prizemne prostorije takvih hanova sastoje se od kamenih magaza sa gvozdenim vratima osiguranim od požara… (Škaljić, Turcizmi i srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost Sarajevo, str. 309.)

_____________

O Mustafa-aginom karavansaraju – hanu – musafirhani

O Mustafa-aginom hanu – karavansaraju – musafirhani, u ispravi o vakufljenju – Vakufnami, koja je pisana u Istambulu u između 10-20. februara 1595. godine nalazimo ove retke:

„Kada je (vakif Mustafa-aga, prim I.H.) uvidio da u vakufe spada i da je dobro djelo podići časnu džamiju, a prema sadržini Kur'anske rečenice koja uputu daje (povećava: Bogomolje podiže onaj ko vjeruje u Allaha i sudnji dan, kao i prema značenju česne izreke Muhamedove: Ko podigne bogomolju Allahu za ljubav, Allah će mu sigurno podići kuću u raju, uvidio je da je spomenuta džamija potrebna. Prema sadržaju izreke kojoj se treba pokoravati: Voljeti domovinu to je sastavni dio vjerovanja, učenom srcu, koje čistotom zrači, želja mu je ljubav, prijateljstvo, vezanost i bliskost. To potvrđuje i sadržaj izreke: Prvo (što se cijeni) je tlo čiji je prah dotakla moja koža.

Pred kadijom, Mustafa-agin opunomoćenik u vakufljenju (vakil, op. I.H.) je izjavio: „Moj opunomoćitelj, ugledni gospodin, je ranije u spomenutoj kasabi sagradio i uvakufio: jednu čvrstu građevinu pokrivenu olovom da bude džamija; lijep mekteb za muslimansku djecu, jedan čvrsti i visoki han od dvadeset soba (odžaka) za bijedne i siromašne, moćne i nemoćne; u njegovoj blizini dvadeset i četiri dućana, te od spomenutih dućana odvojeno jednu pekarsku furunu. Nakon uvakufljenja dao je opće odobrenje svim vjernicima da u časnoj džamiji obavljaju obavezne molitve. Nakon što je izdato sultansko odobrenje, da svi vjernici, i odlični i obični, skupno obavljaju pet dnevnih molitava, obavljena je molitva petkom, dato je odobrenje da svi putnici namjernici odsjedaju i noćivaju u udobnom hanu, da to bude stalno svratište onima koji dolaze i prolaze. I spomenuti mekteb i dućane nakon uvakufljenja predao je navedenom muteveliji. Za izdatke srećnih vakufskih objekata uvakufio je 674.100 akči i predao spomenutom muteveliji…“

Odredio je uvjete pod kojima će se uvakufljeni objekti i novac koristiti i čuvati, pa kada je i u pitanju han.

U Vakufnami piše:

„Dalekovidi vakif – neka ga Allah sačuva od straha sudnjeg dana – postavio je slijedeći uvjet: Osobi koja je handžija neka se dade 4.000 akči kao glavnica za nabavku (pripremu) zobi i ječma putnicima. Spomenuti iznos neka bude vakuf isključivo za ovu svrhu. Handžija osim što mora da bude pobožan moralno ispravan i stalno nastanjen, on mora da bude poznat službenicima vakufa, naročito da uživa povjerenje hatiba i imama. Spomenuti iznos neka mu se preda iz ruku mutevelije uz njihovo jamčenje i posredovanje. Mutevelija u ovom pitanju nije samostalan. Treba da pazi da 4.000 akči koje su uvakufljne da služe kao glavnica i ne budu upropaštene. Kada handžija umre ili napusti han, posredstvom vakufskih službenika i jamaca novac se oduzima i daje  drugom i valjanom čovjeku koji ima stalno boravište (u kasabi) i neka se na zakoniti način uzme jamac.“

*

Šta su hanovi?

„Ulaskom Bosne u sastav turske države, saobraćaj je znatno porastao. Bosnom se tada mnogo više putovalo nego u srednjem vijeku. Uz glavne i sporedne drumove po selima, varošicama i varošima podizani su karavansaraji i hanovi…“

„Počev od 1462. do prvih decenija XVII stoljeća nema skoro nijednog znamenitog vakufa bez hana, a baš u to vrijeme pada razvoj naših najvećih gradskih naselja.

Hanovi su u prvm redu služili za odmor i prenoćište putnika kiridžija i njihovih karavana, ali u njima se i trgovalo. Kada se počela u našim krajevima piti kafa i po hanovima točiti alkoholna pića, hanovi postaju kafane i krčme. U njih dolaze ljudi iz mjesta na kafu i razgovor. Putnici donose vijesti iz raznh krajeva i pričaju svoje doživljaje s puta. I u hanovima po putevima saznaju okolni stanovnici od putnika razne novosti u kafani ili krčmi hana.“

„Iz raznih putopisa XVI i XVII stoljeća, kao i iz iskustva, znamo da je bilo različitih hanskih zgrada.

Najprostija hanska zgrada bila je slična staji. To je prizemna osnovicom pravokutnika, zidovi su joj 2 – 2.50 m visoki, građeni  od brvana, kamena i ćerpiča s krovom na četiri vode, prekrivenim šimlom. Vrata su obično u sredini jedne od dvije dužih stranica i tako velika da kroz njih može komotno proći konj pod tovarom. U zidovima je po koji malen otvor – prozor, na krovu je jedna ili više badža. Unutra je jedno ili dva ognjišta da se putnik ogrije i, ako je pokisnuo, osuši odjeću. Osim toga, nalazila s ei po koja klupa na kojoj je putnik spavao. Uz putnika je bio i njegov konj, ako ga je imao. U zidovima su bile ponegdje vješalice, ali je bilo hanova iz bez njih, pa su ih putnici sami sa sobom nosili.“

Izvori:

1. Hamdija Kreševljaković:  Hanovi i karavan-saraji u Bosni i Hercegovini, Naučno društvo Bosne i Hercegovine, Djela, Knjiga VIII, Odjeljenje istorijsko-filoških nauka, Knjiga 7, str. 9, 17, 135.
2. VAKUFNAMA CARSKOG KIZLARAGE MUSTAFE, SINA MEHMED-BEGOVA Istambul, prva dekada mjeseca džumada II 1003 = 11-20. februara 1595. godine.

Ko i kako provodi zaključke Doma za ljudska prava Bosne i Hercegovine kada je u pitanju narušavanje i kršenje osnovnih ljudskih prava i sloboda od strane Republike Srpske prema Islamskoj zajednici, njenoj imovini  i muslimanima u Mrkonjić-Gradu?

Po predmetu broj CH/01/7701 u sporu Islamske zajednice Mrkonji-Grad protiv Republike Srspke, Sud za ljudska prava Bosne i Hercegovine je 22. decembra 2003. objavio je slijedeće:

Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, na plenarnoj sjednici održanoj 4. prosinca/decembra 2003. sa sljedećim prisutnim članovima: gospođa Michele PICARD, predsjednica, g. Mato TADIĆ, potpredsjednik, g. Dietrich RAUSCHNING, g. Hasan BALIĆ, gđa. Rona AYBAY, g. Želimir JUKA, g. Jakob MÜLLER, g. Mehmed DEKOVIĆ,g. Giovanni GRASSO, g. Miodrag PAJIĆ, g. Manfred NNOWAK g. Vitomir POPOVIĆ, g. Andrew GROTRIAN, g.Ulrich GARMS, tajnik, gđa Olga Kapić, zamjenik tajnika, gđa Antonia de Meo, zamjenik tajnika.

Razmotrivši navedenu prijavu (Islamske zajednice Mrkonjić-Grad protiv Republike Srpske)  podnesenu u skladu sa članom VIII (1) (Human Rights – Ljudska prava) Sporazuma (the Agreement) Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini…, zaključio je::

Sa 12 glasova za i jednim protiv, proglašen je nedopuštenim zahtjev RS da se odbije obnovu Kizlagarina džamije.

Jednoglasno je zaključeno kako je do prijave IZ protiv RS Domu za ljudska prava RS uskratila IZ pravo djelotvornog pristupa sudu koje je zajamčeno Konvencijom  za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (član 6, stav 1) (čime je onemogućena u sprečavanju otimačinu svoga vlasništva.)

Jednoglasno je zaključeno kako je RS uskratila prava Islamskoj zajednici slobodu religije čime su prekršene odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (član 9, stav 1)

Jednoglasno je usvojen zaključak kako je RS uskratila prava Islamskoj zajednici na mirnom uživanju posjeda koje je zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1 Konvencije,  čime je RS prekrišila taj Sporazum.

Jednoglasno je odlučeno kako je RS diskirminirala Islamsku zajednicu u uživanju njezinog pravo na slobodu vjeroispovijesti koje je zajamčeno člankom 9. Konvencije i mirno uživanje svojih posjeda koje je zajamčeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, čime RS krši sam članak Sporazuma;

Sa dest za i tri glasa protiv,  naleženo je RS da do 31. ožujka/marta 2004. vlasništvo parceli br. 26/82-1 prenose na Islamsku zajednicu, te da se IZ dopusti ograđivanje u obodu parcele bez bilo kakve daljnje opstrukcije ili smetnji;

Jednoglasno je zaključeno da se naredi RS – da uzme u obzir sve buduće zahtjeve podnositelja za izdavanje dozvole za rekonstrukciju Kizlaragina džamije na parceli br. 26/82-1 u dobroj vjeri i da da dozvolu bez nerazumnih uvjetovanja;

Jednoglasno  – da tužena strana – Republika Srpska – najkasnije do 22. siječnja/januara 2004. ukloni sve automobile, privremene objekte sa parceli br. 26/82-1, kako bi mjesto bilo ograđeno, te spomenuti posjed vraćen Islamskoj zajednici.

Također je jednoglasno usvojen odluka da tužena strana (RS) poduzme sve potrebne mjere kako bi se osigurala isplata iznosa naknade za oduzimanje zemljišta i da se ponovno procijeni njegova vrijednost na temelju današnjih cijena, ali i nova ponuda za novčane naknade za oduzimanje zemlje na parceli br. 26/82-2 s tim da nova ponuda ne iznosi manje od 20.000 KM.

Naređeno je Skupštini opštine uplata akontacije na novčanu naknadu u iznosu od 20.000 KM najkasnije do 22 siječnja 2004.

Sa  10 glasova za i tri protiv, naređeno je da Skupštini opštine Mrkonjić-Grad isplata Islamskoj zajednici  najkasnije u roku od 22. veljače 2004. iznos od 50.000 KM (50.000 konvertibilnih maraka) putem kompenzacije za naknadu nematerijalne štete. Jednoglasno je odlučeno da RS isplaćuje 10 posto kamate ako na  vrijeme ne uplati navedene sume odštete po godišnjoj stopi od 10% (deset posto).

Jednoglasno – naređuje se Republici Srpskoj da izvijesti Povjerenstvo za ljudska prava i Ustavni sud do 22. veljače/februara 2004., a ponovno na 31. ožujka/marta 2004. o koracima koje je poduzela u skladu navedenim nalozima.

Kratka istorija događaja koji su prethodili ovom sporu

Kizlar-agina džamija je podignuta na zemljištu kojeg je na velikom području današnjeg grada i okoline pošteno zarađenim novcem kupio, pa uvakufio Mustafa-aga, Kizlar-aga.

Do pred posljednji agresivni i barbarski rat protiv Republike Bosne i Hercegovine i Mustafin Vakuf se krunio i osipao. U Vlasništvu Islamske zajednice koja je brinula o vakufima, ostalo je u posjedu samo nešto preko dva dunuma zemlje u središtu grada uz Mustafaginu džamiju i nešto šume na obronku Lisine.

Kizlar-agina džamija je proglašena nacionalnim spomenikom kulture i stavljena pod zaštitu države (SFRJ – vodila se pod brojem 59/02).

U novembru 1992. po nalogu srpskih vlasti koje su osigurale i minere i eksploziv, srušena je (i) Kizlar-agina džamija. Prilikom prvog barbarskog podhvata, eksplozija nije dokrajčila i minaret, pa je on stručno srušen naknadno, uz odobravanje i aplauz prisutne publike. Biva, munara je ugrožavala prolaznike i promet!

Potom je Skupština opštine Mrkonjić-Grad naredila uklanjanje ostataka srušene džamije, te odvoz materijala na deponiju smeća na Grabežu.

Mjesto na kojem je 400 godina stajao najznačajniji gradski objekat, poravnano je, pretvoreno u parkiralište automobila i smetljište.

Do agreseije na RBiH – važećim urbanističkim planom , na mjestu džamijskog kompleksa koji je obuhvatao i mezar, nije bila dozvoljena nikakva gradnja niti bilo kakvo narušavanje kompleksa zaštićenog nacionalnog spomenika.

Ali, nakon rušenja džamije, vlasti RS donose svoje zakone i urbanističke planove, po kojima je vakufsko preko noći oteto i postalo opštinsk vlasništvo. Srpske vlasti po hitnom postupku dodjeljuju to zemljište građevinskoj firmi uz ekspresno izdatu dozvolu  da na mazarluku gradu “privremene objekte” – koji će kasnije nezakonito postati – stalni. O svemu tome srpke vlasti nisu obavijestile pravog i jednog zakontog vlasnika – Islamsku zajednicu, čime je Islamskoj zajednici uskraćena mogućnost žalbe i sudskog postupka u traženju otetog. (Skupština opštine, u obrzaloženju Domu za ljudska prava je navela kako nije znala kome će dostaviti tu odluku, pa ju je samo istakla na oglasnoj ploči nadležnog sekretarijata. Osam dana. Sve po “zakonu”.)

Tzv. „privremeni“ građevinski objekti koji su po odbrenju srpskih vlasti podignuti na vakufskoj zemlji (na mezaru, na kojem prethodno nisu eksmirani ostaci pokopanih!!!) postali su stalni, srpski…

Preko neograđenog vakufskog zemljišta gdje je bila džamija, utabana je pješačka staza koja vodi do „privremenih“ objekata podignutih bespravno na otetom mezaru; to je najkraći put iz središta grada do birtije „Srbija“ (Србија) čija reklama strči i prkosi kroz provaliju koja je napravljena na mjestu gdje je bila džamija Mustafe-age i na čijoj se drugoj strani ponosno vihori zastava Srbije.

Grad je promijenio svoje vjekovno ime 1924. Godine, naređenjem iz Beograda.

Spomenik kralju koji nikada nije privirio u ovaj grad, podignut je bez puno otpora IZ na vakufskoj zemlji.

Starosjedici su dijelom pobijeni. Oni koji su ostali u gradu za vrijeme okupacije, služili su kao srpsko roblje. Mnogi su  rastjerani ili političkim manipulacijama i obmanama – raseljeni. Srpski nacionalisti su grad proglasili srpskim stalno šaljući poruke kako muslimani i katolici (spcijalno Bošnjaci!) nemaju šta tražiti u „sto posto srpskom gradu“.

Na lažima, falisifikatima povjesnih činjenica, sto puta ponovljena laž bi trebala postati istina pričama kako je utemeljitelj grada Mustafa-aga bio Srbin. Falsificirali su ne samo njegovo porijeklo, nego i priču kako su ga Turci, nakon što su mu ubili oca baš tu, na mjestu gdje

će kasnije podići džamiju, odveli u janičare. Baš je tada mali (Mustafa) „ćerao“ zvrk, sav se zadao u kamdžijanje čigre, kada su naišli Turci i otrgli ga i od zvrka, i kamdžije i od zavičaja. Do Carigrada je otklimao u sepetu, na konju, sav u suzama. Jah!

Niti je Mustafa-aga bio Srbin, niti mu je otac ubijen, niti je nasilno odveden u janičare.

Istina je kako Srbi ne grade, nego ruše džamije, a vakufsko zemljište otimaju i prisvajaju, što je (ozakonjena) praksa i u ratno i u mirno doba. U današnjem Mrkonjiću nema ni traga ni vakufu, ni njegovom utemeljitelju. Veliko područje Mustafina vakufa – koje je služilo svim građanima – otuđeno je. Kako je to rađeno, najbolje svjedoči primjer „barćke zgrade“ koja je podignuta na vakufskoj zemlji, i to na  mjestu gdje je bila mahalska džamija – mesdžid. Isti je slučaj i sa kompleksom Doma ZAVNOBiH-a (koji je preko noći postao dom srpske vojske!!!) koji je podignut na mezaru Mečet. I ne samo Dom ZAVNOBiH-a, nego i birtija i drugi „poslovni objekti.“ I, pojeo vuk magarca!

Nema više nekakvih tragova o Mustafa-agi kao najzaslužnijem grđaninu, a sasvim malo je ostalo i od njegova vakufa.

Džamiju nisu srušili ni uskoci Stojana Jankovića kada su pljačkli i spaljivali grad, niti ju je srušio „Švabo“ niti Italijan, a ni ustaše ni četnici u II svjetskom ratu. Četnici su samo odnijeli neko hrastove dirjeke, ali džamiju nisu dirali! Srušili su je četnici koji su poslije II svjetskog rata obrijali brade i njihovi sinovi i unuci.

Zbog posljednje i najgore otimačine vakufskih dobara, imao je posla i Sud za ljudska prava Bosne i Hercegovine koji nije mogao narediti RS da obnovi porušenu Mustafa-aginu džamiju, jer nije bio nadležan za događaje do potpisivanja daytonskog Sporazuma, ali postoji obavezujuća odluka Komisije za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine koja takvo što nalaže RS, odnosno Skupštini opštine, ali – niko to ne zahtijeva. Onog ko to spomene, ne vole vidjeti u „Džamatu Mrkonjić-Grad“, a rički hodža pokušava zabraniti muslimanima kontakt sa takvim.

*

Nisam istraživao koliko se i šta od ovih odluka Doma za ljudska prava ispoštovalo.

Ali, neograđena provalija na mjestu Mustaf-agine džamije, te novopodignuti objekti na mezaru na kojem se drči reklama „Србија“  i vihori srbjanska zastava, dovoljno svjedoče o svemu.

Izvori:

http://www.worldcourts.com/hrcbih/eng/decisions/CH01_7701_Islamic_Community.pdf

http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2556

VAKUFNAMA CARSKOG KIZLARAGE MUSTAFE, SINA MEHMED-BEGOVA, Istambul, prva dekada mjeseca džumada II 1003 = 11-20. februara 1595. godine).

Hamdija Kreševljaković: Hanovi i karavan-saraji u Bosni i Hercegovini, Naučno društvo BiH, Sarajevo 1957., str. 135

Tvorci o sebi, stećci «po sebi», enciklopedisti po svom

NEKROPOLE DAORSON I RADIMLJA

«Se znamenje Kneza Nencu, Velikoga Kneza Bosanskoga, a postavi je sin njegov Knez Muven… I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo… Legoh 1094…», epitaf

Istina se traži, koja počinje s pitanjem. Kao što se historičar umjetnosti H. W. Janson pita: «Ko su bili Grci?» I daje pola odgovora: plemena grčkog jezika Dorci i Jonci su došla «na poluostrvo sa sjevera», oko 1100. godine stare ere… (?!). Onda nije čudo što se i mi pitamo: ko su i odakle su Iliri, bosanska hereza i stećci? Nejasno je, dakle, i porijeklo Grka, i Ilira koji se oko 1000-tih goduna stare ere pojavljuju, na zap. Balkanu, s centrom u Epiru, onda je «rješenje» da su autohtoni? Grčki ih mit dovodi u vezu sa Kadmom i Harmonijom, te zmijom koja obavija sina Iliriusa, što ih opet veže za Hetite Male Azije. S Grčkom ih veže kultura, snažni Rimljani Iliriju početkom nove ere, osvajaju, otud i ta veza i utjecaj. Pri tome nisu bili objekt, već subjekt. Kod Ilira se oko VII st. stare ere javlja umjetnost: figura i geometrijski oblici, trokut, romb, krug i spirala, kasnije oni u Bosni mrtvima podižu nadgrobne stele. U Bosni grade utvrđenja i sojenička naselja. U Daorsonu su pronađeni ostaci granitne skulpture Kadma i Harmonije, reljefi sa trinaest zmija i pet pari orlovskih krila; i u mitu je pola istine!

Pradavna ilirska Gradina iznad sela Ošanići kod Stoca je bila glavno naselje ilirskog plemena Daorsa s područja Neretve, nazvana «Bosanska Mikena». Grad je opasan dugim zidom šezdeset, debeo četiri, visok do pet metara, s dužinom kamenih blokova do tri merta, težine do deset tona. Gradina je imala veliki četvrtasti trg s ulicama, reprezentativnim i stambenim zgradama, ogromnom cisternom za vodu; dvije kule s kiklopskim zidom su štitile grad. U prastarom naselju Gradina je od 300. do 50. godine stare ere tek sagrađena, a potom je i srušena. Danas su tu zidine s ostacima ulomaka velikih grčkih amfora, sitne keremike i metalni novac s natpisom Daorson, zajednički jezik nije sačuvan.

Nadgrobne stele

Arthur Evans, eng. arheolog, vršio je arheološka istraživanja na Balkanskom poluotoku – Illyricumu. U spisima Reserches in Illyricum, 1883. godine  donosi ulomke rimskog pisma i reljefe Mitraic iz Dalmacije i Bosne, ali ne i iliriske reljefe, koje donosi Enciklopedija, Zagreb, 1977. godine.

Iliri su oko 1000 godina prije dodira sa Slavenima svoje mrtve kremirali i sahranjivali ih postavljajući im nadgrobne stele. Međutim, kod domaćeg kršćanstva i pokrštenih Slavena, koji se (VIII/IX) spuštaju s Alpa iz Karantanije na Dinaru i Bosnu, izuzev skromnih bazilika… niti su što donijeli niti su šta ostavili. I način sahrane, je bez «kulture» sahrane: iznad humke zabodu drveni križ/krst, te o drugom simbolu i drugom načinu sahrane, osim biblijskog, nisu smjeli ni mislili. To je bila religijska zatvorena tradicija i praksa, koja traje 2000 godina. Stoga je stećak apsurdna ideja, što ne bi priznao i prihvatio ni Vatikan da mu se stado odvojilo ili otuđilo od kršćanske «ljubavi» kao što danas ne prihvata ni pojavu sv. Gospe.

Dualistička se umjetnost neslavena sintetizira i transformiše od kulture stanovanja živih na Gradini u kult stanovanja na nekropoli stećaka «kuće mrtvih». U slučaju  bosanske vjere – te su mogućnosti bile otvorene. Jasno je da u umjetnosti tradicija naslijeđuje duhovne i materijalne vrijednosti svojih preda, da ih čuva, transformiše i kreira svoj novi izraz i stil. Nastavlja se kontinuitet iz jedne generacije u drugu, jer umjetnost ne nastaje iz ničega, nego iz nečega, jedna iz druge. Grci su brzo shvatili kako dalje hititi koplje uzeto s onog mjesta na kojem ga je neki drugi narod ostavio – Perzijanci, Indijci, Egipćani, Jevreji ili Kinezi, ali dok su drugi narodi imali svece, Grci su imali mudrace (Niče). Danas naši «sveci» umjesto čuvanja i džilita koplja, «s migom» iz vjerske «ljubavi» unutar zidina Gradine sprejom ispisuju i uz nekropolu stećaka Radimlja salijevaju nacsimbole? «Nitko ne može ljubiti ili mrziti, a da ne ljubi ili ne mrzi nekoga», Hartmann.

Dvije sahrane i dvije vjere

Kako se god, kult Mitre iz Perzije (XIV st. stare ere), kod nas u rimskom periodu pojavio u Jajcu, Konjicu…, kako se god Romi iz Indije pojavljuju na gori Atos 1100-tih godina, u Dubrovniku 1362. u Norveškoj 1515…, holandski slikar Frans Hals (1580/1666) je Rom, djelo Ciganka…, tako umjetnost Asirije i Perzije (VIII/VII st. stare ere), e-migracijom maniheja, za vrijeme Kulina bana, bašitine stećci.

«Radimlja, nekropola stećaka iz XV i XVI stoljeća, u obliku sanduka i sljemenjaka (kuća) s motivima: tordirane vrpce, štitovi i mačevi, krstovi, ljudske i životinjske figure, scene lova, kola i turnira: muške figure s podignutom rukom, lukom i strijelom ‘vojvodske figure’. Ističu se klesari: Miogost, Bolašin Bogočić i Ratko Brativo(n)ić. Nekropola je jedna od najznačajnijih stećaka u BiH» (Benac, Bešlagić). Međutim, ako je «Pravoslavnu crkvu u Ošanićima vjerojatno podigao prije 1505. vojvoda Radosav Hrabren-Miloradović koji je i sahranjen u njenom predvorju», ako je «na njegovoj nadgrobnoj ploči isklesana ruka sa lukom, poznati motiv sa stećaka…» (V. Bogičević, Đ. Basler, Đ. Mazalić), zašto on onda nije sahranjen na nekropoli stećaka? Nije trebalo doći do zamjene historijskih vrijednosti: domaći enciklopedisti Daorson obrađuju pod jedinicom «Ošanići». Tvrdnje da je «nekropola stećaka iz XV i XVI stoljeća», te da se po «natpisima na 5 stećaka nekropola pripisuju feudalnoj porodici Hrabrena-Miloradovića», iznenađuje. Kao što se danas u internetu nudi stećak u Radimlji iz 1094. godine s prelijepim epitafom, što znači da nekropola nije iz XV/XVI, već iz XI/XVI stoljeća? Stoga svojatanje stećaka čitaocu sugeriše da sumnja i u eventualnu istinu; da «odbaci sve čemu su ga učili i što je morao usvojiti u vjeri o vjeri i sumnja u sumnju», Descartes. A upravo se tu samo radi o kultu dvije sahrane i dvije vjere u jednoj porodici, o hrišćanskoj sahrani u crkvi, groblju i pod krst/križ, i bosanskoj na «svojoj zemlji» i pod  stećak, uz «prelijetanje» ljudi sa, i u svetri religije, kao i:

Stjepan Tomaš, bosanski kralj, prvo bogumil, zatim katolik. Dvaput kršten, dvaput se ženi bogumilkama Vojača, i Katarina Kosača koja prelazi na kršćanstvo. On se obavezao Ugarskoj i papi da progon i pljačku bogumila iz Bosne, zato je na heretičkom Humu nastao zavidan broj stećaka. Ubio ga sin (L. Kuba) iz prvog braka 1461. i postao kralj Stjepan Tomašević.

Estetski odgoj

Logična je tvrdnja da se «Bosanski stil na stećcima i metalu  transformiše u bosanske nišane i umjetne zanate Baščaršije», Wenzel. Sa, i bez Turaka ovdje, «svaka se umjetnost traži, i kada ona sama sebe nađe, ona onda nema više šta da traži i sama se gasi», Hegel.

Estetsko je u umjetnosti osjetilni i čulni doživljaj, fenomen, refleks… koji se nalazi u čovjekovoj biol-psih-soc. podsvjesnoj strukturi, koja se potom u «susretu sa sobom» prepoznaje. Estetsko je kao promjenljiva kategorija od Platona «imitacija imitacije» u renesansi proporcija i kompozicija, pojava ideje, najdublji instinkti…, danas je to «pokret i napetost»…

Dok je umjetnik kreator umjetnsti, estetsko je fenomenalno pojavljivanje u subjektu posmatrača umjetnosti. Ono može biti, čak i ružno, kao i život što je.  «Svako se bez ukusa brani, sa: svako ima svoj vlastiti ukus», kojeg Kant uvjetuje prirodnom dispozicijom i estetskim odgojem. Da li je neka pojava lijepa, da bih dokazao da imam ukus, važno je što ja iz nje u sebi proizvodim. Pri tome Kant u estetskom isključuje svojatanje ili korist. Estetsko je prvi kontakt i prvi čulni doživljaj sa stećkom, prije predstave, koja je sama po sebi umjetnost, i umske rasprave o njemu do pojma ili istine koja se traži.

Sarajevo, 24. 01. 2013.

Zločin u Oborcima i dalje je nekažnjen. Zakletva  o istrajavnaju na pravdi – pogažena… 

Trinasetog septembra 1995. četnici su u Oborcima kod Donjeg Vakufa masakrirali 29 građana Mrkonjić-Grada – Varcar Vakufa – civila – muslimana i katolika.

Preživo je jedini Mehmed Heremić zahavaljujući bistrini svoga duha, svojoj hrabrosti i snalažljivosti.

Za razliku od svojih prijatelja i sugrađana, Meho je shvatio da će ih četnici strijeljati na pravdi Boga.

U zakrvavljenom, prijekom pogledu četnika koji je obilazio svoje žrtve pred masakr – ustaršene i nedužne ljude zbijene u potkrovlju stare Željezničke stanice u Oborcima – Meho je naslutio zločin, ali nije uspio nagovoriti nikoga da pokuša s njim bježati, čak ni onda kada su četnici počeli izvoditi ljude iz zgrade i kada su čuli rafale kojima su pokošeni u obližnjem školskom dvorištu; među masakriranim je i Mehin brat Adem.

Sve su to bili fini i pošteni građani, čestiti ljudi, dobri domaćini, uzoriti očevi, sinovi, braća.

Cijelo vrijeme agresije na RBiH i okupacije rodnoga grada, oni su kulučili SDS-ovskoj  civilnoj, vojnoj i policijskoj vlasti; radili su najteže i najponižavajuće poslove na takozvanoj radnoj obavezi. Tretirani su kao roblje. Mogao ih je svako pljunuti,  uvrijediti, opaliti šamar, ozlijediti, ubiti.

Krajem ljeta 1995. kopali su rovove za četnike na liniji prema Travniku. Isturali su ih na vatrenu liniju, kao i na Kupresu kada je stradao Dedo Dedić, ili prema Bugojnu.

Pred smaknuće, bili su zatočeni u potkrovlju zgrade bivše željezničke stanice u Oborcima nakon što bi pod stražom došli sa kuluka. Spavali su na podu, na prostrtom sijenu, u potpunom haosu i prljavštini, nemajući čestito ni vode, u uvjetima nedostinim ljudskog bića.

Prije smaknuća, tri dana nisu okusili ni kap vode ni mrvu hrane.

Kada su borci Armije RBiH pod komandom slavnog generala Mehmeda Alagića tog 13. septembra 1995. nezaustavivo napredovali sa Komara prema Oborcima i Donjem Vakufu, četnici su se na brzinu spremali za bježa niju – pokupili su oružje, hranu, opremu, pa nagarili prema Jajcu i Skender Vakufu, šumskim putevima. Za sobom su u hići ostavili i tenk, ali i dovoljno  vemena odabranoj četničkoj bratiji za masakr nad svojim robljem.

Desetak-petnaest vojnih plicajaca iz Donjeg Vakufa na čelu sa Đorđem Tanasićem su sa velikim zadovoljstvom napravili pokolj nad nedužnim civilima. Zasladili su  su na kraju s njima, “sa balijama i ustašama” – baš onako kako su to i obećavali! (Da su, pak, napustili svoj grad na vakat, da nisu vjerovali da im se ne može ništa loše dogoditi jer su nevini, možda bi ih danas poneko nazvao kukavicama, ali – bili bi živi!)

Kada su četnici pobili te nevine ljude, nestali su sa mjesta zločina ostvaljajući iza sebe stravičnu sliku, izamaskrirana i unakažena tijela rasuta po školskoj avliji, brda čahura okolo – očito ne žaleći municiju.  Pravda ih još nije stigla, a kad će, Bog zna!

Preživio je jedino Mehmed Heremić koji o tome strašnom zločinu svjedočio samo mjesec dana nakon masakr, kada ga je ovaj novinar posjetio u Zenici. (Inače, od novinara su skrivani mnogi podaci o ovom zločinu, pod izgovorom da je to za sud, a ne za javnost. Ti dokazi nikada nisu stigli na sud!)

Ovo potresno svjedočenje postavljeno na internet – još je jedno podsjećanje je na taj strašni i nekažnjeni zločin. Ova priča je inzistiranje na pravdi čija ruka mora stići zločince kako se zločin ne bi ponovio.

U filmu se pojavljuje i Rasim Heganović, tadašnji bezbjednjak pri Armiji RBiH, snimljen također odmah nakon masakra u Oborcima.

Heganović je s gnušanjem verbalno osudio ovaj zločin. Zakleo se da će pravda kad tad stići ubojice, među koje je svrstao i „mrkonjićku četničku bratiju“, neke prozvao i poimenice.

Heganović je svoju zakletvu za izvršenje pravde pogazio. Stoga, ova je priča danas i ovdje da se to Hegenovićevo krivoktstvo pokaže i dokaže.

Heganović je svoju zakletvu za pravdu bacio u blato pod noge mrkonjićkim četnicima. S nekima od njih, poput Dimitrije Jaslara Cace, Heganović pije i to ponajčešće u birtiji Duške Penić na ćošku Ćorića mahale i Kujudžinice,  na pola puta između Čaršije i Rike.

U društvu s Cacom, Heganović je bio i 13. augusta 2012. kada je pisac ovih redova i autor  ove filmske reportaže, mirno prolazio u svoju rodnu Riku, stari dio Mrkonjić- Grada – Varcar Vakufa, na razvalinu svoje rodne kuće i svoga života.

Za kafanskim stolom, na terasi, sjedjeli su i pili zajedno Jaslar i Heganović i još jedna osoba.

Penićka je bila na terasi.

I do tada je Jaslar ovog novinara verbalno napadao i provocirao. Jednom ga je provocirao zato što je objavljivao snimke četničkog divljanja prilikom pravoslavnog Božića 1989. što je bio nagovještaj četničke pomame, pa tako i pokolja u Oborcima. Drugi put mu je “išaretio” da je budala, ali ovaj novinar nije reagirao. Ali, svako ima svoje limite u trpljenju i svako ima pravo na samoobranu. Nužna samobrana niej kažnjiva, čak ni po zakonima genocidne RS!

Povod za novo provociranje Jaslar je našao u činjenici da se ovaj novinar sa svojim prijateljem Marjanom Hajnalom slikao sa zastavom Republike Bosne i Hercegovine pred Muzejem ZAVNOBiH-a.

Nakon verbalnog, Caco je krenuo u fizički obračun, ali se nije usudio, zastao je na korak razdaljine jer njegova žrtva nije ustuknula jer ga se nije bojala. Potom je Caco zažalio što svoju žrtvu nije ubio 1992. Rečeno mu je da to može uraditi “sada i ovdje”, jer je Jaslar  rastresao gaće nad nedužnim i nad nejači kada je  92.-ge nosio puščetinu po naselju Brkića bašta. (Btw: Tada su žena i djeca ovog novinara uz još devet civila, četnici držali kao taoce u novinarevom stanu u Mrkonjiću, čuvajući ih rarazmjenu za četnike koljače koji su jurišali na Jajce, pa zaglavili na Barevu. Prethodno ih je četnik tražio da ih pobije.)

Na mnoge uvrede i psovke, na potresanje mrtve glave, za što u Karajini glave frcaju, na uvrede među kojima je ona kako je novinar balija, Caci je najzad odgovreno da je on četnik – fašista.

Rečeno je tada: “Nije mi krivo što me četnik napada, ali mi je teško što šuti borac Armije Republike Bosne i Hercegovine.” Ali, reći nekome da je četnik, uvreda da je za Heganovića.

Heganović, koji je do tada šutke odobravao Cacine verbalne prijetnje i fizičke nasrtaje,njegove najgore psovke i uvrede, a na primejdbu zašto šuti, okrenuo se novinaru i doslovno rekao kako je ono slikanje sa zastavam pred ZAVNOBiH-om bilo “sranje” i provokacija.

Kao i pajdo mu Caco, on je ovog novinara nazvao kukavicom “jer je utekao iz Jajca; Caco s epohvalio kako bi novinara ubio da nije utekao, ali kada mu je rečeno da to uradi sada, popišmanio se.  Heganović je zaboravio kako je i on utekao iz Bilajca 1992.  Heganović je postao gazija, što nije sporno, a  novinar – kukavica, što također nije sporno, za Cacu pajdu mu. Ali, gazija je izdao zastavu pod kojom se borio i od koje prima lijepu penziju, novinar nije i neće nikada! Hrabar je i četnik Jaslar, mada je dao vatru tabanima u jesen 1995.

Ovaj novinar je odmah prijavio slučaj u Miliciju.

Nije teretio Heganovića ni zašto, ali milicija je inzistirala da je Hegenović Jaslarev suučesnik, dakle okrivljeni što je uvdeno i u zapisnik.

I ovaj novinar je u SJB Mrkonjić tretiran  kao oštećeni – svjedok.

Jaslar i Heganović su saslušani u birtiji Duške Penić. Nakon toga su se pohvalili riječima:

„Sredili smo Halilovića!“

Duška Penić im je rekla:
„Neka vas je stid i sram obojicu što napadate ni kriva ni dužna čovjeka.“

U svojoj izjavi koju je sinhronizirao sa Cacinom, Heganović je novinara, rođenog Varacarina, Ričanina, koji se nikada i ničim nije ogriješio o zakon, u Miliciji i na Sudu progalasio nepoželjenom osobom u rodnom gradu jer po njegovom nakaradnom i četnicima nakolnjenom mišljenju – kvari međunacionalne odnose. Širi mržnju!  U zapisniku stoje ove Heganovićeve doslovno prepisane riječi: „… Mogu izjaviti da sve osobe a naročito osoba kako što je gospodin Halilović koje potpaljuju nacionalnu mržnju nisu poželjne u ovom gradu a sve radi bezbjednosti svih građana Mrkonjić- Grada. Ukoliko bih imao bilo kakvih problema sa Halilovićem u vezi ove izjave napominjem da ću se lično braniti bez obzira na posljedice.“

Potpaljivanje nacionalne mržnje je širok, u ovom slučaju nedokazana i izmišljena tvrdnja koja je najbolje oružje hulja.

Očito je da je zastava sa ljilanima za Heganovića razlog za tešku optužbu. Jer, on je svoj rat s četnicima davno završio, pije s njima, pogazivši svoju zakletvu da će ih progoniti dok ih ne stigne ruka pravde.

Jaslar je izjavio u zapisinik: „Imam još izjaviti da Ibrahima Halilovića poznajem odavno i da je na početku rata djelovao nacionalistički i da je provocirao Srpski narod i pravio mržnju između Srba i Muslimana i po novinama pisao svašta o Srbima.“

Nema veze što za to četnik Jaslar nema ni jednog dokaza, ali njegove riječi kao Heganovićeve, bile su pravi mehlem i miliciji i sudiji. Mahinacijama milicije, Bog zna kakvim ružnim poslovima i trikovima, Heganović je od optuženog – postao svjedok. Novinar je od tužitelja-svjedoka-oštećenog – istim policijskim i sudskim postupkom proglešen optuženim (za remećenje javnog reda i mira).  Zahvaljujući sudiji Safetu Šljivi, svjedoku Rasimu Heganoviću, sud je novinara – mirnog građanina – koji se najzad pokušao verbalno obraniti, kao žrtvu stavio u istu ravan sa napadačem. Još nije kraj sudskom procesu. Tek je prvo poluvrijeme.

U svojoj izjavi Miliciji i na sudu, Heganović je „zaboravio“ ono najvažnije –  kako je novinar bezrazložno postao žrtva napadača, te da se samo u krajnjoj nuždi branio, što mu domaće i internacionalno pravo priznaje.

Hegenovićevo svjedočenje protiv pravde i istine, protiv ovog novinara, a na strani četnika kojim se on solidarzirao u Miliciji i na u Sudu  je jedva dočekano za montažu procesa. Tamo se ne sudi po pravdi, nego po klišeu – ako su se dvojica potukla, obojica su kriva, ako su se obojica posvađali, obojica su kriva. Nije važno ko je uzrokovao belaj. Ista kazna i za žrtvu i za počinitelja! (Pričao mi čojek u Mrkonjiću nakon što sam mu ispričao događaj u vezi sa Caocom i Hegenovićem: „E moj Aliloviću, ovdje su u birtiji kod ZAVNOBiH-a devetorica pretukli momka koji je završio u hitnoj u Banjoj Luci. Sud je istom kaznom kaznio i momka koji je jedva preživio, kao i njegove napadače. Čuvaj se ovih sudova“, rekao mi je!)

Takvima sudijama ne treba paravni fakultet.

Niko bolji i poslušniji u izvršenju tog prljavog i urotničkog posla u montiranom procesu od svjedoka Bošnjaka – borca ARBiH, kao i predsjednika Osnovnog suda, Bošnjaka – sudije Safeta Šljive.

„Sredili smo Halilovića!“

Tako misle i zadovoljno svi trljaju ruke, dok četnik Caco i borac Armije RBiH nazdravljaju jedan drugome u birtiji. Viđeni su i nakon rasprave na sudu, kao i mnogo puta ranije!

Pravda je i u ovom slučaju spora, ali ipak dostižna.

Što je najvažnije, od pravde se neće odustati, kao što je Heganović i kao što su mnogi drugi odustali u slučaju nevino pobijenih u maskaru u Oborcima, iako bi po prirodi stvari trebali biti u prvim linijama borbe za pravdu. U suprtnom, masakr sličan onom u Oborcima će se ponoviti, a napad na mirnog prolaznika ulicom, postati mačiji kašalj, uobičajeni i svakodnevna nekažnjiva praksa.

Potpisnik ovih redova i autor reportaže nikada se nije mirio se nepravdom, niti se krivo kleo, niti je lagao.

Dokaz za to je i ovo inzistiranje na pravdi za zločince u Oborcima, ali  i na ulicama Mrkonjića…

Bez izvršenja pravde, četnici će se još više osiliti nad mirnim građanima. Dodatan podstrek daju im i ovakve osobe kakvom se prikazao Rasim Heganović.

Svi moraju računati na to da se ovaj novinar neće ni  prepasti ni  ušutjeti i ustuknuti u borbi za pravdu – ni za hiljdu puta veću sumu od one šake maraka kojom su četničke vlasti kupile rodbinu ubijenih u Oborcima, a ni za piće, poput Rasima Heganovića.

Jednostavno, ovaj novinar nije na prodaju.

Najteža bitka za svijetle ideale – među njima i za državu RBiH, svoj grad i za Din – je ubiti četnika u vlastitoj glavi.

Nažalost, mnogi nisu svjesni ne samo četnika u svojoj glavii, nego četnika uopće – čak i onog s kojim sjede i piju za kafanskim stolom. Ako jesu, a rade to što rade, tim gore!

Ovo je dokumantarna reportaža o jednom opakom vremenu i zlim ljudima koji su počinili veliko zlo finim i nedužnim mješanima Liskovice i Vlasinja, te Bareva, oklnih sela i Jajca u junu 1992.

Gostoljubivi mještani Liskovice i Vlasinja su često dočekivali u svojim selima i u svojim kućama ugošćavali ljude za koje su vjerovali da su im prijatelji. Pokazalo se  da su bili gostoprimljvi prema svojim budućim napadačima i katilima koji su pojavili u uniformama srpske milicije iz Mrkonjića u maju i  junu 1992.  – i svim oružjima mučki napali ova sela ubijajući nedužne ljude, rušeći im kuće i bogomolje – uništavajući sve ono što su decenijama tekli i stekli svojim rukama, uvijek bivajući pastročad za mrkonjićku Općinu. Palili su ćak i hambareve, ubijali životinje, iz podruma iznosili rakiju. Kasnije su se zavratili u ova sela i opljačkali ih, pa porušili i spalili. Prisjela im je gozba na Barevu.

Na prste jedne ruke su se mogli izbrojati radnici iz Liskovice i Vlasinja koji su se zaposlili u  poduzećima ili ustanovama u Mrkonjiću.  (Jozo Jupek, Branko Škarica, Mujo Durek.) Nije ih moglo zapasti od Baraćana…

Pa ipak, ti su ljudi trpjeli nepravdu i šutjeli.

Zavrni bi rukave i radi od zvizde do zvizde na škrtoj zemlji. Brinuli se o blagu. Borili se da im čeljad nisu gladna, gola i bosa. Sa svojim susjedima su se uvijek dobro slagali i međusobno su se ispomagali, bez obzira koje vjere bili – uvijek Bogu se moleći.

Odlazili su u inozemstvo na rad u Hrvatsku i Sloveniju, Austriju, Švicarsku. Podizali svoja domćinstva, izgrađivali svoja sela!

Koliko držali, a i danas drže  do svojih gosta i do svoga gostprimstva – neka posluži i ovo svjedočenje.

Uoči dolaska svojih dragih dostova, kao i pred svadbe i pireve, pred bajrame, pred bodnju bikova…, vlasinjske bi cure i žene oribale o oprale kaldrmu i prostirale avlije ponjavama i  bosanskim šarenim ćilimima.

Kao učitelj, bio sam nekad i varen i pečen u haman svakoj liskovačkoj kući, zajedno sa pok. vlč. Markom Šalićem, svećenikom. Često smo posjećivali i Vlasinje. Upamtio sam ih kao dobre domaćine, vesele ljude, usprkos tadašnoj sirmaštini i zabačanosti…

Taman kada su malo dahnuli dušom, kada su se osovili na svoje noge, kada je do Liskovice i Vlasinja stigao asfalt, dovedena struja,…, kada je u Liskovici izgrađena nova škola, a u Vlasinju ambulanta i džamija, na ove ljude sručilo se zlo koje nisu ničim zaslužili.

Karakteristična je izjava Muje Praćalića koji kaže kako nije mogao povjerovati da je moguće takvo zlo koje je doživio od svojih dostova – jer da bi on prije ubio sebe nego drugoga, prije bi svoju kuću zapalio nego tuđu – ako bi bio primoran. Tako mogu razmišljati samo najmoralniji ljudi, Dobri Bošnjani.

I, nakon svega – Mujo kaže da ne mrzi, čak niti doktora Luku Čulića u kojeg mnogi upiru porstom kao krivca za zlo koje ih je zadesilo. Mujo bez imalo zlobe priča o poslijeratnom susretu sa Čulićem nadomak popaljenog i porušenog sela kada ga je doktor Čulić  ushićeno, kao da se ništa nije dogodilo, kao da nije ni luk jeo ni luk mirisao, upitao: “Gdje si Mujo!”

Vrativši se iz progonstva u svoje porušeno selo, Mujo Praćalić kaže kako to što su drugi uradili njemu, nije njegova nego njihova stvar; on nema ni trunka mržnje u sebi.

Nisu li to riječi  pravih Bogumila, naših zajedničkih predaka, nije li Mujo Praćalić istinski predstavnik svih Dobrih Bošnjana! Nažalost, niko nije odgovarao za nesreću, ubojstva, progon, paljevinu i rušenje u Liskovici i Vlasinju. Da pače, propaganda čini svoje – pa ispada kako su Vlasinjci napali same sebe, kao i Liskovčani, Jajčani,  Sarajlije, te kako je na Barevu nad napadačima izvršen zločin – kada su – nakon obilate gozbe, pijanke i šenlučenja – krvavo platili svoj krvavi pir. Čak su zločincima i spmenike dizali da bi umirili javnost i njihove roditelje! Ko progovori o tom zločnu, neprijatelj je srpskog narda, a neprijatelji  nisu oni koji su ga gurnuli u zločin, niti oni koji su ga počinili i koji ga jašu decenijama!

Kada su potekle bujice izbjeglica iz Liskovice Donje i Gornje, Vlasinja, Kovačice, Bareva, kada su unesrećeni ljudi pristizali u Podmilačje, tada sam bio gost-izbjeglica iz Mrkonjića-Varcara  kod fra Pere i fra Marka u Župnoj kući u Podmilačju, tako da sam bio u prilici vidjeti te unesrećene ljude, mnoge poznanike i rpiajtelje,  koji su – najčešće bez  igdje ičega –  napuštali svoja lijepa sela, svoj zavičaj, zaprepašteni krvavim pirom koje su im priredili njihovi dotadašnji patvreni prijatelji i dostovi. Mnogi, poput Muje, poželjeli su da su ubijeni, nego što se moraju potucati po tuđem svijetu.

Nakon što su banitelji Jajca u jednoj akciji iznenadili i razbili mrkonjićke četnike na položaju iznad Bereva odakle su danima tukli Jajce i okolinu – nakon zla koje su počinili u Vlasinju i Liskovici  – slučajno sam imao priliku obići Barevo, Liskovicu i Vlasinje i uvjeriti se u razaranja i pustoš, te u istintost priča izbjeglica.

O tome svjedoče video-snimci koji su vam na raspolaganju.

Dvadeset godina kasnije, opet sam se zavratio u meni draga sela među fine i gostoljubive ljude među kojima je mnogo mojih prijatelja i poznanika koji su se vratili na zgarišta koji na papelu ruševina i zgarišta obnavljaju svoja sela.

Radostan sam što se Lsikovčani polahko vraćaju i uz pomoć hrvatske Vlade i svojim rukama obnavaljaju svoje selo u koje masovno dolaze o Sv. Iliji.

Vlasinje je potuno obnovljeno, a gradi se i dalje; povratak je 110 posto – kako reče imam Vlasinjski Ahmed ef. Hadžić jer je natalitet u ovom selu veliki, pa izgleda da sada u Vlasinju ima više stanovnika nego prije rata.

Dopušteno mi je da se popnem na jedan od munara nove džamije koja se ne bi postdijela ni Stambola.

Prije dvadeset godina bio sam na munari zapaljene, tek izgrađene vlasinjske džamije.

Nikada neću zaboraviti taj strašni prizor paljevina i ruševena u pustom i tužnom selu. Kada sam se sredinom juna 1992. našao u zapaljenoj dažamiji u Vlasinju, tada sam tamo vidio i nagorene tespihe. Među njima bio je i jedan, rađen rukom nekoga Vlasinjca; bio je među onima koji su nagorjeli, ali nisu izgorjeli, pa sam ga ponio i godinama čuvao kao svoju hamajliju i simbol stradanja nedužnih ljudi, a posebno muslimanskog naroda.

Dvadest godina kasnije, pred mojim očima, sa nove munare –  potpuno je novo lice Vlasinja. Ni taj prizor neću nikada zaboraviti.

Vlasinje je danas dio jajačke Općine i živi slobodno.

Od Liskovice dijeli ga tzv. entiteska linija koju ni Liskovičani ni Vlasinjci ne priznaju, kao ni ja sam. Jer, prijateljstvo zasnovano na ljudstvu, na međuosbnom poštivanju i uzajamnom ispomaganju, na bogoštovlju – niko ne može zatrti, niti udariti međe među dobrim ljudima.

Sve to je  temelj Bosne koji sumo imali i koju, zahvaljujući ovim i ovakvim ljudima, Dobrim Bošnjanima – nećemo izgubiti.

Nikad!

***

Napomena:

Po već ustaljenom običaju – nakon iznesenih dokumenata u javnosti, pa tako i ovih video-snimaka o počinjenom zločinu nad nevinim ljudima, a po metodi zamjene teza – dugo godina sam predmet raznih ooptužbi i vrijeđanja.

Niko nije osporio ono što perom i kamerom pokazjujem.

Stoga mnogi pokušavaju osporiti mene kao osobu.

Da se ne bi zahmetili, evo priznajem kako sam JA, niko drugi, krivac za rat, jer sam zavadio narode bivše Jugoslavije i nahuškao ih  jedne na druge, naveo ih na zločin, genocid, progon, urbicid…

Priznajem kako sam JA i niko drugi – imajući na raspolaganju odgovarajuće planove, oružje i logistiku – izložio pogibelji i strašnom teroru stanovnike Mrkonjića – Varcar Vakufa – katolike i muslimane, te ih prislio da napuste svoja ognjišta; također priznajem da sam to isto učinio u Liskovici, Vlasinju, Barevu, Jajcu i svugdje gdje sam mogao i stigao, te da sam ta mjesta spalio i porušio. Opljačkao sam sve što mi je došlo do ruke, pa tako i svoju kućicu u Podšiljku koju sam potom zapalio, pa srušio. Pobio sam i neke u Bjelajcu koji su pokušali prigrabiti više plijena nego što ih od pljačke nakon “pada Jajca” pripadalo. Pohvatao sam komšije i psolao ih u logore na Manjaču, pljuvao ih kada bi ih dovozilo da se okupaju i vide svoje, dizao tri prsta, govorio im “balije” i “ustaše”. Ugledne građane natjerao sma da čiste čaršiju, da hrane krmad na ekonomiji kod Liskovice, tjerao ih na kuluk na izgradnji vodovoda do Trijebova.

Počinio sam i zločin u Oborcima nad Bošnajcima i Hrvatima!

Jer, ja sam mudžahedin, funademntalista (вундаменталиста) ustaša i četnik – zločinac kakvog majka nije rodila.
Kriv sam jer sam u godinama. Star. Ružan.  Neka me je stid i sram i zbog toga!

Kriv sam i za neimaštinu i bijedu koja je poslije rata pogodila sve narode i građane!

Priznajem da sam se silno obogatio na nesreći  naroda i građana RBiH. Nikad mi dosta para i vlasti.

Priznajem da me je stid izaći među ljude, a posebno me je stid što sam hodam ulicama po mom rodnom gradu Varcaru u kojem sam bez donacija i ičije pomoći obnovio svoj oteti i devastirani stan, te što sam ogradio svoj mali posjed u Podšiljku. Kriv sam što sam se opirao svakoj vrsti vrijeđanja, provokacije i napada.

Kriv sam za bijedu i neimaštinu koja je poslije rata snašla narode i građane. Kriv sam i što sam se preko svake mjere obogatio na grbačama usnesrećenih!

Na osnovu svega toga, lahko je zaključiti kako je i ova reportaža čista laž jer sam sve izmislio u svojoj glavi i sve to snimio i montirao kako bih podmetnuo svoja zločinstva nedužnim ljudima.

Naravno, sve ovo izneseno priznajem pod jednim uslovom – ako neko demantira i jedno slovo ili jednu sličicu iz ove  reportaže!

Reportažu o putu u Liskovicu i Vlasinje možete vidjeti otvaranjem ovog linka:

Zabilježeno u Frankfurtu početkom juna 1993.

U umjetničkoj galeriji „Hoeppner“ u središtu Frankfurta, kod Alte Oper – 27. maja (1993.) je otvorena izložba Mersada Berbera pod nazivom „Piero della Franceska – sjećaš li se Sarajeva“. Berber se predstavio  sa 60 slika iz svoga ratnoga Sarajevskog dnevnika.

„Kada sam se našao“, što ono Meša Selimović kaže „više ne u Sarajevu“, kada sam počeo crtati pod tuđim nebom i pod tuđom zvijezdom  Sjevernjačom, moram kazati da sam svoje uzvišene stvaralačke dane doživio stvarajući scenografiju predstave Gundulićeva „Osmana“ u režiji Georgija Para. Tada sam počeo sanjati jednog bijelog konja na nekom plavom nebu i neku curicu koja je bila među lutkama iz predstave „Osmana“. Čitava ova izložba je posveta bosanskom konjiću, sa onih nekih naših bosanskih ispaša, kojih sada više nema, ali kojih će biti jednoga dana. Mogući su i ti moji mali bijeli konji  sa makete iz dubrovačke predstave „Osmana“ – da i oni dođu na one naše meraje, one naše Bosne…“ reći će umjetnik o svojoj izložbi koja je otvorena do 10. jula.

„Kada sam se pripremao za ovu uzložbu, rekao sam sam sebi; neću početi sa teškim faktografskim detaljima tragedije Bosne i Sarajeva, svih tih gradova i sela tragosa bosanskog. Jer ja sam prije rata napravio veliku izložbu u Zagrebu, sa motivima čuvene hronike o Sarajevu Mula-Mustafe Šefki Bašeskije. Te mirakule, ta raspeta tijela, uopće jedno stradanje ljudskoga tijela, bila su tada moja tema. Kao da sam predvidio dolazeću katastrofu Bosne. Kao da sam predvidio „Splav Meduza“. Sva je ta izložba odsjaj ljudskog bola, neko pretkazanje onog strašnog što se danas događa kao posljedica zločinačkog mota kojeg je uzeo SDS da bi zločinačkom apokalipsom obilježio meni najdraže Sarajevo i meni najdražu Bosnu. Slikajući svoj ratni dnevnik, u meni se deslilo nešto pa nije pobijedio taj crni naturalizam koji je kao pretkazanje bio na velikim slikama inspirisanim Bašeskijinom hronikom“, kaže Berber i nastavlja:

„Pred rat ja sam punih šest godina radio svoju testamentalnu slikarsku temu pod nazivom „Odlazak u Skender Vakuf“. Kada sam zadnji put bio na Vlašićkoj visoravni, nešto mi je govorilo da zadnji put gledam Banju Luku, oca, majku, njene tapiserije. Pamtim Vlašićku visoravan, vjetar, prtinu, zavjetrinu punu snijega. Taj opus je opus slika bijele boje. Anđeoske, metafizičke bjeline. One su izgedale kao onaj red prekrasnih bijelih nišana pred Begovom džamijom koje sam gledao idući u kafanu moga prijatelja Piketa Mujkića. Jedan od tih nišana je nišan velikog bosanskog barda, pjesnika Mirze  Safvet-bega Bašagića koji je znao kazati; „Nama muslimanima opstati – znači pobijediti sudbinu“. Moramo imati nadu da će Bosna opstati. Ako ima Boga – i Bosne bi moralo biti. Bosnu bi trebalo zaštiti jer je ona, Bosna, najveći moralni prekršaj koji je savremeni svijet napravio. Sarajevo i njegovi branitelji, a to vrijedi i za Tešanj, Gradačac, Maglaj koji ovog trenutka krvari, opsjednuto naše Goražde, ispisuju priču o tragičnom mitosu, priču o veličanstvenim ljudima, vitezovima koji svoju Bosnu natapaju krvlju da bi sačuvali djedovinu.“

Ovo je uvod u razgovor sa velikim umjetnikom koji  svojim djelom dostojno predstavlja svoju zemlju Bosnu, čijim je pejsažima, ljudima, poviješču…, inspirirano Berberovo veliko umjetničko djelo.

Eurobosna: U tuđini, daleko do Bosne, danas živite, stvarate, otvarate izložbe. Treba li kazati da je tema i ove izložbe Bosna?

BERBER: Moja nova izložba koju ću napraviti do proljeća biće u znaku reinkarnacija nekih slika koje su, nažalost, ostale u Sarajevu, jednog od mojih najgrandioznijih opusa, a to je povratak i put u „Skender Vakuf“.

Naime, to je moj jedan testamentalan ciklus posvećen malom bosanskom konjiću koji iz šumskih revira izvlači drvo, a u suštini to je jedan kolaž o jednome trpljenju, jednom mukotrpnom životu na tim prostorima. Obilježen je jednim potpuno novim slikarstvom, bijelim slikarstvom, jer je čitav taj ciklus slikanje bijelog u bijelome. U čemu je stvar? Ja sam se zateko u doba velikih prtina, snjegova, na Vlašiću. Zapravo, te bijele krajiške visoravni, te prtine, obilježile su i pretvorile moje slikarstvo u nekakvu tišinu koja mnogo sliči i podsjeća na jednu od slika fra Gabrijela Jurkića na kojoj je jedna velika visoravan pokraj Livna, gdje fratri, ubogi franjevci, prolaze zavijani snijegom, odjeveni u svoje smeđe habite. Taj opus sam radio nakon skoro trideset godina profesionalnog rada poslije Akademije. On je sumarum mog iskustva o Bosni i njenom pejsažu. Jednoj sintezi onoga što sam ja smatrao da je habitus Bosne. Čak i ta gama koja provijava kroz bijelo, bež, boja je naših zobanica. To jedan vrlo škrti kolorit sveden, kao i sam život, na nekoliko osnovnih tonova i osnovnih elemenata. Jedan vrlo reduciran kolorit, tako da nema ništa od onog klasičnog Berbera koji je imao simfonije plavoga, crvenoga, žutoga. Ovo je Berber koji slavi moguću pobjedu lijepoga nad silama tmine i zla. Taj trijumf  jedne nove, vjerovatno postmoderne estetike koja slavi dobrotu, a ne sarkazam ili zlo ili citate rata ili nasilja. Moja je izložba povratak u jedan raj, koji je, zapravo nekada bila Bosna.

EUROBOSNA: Odlazeći iz Sarajeva, Vi ste ostavili svoj golemi slikarski opus. Dio je zakopan, dio raznesen. Umjetnik, međutim, u duši nosi svoja ranija djela. U tuđini ćete sigurno imati priliku da neke svoje ranije slike ponovno oživite.

BERBER: Počeo sam jedan svoj intimni zapis pod radnim nazivom „Dnevnik jednog emigranta“. Kad sam sletio sa norveškim transporterom sredinom ljeta u Zagreb, ja sam osjetio da je bespovratno nestalo moga dragog Sarajeva, te panorame, zapravo onog okružja i onih prizora koji su činili moj život.  Kada je neko jednom ušao u atelje Degaa, pa ga je upitao: „Majstore, što će vam ti komadi zemlje, krhotine kamena, komadi stare malte?“, on je rekao: „Vidite, to su pejsaži Bretanje.“ To je bio moj prvi osjećaj koji sam imao dok sam radio „Osmana“. Kada sam sletio u Zagreb, imao sam u jednoj kesi četiri-pet dragih kistova. To je sve od instrumentarija u mom ateljeu koji se sastojao od nekoliko hiljada raznih alatki, dragih knjiga, moj cijeli opus koji broji oko tri hiljade slika, mojih ponajboljih platana. I da bude paradoks još veći, ostala je u Sarajevu jedna od tih velikih slika, „Splav Meduze“, posvećena francuskom slikaru Žirakou, koja simbolizira svu onu patnju. Tragedija, to je opće mejsto bosanske povijesti.

Nacrtao sam jednu prekarsnu djevojku, djevičanske, astalne ljepote koja u ruci drži taj bijeli anžujski ljiljan, simbol bosanske države, jedan časni simbol koji kroz sav ovaj vihor rata naši sjajni mladi borci nose. Ja im se duboko divim. Bosna je sada u jednom agoničnom, makabičnom stanju. Lomovi su oko nas, u nama, u dušama. Vijesti o Bosni su tako tragične, kao da dolaze iz devetog kruga Danteovog pakla ili sa gravira Dorea. To sam sjetio u gluho doba noći kada sam radio na „Osmanu“. Koliko sam naslikao dekoracija za prvi čin, za kraljevski dvor, za Hrvatsko narodno kazalište – mogao bih prekriti stadion Dinama. Rad na scenografiji Gundulićevog „Osmana“ u režiji Georgija Paroa bio je za mene izlazak iz traumatičnog stanja. Kada sam se našao pribijen uza zid jedne male uboge sobice u Zagrebu, tada sam osjetio pustoš, rađanje tih malih bijelih konjića.

Prva slika koju sam nabacio na papir bila je posvećena jednome jutru iz mog ratnoga dnevnika u Sarajevu. Šta se to desilo? Ja sam taj dan saznao o strašnome pokolju u Foči. Proljeće je bilo, behar je počeo da grana nad Sarajevom, a zapadao je snijeg. Sve je bilo bijelo. Kao u onoj narodnoj „Snijeg pade na behar na voće…“ Sjetio sam se upravo tih riječi „Da si sretan, ko što si nesretan…“ Tog momenta, u tom snoviđenju, ja sam znao da će pored genocida biti napravljen i urbicid Foče. Oni ostaci povijesne Foče, u svoj svojoj slavi zanata, ja sam osjetio da će nestati. Ja sam, nećeš mi vjerovati, vidio sekvencu svoje buduće slike,  jedno bijelo bosnsko brdo nad Ćehotinom, jedno bijelo brdo, a na tom brdu zaputili se moji mali ubogi bijeli bosanski konjići i nose komade maltera išarane slikama sa Aladže džamije. Vidio sam te komade malte sa mihraba, sa vanjskih zidova, sa apside džamije. Kada je potvrđena vijest o tragosu Aladže, uz sav tragos fočanskog naroda, ja sam osjetio da se jedan stup moje babovine ruši poda mnom, kao da jednu nogu otkidaju sa antičkog torza. Na vijest o tom barbarskom rušenju Aladže, poda mnom se sve zaljuljalo.  Prva moja slika će biti metafizička vizija tih bijelih konja na nekom zamišljenom brdu, preko koga se promiču i nose ostatke mog davnoga ahbaba, prijatelja, kaligrafa, majstora, mimara, koji je nekada davno iscrtao Šarenu džamiju u Foči i posvetio svete zapise iz Kur'ana bosanskom narodu. Eto, to je moja prva skevenca moga homagea Bosne.

EUROBOSNA: Bosnu i dalje nemilosrdno žare i pale, ubijaju njen narod. Niko, pogotovo umjetnik, ne može ostati ravnodušan.

BERBER:  Ta Bosna je kao Španija koju je Piccaso nosio u svom srcu. I u slikama bosnaskih slikara kao što je Salih Obralić, koji je ostao, koji je borac na frontu, Safet Zec, koji slika negdje u Italiji, kao moj brat Omer koji je u Bolcanu. Oni će jednoga dana, kao naš veliki arhitekta Zlatko Ugljen, reinkarnirati veliku ideju Bosne. I bez obzira na to, oni slikali taj homicid i urbicid svih tih prelijepih bosanskih gradova, ona će biti nepresušna inspiracija talentima umjetnika koji izviru iz duše bosanskoga naroda. To je sigurno ono što kalašnjikovi ne mogu i neće nikada moći uništiti. Dok sam vodio svoj dnevnik u Sarajevu, ja sam u jednom magnovenju nacrtao oko dvjesta skica, crteža, ulja – koji su autentični dokumenti. Ja sam tog momenta naslikao šest staraca koji su stajali u nekoj zelenoj boji, goli, kao da ih odvode na neko stratište. Kao da stoje u nekom literarnom krugu pakla, ali pakao kao da nije pakao sa Danteovih gravira, već ima obilježje onog božanskog, onog zelenog što ga je Bosna imala u proljeće, kad sve ozeleni u Bosni, kad se zeleno prosto prelije preko brda i dolina.

EUROBOSNA: Kakva je daljna sudbina Vašeg Sarajevskog ratnog dnevnika.

BERBER: Te dženaze, slike su koje nosim iz Sarajeva. Gledao sam, ispred džamije, poredane tabutove sa poginulim našim momcima. Još je bilo beza, bijeloga platna, bilo je šifona u koje su bili umotani ti momci pred odlazak na zadnje mezarje, na Kovače, gdje su sahranjivani. Kada su ispraćana sedmorica mladića, kad je bila ta velika dženaza kraj Miljacke, pred Carevom džamijom bilo je složeno sedam bijelih tabuta; ta scena me je duboko potresla. Vratio sam se kući poslije dženaze i napravio jednu malu uljanu skicu: negdje u zelenilu Trebevića stoje oksid zelene kupole Careve džamije na kojoj je Isa-beg napisao jednu od najljepših poruka – da te zelene kupole šire misao i plemenitost islama, da je Sarajevo tekija putnika. Ispod tog zelenog bakra kupola Isa-begove džamije ja sam osjetio da stoji jedna pokopana mladost Sarajeva. Te skice je moguće preraditi u velike slikarske monumente. Osjećam da je moj dug da napravim svoju „Guernicu“ o Sarajevu i Bosni. Siguran sam da ću je i naslikati.

Jednoga dana, moj dnevnik, sav taj moj homage, dakle moja posveta, ljudska posveta Bosni, će progovoriti. Ona već sada vrije u meni i zapravo se već torzalno vidi ta jedna metafizička bjelina koja podsjeća na neko davno doba, na neke stare svečane bajramske dane, kad su naše kuće, naši bijeli duvarovi bili okupani nebeskom bijelom svjetlošću, a ta bijela svjetlost bila je protkana tom zlatnom carigradskom niti. To je uvijek ostavljalo i neki čudan zvuk koji će me, bilo gdje da putujem, pratiti kao tužna pjesma.

Razgovarao: Ibrahim HALILOVIĆ

Objavljeno u „Eurobosni“ br. 12, Frankfurt, 11. juna 1993.