“Ovdje su ozbiljne stvari u pitanju. Nije ovo bilo koja zgrada. Ovo je važan dio bh. historije.“ To su riječi Eda Vulliamy-ja, britanskog novinara koji je svjetskoj javnosti otkrio logore u kojiam su Srbi u Bosanskoj krajini držali, mučili i ubijali civile.
Te riječi Ed je javno izgovorio prije nekoliko dana ponukan protivljenjem prijedorskih srpskih vlasti i vlasnika Rudnika željezne rude „Mitela“ da logoraši u Omarskoj podignu spomenik ubijenim.
Te riječi humaniste Eda važe i kada je u pitanju jedna druga zgrada, ona u Mrkonjić-Gradu – Varcar Vakufu – u kojoj je 25. novembra 1943. obnovljena državnost naše Bosne i Hercegovine. Zgrada je potpuno zapuštena, inventar uništen, na krovu raste korov, fasada je oronula, struja isključena, spomen-ploče nestale.
Ta povjesna zgrada ničim ne podsjeća na veliki povjesni događaj. Ona je naše ruglo.
Za narode i građane koji drže do sebe i svoje domovine kojoj su kao i zavičaju uvijek dužni – to ne bi smjela biti bilo kakva, a pogotvo ruglo-zgrada. Jer, ZAVNOBiH-ovski recept Bosne morao bi biti naša povjesna svetinja i temelj svih projekcija budućnosti – i nas i naše države.
Marjan Hajnal i ja smo neki dan htjeli podsjetiti i sebe same i sve građane BiH na tu činjenicu i na to naše zajedničko povjesno blago.
Izrekli smo nekoliko riječi o značaju toga svetoga, ali potpuno zapuštenog i devastiranog mjesta. Pozvali smo se na zavnobihovske poruke koje su dio naše zajedničke najsvetije i najsvijetlije povijesti – koje nam moraju biti putokaz budućnosti. Sve ostalo je propast države, a i naša bijeda, u svakom pogledu. Ko ne uči iz povijesti, ona mu se ponavlja u najgorem izdanju.
Zbog toga što ne zaboravljamo prošlost, što znamo odlično kakva nam je grozna sadašnjost i kako nema prespektive bez njegovanja ideja ZAVNOBiH-a, Marjan i ja smo uradili ono što bi trebao uraditi svaki lojalan građanin ove države koja se zove Bosna i Hercegovna. Jer, pravo i pravda su na našoj strani!
Obojica smo bili svjesni šta radimo, kao i posljedica te provokacije apartheidu, fašizmu, četništvu, ali i robovskom i podaničkom baliluku, primitivizmu, prijetnjama na ulici i na internetu.
Znali smo kako u tom činu nismo sami i kako isto misle na stotine hiljada građana. Mnogi od njih su nas javno podržali, a evo stiže i prijedlog da Facebook grupa koja traži povratak Ustava RBiH pokrene akciju na obnovi Spomen-muzeja ZAVNOBiH-a.
Nakon toga „performansa“ pokraj zgrade ZAVNOBiH-a jedan nam je milicioner zaprijetio hapšenjem i oduzimanjem zastave i kamere, ako na njegov zahtjev(sic!) ponovo razvijemo zastavu sa ljiljanma ispred zgrade ZAVNOBiH-a. Zaprijetio je rušenjem BiH, što je izazvalo osudu i zgražanje jednog dijela javnosti. Koliko znam, niko od „državnika“ BiH nije se usprotivio prijetnji mrkonjićkog milicionera koji je izrekao ono što Dodik naočigled svih nas radi.
Iluzorno je očekivati da se prijetnjama „rušenja BiH“ usprotive oni iz Sarajeva koji udarnički pomažu Dodiku u tom opasnom poslu, a koji primaju enormno visoke plaće da bi štitili BiH i sve nas.
Ni visoki predstavnik međunardne zajednice ne protivi se što u gradu ZAVNOBiH-a kao u u mnogim mjestima nema obilježja ni daytonske BiH, države za čiju suvrenost je i sam zadužen jer prima ogroman novac za to.
Šute i mnogi (su)građani, komšije, čak i po familijarnoj liniji prijatelji – muslimani, Bošnjaci. Ako progovore, tvrde kako njih niko ne dira, ili kako su oni svoju bitku za BiH završili prije petnaest godina kao borci Armije RBiH.
To što smo uradili Marjan i ja – “sranje je i provokacija….” – kažu mi u lice.
Tako se ponašao i proslavljeni borac Armije RBiH Rasim Heganović koji je sjedio u društvu ponosnog četnika Dimitrije Cace Jaslara koji me je bez ikakvog povoda provocirao, verbalno napadao i vrijeđao, te psovao sjedeći s Rasimom u bašti jedne kafane pokraj koje sam jučer morao proći.
Ne bih obraćao pažnju na Cacu, kao ni u nekoliko prilika ranije. Oguglao sam na Cacine i slične provokacije. Ali, ne ogovoriti im kada dara prevrši mjeru, znači pristati biti predmetom njihova iživljavanja, biti njihov rob, do u nedogled.
Caco me je ovog puta htio tući.
Ustao iza stola i prijeteći prišao mi na pola metra, ali nije me udario.
Proglasio me je kukavicom zato što sam pobjegao devedest i druge! Da nisam utekao, kaže Caco, on bi me tada ubio!
Caco bi me ubio i sada, dvadeset godina kasnije, ali kaže kako nema oružje uza se, niti mu se ide donijeti ga! “Što se vraćaš kada si utekao, pita Caco!” Kažem: “Ovaj grad i ova zemlja su moji kao I tvoji!” na što mi Caco odmjeri od šake do lakta.
Sve je to Cacino i njegovih!
Te gnusne uvrede, provokacije i prijetnje premlaćivanjem i ubojstvom šutke je slušao Rasim Heganović.
Kada sam se Rasimu obratio rekavši kako me ne iznenađuje što me Caco vrijeđa i prijeti, nego što se on, Rasim, sjedi s njim i tome ne protivi, Rasim je nazvao “sranjem” ono što smo uradili Marjan i ja pred zgradom ZAVNOBiH-a. Solidarizirao se dakle sa Cacom!
Pitao me Rasim, što s esada pravim hrabar kada sam pobjegao – i iz Jajca.
“Zaboravio” je Rasim kako sam otišao iz Jajca sa svim urednim papirima i dozvolama ne bježeći od četničkih granata, nego zato što nisam htio biti svjedok pljačke imovine odbjeglih jajačkih Srba. Nisam htio biti u blizini ubojica jednoga jajačkog mirnoga Srbina, molera – čije su me ubojice isptivale ko je poskidao Poglevnikove slike koje su oni lijepili po Jajcu!
Kada je HVO zatvorio tridesetak nedužnih jajačkih Srba, onda smo po saznanju o tome – Hidajet Zjajo i ja – izdejstvovali njihovo puštanje na slobodu uz pomoć predsjenika Općine r. Midhata Karadžića, koji do tada nije imao pojma da su zatvoreni.
Otišao sam iz Jajca da ne budem blizu udbaša Hame Zjaje koji je postao šef službe sigurnosti pri Armiji RBiH, aprehodno je zabranjivao učiti ezan imamu u Varcaru, te UDBI prolsijedio spisak svih Jajčana koji su namjerili braniti grad.
Napustio sam Jajce i zbog činjenice da su kriminalci provalili i opljačkali stan borca Armije RBiH dok nas je na položaju branio od četnika. Napustio sam Jajce zato što me je HVO planirao likvidirati jer sam se javno protivio instaliranju Herceg Bosne u Jajcu.
To što sam uradio – nije kukavičluk, nego duboko moralan čin i hrabrost. On ima svoje uporište I u tome što su moji najbliži propatili (paate i danas!) i kao logoraši Manjače i na radnoj obavezi, na kućnom pragu i na ulici i u kućnom pritvoru, dok se Caco junačio s puškom ispred naše zgrade.
Da, herojstvo je ostati u Bosni i boriti se na bojnom polju za državu RBiH, ali je moralni sunovrat borca ako sjedi sa fašistom za istim stolom i solidarizira se s njim kada ovaj provocira i prijeti ubojstvom građaninu zbog isticanja znamenja pod kojiam se taj borac borio.
Licemjerje je nekoga prozivati za kukavičluk, a u isto vrijeme solidarzirati se sa fašistima koji su takve htjeli ubiti, a mnoge – koji im nisu utekli – i pobili. Pobili su i nedužne građane, svojerobove, u Oborcima, prije nego što su pobjegli pred Alagičćevim boricima. Drsko, licemjerno i bezobrayno je mene optužiti za bijeg, a svi znamo kako su Caco i Cacini dali vatru tabanima u jesen 1995. kada su glavom bez obzira pobjegli iz Mrkonjića. Da ne bi Silajdžića, koji im je u Daytonu darivao Varcar, nikad oni ne bi vidjeli Mrkonjića! Umjesto kralju Petru, trebali bi ispraviti spomenik Silajdžiću – on ih je zadužio,, kralj nije!
Takvo Rasimovo ponašanje isto je kao da je neko u Drugom svjetskom ratu stao na stranu nacista i tvrdio da je neutralan – da opet parafraziram riječi humaniste i iskrenog borca za RBiH Eda Vuliamy-ja.
Moji sugrađani čak i svojim djelom dokazuju kako nisu neutralni. Nije sam Rasim. Ostali ne puštaju glasa.
Prijavio sam slučaj Policijskoj stanici u Mrkonjić-Gradu.
Koji sahat kasnije, policajac mi je donio poziv da u 18 sati istoga dana dođem u Policijsku stanicu kao svjedok radi „uzimanja izjave u vezi prijave istog na okolnosti verbalnog napada od strane Jaslar Dimitrije i Heganović Rasima.”
Rekao sam policiji da je Rasim Heganović svjedok, ali nisu mi povjerovali.
Policija u Mrkonjić-Gradu je zaključila isto što i Ed Vulliamy, s tim što Rasim Heganović uopće nije bio čak ni neutralan.
Na nebu su se pojavila jata crnih ptica koje su, namirisavši s visina krv, počela kružiti nad ubijenim selom.
Ibrahim Halilović 