Kategorija: Uncategorized

In memoriam

Muharem – Hare (Edhema) HALILOVIĆ

(1963. – 2015.)

MUČENIK SA LOGORA MANJAČA

U jesen 1991. kada su počele mobilizacije, poslali smo Haru avionom iz Sarajeva u Njemačku, ali on se vratio u Bosnu u martu 1992. kada je već mirisalo na rat… Nekoliko mjeseci kasnije – postao je zatočenik na Manjači.

Kada je dvadeset i osmoro logoraša iz koncetnracionog logora Manjača stiglo u Jajce 23. augusta 1992., među njima je bio i moj mlađi brat Muharem.

Kada je kolona autobusa u kojoj su bili logoraši i civili zastala pokraj spaljenog Jezera,  bilo je mojoj Hajri dozvoljeno unići u logoraški autobus. Htjela se sresti s Harom. Iznenadila se i prepala kada je vidjela siva lica logoraša, živih mrtvaca.

Haru je jedva prepoznala.

Osokolila ga je – svi te čekamo, rekla je, sa mnom su Alma i Mirza u drugom autobusu, Ibrahim nas čeka u Jajcu.

Po dolasku u Jajce, Hajra mi je rekla da je i Hare u autobusu sa logorašima. Loše izgleda, pa da se ne iznenadim kad ga ugledam. Siv je, kao da je iz groba izvađen.

Potom je logoraški autobus krenuo prema Crkvi Svetog Ive u Podmilačju gdje im je priređena dobrodošlica, topla ljudska riječ i ohabrenje, prvi pravi obrok na slobodi, nakon duže od dva mjeseca zatočenja u logoru.

Ovi mučenici sa Manjače bili su okruženi svecima – kipovima na zidovima i kolumnama, slikama na crkvenim pendžerima. Razlika – oni su bili živi. Svjedočili su mučeništvo, ono im se čitalo s lica, s rebara, osjećalo u svakoj izgovorenoj riječi.

Jedva sam prepoznao neke od logoraše iz Šipova i iz Ključa koji su stigli u grupi sa mojim bratom – toliko su bili izmučeni, izobličeni, oslabili i izmršavili.

Bili su u loše duhovnom stanju.

Još ih je držao strah, ali sreća im se počela zrcaliti na licu. Bili u civilnoj odjeći na kojoj  su se vidjeli krvavi tragovi, kao na Harinoj majici.

Nisu vjerovali da su na slobodi, među prijateljima.

Gladni kao vukovi, žurno su jeli prve zalogaje;  umakali su kruh u ulje u ribljim konzervama, srkali ga.

Doktor Kučera, koji će ih kasnije i pregledati, savjetovao ih da ne jedu halapljivo i mnogo; poslije dvomjesečnog gladovanja, nenavikao na hranu, svakome se stomak smanjio. Obilniji obrok može im naškoditi.

Obratio im se i Meho Špirtović, predsjednik jajačkog Crvenog križa neumoran u pregovorima oko razmjene i pisama, i ljudi. I sam mršav, na prvi pogled pomisliš kako je i Meho stigao s Manjače, ili –  sišao s neke svetačke slike među ove isposnike.

Između dva zalogaja, svjedočili su u kameru o strahotama koje su preživjeli. Svejdočenje iz prve ruke čuo sam i od brata Hare. Niko od tih mučenika nije bio nikome ni krv ni dužan, niko nije imao ni praćku, ali su platili visoku cijenu dušmanima.

Svi su uhvaćeni na ulici, u avliji, na čaršiji, ili su izvedeni iz kuća dobivši degenjak kao nikada u životu, neki od njih i pred očima svoje zaprepaštene i prestravljene čeljadi, na kućnom pragu. Marisani su šakama, kundacima, palicama, kablovima, svim i svačim; nemilosrdno, katilski, dušmanski, bezbožnički, šejtanski.

Haru su uhvatili dok je pretrčavao preko ceste, donoseći nešto hrane iz naše u Mašića kuću preko puta gdje su se sakrile komšije od granata koje su, a Bog zna najbolje, četnici ispalili da bi stjerali narod u kuće i podrume, da bi ga držali pod kontrolom i lakše hvatali svoje žrtve. Iz Rike nije mogla ni tica, na sve strane su bili četničke straže.

Na pitanje, gdje su ga uhvatili i kako je stigao na Manjaču, Hare je odgovorio:

„Uhvaćen sam ispred Mašića kuće. Kombi naišo. Onaj komšija Kačar Nikola i onaj još jedan koji su bili na cesti, stajali su. Zovnulo  me je, kombi naišo. I, strpali su me u kombi i odveli u SUP. Gore sam pretučen. Tu sam prenoćio noć. Onda su nas odveli u Bjelajce. I dole smo bili jedan dan. I dole smo pretučeni isto kao i u SUP-u. Drugi dan prozvani – ime i prezime – odvučeni smo u Podrbrdo, gore u Klaonicu; navečer oko pet sati, šest, uveli su nas u hladnjaču, nas trideset i dva, koliko nas je bilo, ne znam tačno broja. Puste zrak (u hladnjaču), zaustave, pa puste. Čovjeka su pretukli gore. Podlego je… Baja Svetinović.“

Poslije su logoraši prebačeni u neki magacin, a narednog dana su u zatvorenom kamionima odvezeni nekuda, nisu znali ni kuda ni gdje.

Našli su na Manjači, na kapiji koncatracionog logora, na ulazu u džehenem na zemlji.

„Kad smo gore došli, onda nas je na kapiji prozivalo, tuklo, udaralo, onda su nas stprali u paviljone…“ (Štale.)

„Ujutru, mala kriška kruha. Više voda nego čaj, nekad salama, nekad slanina. Popodne isto – kriška kruha, neko kuhanje – više vode nego krompira ili riže.“

Nakad stokilaš, Hare je izgubio na težni petnaest – dvadeset kilograma…

Kasnije je pričao detaljnije kako su četnici tukli Josipa Baju Svetinovića dok se nije onesvijestio, od bola. Od posljedica zločinstva, Baja je umro u hrpcu u najtežim mukama.

Pripovijadao je isprekidano, u strahu, osvrćući se okolo – kako su na Manjači četnici mučili ključkog profesora Omera Filipovića. Naočita, snažna, kršna momka, mučili su danima i noćima, dok ga nije u teškim mukama izdahnuo.

Najgore je što mučeniku ne možeš pomoći.  Ječi, moli, krklja, izdiše. Ne smiješ. Slušaš jauke i hropac u mraku, ne mičeš se, strijepiš kada će i tebe prozvati.

Svako od logoraša koji su toga dana stigli u Jajce imao je svoju priču o strahotama koje je nikom kriv ni dužan pretrpio kao civil buljeći u neku tačku u plafonu ili zidu štale u kojoj su bili zatvoreni, potpuno izbezumljeni i izgubljeni, bespomoćni, prepušteni na milost svojih krvožednih katila.

Svako od stražara i posjetlaca logora mogao se iživljavati nad logorašima – tući ih, mrvcariti, ubiti, kad god mu prahne. Smrt je bila bliža od jake za vratom.

Tjerali su logoraše da pjevaju četničke pjesme.

Prisiljavali su ih da pasu travu i da ljube „četničku zemlju.“

„Nas nisu tukli tako da jednoga čovjeka tuku naprimjer dvojica. Ma kakavi! Tukli su po šestorica ili više njih. Pljušte udarci sa svih strana. Mi smo znali – ako te obore batinama, ako si ostao lezeci na zemlji, oni će te ubiti, to je bilo sigurno. Zato smo se uvijek dizali i borili da ostanemo na nogama. Tvoj brat je bio izdrzljiv. Gledao sam kada su ga njih četvorica tukli. Oni ga obore batinama, ali on se dize! Ibrahime, volja za zivotom nadjačava bol i batine…“ piše mi jedan logoraš, mučenik s Manjače, na vijest o Harinoj smrti koja ga je jako pogodila. Plače ko za bratom rođenim.

Svako je bio gospodar logoraških života, osim logoraša samih.

Sve ono što su preživjeli na Manjači ostavilo je dubokog traga na životima tih nedužnih ljudi; Hare je i zbog mučeništva na Manjači postao drugi čovjek.

Kada su u Crkvi Svetog Ive pojeli svoj prvi obrok na slobodi – u slast i sa užitkom, u nevjerici, ali i u nadi da će osvetiti svoje muke – stali su logoraši u red; jednog po jednog pregladao je dr. Kučera. Nakon pregleda, rekao je kako su svi izmoreni dugotrajnom glađu, neuhranjeni, u teškom fizičkom i duhovnom stanju. Mnogi su još mokrili krv, neki imaju crne podlive po tijelu, posebno po slabinama. Pojedinima su polomljena rebra, oštećeni bubrezi.

Haru sam odveo u Prude u kuću Fadile i Sejfe Spahića.

Tamo su nas čekali Hajra, Alma i Mirza, sve troje četnički taoci koji su u kućnom pritvoru u našem stanu u Mrkonjiću proveli duže od dva mjeseca pod danonoćnom stražom srpske milicije i uz svakodnevne posjete najgorih četničkih monstruma. Pokušavali su ostati mirni i staloženi, imuni na provociranja, bezobrazluke i zastrašivanja.

Kao taoci, s njima su bile i obitelji Mehmeda Buhića, Hasana Zukonovića i Jurića. Dvanaest civila – žena djece i jedan čovjek u godinama – u dvije sobice “čuvani” su za razmjenu za dvanaset ubojica četnika uhvaćenih na Barevu.

U Jajcu nismo imali pojma ni o taocima, ni o logorašima na Manjači, niti uopće šta se događa u našem gradu. Ali, vjerovali smo, ako su naši to tada bili u životu, možda će živjeti sve dok su žive one ubojice u jajačkom zatvoru!

Strahovali smo za živote svih sugrađana, a pogotovo za svoje najbliže i najdraže znajući da četnici milosti nemaju, da se ljudi ne stide, a Boga ne boje.

Najzad, poslije dugih i iscrpljujućih pregovora, natezanja i nadmudrivanja jajačkih sa četničkim vlastima, utanačena je razmjena. Zamalo je otkazana – jer četnici su i taj dan tukli granatama po Jajcu, pa su im ovdašnje vlasti poručile da neće biti razmjene ako ne prekinu ratna dejstva.

Pa i kad su civili i logoraši stigli u Jajce, grupa naoružanih Šipovljana na čelu sa Dadom – pokušavala je spriječiti pristigle da izađu iz autobusa sve dok iz Šipova ne budu dovedeni i familije tih bundžija.

Nas, koji smo dočekivalii svoje, optužili su zbog toga što na spisak za razmjenu nismo stavili i njihove iz Šipova. Ko je znao te osobe, ko ih je mogao tražiti i na spisak stavljati osim Šipovljana samih?

Ni Dado i njegovi naoružani “suborci” nisu nikad došli u Crveni krst niti su tražili da njihovi budu stavljeni na spisak za razmjenu. Bundžije je jedva je smirio r. Šaćir Ribić, pa smo najzad mogli zagrilti svoje najdraže.

U Jajcu sam već javno obznanio da ću napustiti grad čim moja obitelj stigne.

Sada je tu još jedan razlog više za odlazak – brat logoraš s Manjače u jadnom stanju, brat kojem je potrebna pomoć i briga. Život svih nas tada je krenuo  potpuno novim, nepoznatim stazama i bogazama u neizvjesnost… Mislili smo da su strahote iza nas, međutim izbjegličke muke su tek nastajale, a nikad prestale.

Doktor Enes Ribić pregledao je naknadno Haru i uputio ga na liječenje u Split.

Narednog dana četnička avijacija je ponovo sipala kasetne bombe, svoj uobičajeni smrtonosni teret nad gradom koji je već bio u ruševinama i plamenu, a bolnica puna ranjenika.  Zvončići kasetnih bombi suštali su padajući po lišću drveća, kao da pada krupa.

U jeku bombardovanja, iskrao se Hare iz kuće. Strksamo se, nema ga na avliji, nema ga u bašći. Ugledasmo ga najzad među žbunjem u koritu obližnjeg potoka.

Skrivao je svoju logorašku odjeću unezvjereno se obazirući okolo. Bojao se da će četnici doći tražiti ga, pa da bi im zameo trag, skinuo je okrvavljenu logorašku odjeću i sakrio je u žbunje pokraj potoka.

Već narednog dana, sa uredno isposlovanim papirima i dozvolama napustili smo Jajce, imajući u džepu ranije pribavljene ovjerene garancije od hrvatskih vlasti da imamo osiguran smještaj u Hrvatskoj.

Uskim i nesigurnim izlokonim planinskim putem preko Krušćice i Hamandžića, sve strijepeći od četnika na Vlašiću, stigli smo u Karaulu, pa dalje, prošli jedno opasno mjesto dok su fijaukali meci PAM-a – samo koji cent iznad krova našega auta. Turbe, Travnik, Novi Travnik, Gornji Vakuf…

Navečer smo u Jablanici, konvoj mora čekati do ujutro, nesigurno je putovati prema Posušju, četnici vrebaju sa okolnih brda…

Vojnik Armije RBiH na rampi prepoznaje me, pa nas pusti da nastavimo put, na svoj i na naši rizik. U velikom strahu koji nas je držao u grču cijelim putem, spustimo se najzad u Posušje, ujutro prijeđosmo granicu i kasnije stigosmo u Trogir nakratko kod Ivice Nunovog.  Tom prilikom smo se našli i sa Krunoslavom, sinom svirepo ubijenog Josipa Baje Svetinovića… Potom smo se zaputili u Tučepe, kod Stipe Šarića, kod kojeg smo nekada ljetovali. Tu se odmorismo i okrijepismo, ali Hare ne dolazi sebi…

Stalno se vrpoljio, obazirao, strijepio od četnika. Tu nam je ispričao malo dateljnju priču o logorskim patnjama svakog pojedinačno logoraša kojeg je poznavao. Priču sam pribilježio. Mislio sam – kasnije će mi pričati opširnije – ali vremena ne bi i vremena više neće biti…

Na putu u Njemačku, u Zagrebu smo večerali i prenoćili o trošku  „Večernjeg lista.“

Prvo smo stigli kod Muradifa Hažbića Hadžala u Essllingen, strahujući da će nas stari “Golf” ostaviti na putu. Bio je legao na cestu od težine nas petoro i ono izbjegličkih torbi. Teško sam ubacivao u brzinu… U velikom tunelu u Austriji puče guma, pa smo sve isprtljali iz auta i ometajući promet nekako promijenili gumu…

Kod Hadžala samo se okrijepili, pa onda zaputili na sjever Njemačke kod zeta Fadila i sestre Nisvete, gdje smo bili primljeni za sofru i pod krov.

Rekoh, u Jajcu se nije znalo za logor, niti šta se stvarno događa u našem gradu.

Strahovali smo i naslućivali kako četnici hvataju i odvode muškarce u zatvor, tamo ih muče, ubijaju. Bile su nam pred očima predratne tv-slike iz Bosanske Gradiške gdje su četnici hvatali civile i odvodili ih u logore i zatvore. (U pismu koje mi je iz kućnog pritvora preko Crvenog krsta poslala Hajra u Jajce, pobrojala je sve iz familije koji mi šalju pozdrave. Na tom spisku falilo je jedino Harino ime, i to me je zabrinulo… Ili je Hare odveden na logor, ili je ubijen…)

Posredstvom radio-amatera, slao sam iz Jajca svoje izvještaje u RTVBiH, a tada bi se uključio i uredenik „Večernjeg lista“ u Zagrebu Nenad Unukić, koji je na taj način “kupio” vijesti sa svoj list.

Dao sam mu telefonski broj sestre Nisvete u Njemačkoj neka  je nazove. Nakon što su stupili u vezu, Nisveta mi je preko Nenada poručila da je je Hare u logoru na Manjači. Bilo je to samo dan-dva prije razmjene. U zadnji tren sam uspio ubaciti Haru na spisak osoba koje smo tražili da nam dođu u Jajce.

Pričam ovu priču koja je samo vrh ledenog brijega naših patnji, a logoraških – Harinih – pogotovo  – da bih direktno, optužio četnike za teror i nad mojim nedužnim bratom i da bih upro prstom u sukrivce za njegovu preranu smrt. Jer, Hare se nikad se nije oporavio od logora!

Bez zaposlenja i plaće, bez zdravstvene zaštite, u slabim životnim uvjetima u Bugojnu, sam, Uz pomoć koju u slale sestre Nisveta i Ismeta, brat Zaim, a posebno sestrić Ermin, snalazio se – vezao dan na dan. Rahmetli Otac i Nisveta kupili mu stančić u Bugojnu, da nije na ulici.

Skupljao je otpad po gradu i okolini, cijepao drva, sa sjekirom preko ruke – stigao čak i u Duvno, u avliju tamošnje crkve kao cjepar, Posjekao se gadno, umalo ne ostade bez ruke…

Prije dvije godine mu pozlilo, hitno je prebačen u Travnik. Visok pritisak – slabo srce, mora se paziti, čuvati, trošiti propisane lijekove, rekli su doktori.

Prije dva mjeseca Hare je došao na žalost povodom prerane smrti naše sestre Ismete. U eglenu o svemu pa i o zdravlju, rekao je svom sagovorniku kako ima visok pritisak, ali on tome ne pridaje veliku pažnju.

Nepuna dva mjeseca kasnije, nađen je obledenio u svom stanu. Najmanje dva dana ležao je mrtav, sve dok neki susjed nije posumnjao da nešto nije u redu jer Hare ne izlazi iz stana.

Nakon autopsije, liječnici su konstatirali da je duže vremena imao slabo srce. Nije umro nasilnom smrću, rekli su policijski istražitelji.

Hare je tako završio svoj kratki mučenički život.

Nije iskoristio ni jednu privilegiju kao izbjeglica u Njemačkoj, niti kao registrirani logoraš sa Manjače; htio je roditeljima u Švedsku, ali je uhvaćen u ilegalnom pokušaju u Danskoj. Upitan hoće li u sabirni centar na mjesec i po dana, a onda neka ostane u Danskoj, rekao je kako želi kući, u Bosnu.

Kada smo poslije „oslobođenja“ našega grada pomislili da bi grad mogao pripasti legalnim bh-vlastima, radili smo anketu među našima izbjeglicama. „Da li se želiš vratiti u Mrkonjić?“ – bilo je jedno i jedino pitanje.

Niko, osim Hare nije odgovorio pozitivno.

Hare se vratio, zapravo uvijek se vraćao u Bosnu, bolje reći nije nikada ni otišao iz Bosne. Iako mu nije dala nikad ni sadaku, Hare se osjećao dužnim prema njoj.

Bosna ga je vukla k sebi, u svoja njedra, u svoja svjetla i tmine, u ratni haos, logor. U Bosni se mučio prisjećjući se stalno logora, imao nemiran košmaran san, osjećao se kao gonjena zvijer. Nije podnosio nepravdu, a ona ga je nagrizala. Kao da Bosni nije bilo dovoljno što je propatio na Manjači, mučenje je nastavljeno i u miru.

Logoraši nemaju nikakva prava, osim pravo na preranu smrt za koju veliku krivicu i odgovornost snose četnički dželati i njihovi naredbodavci.

Tako je na Ahiret prerano otišao i Hare, moj brat, ne nagledavši se svoje Bosne, željan života i životnih radosti. Nebo je plakalo danas u Rici kada su ga spuštali u mezar, tuga se zauvijek uvukla u naša srca.

Naka Allah dž. š.  obaspe Svojom Milošću moga brata Haru i podari ga svim blagodetima koje su mu bile uskrećene na ovom svijetu!

Neka Hare, mučenik s Manjače, uživa u Džennetskim baščama kroz koje teku rijeke…

Amin!

DŽENNAZA MOME BRATU
MUHAREMU HARI HALILOVIĆU
(1963. – 2015.)

Danas u podne u Ričkoj džamiji u Varcar Vakufu klanjana je džennaza, a potom je spušten u kabur u Ričkom mezaru moj brat Muharem – Hare Halilović.
Rahmet mu duši!
El Fatiha!
(Snimci: Zoran STIPANČIĆ)

MUHAREM Hare (Edhema) HALILOVIĆ
(1963. – 2015.)

Preselio na Ahiret u Bugojnu od srčanog udara.

“Bila nam je određena trasa i dužina koliko je dnevno ko trebao iskopati. Svaki od nas je morao iskopati 8 metara kanala, iskopati zemlju i kamenje u dubini metar i dvadeset centi, širine kanala oko pola metra…. Kada se sjetiš da radiš bez plaće posao nalik na prisilni rad, samo što nisi svezan, a čuva nas naoružana policija – ispada sasvim isto kao i da si svezan… –

(Suad Lepir u svojim ratnim dnevničkim zapisima)

Na (presahloj) spomen česmi, koja se nalazi pokraj Pravoslavne crkve u Trijebovu, postavljena je spomen-ploča na kojoj piše:

„Stanovnici sela Trijebovo, zahvaljujući inicijativi i ličnom zalaganju dr Luke Čulića u periodu od 1991. do 1996. izgradiše vodovod „Rogolji – Trijebovo“ u dužini od 15 km i dovedoše „živu“ vodu u svoje domove.“

Ovo je spomenik falisifaktu skorašnje povijesti.

Ujedno, ta spomen-ploča je betonirani dokaz o tome koliku je vlast imao i kolika je odgovornost dr. Luka Čulića za ljudske patnje i razaranja grada i okoline za vrijeme strahovlade SDS-a od 1992. do 1995.

Iako je zamišljena kao trajno priznanje, tekst urezan na ovoj spomen-ploči najteža je i neoboriva optužba upućena na adresu dr. Čulića, baš od od onih koji su mu najzahvalniji.

-Osim Trijebovljana, koji su vjerovatno kopali priključke do svojih kuća, ili pak dio glavne trase, vodovod su gradili i Čulićevi robovi – Muslimani i Hrvati. Dobro su prošli, reći će cinici, jer ih je zapao kuluk na gradnji vodovoda do Čulićevog rodnog sela Trijebova.  Da ih je Čulićeva vlast otpremila na kulučenje na kopanju rovova na utvrđivanju četnilkih položaja, mogli su i oni biti strijeljani, kao oni naši fini sugrađani koje četnici pobiše u Oborcima, na bigajri hak.

Ako dr. Čulić ima zasluge za izgradnju vodovoda Rogolji – Trijebovo, on mora imati i odgovornost za sve moblizirane Muslimane i Hrvate koje je koristio kao besplatnu radnu snagu da bi kopali vodovodnu trasu do njegova sela, a posebno za one koji su kopali rovove nadomak Kupresa, Bugojna, Komara, a  platili su životima svoje robovanje zločinačkom fašističkom sistemu kojeg je izrodio i sam Čulić i kojeg je iskoristio za sticanje svoje slave – preko muka, znoja, patnji i smrti svojih robova.

Svi koji se solidariziraju s njim, koji ne spominju robove Muslimane i Hrvate na prisilnoj gradnji vodovoda (po incijativi dr. Čulića, sic!) slažu se  sa njegovim zločinom.

Dr. Čulić i dalje slobodno šeta gradom – ni malo se ne stideći ni kuluka kojeg je uveo, a ni svega zla počinjenog Muslimanima i Hrvatima, a Boga mi i Srbima.

On danas šeta pokraj gradom porušenih ili popaljenih bogomolja u kojem su potrijebljeni njegovi starosjedioci. Klima glavom na pozdrav kada se sretne sa kojim Muslimanom ili Hrvatom, na čaršiji ili u mimohodu, ili u lovu u Vlasinjskoj glavici.

Iako je on hodajući spomenik zla, on se svojim klimoglavom danas predstavlja kao “fini, uljudni građanin, penzionirani doktor i dobrotvor”, što je još dodatna uvreda žrtvama.

Što je još gore, njegovi poltroni i klonovi nisu promijenili ćud pa i danas bihuzure i napadaju mirne i nedužne građane u “100 posto srpskom gradu” kojeg su sa Čulićem zajedno kreirali na znoju, krvi, otimačini, progoni, poniženjima, mukama nedužnih.

Da sam na mjestu Trijebovaca, stidio bih se i Luke Čulića i njegove „incijative“, skinuo bih tu ploču, pa odao priznanje i robovima koji su im (iz)gradili vodovod. Podigao bih im spomenik ili postavio prikladnu spomen-ploču, sa trekstom koji je povijesna činjenica..

Ovaj crni vakat Luke Čulića i Luka Čulića će proći kad tad. Na zlu i falisfikatima povijesti, sa Lukama Čulićima ne može se graditi ni sadašnjost ni budućnost, a pogotovo suživot. Ne smije se zaboraviti istina, ali ni njeni falsifikatori. Nikad!

Pogledajmo sada, na osnovu autentičnih dnevničkih zapisa rahmetli Suada Lepira ko je i kako (iz)gradio vodovod „Rogolji – Trijebovo!“

3. okotobar 1992 g. Subota.

Dan malo oblačan. Ponekad udari kiša, ali brzo prestane. Oko 11 sati dobio sam poziv koji je donio Rafo Stipančić, katolik, i Emir Dedić koji su tada iz Štaba civilne odbrane donosili pozive Muslimanima i Hrvatima.

Na pozivu je bilo moje ime da se moram javiti sutra u 10 sati pred Štab radi radne obaveze. Bilo je to jedno veliko iznenađenje za sve nas iako su se do tada neki već naradili na radnoj obavezi. Jedni su išli na sječu drva za (srpske) borce i njihove familije i već su u šumi proveli više od dva mjeseca. Tamo su i spavali. (Kada bi blli dovezeni u grad da vide obitelj,da se okupaju i okrijepe, srpska djeca su ih pljuvala, dizala tri prsta, rugala im se, op. I.H.)

Negdje na kraju grada sasvim daleko, čule su dvije jake eksplozije bombi ili ručnih bacača. Kasnije je bilo mirno.

Kiša je počela padati oko 23 sata, bilo je sijevanja i grmljavine, sve do jutra. Nismo tu noć mogli mirno spavati jer kad zagrmi pomisliš da granate padaju, pa smo povremeno spavali i bili na oprezu, jer ne znaš ili padaju granate, ili grmi. Tako je i ova, kao i mnoge noći do tada, prošla bez sna.

4. oktobar 1992. Nedjelja.

Pada kiša, a jutro je pravo jesenje.

U 10 sati bio sam spreman da idem u Štab radi poziva koji sam dobio prethodnog dana.

Kada sam stigao tamo, iskupilo se već oko 50 momaka, sve Muslimani i Hrvati, svi smo se međusobno poznavali.

Čekali smo objašnjenje za razlog što smo tu i šta trebamo raditi; znali smo da nešto moramo raditi. Čekali smo onako svi na kiši. Bilo je priče između nas o svemu i svačemu dok se nije pomolio Lazo ŠARAC bivši direktor Komunalnog preduzeća u Mrkonjiću, sa nekim papirima u ruci. Svi smo ga poznavali, kao što je i on nas poznavao vrlo dobro. Rekao je da se postrojimo tu ispred kako bi nam objasnio zašto smo pozvani. Poredali smo se onako frontalno u nekoliko redova i čekali šta će reći i koja je naredba za radnu obavezu.

Prvo nam je rekao ovo:

„Možda znate, ovih dana je bila sjednica u Opštini i donesena je odluka od strane vojne vlasti a i od srpskog naroda koji je predlagao da vi ne možete na ratište sa našim (srpskim, op. I.H.) borcima. A po gradu ima dosta poslova koje treba izvršiti. Ova grupa koja je danas pozvana predviđena je za kopanje kanala za vodu za selo Trijebovo. Ima plan i obilježena trasa kuda treba kopati.“

Rečeno nam je da je kanal za kopanje dugačak 8.842 metra, a to moramo uraditi ako mislimo da nam ubuduće stiže i dijeli se humanitarna pomoć. „Za one koji ne žele raditi, sudiće im vojne vojne vlasti ili će biti istjerani iz grada,“ rekao je Šarac.

Sutra će nam pokazati kuda ide trasa.

„Danas ste samo došli radi dogovora, a sutra u 7 sati, svi koji su dobili pozive neka se spreme i dođu ovdje na Autobusku stanicu odakle ćemo krenuti autobusom gore. Ovi koji žive ovdje u blizini neka dođu ovdje, a oni koji žive u Rici i dolje, neka dođu do Ričkog mosta, gdje će biti primljeni u autobus.“

Rekao nam je da ponesemo hranu i sve što je potrebno za nas za cijeli dan. I, na samom kraju, rekao nam je da oni koji nemaju potvrde o kretanju po ovoj regiji mogu potvrde izvaditi sada kako ne bi imali nikakvih komplikacija ako ih u gradu ustavi policija ili ko drugi radi kontrole.

* Ove potvrde vadile su se radi kontrole svih – Srba, Muslimana, Hrvata jer je bilo onih koji su trebali ići na liniju ratovati, a nisu. Svi oni koji su tada išli na ratište imali su posebne knjižice u kojima je vođena evidencija i kod koga su raspoređeni. Mi smo imali te potvrde kao radnici na radnoj obavezi.*

Otišli smo kućama znajući šta nam je raditi sutra i narednih dana. Ostatak dana je prošao onako, relativno mirno, uz pokoji rafal iz oružja, ono uobičajeno TRA TRA – TRA TRA TRA, prvo dva kratka, pa onda tri rafala.

Nije nam bilo jednostavno ići na radnu obavezu jer ne znaš ništa šta nam se može dogoditi  gore, a i ovdje u gradu porodicama i onima koji ostaju tu. Sigurnije je bilo kad smo svi zajedno. Ali, šta je tu, moraš ići.

5. oktobar 1992. g. Ponedjeljak.

Tačno u 7 sati kako je naređeno, mi smo na mjestu gdje smo trebali doći. Stigao je autobus koji je vozio Duško Čigoja, sjeli smo i krenuli na rad. Bio je pun autobus, nas oko pedesetak. Sa nama su bila i dvojica Srba koji su bili određeni kao poslovođe na gradilištu. Jedan je Milorad Srdija, a drugi Ratko Petraš.

Kad smo stigli na mjesto odakle se nije moglo dalje autobusom, izišli smo. Tu smo bili pregledani i pretreseni kako bi naši čuvari bili sigurniji, pa smo krenuli dalje pješke.

Prvo smo prošli kroz dvorište Pere Komlenića, a zatim kroz jednu šumu u kojoj je bilo dosta rose od jučerašnje i sinošnje kiše, pa smo svi bili mokri do gole kože.

Označena trasa – bila je užasna.

Sve samo kamenje i drveće, prsto rečeno, teško je hodati tuda, a kamo li kopati. Ali, ipak, oko 8:30 sati smo započeli kopati kanal iz koga smo vadili zemlju i kamenje, ono koje se dalo izvaditi.

Bila nam je određena trasa i dužina koliko je dnevno ko trebao iskopati. Svaki od nas je morao iskopati 8 metara kanala, iskopati zemlju i kamenje u dubini metar i dvadeset centi; širina kanala oko pola metra.

Tako je dan započeo kopanjem kanala. Prestalo se oko 15 sati, kada je došao onaj autobus po nas.

Sa mjesta gdje smo kopali, dobro se vidjelo područje oko Jajca, dok su sela Vlasinje i Liskovica ležala kao na dlanu.  Dobro se vidjelo djelovanje srpske vojske na Jajce, ali smo samo mogli vidjeti dim od udara granate. Taj dan napadali su Jajce bez prestanka.

Vidjela se i planina Vlašić iznad Trvanika i televizijski toranj na vrhu.

To smo promatrali kradom.

Čuvala nas je policija koja je bila naoružana poluautomatskim puškama. Ovi policajci su nam govorili da nas čuvaju od nekoga ko može da naiđe sa ratišta, pa da nam ne bi pravili kakve probleme.

Tako je dan prošao u radu, a bilo je teško jer je među nama bilo i onih koji nikad nisu kopali zamlju ni u svojoj bašti.

Bilo je tu inženjera, službenika, profesora, majstora i radnika svih vrsta. Starosna dob – od 17 – 18, pa do 55 godina.

7. oktobar 1992. Četvrtak.

Kao i prethodnih dana – kopanje kanala sve do 15 sati, kada smo se vratili kućama..

10. oktobar 1992. Subota

Radna subota – kao i svaki dan.

Pošto smo dosta toga iskopali, a dosta se nije moglo jer je bilo mnogo kamenja, morale su se bušiti rupe u kamenu radi miniranja. Mene je bilo odredilo da bušim rupe kompresorom koji je dovezen traktorom na tu lokaciju. Nije bilo teško raditi na kopresoru, …ali kada se sjetiš da radiš bez plaće posao nalik na prisilni rad, samo što nisi svezan, a čuva nas naoružana policija – ispada sasvim isto kao i da si svezan… –

Radili smo nas dvojica na kompresoru sa još jednim majstorom Srbinom koji je palio kompresor i radio oko njega šta je trebalo. Bili smo odvojeni od onih koji su kopali kanal, pa nismo znali šta su pričali i kako je dan prošao u vezi sa onim spiskom koji je iz Jajca stigao za razmjenu….

(Ovdje Lepir očito ne misli na pregovore između vlasti odanih RBiH i četničkih vlasti u Mrkonjiću o razmjeni zarobljenih četnika koji su uhvaćeni na Barevu, za civile u Mrkonjiću, jer je razmjena već bila obavljena 22. augusta 1992. nego o nekom drugom pokušaju iz Jajca da se spašavaju naši sugrađani iz četničkih kandži.

U sastavljanju spiska civila Mrkonjića koji je preko Crvenog krsta  poslan iz Jajca u Mrkonjić kako bi se izbavili u Jajce u razmjeni za spomenute četnike učestvovali smo mi koji smo se tada zatekli u Jajcu, a strahovali smo da četnici neće dati baš njima da napuste grad zbog toga što ih baš mi tražimo… Strahovali smo do pomisli da smo na spisak stavili nekoga ko ne želi  napustiti naš grad.

Moja obitelj o kojoj nisam imao nikakvih vijesti bila je zatočena u našem stanu i sa još devet osoba – žena i djece obitelji Hasana Zukanovića, Mehmeda Budića i Jurića. Pod danonoćnom oržanom stražom držani su kao taoci za razmjenu za četnike, op. I.H. O tome nekom drugom prilikom.)

***

Napomena: U svojim dnevničkim bilješkama Suad Lepir spominje na više mjesta poimenice sve one – ponajviše Srbe – iz grada i sela – kojima je kao majstor vodoinstaleter bio na usluzi i koji su mu – za razliku od Luke Čulića – plaćali uredno i solidno za obavljeni posao koji je odrađivao poslije kuluka na vodovodu, te nedjeljom.

O tome –  više nekom drugom prilikom.

Lapir piše i o napadima na Jajce, divljanju rezervista po povratku sa ratišta u gradu, Rici i Zborištu, paljenju i miniranju džamija i katoličke crkve, šenluku, veselju zbog svega barbarizma i iživljavanja na civilima.)

26. oktobar. Ponedjeljak.

Osvanuo je radni dan, pomalo tmuran, ali se moralo na kopanje kanala. Kad smo stigli gore oko 8 sati, pa počeli kopati, udarila je kiša, ali nas nisu vratili kućama. Kad jače zapada, mi se sklonimo pod grane, pa kad prestane ponovo nastavimo. Tako smo se sakrivali od kiše nekoliko puta do kraja radnog vremena…

31. oktobar. Srijeda

… Niko ne zna šta donosi novi dan i kako će se završii. Dok smo mi radili na kanalu, po gradu se se čuli mnogi rafali koji nisu prestajali čitav dan. Nije nam baš jednostavno zbog porodica kod naših kuća u gradu, a i oni su se brinuli za nas na radnoj obavezi….

23. novembar 1992. Ponedjeljak.

Radni dan.

Svi radnici došli na radno mjesto, ali kako ne bi autobusa, nisu ni išli na obavezu, nego nas dvojicu – koji smo radili na kompresoru, mene i Zuhdiju  svojim je „Fićom“ odvezao Lazo Šarac na mjesto gdje smo radili. Poslije završenog rada, vratio nas je kući. Radili smo puno radno vrijeme. Lazo je bio u našoj blizini, ali je više hodao od kuće do kuće u selu koje se zove Bare Stupari. To je pravoslavno selo koje broji stotinjak kuća.

28. novembar 1992. Subota.

Kiša nije padala, bilo je studeno, ali se išlo na radnu obavezu. Obukli smo topliju odjeću. Radili smo puno radno vrijeme…

***

Radna obaveza je prestala 3. decembra jer je nastupila zima i studen.

SJEĆANJE NA JEDAN DAVNI DAN DR|ŽAVNOSTI / 25. NOVEMBAR 1983./

Kada kliknete na LINK – otvoriće vam se stranica FTV.
Ispod slike Đure Pucara nalazi se i video i (moj) davnašnji izvještaj iz Grada ZAVNOBiH-a – koji slijedi nakon govora r. Hamdije Pozderca – negdje nakon treće minute videa.

Možda nekoga i prepoznate…

http://www.federalna.ba/bhs/vijest/113647/video-zavnobih-kroz-arhiv-javnog-rtv-servisa

Moja draga sestra

Ismeta DUBICA HALILOVIĆ (62)

umrla je u četvrtak 13. novembra 2014.

Džennaza je

16. novembra 2014. u 12. sati

u Ričkom mezaru u Varcar Vakufu.

Rahmet duši mojoj dragoj sestri Ismeti!

Neka joj Dragi Allah podari lijepi dženet!

Envera ne bi ovog ljeta u našeme gradu.

Falio mi je za kratki razgovor s nogu, u prolazu; Ever sa novinama pod jednom rukom, cekerom u drugoj. Sve taze, kao i njegove šale i vedar duh.
Rečeno mi je – pao je s nogu, bolestan je i neće doći
Sve nas je manje.
Daleko od one naše rike i Rike, kojoj se uvijek vraćao, koja nam je tekla haman ispod pendžera, koja nas je rodila, Enver je otišao na onu sunčaniju i ljepšu obalu, odnoseći sa sobom i jedan veliki komad Rike.
Šta je Rika bez Envera!
Još veća pustoš, još praznija i bezličnija.
Bijaše uvijek nasmijan.
Pjevušio je.
Volio se šaliti, smijao se i sam svojim šalama i dosjetkama, ponekad i prije nego što ih ispriča i tako nas zagolica, a i na kraju, dočekavši da mi – slušatelji – koje je volio razvedriti, skontamo. Ako bi se našalio na naš račun, svojim smijehom odmah je pokazivao kako je šala – šala, bez zadnje misli, bezazlena šala svakom potrebna.
Nije podnosio seljakluk i ismijavao ga je na svoj orignalan način. Često bi se nakratko zaustavio na Čaršiji, ili u Rici, i šapnuo mi neku svoju dosjetku na račun seljakluka, nasmijao se grohotom zajedno sa mnom – i nestao niz Čaršiju, ili odlazio Lučkom mahalom.
Često sam ga zaticao na pragu kovačnice Omera Zonića. Tada su njih dvojica vodili ozbiljne razgovore, što je bio uvod u glumačku predstavu odličnih komedijaša – i autora teksta, i režisera. Znali su oponašati svakoga, odglumiti svaki rički karakter. Nisu morali kazati ime onog kojeg glume, gledalac ga je mogao lahko prepoznati. U Rici je svak bio baška, svoj, neponovljiv.
Rički orkestar u kojim je sviralo ponajviše Velića – ostao je bez svoga nadarenog člana, Rika bez jednog od svojih simbola.
“Papa, papa, papa pa pa!”
Kao da ga gledam za bunjevima, davno, davno, na probi za nastup na nekom festivalu orkestara koji je održavan u našem gradu. Rastura bubnjeve, rastura se i sam. Sa vrlo izraženom muzičkim darom, osjećajem za ritam i takt, davao je orkestru, svoju – baška notu. Enver se tada predavao muzici, postajo ozbiljan, zaboravljao na trenutak svoje pošalice, osluškivao Medašinu harmoniku, Rasimovu gitaru, uskakao na vakat, bubnjao, pa se muzika razlijevala kao mehlem po našim dušama.
Nastupili su na sceni starog Doma kulture i tada, a u holu svirajući na igrankama, davno. Na tom festivalu odnijeli jednu od prvih nagrada, a ako se dobro sjećam – nastupili su sa spletom makedonskih ora; zaslužili su nagradu, pljesak, a mi Ričani, bili ponosni na naš rički orkestar.
Kojeg god se instrumenta dohvaćao – harmonike, gitare – iz njih je Enver svojim talentom izvlačio najljepše note.
Penjao bi se na Viinograd ili na Kamen, gore iznad Rike, prebirao po harmonici prateći pjesmu ričkih cura koja se odozgo slijevala u našu Riku i isunjavala naše duše.
Nastupi u starim i novim hotelu, na Balukhani – vikendom, o praznicima, dočecima nove godine.
Pjevao Derviš Sarač stare gradske pjesme, sevdalinke, šlagere.
U neko doba – zapjevaj čitava sala.
To su bili baška ugođaji i ne znam da sem imao priliku ikad igdje čuti tako skladnu pjesmu kafanskih gostiju. To je bilo moguće jer su i naši muzičari, Enver s njima, svojom muzikom plijenili naša scrca. Bili smo sretni, bez ružnih pomisli ikome. Predavali se muzici, kao opijumu. Gotovo svi gosti su se hvatali i u kolo koje se vilo između stolova, oni koji su igrali, uzimali bi za ruku one koji su sjedjeli, dizali ih iza hastala, u kolu, pa igrali, svi u zanosu. Bila su to vremena ljubavi prema svome gradu i građanima, muzici koja nas je dodatno spajala.
Danas u našem gradu sviraju meni nepoznati muzičari, čujem neke – kažu nove, meni nepoznate i strane pjesme.
Ali, večeras u tuđini, do mene dopire muzika Envera i njegovog muzičkog društva, muzika uz koju sam i sam odrastao.
Ta je muzika bliska i draga; u mislima slike – r. Medaše, r. Midhe, r. Crnog…a, evo rahmetli Envera.
Sa Vinograda i Kamena na kojem sam bio prije tri hefte, dopire u moje sjećanje pjesma ričkih cura pred akšam; prepliću se zvuci harmonika i Medašine, i Crnoga Jusincinog, i Eneverove.
Kroz otvorene pendžere dopire s radija pjesma r. Zaima.
Sve se skladno mješa i razliježe se po našoj Rici, razlijeva se u mojoj duši u ovo jesensko predvečerje u tuđini.
Lijepe note nisu sa sobom odnijeli ni Medaša, odlazeći davno, ni Enver koji je istom otišao, niko nas od njih nije napustio. Ostavili su te fine note u nama kao drago sjećanje na se, sjećanje koje traje. Bili su samouki, a postali i ostali muzički majstori.
Njihove note žive u našim srcima, ma gdje bili.
Kao da vidim; mašući mi, odlazeći, šeretski se smije Enver ovom mome nepotpunom i skromnom sjećanju na njega.
To je još jedna Enverova šala, i ja sam na Enverovu šalu – prvi put tužan.