Autor: Ibrahim HALILOVIĆ

JERBASMA

Proljeće kao da se stidi ukazati svoje pravo rascvjetalo, toplo i milo lice ovdje u Windsoru, na jugu Canade – ali studen najzad izmiče. Tulipana je na sve strane. Maslačak, (rički; mličika) – veseli se suncu, i sam liči na sunce. Procvao ispred samoga našeg praga. Ukazao se i prvi behar na voću i ukrasnom drveću.

Kuća je puna mirisa behara – i da nije  ovog canadskog; miris behara kojeg osjećam je naš, bosanski, ričkki, stiže iz moje avlije i bašče.

Zoran Stipanćić, moj varcarski brico i komšija – poslao mi fotografiju na kojoj je naša kruška jerbasma – sva se osula cvatom.

Tako je miris behara i proljeća iz naše avlije stigao i u ovu kuću u kojoj živim već desetak godina, a nikad da prevalim preko usta „moja“. Nije moja, a i da jeste, ne bi bila moja.

Ko ne vjeruje da behar sa slike može mirisati, neka potraži među svojim slikama onu na kojoj je behar u našoj čaršiji – pa će ga odmah zapahnuti miris behara iz naših avlija i sokaka.

***

Niko ne zna, jer niko nam nije ni pripovijedao, ko je tu našu jerbasmu zasadio. Možda Didov Otac, moj Imenjak, davno, u devenaestom stoljeću, možda njegov otac. Kruška nema rodni list, ali korjenje joj je duboko, a stablo, iako ispucalo od starosti, dobro drži. Behara i rađa svake godine; ako joj kasni mrazevi ne stresu behar, zakiti se sočinim plodovima…

Niko ne zna koliko je stara. Možda ju je zasadio neki moj davni  i daleki šukindid kao spomen na dolazak Halilovića u tu bašću… Korjeni joj duboki, jaki, kao i naši; stablo se drži…

Svake godine probehara, ospe se gronjama bijelih cvjetova; miris se i danas širi širi ne samo po našoj avliji; nošen lahorom, mirisao je i Šehovićima i Krividćima. Samo, nikoga danas nejma, osim bolesne Bebe Kemalove u Šehovića kući.

Kome danas još miriše behar naše jerbasme!?

Eto, zamirisao je Zoranu i on se sjetio mene, pa me iznenadio fotografijom.

Slika me obradovala jer naša jeribasma još uvijek cvate i rađa. Podjetila me na naše korjene, na našu familiju, bezbrižniji život u toplini blizine najdražih.  Istovremeno, slika me i rastužila jer je mnogo toga nestalo – a  behar sada vidim samo na slici.  Ipak, miris behara lahko nalazim u sjećanjima – i on mi miloduhom puni dušu i kuću.

Na krilima mašte, kao i svaki dan –  na javi, kao i u  snu – opet sam u toj našoj avliji iz koje je stigla Zoranova slika – u kojoj je jerbasma u vrh bašče; iako u ćošku, ona ima počasno mjesto ne samo u avliji, nego i u mojim sjećanjima. Ustvari, nikada nisam ni otišao ni  iz te avlije i bašče, niti se odmaknuo od jerbasme, niti iz Rike, Varcara, Bosne. Gdje god – sve je to sa mnom. Moji, najdraži, pogotovo.

Kad se ospi beharom – jerbasma privuče pčele i osove u  jedan, zajednički skladan orkestar. Muzika –  nekoliko tonova zujanja – ali milina za slušati dok te proljeće opija, povjerac  miluje i njiše rasvale grane koje se dižu iznad tebe u plavo nebo koje je, ko jorgan mehki, nad našom Rikom. Miris rascvale jerbasme miješa se sa mirisom behara naše jabuke ljutike, Džemalovih ranih šljiva „drickulja“, efendiničine jabuke „petrovke“, Hifzine kompiruše;  fini mirisi se miješaju i dopunjuju; ipak, kada vjetrić puhne sa grana naše jeribasme, taj miris meni je najljepši i najdraži.

Majka rahmetli, kada bi ustala iza mutafdžijskog stana, umorna, i još kada bi neko od nas djece zaplako u bešici, pa ga trebalo utišiti,  dolazila bi pod jeribasmu; a u krilu joj Zaim, ili Isma, Nisva ili Muharem.

Ispod nogu motaju se istom progledali mačići;  mačka se protegla na toplom suncu, drima – samo ponekad krajičkom oka pogleda na svoj evlad.

Did pjeva u ćerhani na tavanu naše kuće; puca, prede kostrijet ili mota pređu; i on voli odahnuti pod krušku. Sjedne pokraj svoje Neviste, zapali cigaru, otpuhne dim, pa udahne miris behara; iako kašlje, a u prsima ga sve češće steže i ječi po noći, ne baca duhan; kad mu nestane, odloži duhansku kutiju na vidno mjesto – što je išaret Ocu da mu nabavi duhana.  Pod kruškom Did i njegova Nevista po malo pričaju, a  više uživaju u društvu jedno drugog, u proljeću, beharu, životu.

I naša kvočka se razvaljanila. Nasdila je Eba Čama na probrana i krupna jaja, neka od njih od mahalskih kokošiju, u mahalskoj razmjeni… Oko kvočke  vrte se male botice u perju, žute, bijele, šarene, crne – kljucakaju šta im mati iščeprka i na što ih dovabi. Malo, malo, eto ih pod jeribasmu; ispod kovčke izviruju mali žuti kljunovi, pospani pilići željni avantura po našoj osunčanoj avliji i bašti, ali ne da im se ispod materinog krila.

U štali  – na čiji krov se naslanjaju rascvale grane naše jeribasme, i Šarenka se ponovila; „Kravica,“ kako  je Did nadinuo ime teletu. Kad Did otvori vratašca teočaka, Kravica izleti k materi.  Šarenka se javi nježnim mukanjem, liže telce po sapima dok ono sasne. Didova je briga namaknuti Šarenki napoj, sijeno, travu iz Selišta… On joj tepa, miluje je po vratu i glavi,  maša se za češagiju koja je zadivene ispod grede, pa sređuje našu hraniteljicu… Did drži Šarenku kao drago kućno čeljade.  Kravicu će na ljeto na pašu u Vasinje, kod Zejne, pa kad je o Lučinu zejna dovede u štalu pod jerbasmom, biće naočita junica. Kruška biti već obrana, a Boga mi i pojedena.

***

Sve do kasne jeseni, pod jerbasmom je živo. Na njenim granama vise otežali plodovi. Dosta ih je već opalo. Dva-tri dana na zemlji – padanice umeknu, pa ih mi djeca kupimo prije nego sagnjiju. Omamljeni slatkim sokom raspukle kruške-padanice, dolijeću  osovi i pčele; morao si dobro paziti da te ne ubodu kad zagrizeš…  U vrijeme branja, zajmali bi od Hifze baška grablje na kojima je ispod zubaca bila pričvršćena platnena vreća; zrelu krušku  dokuči zubcima. Kada povučeš grablje k sebi, kruška se otkine s grane i skotrlja u platnenu vreću. Tako se ne umeca – pa kad Did branice ostavi u slamu na nagradi da umeku, one samo blago požute, omekašaju, ali ne sagnjiju. Kruške nisu mogle dugo stajati u slami, a i da su mogle, ne bi dočekale kasnu jesen kod toliko nas uvijek željnih voća..

*

Meho i ja smo provodili dosta ljetnog vremena u igri pod jeribasmom. Nismo se smirivali, naše ja bila ne samo Rika, nego i Zelenac, Talićka, Haluge, Halidino, Hazna, Grabež, Podovi…

Jednom smo u nečijoj bašti nagulili repicu. Donijeli smo hrpu repice pod jerbasmu.  Podukrad sam iz kuće donio nož, pa smo jednu po jednu repicu „klali.“  Zamislili smo da je repica krme, a krmadima treba dohakati  za sva vremena… Isjeckanu repicu metnuli smo u jasle pred Šarenku, strijepeći da nas Did ne opazi i ne izruži za krađu repice.

Uz cestu su pred mrak gmizali kamioni „Prage“, trgovačkog ili ugostiteljskog preduzeća. Puni razne robe, stizali vraćali su se iz Banje Luke. Taman kada savij onu okuku pokraj naše kuće i dohvati se blage uzbrdice prema Mehe zubara kući, kamioni bi usporili; šofer bi oduzeo gas, stisnuo kvačilo – kako bi ubacio u nižu brzinu, što nije bilo baš ni lahko ni jednostvano; kamion bi tada haman stao, i to je bila naša prilika. Trčeći, sustizali smo kamion, i dok bi šofer deverao oko prebacivanja brzine, hvatali bi se rukama za zadnju stranicu karoserije; nogom, jdnom pa drugom, zaskoči na željezni okvir od rezervnne gume. Jednom rukom podigneš malo ciradu, drugu zavučeš unutra – pipaš, pa šta dograbiš… Nismo se Meho i ja često verali na kamione, ali znam da smo jednom skinuli dvije flaše piva i potom nagarili u našu bašču pod jerbasmu. (S gornje strane štala, a sa svih ostalih – bašča puna potrkljanog graha, ne mere biti skrovitije mjesto od tog pod kruškom.)

Probali smo piće. Učinilo nam se plaho gorkim („ko pišaka!“) Nismo imali merak popiti ga, a žao nam bilo proliti. Nikome nismo smjeli ni ponuditi jer bi nas taj mogao izdati roditeljima pa bi fasovali degenjak;  u Rici bi nas proglasili hajducima, iako se samo Ahmed Hifzin od sve ričke djece nije zaskakao na kamione. Mogli bi kao hajduci završiti u Miliciji. Stoga, brzo skujemo plan. Uzvremmo se na jeribasmu, pa sa ogranka najbližeg štali – popnemo se na nagradu. Razmaknemo tavanske daske iznad jasala naše Šarenke. Dozov vmo je. Kada krava podiže glavu, nageli smo flašu tako da je pivo isticalo iz nje i umivalo Šarenkinu glavu; isplazila je jezik i počela se oblizivati, pomislili smo da joj se pivo dopalo.  Možda je ipak bila samo plaho žedna.

I, kada smo sve pivo salili kravi na glavu, ona se i dalje oblizivala pogledajući prema tavanu… Šarenka, Meho i ja smo prvi put u životu okusili pivo, piće koje je i danas meni drago, makar bilo samo ono bezalkoholno. Kad god flašu prinesm ustima, sjetim se i „Prage“  i toga hajdukluka na cesti, i prvog gutljaja piva, a i Šarenkinog oblizivanja.

Jedne smo godine, preko grana te jeribasme i Mutine pojate sproveli dvije gole aluminijske žice koje smo našli na bunjištu koje smo stalno obilazili i nalazili štošta što je raspirivalo našu ionako bogatu maštu i bilo dio naše dječije igre… Krajeve žica smo ukljukali u naš radio na jednoj, a na drugoj strani – u Mehinoj kući – u zvučnik. Ugasili smo radio u Mehinoj kući da bi  slušali „prenos“ muzike sa radija u našoj kući, stotinjak metara dalje… Svirka se čula nakratko; zvučnici su prvo počeli jako krčati, a onda su utihnuli… Na pragu naše kuće stajala je Majka s đahom u ruci. Ufatila ju je huja, čuo sam je kako viče „Platićeš radio!“ Pobjegao sam na Vinograd, ali sam znao, kad god se kući vratim, čeka me degenjak. Radio su nosili nekome na popravku, pa je najzad ponovo prosvirao. Degenjak nisam zaboravio.

*

Zimi – moja je skijaška staza počinjala pod tom našom kruškom.

Odatle, uz Šehovića ogradu, pa kroz mali prolaz između komšijske ugrade i mutvaka, niže – pokraj cipala,  pa između naše i Šehovića kuće – preko ceste – u strahu da ne podletim pod neku „Pragu“ – jurim  stazom dalje u Đuzelovića avliju preko puta i zaustvaljam kod ograde Hiseta. (Bojao sam se da se Did nenadno ne pomoli iz Kahve, pa da ga oborim – iaonako nije došao sebi od kako ga je jedne zime Car oborio rodlama.)

Bila je to staza od samo nekoliko desetaka metara, ali u mojoj dječijoj mašti – dok je Rika bila sav svit – dok je u njoj bio smješten sav dunjaluk – dok sam jurio između naše i Šehovića kuće, meni nije trebala ni Jahorina, niti Alpe, i da sam znao za njih. Sve je bilo tu – na dohvat ruke.

***

Jesen bijaše zakoracila i u našu bašču, dodirnula i jerbasmu, prorijedila joj u užutila listove, ukazale se gole grane – a na njima, po đekoja kruška. Nisam se verao uz stablo, niti je imao ko drugi obrati kušku. Rasula se čeljad po svijetu, Did, Majka, Otac u mezaru.

Poslije te moje lanjske posjete avliji, na mezar odnesoše Ismu, a malo kasnije i Haru.

Svraćam u avliju često dok sam u Varcaru, a baška pred odlazak na deleki prut, iza sedam gora i iza sedam mora.

U ruci mi kruška jeribasma. Padanica. U duši uspomene.

O Bajramu učim Fatihu pod jerbasmom.

Sa Lisine se spušta studen i uvlači se pod kožu.

Osatade jerbasma u vrh bašte, sama, okićena ponekim plodom.

Ni kuće, haman ni kučišta. Ni štale, ni mutvaka. Samo jerbasma.

U avliji – nekoliko struka neuvehlog karamfila zasađenih rukom moje Majke. U poklekloj ogradi do ceste, ocvala Didova ruža. I jerbasma i karamfil i Dodova ruža cvatu svake godine i vehnu za nama.

Na srid kućišta, niko orah, i on rađa.

*

Predamnom je Zoranova fotografija  naše jerbasme u cvatu; oko srca mi toplo, a kuća puna mirisnog behara. Spremam se na put u Bosnu.

Navečer sanjam Banjalučku cestu. Iznad Rike, visoko u plavetnilu neba. lete bijeli golubovi, ko latice behara s naše jerbasme. To su letači Zoranovog oca Zdravka. Tri se goluba spustiše na zid, pokraj naše džamije; mahnuše krilima dva-tri put i doletješe mi na ispruženu ruku.

Milujem ih, a oni guču.

*

U Rici se govorilo „jerbasma,“ a pravilno je – jeribasma.

(2. maja 2015., Windsor, Canada)

Tragom jedne prijetnje smrću

LOGORAŠ KIJAD GAZIĆ ĆE U RIČKOM MEZARU PROUČITI EL FATIHU RODITELJIMA UZ PRATNJU POLICIJE?

Kada ovog ljeta bude išao na mezar u Rici da bi proučio El Fatihu sojim roditeljima, Kijad Gazić očekuje da ga štiti policija.

„Kad ces ovamo majcino ti mlijeko jebem,,,prosli si put pobjegao ovaj put neces…”

Ovako je prije dva mjeseca porukom na mobilnom telefonu Nebojša KOZIĆ – Škorin prijetio logorašu Kijadu GAZIĆU, rodom iz Rike u Mrkonjić-Gradu – Varcar Vakufu, prognaniku u Danskoj.

Logoraš Kijad Gazić, koji je preživio batinanja u mrkonjićkom SUP-u, užas u Podbrdu, te neopisive patnje u logoru na Manjači, nije miran ni nakon više od dvije decenije, čak ni hiljadu i po kilometara daleko od svog rodnog mjesta iz kojeg je protjeran; ne samo što mu slike mučenja i goropadnih nekažnjenih svirepih katila često dolaze na san, nego i kada je budan, ne osjeća se sigurnim, jer mu nekažnjeno prijeti notorni lokalni kabadahija Nebojša Kozić Škorin.

Čak i kada je prijetnja na daljnski – a tako prijete kukavice – ipak ju je logoraš Kijad Gazić uzeo za ozbiljno. On je svoj rahatluk davno izgubio, a samo Bog Dragi zna kada će ponovno biti spokojan.

Logoraš Kijad Gazić ne želi  na ulici ili kafani u svom rodnom, ali otetom gradu, raspravljati ili eventualno se šaketati sa Škorinim, mada se Škorinog ne boji.  On ne želi braniti svoju čast i život uzimanjem pravde u svoje ruke – pa je prijetnju prijavio SIPI u Banjoj Luci.

Prijetnja je objelodanjena i na ovim strancima, a autor tekstova je pisao otvoreno pismo šefu tzv. MUP-a tzv. RS Draganu Lukaču. Lukač nije bio ni mukajet, a seljačka nekultura mu nije dozvolila da makar sa jednom riječju uzvrati na uljudno pismo koje mu je upućeno na službenu adresu.

Igorancija prostačkog gesta šefa MUP-a je dokaz kako organi gonjenja, tužilaštva i suda zatvaraju oči ne samo pred prijetnjama, nego, što je gore – pred teškim ratnim zločinima kakav je onaj u Oborcima kada su četnici, prije bježanije, strijeljali tridesetak naših sugrađana, za što ni do danas niko nije odgovarao.

Po Bosni se danas slobodno viju četničke horde, prijete novim Srebrenicama i genocidom, dižu spomenike četničkom ratnom zločincu Draži Mihajloviću, postrojavaju se u Bileći i Višegradu, roljaju na Manjači veličajući četničkog vojvodu Uroša Drenovića…  Na mjestu strašnih zločina koje su počinili u II svjetskom ratu i tokom agresije i genocoida od 1992. – 1995, oni danas utjeruju strah preživjelim žrtvama.

Stoga je naivno očekivati da SIPA, Tužilaštvo BiH, sudovi – uzmu u razmatranje prijetnju smrću koju je Nebojša Kozć Škorin uputio logorašu Kijadu Gaziću, te da ga makar opomenu.

Ni krv ni dužan, građanin Kijad Gazić je preživio strašne muke kao logoraš. Tada su i tužitelji i suci, i porota i izvršioci bile mrcine kakav je taj Škorin. Kijadu  nisu cvale ruže ni u u progonstvu. I sada, 23 godine nakon torture u Mrkonjiću, Podrbdu i na Manjači, logoraš Kijad Gazić, iako nikom kriv i dužan, mora strijepiti od razjularenih kabadahija, naslinika koji su po volji vlastima. Da nisu, ona bi ih sudila i kažnjavala.

• Ovog ću ljeta u Bosnu. Obići ću mezar u Rici gdje su ukopani moji roditelji. Proučit ću El Fatihu za duše mojih najdražih – piše mi Kijad u poruci.

Ali, to neće biti uobičajena posjeta mezaru.

• Zatražio sam od SIPE da mi osigura policijsku zaštitu kako bih na miru proučio „Elham“ za duše mojih roditelja – piše Kijad.

Ne, ne boji se Kijad Gazić Škorinog i njegovih daljinskih prijetnji i mogućih bliskuh susreta u Kijadovom rodnom gradu u kojem se i došljak, seljačina po odgoju i naravi, Nebojša Kozić Škorin šepuri kako velikosrbin i četnik, kao u svom na svom, kao lažni srpski Kralj oslobodilac.

Zahtjev za policijskom zaštitom prilikom prilikom odlaska na mezar može se smatrati kukavićlukom – napominjem Kijadu.-Ne i ne! – kategoričan je logoraš Kijad Gazić.

• Ti me Ibro dobro znaš! Nikada nisam bio kukavica. Ali, hoću da pokažem četnicima da ovo nije devedeset i druga kada su nadamnom i mojim sugrađanima mogli činiti najgora zlodjela pa i ubojstva.

Teško je ne složiti se sa Kijadovim objašnjenjem.

Ali, moje je uvjerenje da će se nekažnjeni zločin, pa i pritenja kakvu je Škorin uputio Kijadu, ponoviti a možda i ne završiti samo na prijetnji – ako i zločin i prijetnja ostanu nekažnjeni.

Uostalom, nismo li i devedeset i druge očekivali od vojske i milicije da nas zaštite.

Danas mnogo toga podsjeća na te dane; četničke horde se slobodno viju Bosnom, prijeteći novim pokoljima i genocodom na mjestima gdje smo devedest i druge naivno očekivali da budemo zaštićeni, a mi mislimo kako će nas ova i ovakva, u ovom slučaju genocidna vlast RS – zaštiti.

Svjedočenje logoraša sa Manjače:

Hapšenje i odvođenje u SUP (1)

NAKON PRIJETNJI I PREMLAĆIVANJA, PLJAČKE,

NEIZVJESNE NOĆI U “ČETVORCI” –  ODVOZE NAS AUTOBUSIMA U NEPOZNATO

Opisom nemilih događaja – otvaram rane i bol u mojim mislima i mome srcu sjećanjem na stradanje i patnje mojih dragih poznanika Ivice, Baje Hare, Vinka, Vinka Vulića, Nine, Željka, Fahrije, Sulejmana, Zdravka, Bakira, Seje, Kijada, Dudina, Benke, Islama, Španca Josipa, Brace, Borisa i jos nekoliko njih koi su bili iz obližnjih sela Bjelajca, Liskovice i Vlasinja.

Ti ljudi su prošli pakao. To je strava, to je ušas.

Premlaćivanja, ponižavanja, prijetnje i da ne nabrajam dalje – ovo pišem u sjećanje na patnje i stradanja tih nevinih ljudi.

Počinje moj iskaz:

Noć, 10 sati, ponedeljak; racije po gradu.

Netko je pokucao na vrata.

Ustao sam da vidim tko kuca, sišao niz stepenice, otvorio vrata. U taj momenat nisam nikoga vidio, ali poslije par trenutaka spazio sam da se neko miče iza ugla moje kuće. Ubrzo su izašla dva vojnika. Jednoga sam pozno. To je „Tančilov.“

Drugi mi je rekao:  „Ideš sa nama na informativni razgovor!“

Htio sam da se vratim nazad.

On mi je rekao da se ne mičem.

Upro je pušku u me.

Vidio sam da je vrag odnio šalu. Stao sam. Pitao sam ga mogu li zvati ženu da mi baci vindjaku i patike. Dozvolio je. Kada je moja supruga vidjela da će me ta dvojica odvesti sa sobom, počela je plakati.

Odatale su me deportovali u SUP.

Po dolasku pred SUP čuo sam povike: “Ustaša!”

Nisam se puno osvrtao na to lajanje.

Ušao sam unutra.

Sa kraja hodnika je potrčao vojnik prema meni. Shvatio sam njegovu namjeru. Kada je stigao do mene, zamahnuo je nogom da me udari u stomak. U isti momenat sam se povio naprijed i ublažio udarac.

Tada mi je prisao drugi; bio je u uniformi rezervne milicije. Bio je grub.

Rekao je: „Idi naprijed i penji se uz stepenice!“

Krenuo sam. On je išao za mnom. Stalno me ja podbadao puščanom cijevi, psovao i prijetio:

“Jebem ti familiju! Sve ćemo vas pobiti ustašo!”

Popeli smo se gore u salu. On se tu odmakao od mene. Tu sam vidio ljude koje sam spomenuo na početku..

Prizor nikada neću zaboraviti.

Tiđa – ona je stanovala na Rudinama; posjeli su je na stolicu koja je bila na sredini sale Tada je prišao onaj što je mene udario u stomak. Mislim da je taj iz Bjelajca. Pitao je Tiđu za koga su prikupili toliko hrane, mora da je ta hrana za Zelene beretke.

Tiđa mu je rekla: „Ne, mi sa njma nemamo nista!“

Tada ju je taj zlotvor tako krvnički udario šamar. Vidio sam svojim očima kako joj obraz otiče od udarca.

Bilo je strašno gledati kako je ispituju i šamaraju.

Malo kasnije, naredili su nam da stanemo uza zid, licem okrenutim prema zidu, sa dignutim rukama.

Tada je počela pljačka.

Vidio sam kako ljudima skidaju prstenove i satove sa ruku i trpaju u džepove. Jedan od pljačkaša je Mladen Ljuboja.

Poslije toga naredili su da idemo za njima. Poveli su nas u podrum u SUP-u.

Zatvorili su nas u prostoriju zvanu „četvorka.“

Tu su nekada dovodili i batinali one koji su pravili probleme u bivšem sistemu. Mislim kako nas je tu bilo više od dvanaestorice:  Nuni, Braco, Pero, Karlo zvani Grujo,  Ivo,  ja i još neki.

U toku noći dovodili su još ljudi.

Čulo se kako privedene tuku u hodniku.

Često sam pogledao napolje kada će svanuti.

Niko ništa nije govorio.

Bio je tajac.

Šta nam spremaju?!

Niko nije znao odgovor, osim crnih slutnji.

Poslije duge i neizvjesne noći, napokon sviće.

Nakon dugoga čekanja, otvaraju se vrata.

Mislim da je tada došao komandir Stanice milicije Markovic i rekao da su neki iz moje grupe pušteni i da mogu ići kuci. Prozvao je Gruju i Ivu i rekao im je da idu kuci.

„Ostali za mnom!“ naredio je Marković.

Kada sam izlazio iz podruma i penjao se stepenicama, u hodniku SUP-a vidio sam Brkića. Nije ništa govorio. Bio je zbunjen. Prošli smo pored njega.

Napolju sam vidio autobuse.

Rekli su nam da ulazimo u njih.

Kada sam ulazio, vidio sam nešto što nikada neću zaboraviti; vidio sam Baju! Imao je oteklo lice sa velikim krvavim podljevom ispod desnoga oka. Vinko Kotromanovic – isto – oteklo lice od udaraca. Hare Halilovic, isto – oteklo lice! Benko – isto! Boris, također.

Sjeli smo u autobuse Gledao sam kroz prozor i vidio poprilično svijeta koji je došao da nas vidi.

Počela je rominjati sitna kiša.

Autobusi su krenuli.

Kuda nas vode?

Da li ću ikada vise vidijeti moju obitelj, moje prijatelje, mislim se dok autobusi nekud voze ove nevine i ništa krive ljude.

Pitam se šta smo to skrivili.

Pokušavam naći, ali ne nalazim odgovor.

* * *

(Zaštićen identitet autora sjećanja)

Pokušavam naći, ali ne nalazim odgovor.

(Zaštićen identitet autora sjećanja)

In memoriam

HUSO ĆEVABDŽIJA – 1943. – 2015.

U nedjelju 5. aprila 2015. Bila je džennaza Huseinu Husi Kahareviću. Rođen je u Rici, davno je otišao iz Rike na drugi kraj grada, ali – u Riku se zauvijek vratio.

Zaredale džennaze ko nikad.

Grad nije gradom, Rika nije Rikom.

I staro i mlado u našem gradu znalo je za Husu ćevapdžiju.

Ovo „ćevapdžija“ mu je bilo kao prezime, Huso ćevabdžija. To je svima bilo odovljno.

Bio je dobar ćevabdžija, majstor svoga posla.

Radnju je držao na ćošku Kujundžnice i gradske ulice što sa vrh Čaršije vodi na Rudine.

Tu je nakada bila Najkina pekara. Najko pekao, Zuhra kroz prozorčić prodavala:

„Vruć, vruć!“ povikivao bi Najko! Vruć somun u svako doba. Lepine.

Dugo godina je Huso tu držao svoju ćevabdžnicu.

„Hajmo kod Huse na ćevape,“ znali smo reći.

„Bio kod Huse ne ćevapima.“

Baš su mu dobri.

Huso bi slegnuo ramenima, zažmirio na oba oka i rekao.

„Jes Boga mi! Eto ti“

U priči je često ponavljao to svoje „Jes Boga mi,“ slegnuvši ramenima i zažmirivši na oba oka.

Bio je krupan, srednjeg rasta, stasom odgovarao poslu po kome je bio na glasu.

„Jednu u sahan!“

„Veliku!!

„Zamotaj tri velike i jednu malu. Moreš i jednu srednju. Dosta luka. Ne biberi male! “ naručivali bi ćevape i odnosili ih kući.

„Samo natopi lepinu. I zapeci je, neka porumeni!“ znali smo naručiti.

Moglo bi biti da mu je jedan vakat lepine pekao i Šaćir, a možda se i varam.

„Hoš li engiš, ili reš,“ pitao bi Huso samo one mušterije koji nisu baš često zavraćale u njegovu ćvapčinicu.

„Nako!“

„Nemoj da su prisni, a ni da su reš. Nek su sočni!“

I Huso se hvatao posla.

Redao bi ćevape po po ploči ispod koje je užaren drveni ćumur. Kadio se na dimu. Miris ćevapa širio se Čaršijom.

„A hoš li da lepinu dobro natopljenu, il nako?“

„Natopi i zapeci!“

Ugađao bi svakom mušteriji, mada to nije bilo lahko. Bilo zanovetdžija, al iz Husine ćevapčinice svako je izlazio sit i zadovoljan.  Stare mušterije nije puno priuputivao. Čim na vrata,  Huso u kuhinju, zna šta treba.

„Imam fine mlade džigerice, bi li, ha?“ Nudio je i prezle.

Sve taze.

„Jes Boga mi!“

Pazarnim danom, puna ćevapdžinica „kod Use“.

Svoj ćevapdžjski zanat Huso je učio je od Brace Demirovića, Ričanina, koji se kleo „Kurana mi!“ Demirovići živjeli kod Ričkog mezara.

Braco je nekad držao pekaru u donjem boju stare gradske kuće koja je stajala uz još jednu strau gradsku kuću, gdje je Mujicina prodavaonica, kao i nekadašnja Pošta, danas Penzionerski dom. Čini mi se da je to bila Kostića kuća.

Tu je Braco mijesio i kruh i to kvasom, pekao lepine, janjad u tevsiji.

„Jes Boga mi!“

Nije bilo majstora kakav je bio Braco.

Slobodno se može Braci predati rahmet, jer bio je isti kao i mi Ričani, samo nije išao u džamiju, uostalom kao ni mnogi od nas.

Pravi majstor, kao i svaki Ričanin.

Jedno vrijeme Bracin je pekarski pomoćnik bio i moj prijatelj  rahmetli Muradif Hažbić Hadžal. Često su akšamlučili zajedno.

Huso Kaharević potječe iz ričke sirotinje, kao i mi, njegove komšije.

Njegov otac r. Zulfo i r. majka Zejna, Zulfinica, te stariji brat Ismet rahmetli, stanovali su na vrh onog puteljka koji danas i ne postoji, a nalazio se između Hodžine bašče i Sade Darkulića avlije, dvadeset-trijest metara od puta Uzriku. Ako me sjećenje dobro služi, Zulfo je imao magare na kojem je dogonio drva iz Lisine i Grabeža, te gonio žito u mlin, ponekad ga i jahao… Kao kroz maglu gledam te slike, ili ih maštam.

Ne pamtim da sam Zulfinicu ikad vidio bez cigare na kraju usana, žestoke sirotinjske „Drave“. Dim bi joj se uvlačio u nos, otpuhivala, kašljaljucala, otpuhivala pepeo; nije pušila samo kad je spavala.

Iz te male drvenjare (u prizemlju je bio podrum, gdje su držali i kozu!)  Zulfinica je sa svojima preselila u kuću odmah pokraj mezara uz Ričku džamiju, u naš komšiluk, u pola stare bosanske kuće u kojoj je nekada stanovala Aiša Dedić.. Poslije su odselili među Kahareviće, uz Talića put.

Husein brat Ismet izučio je limarski zanat kod Ismeta i Omera Zonića.

Kada je Ismet doveo Tiđu iz Jezera, sjećam se ko danas – imala je dugu gustu kosu, poput moje rahmetli majke; bila je prava nagorska vila. Prvo što je uradila kada je dovedena, a bio je ponedjeljak  – razvila je pitu za sofrom i tako „položila“ za nevistu – ne samo kod Zulfinice, nego i kod žena u komšiluku. I danas kao da je gledam kroz poluotvorena vrata u sobici odmah do ulaznih drvenih basamaka. „Zna svašta u rukama! Valjanica!“ Hvalili su je.

Sa Husom smo išli u drva u Grabež i Lisinu. Nikad naniti drva.  Samo što doneseš brime, dok dlan o dlan –  izgori u šporetu fijakeru; dobru kuruzu si jedva mogao ispeći. Priuzu u šake, sikricu preko ruke, pa opleti ponovo u drva.

Kupili smo suharke, slagali i vezivali u brime, probadali ga na gornjem kraju kocem sa rahljom koju smo uglavljivali u priuzu kojom bi veziali drva. Brime na rame, konjic na prsa, i nosi; konjic nam je često zguljivao ramena.

Onda smo se dosjetili – prtili sepete na leđa, uzimali u šake sikirice sa dugim držalicom, pa išli „u panjeve“ u Grabež. Gore je bilo dosta suhih panjeva, samo ga ošineš sikircom, on se prevrne iz zemlje, i ti ga ubaciš u spet na leđima. Mirisla kuća od onih smrikovih, mirislsala koruza. Na panjevima grabića, koje smo marali sjeći pri zemlji, tvrde kao željezo, istupi sikiru, mogao si ispeći i dobru koruzu i ogrijati se… Šumari nas nisu ni progonili ni globili.

Išli smo u svitsko voće, ponakad i u bašte krasti karstavice – mi rička djeca. Huso isto. Skijali bi se zimi niz Šerifićevo, Halidino, u Halugama.  Ljeti zagrađivali ispod Esad-begovog mlina, a ono kamenja što skupi da bi zagradili riku, ne osvani – potrpa ga u konjska kola Šaban, pa proda. Tako haman svakog ljeta, više puta. Kad nam dodije, odlazili smo u Zelenac. Gore je Huso nekada imao njivu. Kupali se i na Talićki, sunčali na kamenim plohama.

ispod Grajića kuće bila je nekada kuglana, ispred nje ploča gdje se plesalo na igrankama subotom.

U toj kuglani, djećak Huso je jedno vrijeme  postavljao oborene činjeve. Kugle, koje su završavale na kraju kuglane nakon što bi pobaraj “kegliće,” Huso bi stavljao u nagnuti žljeb kojim su se kugle kotrljale do kuglača na drugom kraju kuglane. Možda je za taj posao u kuglani Huso zarađivao koji dinar, od melehna ga je potriba tjerala raditi, svaki dan – teško i naporno.

Onda se u Rici pročulo kako Huso uči za ćevabdžiju, i to zapalo ga kod Brace. Privilegija je biti šegert kod tako dobrog majstora pekara i mesara, nadaleko čuvenog ćevabdžije.

I, Huso je izučio zanat.

Brat Ismet umro mlad, Zulfinica.

Huso doveo Stanu, kuharicu, živjeli skladno zajedno, izrodili lijepu djecu, Samira i Jasnu, izveli ih na selamet, stekli unuke, nikad se sporječkali.

Rjeđe se zavraćao u Riku, ali je ostao Ričanin.

Jest Boga mi.

Rahmet duši mome komšiji Husi Kahareviću.

El Fatiha!

P.S.

(Pri izgovoru riječi „ćevapdžija“ ili „ćevabdžija“ – mi smo to „p“ i „b“ stapali u jedan glas, pa niti je ćevapdžija, niti ćevabdžija  – nego onako, i jedno i drugo pomalo.

„Dž“ bi izgovarali kao „đ“.

I ćevapdžija i ćevabdžija je ispravno, a ono sa stopljenim „b“ i „p“ u jedan glas – a   „đ“ umjesto „dž“ – našem ričkom jeziku i uhu – bilo je najmilije. U ustima i danas osječam jedinstveni ukus Husinih ćevapa.)

Na margini namjerno izazvanog udesa njemačkog aviona i pogibije 149 nevinih putnika

NI TERORISTI NI ŽRTVE NE ZASLUŽUJU DVOSTRUKE ARŠINE – TERORIZAM JE TERORIZAM MA KO GA POČINIO

Lahko bi bilo da je Andreas Lubitz, kopilot „Germanwingsovog“ aviona kojeg je namjerno razbio o Alpe ubivši i sebe i još 149 nedužnih ljudi – bio makar i imenom – musliman. (Ali, ko zna, ako već i nije tajno prešao na Islam, ima ko da ga i prevede, posmrtno!!!)

Tada ne bi bilo dvojbe od prve vijesti o toj tragediji da je to teroristički akt.

Francuski istražitelji su od prvog saznanja za tragediju tvrdiili kako je letjelica namjerno oborena.

Oni nisu imali, niti imaju, iakvu dvojbu; to je zločinački akt izvršen sa predumišljajem, makar oni to tako i ne formulirali.

Nakon analize razgovora u kabini litjelice, istražitelji su ustanovili kako je kopilot zaključao vrata tako da ih ne bi mogao otvriti i u kabinu se vratiti pilot koriteći kod za otvaranje. Potom je, savim svjestan u uračunljiv, planski kopilot – isključio automakog pilota, te zadanu visnu leta na 38.000 stopa (oko 12 km) ručno smanjio  moguću visinu od stotinu stopa, najmanju moguću! Devet sekundi poslije, avion je počeo padati. To je bio znak za uzbunu konzroli leta na zemlji, koja je dva puta pitala kopilota zašto tako drastično mijenja visinu. Oba puta kopilot nije odgovorio.

Na snimku se čuje lupanje na vrata kabine i jasan zahtjev da mu otvori vrata, ali kopilot nije bio ni mukajet; on se zadevarao oko rušenja letjelice znajući tačno koliko mu je vremena potrebno. Disao je normalno, bez uzbuđenja sve do samog udara letjelice o zemlju. Imajući sve to, kao i čninjenicu da je u ovionu bilo 149 osoba, taj kopilotov akt se ne može nazvati samoubojstvom, zaključio je francuski istražitelj.

Najviši predstavnici avio-kompanije „Lufthanse“ koja je vlasnik „Germanwingsa“ odmah po saznanju za taj teški udes tvrdili su kako je kopilot bio i mentalno i fizički potpuno zdrav i sposoban za letenje, kako su oni vrlo ponosni na rigorozne psihofizičke testove kroz koje je prošao.

Izjavljivali su, istina, kako je prije šest godina bio prekunuo, pa nastavio trening i uspješno položio za letača. Bio je pilot sa beprijekornim letačkim stažom.

„Germanwings“ nema srećom svojoj floti „Airbus 380“ koji prima do 800 putnika, a da ima moglo je zapasti tako dobrog pilota Lubitza da upravlja i takvom letjelicom, pa da je, punu putnika, zapuca u Alpe ili skrha u Atlanski ocean. Mogao je i birati između najviše zgrade u New Yorku, ili prepunog fudbalskog stadiona u Engleskoj…

Kopilot Lubitz nije musliman, a kriv je za smrt tolikog broja ljudi! Niko taj čin ne naziva smišljenim terorističkim aktom, da li baš zbog te činjenice!?

Stoga se po svaku cijenu pokušava naći neko obrazloženje ili opravdanje za takav zločinaki teroristički svjesni akt, kako on u očima javnosti ne bio ono što jeste. Neće biti iznenađenje ako ga posthumno proglase muslimannom – prešao na islam za života, išo u džamiju, ali krio!!! Zar se ne mogu lahko potplatiti svjedoci, falisficirati dokumenti koji će to sve potvrditi, dokumentirati?

Lansirane su priče o skrivenoj psihičkoj bolesti pilota (ubojice), zatim o njegovom slabom vidu koji je mogao utjecati na njegovu psihu. Moguće je kako je to sve i tačno, ali otkud takav za „volanom“ – i sakat u mozak i ćorav.

Utvrđeno je da je kopilot prije kobnog leta u kojem će usmrtiti 149 nedužnih ljudi, bio  kod doktora, da je doktor pripisao bolovanje baš za taj dan, a on je ipak letio. Nije smio, ali je letio! Umno bolstan i ćorav!

Skrivio je tešku nesreću, i to svjesno, krijući i doktorske nalaze o nesposobnosti za rad – dakle upravljanje letjelicom.

Kako to da – u svakom pogledu jednoj od najrazvijenijih zemalja na svijetu – avionska kompanija „Germanwings“ drži pilota koji ima problema sa vidom (a ne nosi naočale!!!), koji ima problema sa psihom, nekom skrivenom bolešću, a da tvrdi kako je taj pilot – zdrav sa besprijekornom letačkom istorijom?

Kako je moguće da u jednoj takvoj državi pilot skriva svoju bolest, ako ona zaista postoji, pokraj tolikih rigoriznih psiho-fizičkih testova i redovnih liječničkih pregleda?

Kako je moguće da u jednoj takvoj državi doktor koji propisuje bolovanje pilotu – ne obavijesti avionsku kompaniju kako taj njen pilot nije sposoban za letenje toga dana, pa da mu ne daju ni blizu aviona, a kamo li da leti!

Bolest, bolovanje, psihičko-stanje (ko)ploita nije samo njegova privatna i(li) doktorska tajna, nego infromacija za opće dobro i sigurnost ljudi, pa je morala biti dostupna svima koji se brinu o sigurnosti letenja i koji se bore prtiv terorizma.

Kako je moguće da u jednoj tako razvijenoj, viskosofisticiranoj državi kakva je Njemačka, jedna klinika iz Düsseldorfa i danas, nakon pogibije tolikih nedužnih putnika, krije od  javnosti nekakvu bolest koju je imao taj pilot?

Zar je preče čuvanje prizatne zdravstvene tajne pilota, od života stotina nedužnih putnika?

Kako je moguće da jedna tako visoko civilizirana zemlja,  aktivan sudionik borbe protiv terorizma, država jakih i dobro opremljenih i razgranatih sigrnosnih službi, pa i mnogih svjesnih pojedinaca građana – dopusti sebi luksuz da tek nakon ovog strašnog zločina – saznaje od pilotove bivše cure – kako on rekao da će uraditi nešto da će svako čuti za njegovo ime? Šta je to, ako nije prijenja pilota da će srušiti avion pun putnika i da će o tome brujati planeta?

Ako je to sve tako, nije li to greška toga sistema!

Naravno, sve vi bilo lakše da je pilot musliman, iako je terorizam – terorizam, ma ko ga počinio.

Terorizam nema opravdanje niti izlike! Očito, on nema ni nacionalnosti. To je globalna pojava, ali za nju su zaduženi – muslimani!

Kakva je razlika između onih terorista koji su spucali otete avione u one tornjeve u New Yorku, i ovog Nijemca koji je također oteo letjelicu i rasturio je po Alpama, ne dopuštajući svom kolegi da mu to plansko zločinstvo spriječi. Razlika je samo u imenima, ali ne i u djelu.. Ko ubije jednu osobu, kao da je ubio čitav svijet, kažu svete knjige…

Smrt tri hiljade ljudi u New Yorku bio je povod i razlog Bushu da se osveti smrću milijun muslimana, ni krivih ni dužnih, te da sprlala zla kulminira takozvanom islamskom državom, koja nema veze sa islamom, ali ima sa terorizmom.  Teroristi te zločinake države – koji ratuju i ime islama i muslimana – odsijecaju glave i muslimanima. To đavolska posla, terorizam, bez ikakve veze sa Islamom.

Anders Behring Breivik, norveški državljanin izvršio je 22. jula 2011. godine zločin; nakon što je prethodno izvršio bombaški napad u Oslu kojim je stradalo osmero ljudi – preobučen u policajca –  hladnokrvno je pobio  još 69 mladića i djevojaka u omladinskom kampu Laburističke stranke.

Prve vijesti su govorile da se radi o terorističkom zločinstvu, ali kada je utvrđeno da se ne radi o muslimanu, nego nekome ko to djelo čini u „samoobrani“ od „islamske najzede,“ pokušaen je mentalnim bolesnikom od strane liječničke komisije.

Džaba što je taj nalaz oboren jer je drugi tim medicinskih vještaka ustanovio kako je Breivik normalan, te da je svjesno počinio planirani zločin, sud ga je proglasio ludim! To nije terorizam, to je gest umobolnika. Takva slika se o njemu se uporno nameće javnosti. Svaka sličnost sa psihički bolesnim i ćoravim njemačkim pilotom koji je srušio avion sa 159 osoba, slučajna, zar ne!

Pripadnici HVO-a pobili su 116 bošnjačkih civila 16. aprila 1993. u Ahmićima, u središnjoj Bosni. Naravno, to nije terorizam.

U Stupnom Dolu kod Vareša, vojnici HVO-a su prisilili Bošnjake da izađu iz svojih domova, potom ih opljačkali te samovoljno smaknuli muškarce, žene i djecu. Ni to nije terorizam.

Dvanaest seljaka je natjerano u štalu koju je HVO zapalio, ali su uspijeli pobjeći. Ipak, nekolicina leševa je nađeno zapaljeno u njihovim kućama. Gotovo cijelo selo je bilo razrušeno. Od 37 žrtava, samo su šestero bili vojnici, što nema veze sa terorizmom, zar ne!!!

U Srebrenici su četničke jedinice pod komandom Ratka Mladića izvršile su sredinom jula 1995. Izvršile genocid nad više no 8000 bošnjačkih civila i tako, počinile najveći zločin u Evropi nakon II svjetskog rata, naravno u samobrani.

Četnici su u Oborcma kod Donjeg Vakufa početkom septembra 1995. strijeljali 29 civila – građana Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa)- Bošnjaka i Hrvata – koji sui m do tada kulučili na kopanju rovova sa četničke jedinice. Za taj teroristički akt niko još nije odgovarao.

I Bošnjaci su počinili strašne terorističke zločine nad Srbima i Hrvatima koji se ne mogu ničim opravdati. I to je terorizam.

Iako su Srbi počinili oko 90 posto zločina u Bosni, a Bošnjaci i Hrvati ostatak – političari nastoje uz pomoć sudstva dokazati kako su svi isti, kako su u jednakom broju i omjeru činili teške zločine, kako je bio građanski rat i kako je Bosna kao zajednička država nemoguća.

Sve su to teroristički, zločinački akti.

Iako je „masakr“ nad muslimanima Srebrenice najgori i najteži zločin i terorizam u Europi poslije II sjetskog rata koji je i sudski dokazan – genocid nad Bošnjacima ne samo da se poriče i zataškava, a zločinci malo ko smatra teroristima, nego su teroristi nagrađeni državom u državi. Preživjele žrtve su njihovi taoci koje oni i danas zastršuju, kojima prijete postrojavajući se na mjestu zločina.

(Na mjesto zločina ponovo će ovog ljeta doći će kao heroj i američki bivši predsjednik Clinton koji tri i po godine nije ni prstom mrdnuo da bi spriječio pokolj bosanskih muslimana ne samo u Srebrenici, od strane četničkih terorista. Tek kada ga je pritislo javno mnijenje koje nije moglo više podnijeti strašne zločine nad muslimanima, kada se prepao da bi u izborima mogao izgubiti drugi predsjednički mandat – odlučio se na blagu interevenciju koje je rezultirala ukidanjem Republike Bosne i Hercegovine i stvaranjem RS, sve uz amin A. Izetbegovića. Time je ugrožen opstanak države, a i najbrojenijeg bosanskog naroda. Clinton će za te svoje zasluge kao počasni gost liti suze u Srebrenici i ovog ljeta, a majke čije su sinove pobili četnici – teroristi kojima je Clinton kao nagradu dao državu – žele mu najtopliju dobrodošlicu – na mjesto zločina!

Šta bi bilo da su  muslimani Bosne, ne daj Bože, počinili nad kršćanima ili hrišćanima takav zločin, da su ih pobili, osakatili, silovali, rastjerali, porušili gradove i sela, bogomolje? Ma ne bi im bilo traga u Bosni!

Boj se, neće im biti traga ni ovako jer su teroristi nagrađeni državom u državi u kojoj se genocid nastavlja mirnim putem, prostim okom viudljiv, a prijetnje genocidom svakodnevna nekažnjena pojava. Ali, to ne vidi ni Clinton, a kako bi B. Izetbegović. I obratno!

Dakle, radi se o različitim aršinima za ista ili slična teroristička djela.

Treba li sada, ili je terbalo na početku ovog teksta reći kako sam musliman, kako je Islam religija mira i kako se stidim za svaki zločin učinjen i u ime Islama, mslimana, a i u moje ime? To je postala zahtjevna moda u svijetu koji je preplavljen islamofobijom, namjerno izazvanom.

Reći ću samo to da me je tragedija u Francuskim Alpama gdje je kopilot namjerrno srušio avion pun putnika, duboko dirnula, te sam i suze pustio zbog smrti nevinih ljudi, žena, djece, posebno zbog onih srednjoškolaca. I druge nesreće i tragedije u svijetu me duboko potresu i uznemire….

Plakati je za svakom nevinom žrtvom, jer onaj ko ju je ubio – počinio je bezbožnički, protuvjerski, neljudski čin mora biti kažnjen.

Terorizam je terorizam ma ko ga počinio, a žrtve su žrtve ma ko bile.

Ni teroristi, ni žrtve ne zaslužuju dvostruke aršine.