Mrkonjićki vandali su oskrnavili zid Hamidije džamije u Rici u Varcar Vakufu. Plavim sprejom su nacrtali četnički grb i krupnim slovima nacrtali neku četničku skraćenicu..
Vijest o tome saznajem od prijatelja koji mi šalje sliku o tom prmitivističkom fašisoidnom i bogohulnom ispadu koju je na Facebooku postavio Šaćir Spahić, mutevelija.
Spahić ne komentariše ispod slike ovaj vandalizam, a i ne mora jer fotografija zamijenjuje hiljadu riječi.
Stranica “Džemat Mrkonjić-Grad” na kojoj je slika objavljena nije mi dostupna, pa sam posredstvom drugoga prijatelja dobio sinoć na uvid nekoliko komentara.
Azra Kaharević, kojoj su četnici ubili oca, a ubojice niti su pronađene niti kažnjene, tvrdi sa velike udaljenosti:
„Zar ne vidite po rukopisu da je to Dodik pisao.Mrkonjicani ne pisu tako.“
Ko god da je počinio ovu zločinačku uvredu i provokaciju, uradio je to provodeći fašističku politiku Karadžića i Dodika.
Ali, Azra ne da na komšije makar joj i oca ubili na bigajri hak, makar su Azru rastavili i sa njenim kućnim pragom, Rikom, a i mezarevima pradidova…
Edin Mešić tvrdi da su to uradili pojedinci koji „nemaju kućnog dogoja“.
Iza tih pojedinaca stoji zločinačka genocidna država RS, Dodik, kao i svi u Mrkonjiću koji tu politiku podržavaju šuteći. Pri tome ne mislim samo na Srbe.
Ne može pojedinac izvršiti genocid, niti srušiti hiljadu bogomolja, niti pak činiti ovakve vandalizme kao na tekućoj traci. Zločinačka politika RS je u suglasju sa kućnim odgojem vandala i obrnuto. Ali, toj politici se protivi Dafa Vuković, pa vandalizam ne može kolektivno pasti na dušu svih mrkonjićkih Srba i to je dobro.
Emir Habibovic je napisao: „Dok muslimani opet zive u “bratstvu i jedinstvu”, oni spremaju sljedeci pokolj.To nebi mogli na kafani napisati, her su one pune muslimana.!“
Tačno!
Mnogobrojni muslimani, a među njima i borci Amije RBiH kao Rasim Heganović, loču po kafanama sa četncima živeći u „bratsvu i jedinstvu“ s njima.
Takvima ne smetaju četnička znamenja kakva vidimo i na džamijskom zidu, ali im smeta legalna zastava Republike Bosne i Hercegovine, pa njeno isticanje smatraju provokacijom.
Onoga ko tu zastavu pokaže, Heganović proglašava neopoželjnom osobom u gradu u kojem se Heganović nije ni rodio. Na sudu, i Heganović i sudija Safet Šljivo daju za pravo četniku koji vrijeđa, provocira i psuje, čak i u sudnici, ni kriva ni dužna građanina, kojemu četnik prijeti ubojstvom.
Rički hodža, koji se proglasio glavnim imamom i šefom radilišta na obnovi barbarski porušene Kizlar-agine džamije bjesni i psuje potpisnika ovih redova jer je javno tražio da račun obnove plate oni koji su džamiju srušili i ostali nekažnjeni.
Hodža ne bi bio hodža i ne bi bio u ovo vrijeme u Rici, da ne šuruje sa četničkim vlastima; on dojavljuje policiji nedužne ljude, spreman je lagati na sudu, kao Heganović, kao i manje više svi oni koji su se našli na gradilištu. Za takvo ponašanje taj je hodža dobio od četničkih vlasti nekakvo priznanje za širenje mutietičnosti. Muftija je spreman i lagati za nj, samo da ga ne bi kaznio, a o udaljavanju iz službe, ni govora!
Hodžu javno podržavaju srpske omladinske organizacije, pojedinci četnici, dok meni prijete, laju po internetu, uništavaju mi imovinu.
Zato će se zločin ponoviti, ne samo u vidu rušenja džamija, nego i pokolj, kako ne bez razloga predviđa Edin Habibović.
U nekažnjavanju zločina sudjelujemo i mi sami – ili šutnjom, ili pak javnom obranom zločnitelja i vandala.
Barbari su prvo izvjesili četničku zastavu na džamijskoj kapiji uoči Bajrama.
Kako policija nije pronašla počinitelje (nisam čuo da jeste!) sud nije imao ni priliku ni vidjeti, a kamo li kazniti vinovnika te uvrede nanesene muslimanima, pa su se vandali oslili; uoči pravoslavnog Božića vandalizirali su džamijsku fasadu svojim četničkim simbolima. Ako bi milicija i privela počinitelje, a sudio im sudija Šljivo, uz svjedočenje Heganovića, vjerovatno bi ih proglasio nevinim.
Ni zločincima, ni zločinačkoj državi ništa nije sveto – ni ljudski životi, ni vjera, ni sam Dragi Bog kojeg su prisvojili.
Barbari su i tu Ričku džamiju srušili 1992.
U ovom slučaju, Azra bi mogla biti u pravu, jer to nisu vjerovatno počinili mrkonjićki vandali. Oni su naime, u to vrijeme rušili bogomolje u drugim mjestima, odakle su sitizali barbari sa eksplozivom koje im je dala četnička vlast da bi srušili džamije i katoličke crkve u Varcaru i okolini. Pod izgovorom da su te bogomolje srušili „nepoznati ljudi sa strane“, mrkonjički Srbi ne mogu imati alibi zašutnju, ni za rušenje džamija i crkava, ni za vandalizam…
Čim smo se našli u izbjeglištvu, Mirsad Šehić mi je kazivao kako je sa svoga prozora gledao vandale kako pale katoličku crkvu. Na gledanju je sve i ostalo.
Rahmetli Suad Lepir je u svom ratnom dnevniku napisao ono što je Mirsad Šehić možda vidio sa svoga pendžera; zborićku crkvu su palili, među ostalim, dvojica Bilića s Kotora. Taj podatak je objavljen, ali niko – ama baš niko, ni od Ričana ni od Zborićana, da potvrdi ili demantira te Lepirove navode. Nema ni govora o tome da Katolička crkva tuži nekoga za vandalizam, a isto se ponaša i IZ u našem gradu.
U Oborcima je na ba bigajri hak ubijeno 29 naših sugrađana, među njima i Azrin otac Fejzo. Nikada ni mrava nije zgazio. Ubojice su i danas na slobodi. O tom zločinu porodice pobijenih uglavnom šute. Bio sam telefonski pozivan od članove obitelji porodice Mehmeda Heremića – jedinog preživjelog u tom zločini da ukonim njegovo svjedočenje sa interneta.
Rasim Heganović se kao djelatnik službe sigurnosti pri Armiji RbiH zaklinjao da će ubojice stići ruka pravde, a onda je zakletvu pogazio, pa rahat loče s četnikom i brani ga lažno svjedočeći na sudu.
I, Ričani, čast izuzecima, šute, boje se – odmahuju rukom, ništa se njih ne tiče.
Brojni „Mrkonjićani“ (muslimani!) kad navrate u svoj nekadašnji grad – rado popiju piće sa četničkim sinovima, pa se ovi javno hvale dobrim međunacionalnim odnosima, kafanskim „bratstvom i jedinstvom“ što bi rekao Habibović koje im, je li – kvari potpisnik ovih redova.
Sjećam se divljanja četnika na pravoslavni Božić nekoliko godina prije rata; tada su četnici prvi put izašli na javnu scenu, pjevali četničke pjesme, prijetili, nosili četnička znamenja, što je vidio milijunski auditorij Televizije Sarajevo.
Nakon objavljivanja toga priloga na TV, u grad je stigla ekipa TVSA predvođena Nenadom Pejićem i četnikom Ljubom Paljevićem da bi „utvrdili istinu“.
Naravno, poturli su mikrofon muslimanima koji su se utrkivali u pred kamerom demantiraju moj napis i snimke. Sjećam se da su Biba Sarač i Zulejha Šehović (Krivdić) tvrdile „kako se ništa nije dogodilo“, iako je u „Mladosti“ u radno vrijeme za Božić puštana muzika s razglasa, iako su u Pilani paljene svijeće, iako se divljalo po gradu, pa ni pop Lazo nije ostavljen na miru; te muslimanke su se hvatale u kolo sa onima koji su tada „samo slaviili Božić“ – oštreći noževe… Predsjednica Komiteta Sabina Dizdarević zgražavala se na me tada što sam objavio – divljanje četnika! (Sabini su u Oborcima kasnije ubili muža Mustafu! Kada sam donio humanitarnu pomoć našim izbjeglicama krajem rata, a pare nisam dao “Predsjedništvu” nego ih dijelio narodu, Sabina je ponovno zaigrala svoju podlu igru, priglila je Alijinu državu i postala njen vatreni pobornik. Rekla je pred ljudima, a snimak čuvam, kako ona, (Žujan, Suki i Sefer…) prave državu, a ja tu državu očito razvaljujem! Dobro sam prošao, pokušali su me izdegenječiti i u zatvor strpati…) Sabina se vjrovatno lijepo uhljebila, a Sefer je malo kasnije postao ministar u četničkoj vladi.)
Četnik iz Šipova prvo je proglasio Kizlar-aginu džamiju okuptaorskim spomenikom – a muslimani su to odšutjeli. Srušili su potom džamije u Varcaru, ali Islamska zajednica niti je tuživala RS, niti je tražila odštetu, iako je u rukama imala i presudu Suda za ljudska prava, a i Odluku Komisije za nacionalne spomenike po kojoj su vlasti RS – dakle nalogodaci i logističari rušenja i skrivači vandala – bile dužne obnoviti Kizlar-aginu džamiju, kao i onu u Rici.
Na spominjanje pravde po kojoj su četničke vlasti dužne o svom trošku obnoviti porušene džamije plaho su osjetljivi kadrovi Islamske zajednice, od ričkog hodže do muftije i reisa. Kada im RS udijeli sadaku, onda bi da je sakriju, pa da muzu i izmuzuju džematlije, kao da su oni porušili džamije. Rički hodža odbija primiti 50 maraka od milicionera Kaurina, koji nije jedini – ali je najhrabriji – koji bi pomogao obnovu džamije… Hodži su draže pare džematlija, ni krivh ni dužnih.
Time su islamska zajednica, a i sve džematlije i svi građani koji su to sve oduštjeli – dali zeleno svjetlo za nove vandalizme. Amenstirali su zločin i barbarizam.
Džamije još ne ruše, ali za početak četnici „krste“ džamije svojim fašističkim simbolima i to pred pravoslavni Božić! Mokre na džamijskoj kapiji u Trebinju, razbijaju džamisjke pendžere, napadaju musliamane uz Ramazan… (Ima i vandala među mislimanima koji skrnave crkve što je za svaku osudu.)
Nekoliko puta su skrnavljeni nišani u mezarevima u Rici, pa ništa. Nestalo je mezara pokraj džamije. Opet – nikom ništa!
Srpska javnost zna ko čini ova nedjela, a policija se pravi da ne zna. Tako zločinci postaju heroji. Spomenimo podatak da su ovi današnji vandali gori od četmnika iz II svjetskog rata koji nisu dirali niti rušili džamije, samo su odnijeli dvadesetak hrastovih direka – vlasništva IZ u Varcar Vakufu.
Nisam negdje pročitao da su se mrkonjićki Srbi masovno usprotivili zločinu i vandalizmu počinjenom u novije doba. Čast izuzecima poput Dafe Vukovića.
Svi koji šute, ne dižu svoj glas protiv zločina, barabrizma, vandalizma – ustvari odobravaju sva ta pogana nedjela. Svi koji to čine su suučesnici u tim nedjelima!
Kada je bilo najgore, kada je moja obitelj bila izložena pogibelji, kada je neko od Laketa tražio moje da ih pobije i osveti brata Lazu, nije ih zatekao u stanu kojeg je demolirao. Za to je čula komšnica pa je Hajru, Almu i Mirzu – spasila pruživši im utočište i zaštitu u svom stanu, ponudila novac, prevoz do Banje Luke. Jedna druga Srpkinja ponudila je tada mojima smještaj pod svojim krovom u dalekom Svilajncu u Srbiji. Tako odgovornost za zlo nije kolektivna.
U isto vrijeme, u Jajcu je HVO je pod nedokazanom optužbom da se radi o petoj koloni, zatvorio 28 jajačkih Srba. Čim smo saznali za to, Hidajet Zjajo i ja smo otišli kod predsjednika Općine koji nije do tada ni znao za to hapšenje. Tražili smo da nevini ljudi budu odmah pušteni. I, pušteni su.
Predsjednik IZ Banje Luke Bedrudin Gušić donio je vijest o rušenju banjalučke Ferhadije bivšem muftiji Banjalučkom Zahiroviću rekavši mu:
„Zlo, veliko zlo, efendija! Srušiše Ferhadiju!“.
Na to je ef. Zahirović rekao:
„Veće bi zlo bilo da smo mi srušili crkvu.“
Vjrovatno se mnogi Srbi i danas boje osuditi zločin i barbarizam, ali ima i takvih, što potvrđuje Dafa Vuković; čak i da je sam, svi zločini koje su počinili Srbi – ne mogu se smatrati kolektivnom krivnjom. Ali, šutnja ostalih znači odobravanje! Niko nema izlike za šutnju!
Dosta je šutnje muslimana makar živjeli i pod Dodikovom čizmom, a pogotovo onih koji ne žive u Varcaru. Oni moraju javno osuditi zločin i barbarizam! Neka se najzad prestanu bojati i četnika i njihovih ulizica!
Jer ni Bog Dragi ne voli kukavice – ako je suditi po Andirćevoj noveli „Đuđut“.
Ali, ako bi i muslimani „obijelili zube“ i istrajno zahtijevali da se počinioci kazne, onda bi se morali zamjeriti ne samo četnicima, nego i njihovim kafanskim pajdašima, osobama istog mentalnog sklopa, „čaršijskog i kućnog odgoja“.
Ibrahim Halilović 