DID – NEISPRIČANA PRIČA O LAVU

(Lejli i Amiru)

Kad god čujem ezan, pred oči izajde Did.

Nekoliko dana po rođenju, Did me je na svojim rukama unio u drugu sobu, proučio ezan i izgovorio moje ime.

Ime mi je nadio po svome ocu.

Držeći me na rukama, učio je samo da ja čujem, da kao spužva upijem i čitav život nosim u sebi tu Didovu kajdu; razliježe se i sada u mislima, vraća me u djetinjstvo, u Riku, Didu, mnogo godina davno, tisuće kilometara daleko…

Tihi žubor rječice, koja se haman hulja Rikom, koju naslućujem u tamnom koritu u vrbacima, među kućama, pokraj džamije – polahko se stišava i gubi u noći.

Did gega Rićkom mahalom odbačući se o kevu jednom, dok drugom rukom pridržava me na svojim leđima.

Još dok smo bili kod Lubovčevih, trljao sam oči i razgonio drimež. Pohićivao sam Dida kući vukući ga za rukav neka ustane i krene, a bio je u sred eglena; sad, ulilan Didovim hodom i umahan šapatom ričice u toplini Didovih leđa, ne mogu se oteti snu. I, mada me Did pridržava rukom, klimam u stranu, spada mi glava s njegovog ramena i samo što ne trehnem na zemlju.

Na Didovim leđima je ugodno, udobno, toplo i mehko kao u bešici.

U jutru se ne sićam ni kad smo došli kući, ni kad me  Did povalio u dušek i pokrio jorganom da ne ozebem.

Kad se istrzan dičijim nemirnim snovima sabahile porobudim, u polutami sobe pipam oko sebe; đe mi je Did!

Dida nejma u dušeku…

Smail-efendija, rički hodža, kad god bi me vidio bez Dida, pitao me je:

„Đe t’ je Did?“, pa odmah odgovarao, ne čekajući da išta kažem:

„Nejma Dida! Nejma! Odnili ga kraci!“

„Ma, Smail-efendija se šalio“, umirivao bi me Did kasnije kad ga nađi. Posli te šale, najbolje bilo saliti mi stravu!

Kad god bi se Smail-efendija „šalio“ ja bih pomislio kako su kraci strašni i veliki džinovi koji su odnili Dida daleko i bacili ga u dubok hendek iz kojeg ga niko ne mere ni dohvatiti ni spasiti. Posli svake hodžine šale, mene obliju suze.

Odjednom čujem kako neko u drugoj sobi handrlja loncima.

Mora da je to Did! Ih, taj hodža Smail! Što njega ne odnesu kraci da me više ne straši!

Did je odložio vatru, pa sad uzima šerbetnjak i džezvu sa stalaže, gleda da ne handrlja, da ne budi moju majku i ostalu čeljad.

Začas sam kod Dida!

Sidi uz šporet, još neodiven, samo ogrnut kaputom preko ramena. Skočim mu na leđa, haman ga gurnem na šporet.

Vatra ga je uvik slušala – planula bi o prve.

Dida nisu odnili kraci!

Miluje me njegova topla blizina, nakratko poslušam brujanje vode u šerbetnjaku i gledam veselu igru odplamsaja vatre na plafonu. Oko Dida se širi toplina. Vraćam se sritan u dušek i pridajem carstvu dičijih snova.

I ostala čeljad spava. Did je uvik pekao kahvu, ali nikad je nije pio sam.

Moja majka je ustajala malo prije nego li bi je Did tiho zovnuo:

„Nevista!“

I, njih su dvoje pili kahvu šuteći i tiho srčući – zaokupljeni, svako svojim mislima – o  poslovima koji su pred njima…

Rahat, tonem u san.

A kad se probudim, Dida nigdi.

Odnekud, kao naručen, u misli mi baš tada dođe Smail-efendija koji mi, smijući se krajičkom usana, opet utiruje strah u kosti:

„Nejma Dida! Odnili ga kraci!“

Zbilja, možda si ga i odnili!

Svega me potopi strah. Ali,  Did mora da je u blizini, eno mu keve iza vratiju, samo što ne znam – je li u ćerhani ili u štali. Vratio se iz džamije, ma ne mere biti daleko, keva je svidok; nikud on bez keve.

Brže bolje obučem se, pa u potragu za Didom.

Ne ima ga na avliji. Drva nacipana. U štali nije, tamo majka muze Šarenku, čujem kako je umiruje da se ne baca i zapovida: “Stukni se!“

Da je Did na tavanu, gdje razabira i puca kostrijet, čuo bih ga, odalo bi ga „pucalo“ ili kašalj. Nekad i pisma.  Nejma ga ni u ćerhani, ne prede, ćarak se ne okreće, urgani miruju.

Gdi mi je Did?

Da ga nisu odnili kraci, ne smim ni pomisliti, odagnavam iz misli Smail-efendiju.

„Odnili ga kraci!“, jasno čujem piskav glas Smail-efendijin.

Ukazuje mi se rički hodža, vidim ga kako se naslađuje mojim strahom. Odlazi, a obazirući se i podsmihavajući se opet pita đe mi je Did.

–  Nejma Dida! Odnili ga kraci!

Hoža zamiče Uziku. Otimam se zaplakati, kad – eto ti Dida!

Hljuma ispod džamijskih kestenova naheren na lijevu stranu. U desnoj ruci nosi kantu taze vode koju je nalio na fiskiji pokraj naše džamije, ni sto koraka od naše kuće.

Kanta je „švapska“, vojnička, zaostala iz rata, odnekud se našla u našoj kući, drugačija od svih kanti u Rici. Zelena. Duguljsta. Sto puta ju je Did nosio majstor-Lukši da je ukrpi ili zalije jer malo-malo, pa „proteci“. Miris benzina je odavno iščilio i mi iz te kante pijemo.

Zaboravim na Smail-efendiju.

Volio sam kad bi me Did uspavljivao.

“Hazbi, Rabbi Džallalah,

Ma fi kalbi gajrullah,

Nur Muhmamed sallAllah,

Lajillahe illalah”

Bilo je toplo u Didovu krilu. Njegov mehki glas me je tihni čas uspavljivao.

Did je imao grbu na leđima.

Ričani, koji su svakome nadijevali imena, Dida su zvali  „zguricom“.

Strahovao sam da se Did s nekim Ričaninom opaka jezika ne svadi, pa da ga taj preda mnom nazove zguricom. Ne znam šta bih tada uradio, ali znam da sam želio da moj malehni Did bude jak kao džin. Srećom, Did se i nije svađao, a ako bi neko tražio belaja, govorio bi mu: „Hajde, hajde, jebena budalo, gledaj svoga posla!“ Kada bi neko od djece nazvao Dida „zguricom“ bila je to velika uvreda i skakao bih svakome za oči, nije važno hoću li izvući deblji kraj.

Jednom sam čuo priču kako je Did, dok je bio malehan, ispao materi iz naramka i – s basamka na basamak padajući, teško se ozlijedio, nešto slomio, pa mu je od toga ta grba. Nije ni vojsku za Švabe služio, pa tako nije dopao ni Karpata ni Galicije…

Bio je mutafdžija.

Osim kovačilukom, Rićani su kruh je zaradjivali predući kostrijet, tkajući i šarajući u dvi-tri boje, pa prodajući težacima mutafe, zobnice, harare, kolane i strunjice, od pazara do pazara, od vašara do vašara. Did se nikad nije odmicao dalje od naše Kolobare.

Mi djeca smo zajedno s Didom razabirali kostrijet – na sivu, smeđu, crnu i bijelu koju su nabavljali u Hercegovini, nekad i u Crnoj Gori; potom je Did preo, a majka tkala.

Otac je nosio otkanu mutafdzijsku robu svake hefte u Banju Luku, Jajce, čak i u Travnik, a jednom godišnje je odhodio na Večiće kod Kotor Varoši, o nekom katoličkom godu, liti. Tamo se najviše moglo prodati, jer u Večiće siđi mnogi težaci i ovčari sa Vlašica, pa su mutafdzije taj katolički svetac i dernek – smatrali haman svojim godom i, a odlazak na Većiće nazivali odlaskom na „Malu Ćabu“ i veselili se tome pazaru i derneku kao da zbilja idu na hadždž.

Svaki bi mutafdžija zgrni velike pare na „Maloj Ćabi“, a i moj otac se osmjehivao i gladio bradu kada se vrati kući i pokaži Didu i majci pun novčanik.

Nikad nije prodavao ispod cijene, a prvi bi sve prodaj. Mutafdžije bi ronđaj zbog toga. Roba bila dobra! Bilo nafake. Elhamdulillah!

Sićam se da je Muftija, šofer banjalučkog autobusa na linji Jajce – Varcar Vakuf – Banja Luka zaustavljao kod Ričke džamije gdje ga je čekao otac s robom. Sa dzamijskoga zida ubacio bi mutafdzijsku robu u prtljažnik, ili dodao pune vriće Muftiji, koji se uz merdevine penjao na krov autobusa. Otac je tako, uz Muftijnu suglasnost, imao u neku ruku svoju autobusku stanicu u Rici. Muftija je sigurno bio nagrađen od oca đometne ruke, a koliko i kako, samo su njih dvojica znala.

Did je od težaka kupovao pšenicu, drva, krompir, sir i kajmak.

Kada naša Šarenka zasuši, uzimao je i “kiselnu” tako gustu da u njoj „ne bi sikira potonula“.

Did je išao na varcarsku pijacu na Kolobaru, ali samo da bi nešto kupio za kuću, jer je mutafdžijsku robu pazarivao za težacima na svom kućnom pragu. Volio je zaći na pazar makar ništa i ne pazarivao, jer je se znao s mnogo ljudi koje je rado sretao i s kojima je volio eglenisati. S pazara se nikad nije vratio prazne ruke. Nekad me obveseli hašlamkama-barevkama, nekad mirisnim šumskim jagodama u posudici od ljeskove kore, džahkad kojom kruškom ili jabukom. Redovno je darivao i moju majku – “nevistu”.

Ako bi baš tada naišao Smail-efendija i prepao me sa onim svojom pitanjem “Đe t’ je did” i još gorim odgovorom “Odnili ga kraci, nejma dida!”, trkom bih odjurio uzbrdo uz Kojundžinicu i tražio Dida među tolikim šarenim mašerom na Kolobari. Da je Did viši rastom, lahko bih mogao viditi njegov fes kako plovi kroz to uzburkano more svijeta, ali ovako – morao bih se panjati na minaret Čaršijske džamije.

Težak mu ponudi, a Did reci svoju cijenu, pa su se  pogadjali dok se ne “narede”.

Kad težak zacini, Did se pravi da je ogluho, da nije čuo cijenu, što je to bio znak težaku da malo popusti; Did se i dalje pravio gluhim sve dok ne bi čuo cifru koja bi odgovala njegovoj procini, a i džepu. Nalazili su se negdi u sredini; tu je teško moglo biti prevare, jer to bi bio kraj buduće trgovine; uvik je bilo je kako se dvojica narede.

Ako ne bi bio zadovoljan ponuđenom cinom, Did je predlagao upola nižu cinu, ali tada se težak pravio gluhim, zakrećući glavu, neće biva ni da čuje. Ustvari, i Did i težak su znali pravu cinu od prve, lahko bi se oni naredili, ali pogađanje je obojici bio merak u kojem su podjednako uživali, često praveći dramatične obrate, vičući jedan na drugoga i svađajuci se, ronđajuci, da bi neko, ko ih ne zna – pomislio kako će zavratove. Did je odlazio od težaka nakon što bi izaramenica opalio svojim dlanom po težakovoj ispruženoj ruci, ali se malo kasnije vraćao, ili bi ga težak zvao: “Muareme!”

Ako bi pogađali cinu janjeta, udarali bi jedan drugoga dlanom o dlan da su od praska mogli pispadati džamovi iz pendžera. Mora da je i Dida i težaka to znalo doboliti, mada su se pravili da im je baš to brujanje dlanova baška merak. Zamahivali bi izaramenica, pa sam zakretao glavu, žmirio, bojeći se Didu, otvarajaći oči kad počnu ponovno cjenkanje … Ako bude kavge, mogao bi stradati moj malehni pogureni Did, iako je on u mojim očima bio i golem, jak i uspravan, kao div.

Konačno, kada bi Did udario po težakovom dlanu, a ovaj najzad ne bi zamahnuo da opali po Didovom, i kada bi tresli stisnutim rukama, znao bih da su se naredili, da je janje naše, da će drva koje je težak dorenao na svom „paripečetu“ biti rastovarena pokraj našega cipala, da će harari sa žitom na naš tavan. Onda bi Did brojao pare i slagao ih na ispruženu težakovu ruku. Težak bi prebrojao, pljuckajući među prste, rastavljajući jednu od druge novčanice.

Od mutafdžiluka se lijepo živjelo, nije se bilo ni golo ni boso; pazarnim danom, kad prodaj otkano, otac bi donosio janje, pekli bi ga u velikoj tevsiji u rerni; nekad kupi i ovcu, pa je mesa teklo, puna kuća nafake. Hasan Bejhin je bio kasap i mesar. Čengele bi objesi na ogranak naše jeribasme u vrh bašče, pa deri kožu držeći nož u ustima… Bilo me ga je strah, posbeno kada drekni na nas djecu!

Did je imao svoga dosta, Đorđu iz Kule.

Pazarom, Didov je dost vezivao paripče za jabuku u našoj avliji, bez pitanja, samo bi Didu nazvao  „Pomoz`Bog“. Ako je imao posvršavati poslove u Čaršiji, paripče bi ostajalo u avliji sa nabačenom zobnicom na glavi. Ako je snosio što prodavati, prvo je nudio Dida, ali vavik u avliji, dalje od očiju drugih. Ti su se poslovi ticali samo njih dvojice. Ako Did ne bi kupovao, tek tada bi Đorđo iznosio robu na Kalobaru. Po povratku, ako bi se Did zadesio u džamiji, Đorđo bi čekaj u avlaiji da se njih dvojica pozdrave; onda Didov dost uzjaše sa našega cipala na svoje paripče i oplete Uzriku prema Kuli.

Kada bi Đorđo naredio kod Dida harar ili mutaf, Did je za tu zgodu ne samo razabrirao, pucao i preo, već i stan zasnivao i tkao.

Majci, koja je možda i bolje tkala od Dida, ostvaljao bi samo da porubi ili sašije otkano. Did mora mahsus otkati mutaf ili bisage jer u pitanju je dostluk koje vuče korjene iz davnih vremena, možda od Didovog pramdida Muharema i Đorđinog pramđeda Đorđe.

Dogovorenog dana, Did bi put pod noge, dan preda se, pa Kuli, svome dostu u pohode.

Uz mahsus otkani mutaf, ponio bi Did i frtalj kahve, po kile kocke, koji prtokol, deset deka šekerlama za Đorđine unuke.

Meni bi rekao da i ja idem, ali tek ujutro pred polazak – jer ako bi mi kazao prethodne večeri, svu noć ne bih zaspao od uzbuđenja koje dnose dva sahata hoda dugog puta s Didom.

Did je pušio, kevao, kašljao, i zastajkivao kada bi mu „stala duša“ idući gore, prema Stuparima. Zastao bi i kod Selišta, velike njive koja je nekad bila naša… Tu bi sidni na kamen pokraj puta, odbijaj dimove, šuti…

Đorđo bi dočekivao Dida na kućnom pragu, pa nakon što bi se upitali za zdravlje, uvodio ga u brvnaru. Držeci ga za ruku, letim Didu prid noge, bojim se Đorđnog Žujova koji laje s lanca, zemlju grize; Didov dost me umiruje, gladi me po glavi i kaže Didu kako sam narasto, kao da se nismo vidjeli godinu, a ne heftu dana. Zeljovu ni mukajet.

Đorđo i njegov dost, sidali bi na tronošce pokraj ognjišta na srid kuće na kojem se veselila vatra oblizujući kazan u kojem je voda nastvaljena za puru, tek bacala ključ.

Lica obasjanih vatrom i ozarenih nekom unutrašnjom radosću, dva su dosta razgovarala. Did bi onda pokazao mutaf, a Đorđo ga dobro razgledao, pa bi rekao:

„Nema vajde – lijep je.“

Poslije toga, ni mutaf ni pare nisu spominjali. Nisu se pogađali kao u našoj avliji, a Dorđo se nije ni mašao za novčanik.

„Platiće šenicom, drvima, kajmakom, sve jedno,“ govorio mi je Did na povratku kući.

U neka doba, sve u eglenu, Didov dost Đorđo bi prvo zasuo kukuruzno brašno žuto kao dukat u vrilu vodu i probušio ga na sridi oklagijom, te na to misto gdi je voda bacala ključ, sasuo šaku soli. Sve u eglenu, malo kasnije skinuo bi Đorđo s veriga kotao u kojem je plovila u sredi probušena bota kukurzng brašna. Metne kotao na pod. Sidne na tronožac, obgrli kotao opancima da mu ne uteče i da se ne prospe zlato, dok oklagijom miša puru. Kad je pura gotova, Đorđo je zabili kajmakom, ne žaleći, pa na sofru. Sve trojica smo pušući u pune drvene kašike uslast jeli…

Na povratku, iako je put vodi niz brdo i nije mu „stajala duša“, Did je zastajao kod Selišta.

Pripaljivao je  cigaru, pogledom prelazio preko njiva koje su se kao ponjave prostirale niz brdo prošarane voćkama u međama i gromilama. Tek kada cigara dogori, kad Did još jednom duboko uzdahne, spuštali smo se u Riku.

Did je haman pred svaki ljetnji akšam išao u Selišta po travu za našu Šarenku.

Selišta odavno nisu bila naša.

Ima tome godina kako je Did prodao Selišta nekom Blagoji iz Stupara.

Učeći za inženjera rudarstva u Pragu, Didov je brat nekoliko puta preučio, pa su mu i doktori trebali. Nije lahko iškolati brata inženjera pa je Did prodavao njivu po njivu, livadu za livadom.  Moglo bi biti da je Blagoje poštivao Didovu ljubav i razumio njegovu žal za baštinom, pa mu nije branio naguliti harar trave, uzbrati koji kukuruz pečenjak. Moglo je biti i da se novi vlasnik i naslađivao Didovom neprebolnom gubitku zirata, ko zna! Did je o tome gubitku šutio, ali nikad ga nije prebolio.

Kad natrpa harar trave, a obično je gulio u međama i uz živice, oko grmova i gromila, gdje Blagoje ne mere kosom. Onda Did sidne na među i zapali cigaru, odbija plavičaste dimove i prati ih očima. Pogled mu tako preleti po zrelim trišnjama, hašlamama, zaustavi se nakratko na krošnjatom starom karamutu, pa se spusti na žito u klasu, kukuruz u stasu; onda Did ponovno potegne dim.

Sića se vrimena kada je po Selištu kao dite vodao volove „u brazdu“ svome didu i ocu, kako je kasnije odminio oca za plugom i kako su brazde vavik bile duge, prave, crne i masne, da su vrane padale na tek prevrnutu crnu zemlju grabeći svoju nafaku. Zimi bi snižna bilina Selišta bila iskljuvana hrpama stajnjaka koje je Did saonicama izgonio u Selišta, pa potom razbacivao po njivama.

Potegne dim, pa se obazre, kao da čuje škripu natovarenih kola koja se spuštaju niz Selišta u Riku. Otpuhne dim, siti berićeta. Danima se vrhlo ili komušalo, pekao pekmez, cidile jabuke za turšiju, trapio krompir i repica, snosila litina i pripremalo za zimu.

Selišta su i sada tu, i sada su rodna i berićetna; i Did sidi na istoj međi na kojoj je sidio dok je bio ditetom, samo što Selišta više nisu Didova i naša.

Vraćajući iz Selišta zaprćen hararom naguljene trave, Did se onako malehan, i još pogureniji, pomaljao s vrha Rike; ugledam ga, ostavljam igru s vršnjacima, hitim Didu. U travi, na vrh harara čeka me svežanj malina koje je Did nabrao baška za me.

Did je mujezinio u Ričkoj džamiji, odmjenjivao Smail-efendiju koji se odavno, pritisnut teretom godina, ne penje na munaru, čak ni o Bajramima. Ali, zna se odjednom stvoriti, ko da ga s nebesa bace, kad mene treba strašiti.

Did je, iako i sam pritisnut godinama i bolestima, ipak još bio lagahan na nogama, pa se pet puta dnevno penjao na munaru i učio ezane i salavate. Priznajem, ponekad je i sam Did mujezinio sa džamijskog praga pravdajući se da ne mere na munaru jer ga je nešto “steglo”. Kasnije, kada bi izlazio na munaru, malo malo pa bi zastajkivao. Najzad se prestao i on penjati.

Džahkad sam se za Didom uspinjao basamcima koji su u spiralama vodili na šerefu; tada bi plahni kojeg goluba koji se uvlačio kroz uzane proreze na munari, ostavljene za malo svitla, kako mujezin ne bi svratao u mraku. Nekada golub ne potrefi mali otvor, pa bi klepeći krilima dok god Did ne otvori vrata na munari i ne odleti.

Dok je Did učio ezan ili salavat zatvarajući kug oko munare, držao sam ga za nogavicu jer me je bilo srah tolike visine.

Kad sam bio malehan, mogao sam sa munare viditi samo nebo; kad sam malo odskočio, vidio sam i vrhove Lisine, Horugle i Grabeža, te Vinograd i Glavicu koji se dizali iznad Rike, onda Talića put, pa našu malu kuću.

Kako sam rastao uz Didovo kolino, tako su se i vidici širili, pa sam sa munare vidio Gornju – Čaršijsku džamiju, Hifzinu i Huskinu kuću, Ivićevu kovačnicu, Rasimovu kuću, Đorđinu i Đemalovu pekaru, Sinanovu kahvu, Ameta Ćaminog dućan, Lutvinu brijačnicu, Hančinu i Šerifičevu kuću, čak i ljude kako silaze niz Kujundžincu u Riku, pa žene kako peru “haljine” na rici, dicu kako se igraju; ne jednom, vidio sam mutafdžiju Ejuba kako “baca tulum” iz iz ćerhane gologlav preko ćuprije hiti uzeti abdest na česmi kod džamije, kako ga nestaje pod krošnjama kesetenova. Svi su mi se sa te visine činili sitni poput mrava. Nisam se više držao za Didovu nogavicu, samo sam polahko išao za njim dok se ezan razligao dodrujuci krovove, spuštajući se na ričke mahale, unilazeći u kuće, kovačnice i ćerhane. Na Didov glas, kovači bi ostavljali čekice i nakovanj, a mutafdžije „bacale tulume“ i ko u džamiju, ko kući. (Kasnije me je moj mlađi brat Zaim odminio: kada bi on s Didom izišao na munaru, samo su mu se ruke vidile dok se čuvao za šerefu idući za Didom.)

Dod je mujezino, a Ričani su klanjali iza hodže Smail-efendije.

Uz Ramazan, pred akšam, išao sam s Didom paliti kandilje.

Otključavao bih džamiju velikim ključem, što je za me bila osobita počast i draga zadaća, i prilazio pendžeru sa kojeg sam mogao viditi  Dida u džamijskoj avliji. Stajao je na onom mistu s kojega je, gledajući ispod krošnji velikih džamijskih kestenova, mogao viditi minaret i kandilje Gornje džamije. O desnoj ruci držao bi obješenu kevu, u rukama šibicu, a u ustima cigaru, naslonjen na ogradu. Kroz džamijski pendžer buljio sam u Didove ruke. Svoju desnu ruku sam držao na šalteru koji je palio kandilje. Kada planu kandilji na Gornjoj džamiji, Did istog trena krehne šibicom i brže bolje pripaljuje cigaru, a ja istovremeno okrećem šalter i palim kandilje na našoj džamiji; iftar je i u našoj Rici.

Did se izgleda bojao „griha“, pa je više virovao u kandilje Gornje džamije nego u svoj starinski sahat kojeg sam, uz njegovu dozvolu, sideći u Didovom krilu, ponekad prinosio na uho da bih uživao u njegovom kucanju. Nekad bi se kandilji na Gornjoj džamiji zbog nečega zabavili, pa bi Did nekon nekoliko nerovoznih pogleda ka Gornjoj džamiji obarao pogled prema svome sahatu kojeg je držao na dlanu.  Najzad bi vakat paljenja kandilja odredio po svom sahatu. Time je Did preuzimao na sebe sve moguće „grihe i đunnahe“, ha zbog ranijeg, ha zbog kasnijeg paljenja kandilja. Ričani bi tada nerovozno pogledali prema Rićkoj džamiji i ronđali kako su se kandilji zabavili. Dio griha i đunnaha je prelazio i na me iako za me nije bilo dvoumice – čim Did krene i užeže kresu i ja spazim plamen kako ga hitro prinosi cigari grleći ga sa obje ruke, palim kandilje!

Mrsite se Ričani, vakat je!

Za Ramazana Did je dugo ostajao u džamiji u učio u mukabeli. Smail-efendija bi se na kraj Ramazana „zatvarao“ u džamiji, pa me niko nije imao strašiti da su Dida odnili kraci…

Za Bajram, sterali su sergiju u džamiji i Did je dobijao nešto para za svoju mujezinsku službu, od čega je meni odvajao zarađeno za palenje kandilja, pa sam od Šahze Arnauta kupovao šekerlame, makar je u na Bajram kući bilo i hurmašica i baklave.

Bio je duhandžija.

Za Ramazana, ni post – čak i za dugih litnih dana, nije mu bio težak – ali bio je mučan zbog toga što ne puši. Imao je jednu tabakeru sa lipim ornamentima urezbarenim u njen poklopac. U kutiji se žutio duhan, mehak kao svila kojeg je otac donosio iz Hercegovine kada bi tamo išao po kostrijet. Did bi s velikim merakom savijao cigaru; prvo bi se čuo rezak i prodoran zvuk pri otvaranju poklopca od duhanske kutije; Did bi potom uzimao ćage, mećao ga u livu ruku, malo ga savio ga po dužnini, a desnom bi, s dva prsta, uzimao duhan iz kutije i jednačno ga raspoređivao na ćage. Potom bi među prstima savijao cigaru, vrlo višto, uhodanim pokretima, pa prinosio kraj ćageta usnama, vlažio jezikom i lipio. Morao je proći makar minut – dok Did ukreše šibicu, pripali cigaru i povuče prvi dim.

Meračio je u duhanu.

Kada bi nestalo duhana, Did bi odlagao svoju duhansku kutiju na vidno mjesto; to bi bio znak ocu da se hitno pobrine za duhan.

Sinanova „Kahva“ je bilo Didovo najdraže misto na koje je odlazio nekoliko puta dnevno, a uz Ramazan, nakon teravih namaza, njegovo društvo bi posidilo do kasno u noć, nakad svi šuteći, ponekad u živom eglenu; u kafani se uz riječ „tahmina“ pričalo o događajima u Rici i Varcaru, bistrila se domaća i svitska politika; Did bi najvlio slušati komšiju Hifzu koji je redovito čitao novine i bio upućen u politiku. Sa Sinanovog šporeta dopiralo je strujanje vode u šerbetnjaku, dok bi Sinan kunjao u ćošku pokrtaj šporeta, nakrivljenog fesa.

Kada bi kaput na leđa, pa preko praga, pa niz avliju – Did nam nije ni morao reći ono:

„Odoh ja u kahvu!“ – mi bi znali kuda će ako nije vakat mujeziniti.

Kada bih nešto skrivo, bježao bih Didu. On me branio.

Ako sam nešto plaho skrivio, morao je, da mojoj majci ne bi hator učinio, propustiti do moje stražnjice pokoji „đah“, ili šimširu“ od mutafdžijskog stana, nekad i šprulju. Džahkad je i sam Did dobijao pokoji đah po leđima, jer sam se dobro krio iza Dida, a mati bila hujli… Ako nisam tad fasovao, dobijao sam degenjak kada Dida odnesu kraci.

Did je fino pripovidao.

Za dugih noći, dok bi mećava zavijala i zametala kućna vrata i u mehku bjelinu umotavala našu Riku, a vatra veselo plamsala u šparetu, Did bi pripovijedao kako su on i njegov rahmetli otac Ibrahim, vaktile, s dva para volova saonicama išli u Ravnicu po drva, „prteći snig do pasa“, a „bijaše velika studen i žest.“ Pokraj puta vukovi su zavijali i škljocali zubima“…

Kada bi me Did njihao u svom krilu da lakše zaspem, onda bi učio:

“Hasbi rabbi jaAllah,

Ma fi qalbi ghayrullah

Nur Muhammed sall`Allah,

La illahe ill´Allah!“

Uz Didov umirujući glas imao sam dodatni užitak – slušao sam damaranje njegovog sahata kojeg je vadio iz džepića na prsluku i prinosio mome uhu.

Stariji svit je umirao po Rici.  Mislio sam, međutim, kako Smrt nikada neće doći po Dida.

Kada bi ga pitao o tome, izbjegavao je odgovor. Bojao sam se ipak da se ostvari ona Smajil-efendijina – i Dida odnesu kraci, to jeste da mi ga otmu divovi i da ga odnesu Uspolje, u mezar. Jednom mi je Did morao obećati da neće nikada umrti.

U zadnji vakat puno je kašljao, malo spavao, okretao se stenjući i ječeći.

“Aj, majko moja! Aj, majko moja!” I tako cilu noć. Bilo mi ga je žao. Bojao sam se.

Sve više vremena je provodio nagnut nad Mushafom.

Otvorile mu se rane na kukovima od dugog ležanja, mazao ih je mehlemima, pavlakom, podukrad, kad svi legni, ali rane nisu zarastale.

Devesto pedest i sedme, meni bijaše jedanest, a Didu šeset i četiri, kad zaoprave pade na dušek i poče bolovati smrtnu. Obilazili ga Rićani redom, otac dovodio doktora Grünfelda, pa doktora Bašića, dolazio bolničar Bećir udarati injekcije za izmokravanje iz ko stupa oteklih nogu…

Pokraj Didovog dušeka, u visini njegovih očiju koje je sve teže otvarao, otac je ukovao esker u duvar – Did zapovidio.

Did je obisio svoj džepni sahat, onaj od kojeg se nikad nije odvajao, sahat čije sam otkucaje volio slušati sideći u Didovom krilu, sahat koji je imao žuti lančić koji je visio niz prsluk. Didov sahat je bio baška sahat; imao je na poklopcu ugrafiranog lava u skoku. Davno sam pitao Dida koja je to strašna kosmata životinja. Did je samo kreko rekao: “Lav”. Nekad davno, jednom kada sam mu dodijao zapitkivanjem, Did mi je obećao ispričati priču baš o tome lavu sa poklopca njegova sahata. Misleći kako Did neće nikad umrti, nisam više čengrizao Didu da mi tu priču o strašnom lavu i ispriča.

Bolujući, kad god bi podigao teške kapke, pogledao u svoj sahat.

Jednoga dana poče Did zagledati u budžake.

„Neće dugo,“ pronese se glas po kući i Rikom. Zaplakah.

Didova obećana priča o lavu u skoku, onom sa poklopca njegova sahata, kod tolikih ispričanih priča o vukovima i medvjedima na koje je, za života Did nailazio, priča o lavu – osta neispričana.

Nedugo nakon što je Did ispustio dušu – stao je i Didov sahat. Nosio ga otac sahačiji Vidiću u Čaršiju, Vidić govorio “Dok trknem u Zagreb, dok trknem u Rijeku, dok nađem dijelove…”

I nikad ga nije popravio.

Držali smo ga dugo godina u nekoj ladici, a onda Didovog sahata nestade.

Odmah nakon Didove džennaze, mene su poslali tetki Fati u Bukve kod Viteza ne bih li tamo prestao plakati za Didom.

Ibrahim HALILOVIĆ