NAPADAČ GORAN MARIĆ ME POKUŠAO UBITI DAVLJENJEM

NAPADAČ GORAN MARIĆ ME POKUŠAO UBITI DAVLJENJEM

Dok sam išao trotoarom oko dest sati petnaest minuta ujutro u ulici koja vodi ka mome stanu u Mrkonjić-Gradu (Varcar Vakufu) s moje lijeve strane prošao je auto i skoro me očešao. Vozač ga je parkirao na trotoaru i onemogućio mi normalan prolaz. Nisam ni pogledao vozača koji je izlazio iz auta, samo sam za se tiho rekao da je trotoar za pješake.

To je bio razlog da me ta osoba srednjih godina jake tjelesne konstrukcije verbalno žestoko napadne, uz psovke kakve koriste najveći primitivici. Derao se na me i optužio me da sam šovinista, nacionalista, da dolazim u ovaj grad samo da bih tražio kavgu i belaj, da sam kriv što su narodi toliko iskrvavrili jer sam ih ja zavađao.

Nekoliko puta mi je ponovio da sam idiot, da sam smrad, da sam šovinista i nacionalista.

Psovao mi je mrtvu majku, stalno ponavljao da sam smrad i idot, da će me razbiti o zemlju. U jednom momentu sam mu uzvratio da je on idiot. Tražio je da to ponovim, i dalje mi psjujući vrijeđajući me još razjareniji nakon što sam mu uzvratio da je on idiot. Prišao mi je prijeteći unoseći mi u lice, ponovio da će me razbiti o zemlju. Ponašao se veoma nasilnički. Potom se nakratko udaljio psujući vrijeđajući me i dalje. Prijetio mi je.  Njemu se pridružio neki meni nepoznat čovjek istim psovkama i uvredama.  Uvrijeđen što mi psuje moju mrtvu majku i spominje je u najgorem svjetlu, rekao sam siledžiji da je on idot.

Okrenuo sam se i pošao svojim putem, a nasilnik je tražio da ponovim da je idiot, zatim mi prišao i počeo me gurati i hvatati za grkljan, stalno psujući, vrijđajući me i prijeteći mi. Uhvatio me vrlo čvsto svojim šakama za vrat i počeo daviti, ali ga je neko od slučajnih prolaznika – promatrača spriječio. Odmah zatim, on je opet nasrnuo na me i počeo me hvatati za grlo i gurati. Od stiska njegovih šaka silno me je zabolio vrat i počeo sam se gušiti.

Tu se stvorila i grupa ljudi, pa kad je bilo jasno da napadač ima namjeru da me ubije davljenjem, neki čovjek ga je uhvatio i otrgnuo od mene. (Da li je spašavao napadača, ili mene, ko bi znao!)

Moja je desna ruka je bila u zavoju, a u lijevoj su mi bile najlon-kese sa namirnicama i injekcijama koje sam trebao primiti u bolnici.

Pošto se sve odigralo prilično brzo i neočekivano, nisam imao priliku za bilo kakvu samodbranu.  I da jesam, to je moglo biti kobno… Taj nasilnik bi me mogao i ubiti ili teško ozlijediti jer sam bio bolestan i nemoćan…

Potom je sjeo u svoj auto, odvezao se u naselje Brkića bašta, i okrenu i vratio nazad, zaustavio se pokraj mene, izišao iz auta i pred većom skupinom ljudi koja je to posmatrala više puta ponovio da će me razbiti o zemlju pri tome psujući i vrijeđajući i mene i moju rahmetli majku iskazujući silnu mržnju.

Još je priprijetio da će on otići u policiju i prijaviti me da sam ja njega napao na nacionalnoj osnovi. Nisam ni pomislio, a kamo li izgovorio ijednu riječ koja bi se mogla protumaćiti kao nacionalizam, ali sam čvrsto ubijeđen da je napadač mene napao i vrijeđao baš zbog toga što sma Bošnjak i novinar.

Prijavio sam slučaj policiji, a prijaviću i canadskoj Ambasadi jer sam i canadski državljanin, pa ako mrkonjićka policija neće da me zaštiti, da vidmo hoće li šta uraditi canadska država.

Izvadio sam liječničko uvjerenje.

Ovaj pokušaj ubojstva dovodim u vezi sa pripremama oko izdanja knjige logoraša Sabahudina Šehovića pod naslovom „Glavu dole! Ruke na leđa!“ u kojoj su poimence pobrojani genocidni zločinci ovog kraja koji su terorizirali, mučili, nekažnjeno ubijali, progonili nedužne građane muslimane i katolike, pljačkali, palili, hapsili, odvodili građane u logor Manjaču i na radnu obavezu, od kojih se mnogi nisu vratili živi.

Brojni nekažnjeni zločinci i njihovi nalogodavci se slobodno kreću gradom i teroriziraju nedužne građane, a na njihovom udaru sam i ja kao novinar dvije i po decenije, a da me policija i sud nikada nisu zaštitili. Ovo je kulminacija i ovo je nepodnošljivo!

Mi koji živimo u tzv. RS moramo prihvatiti surova pravila aparthejda ili napustiti svoj rodni grad. Moramo prolaziti gradom oborene glave i šutke trpjeti teror i poniženja, nepravde, uvrede, prijetnje… Sve je usmjereno ka jednom cilju – da me se otjera iz moga rodnog grada.

Prije nekoliko dana nepoznati primitivac je na poklopac moga auta istersao vreću svinjskog izmeta.

Nisam od takvih koji će podviti rep i otići, jer kao građanin imam pravo reagirati na na moje pravo da hodam bezbjedno trotoarom, da me ne ugrožavaju naslinici u ovoj seooksoj džungli, i da čak  i zbog blagog prigovora pokušavaju me ubiti uz optužbe za zlodjela koja su oni činili. Nikakvo zlo nisam nikome nanio u životu, da pače odvraćao sam od zla. Nisam hapsio nevine ljude, niti odvodio u logore, niti sam ubijao i progonio nedužan svijet, pljačkao, skrnavio i palio bogomolje. Uvijek sam se borio za ljudska prava i domovinu RBiH – svih njenih lojalnih građana.

Neću se nikad okaniti javnog žigosanja onih koji su to radili i do danas ostali nekažnjeni optužujući mene – za sve što su oni činili nakažnjeno.

Napadač se prilikom zadnje prijatenja da će me razbiti o zemlju kad me stretne, predstavio se kao školski drug moje kćerke…