In memoriam – Ruža DEMIROVIĆ: SA RUŽOM ODLAZI ONO NAJLJEPŠE ŠTO JE GRAD IMAO

IMG_0052


Neki dan zatekoh se pokraj kioska, preko puta nekadašnje Zimove mesnice, kad iza ćoška, od Rudina, hitrim korakom pomoli se Stipo Demirović Špuke.

Bijaše postudeno ranojesensko jutro, desetak stepeni iznad nule, a Stipo u košulji kratkih rukava..

Pritračah mu preko ulice da ga pozdravim.

„ Moram do bolnice… Ruža treba infuziju!“

Ne reče mi ništa više, rekoh mu neka je pozdravi i zaželi ozdravljenje. Hitio je, ali čuo me je.

„Fala Ibro!“

„U kratkim si rukavima, zar ti nije studeno?“

„Ja tako vavik.“

Hitro nastavi mahalom ispod Dedića mezara.
*
Danas u akšam, čujem da je Ruža preselila na onaj svijet u srijedu 24. septembra/rujna 2014.

Tiho, nečujno, kao da nikoga nije htjela bihuzuriti. Iskrala se.

„Smrt je bliža od jake za vratom,“ znala je reći.

„Dok sam otišao do dućana, i nazad, Ruža je ispustila dušu,“ kaže mi Stipo iste večeri u kući u kojoj sada ostaje sam, bez svoga vjeronog životnog saputnika i druge.

Puna je kuća svijeta, dolaze i odlaze komšije, prepričavaju se uspomene na Ružu i njenu blagost i dobrotu, ljudskost. Popije za pokoj duše.

Stigla djeca iz Njemačke, njih troje, snaha Ruža, njena sestra, njen muž.

U otvorenom sanduku odmah pokraj pendžera – haman se i ne mere primijetiti išta ispod bijela pokrova. Cvijeće pokraj kovčega, traka „Ruži…“ dalje ne mogu pročitati.

Toliko je Ruža bila tanuhna i krhka, mršava. Vihor duše.

Liječnici koji su pregledali rentgentske snimke Ružine pitali su se u čudu na šta ta dobra žena diše. Pluća haman nije ni bilo na snmcima. Samo jedan dio lijevog plućnog krila, jedva da se vidio na snimku.
*
Ruža i njen Stipo dijelili su čitav svoj život.

Stipo je bliži stotoj godini života nego devedestoj. Okretan je i čil. Dobrog pamćenja, zdravog rasuđivanja.

Zajedno sa zborićkim katolicima i njih dvoje preseljeni su devedeset i pete, mimo svoje volje i želje u studeni Glmoč.

Stipo i Ruža izabrali najmanju i najneugledniju kuću. Potleušu.

„Šta će nam dvorac, kad nije naš.“ Govorili su, obilazili kad god su mogli ono što su ostavili u Varcaru, jagmili priliku za povratak.

I, njih su se dvoje vratili u svoje Zborište, u kuću na zamišljenoj međi Zborišta i Rike. Ponovno su uživali u svojoj kući u koju dopire žubor naše rike, provodili dane vrteći se u kući i oko kuće, svraćali drage ljude na avliju, na kafu, sjedjeli ispod krošnjate jabuke, u hladu, s komšijama i prijateljima.

Volio sam proći pokraj Ružine i Stipine kuće. Od njih dvije si uvijek mogao čuti utješnu riječ, pametan savjet.

Oboma nije bilo po volji novi vakat, besposlica, stalno su spominjali komšije koje su se rasule po svijetu. Voljeli su rad i poštenje, sticali na svojim rukama, dizali djecu, odgojili ih kao čestite i dobre ljude; djeca … rasuta po svijetu, ali svake godine – zavraćaju se, preuređuju kuću…

Bili su i Zborićani i Ričani. Dušom i srcem.

„Drago nam kad se počela graditi džamija u Rici. Prošetamo pred akšam, pitamo majstore kako ide poso. Đakad odnesi kafu i sok. Duša nam puna! Naša je to džamija, ko što je i ova naša crkva,“ govorila mi je Ruža.
Izvijetila me je i o crkvi zborićkoj,. župi varcarskoj.

„Obnavlja se po malo, imamo i župnika. Šta ću ti reći, petero – šestero na misi, u onoj zidini. Nejma svita, al opet nam fino što imamo i crkvu i župnik. Obnoviće se, Bože zdravlja!“

Uvijek me je svraćala u avliju, a Ružina i Stipina alija bila je avlija puna Bosne. Zateći ćeš Ružu i njene komšinice u hladu ispod jabuke; i muslimanke i pravoslavke uz kahvu i eglen.

IMG_4065
Niko ih nije mogao posvađati.

„Ružina kuća je ko i naša kuća, Ruža mi je ko i majka,“ kaže dr. Sead Šehić, koji se zatekao u komšiluku kada je Ruži pozlilo. Propisivao lijekove, davao infuziju, Stipo letio u apoteku, Gledao je kao svoju majku!

Ote se Ruža!

Bila je starinsko čeljade, slika i prilika dobre majke, komšinice, osoba blage naravi, plemenita, uvijek nalazila lijepu riječi za svakoga, pa i za me. Nije podnosila nepravdu, žestoko se protivila hinli i – kao i svi Demirovići; voljela je Bosnu, Zborište, Riku, Zavakuf…, kao svoju dušu.

Bila je đometne ruke.

Nije podnosila seljakluk i prostakluk, pohlepu i grabež, govorila bi: „Bože zakloni!“

Djeca Ružina su plemeniti ljudi, Dobri Bošnjani,pobožni katolici, bacili se i na Majku i na oca Stipu.

Blago njima.

Izgubili su Majku, svjesni su kako će sada Stipi biti najteže, ali postaraće se oni…

U otvorenom kovčegu miruje Ruža, kao i prije tiha, nenametljiva, ali ovog puta to je vječiti počinak.

Neka Bog Dragi nagradi Ružu za njenu plemenitost i dobrotu, blagost i čestitost! Za dušu Ružinu učim Fatihu i sa Hajrom predajem rahmet njenoj plamenitoj ljudskoj duši.

Kada je u jedan popodne 26. septembra trebao krennuti sprovod sa kapije Groblja na Ćeliji – a župnik tek izgovorio nekoliko riječi, sa Ričke džamije je zaučio ezan.

Sa Ružom odlazi ono najljepše što je naš grad imao.

U amanet nam ostaje Ružin lik – čestitost i plemenitost, vedar duh i nada u ljudsku dobrotu onaku kakvu je uvijek sijala oko sebe.

IMG_0131

Linkl na video – https://www.facebook.com/video.php?v=10202611424471273

Varcar Vakuf 1910. – KAD JE GRAD BIO GRADOM

vcm_s_kf_repr_846x614

Srez Varcar Vakuf, okrug Travnik. Organizirana gradska opština sa 3.937 stanovnika

Od Jajca 21 km, od Ključa 37 km udaljen.

Leži na brdovitom terenu okružen brdima, na 591 m nadmorske visine, na potoku Crna rijeka.

Kolobara - gradski trg sa Mustafa-ginom džamijom, poštanska karta s početka XX stoljeća
Kolobara – gradski trg sa Mustafa-ginom džamijom, poštanska karta s početka XX stoljeća

Prosječna godišnja temperatura 9 stepeni C, ima: Sresko načelstvo, Sreski sud, Poštu i Telegraf, Sresku žandarmerijsku stanicu, financijsku stražu, Rimokatolički župni ured (Župnik Anto Lacić) i Srpsko-pravoslavnu episkopiju (episkop Stevan Trkulja) i crkvu, Vakufsku komisiju, 4 džamije, dva mekteba, reformisani mekteb i jednu novosgrađenu zanatsku školu za žensku omladinu (1911.) te kasino (predsjednik Ivan Miličević – 40 članova), Hrvatsku čitaonicu (predsjednik Niko Stipić – 50 članova), Srpsko pravoslavno pjevačko društvo „Nikolajević“ (predsjednik Niko Babić – 48 članova), Muslimansku čitaonicu „Kireathana“ (38 članova – predsjednik Hasan-efendi Heremić) i Vatrogasno društvo.

Glavno zanimanje mjesnog stanovništva: trgovina i zanatstvo.

Poljoprivredni proizvodi (1905.) pšenice 444.000 oka, ječma 645.000, zobi 182.000, svježeg voća 677.000, kukuruza 2,337.000, šljiva 19.000 oka, ovaca 27.487, koza 16.701, goveda 32.466 komada.

9631_1129348438371_1367011323_30331544_2996953_n

Nedjeljeni sajam svakog ponedjeljka, godišnji od 8. do 10. septembra.

Godišnji prosječni dogon: 20.000 komada krupne i 40.000 komada sitne stoke, te 10.000 tovara žita.

U kućnoj industriji se proizvodi oko 12.000 mutapa od kozije dlake, 8.000 kosa, 15.000 noževa i 20.000 lonaca.

Rudnik Sinjakovo na nadmorskoj visini od 1.000 metara (bakarne i želejzne naslage, napušten 1906.)

Opštinsko vijeće: Načelnik Ago Cerić, Podnačelnik Risto Gašić.

Vijećnici: Ilija Arežina, Jovo Đukić, Simo Besera, Husein-aga Arnautović, Šaćir-aga Šehović, Stipo Škarica, Salih Dedić, Ahmedaga Medić. Gradski ljekar – mjesto nepopunjeno. Bilježnik: Sekonina Jozef. Gradska babica: Miroslav Savka.

duvnjak

Opštinski imetak 1910. god: nepokretna imovina 116.000 kruna (K) u izgradnji 14.000 K, Budžet – primici: 47.620 K, izdaci 40.090 K, od toga za sanitarne i humanitarne svrhe 6.649 K, škole 10.162 K, vatrogastvo 380 K. Moderno izgrađena Opštinska zgrada, ambulatorij sa lijepim parkom, mesarnica, vodovod, petrolejsko osvjetljenje – 60 lampi.

Trgovačke firme: Niko Stipić i sin, trgovina mješovitom, kratkom i željeznom robom, Risto Gašić, mješovita roba, Ahmed Medić, izvoznik voća, vune, čekinja, sitne i krupne stoke, Salih Dedić, izvoznik iste robe,  Vaso Srđenvić mješovita roba i izvoz sirovina, Pavo Stipančić, trg. sitnom robom, glavni izvoznik ćebadi u Mađarsku Nikola Brkić, magazin željezne robe Mijo Đukić,  mješovita roba.

Prpusna stanica: 1 pastuh i jedan bik.

Gostione: Hotel“Bosna“ s 4 sobe,. Glavni han sa 4 sobe.

Lijepa za vidjeti je Kyzlar-agina džamija.

Kizlar-agina - Mustafa-agina džamija  u Varcar Vakufu s početka XX stoljeća - crtež nepoznatog autora
Kizlar-agina – Mustafa-agina džamija u Varcar Vakufu s početka XX stoljeća – crtež nepoznatog autora

* * *

УХВАЋЕНИ ВАНДАЛИ КОЈИ СУ ОСКРНАВИЛИ РИЧКУ ЏАМИ

Hamidija dzamija 1939

– Вандали су из Подрашнице, али имена им полиција још не открива

Према вијестима које су процуриле из Полиције Мрконјић-Ѓрада, њени су иснпекори ушли су у траг вандалима који су оскрнавили Хамидију џамију у Рици у ноћи између 4. и 5. јануара ове године.

Вандали су из познатог четничког упоришта Подрашнице.

Полиција још не открива имена, бива – истрага је у току.

Очито је да је полиција у стању радити свој посао, само кад хоће, па чак и када су у питању муслимани, насртаји на њих и скрнављење њихових џамија.

Ако изгредницима не буде судио судија Сафет Шљиво, ако за свједока не буду имали некога од локалних муслимана попут Хегановића, или пак и самога ричког хоџу, онда се је надати да ће вандали фасовати примјерене казне и да ће им присјести овај Божић.

Надати се је да ће се барбари у будућности мало теже одлучивати на вандализам, ако икако, те да ће муслимани бити рахатнији чак и у Мркоњићу. Вјерујем да ћу и сам бити макар мало поштеђен, као и моја имовина, како од четника, тако и њихових ахбаба.

Жао ми је пак, што ова вијест о откривању вандала који су скрнавили џамију може покварти заједнички божићни дернек четничким пријатељима. При томе не мислим само на оне у Варцару, него и друге у свијету. Али, моје им сузе не помогоше.

NEKAŽNJENI VANDALIZAM I ZLOČIN ĆE SE PONOVITI

Mrkonjićki vandali su oskrnavili zid Hamidije džamije u Rici u Varcar Vakufu. Plavim sprejom su nacrtali četnički grb i krupnim slovima nacrtali neku četničku skraćenicu..

Vijest o tome saznajem od prijatelja koji mi šalje sliku o tom prmitivističkom fašisoidnom i bogohulnom ispadu koju je na Facebooku postavio Šaćir Spahić, mutevelija.

Spahić ne komentariše ispod slike ovaj vandalizam, a i ne mora jer fotografija zamijenjuje hiljadu riječi.

Stranica “Džemat Mrkonjić-Grad” na kojoj je slika objavljena nije mi dostupna, pa sam posredstvom drugoga prijatelja dobio sinoć na uvid nekoliko komentara.

Azra Kaharević, kojoj su četnici ubili oca, a ubojice niti su pronađene niti kažnjene, tvrdi sa velike udaljenosti:

„Zar ne vidite po rukopisu da je to Dodik pisao.Mrkonjicani ne pisu tako.“

Ko god da je počinio ovu zločinačku uvredu i provokaciju, uradio je to provodeći fašističku politiku Karadžića i Dodika.

Ali, Azra ne da na komšije makar joj i oca ubili na bigajri hak, makar su Azru rastavili i sa njenim kućnim pragom, Rikom, a i mezarevima pradidova…

Edin Mešić tvrdi da su to uradili pojedinci koji „nemaju kućnog dogoja“.

Iza tih pojedinaca stoji zločinačka genocidna država RS, Dodik, kao i svi u Mrkonjiću koji tu politiku podržavaju šuteći. Pri tome ne mislim samo na Srbe.

Ne može pojedinac izvršiti genocid, niti srušiti hiljadu bogomolja, niti pak činiti ovakve vandalizme kao na tekućoj traci. Zločinačka politika RS je u suglasju sa kućnim odgojem vandala i obrnuto. Ali, toj politici se protivi Dafa Vuković, pa vandalizam ne može kolektivno pasti na dušu svih mrkonjićkih Srba i to je dobro.

Emir Habibovic je napisao: „Dok muslimani opet zive u “bratstvu i jedinstvu”, oni spremaju sljedeci pokolj.To nebi mogli na kafani napisati, her su one pune muslimana.!“

Tačno!

Mnogobrojni muslimani, a među njima i borci Amije RBiH kao Rasim Heganović, loču po kafanama sa četncima živeći u „bratsvu i jedinstvu“ s njima.

Takvima ne smetaju četnička znamenja kakva vidimo i na džamijskom zidu, ali im smeta legalna zastava Republike Bosne i Hercegovine, pa njeno isticanje smatraju provokacijom.

Onoga ko tu zastavu pokaže, Heganović proglašava neopoželjnom osobom u gradu u kojem se Heganović nije ni rodio. Na sudu, i Heganović  i sudija Safet Šljivo daju za pravo četniku koji vrijeđa, provocira i psuje, čak i u sudnici, ni kriva ni dužna građanina, kojemu četnik prijeti ubojstvom.

Rički hodža, koji se proglasio glavnim imamom i šefom radilišta na obnovi barbarski porušene Kizlar-agine džamije bjesni i psuje potpisnika ovih redova jer je javno tražio da račun obnove plate oni koji su džamiju srušili i ostali nekažnjeni.

Hodža ne bi bio hodža i ne bi bio u ovo vrijeme u Rici, da ne šuruje sa četničkim vlastima; on dojavljuje policiji nedužne ljude, spreman je lagati na sudu, kao Heganović, kao i manje više svi oni koji su se našli na gradilištu. Za takvo ponašanje taj je hodža dobio od četničkih vlasti nekakvo priznanje za širenje mutietičnosti. Muftija je spreman i lagati za nj, samo da ga ne bi kaznio, a o udaljavanju iz službe, ni govora!

Hodžu javno podržavaju srpske omladinske organizacije, pojedinci četnici, dok meni prijete, laju po internetu, uništavaju mi imovinu.

Zato će se zločin ponoviti, ne samo u vidu rušenja džamija, nego i pokolj, kako ne bez razloga predviđa Edin Habibović.

U nekažnjavanju zločina sudjelujemo i mi sami – ili šutnjom, ili pak javnom obranom zločnitelja i vandala.

Barbari su prvo izvjesili četničku zastavu na džamijskoj kapiji uoči Bajrama.

Kako policija nije pronašla počinitelje (nisam čuo da jeste!) sud nije imao ni priliku ni vidjeti, a kamo li kazniti vinovnika te uvrede nanesene muslimanima, pa su se vandali oslili; uoči pravoslavnog Božića vandalizirali su džamijsku fasadu svojim četničkim simbolima. Ako bi milicija i privela počinitelje, a sudio im sudija Šljivo, uz svjedočenje Heganovića, vjerovatno bi ih  proglasio nevinim.

Ni zločincima, ni zločinačkoj državi ništa nije sveto – ni ljudski životi, ni vjera, ni sam Dragi Bog kojeg su prisvojili.

Barbari su i tu Ričku džamiju srušili 1992.

U ovom slučaju, Azra bi mogla biti u pravu, jer to nisu vjerovatno počinili mrkonjićki vandali. Oni su naime, u to vrijeme rušili bogomolje u drugim mjestima, odakle su sitizali barbari sa eksplozivom koje im je dala četnička vlast da bi srušili džamije i katoličke crkve u Varcaru i okolini. Pod izgovorom da su te bogomolje srušili „nepoznati ljudi sa strane“, mrkonjički Srbi ne mogu imati alibi zašutnju, ni za rušenje džamija i crkava, ni za vandalizam…

Čim smo se našli u izbjeglištvu, Mirsad Šehić mi je kazivao kako je sa svoga prozora gledao vandale kako pale katoličku crkvu. Na gledanju je sve i ostalo.

Rahmetli Suad Lepir je u svom ratnom dnevniku napisao ono što je Mirsad Šehić možda vidio sa svoga pendžera; zborićku crkvu su palili, među ostalim, dvojica Bilića s Kotora. Taj podatak je objavljen, ali niko – ama baš niko, ni od Ričana ni od Zborićana, da potvrdi ili demantira te Lepirove navode. Nema ni govora o tome da Katolička crkva tuži nekoga za vandalizam, a isto se ponaša i IZ u našem gradu.

U Oborcima je na ba bigajri hak ubijeno 29 naših sugrađana, među njima i Azrin otac Fejzo. Nikada ni mrava nije zgazio. Ubojice su i danas na slobodi. O tom zločinu porodice pobijenih uglavnom šute. Bio sam telefonski pozivan od članove  obitelji porodice Mehmeda Heremića – jedinog preživjelog u tom zločini da ukonim njegovo svjedočenje sa interneta.

Rasim Heganović se kao djelatnik službe sigurnosti pri Armiji RbiH zaklinjao da će ubojice stići ruka pravde, a onda je zakletvu pogazio, pa rahat loče s četnikom i brani ga lažno svjedočeći na sudu.

I, Ričani, čast izuzecima, šute, boje se – odmahuju rukom, ništa se njih ne tiče.

Brojni „Mrkonjićani“ (muslimani!) kad navrate u svoj nekadašnji grad – rado popiju piće sa četničkim sinovima, pa se ovi javno hvale dobrim međunacionalnim odnosima, kafanskim „bratstvom i jedinstvom“ što bi rekao Habibović koje im, je li – kvari potpisnik ovih redova.

Sjećam se divljanja četnika na pravoslavni Božić nekoliko godina prije rata; tada su četnici prvi put izašli na javnu scenu, pjevali četničke pjesme, prijetili, nosili četnička znamenja, što je vidio milijunski auditorij Televizije Sarajevo.

Nakon objavljivanja toga priloga na TV, u grad je stigla ekipa TVSA predvođena Nenadom Pejićem i četnikom Ljubom Paljevićem da bi „utvrdili istinu“.

Naravno, poturli su mikrofon muslimanima koji su se utrkivali u pred kamerom demantiraju moj napis i snimke. Sjećam se da su Biba Sarač i Zulejha Šehović (Krivdić) tvrdile „kako se ništa nije dogodilo“, iako je u „Mladosti“ u radno vrijeme za Božić puštana muzika s razglasa, iako su u Pilani paljene svijeće, iako se divljalo po gradu, pa ni pop Lazo nije ostavljen na miru; te muslimanke su se hvatale u kolo sa onima koji su tada „samo slaviili Božić“ – oštreći noževe… Predsjednica Komiteta Sabina Dizdarević zgražavala se na me tada što sam objavio – divljanje četnika! (Sabini su u Oborcima kasnije ubili muža Mustafu! Kada sam donio humanitarnu pomoć našim izbjeglicama krajem rata, a pare nisam dao “Predsjedništvu” nego ih dijelio narodu, Sabina je ponovno zaigrala svoju podlu igru, priglila je Alijinu državu i postala njen vatreni pobornik. Rekla je pred ljudima, a snimak čuvam,  kako ona, (Žujan, Suki i Sefer…)  prave državu, a ja tu državu  očito razvaljujem! Dobro sam prošao, pokušali su me izdegenječiti i u zatvor strpati…) Sabina se vjrovatno lijepo uhljebila, a Sefer je malo kasnije postao ministar u četničkoj vladi.)

Četnik iz Šipova prvo je proglasio Kizlar-aginu džamiju okuptaorskim spomenikom – a muslimani su to odšutjeli.  Srušili su potom džamije u Varcaru, ali Islamska zajednica niti je tuživala RS, niti je tražila odštetu, iako je u rukama imala i presudu Suda za ljudska prava, a i Odluku Komisije za nacionalne spomenike po kojoj su vlasti RS – dakle nalogodaci i logističari rušenja i skrivači vandala – bile dužne obnoviti Kizlar-aginu džamiju, kao i onu u Rici.

Na spominjanje pravde po kojoj su četničke vlasti dužne o svom trošku obnoviti porušene džamije plaho su osjetljivi kadrovi Islamske zajednice, od ričkog hodže do muftije i reisa. Kada im RS udijeli sadaku, onda bi da je sakriju, pa da muzu i izmuzuju džematlije, kao da su oni porušili džamije. Rički hodža odbija primiti 50 maraka od milicionera Kaurina, koji nije jedini – ali je najhrabriji – koji bi pomogao obnovu džamije… Hodži su draže pare džematlija, ni krivh ni dužnih.

Time su islamska zajednica, a i sve džematlije i svi građani koji su to sve oduštjeli – dali zeleno svjetlo za nove vandalizme. Amenstirali su zločin i barbarizam.

Džamije još ne ruše, ali za početak četnici „krste“ džamije svojim fašističkim simbolima i to pred pravoslavni Božić! Mokre na džamijskoj kapiji u Trebinju, razbijaju džamisjke pendžere, napadaju musliamane uz Ramazan… (Ima i vandala među mislimanima koji skrnave crkve što je za svaku osudu.)

Nekoliko puta su skrnavljeni nišani u mezarevima u Rici, pa ništa. Nestalo je mezara pokraj džamije. Opet – nikom ništa!

Srpska javnost zna ko čini ova nedjela, a policija se pravi da ne zna. Tako zločinci postaju heroji. Spomenimo podatak da su ovi današnji vandali gori od četmnika iz II svjetskog rata koji nisu dirali niti rušili džamije, samo su odnijeli dvadesetak hrastovih direka – vlasništva IZ u Varcar Vakufu.

Nisam negdje pročitao da su se mrkonjićki Srbi masovno usprotivili zločinu i vandalizmu počinjenom u novije doba. Čast izuzecima poput Dafe Vukovića.

Svi koji šute, ne dižu svoj glas protiv zločina, barabrizma, vandalizma – ustvari odobravaju sva ta pogana nedjela. Svi koji to čine su suučesnici u tim nedjelima!

Kada je bilo najgore, kada je moja obitelj bila izložena pogibelji, kada je neko od Laketa tražio moje da ih pobije i osveti brata Lazu,  nije ih zatekao u stanu kojeg je demolirao. Za to je čula komšnica pa je Hajru, Almu i Mirzu – spasila pruživši im utočište i zaštitu u svom stanu, ponudila novac, prevoz do Banje Luke. Jedna druga Srpkinja ponudila je tada mojima  smještaj pod svojim krovom u dalekom Svilajncu u Srbiji. Tako odgovornost za zlo nije kolektivna.

U isto vrijeme, u Jajcu je HVO je pod nedokazanom optužbom da se radi o petoj koloni, zatvorio 28 jajačkih Srba. Čim smo saznali za to, Hidajet Zjajo i ja smo otišli kod predsjednika Općine koji nije do tada ni znao za to hapšenje. Tražili smo da nevini ljudi budu odmah pušteni. I, pušteni su.

Predsjednik IZ Banje Luke Bedrudin Gušić donio je vijest o rušenju banjalučke Ferhadije bivšem muftiji Banjalučkom Zahiroviću rekavši mu:

„Zlo, veliko zlo, efendija! Srušiše Ferhadiju!“.

Na to je ef. Zahirović rekao:

„Veće bi zlo bilo da smo mi srušili crkvu.“

Vjrovatno se mnogi Srbi i danas boje osuditi zločin i barbarizam, ali ima i  takvih, što potvrđuje Dafa Vuković; čak i da je sam, svi zločini koje su počinili Srbi – ne mogu se smatrati kolektivnom krivnjom. Ali, šutnja ostalih znači odobravanje! Niko nema izlike za šutnju!

Dosta je šutnje muslimana makar živjeli i pod Dodikovom čizmom, a pogotovo onih koji ne žive u Varcaru. Oni moraju javno osuditi zločin i barbarizam! Neka se najzad prestanu bojati i četnika i njihovih ulizica!

Jer ni Bog Dragi ne voli kukavice – ako je suditi po Andirćevoj noveli „Đuđut“.

Ali, ako bi i muslimani „obijelili zube“ i istrajno zahtijevali da se počinioci kazne, onda bi se morali zamjeriti ne samo četnicima, nego i njihovim kafanskim pajdašima, osobama istog mentalnog sklopa, „čaršijskog i kućnog odgoja“.

In memoriam: AZIZ LEPIR – OLIČENJE POŠTENJA, ČESTITOSTI…

 

aziz

Daleko od svoga Zborišta i Varcara, negdi u Americi gdi je živio kao prognanik, nedavno je umro Aziz Lepir.

Sa odlaskom Aziza na Onaj Svit, otišao je i dobar komad ne samo Zborišta i Varcara, nego i Bosne. Po svojim ljudskim osobinama, Aziz je bio pravi Bogumil, živo podsićanje na naše pretke – Dobre Bošnjane.

Kako?

Lahko!

To zna svako ko je poznavao Aziza jer je on sve te osobine dokazao čitavim svojim životom.

To potvrđuje i priča koju sam čuo mnogo puta u mojoj kući. Govoreći o iskonskom poštenju, savjetujući nas kakvi i sami moramo biti, moji su navodili Aziza kao primjer i uzor.

Kada bi Aziz morao prići priko nečije njive ili bašte, svu bi zemlju koja se zalipila pažljivo skidao sa svoje obuće i ostavljao na kraju njive ili bašte priko koje je prošao.

Čitav svoj život Aziz je bio uzor poštenja i čestitosti.

Penziju je steko radeći kao komunalac na čišćenju našega grada.

Na kakvo god je smeće nailazio, nikada nije ronđao; savjesno je radio je svoj posao, temeljito čistio ulice i trgove. Od plaće prihranjivao je čeljad i kao brižni otac odgajao svoje dvoje dice. Sićam se Aziza kao sad; u rukama velika brizova metla kojom na lopatu nagrće smeće i ubacuje ga u svoje taćke.

Čaršiju, Riku, Zborište…, držao je čistim, kao umivenim, urednim – kao svoju avliju i svoju kuću.

Prije nego što je postao čistač ulica, Aziz je bio mutafdžija, kao i mnogi drugi u Rici, pa i moj r. Did, Otac.., kojima je mutafdžijsku robu tkala moja r. Majka. I po tom izumrlom starinskom zanatu, za kojeg su kovači govorili da se nači dok jedna svića dogori, Aziz mi je bio baška prirastao za srce.

Aziz Lepir je bio gradska markantna ličnost, građanin broj jedan, koji je  s ljubavlju obavljao svoj posao i – bio ponosan na njega. Bio bio je visok, naočit, plećat – kršan.

Šta je naš grad bez Aziza Lepira!

Ništa!

Mora se reći kako se ni u Rici nije baš blagonaklono gledalo na taj čestiti posao gradskog smetljara. Djecu koja ne bi dobro učila u školi, roditelji bi strašili kako ih neće zapasti ni Lepirova ili Suljina metla, a ni slaganje dasaka na Pilhani…

Aziz Lepir je dokazao da ni najgori i najteži poslovi nisu ponižavajući ako se pošteno i svojski obavljaju. I to imam na umu!  On je svojim radom to dokazao, razbijajući mnoge predrasude.

Penzionerske dane je provodio najčešće kod Sulje u brijačnici koja je bila na sokaku koji vodi Dedića kući od stare Robne kuće. Sidio bi, šutio, a ako progovori koju ili upita štogod, sve je bilo dobro smišljeno i pametno rečeno, na mistu. Od njega nikog glava nije zabolila.  Odlazio bi do kioska na Kolobari i donisio taze novine u brijačnicu – koja je i sama bila naša novinska agencija… Odlazio bi priko puta i iz „Penzionera“ donosio kahve Sulji, mušterijama i sebi… Šutjeli bi, zapodivali ragovor, bistrili politiku, šegali se.

Bio je „lagahan na nogama“.

Za telefonskih ragovora sa Azizovim sinom r. Suadom od kako mi se počeo javljati iz Amerike, uvijek sam se raspitivao kako je Aziz, je li kao i vaktile lagahan na nogama.

Suad mi je pričao kako Aziz ide redovito svakog dana u šetnju. Kada se Suad jednom zakašljao, Aziz mu je rekao:

„Ne daj se stari!“

Bio je pun života…

Samo Bog Dragi zna kad će ko k Njemu….

Aziz je doživio tešku porodičnu tragediju. Ukopao  je svoga jednica Suada, koji je otišao iznenada, još mlad. Žalost  za sinom, a Bog najbolje zna, skratila je Azizov život… Tuđina ga je dodato smorila.

Ostao je ratni Dnevnik r. Suada Lepira u kojem je bilježio šta je sve snašlo naš grad, sugrađane i njegovu čestitu obitelj prije nego su stigli u Ameriku gdje su sin i otac ispustlli dušu.

Iza Suada je ostala i njegova hronika umrlih sugrađana.

U čijim god je ona rukama, tu hroniku treba nastaviti ispisivati jer nas je svakim danom sve manje, a visti o odlasku na Onaj Svit saznajemo slučajno, iako baratamo sa najsuvremenijim sredstvima komunikacije i imamo na stotine virtualnih, ali nažalost – malo stvarnih prijatelja.

U tom Suadovom nekrologiju upisano je – kako mi  je govorio – preko 360 naših nedavno umrlih sugrađana.

Neko će tome tužnom popisu morati dodati i Suadovo i Azizovo ime, a i imena Osme Topalovića i Rifeta Hrustanovića, kao drugih koji su preselili, ali koji žive, kao i toliki drugi davno pomrli, u našim sićanjima. Njima će biti pridotada i još mnoga imena, kada bude vakat za to…

R. Aziza Lepira vidim kako odlazi, zamiče prema Zborištu klateći se naprid, u ritmu koraka, ostavljajući je iza sebe čistu Riku i Banjalučku castu.

Rahmet duši Azizovoj!

VIŠE OD IGRE

Plasmanom na Svjetsko nogometno prvenstvu u Brazilu nogometaši nacionalnog tima nanijeli teški poraz političarima i podgrijali nade u spas države Bosne

VIŠE OD IGRE

nogomet

Plasmanom na Svjetsko nogometno prvenstvu u Brazilu nogometaši nacionalnog tima nanijeli teški poraz političarima i podgrijali nade u spas države Bosne

VIŠE OD IGRE

Nogometaši nacionalnog tima RBiH su učinili više za svoju Domovinu – ne samo u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Brazilu nego i svim dosdašnjim utakmicama – nego svi političari zajedno tokom više od dvadest godina.

Političari su se međusobno utrkivali i nadigravali u razvaljivanju, rušenju, pljačkanju, siromašenju, ponižavanju…, države i građana udarnički nastojeći da Bosna nestane. Zabijali su nam golove iz iz ofsajda…

Jer to su ljudi bez trunke patriotizma, zehre morala i skrupula, bez obraza, stida i osjećaja za državu, narode i građane koje su uvalili u rat, i koje i danas pokušavaju zavaditi da bi i dalje vladali i punili svoje duboke džepove. Ne zna se koji su od kojih gori – oni u Banjoj Luci, Sarajevu ili Mostaru. Zna se da nam s njima nema selameta ni nama ni Bosni. S njima nećemo stići dalje od Kozije ćuprije.

Na drugoj strani, političarima uz inad, neprijateljima ušćorluk – Nogometna reprezentacija Republike Bosne i Hercegovine pokazala je na djelu – znanjem i vještinom, srčanošću, zajedništvom – kako se brane boje naše države i kako se ta država čuva i osnažuje, kako joj se vraća jedinstvo, ponos, samopuzdanje – pokazujući to i dokazujući pred čitavim svijetom – kako igrači na sportskom polju, tako i mnogi navijači na tribinama, ulicama i trgovima.

Razvaljujući Nogometni savez, političari su ciljali dohakati Bosni razaranjem jednog od preostalih, ali žilavog tkiva. Uništavajući Nacionalni fudbalski savez, političari su mislili završiti utakmicu pobjedom protiv Bosne.

Zajednički su im se suprostavili patrioti nogometaši i njihovo vodstvo uz snažnu podršku navijača; svi zajedno su prozreli namjere političara i srčano obranili svoj Savez, pa tako i Državu, kako na sportskom polju, tako i na trbinama, ulicama, trgovima.

Sinoć sam napisao kako Litvanci, Grci…, a sada dodajem – i sve zajedno one reprezentacije koje ne idu u Brazil – nisu najveći gubitnici nakon sinošnje pobjede i plasmana naših Zamjeva; najveći gubitnici su političari i svi hasumi Republike Bosne i Hercegovine. Ova pobjeda mogla bi biti početak njihovog kraja. Hoće li, zavisi od svih patriota Bosne.

Nadu u kraj fašizma u Bosni snažno podgrijavaju nogometaši na sportskom polju, kao i milioni navijača državnog nogometnog tima koji su navijači Republike Bosne i Hercegovine; oni snažno i gromoglasno podržvaju Reprezentaciju i Republiku Bosnu i Hercegovinu. To su dokazali navijajući na svakoj utakmici nacionalne momčadi, slaveći i veseleći se nakon pobjeda, uvijek sokoleći reprezetivce, a u isto vrijeme paleći baklje patritozma širom Bosne.

Zastave sa ljiljanima vihorile su se u moru daytonskog znamenja. Ipak, svi su ih vidjeli.

Svoju odanost nacionalnom nogometnom timu i državi navijači i nogometaši su tako uresili simbolima Republike Bosne i Hercegovine koje više ni podanički mediji ne mogu izbrisati niti zaobići. To mora goditi svakome patrioti, pa tako i svima nama u našoj grupi koja u okviru sve snažnijeg Pokreta za RBiH zahtijeva povratak u život jedino važećeg Ustava RBiH.

Nogometaši su svojim navijačima i svojoj Bosni uzvratili na najljepši i najbolji mogući način – pobjedama svojih sportskih protivnika, u fer i srčanoj, znanjem osmišljenoj igri, iskazujući zajedničko požrtvovanje i ljubav prema Bosni.

To su teški porazi naneseni političarima!

Veselimo se, ali ne zavarajmo se!

Ovo što nam je priredila nacionalna nogometna reprezenacija je VIŠE OD IGRE, jer su sve te njihove sjajne pobjede na putu u Brazil za sada samo gorke pilule koju političari i neprijatelji Bosne moraju progutati, ali to nije kraj njihove prljave igre protiv Države Bosne, igre pune faulova i trikova, nekažnjenog igranja rukom u kaznenom prostoru, mada se njihov kraj nazire.

Lopta je u našoj avliji zahvaljujući zalaganju – znanju, požrtvovanju, zajediništvu, patriotizmu i vještini nacionalne nogometne reprezentacije, njenog vodstva, navijača, kao i svih patriota.

Ne dozvolimo da nam političari otmu loptu i zabiju svoj pobjedonosni gol i tako nas izbace iz kvalifikacija za normalnu, zajedničku, jedinstvenu zavnobihovsku Republiku Bosnu i Hercegovinu. Dajmo im crvene katone i najzad ih isključimo iz igre!

Do nas je!

Drugo, teže poluvrijeme je pred nama!

***
(Na fotografiji “Oslobođenja” – nogometaši nacionalnog tima na balkonu iznad Vječne vatre u Sarajevu; srdačan doček nakon pobjede nad Litvanijom i teškog poraza nenesenog političarima i neprijateljima Bosne svih boja… Dok ispisujem ove redove, njemački TV kanal “24.de” prikazuje veselje u Sarajevu, ali i u Stutgartu… Veselje je u srcima svih patriota RBiH)

 

gori-centar-sarajeva-na-hiljade-navijaca-docekalo-zmajeve

***

Sevdalinka na ovom linku je čestitka za naše nogometaše  i sve navijače za državu Bosnu – ujedno i bajramska čestitka muslimanima koji i danas bajramuju

http://www.youtube.com/watch?v=rJjQk10Ydzw

Mufid HUSKIĆ: BIO SAM RASTREŠEN – IZVINJAVAM SE

huskićevo pismo izvinjenjaPismo Mufida Huskića, imama džemata Rika – Mrkonjić-Grad

GOSPODINU

Ibrahimu Haliloviću

Zbog objavljivanja na web-portalu, usmenog dijaloga između Vas gospodine Haliloviću i mene , 16. 08. 2013. god.  na gradilištu Krzlar-agine džamije u izgradnji, došlo je do kratkog spora i mog nedoličnog ponašanja prema Vama.

Nadzorni organ je tražio da na gradilište nemože niko dolaziti bez pismenog odobrenja, što sam Vam pokušao i objasniti.

Također, tog dana sam bio posebno rastrešen, zbog potrebe da moja supruga ode ljekaru, a ja nisam imao novaca (moja mjesečna plata je 500 KM) a Medžlis IZ-ce zbog nedostka novčanih sredstava nije uplatio zdravstveno i penziono  osiguranje, što je spriječilo njen odlazak ljekaru, a što je izazvalo moju depresiju i takvu nekotrolisanu reakciju.

Zbog  navedenog ja Vam se gospodine Ibrahime Haliloviću izvinjavam.

Huskić Mufid

Mrkonjić-Grad, 04. 08. 2013.

***

Prepis orginala pisama

***

KOMENTAR NA PISMA MUFTIJE BANJALUČKOG EDHEM-EF. ČAMDŽIĆA I MUFIDA HUSKIĆA

Ovo izvinjenje Mufida Haslića za njegovo nedolično prostačko ponašanje na gradilištu Mustafa-agine džamije u Varcar Vakufu (Mrkonjić-Gradu)  je providan pokušaj  da se na emociju o bolesnoj supruzi umanji krivnja i odgovornost  za hinlu koja mi je učinjena na pravdi Boga.  U  tom stilu napisano je i pismo muftije Banjalučkog Edhem-ef. Čamdžića.

Ne prihvatam obrazloženje koje su dali i Muftija Edhem-ef. Čamdžić i Mufid Huskić.

Ta i takva obrazloženja su uvrijedljiva i za mazluma.

Da mi je Mufid Huskić rekao da nema novaca da plati hodžinici liječnički pregled, ja bih mu s halalom dao.

Ali, ne vjerujem mu da nije imao novaca za liječnički pregled, jer je tih dana imao novaca za jagnjetinu kojom se sa svojim prijateljima častio u restoranu „Izletnik“ na Previlima.

IZ  je kriva, a ne ja –  za loš položaj svojih uposlenika jer je IZ stalno prirepak vlasti, a za 20 godina nije riješila osnovne životne probleme svojih uposlenika.

Bolje bi bilo da je Mufid Huskić samo kratko napisao „Uzvini.“ Ovako, izvinjenje mu se “ne pika”.

Dobro bi bilo i da njegov postupak Muftija nije pokušao braniti na isti način spominjući hodžijincin liječnički pregled i lijekove.

Stoga – ne halaljujem im obojici,  niti ću zaboraviti uvredu.

Jer, ovaj nemili slučaj me je dodatno uvjerio kako vrh IZ štiti svoje uposlenike ma kakvi bili. Stoga oni bez straha rade šta hoće, pa i psuju džematlije koje ih plaćaju – i to na temeljima porušenih džamija.

Hvala Muftiji na priznanju za moj dosadašnji rad i na pozivu da ga nastavim.

To ću raditi za svoju dušu, kao i do sada.

Istinu o novcu koji troši IZ bilo gdje, pa i ovdje, neću nikada sakriti od javnosti, niti ću promijeniti svoj stav da porušeno u punom iznosu moraju platiti rušitelji.

Također ću budno pratiti odnos IZ prema preostalim vakufskim dobarima koja su vlasništvo svih nas.

Ne želim do daljenjeg biti džamatlija džemata Mrkonjić-Grad.

Ibrahim HALILOVIĆ

MUFTIJA IZREKAO PISMENO UPOZORENJE MUFIDU-EF. HUSKIĆU ZBOG NEDOLIČNOG PONAŠANJA

Muftija Banjalučki Edhem ef. Čamdžić: ne da reći  da su  Vlasti RS osigurale 150.000 KM za obnovu Mustafa-agine džamije kako bi od muslimana izmamio što više novca kojim on najčešće raspolaže. Gradi se dugo, često bez tendera i kontrole, sa istom projektantsko-građevinskom ekipo, koje jučer ne bi na gradilištu... On ne udaljava iz službe imama koji psuje i vrijeđaju džematlije  na temeljima obnove porušene Božje kuće, a koji ni njega samoga kao starješinu ne poštuje
Muftija Banjalučki Edhem ef. Čamdžić

muftija, 1Pismo muftije Banjalučkog

MUFTIJA IZREKAO PISMENO UPOZORENJE MUFIDU-EF. HUSKIĆU ZBOG NEDOLIČNOG PONAŠANJA

–   Ovo je prepis pisma koje mi je stiglo od muftije Banjalučkog Edhema-ef. Čamdžića

Dana: 28. ševval 1334. h.g.

04. septembar 2013.

Predmet: Obavijest o upozorenju Mufud ef. Huskiću imamu Ričke džamije u Mrkonji-Gradu

Poštovani gospodine Halilović

Ovim Vas obavještavam da sam u ponedjeljak 02. 09. 2013. godine primio od Vas dopis  koji ste uputili uvaženom i poštovanom reisu-l-ulemi prof. Mr. Husein-ef. Kavazoviću.

Ranije sam pozvao Mufid-ef. Huskića i s njim obavio razgovor.

Upozorio sam ga da njegovi porodični problemi ne smiju izazvati srdžbu prema drugim osobama, sa džematlijama s kojima svakodnevno kontaktira.

Naime, Mufid-ef. radi u malome džematu , koji zbog svoje malobrojnosti ne može na vrijeme obezbijediti imamsku platu i zdravstveno i penziono osiguranje.

Tih dana je njegova supruga trebala ići ljekaru, on nije imao novaca da plaća lijekove i ljekarske preglede.

Pratio sam rad Mufid-ef. Huskića u proteklih pet godine, nisam zapazio njegovo nedolično ponašanje. Spor koji je nastao između njega i Vas gospodine Haliloviću, nastao je zbog njegove rastrešenosti, jer mu je supruga trebala ljekaru, a on nije imao novaca da plati.

Za njegovo nedolično ponašanje prema Vama gosp. Ibrahime Haliloviću, izrečeno mu je; pismeno upozorenje.

Osim toga on Vam je lično napisao pismo u kojem se izvinjava i moli da mu oprostite.

Što se tiče gradnje džamije, mi nastvaljamo s radovima, ako Bog da.

Mufid Huskić, smaovoljni i drski Glavni imam Džemata Mrkonji-Grad; on vriješa i psuje, poziva policiju n osnovu svoje lažne prijave, uz podršku lažnih svjdoka
Mufid Huskić

Stoga se i Vama zahvaljujemo što ste na Vašem web-portalu vršili promociju obnove Krzlaragine džamije, što ćete, nadam se i ubuduće nastaviti. Pozivano sve prijatelje džamije da se uključe i daju svoj doprinos, jer mi sve radimo transparentno.

Ne možemo i ne smijemo čekati da nam džamije obnavljaju oni, koji su ih rušili. Džamije su nama potrebne i hvala Bogu dragom, Bošnjaci ih obnavljaju.

Ja Vas molim da pomognete u prikupljanju novčanih sredstava, o čemu će džematlije biti obavještene u džamiji i na Skupštini Medžlisa, ako Bog da.

Medžlis IZ-ce je također ozvorio svoj web-portal, te će o svim aktivnostima na džamiji obavještavati džematlije i prijatelje Kizlaragine džamije.

Primite iskrene selame!

Muftija Edhem Čamdžić

(Muhur)

***

Moja opaska:

Pismo izvinjenja od Mufida Huskića još nisam dobio

„RIJASET IZ ĆE UČINITI SVE ŠTO JE POTREBNO DA SE OVAKVE STVARI VIŠE NE PONAVLJAJU“

Odgovor  Kabineta Reisu-l-uleme Huseina ef. KAVAZOVIĆA u povodu neprimjernog ponašanja Mufida ef. Huskića

„Fr, 30.Aug.2013 um 13:17

13:17

Mufid ef. Huskic

von Kabinet Reisu-l-uleme an sie Von

Poštovani gosp. Halilović,

Ovim putem vas obavještavam da je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović dobio vaše pismo u kojem ukazaujete na neprimjereno ponašanje Mufida ef. Huskića.  Rijaset IZ će putem Ureda muftije banjalučkog tj. muftije Edhem ef. Čamdžića učiniti sve što je potrebno da se ovakve stvari više ne ponavljaju.

Uz mahsus selam,

Elma Ć. Mahmutović

Sekretarijat“

***

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović upoznat je sa neprimjernim ponašanjem Huskića – muftija Banjalučki je na potezu…
Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović upoznat je sa neprimjernim ponašanjem Huskića – muftija Banjalučki je na potezu…

DIPLOMATSKI UVIJENO, ALI IPAK OBEĆAVAJUĆE…

Ovo je faksimil e-mail-a koji sam danas popodne primio iz Kabineta Reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića.

Vjerujem kako su svi oni koji su imali prilike čitati moje pismo koje sam uz snimak događaja kopiran na DVD poslao na adresu Huseina ef. Kavazovića – shvatili kako se zaista radi o neprimjernom i psovačkom ponašanju hodže Huskića, da neće leći stvar na tome da mu se malo priprijeti da više ne psuje, da ne smije ubuduće ponašati prostački na ruševinama Božje kuće, te da ne smije prijavljivati policiji nedužne ljude.

Vidjećemo “pika” li se Reis-efendijno.

Moje je duboko uvjerenje, a i javnost ga je dodatno potvrdila, da ovakav hodža ne zaslužuje voditi džemat.

Ako pak Mufid Huskić ne bude kažnjen, ako ne bude udaljen iz službe, biće to dokaz kako IZ institucionalno štiti ovakve nedolične hodže.

Ali, sačekajmo kako bismo vidjeli kakve je instrukcije dobio i šta će poduzeti Edhem ef. Čamdžić, muftija Banjalučki, kojeg rečeni hodža također “ne pika” kao ni Reis-efendiju.