Kategorija: Uncategorized

Na margini jedne dikriminirajuće globe za parking

Po povratku sa džennaze Neziru Vojnikoviću,zatekao sam blokiran prvi točak moga auta. Na vjetrobranu je bila uplatnica za globu od 30 maraka – kazna za jednu neplaćenu marku za parking.

Auto je bilo parkirano u blizini ulaza u Poštu. Nigdje nema znaka zabranjenog parkiranja, ili obavijesti da se parking naplaćuje. S druge strane ulice, na parkingu ispred Doma ZAVNOBiH-a nije bilo slobodnog parkinga, a meni se žurilo da ne zakasnim na džennazu, pa sam parkirao kod Pošte.

Zatekavši blokiran auto, odmah sam u Pošti platio globu, a službenik na šalteru pozvao je telefonom osobu koja je blokirala auto. Bio je preko puta na birtijskoj terasi Doma ZAVNOBIH-a, i odmah je došao. Pokazao sam mu uplatinicu za globu i on je skinuo kliješta sa točka.

Pokušao sam mu objasniti kako nisam znao da se plaća parking. Pokušao sam mu reći da sam bio u žurbi da ne zakasnim na džennazu, na kojoj sam se zadržao oko jedan sahat, da nije bilo  drugog parkinga… Ništa nije pomoglo, a globu sam svakako već bio platio.

Obazrem se, pun parking auta bez ikakve potvrde o plaćenom parkiranju. Bilo je auta i na trotoaru. Sve je to taj općinski činovnik zadužen za parkinge vidio, a i sam sam mu to napomenuo.

Naravno, žao mi je zbog tih otetih 30 maraka. Ali teže od globe mi je pala nepravda koja mi je nanesena, i to namjernom diskriminacijom.

To sam rekao onom ko mi je stavio kliješta na točak auta. On je tačno znao kome će blokirati auto.

„Niste samo vi u pitanju. Ja svakoga tako kažnjavam ko ne plati parking!“  lagao mi je u lice,  Jer, na parkingu je bilo makar deset auta u kojima na vidnom mjestu nije bila istaknuta potvrda o plaćanom parkingu. To sam provjerio. Trebalo bi mu makar deset kliješta za blokiranje točkova, ali on ima samo jedna za onog koga on odabere kao žrtvu…

„Neka te je sram i stid zbog toga!“ rekao sam mu.

U to se pojavio i neki grmalj. Obratio mi se i potom se predstavio pružajući mi ruku.

Rekao je da se zove Cvijić i da je komunalni inspektor. Kaže da on mene zna, ali kako je ne znam njega – da ga, biva, upoznam. Rekoh mu da sam kaznu platio, ali mi je krivo zbog nepravde.

Ni dvi ni tri, komunalni inspektor Cvijić će:

„Vi Haliloviću morate znati da je ovo uređen grad!“

To “ovo je uređen grad!” ponovio je još jednom.

Da je to čista laž, pobrojaću nekoliko primjera koji se ne uklapaju u njegovu sliku „uređenog grada.“

U uređenom gradu ne žive niti njime upravljaju seljačine. Kada u jendom gradu imate 90 posto seljaka, onda je to selo, a ne grad. Grad gradom čine građeni, a ne seljaci koji su silaskom u grad donijeli svoje seljačke navike i običaje, a nisu prihvatili gradske norme.

U uređenom gradu vozači ne parkiraju nekažnjeno aute na sred ulice, na rasksnicama, trotoarima, niti trube na području grada.

U uređenom gradu ne čuje se iz dana u dan motorka kao u Rokinom dolu, niti se balvani istovaraju i režu na sred ulice ili parkinga.

U uređenom gradu ne mogu se vidjeti čopori pasa lutalica, niti njihov lavež i zavijanje u gluho doba noći.

U uređenom gradu se ne dovikuje u razgovoru kao u selu s brda na brdo.

U uređenom gradu seljaci ne izgone građane iz grada.

U uređenom gradu nema protekcije niti diskriminacije, pa ni u kažnjavanju za pogrešno parkiranje.

U uređenom gradu žive građani, po čaršijskom redu i zakonu. Da bi seljak postao gađanin, potrebno je nekoliko generacija življenja u gradu i poštivanje gradskih pisanih i nepisanih pravila i običaja.

***

Pričam slučajnom poznaniku o tome kako sam oglobljen za parking, kako me komunlani inspektor Cvijić podučavao što je uređen grad.

„Moj Haliloviću, službenicima koji naplaćuju parking naređeno je da kažnjavaju samo one vozače čija auta nose stranu registraciju.“

Ispričao je priču o komunalnom inspektoru Cvijiću, koji je svojevremeno obavljao dužnost glavne osobe zadužene za urbanizam pri Skupštini opštine.

Bilo je to vrijeme procvata divlje gradnje. A svaka gradnja, a baška divlja – ima svoju cijenu.

Tako je i Cvijić dao udarnički doprinos kako bi grad zaista postao uređen.

Teško gradu kojeg uređuju seljačine kao on.

***

Jo[ nekoliko podataka koji svjedoče o seljački uređenom gradu.

Na ulicama se mogu vidjeti maloljetnici i mladći koji voze neregistrirne motocikle. Ne nose šljemove na glavi.

Kada su svedbe – a seljačine ih priređuju u Tegeltijinom svadbenom salonu u krugu nekadašnje “Manjae”, policije ni za lijeka, Vjerovatno na desetine pijanih svadbara sjeda u aute i vozi u pijanom stanju.

Posebno mnogo pijanac izlaze iz birtije koja s enalazi u nekadašnjoj Omwerovoj kovačnici. Svjedoci pričaju kako su vidjeli policajsca kako pomaže jednom pijancu da uniđe u auto. Dva auta sudarila su se kod stambene zgrade – auti su za otpad. Uzrok sudara – pijanstvo.

Inače, malo ko poštuje znak STOP; posebno onaj kada se od Balukhane silazi prema gradu, na Petlji.

Na semafiru na raskrisnici prema staroj benzijskom pumpi i tranzitu – dok sam čekao na “crvenom” u dva slučaja vozači su prošli kroz crveno.

Izenenadni susret sa zamjenikom komandira Policijske stanice u Mrkonjić-Gradu

“VIDJEH VAS, PA NAMJERNO SVRATIH DA VAS POZDRAVIM”

Išao neki dan u Podšiljak – ispržio ribu, pekao kruh pod sačem – od heljde i pšeničnog brašna.

Ruševina nekadašnje kućice zarasla u raslinje, ne zna se da je ikad tu bila.

Nema ni drvene, planinske ograde.

Spaljeno i odneseno sve – ne zna se ni gdje je bio koji hrastovi direk – letvama, ekserima, baglamama na vratnicama – ni traga.  Kao da ograde nikad nije ni bilo.

Kada sam bio niz grad prema Rudinama, vidjeh kako mi u susret dolazi policijsko auto, otuda od uprave Komunalnog.

Pred zgradom iznosim stvari iz auta, topao kruh miriše na heljdu…

Vidjeh kako u naše naselje ulaze ta policijska kola.

Nisam obraćao pažnju, ali policijsko auto se zaustavi pred zgradom na ulici; policajac otvori prozor i srdačno me pozdravi.

Priđem, kad ono inspektor s kojim sam imao informativni razgovor povodom pisma-pritužbe koje je Tužiteljstvu RS uputio Bedrudin Gušić, moj prijatelj koji živi u Americi.

Bedro je crno na bijelo poredao podatke o maltretiranju koje doživljavam u mome rodnom gradu. Tražio je da se s tim odmah prekine i da me organi reda zaštite, a prvokatori strogo kazne.

Na tom razgovoru inspector je bio uljudan i korektan, čak me i ohrabrivao…

“Poduzećemo sve da budete sigurni i Vi i Vaša imovina,” rekao je tada…

Sada mi se uljudno i sa osmjehom obraća, kaže da me je vidio u autu, pa je namjerno svratio da me pozdravi.  Pita kako sam, obraća mi se na “per si,” pita da li ga se sjećam.

Sjećam, naravno, ali kao inspektora u civilu, a ime sam mu zaboravio.

Sada nosi policijsku odoru i ima dvije zvjezdice na epoletama.

Policijski kačket odložio na suvozačevo sjedalo.

Kaže s ponosom kako je sada zamjenik komandira stanice.

Veli mi da mu je ime Slavko.

Pita imam li problema.

Ubjeđuje me – ako imam, da slobodno dođem i prijavim, pogotovo ako mi se nešto dogodi u Podšiljku.

“Nemojte se ustručavati, prijavite! Poslaćemo patrole povremeno, drukčije će se svako odnositi prema Vama kada vidi da policija obilazi vaš posjed.”

Pita koliko ostajem.

“Obavezno ćemo se vidjeti i popiti kafu!”

Za vrijeme razgvora ponovio je nekoliko puta:

“Vidjeh Vas, pa sam namjerno svratio da Vas pozdravim.”

„Molim Vas prijavite svaku neprijatnost!“

“Prijavaljivao sam Cacu Jaslara, pa je Policija složila prijavu sudu po kojoj sam od tužitelja preko noći postao okrivljeni…“

„Ma to je bilo…,“ nedovršava misao Slavko.

„Eto, odnijeli su mi svu ogradu u Podšiljku.“

„Ma pokradoše sve što stignu, čim vide da je napušteno. Kradu krovove sa autobuskih stajališta, pleksiglas, ugrađuju u kupatila…,“ raportira mi Slavko, da bi me valjda utješio…

Tačno su znali čije odnose, kakvu mi poruku šalju – da sam nepoželjan.

Kako to da nisu dirali istu vrstu ograde kojom sam ogradio i komšijski posjed kako goveda s puta ne bi ulazila u moje… Kako to da nisu dirali komšijsku ogradu koja se nastavljala na moju!

Meni je taj “išaret” potpuno jasan, kao bijeli dan.

Rastali smo se uz dogovor da ćemo popiti kafu zajedno i popričati…

Do tada,  ostalo mi je da prijavljujem, ili ne prijavljujem.

Nisam siguran šta ću učiniti, ali niko i nikad me neće odvratiti od dolaska na svoje u Podšiljku, u to sam siguran. Neću dati ni djeci da to pridaju.

Niko me živog neće spriječiti da na onom mom komadiću svoje zemlje u Podšiljku zapretam kruh, bacim ribu na žar, napijem se hladne lisinske vode i nadišem se čistog zraka. Pravda odavno ne stanuje ovdje.

(H)AŠLAMKE BAREVKE, MOTORKE I SJEĆANJA

Stigosmo u Bosnu, svratismo u Cazin kod Hajrinih sestara.

Prispjeli na hašlame. Mostarske prošle, ove se rumene na stablima. Kupih u dućanu kilogram-dva “hrustova,” pa se zasladismo.

Popodne odoh u komšijsku bašću; vidim, nešto fali. Kasnije mi je rečeno da su staru hašlamu posikli; iz godine u godinu penjao se ko je stigao, neki su katilski lomili grane, kao da se više nikada neće popeti i sladiti hašlamama. Lani je ličila na strašilo, ali na nekoliko nedokučivih grana i u vrhu, bilo je hašlama.

U vrh bašte je mlado stablo hašlame. Ono što se moglo dokučiti već je obrano, a što je ostalo – kljucka kreja. Kad škljocnu foto-aparat – prepade se i odleti. Provehli listovi suše se na odlomljenim granama… Koliko će puta još roditi prije nego je posijeku!

Popeh se, pažljivo dokućih nekoliko grana – u ruci mi se zarumeniše mehki sočni, plodovi. Dlanovi i prsti slipću. Sladim se. Ubrah pregršt i za ukućane.

Slike iz davnih vremena – ukazaše se pred očima.

***

Pokraj Jajačke i Ključke ceste, nadomak naše čaršije, cestari su davno zasadili trišnje. (Govorilo se da je ta stable sadila Austrija. Ne znam.)

Nikad nisu stigle sazriti, mi ih oberi. U krošnjama vise odlomljene grane, sasušenih listova.

Stabla su nakon našeg „mužđenja“ izgledala jadno. Ipak, trišnje su i dalje rađale i darivale nas slatkim plodovima svake godine. Najzad su sve posičene. Ne znam tačno kad i ko je to uradio; baš nekako u to vrijeme prestao sam biti dijete. Znam da mi je bilojako žao. Želja da se uzverem na stablo i zasladim hašlamama nikad me nije napustila…

Bilo je trišanja po njivama oko Rike; sitne, ali slatke, ako dočekaj sazriti; radovali smo se tom prvom voću, verali  se na džinovska stabla visoka – ko „iza vrha  munare.“

Trišnje „crnice“ su grknule, ali nije nam to smetalo. Zubi nam pocrni od njih, ruke isto.

Nije se bilo lahko popeti na tuđu trišnju, ne samo zbog straha da će te neko zaganjati.!

„Uh, jesam se najeo!“ hvalili bi se jadni drugima vadeći trnje iz dlanova  i tabana… Često bi sadri dlanove, laktove, kolina, prsa verući se uz hrapava debela stabla. Bojali smo se da ne trehnemo sa trišnje i polomomo i ruke i noge I da nas na feltragam odnesu kući, gdje bi tek fasovali.

Na mjestu gdje se stablo počnje granati, vlasnici trišanja bi mećali posječeno grmlje trna, kako bi nas odvratili od „hajdukluka…“

„Ma neka je oberu svu, ali neka brate ne lome grane,“ govorili bi.  

***

Najslađe su bile „hašlamke barevke.“

Barevci su ih dogonili na konjima u sepetima i u naš Varcar – pa prodavali na Kolobari, Rudinama, ili na cesti u Rici.

Obično bi rastovari pod džamijskim kestenom, odmah do studne česme (fiskije).

Bile su skupe za naš sirotinjski džep. Ponekad Otac ili Did r. kupi po lončić barevki – ne više od pola kile za čitavu tevabiju djece i ostalih ukućana…

Sve dok Barevci ne rasprodaju hašlame, mi bismo ketili pokraj njihovih sepeta, očima se sladili hašlamama jer Barevci su bili „tisni“. Ne bi ti pružili hašlamu, kad bi crko. Oči da ti ispanu, ali neš hašlame pojesti!

Barevci su bili voćari i težaci – živjeli su od svojih žuljevitih ruku; valjalo je voćke saditi i njegovati, brati, dogoniti na konjima u Jajce ili Varcar i prodavati.

Barevo – visoko nad vrbaskim stranama,  rasuto po osunčanim brežuljcima i visoravni. Od davnih davnina na glasu im je voće, a hašlame su krupne, slatke, sočne, ma nejma ih takvih nadaleko; dosta je „ranog.“ Zemlja im dobra, osunčana, pa voće prije sazri nego igdje. Kad ga Barevci iznesu prodati, skupo je. Snosili su rane kruške u Bilajce i prodavali za 27. juli, na Dan ustanka.

Od Bareva do Jajca je više od dva, a do Varcara – četiri sahata hoda – uz konja sa sepetima, nešto poputnine… Dan hoda do Rike i nazad. I ne bilo im skupo voće…

***

Ima trešanja, ko i svakojakog drugog voća, u srid zime u Canadi. Dovoze ga iz Južne Amarike. Kupim, a sve mislim na hašlamke barevke.

U Njemačkoj poteku početkom juna baš kad i mi prispijemo. Kilogram 6 – 8 eura. Baš ih se nagledam i u “Lidlu” i u “Aldiju.” Na pijaci su i skuplje. Kupuje narod, neko deset, neko dvajest deka, neko kupi i kilogram. Boga mi, kao da  su Abu Zem Zem.

***

Prvih godina poslije rata, kad god dođi u Bosnu početkom ljeta, tražio sam u Jajcu barevke. Kupovao one iz Vinca, slične su, slatke i sočne, ali nisu barevke.

Raspitujem se za barevke.

Neko reče: “Nema više barevki. Kad su anamo oni zauzeli Barevo, bilo im se mrsko penjati i brati, pa su se dohvatili motorki i obrali na zemlji!“

Prošlo je dvadeset godina od kako u Barevu ponovo žive Barevci.

Da su zasadili sadnice, do sada bi to bila stabla sa bujnim krošnjama okićena slatkim hašlamama.

U narednu srijedu ću na pijacu u Jajce, pa ću ponovno tražiti barveke.

Možda da skoknem i u Barevo.

Zadnji put sam bio u 12. juna devedeset i druge, Bijaše hašlama ko nikad, a Berevo pusto ko nikad, nejma ih ko obrati. Crkva i džamija pogođene granatom, kuće razvaljene od pogodaka, a Barevci kud koji, ni kuda ni kome.

Vraćajući se toga dana iz opustjelog Vlasinja i Gornje Liskovice, dok je žito gorjelo po hamberevima, a u hići ostavljena goveda tužno mukala po oklonim livadama, do mog uha dopirala je potmula grmljavina topova i minobacača; ugledah u jednoj gromili stablo hašlame,  u ravanici ispod zadnjih barevskih kuća. Zgubala se. Popnem se  i zasaladim, ugasim žeđ. “Eh, jesam se najeo!”

Bilo me je strah za moje u Varcaru. Bilo me je strah da bi Jajce moglo pasti još dok sam na hašlami i da mi prisidnu barevke. Bilo me je strah za taj nedužni prestravljeni svit. Mislio sam šta će biti sa nama, gdje su se rasuli Vlasnjici i Barevci sa svojim izbjegličkim zavežljajima, izgubljeni, prepadnuti, u nevjerici. Pitao sam se hoću li dočekati hašlame idućeg ljeta, sa porodicom, prijateljima…

I, hoću li se ikad popeti na hašlamu u Bosni i biti sretan ko ričko dite.

Danas se uzverah na hašlamu u Polju kod Cazina, a kroz glavu mi proleti pošalica moga badže Omera. Kada se prije našeg dolaska u Bosnu dozovi telefonom, pitali bi jedan drugog:

“Hoćemo li dočekati hašlame ovog proljeća!”

Proučih Omeru i njegovu jedincu sinu Asku El Fatihu na mezaru.

Ako stignem u Varcar prije Akšama – prvo ću u Riku na mezar Sestri Ismeti, Bratu Muharemu…

***

Sjedim pod hašlamom na kojoj sam se danas sladio…

Pribiram uspomene, a sve se uzdam da joj neće presuditi motorka ili sikira kao onim trišnjama na Ključkoj i Jajačkoj cesti, kao „hašlamkama barevkama,“ te da će proljeće na proljeće rađati.

13. juni 2015.

Napomena:

Mišao sam ikavicu i ijekavicu,

Ako je koje “ć” – namjesto “č” – i to je namjerno.

Sjećanje logoraša (5)

ISLJEDNICI SU ZNALI SVE O NAMA – NIJE VRIJEDJELO LAGATI…

• Prvi susret sa profesorom Omerom Filipovićem iz Ključa

Otisli su i zaključali vrata.

Svi smo bili zbunjeni i uplašeni jer niko nije znao šta će mu se desiti u rukama ovih zvijeri. Ipak,  počeli smo pomalo međusobno razgovrati.

Bilo je tu ljudi odasvud. Vidio sam da su oni koje smo zatekli na Manjači već premlaćivani.  Bili smo svi na oprezu –  na zvuk otključavanja vrata, bacali smo se potrbuške u sijeno i stavljali ruke na leđa.

Poslije  nekoliko sati došli su ponovo po nas. Otvorila su se vrata i začuli povici:

„U kolonu!  Glave dole!“

Postrojili smo se, pa su nas poveli prema kuhinji. Pošto smo jeli – a bolje je da ne opisujem šta su nam dali  jesti jer nije vrijedno pomena; to je smišlejna metoda mučenje glađu.

Ponovo su nas odveli u samicu, kako su oni zvali zgradu u kojoj smo bili zatvoreni.  Zalupiše vrata i zaključaše.Tajac. Niko više ne govori ništa.  Primiče se noć, pitanje je šta će biti sa nama, hoćemo li dočekati zoru.

Vrijeme je prolazilo.  Nismo znali – da li je još dan ili noć. Opet otključavanje vrata i svijetlost baterija. Baciše se kao bijesne zvijeri na prvoga do zida i počeše ga krvnički mlatiti. Začuh jauke i vrisku. U jednom trenu nisam bio oprezan i podigo sam glavu da bih udahnuo malo zraka. Opazili su, pa dvjica batinaša dotrčaše uz povike:

Dižeš glavu, ha!  E sa’ćeš vidjeti svog boga!“

Odmah me  počese udarati. Poslije nekoliko udaraca čizmom u predjelu bubrega, skočio sam i bacio se u kanal koji je bio u prostoriji. Udario sam krajem grudnog kosa u brid betonskog kanala i osjetio strahovitu bol. Moguće je da sam od udara slomio rebro. Bolovi su bili strahoviti. Jedan od dvojice  povika:

„Dosta! Vidiš da se ugruvo od beton! Ne treba ga više udarati!“  – i ostaviše me.

Još neko vrijeme su tukli logoraše.

U tome batinarskom ludilu i bijesu došli su opet blizu mene i zgrabili čovjeka koji je ležao u sijenu, pa ga odmah počeše mlaviti. Čovjek je vrištao od bola, dok su ga katilski udarali. Mislim da su ga tukli oko  pet minuta i onda su otišli. Zaključali su vrata. Tu noć, mislim, niko nije oka sklopio od straha za goli život. Noć duga ko vječnost i nema nade za išta dobro, samo zle slutnje da će te ovi pomahnitali četnici ubiti, a to se moglo dogoditi u svako doba. Ne znaš hoćeš li živ dočekai dan, a kamo li da se nadaš da ćeš preživjeti ovaj pakao. Ne znaš kada će se zvijeri pojavti i početi svoj zločinački batinaški pir. Tajac. Samo ponekad začuješ bolne tihe jauke ljudi koji su pretučeni. Ne znam ni sam koliko je vremena prošlo, kad ponovo okrenuše ključ u bravi. Povici da ustajemo. Polako smo se dizali. Osjećao sam velike bolove od batina, veoma jak bol na desnoj strani od udara u beton. Ispod oka sam vidio čovjeka kojega su tukli pored mene. To je slika ušasa. Sve lice mu je bilo otečeno. Ispod očiju je imao velike otekline, podlive  ljubicaste boje od uboja. Izgledao je strašno. Čovjek koga su prvoga istukli nije ništa bolje izgledao, možda je čak bio u gorem stanju. Njegova bijela košulja kratkih rukava bila je skoro više od pola u krvi i pocijepana; lice otečeno. Sve ovo sam vidio kada sam izlazio ka izlazu iz zgrade.

Povedoše nas na doručak – šolja čaja i komad slanine.  Dok sam jeo,  bolje sam osmotrio jednog od one dvojice pretučenih. Bio je teškom stanju. Po izrazu lica, vidjelo se da ima jake bolove. Lice mu je bilo svo u grčevima. I ja sam imao bolove i u predjelu bubrega.

Pošto smo jeli, postrojiše nas i povedoše. Usput su udarali po nama, kako koga stignu, i vikali na nas. Zatim su pitali:

„Ima li ko od vas ženu Srpkinju?“

Niko nije ništa odgovorio. Usput su nas maltretirali i doveli pred jednu omanju zgradu. Tu nam rekoše da stanemo i da ulazimo jedan po jedan unutra kada nas prozovu.

Batinari su se stalno dozivali  muslimanskim imenima – Osmane. Fadile. Omere i da ne nabrajam. Oni su koristili muslimanska imena da bi logoraši mislili kako ih Muslimani premlaćuju.

Počeli su prozivati.

Šta nas čeka unutra, ne zna niko.

Pošto su unišla dvojica unutra, nije prošlo dugo, jednoga su iznijeli napolje, a drugi je sam izišao.

Prozivali su ljude. Neki su izlazili teško koračajući od dobijenih batina.

Prozvaše i mene.

Kada sam unišao u hodnik, išao sam pognute glave i sa rukama na leđima. Vidio sam sa svoje desne strane otvorena vrata.  Glas mi naredi da uniđem unutra. Unšao sam pognute glave i došao do stola za kojim ja sjedio oficir po činu poručnik u uniformi bivše JNA. Ustade sa stolice i reče da dignem glavu. Oklijevao sam. On reče da se ne bojim ništa jer on tu zapovjeda. Digoh glavu, a on on mi reče da pogledam oko sebe slobodno, i da se ne bojim ništa. Pogledah – i krv mi se zaledi od straha. Sa desne strana stajala su dva čovjeka u maskirnim uniformana. Bili su jako krupni. U rukama su držali električne podzemne kablove dužine oko pola metra, debele oko tri centa.

Tada mi poručnik reče:

“Jesi video! Ako budeš lagao na moja pitanja, neće biti dobro po tebe. Sedi na stolicu! – reče i izvadi iz džepa paklo cigareta i ponudi mi. Zahvalih mu:

„Hvala gospodine poručniče, ne pušim!“ rekoh – na što se on nasmiješi i reče:

„Dobro!“

Počeo me ispitivati.

Prvo je pitao za Maslića Harija, zatim za još neke ljude iz Bjelajca,  da li su imali oružje. Rekao sam mu da ja te ljude uopšte ne poznajem. Pitao me u vezi osnivanja HDZ-a  Mrkonjiću i o tome sam sam mu rekao što sam znao. Pitao me da li sam ja jedan od osnivača, na što mu rekoh da jesam. On reče:

“Vaš se svećenik protivio tome. Je li to tačno?“ Rekao sam mu da je tačno.

Rećiću  sve što znam, odlučih u trenutku. Jer, sigurno je, imali su informacije o svemu i nije vrijedjelo lagati i dovoditi svoj život u smrtnu opasnost.

Onda mi je postalo jasno zašto su neki izlazili pretučeni jer su govorili suprotno od onoga što su ovi katili znali i to ih je skupo koštalo.

Na mome ispitivanju dotični oficir mi je pokazao moj dosije koji je bio kod njega i rekao:

“Je li to tvoje ime?“ Potvrdih.

On reče:

“Sve znamo! Sve informacije imamo. Savjetujem ti ne laži prilikom ispitivanja!“

Kada je završio ispitivanje reče mi da idem. Podigoh se sa stolice i sa rukama na leđima i pognute glave izađoh napolje.

Odmah su se javile sumnje među logorašima. Govorilo se da svi koji su izišli sa ispitivanja – normalno je da nisu batinanjani jer su to četnički špijuni. To je gola laž! Četnici su sve znali. I, nije vrijedilo lagati. Jer, ako si lagao, dobijo si batine po završenom ispitivanju.

Povedoše nas u koloni prema jednoj štali. Nisu nas vraćali u samicu.

Pošto smo ušli u štalu, vidio sam puno logorša. Stajali smo i pogledom tražili mjesto gdje ćemo  sjesti i na tom mjesu ostati i ubuduće – a  koliko dugo, niko nije znao.

Vidio sam jednoga čovjeka kako nam prilazi. Nikada neću zaboraviti to lice koje je bilo nasmijano i jako prijateljski raspoloženo prema nama. Pošto nam je prišao, upita nas:

„Odakle ste, momci?“ i mi mu rekosmo.

On reče;

„Ja sam iz Ključa. OMER FILIPOVIĆ,“ pa upita:

“Je li ko žedan?“ – i pruži nam flašu vode koju je držao. Pošto su neki otpili, on reče:

“Ne bojte se ništa!” i nasmija se.

Sjećanje logoraša (4)

SLANINA ZA “ALIJINU VOJSKU” – GLAVE DOLE USTAŠE!  

Nanapokon su izašli iz štale i otišli. Niko od nas nije ništa govorio. Zavladala je grozna tišina u mraku.

Nisam mogao spavati.

Podigao sam se sa slame i sjeo.

Oprezno sam se osvrtao oko sebe. Nisam odmah mogao vidjeti nikoga dok mi se oči nisu privikle na tamu. Tek tada sam primijetio da nas ima podosta. Nisam smio dugo sjedjeti, jer nikad ne znaš kad će neko od katila hrupiti na vrata.

Ponovo sam legao licem okrentim u smrdljivu slamu. Nisam mogao zaspati. Duga i neizvjesna noć ispunjena zebnjom i strahom. Ni drugi oko mene nisu spavali; nisu smijeli od straha ni da se pomaknu, ni da progovore.

Napokon sviće.

Čuo sam kako se moji drugovi polako pridižu, pa sam se i ja podigao.

Vidio sam nepoznate ljude koji nisu bili iz našega grada niti okolnih sela. Do mene je sjedjeo čovjek kratko ošišan. Upitah ga tiho:

„Prijatelju, odakle si?“

On me pogleda i sa bolnim osmjehom na licu reče:

“Od Kozarca sam. Ovo mije sin.”  i pokaza na vrlo lijepoga mladića do njega.

Prestavih mu se, ko sam i odakle sam.

Odjednom neko iz vana okrenu ključ u bravi.

Brže bolje popadasmo na sjeno licem uokrenutim zemlji i rukama na leđima.

Vrata se uz škripu otvoriše. Unišli su. Njih nekoliko povikaše:

„Ustaj Alijna vojsko!“

Polako se podižemo oborenih glava i rukama na leđima.

Kad smo svi ustali, izvedoše nas iz štale dva po dva u koloni. Povedoše nas na doručak. Koračali smo oborenih glava, s rukama na leđima. Ako si slučajno podigao glavu, oni brzo primjete i odmah te izdvoje iz kolone i počnu katilski mlatiti.

Za moga logoraškog života, ta se scena često ponavljala.  Mnogo puta sam ispod oka, ne podižući glaavu,  gledao kako te zvijeri premlaćuju  nevine ljude.

Kada smo došli blizu kuhinje, naredili su da stanemo. Stali smo. Nakon nekoliko minuta, jedan od tih batinara naredi nam da stanemo u kolonu po jedan.  Oborene glave, polako smo koračali i uzimali doručak. Bila je to šolja nekoga čaja, koji je više obična voda, i komadić slanine.

Reći ću – zašto slanina. Zato što su većina logorasa bili Muslimani. Tako su te nevine ljude dodatno ponižavali i vrijeđali. Gazili njihovu vjeru.

Prišli smo stolovima kako bi pojeli taj „doručak.“

Kuhinja i stolovi bili su napolju. Stolovi su sklepani pred osnivanje logora.

Prije rata dolazio sam na vojnu vježbu na Manjaču. Jednom, kada smo išli sa vježbe, prolazili smo ovuda; sjećam se – tada nije bilo tih stolova, a u štalama je bila stoka. To mjesto se zvalo Karađorđevo.

Pošto smo jeli, postrojili su nas, pa nas povedaše pred jednu štalu. Tu su bile dvije stolice. Dvojica logorasa su nas sišali. Kada su nas pošisali do glave, batinaši nas povedoše pred neku zgradu gdje nam zapovjediše da stanemo. Povikaše:

„Glave dole ustaše!“

Nakon nekoliko minuta, došao je jedan, mislim da je neki od vođa ovih zulumćara i rece;

„Skidajte se!“

Ostati samo u gaćama.

Naredi nam da jedan po jedan ulazimo u tu zgradu. Tako smo i uradili.

Ispod oka sam vidio šta su uradili ljudima.

To je bilo užasno gledati. Tu sliku nikada ne mogu zaboraviti;  veliki, krvavi podljevi na leđima  – dvadest do četrdeset centimetara.  Preko čitavih leđa – duge masnice, plavi uboji I podljevi krvi  i  – da sve ne nabrajam – užas jedan! I ja sam imao na lijevoj strani modri uboj.

Polako smo ulazili u zgradu.

Unutra je bio postavljen sto.

Vidio sam dvojicu u bijelom. Jedan od njih nas je pregledao. Pitao svakoga pojedinačno da li ga išta boli, a kada bi se neko potužio na uboje, on je ostao ravnodušan. Nikakve zabilješke nije pravio, iako je pred sobom imao kao neki karton sa imenom logoraša. Samo bi rekao:

„Sledeći!“

Kada se završio „pregled“ –  poveli su nas nazad u štalu.

Ta zgrada se razlikovala od drugih. Bila je zidana, imala je  bjelu fasadu i željezna vrata. Pod je bio betoniran, također i kanal koji je bio pola metra širok, isto tako i dubok. Protezao se s kraja na kraj zgrade. Zgrada je bila prilično duga i sluiža je  kao konjušnica.  Tu su držali ergelu konja. Smrad koji je udarao iz sjena čuje se na konjsku mokraću.

Morali smo leći na stomak.

Potom batinaši izađoše i zaključaše vrata za sobom.

Sjećanje logoraša (4)

KATILSKA DOBRODOŠLICA NA MANJAČU

Kamioni su krenuli.

U kamionu nas je oko petnaestoro.

Sjećam se Brace, Dudina. Dudin je ulivao kahvu iz neke termos-flaše i dao Braci koji je malo popio, pa pružio meni. Zahvalio sam, ali nisam mogao od neke muke i jada ni pinuti.

Odjednom će Braco:

„Šta mislite, kuda nas vode?“

„Kući!“, pomislio sam, ali  ne rekoh ništa. Imao sam neki zlokoban predosjećaj.

„Mislis da nas voze kući?“ opet se javu Braco, kao da je pročitao moju misao.

„Mislim,“ rekoh mu, a ne vjerujem u ono što govorim.

Kamioni voze dalje po asfaltnoj cesti, to se osjeti. Svi šute, niko ništa ne govori. Svak je prestrašen jer ne zna šta će biti sa njim. Vožnji nikad kraja.

Ne znam koliko dugo smo se vozili, kad, odjednom, kamion se poče tresti i ljuljati; na makadamskom smo putu, u to sam siguran. Nije mi pogotovo sada jasno gdje smo i kuda nas voze. Upitah Bracu šta misli di smo, a on sleže ramenima. Svi šute i gledaju u pod kamiona koji nas vozi u zlu kob. Rekoh im – znam! Manjača! Svi šute. Opšti tajac. Vožnji nikada kraja. Kamion se sav trese od loše ceste.  Ne možeš ostati na jednome mjestu – stalno se premještaš sa jednoga kraja na drugi; cesta je jako loša i auto se gega i povija, čas lijevo, čas desno upadajući iz jedne u drugu rupu na cesti. Postaje mračno pa ne mogu vidjeti svoje supatnike. Tako, još izvjesno vrijeme, kamion drnda cestom. Potapa nas strah.

Najzad stade. Sa desne strane auta začu se vrlo jak udarac povćega kamena i povik:

“Izadjite ustaše majku vam jebem!”

Niko ne mrda.

Odjednom, auti opet krenuše. Nismo se puno vozili, možda oko desetak minuta i auti stadoše. Čuju se napolju glasovi. Najednom se vrata otvoriše. Bljesnu svijetlo baterije.

“Izlazite!” – povikaše.

Kada smo svi sišli sa naših kamiona, postrojše nas i povedoše. Išli smo neko vrijeme, kad odjednom povikaše: “Dole glave! Ruke na leđa!”

Sada su mogli da idu između naših redova u kojima je bilo po sedam ljudi u koloni. Mogli su udarati koga su htijeli.

Poče jedan od njih da nas proziva.

Kada je završena prozivka, krajem oka sam vidio čovjeka koi je izišao iz auta koji je bio u našoj pratnji. Mislim da je to bio Đuro Marković, komandir Stanice milicije u Mrkonjić-Gradu. Pozdravio se sa ovim što nas je prozivao, pa se vratio i sjeo u auto kojim je došao.

Odmah je počelo je lajanje i maltretiranje, batinanje. Prolazili su između redova i udarali ljude krvnički. Tukli su šakama, nabijali čizmama, mlatili pendrecima i električnim kablovima.  Jedan je prišao Braci, pa ga upita:

„Jesi li ti Duvnjak?“ pita jedan Bracu, na što mu Braco reče da jeste. Ovaj katil poče ga udarati palicom iz sve snage. Dotrča i drugi, pa i on poče udarati Bracu kablom po plećima.

Mene su isto dohvatili.

Onaj jedan reče:

“Vidi onoga što se pritajio!” i pokaza na mene. Udari me palicom po ledjima i nogom u stomak, pa ode do Hare koji je stajao blizu mene.

Tada mu priđe još jedan i udari Haru dva puta šakom u prsa.

Pita ga:

“Đe ti  brat?” Hare šuti.

On opet:

“Đe ti je brat?

“Ne znam!”

“Ne znaš! – povika ovaj.  “A đe ti je pištolj?”

Hare šuti.

“Đe ti je pištolj!!!” dreči se katil.

Hare odgovori:

“U bašči pod šljivom!”

Kada je katil čuo sta je Hare rekao, ode.

Poveli su nas u neku prostoriju. Išli smo u koloni dva po dva.

U prostoriji je bio sto, za njm je sjedio neki oficir u maskirnoj uniformi. Tražio je naše podatke – ko smo odakle smo, ime i prezime.

Odijednom jedan od batinara koji su nas priveli na ispitivanje poče palicom da udara čovjeka ispred mene. Dotinični, u maskirnoj uniformi, koi je sjedio za stolom povika:

“Ne udaraj ih više! Dosta sa tim!” i ovaj prestade.

Kako je god ko prilazio stolu za koim je oficir sjedio, morao je izvaditi sve iz džepova.  Sve što su opljačkali od nas, batinaši su trpali u svoje džepove. Kada su zavrsili sa ispitivanjem i pljačkom, postrojiše nas u kolonu dva po dva i povedoše. Morali smo ići oborene glave s rukama na leđima.

Jedan od pratilaca kolone poče vikati:

“Ustase! Zenge! Ko je bio u Zengama!“

Niko ništa ne govori. Tada ovaj katil poče udarati koga god je stigao. Kolona i dalje ide. Najednom stadosmo. Čujem otvaranje metalnih vrata. Povikaše da se ulazi unutra.

Kada smo unišli unutra, batinari upališe baterije. Jedan od  i dreknu:
“Lezi potrbuške na sijeno! Ruke na leđa! Jasno!”

Morali smo ležali tako potrbuske sa licem nabijenim u sjeno koje je smrdilo na konjsku mokraću.

Sjećanje logoraša (3)

PREMLAĆIVANJE I UBOJSTVO U KLAONICI – UZ MUZIKU I PRIGUŠENA PLAVA SVJETLA

Ispisujem ove redove da bi se vidjelo kroz kakve smo strahote prošli.

Kada je kiša prestala, naši čuvari su izišli ispod nadstraŠnica.

Naredili  su nam da pođemo za njima.

Povedoše nas u jedan oveći magacin. Mislim da se tu nekada skladištio građevinski materijal.

Umjesto drvenog poda, tu je bila betonska ploča,  puno prašine od cimenta koJi je nekada bio tu uskladišten.

Na sredini prostorije bio je jedan omanji drveni sto. Na njega su se naslonili Ivica Vrbanac, Braco i Boris Duvnjak kojima je prišlo nas nekoliko. Svi smo zbunjeni i vrlo uplašeni. Strijepili smo jer nismo više bili sigurni da ćemo iz ovog pakla izaći živi.

Poslije otprilike dvadeset minuta, malo smo se pribrali, pa smo polako počeli tražiti komade kartona na  kojima ćemo spavati.

Vidio sam Islamića kako nosi oveći komad kartona, pa  svog komšu upitah gdje je našao taj karton. On ništa ne odgovori, samo me pogleda – pogledom punim bola i straha, pa mi rukom pokaza gdje je našao taj komad kartona.

„Dobro, komšo,“  rekoh mu, pa se zaputih tražiti karton. Našao sam jedan komad.

Na ulazu magacina postavili su jednoga policajca, ekstrema.  Prijetio je i psovao.

Neke sam milicionere viđao prije rata, neke sam prepoznao u Podbrdu – kao Milenka Milekića zvanog Burduš. Poznao sam i Ćoćkala – on je iz Šibova, ime mu ne znam.

Nakon izvjesnog vremena  postrojili su nas i naredili da idemo za njima.

Ni u najružnijem snu ne bi mogao usniti ono šta su nam naumili prirediti.

Išli smo šutke.

Stali smo pred klaonicom.

Otvorili su jedna metalna vrata i naredili da ulazimo unutra. Polako smo ulazili. Ulazeći, vidio sam da je prostorija bila obložena bijelim keramičkim pločicama.

Potom sam vidio  oveći ventilator u zidu, u ćošku, par paleta složenih na drugoj strani prostorije. Tu su i druga metalna vrata.

Kada su svi unišli, zatvorili su metalna vrata koja su se zatvarala hermetički. Vrata nisu imala brave s unutrašnje strane pa ih uznutra niko nije mogao otvoriti niti izaći vani.

Sjećam se da je Benko tada reko da su nas zatvorili u hladnjaču.  Ovdije se držalo meso poklane stoke.

Ne znam šta su naumili!

Pomislim da će nas žive zamrznuti, ili će nas pogušiti.

Ne znam!

Gledali smo se njemi zbog neizvjesnosti, muke, jada i bola u duši, užasnoga straha. Pitamo se ponovo:  zašto, zašto, zašto?! Šta smo skrivili, Bože moj pa da budemo likvidirani nevini?!  Nikome ništa nismo nažao uradili.

Odjednom su se otvorila metalna vrata.

Pojavila su se  dvojica milicajca i prozvali Ivicu Vrbanca koji je bio rodom iz Slavonije.

Povikaše milicioneri:

„Orginalni ustaša!!!“

Odveli su ga u klaonicu iz koje se  čula muzika. Zatvoriše vrata za sobom.

Nakon nekoliko sekundi, muzika je pojačana „do daske.“ Ipak, svi smo čuli zapomaganje Ivice Vrbanca koje je preraslo u strašne vriske, jauke i krikove.

Batinanje  je trajalo, mislim, oko 15 minuta.

Otvorila su se vrata i u hladnjaču su ubacili Vrbanca. Taj prizor nikada neću zaboraviti. Košulja mu je bila napola poderana i sva krvava. Nije mogao da stoji – odmah se stropoštao u ćošak.

Zatim su odveli Baju.

Malo zatim, čula se Bajina vriska i jauci od kojih ti se ledi krv.

Premlaćivanje Baje  trajalo je isto tako dugo trjalo kao i kada su tukli Ivicu Vrbanca.

Otvorila su se vrata hladnjače;  Baju su njih dvojica vukli za ruke. Ostavili su ga na sred prostorije. Prozvali su slijedećega kojeg će tući.

Prvi koji su prišli Baji bili su Josip i Vinko.

Benko je donio jednu paletu i polozili su Baju na nju.

Prišao sam. Kada sam vidio šta su mu uradili, krv mi se sledila u žilama.

Nad Bajom su bili Vinko, Josip, Braco, Benko i ja.

Josip je molio za Baju. I mi sa njim molili Dragoga Boga da se smiluje Baji.

Baja je teško disao.

Svaki put kada bi izdahnuo zrak, na usta mu je navirala krv. Bio je u krvavom hropcu.

Tada je Josip tiho rekao da Baja neće dugo.

I, zaista, poslije samo još nekoliko uzdisaja, Baja se smirio.

Prestao je disati; u teškim mukama i bolu, ispustio je svoju nevinu dušu.

U međuvremenu su ubacili u hladnjaču čovjeka kojega su pretukli i koji je jedva bio pri svijesti.

Zatim su prozvali mene.

To nikada neću zaboraviti. Nikada!

Na ulazu u klaonicu vidio sam ovo: unutra su gorila ultra-plava svijetla. Ta se svijetla koriste u vojsci prilikom uzbune. Naši ih mučitelji koriste da ne možes nikoga od njih poznati.

I, stvarno nikoga ne možeš poznati, nikoga!

Vidiš samo siluete.

Možeš samo prepoznati nekoga ako ti priđe na jedan metar.

Sa desne strane stajao je metalni sto. Na njemu su poredani – nekoliko sjekira i noževa, a sa strane su velike čengele za vješanje i deranje krupne stoke.

Odjednom, iz grupe mučitelja se izdvojio jedan i prišao mi.

Poznao sam ga.

Nekada smo radili skupa u Tvornici. Znao sam ga po nadimku „Pjevac“. Bio je, mislim, iz Medne. Pitao me je da li znam ko je parao neke slike od nekih političara, na što sam mu  rekao da za to nikada nisam čuo. Rekoh mu da nemam pojma o tome.

Dok sam govorio, krajičkom oka sam primjetio da ih unutra ima preko davedest. Neki su provirivali iza stubova kojih u klaonici ima nekoliko.

Tada mi je prišao drugi visok čovjek.

Imao je na sebi „esenbe“ uniformu, na glavi beretku. Pogledao me, gledao me par sekundi, pa reče:

“Ne znaš ko je to parao!”

“Ne,” rekoh.

Znao sam, ali nisam htio odati ime jer znam da bi taj bio ubijen.

“Dobro,” rekao je.

Onda su me dvojica zgrabila i bacili uza stub.

Jedan me držao za lijevu ruku, drugi za desnu. Raširili su mi noge da me pretresu. Kada su me pretresli, odjednom se sručila kiša udaraca po meni. Tukli su me palicama, nogama, šakama. Gdje god su stigli. Bez milosti.

Jedan povika:

“Jebem mu ustašku majku! Vidi što je tvrd! Udrimo jače!”

I, odmah, počeše me udarati što su mogli snažnije i bjesomučnije.

Počeo sam posrtati od udaraca.

Pokleknuo sam na desnu nogu.

Povika jedan:

„Evo ga, gotov je!“

Njegov povik mi dade snagu.  Ustadoh pod kišom udaraca.

Opet – glas:

„Tvrd je!  Udrimo jače, pa da vidimo hoće li izdržati!“

Udaraju me, udara i on. Opet sam posrnuo.

Nešto mi puče u glavi i pomislih u sekundi; ako padnem na pod, ubiće me ko Baju. To mi dade snagu i ponovo se pridigoh uz nesnosni bol u leđima.

Odijednom, prestadoše me udarati.

Zgrabiše me dvojica i vrlo grubo baciše opet uz stub. Jedan me drži za jednu, drugi za drugu ruku u razapetome stanju, raširenih ruku.

Tada priđe jedan.

Iza pasa izvadi poveći nož bodež sa dvije oštrice. Prinese vrh noža pod moje lijevo oko i reče:

“Ako ne kažeš ko je parao slike, vadiću ti oči!”

Ponovo rekoh:

“Ne znam! Možeš me ubiti ako hoćeš, ali ne mogu ti reći ime kada ga ne znam.”

Neko povika:

“Ma ne pogani nož sa ustaškom krvlju! Udri ga!“

I, nastaviše me udarati i gurati prema izlaznim vratima.  Kada su me sabili uz metalna vrata, prestadoše me tući.

Bio sam na izmaku snage ali na nogama.

Otvoriše vrata i gurnuše me u hladnjaču. Stajao sam nekoliko sekundi.

Moji supatnici u hladnjači su me gledali sa strahom.

Sjećam se riječi koj sam tada izgovorio kao molitvu:

„Majko moja i majko Božija, pomozi nam!“

Stropošto sam se na pločice.

Ne znam koliko sam dugo ležao jer sam izgubio svijest.

Odjednom sam osjetio da me neko podiže, ali od bolova nisam mogao otvoriti oči, niti sam znao ko mi pomaže da se pridignem.

Kasnije , kada sam došao punoj svijesti, video sam da smo u magacinu iz kojega su nas odveli u hladnjaču.

Tu noć nisam mogao spavati od bolova.

U magacinu je bilo svijetlo, pa sam mogao vidjeti ljude oko sebe.

Gledao sam oko sebe, gledao moje prijatelje. Niko nije spavao. Bio je muk.

Duga noć. Nikada duža u mome životu.

Napokon sviće.

Nakon nekoliko sati. izvode nas napolje i – koga vidim – vidim – Đuru MARKOVICA.

Rekao je da stanemo oko njega. Lice mu je bilo nasmijano.  Popeo se na jedno omanje uzvišenje i počeo da nasira svoja sranja.

Tada se izdvojio Islamić koji ga upita:

„Đuro, šta ćemo mi ovdije?“

Marković mu uz osmjeh odgovori:

„Ne valjaju vam imena!“ I – ode.

Opet su nas vratili u magacin.

U neko doba smo po malo počeli razgovarati među sobom.

Na ulaz su doveli drugoga policajca.

Njega znam.

On je od Kule – Luka  ĐURANOVIĆ.

Poznao je i on mnoge od nas.

Bio je jako ozbiljan. Prišao je Braci i nekima od naših i pricao je sa ljudima normalno bez vrijeđanja . Neki su mu rekli za predhodnoga policajca da je bio jako ekstreman. On je samo gledao i šutio, nije znao šta bi rekao.

Najzad reče:

„Ovako! Dok vas ja čuvam, niko vas neće dirati.

I – istina!

Znali su dolaziti Podbrđani – seljaci s ciljem da nas maltretiraju i napadaju, ali Luka Đuranović ih nije puštao unutra.

Znao je govoriti:

„Ostavite ove ljude sa njihovom mukom!”

Dani su prolazili.

Često smo se okupljali oko stola na sredini magacina, pričali i pitali šta je sa Bajom.

Ali, niko nije nista znao. Njegovo mrtvo tijelo je negdje odneseno.

Peti dan nije dosao Đuranovic da nas čuva.  Došao je neki drugi.

Svaku noć su nam donosili kuhanje  – večeru, ali malo ko je mogao jesti. Strah za goli život bio je jači od gladi.

Na kraju i pored svih briga morao si jesti makar i nazor.

Čovjeka koji je donosio hranu – viđao sam prije rata, mislim da je iz Podrašnice.  U vrijeme mira često je dolazio kod Brace.  Nije nas vrijeđao, ponašao se normalno.

Peti dan je došao neki milicioner rezervnog sastava da nas čuva. Sve je bilo dobro.

Oko jedan sat poslije podne došao je jedan idiot; bio je vani ispred magacina i molio milicionera da ga upusti u magacin di smo mi bili. Taj budalaš ga je upustio. Kada je unišao, kada je vidio Bracu, napao ga je:

„Ti, Duvnjak! I ćaća ti je bio ustaša.”

“Ne! Nije bio,” odgovori Braco.

Na to će ovaj:

“Našli smo u Vincu sataru i znas šta piše na njoj: ‘Za osjecanje srpski glava.’  Tvoje ime i Brankovo ime na njoj!”

Braco odgovori:

“Ja i Branko nismo kovali satare ni noževe!“

„Pa ko je onda kovao, koji kovači!“ – nastavi se derati ovaj pomahnitali idiot i lažov.

Vidijevši da će doći do krvi, stražar milicioner reče ovome što je došao i napao Bracu da izađe.  I, otišao je.

Uveče su nam donijeli hranu.

Niko nije mogao jesti jer vidilo se da nam se loše piše.

Čovjek koji je donio hranu rekao je da ćemo biti prebačeni na drugo mjesto – radi naše sigurnosti. Po njegovom – mještani Podbrda hoće da nas poubijaju.

I – tačno!

Nakon, mislim, jednog sata došla su dva kamiona po nas.  Bili su vlasiništvo „Konfekcije MLADOST“.

Izveli su nas pod oružanom pratnjom iz magacina. Rekli su nam da jedna grupa uniđe u jedan kamion-furgon, druga u drugi. Tako je i bilo.

Krenuli su kamioni.

Kuda?

Niko nezna.

Tjeskoba u duši i pitanje šta će biti s nama.

Ispovijest logoraša (2)

Autobusi polako kreću.

Gledam kroz prozor ne bih li vidio kuda će  skrenuti.

Na Petlji smo.

Okreću put Balkane.

U toku vožnje ponekad bacim pogled na moje mještane. Svi su zabrinuti pogleda uprta u pod autobusa.

Ponovo bacam pogled vani; prolazimo pored Partizanskoga groblja. Potom,  prolazimo kroz tunel.

U autobusima tajac.

Niko glasa od sebe ne daje, samo čujes rad motora.

Prolazimo Balkanu i nastavljamo dalje.

Kada smo krenuli iz grada, kiša je rominjala, ali je prestala kada smo stigli do Balkane.

Ulazimo u Podbrdo.

Ko da mi nešto govori na uho da se primiče kraj puta.

Taj predosjećaj me ne vara. Odjednom autobusi skreću na sporedni prašnjavi put.

Jasno mi je – voze nas u magacine Zadružne trgovine. Na tome je mjestu i klaonica.

Nakon kraće vožnje autobusi staju.

Izlaze stražari-sprovodnici, s njima i komandir Stanice milicije  Marković. Zapovijeda nam da se odazovemo na proziv imena i prezimena.

Postrojavaju nas u dva reda.

Počinje prozivka.

Poslije prozivke – tajac.

Većina rezervne milicije je stala nasuprot nas. Držali su automatske puške na gotovs – kao da čekaju komandu glavnoga da počnu pucati po nama.

Jedan, po mome mišljenju, vojnik mislim da je imao neki čin, donio je neki dokument i predao ga Markoviću. Ovaj ga je čitao.  Čuo sam ga kada je rekao glasno i jasno:

„Neću da potpišem ovo! Ne! Neću!“

Šta je pisalo u tom dokumentu ne znam, ali se Marković žestoko opirao.

U jednome momentu mahinalno sam pogledao niz prašnjavi put koijm smo došli.

Primjetio sam na, otprilike, pedest metara daljine rezervistu obučenog u „esenbe“ uniformu kako trči prema nama.  Bio je gologlav.

U rukama je držao automatsku pušku.

Kada je dotrčao do nas, prišao nam je sa leđa i stao iza Španca.

Povikao je koliko ga grlo nosi:

„Ustaše mi ubise brata u Hrvatskoj! Majku vam jebem, osvetiću se ja vama! Ustaše!“

Kraičkom oka vidio vidio sam kada je uzeo pušku obima rukama za cijev, podigao je iznad glave i vrlo snažno udario Španca u predijelu pleća.

Španac je pao koda ga je grom udario. Ostao je ležeći u prašini uz tihe jauke.

Odjednom su se stvorila trojica-četverica  milicionera koji su napadača na silu odgurali i otjerali  od nas.

Španac se nekako pridigao.

Odjednom je počela kiša opet padati.

Odveli su nas u krug magacina i postrojili.

Naši čuvari su se sklonili pod nasdstrešnicu. Počeli su nas maltretirati.

Stajali smo na kiši. Gledali smo u stražare i mislili šta nam dalje spremaju.

Nismo znali odgovora, samo smo slutili da ovo sve neće izaći na dobro.

***

Pokušat ću da se sjetim kolovodja toga ološa.

Među tim kabadahijama koji su se dočepali oružja, bio je Tanćilov.

Viđao sam i prije rata pojedince koji su te noći sa Tanćilovim došli po mene  i odveli me u SUP.

Ali ja im ne znam imena jer nikada sa njima nisam dolazio u kontakt. Neću da izmisljam imena!  Ne poznam te ljude. Ali spisak onih koje znam, je poduži…

Mrkonjićani, građani, nisu bili naši mučitelji.  To su bili ljudi sa sela oko Mrkonjiča.

Znam da je glavni vođa toga smeća bio komandir Stanice milicije Đuro Marković.

Mislim da je on organizator te bande i ološa.

Kao razlog za hapsenje i odvođenje u logor oni su uzeli –  zna se –  pogibiju i zarobljavanje srpke milicije na Barevu 13. juna 1992.

Da bi izbavili zarobljene milicionere iz zatvora  u Jajcu, nas su pohapsili i odveli da bi nas razmjenili za svoje. To bi mogao biti razlog našega hapšenja. Ali,  smo mi bili mirni građani. Nisamo imali nikakve veze sa tim događajem. Pohapšeni smo i potom izloženi batinanju, pljačkanju, maltretiranju, premlaćivanju, pa i ubijanju – bez ikakvog pravnog osnova, razloga I opravdanja.

Razlog našeg hapšenja i sprovođenja na logor Manjaču ne može biti izgibija i zarobljavanje milicije, jer u drugim gradovima – recimo Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Kozarcu…,  nije bilo takvih slučajeva, pa su mirne građane masovno odvodili u logore iz kojih se mnogi nisu vratili, a ni danas se za mnoge ne zna u koju su jamu ili smetljište bačeni.

Nema opravdanja za našu patnju; svi koji su odgovorni za ta masovna hapšenja, odvođenja na logor, premlaćivanja, maltretiranja i ubijanja, moraju se kad tad suočiti s pravodom. Oni moraju odgovarati i za duhvnu bol koju su nam nanijeli. Pa i kada dočekaju izvršenje prade,  – logorašima će se i na javi u u snu ukazivati slike mučenja, strave i užasa iz toga pakla kojeg ničim nisu zaslužili.

U Podbrdu sam video neke rezreviste koje poznam. Znate li koju su taktiku koristili?

U bande za hapsenje ili batinanje obično su ubacivali ljude sa sela koje nikada nisi vidio niti im znaš imena niti prezimena.

Tako, oni su se pobrinuli da im naša svjedoćenja ne mogu nauditi jer ti ne možeš navesti imena tih neljudi.  Ali, recimo, Tanćilov, zna s kim se družio, s kim je hapsio, pljačkao.  Zna Đuro Marković ko mu je naredio da nas hapsi, a zna i ko su oni koju su nas hapsili, maltretirali, pljačkali, tukli. Zna se da je on, Đuro Marković žestoko udario Josipa Svetinovića Baju.  Marković i njegovi suradnici, njegovi nalogodavci i izvršitelji – moraju znati ko ubi Josipa Svetinovića.  On mora znati ko je naredio da nas vode u mučilište na Manjaču. On mora znati imena stražara, rezrvsta, milicionera.

Podbrdo je samo jedan od krugova pakla kroz koje smo ni krivi ni dužni prošli.

Kakve veze ima Španac sa izgibijom nekog četnika u Hrvatskoj! Ta nisu li muslimani i katolici našega grada napuštali svoje vojne jedinice i bježali sa zbornog mjesta na Manjači ne želeći ići u Hrvatsku i ubijali nedužne ljude!  Da su i pravslavci tako postupili, ne bi ginuli ni u Hrvastkoj, ni na Barevu. Naš grad se treba ponositi sa onih tridesetak naših sugrađana koji su odbili biti vojnici sa kokardom na čelu i koji su odbili ratovati za Veliku Srbiju.

Mozda mi nećete vjerovati, ali je istina – na Manjači su dolazili neljudi iz Banje Luke, Ključa, Sanskoga Mosta  da bi mlatili logoraše.

Govorilo se među nama logorašima kako je dolazio Duško Stojčić na Manjaču noću i tukao Ivicu. Vrbanca.

Ko god je, znan ili neznan, rastresao gaće nad nama, mi logoraši znamo da nam je načinjena teška i neoprostiva nepravda te da smo ni krivi ni dužni bačeni u vatrene krugove pakla na zemlji.