Kategorija: Uncategorized

(NE) UZDAJMO SE U OVAKVU SIPU, TUŽILAŠTVO, SUD!

Ovo je spisak predmeta koje su istražitelji SIPE preuzeli od obitelji usmrćenog Josipa Svetinovića Baje.

Kompletna dokumentacija kojom je obitelj ubijenog Josipa Svetinovića Baje raspolagala a koja se odnosi na njegovo nezakonito privođenje, premlaćivanje i ubojstvo, te obdukciju njegovih posmrtnih ostataka, nalazi se u posjedu SIPE koja ju je preuzela od Bajine obitelji i koja ju je proslijedila Tužilaštvu BiH.

Predmet se nalazi kod sutkinje Džemila Begović.

Ali, od završetka rata do danas, iako je prošlo skoro 20 godina, niko još odgovara. Možda nadležni za istragu i procesuiranje čekaju da svi pomremo pa da ne brišu prašinu sa fascikle toga predmeta.

Pitanje je – treba li se uzdati u pravdu kod ovakve SIPE, Tužilaštva i sudstva.

Po ovom pitanju kontaktirao sam gospodina Šemsudina Mehmedovića (SDA) zastupnika u državnom parlamentu.

Zašto baš toga gospodina?

Zato jer je ima vrlo gorko, nepojmljivo loše iskustvo sa SIPOM, Tužilaštvom, Sudom.

Prije izvjesnig vremena g. Mehmedović je podnio prijavu Tužilaštvu BiH prtiv direktora SIPE Gorana Zupca u kojoj je ustvrdio da je Zubac za vrijema rata ubio jednoga Bošnjaka. Ubojstvo je izvršio da bi isprobao pištolj koji je dobio na poklon!

Kada je narodni poslanik Mehmedović podnio je trebalo da da izjavu po prijavi, SIPA ga je uhapsila, bez poštivanja ikakve pravne procedure, iako kao poslanik ima i imunitet.

Prijava narodnog zastupnika Šemsudina Mehmedagića čeka neka bolja vremena.

Zašto?

Odgovor bi mogao biti u činjenici da je zamjenik javnog tužitelja BiH Zupčev ratni šef!

Odgovor bi mogao biti i u činjenici da je Goran Zubac – Dodikov kadar.

Odgovor treba tražiti i u političkoj odluci otuđenih centara moći po kojoj SIPA, Tužilaštvo i Sud BiH rade po sistemu 1-1-1. Prevedeno na obični jezik, to znači mora se suditi u istom omjeru ratnim zločincima – i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima.

Povjesno je dokazana činjenica da su 90 posto počinjenih ratnih zločina počinili Srbi, to jeste četnici.

Ili – odgovor bi mogao biti u čitavom tom mozaiku u kojem je pravo izigrano na najbeozbrazniji i najvulgarniji način.

Uzmimo jedan primjer.  Da bi se krivica izjednačila, to jeste da bi najveći broj počinitelja zločinaca četnika bio amnestiran, organi istrage, tužilaštva i sudstva neće procesuirati nikoga od ubojica 29 naših sugrađana u Oborcima, možda čak ni onda kada „ufate“ jednak broj ubojica među Bošnjacima i Hrvatima, jer teško je  namirili kvotu 1-1-1! Zato hvataju nedužne ljude, a procesuiranje znanih zločinaca – tapka u mjestu, pa tako i onih zločinaca masakra Obrocima.

Očito, cilj je da se ovom monstruoznom politikom u pro-cesuiranju ratnih zločina dokaže povjesni falisfikat, neistina –  kako je u Bosni bio građanski rat, kako su svi jednako krivi, kako Bosna ne može opstati kao država, te je treba na konjske repove – Srbima genocidna RS, Hrvatima Herceg Bosna, a Bošnjacima šta ostane, ako ostane – u okviru Fildžan države – geta.

To je zločinački plan, ali on je na djelu i to vidi svako, ne samo narodni poslanik g. Šemsudin Mehmedagić.

Bošnjačko vodstvo je pouzdan i dobar Dodikov jatak.

1. Izetbegović izjavljuje kako Bošnjaci neće ukinuti RS, što je drskost svoje vrste prema žrtvama i državi kojom kao đoja vlada. Ni on, niti iako drugi, nema mandat za takvu izjavu. Ostali – koji bi se trebali tome usprotiviti, šute, a šutnja je odobravanje.

Bošnjačko vodstvo je dalo suglasnost Dodikovom kadru Goranu Zupcu, da i pored sumnji o ubijstvu Bošnjaka, bude direktor istražne agencije kojoj je osnovna zadaća proganjati i hapisti baš takve. (Sada mu kao bajagi sude zbog nesprečavanja paljevine državnih zgrada i Arhiva prilokom lanjskih protesta.)

Nakon zadnjih izbora, Dodik nema direktnog upliva u državnu vlast.

Hoće li Bošnjačko rukovodstvo pristati da na čelu tako važne instutucije kao što je SIPA ipa i  dalje bude Zubac, Zubac umjesto Zubca, makar se zvao i Suljo, ili Mujo! Ili će, svim silama tražiti da se na to mjesto postavi profesionalac koji će prvo pohvatatati ratne zločince među Bošnjacima, što bi bilo u najboljem intersu baš Bošnjaka. Ali, takav šef SIPE, profesionalci u Tužilaštvu, Sudu – moaće se istovremeno dohvatiti ogromnog posla na hvatanju i procesuiranju oko 20.000 većih i manjih zločinaca koliko ih po procjeni „Slobodne Bosne“ slobodno šeta, a koje njihove žrtve susreću na ulici, ili ih se boje makar bili i dest tisuća kilometara daleko od Bosne, gdje su se našli baš zbog njih.

Zastupnik u parlamentu Šemsudin Mehmedović će poduzeti sve kako bi istjerao pravdu na čestac glede direktora SIPE Gorana Zupca.

U dovođenju istražnih organa, Tužiteljstva i sudstva u suru, moraće računati na pomoć svih nas građana, posebno preživjelihžrtava, odnosno familija ubijenih. U rukama zastupnika je zakonodavna vlast. Oni se moraju izboriti za pravo koje važi za svakog građanina. Za to su plaćeni.

To je dug proces, ali je neminovan.

Dok god se taj proces ne privede kraju, dok se ne odvoji politička od sudske vlasti, i obrnuto, teško će obitelj ubijenog Josipa Svetinovića Baje dahnuti dušom sa olakšanjem, a pokojni Baja biti miran u svom grobu – jer će tada njegovi katili biti onkraj brave.

Ispravimo se kao ljudi i svjesni građani, državljani naše jedine Domovine! Niko drugi ne može uraditi naš posao.

Zasipajte Facebok svojim sjećanjima.

Pišite SIPI, Tužilaštvu, Sudu BiH.

Vršite opravdani pritisak na osobe i organe neka rade svoj posao za koji su plaćeni.

Borite se za pravdu!

To vam je dužnost i obaveza!

Osnujmo i registrirajmo pod hitno Udruženje logoraša, teroriziranih, ekploatiranih i obespravljenih građana Mrkonjić-Grada jer ono državno Udruženje je žrtva vlastitog nerada i političkih manipulacija! Sjetimo se špriče o sedam prutića; kada su u snopu, niko ih ne može slomiti, a kada su svako za se, van snopa  – može ih lahko jedan po jedan slomiti i nejako dijete!

Kada to uradimo, bićemo snažniji u zahtjevu da se kazne svi koji su krivi za stradanja nevinih.

Tada će i slučaj ubijstva Josipa Svetinovića Baje biti prabedno okončan kažnjavanjem svih odgovornih za njegovo ubojstvo.

Ako svi logoraši, ako sav svijet, vjeruju ovakvoj SIPI, ja ne vjerujem ni SIPI, ni ovakvom Tužilaštvu, niti ovakvom Sudu, a imam pravo sumnjati u svakoga ko ne diže svoj glas protiv njih.

* Ispod su linkovi –

1. Direktor SIPE osuđen uvjetno na godinu zatvora

2. Uhapšena sutkinja koja je oslobodila krivice ratnog zločinca iz Srebrenice, te primala mito

1. http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/19583/zloupotreba_polozaja_i_ovlasti_zubcu_godina_uslovno.html

2. http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/azra-miletic-sutkinja-koja-oslobadja-zlocince

Broj: 16-03/3-50-31      /15

Istočno Sarajevo, 11.2.2015. godine 

N/R Ibrahim Halilović

PREDMET: Odgovor na upit, d o s t a v lj a  s e. 

VEZA: Vaš e-mail od 4.2.2015.godine

Poštovani,

u  vezi sa Vašim upitom od 5.2.2015. godine, kojim ste od Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) tražili informaciju da li je Agencija proteklih dana izvršila lišenje slobode sedam osoba na području Mrkonjić Grada po problematici ratnih zločina, obavještavamo Vas da Agencija u navedenom periodu nije vršila lišenja slobode po pomenutoj problematici.

Za eventualno druge informacije, vezano za imena koja navodite u Vašem dopisu, predlažemo da se obratite Tužilaštvu BiH po čijim naredbama SIPA postupa, a koje je jedino ovlašteno za ustupanje istih. 

S poštovanjem,

DOSTAVLJENO:

V.D. GLASNOGOVORNIKA

-naslovu,                                                                                                    Inspektor

-a/a.                                                                                                        Kristina Jozić

„J… ti Bog majku, ti se ovdje smiješ, naši ginu!“

Tim prjetećem riječima komandir  Mlicije u Mrkonjić-Gradu Đuro  Marković  gromoglasno se izderao na Josipa Svetonovića Baju, kojeg su Markovićevi milicioneri prehodno uhapsili na kućnom pragu, ni kriva ni dužna.

Đuru Marković, komandiru milicije smatra smijeh krivičnim djelom.

Ne pitajući Josipa Svetinovića Baju zašto se smije, jer je i sam čuo zbog čega se smije, komandir SJB Đuro Marković je odmah uzeo „pravdu“ u svoje ruke!

Znao je komandir Milicije Đuro Marković da je njegova SJB – s njim i njegovim batinašima i krvnicima –   mjesto straha. Nikome ne bi palo na pamet da se u takvom okruženju – nakon izgibije Đurinih milicionera smije baš toj izgibiji, i to baš na tome strašom mjestu.

Baja, i sam nogometaš, nekadašnji bek, „Slobode“ mogao se nasmijati nekoj anegdoti iz svakodnevnog života jer je volio šalu; mogao se nasmijati anegdoti o nekoj utakmici, jer se nije osjećao ni kriv ni dužan, pa nije ni bilo mjesta strahu za taj smijeh.

Ali, nakon  što se na Baju izderao Đuro Marković, komandir Milicije, Baja i svi uhićenici u toj prostoriji u Stanici milicije, su se morali prepasti. Baji je to bio zadnji smijeh koji će ga koštati života.

Ali, Bajin život, patnje njegove i njegovih nevinih sugrađana – komandir Đuro ne smatra niti patnjom, niti ljudima dostojim života.

Pitanje za Đuru Markovića: Zašto su uopće ti čestiti i nevini građani pohapšeni i dovedeni u Stanicu milicije?

Oni nisu Đurini. Oni nisu „naši,“ kako bi to rekao komandir milicije. Oni su i bez krivice krivi, krivi su jer su živi!

„J… ti Bog majku,  ti se smiješ, a naši ginu!“

Iza te psovke, iza te lažne optužbe, izrečene ad hoc, bez tužitelja, sudije i suda, odmah je uslijedila Đurina presuda – na bigajri hak ; munjevit, snažan udarac u lice Josipa Svetinovića Baje kojim ga je razvalio komandir Milicije – tužitelj, sudac i izvršitelj presude u isto vrijeme – Đuro Marković.

Od udarca šake komandira Stanice milicije Đure Markovića, na čijem prstu je bio i poveći, masivan, prsten, Baji se smrklo pred očima,  zateturao se, dok mu je lice izbličeno od udarca, oblivala krv…

„… naši ginu!“

Grmio je Komandir stanice Milicije u Mrkonjić-Grad potpuno svjestan da je lažno optužio i na osnovu falisifikata presudio Josipu Svetinoviću.

Za takvu optužbu gubi se glava, znao je komandir Milicije Đuro Marković i zato je presudio Baji.

Po lažnoj optužbi Đure Markovića, komandira Milicije – batinaši su malo kasnije izvršili presudu Josipu Svetinoviću u Klaonici u Podbrdu.

Bezazlena šala uhićenika, nedužnih i bez grijeha,  naivan i bezazlen smijeh – sve je to koštalo Baju glave, a ostalih uhićenika – patnji i poniženja od kojih se nisu ni do danas oporavili. Ni do danas im nije do ikakvog smijeha. Mogao bi ih odnekuda čudi komandir milicije Đuro Marković, taman da su hiljadama kilometara daleko.

Oni se nisu smijali ni prije, ni poslije dolaska u Stanicu milciije. a zanijemili su kada je Baja ubijen, svi su kažnjeni su surovo.

U njihove živote uselio se strah poslije Bajinog ubijstva, batinjanja, noćnih prozivki krvnika – stražara. Ako su se ikad i pomislili nasmijat, moraa im je naumpasti Bajina sudbina, pred očima im se mogao ukazati Đuro Marković i batinaši, pa im nije moglo biti do smijeha!

Zna komandir Đuro Marković ko je ubio Josipa Svetinovića Baju, bar je bio plaćen da to zna.

Morao bi po službenoj dužnosti znati i Kesić, visoki policijski dužnosnik „Srpske Republike“, na kojeg se poziva načelnik SJB Nedjeljko Popović. A jedan drugi Nedjeljko – Kesić se čudi šta je to s bajom bilo (sic!),  ali ne kaže Bajinoj supruzi da joj je muž ubijen. Umjesto da kazne počinitelje,obojica Nedjeljka – prikrivali su ubojstvo!

Dvadest i dvije i po godine po Bajinom ubojtsvu – niko ne odgovara. Ni komandir milicije u Mrkonjić-Gradu, niti njegovi batinaši, niti oni koji su naredili ili zajednički prikrivali ubojstvo.

Predmet je obrađen, SIPA ima dokumentaciju, određena je čak i sutkinja po tom predmetu – zove se Džemila Begović, sutkinja Suda BiH u Sarajevu. Ali, predmet stoji! Đe je zapelo!!!

…“naši ginu, a ti s smiješ!“

Ako se Baja smijao, nisu se smijali Suče, Hare, Davor, Vinko, pa su jedva žive glave spaisli.

Čijom zaslugom ginu oni koje je Komandir Milicije u Stanici javne bezbijednosti u Mrkonjić-Gradu smatra svojima!

Baja i uhićenici nemaju nikakve veze s tim što oni „ginu“, ali Đuro Marković ima. I on je kriv što ih je poslao da izginu.

Baja ne bi ni u snu pomislio poslati nekoga u ratni zločin, niti se smijati nečijoj smrti, jer on je – to je znana istina – pobožni vjernik kojemu dušmani nisu dali toga dana ni u crkvu da se pomoli Bogu.

On, kao ni ostali nevini uhićenici nisu poslali nikoga u Liskovicu, Vlasinje, Barevo – da žare i pale, ubijaju i progone nevine ljude, kako bi najzad  „oslobodili srpsko Jajce“ zaklinjući se u “srpskog Boga” i srpske kraljeve. Najzad su ga i oslobodili od njegovih stanovnika, među njima i Srba, te temeljito opljačkali devastirani grad,

To „naši“ komandira milicije odnosi se baš i samo na Đuine milicionere kojima je on bio komandir i koje je i on, Đuro Marković, kao njihov prvi pretpostavljeni poslao u ratni zločin.

Ti milicioneri nisu sigurno ni Bajini, ni Harini, ni Kijadovi, ni Sučetovi.

Kada su branitelji svojih života, svojih ognjišta, svojih sela i grada Jajca – iznenadili na spavanju milcionere Đure Markovića nakon njihova obilnog krkanluka uz viski i ražanj, te im odžali lekciju iz ratovanja – onda onaj ko ih je poslao u ratni zločin i smrt – komandir te Milicije Đuro Marković – svoj bijes zbog svoje krivice (herojstva, sic!), ratnog zločina –  iskaljuje nad nedužnim Josipom Bajom Svetinovićem, Sućetom, Harom, Vinkom…

Đuro Marković smatra kako je  nakažnjiv njegov i zločin njegovih miliconera, te ostalih nalogoidavaca i izvršitelja.  Oni su imali imao pravo na zločin na osnovu svojih laži i podvala; u to pravo na nekažnjen zločin nad nedužnim evo više od 22 godine uvjeravaju komandira Đuru i ostale suučesnike oni koji su bili dužni pohvatati zločince i kazniti ih po pravdi.

Umjesto zločinaca – odgovarali su Suče, Baja, Hare, Davor, Kijad i toliki drugi nedužni ljudi. Oni se i danas boje Đure Markovića i njemu sličnih pa šute kao zaliveni.

Dok god ne budu kažnjeni Đuro Marković i svi oni viših i nižih i po činu i političkom značaju od njega., ljaga će padati na sve Srbe u Mrkonjić-Gradu. Šutnja znači odobravanje! Stoga bi se Srbi prvi morali odreći zločina počinjenog u njihovi ime i tražiti pravdu, a ne izmišljati laži kako neko mrzo sve Srbe.

Do tada, preživjele žrtve će se i dalje bojati svojih krvnika, a umrli neće imati spokoja, kao ni što neće imati mira njihove obitelji. Taman bili i deset hiljada kilometara daleko od mjesta zločina nad njima, žrtve će i dalje živjeti u strahu i nesigurnosti. Vrcaće se u snu nakon košmanog sna o SUP-u, Đuri Markoviću, Bajinom ječanju u Podbrdu, prozivki na Manjači…

Nije Josip Svtinović Baja jedina žrtva Komandira Đure Markovića, njegovih milicionera, viših starješina – političkih, policijskih, vojnih.

Umjesto da ih hapsi SIPA, da ih  Tužilaštvo goni, a Sud i po pravdi kažnjava, SIPA se raspituje kod Bajine obitelji ko je omogućio da se objavi SIPIN dokumenta svjedočenja Ivanke Svetinović!  Tako – pravedni bi se trebali bojati SIPE, dok zločinci neomatano merače na slobodi. 

Uz ovaj isječak dokumenta SIPE – svjedočadaenja Ivanke Svetinović  prilažem i dio originala dvaju drugih dokumenta – Proglasa pukovnika Stanislava Galića o oslobađanju „srpskog“ Jajca, te dio naredbe koju potpisuje Komandant 1. mpoabr – mtb poručnik Sekulić Milenko, 9. 08. 1992. zapovijedajući svojim vojnicima – ratni zločin! (Stanislav Galić je osuđen 2006. na Tribunalu u Haagu na 20 godina zatvora. Odgovarao je za komandnu ulogu na razaranju i ubijanju Sarajeva. Još malo, kada namiri trećinu odslužene kazne, eto ga na slobodi!)

Tek toliko, za sada, da komandir SJB – Milicije u Mrkonjić-Gradu zna koga, uz njega, treba kriviti za izgibiju ne samo njegovih mlicionera, nego i srpskih vojnika (četnika), kao i za ubojstava, mučenja i ponižavanja nevinih, za progone, paljevine, razaranja nevinih muslimana i katolika…

Žrtve su nebrojene, a među njima je i Josip Svetinović  Baja; tu su  i ova dva civila iz Liskovice,  ova dva starca, mještanina Liskovice, sustignuta u Vlasinju, ubijena sjekirom, rasuta mozga, ostavljena na sred puta – zaslužuju da ubojice i nalogodavci budu kažnjeni.

Vrijeme je zamjene strahova!

Vakat je da se nakon skoro dvije i po decenije izvrši pravda i da se žrtve prestanu bojati svojih katilal

m

l

Na linku – originalan video snimak napravljen dva dana nakon “izgibije” milcionera Đure Markovića i Nedjeljka Popadića na prilazima Barevu i – posjeta Vlasinju 2012.

Ivanka SVETINOVIĆ: VIJEST O UBOJSTVU MOGA MUŽA SAZNALA SAM DVIJE GODINE KASNIJE IZ NOVINA

Portparol SIPE kojem sam poslao pismo sa novinskim upitom da li može potvrditi ili demantirati vijest o navodnom hapšenju sedmorica Mrkonjićana osumnjičenih za teror nad građanima i ubojstvo Josipa SVETINOVIĆA Baje, nije našao za shodno odgovoriti.

Ako je vijest tačna, onda se može reći kako je pravda spora, ali ipak dostižna.

Ako je vijest lažna, onda bi i kao takva morala biti signal SIPI, Tužilaštvu i Sudu da na krenu u akciju kako bi zločini nad nedužnim građanima najzad bili procesuirani i pravda zadovoljena.

Prošlo je više od dvije decenije od tih događaja; dok god pravda ne bude zadovoljena, krivci za teror i zločin kažnjeni, postoji opasnost da se teror i zločini ponove.

Znakovita je šutnja preživjelih nad kojima je izvršen teror, kao i rodbine nevino pobijenih.

***

Narednih dana ovdje će biti pokazani neki dokumenti vezani za privođenje i ubojstvo našeg sugrađanina Josipa SVETNOVIĆA Baje. 

Pismo SIPI – POTVRDITE ILI DEMANTIRAJTE VIJEST O HAPŠENJU SEDMORICE MRKONJIĆANA OSUMNJIČENIH ZA TEROR NAD CIVILIMA I UBOJSTVO CIVILA JOSIPA SVETINOVIĆA BAJE:

Danas sam uputio slijeedći dopis na adresu SIPE kojeg prnosim u cjelosti:

An

• portparol@sipa.gov.ba

Poštovana gospodo!

 

Dobio sam informaciju kako je SIPA tokom protekla dava dana uhapsila sedmoricu osoba u Mrkonjić-Gradu pod sumnjom za teror nad civilima i ubojstvo Josipa Svetinovića Baje u Podbrdu kod Mrkonjić-Grada, gdje je bio zatočen na putu u logor Manjaču.

 

Ovo su imena uhapšenih: 

 

kesic..shikman ..popovic..todorovic..markovic..glogonjic i pena

 

Možete li potvrditi, ili demantirati tu vijest?

 

Unaprijed hvala na odgovoru!

 

Ibrahim Halilović, slobodni novinar, (bivši reporter na TV Sarajevo, u penziji)

***

Osoba koja je upoznata sa ovom akcijom SIPE u Mrkonjić-Gradu kaže kako su uhapšene osobe predate Tužilaštvu BiH i nalaze se u Istražnom zatvoru toga Tužilaštva.

U Bjelajcu je sredinom maja prošle godine  počela izgradnja fabrike za

Kada fabrika proradi u septembru ove godine, zaposliće stotinu radnika, uglavnom Bjelajčana, izvjestili su mediji.

Bilo je povuci-potegni u dogovorima oko ovog posla.

Dobro upućeni izvori u Mrkonjić-Gradu tvrde da je zapinjalo u tome koliko će para leći u džepove onih koji odlučuju o gradnji ove fabrike baš u Bjelajcu.

U novu fabriku “RS Silikon” uložiće se 30 miliona eura, “Elektroprivreda RS” neće prvih godina poskupljivati struju.

Investitor  – italijanska firma “Metalleghe” –  ista je ona firma koja gazduje jajačkom “Elektrobosnom.”

Logički se je zapitati – zašto se ova fabrika gradi baš u Bjelajcu.

Dio odgovora na to pitanje se možda nalazi u spomenutom talu onih koji su prihvatili ponudu Italijana.

Zar nije čudno što se ta fabrika ne gradi u Jajcu, Vincu, Divičanima, Jezeru? Troškovi prijevoza silicijum-metala bi bili mnogo jeftniji, a Jajčani imaju iskustva sa fero-silicijem, Bjelajčani nemaju.

Možda Jajčani  – koje „Elektrobosna“ truje već više od sto dvadeset godina – ne bi njenu gradnju  ni u snu dozvolili, kao ni mještani spomenutih naselja u jajačkoj Općini, u tzv. Federaciji.

Zašto fabrika nije izgrađena u Sarajevu, Zenici, Mostaru, kad će biti profitabilna, kad će zaposliti stotinu radnika, i, baška, kada će imati tako čistu, finu tehnologiju kako tvrde nositelji ovog posla i kako se u medijima može pročitati. Kad već neće zagađivati okolinu, zašto nije podignuta u Donjem Vakufu, Bugojnu, Travniku?

Kako to da svemoćni Dodik nije tu fabriku „odnio“ u svoje Bakince, ili Laktaše, kad je to tako dobra, profitabilna fabrika sa apotekraski čistim pogonima, najsuvremenijom tehnlogojom za zaštitu okoliša?

I, k tomu, fabrika će zaposliti stotinu radnika koji ne moraju imati nikakve veze sa tom tehnologijom; Talijani će ih obučiti i osposobiti.

Zašto se niko nije jagmio za tu fabriku, osim onih koji su odlučili da da se ona podigne baš u Bjelajcu, a ne u nekom od spomenutih mjesta?

Očito, odjednom nikom ne smeta što je „Metalleghe“ italijansko-bosanska firma“ koja posluje u Federaciji, a koju Federacija velikodušno ustupa tzv. RS.

Zašto?

Šta će se dobiti ovom fabrikom u Bjelajcu?

Ako su tačne tvrdnje da neće zagađivati okoliš, niti štetiti ljudskom zdravlju, onda to može biti sasvim u redu, i pored izrečenih sumnji.

Ali, ako ta fabrika bude makar i deseti dio nalik na „Elektrobosnu“ kao zagađivača, teško se mještanima Bjalajca, teško i onima u Mrkonjiću.

Bjelajce leži u polju okruženo i zaklonjeno brdima. Poznato je da na Bjelajce nalegne magla i kada je nigdje okolo nema, a ne diže se veći dio prijepodneva, poležači se, kao da je pod sačem.

Ako fabrici bude trebalo vode, hoće je doteći iz Crne rijeke i – da li će biti ispuštena u njeno korito zagađena. Hoće li tako biti ugražen biljni i životinjski svijet u Jezeru HE Bočac, Vrbasu?

Ako bude vazdušnog zagađenja, eto zgode da ta zagađenja uz maglu ili bez nje, nalegne ne samo na Bjelajce.

Ako bude tako, a boj se, moglo bi – onda će biti po onoj narodnoj – veći jazuk od ćara, osim za one koji su kumovali ovoj fabrici baš u Bjelajcu. Biće se kasno kajati svima koji su sada ravnodušni.

Za sada, narod samo sumnjičavo gunđa, ali se glasno ne protivi.

Glas naroda ne dopire ni do onih koji su odlučili o gradnji ove fabrike u Bjelajcu, a niti do medija koji selamete o njoj.

Najzad su svi zadovoljni. italijanska firmi “Metalege” zadovoljni su uslovima za investiranje. Od vlasti Srpske traže da cijena električne energije ostane ista i u narednim godinama – kako bi eventualno povećali obim proizvodnje.

U Vladi najavljuju da će firma početi sa radom u septembru sljedeće godine. Posebnom Uredbom, sa devet miliona maraka direktno će subvencionisati čitav projekat. Postoji i rezervni plan.

Gazde Italijani će iz Bjelajca izvoziti prerađeni fero-silicij u Njemačku, Poljsku, Mađarsku i Slovačku.

Selamet, pa eto!

Povodom iznenadne i prerane smrti moga brata

Muharema HALILOVIĆA Hare
(1963. – 2015.)

ovim putem se srdačno zahvaljujem svima koji su usmeno ili pismeno, telefonom ili osobno uputili izraze saosjećanja i podrške.

Posebnu zahvalnost dugujem svima onima koji su u Bugojnu bili pri ruci da se rahmetli Muharem preveze u Varcar Vakuf.

Isto tako, zahvalan sam svima koji ispratiše moga brata na mezar u Rici.

Živi bili!
Dostum sagosum!

Sjećanja logoraša sa Manjače Muharema HALILOVIĆA Hare

Muharem Hare Halilović, logoraš sa Manjače kakazo mi je imena logoraša koji su se našli u tom mučilištu.

Dodao je nekoliko riječi svojih sjećanja o tome šta je koji logoraš preživio, kako na putu prema ozloglašenom logoru, tako i u samom logoru. Taj put je bio put mučenika sa kojeg se mnogi nisu vratili živi.

Bila su to svježa, ali nepotpuna sjećanja.

Hare ih je sa svoim psihićkim i fizičkim ranama donio s Manjače u Jajce stigavši 23. augusta 1992. zajedno sa 28 logoraša u razmjeni za pohvatane četnike na Barevu.

Sjećanje kako je on odveden u logor kazao mi je odmah po dolasku u Jajce. Ono je ostalo na video snimku. Harina sjećana na mučenike i mučilište zapisao sam malo kasnije olovkom u Tučepima kod Makarske, gdje smo stigli krajem augusta 1992. na putu u izbjeglištvo.

Dok je pričao, lice mu se grčilo, osvrtao se okolo unezvjereno, još pod teškim teretom psihičke i fizičke torture, i svoje i ostalih logoraša. Bio je u strahu da bi četnicima ponovno mogao dopasti šaka.

Tada, u Tučepima, samo heftu nakon izlaska iz džehenama na Manjači, Hare se teško navikavao na život na slobodi, topli i obilan obrok, ljubav i pažnju kojom je bio obasut.

Često je tumarao je po avliji, zavirivao u svaki ćošak, nije ga je držalo mjesto. Istrzan je noćinim morama; vrcao sav u znoju, misleći da je na logoru. Sanjao najstrašnije događaje, u snu vidio svoje logoraše sapatnike, njihove dželate, čuo srašne krikove logoraša nakon dušmanikih udaraca. U snu je žedan i gladan. Kada bi se najzad razbudio i došao sebi, strahovao je od svojih progonitelja da će ponovno uhvatiti, kad tad, i ubiti prije nego stigne na kapiju logora.

Zato ova Harina sjećanja nisu potpuna.

Nisam ga smio puno pitati, grihota bi bila, pa sam ga pustio neka on govori kada hoće i koliko želi.

Svaka izgovorena riječ značila je za Haru ponovno vraćanje u taj džehenem Manjače u kojeg su i njega – zajedno sa ostalima ubacili, a da nije nikome zgriješio, presudili po lažnoj optužbi, bez suda, porote, sudija, bez ikakve mogućnosti da se brani.

Ta Harina sjećanja i ne mogu biti sasvim precizna jer su odraz njegova teškoga psihičkog stanja. Fizičke rane su vremenom možda i zacijelile, ali duševne nisu nikad. Njih je Hare ponio na Onaj Svijet.

Stoga, te zapise treba ispravljati i dopunjavati. Ali, kakvi god da su, Harino svjedočenje je teška kletva zločincima, opomena živima, vapaj za pravdom koju on nije dočekao.

Mora ostati zapisano ono što se stvarno događalo našim sugrađanima prije nego što su stigli na Manjaču, a posebno ono što su im katili priredili u tom fašističkom mučilištu. Niko se bar sada ne bi trebao bojati! Jer, niko od tih mučenika nije kriv, krivi su njihovi mučitelji. Njih mora stići kazna kad tad, a ako njihove žrtve i dalje šute – neće nikad! (Još ni od jednog logoraša nisam čuo ni jendo ime njegova dželata!)

Zbilja, treba imati pomračeni um i bolesnu maštu da bi se na tako svirep način moglo iživljavati nad nedužnim ljudima. Logoraški mučitelji su inženjeri zla u najgorem izdanju.

Zločin mora biti kažnjen, kako se ne bi ponovio. Svaki zločin ima svoje ime i prezime, svoga naredbodavca, izvršitelja. U ovom slučaju, iza zločinstva je stajala srpska vlast četničke paradržave.

To je sudski dokazana i presuđena činjenica.

I pored toga, ta zločinačka i genocidna tvorevnina opstaje, iako joj temelji leže na kostima ubijenih i na mukama nevinih. Dokle će opstajati – ne zavisi od nevino poubijenih – nego od nas kojima su ostavili amanet da se borimo protiv toga zla i nepravde, kako njihova patnja i životi ne bi bili uzaludni. I, kako ne bi nikada bili više ničije roblje i janjad za klanje.

Tek kada pravda bude zadovoljena, može se govoriti o oprostu, pomirenju, ali nikada se ne smije zaboraviti.

Hare i ja smo se tada dogovorili da ćemo te pribilješke dopuniti jednom kada se on bude osjećao bolje. Tako, sve danas ćemo, sutra ćemo, ima vremena.

Hare je preselio iznenada na Ahiret, nadajmo se da će ga kao mučenika Dragi Bog nagraditi Džennetom.

Za taj naš razgovor vremena više nema, niti će vremena biti. Ostaje sjećanje.

Ovdje podastirem te zabilješke – Harina sjećanja – jer što je zapisano ostaje, što se pamti – zaboravi se.

Ovaj zapis o logorašima i njhovim mukama – biljeg je mome bratu Hari.

SPISAK LOGORAŠA NA MANJAČI IZ MRKONJIĆ-GRADA – VARCAR VAKUFA

Sabahudin ŠEHOVIĆ, civil – ostao bez posla u HE Bočac.

Demolirali su mu Videoteku „Lumbada“ na kojoj su porazbijali stakla i pričinili unutra veliku štetu. Uhvaćen kod kuće, došli po njega. Pretučen je u SUP-u Mrkonjiću. Na Manjači je ostao oko mjesec dana. Zauzimanjem jednoga majora iz Banje Luke, pušten sa logora.

Suad ŠEHOVIĆ, civil, sin Sabahudinov – uhvaćen 14. juna 1992., u blizini stana u Ulici III sandžačke brigade. Bio je toliko pretučen da nije ni stigao na Manjaču. Prvo su ga isprebijali u SUP-u. Prebačen je u Bjelajce, ali nije mogao na nogama. Odvezen je u Podbrdo. Bio je u vrlo lošem stanju, pa je prebačen u Bolnicu u Mrkonjiću. Od tada mu se gubi svaki trag.

Sead KAPIDŽIĆ, civil – uhvaćen 14. juna 1992. Kod kuće u Rici. Srpska milicija ga je tukla i ranije, zbog navodnog šverca duhana u Jajcu. Tučen je u Bjelajcu. Pretučen u Podbrdu. Na logor Manjaču stigao u teškom stanju. Mršav. Ostao na Manjači do 22. augusta 1992.

Senad KAPIDŽIĆ, civil – također uhvaćen 14. juna 1992. kod kuće u Rici. Milicija ga pretukla u SUP-u u Mrkonjić-Gradu. Bio je u vrlo lošem stanju. Na logoru ostao do 22. augusta 1992.

Bakir KAPIDŽIĆ, civil – i on je uhvaćen u Rici kod svoje kuće. Srpska milicija ga tukla u SUP-u. U veoma teškom stanju stigao je na Manjaču gdje je ostao do 22. augusta 1992.

Kijad GAZIĆ, uhvaćen – uhapšen 14. juna 1992.

Zdravko DEMIROVIĆ, civil, uhvaćen kod kuće u Zborištu. Srpska milicija ga tukla u SUP-u Mrkonjić-Grad.

Davor DEMIROVIĆ, civil, uhvaćen kod kuće u Zborištu, pretučen u Klaonoci u Podbrdu.

Vinko KOTROMANOVIĆ, civil, uhvaćen kod kuće na Sokaku. Pretučen u SUP-u i u garaži „Udarnika“ u Bjelajcu.

Vinko VULIĆ, civil, 14. juna 1992. odveden iz stana u Ulici III sandžaćke brigade. Nisu mu dali ni da se obuče. U SUP-u je pretučen.

Kemal KAHAREVIĆ Španac, civil,uhvaćen kod kuće. Pretučen u Klaonici u Podbrdu. Imao je preko stotinu kila, izgubio četvrtinu kilaže. Ostao na logoru u teškom stanju poslije 22. augusta 1992.

Ferid KAHAREVIĆ, civil, radnik; uhvaćen 15. juna 1992. na izlazu iz Vatrogasnog doma. Pretučen.

Boris DUVNJAK, civil, autoprijevoznik. Uhvaćen kod kuće u Zborištu zajedno sa ocem Tihomirom. Pretučen u Klaonici u Podbrdu. Pretučen po dolasku u logor na Manjači. Pretučen i u štali – „paviljonu.“

Bejnamin TOPALOVIĆ Benko, civil, mesar – uhapšen 15. juna, ostao na logoru iza našeg odlaska u Jajce u razmjeni 23. augusta 1992. Uhvaćen kod kuće. Toliko su ga istukli, da su ga na nosilima iznijeli. U vrlo teškom stanju dovezen je na Manjaču u logor.

Smail EMINOVIĆ, civil, stolar. Uhvaćen kod šurjaka Velića u Rici. Pretučen naočigled supruge. Milicija se raspitivala za sina Nermina kojeg su optužili da je švercovao oružjem i da je pripadnik Zelenih beretki.

Ivica VRBANAC, civil, bivši direktor Konfekcije „Mladost“. Uhvaćen je kod kuće u Zborištu. Pretučen je u Klaonici tako krvnički, da nije mogao ustati.

Josip SVETINOVIĆ Baja, civil, vozač u „Zadržnoj trgovini“. Uhapsili ga kod kuće na Sokaku. Prvo je pretučen u SUP-u, a zatim i u Podbrdu u Klaonici, po noći. Rezervisti – četnici su ga istukli toliko da je izdahnuo u teškim mukama i hropcu koji je trajao deset do dvadeset minuta. Bio je mučenik. Niko od logoraša mu nije smio pomoći. I sada čujem njegov jauk i bolne krikove, hropac.

Govorilo se među nama logorašima da su ujutro u Podbrdu osvanule tri humke. Ko su dvoje ubijenih pokraj Baje, ne zna se.

Glavna „otužba“ za Baju je da se veselio pogibiji srpske milicije na Barevu. (Ta je optužba lažna, kao i sve druge. Ko ga je vidio, ko prijavio, ako nije neko od Srba. Optužba je izmišljotina, samo da bi ga ubili.)

Zijo HABIBOVIĆ, civil, uhvaćen u Bjelajcu, pa još jedan HABIBOVIĆ, također civil, na sjećam mu se imena, uhvaćen u Mrkonjiću kod kuće.

I još jedan HABIBOVIĆ, civil, uhvaćen kod kuće u Bjelajcu.

Senad PEHLIVANOVIĆ, civil, uhvaćen u Bjelajcu, kod kuće. Pretučen u Bjelajcu. U logoru su ga tukli letvom.

Stipo BAKOVIĆ Nuni – čovjek od oko sedamdest godina, mesar, civil, uhapšen kod kuće zajedno sa Perom o kome se brinuo. Nunog nisu tukli, koliko ja znam, a ni Peru. Ne znam, moža su ih i pustili.

Ivan JUPEK, civil, uhvaćen u Liskovici.

Jozo BILANDŽIJA, civil. i još jedan

BILANDŽIJA, civil, svi iz Liskovice

Bahrija BAHTIJAREVIĆ, civil, službenik Osiguravajućeg društva „Dunav“, uhapšen 13. juna – ostao na Manjači do 22. augusta 1992.

Pavo ZOLOTA, uhapšen 9. juna 1992.

Neki BAKOVIĆ iz Liskovice, uhapšen 9. juna 1992.

Islam HAŽBIĆ Islamić, civil, stolar, od 15. Juna, do 22. augusta 1992.

Tihomir DUVNJAK, civil, kovač sa Zborišta, uhapšen 15. juna 1992., otpušten sa logora Manjača nakon nešto oko mjesec dana

Željko VULIĆ Braca – civil, uhapšen 15. juna 1992., na Manjači ostao do 22. augusta 1992.

Nina VULIĆ, civil, uhapšen 15. juna, ostao na Manjači do 22. augusta 1992.

Muharem HALILOVIĆ Hare – uhvaćen na ulici, odveden u SUP gdje je pretučen, kao i u Bjalajcu, Podbrdu i na Manjači. U zatočeništvu proveo od 14. juna 1992. do 23. augusta 1992. Kada je u razmjeni za četnike stigao u Jajce gdje je za se posvjedočio ovo:

„Uhvaćen sam ispred Mašića kuće. Kombi naišo. Onaj komšija Kačar Nikola i onaj još jedan koji su bili na cesti, stajali su. Zovnulo  me je, kombi naišo. I, strpali su me u kombi i odveli u SUP. Gore sam pretučen. Tu sam prenoćio noć. Onda su nas odveli u Bjelajce. I dole smo bili jedan dan. I dole smo pretučeni isto kao i u SUP-u. Drugi dan prozvani – ime i prezime – odvučeni smo u Podrbrdo, gore u Klaonicu; navečer oko pet sati, šest, uveli su nas u hladnjaču, nas trideset i dva, koliko nas je bilo, ne znam tačno broja. Puste zrak (u hladnjaču), zaustave, pa puste. Čovjeka su pretukli gore. Podlego je… Baja Svetinović.“

Kada se to desilo, prebacili sun as u magacin, i tu smo ostali dan. Onda smo prebačeni na logor Manjaču. Nismo znali ni kuda, ni kako, ni gdje. Bili smo u blindiranim kolima, zatvoreni. Kada smi gore došli, onda nas je na kapiji prozivalo, tuklo, udaralo, onda su nas spratili u te njihove paviljone. Hrana – ujutro, mala šnita kruha i čaj i salama, nekada, nekada slanina. Poslije podne je obično bila isto šnita kruha, u kuhanju je bilo više vode, nego krompira ili riže, naprimjer. Kada sam otišao na logor imao sam sto kila, sada sam oslabio, petnaest dvajest kila, najmanje…

• Naši sugrađani su pohvatani u periodu od 9. do 15. juna 1992. Nekoliko logoraša je pušteno nakon mjesec dana, a većina 22. augusta 1992. Dan kasnije, 28 logoraša iz Šipova i Ključa je razmijenjeno za četnike. Grupa logoraša u kojoj su bili Kemal Kaharević i Benko Topalović, ostala je i poslije toga dana na Manjači.

Sjećanje Muharema Halilovića Hare pribilježio je njegov brat

Ibrahim HALILOVIĆ

Na linkovima ispod – dolazak logoraša sa Manjače u Jajce – autora I. Halilovića