"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
Nanapokon su izašli iz štale i otišli. Niko od nas nije ništa govorio. Zavladala je grozna tišina u mraku.
Nisam mogao spavati.
Podigao sam se sa slame i sjeo.
Oprezno sam se osvrtao oko sebe. Nisam odmah mogao vidjeti nikoga dok mi se oči nisu privikle na tamu. Tek tada sam primijetio da nas ima podosta. Nisam smio dugo sjedjeti, jer nikad ne znaš kad će neko od katila hrupiti na vrata.
Ponovo sam legao licem okrentim u smrdljivu slamu. Nisam mogao zaspati. Duga i neizvjesna noć ispunjena zebnjom i strahom. Ni drugi oko mene nisu spavali; nisu smijeli od straha ni da se pomaknu, ni da progovore.
Napokon sviće.
Čuo sam kako se moji drugovi polako pridižu, pa sam se i ja podigao.
Vidio sam nepoznate ljude koji nisu bili iz našega grada niti okolnih sela. Do mene je sjedjeo čovjek kratko ošišan. Upitah ga tiho:
„Prijatelju, odakle si?“
On me pogleda i sa bolnim osmjehom na licu reče:
“Od Kozarca sam. Ovo mije sin.” i pokaza na vrlo lijepoga mladića do njega.
Prestavih mu se, ko sam i odakle sam.
Odjednom neko iz vana okrenu ključ u bravi.
Brže bolje popadasmo na sjeno licem uokrenutim zemlji i rukama na leđima.
Vrata se uz škripu otvoriše. Unišli su. Njih nekoliko povikaše:
„Ustaj Alijna vojsko!“
Polako se podižemo oborenih glava i rukama na leđima.
Kad smo svi ustali, izvedoše nas iz štale dva po dva u koloni. Povedoše nas na doručak. Koračali smo oborenih glava, s rukama na leđima. Ako si slučajno podigao glavu, oni brzo primjete i odmah te izdvoje iz kolone i počnu katilski mlatiti.
Za moga logoraškog života, ta se scena često ponavljala. Mnogo puta sam ispod oka, ne podižući glaavu, gledao kako te zvijeri premlaćuju nevine ljude.
Kada smo došli blizu kuhinje, naredili su da stanemo. Stali smo. Nakon nekoliko minuta, jedan od tih batinara naredi nam da stanemo u kolonu po jedan. Oborene glave, polako smo koračali i uzimali doručak. Bila je to šolja nekoga čaja, koji je više obična voda, i komadić slanine.
Reći ću – zašto slanina. Zato što su većina logorasa bili Muslimani. Tako su te nevine ljude dodatno ponižavali i vrijeđali. Gazili njihovu vjeru.
Prišli smo stolovima kako bi pojeli taj „doručak.“
Kuhinja i stolovi bili su napolju. Stolovi su sklepani pred osnivanje logora.
Prije rata dolazio sam na vojnu vježbu na Manjaču. Jednom, kada smo išli sa vježbe, prolazili smo ovuda; sjećam se – tada nije bilo tih stolova, a u štalama je bila stoka. To mjesto se zvalo Karađorđevo.
Pošto smo jeli, postrojili su nas, pa nas povedaše pred jednu štalu. Tu su bile dvije stolice. Dvojica logorasa su nas sišali. Kada su nas pošisali do glave, batinaši nas povedoše pred neku zgradu gdje nam zapovjediše da stanemo. Povikaše:
„Glave dole ustaše!“
Nakon nekoliko minuta, došao je jedan, mislim da je neki od vođa ovih zulumćara i rece;
„Skidajte se!“
Ostati samo u gaćama.
Naredi nam da jedan po jedan ulazimo u tu zgradu. Tako smo i uradili.
Ispod oka sam vidio šta su uradili ljudima.
To je bilo užasno gledati. Tu sliku nikada ne mogu zaboraviti; veliki, krvavi podljevi na leđima – dvadest do četrdeset centimetara. Preko čitavih leđa – duge masnice, plavi uboji I podljevi krvi i – da sve ne nabrajam – užas jedan! I ja sam imao na lijevoj strani modri uboj.
Polako smo ulazili u zgradu.
Unutra je bio postavljen sto.
Vidio sam dvojicu u bijelom. Jedan od njih nas je pregledao. Pitao svakoga pojedinačno da li ga išta boli, a kada bi se neko potužio na uboje, on je ostao ravnodušan. Nikakve zabilješke nije pravio, iako je pred sobom imao kao neki karton sa imenom logoraša. Samo bi rekao:
„Sledeći!“
Kada se završio „pregled“ – poveli su nas nazad u štalu.
Ta zgrada se razlikovala od drugih. Bila je zidana, imala je bjelu fasadu i željezna vrata. Pod je bio betoniran, također i kanal koji je bio pola metra širok, isto tako i dubok. Protezao se s kraja na kraj zgrade. Zgrada je bila prilično duga i sluiža je kao konjušnica. Tu su držali ergelu konja. Smrad koji je udarao iz sjena čuje se na konjsku mokraću.
Morali smo leći na stomak.
Potom batinaši izađoše i zaključaše vrata za sobom.
Proljeće kao da se stidi ukazati svoje pravo rascvjetalo, toplo i milo lice ovdje u Windsoru, na jugu Canade – ali studen najzad izmiče. Tulipana je na sve strane. Maslačak, (rički; mličika) – veseli se suncu, i sam liči na sunce. Procvao ispred samoga našeg praga. Ukazao se i prvi behar na voću i ukrasnom drveću.
Kuća je puna mirisa behara – i da nije ovog canadskog; miris behara kojeg osjećam je naš, bosanski, ričkki, stiže iz moje avlije i bašče.
Zoran Stipanćić, moj varcarski brico i komšija – poslao mi fotografiju na kojoj je naša kruška jerbasma – sva se osula cvatom.
Tako je miris behara i proljeća iz naše avlije stigao i u ovu kuću u kojoj živim već desetak godina, a nikad da prevalim preko usta „moja“. Nije moja, a i da jeste, ne bi bila moja.
Ko ne vjeruje da behar sa slike može mirisati, neka potraži među svojim slikama onu na kojoj je behar u našoj čaršiji – pa će ga odmah zapahnuti miris behara iz naših avlija i sokaka.
***
Niko ne zna, jer niko nam nije ni pripovijedao, ko je tu našu jerbasmu zasadio. Možda Didov Otac, moj Imenjak, davno, u devenaestom stoljeću, možda njegov otac. Kruška nema rodni list, ali korjenje joj je duboko, a stablo, iako ispucalo od starosti, dobro drži. Behara i rađa svake godine; ako joj kasni mrazevi ne stresu behar, zakiti se sočinim plodovima…
Niko ne zna koliko je stara. Možda ju je zasadio neki moj davni i daleki šukindid kao spomen na dolazak Halilovića u tu bašću… Korjeni joj duboki, jaki, kao i naši; stablo se drži…
Svake godine probehara, ospe se gronjama bijelih cvjetova; miris se i danas širi širi ne samo po našoj avliji; nošen lahorom, mirisao je i Šehovićima i Krividćima. Samo, nikoga danas nejma, osim bolesne Bebe Kemalove u Šehovića kući.
Kome danas još miriše behar naše jerbasme!?
Eto, zamirisao je Zoranu i on se sjetio mene, pa me iznenadio fotografijom.
Slika me obradovala jer naša jeribasma još uvijek cvate i rađa. Podjetila me na naše korjene, na našu familiju, bezbrižniji život u toplini blizine najdražih. Istovremeno, slika me i rastužila jer je mnogo toga nestalo – a behar sada vidim samo na slici. Ipak, miris behara lahko nalazim u sjećanjima – i on mi miloduhom puni dušu i kuću.
Na krilima mašte, kao i svaki dan – na javi, kao i u snu – opet sam u toj našoj avliji iz koje je stigla Zoranova slika – u kojoj je jerbasma u vrh bašče; iako u ćošku, ona ima počasno mjesto ne samo u avliji, nego i u mojim sjećanjima. Ustvari, nikada nisam ni otišao ni iz te avlije i bašče, niti se odmaknuo od jerbasme, niti iz Rike, Varcara, Bosne. Gdje god – sve je to sa mnom. Moji, najdraži, pogotovo.
Kad se ospi beharom – jerbasma privuče pčele i osove u jedan, zajednički skladan orkestar. Muzika – nekoliko tonova zujanja – ali milina za slušati dok te proljeće opija, povjerac miluje i njiše rasvale grane koje se dižu iznad tebe u plavo nebo koje je, ko jorgan mehki, nad našom Rikom. Miris rascvale jerbasme miješa se sa mirisom behara naše jabuke ljutike, Džemalovih ranih šljiva „drickulja“, efendiničine jabuke „petrovke“, Hifzine kompiruše; fini mirisi se miješaju i dopunjuju; ipak, kada vjetrić puhne sa grana naše jeribasme, taj miris meni je najljepši i najdraži.
Majka rahmetli, kada bi ustala iza mutafdžijskog stana, umorna, i još kada bi neko od nas djece zaplako u bešici, pa ga trebalo utišiti, dolazila bi pod jeribasmu; a u krilu joj Zaim, ili Isma, Nisva ili Muharem.
Ispod nogu motaju se istom progledali mačići; mačka se protegla na toplom suncu, drima – samo ponekad krajičkom oka pogleda na svoj evlad.
Did pjeva u ćerhani na tavanu naše kuće; puca, prede kostrijet ili mota pređu; i on voli odahnuti pod krušku. Sjedne pokraj svoje Neviste, zapali cigaru, otpuhne dim, pa udahne miris behara; iako kašlje, a u prsima ga sve češće steže i ječi po noći, ne baca duhan; kad mu nestane, odloži duhansku kutiju na vidno mjesto – što je išaret Ocu da mu nabavi duhana. Pod kruškom Did i njegova Nevista po malo pričaju, a više uživaju u društvu jedno drugog, u proljeću, beharu, životu.
I naša kvočka se razvaljanila. Nasdila je Eba Čama na probrana i krupna jaja, neka od njih od mahalskih kokošiju, u mahalskoj razmjeni… Oko kvočke vrte se male botice u perju, žute, bijele, šarene, crne – kljucakaju šta im mati iščeprka i na što ih dovabi. Malo, malo, eto ih pod jeribasmu; ispod kovčke izviruju mali žuti kljunovi, pospani pilići željni avantura po našoj osunčanoj avliji i bašti, ali ne da im se ispod materinog krila.
U štali – na čiji krov se naslanjaju rascvale grane naše jeribasme, i Šarenka se ponovila; „Kravica,“ kako je Did nadinuo ime teletu. Kad Did otvori vratašca teočaka, Kravica izleti k materi. Šarenka se javi nježnim mukanjem, liže telce po sapima dok ono sasne. Didova je briga namaknuti Šarenki napoj, sijeno, travu iz Selišta… On joj tepa, miluje je po vratu i glavi, maša se za češagiju koja je zadivene ispod grede, pa sređuje našu hraniteljicu… Did drži Šarenku kao drago kućno čeljade. Kravicu će na ljeto na pašu u Vasinje, kod Zejne, pa kad je o Lučinu zejna dovede u štalu pod jerbasmom, biće naočita junica. Kruška biti već obrana, a Boga mi i pojedena.
***
Sve do kasne jeseni, pod jerbasmom je živo. Na njenim granama vise otežali plodovi. Dosta ih je već opalo. Dva-tri dana na zemlji – padanice umeknu, pa ih mi djeca kupimo prije nego sagnjiju. Omamljeni slatkim sokom raspukle kruške-padanice, dolijeću osovi i pčele; morao si dobro paziti da te ne ubodu kad zagrizeš… U vrijeme branja, zajmali bi od Hifze baška grablje na kojima je ispod zubaca bila pričvršćena platnena vreća; zrelu krušku dokuči zubcima. Kada povučeš grablje k sebi, kruška se otkine s grane i skotrlja u platnenu vreću. Tako se ne umeca – pa kad Did branice ostavi u slamu na nagradi da umeku, one samo blago požute, omekašaju, ali ne sagnjiju. Kruške nisu mogle dugo stajati u slami, a i da su mogle, ne bi dočekale kasnu jesen kod toliko nas uvijek željnih voća..
*
Meho i ja smo provodili dosta ljetnog vremena u igri pod jeribasmom. Nismo se smirivali, naše ja bila ne samo Rika, nego i Zelenac, Talićka, Haluge, Halidino, Hazna, Grabež, Podovi…
Jednom smo u nečijoj bašti nagulili repicu. Donijeli smo hrpu repice pod jerbasmu. Podukrad sam iz kuće donio nož, pa smo jednu po jednu repicu „klali.“ Zamislili smo da je repica krme, a krmadima treba dohakati za sva vremena… Isjeckanu repicu metnuli smo u jasle pred Šarenku, strijepeći da nas Did ne opazi i ne izruži za krađu repice.
Uz cestu su pred mrak gmizali kamioni „Prage“, trgovačkog ili ugostiteljskog preduzeća. Puni razne robe, stizali vraćali su se iz Banje Luke. Taman kada savij onu okuku pokraj naše kuće i dohvati se blage uzbrdice prema Mehe zubara kući, kamioni bi usporili; šofer bi oduzeo gas, stisnuo kvačilo – kako bi ubacio u nižu brzinu, što nije bilo baš ni lahko ni jednostvano; kamion bi tada haman stao, i to je bila naša prilika. Trčeći, sustizali smo kamion, i dok bi šofer deverao oko prebacivanja brzine, hvatali bi se rukama za zadnju stranicu karoserije; nogom, jdnom pa drugom, zaskoči na željezni okvir od rezervnne gume. Jednom rukom podigneš malo ciradu, drugu zavučeš unutra – pipaš, pa šta dograbiš… Nismo se Meho i ja često verali na kamione, ali znam da smo jednom skinuli dvije flaše piva i potom nagarili u našu bašču pod jerbasmu. (S gornje strane štala, a sa svih ostalih – bašča puna potrkljanog graha, ne mere biti skrovitije mjesto od tog pod kruškom.)
Probali smo piće. Učinilo nam se plaho gorkim („ko pišaka!“) Nismo imali merak popiti ga, a žao nam bilo proliti. Nikome nismo smjeli ni ponuditi jer bi nas taj mogao izdati roditeljima pa bi fasovali degenjak; u Rici bi nas proglasili hajducima, iako se samo Ahmed Hifzin od sve ričke djece nije zaskakao na kamione. Mogli bi kao hajduci završiti u Miliciji. Stoga, brzo skujemo plan. Uzvremmo se na jeribasmu, pa sa ogranka najbližeg štali – popnemo se na nagradu. Razmaknemo tavanske daske iznad jasala naše Šarenke. Dozov vmo je. Kada krava podiže glavu, nageli smo flašu tako da je pivo isticalo iz nje i umivalo Šarenkinu glavu; isplazila je jezik i počela se oblizivati, pomislili smo da joj se pivo dopalo. Možda je ipak bila samo plaho žedna.
I, kada smo sve pivo salili kravi na glavu, ona se i dalje oblizivala pogledajući prema tavanu… Šarenka, Meho i ja smo prvi put u životu okusili pivo, piće koje je i danas meni drago, makar bilo samo ono bezalkoholno. Kad god flašu prinesm ustima, sjetim se i „Prage“ i toga hajdukluka na cesti, i prvog gutljaja piva, a i Šarenkinog oblizivanja.
Jedne smo godine, preko grana te jeribasme i Mutine pojate sproveli dvije gole aluminijske žice koje smo našli na bunjištu koje smo stalno obilazili i nalazili štošta što je raspirivalo našu ionako bogatu maštu i bilo dio naše dječije igre… Krajeve žica smo ukljukali u naš radio na jednoj, a na drugoj strani – u Mehinoj kući – u zvučnik. Ugasili smo radio u Mehinoj kući da bi slušali „prenos“ muzike sa radija u našoj kući, stotinjak metara dalje… Svirka se čula nakratko; zvučnici su prvo počeli jako krčati, a onda su utihnuli… Na pragu naše kuće stajala je Majka s đahom u ruci. Ufatila ju je huja, čuo sam je kako viče „Platićeš radio!“ Pobjegao sam na Vinograd, ali sam znao, kad god se kući vratim, čeka me degenjak. Radio su nosili nekome na popravku, pa je najzad ponovo prosvirao. Degenjak nisam zaboravio.
*
Zimi – moja je skijaška staza počinjala pod tom našom kruškom.
Odatle, uz Šehovića ogradu, pa kroz mali prolaz između komšijske ugrade i mutvaka, niže – pokraj cipala, pa između naše i Šehovića kuće – preko ceste – u strahu da ne podletim pod neku „Pragu“ – jurim stazom dalje u Đuzelovića avliju preko puta i zaustvaljam kod ograde Hiseta. (Bojao sam se da se Did nenadno ne pomoli iz Kahve, pa da ga oborim – iaonako nije došao sebi od kako ga je jedne zime Car oborio rodlama.)
Bila je to staza od samo nekoliko desetaka metara, ali u mojoj dječijoj mašti – dok je Rika bila sav svit – dok je u njoj bio smješten sav dunjaluk – dok sam jurio između naše i Šehovića kuće, meni nije trebala ni Jahorina, niti Alpe, i da sam znao za njih. Sve je bilo tu – na dohvat ruke.
***
Jesen bijaše zakoracila i u našu bašču, dodirnula i jerbasmu, prorijedila joj u užutila listove, ukazale se gole grane – a na njima, po đekoja kruška. Nisam se verao uz stablo, niti je imao ko drugi obrati kušku. Rasula se čeljad po svijetu, Did, Majka, Otac u mezaru.
Poslije te moje lanjske posjete avliji, na mezar odnesoše Ismu, a malo kasnije i Haru.
Svraćam u avliju često dok sam u Varcaru, a baška pred odlazak na deleki prut, iza sedam gora i iza sedam mora.
U ruci mi kruška jeribasma. Padanica. U duši uspomene.
O Bajramu učim Fatihu pod jerbasmom.
Sa Lisine se spušta studen i uvlači se pod kožu.
Osatade jerbasma u vrh bašte, sama, okićena ponekim plodom.
Ni kuće, haman ni kučišta. Ni štale, ni mutvaka. Samo jerbasma.
U avliji – nekoliko struka neuvehlog karamfila zasađenih rukom moje Majke. U poklekloj ogradi do ceste, ocvala Didova ruža. I jerbasma i karamfil i Dodova ruža cvatu svake godine i vehnu za nama.
Na srid kućišta, niko orah, i on rađa.
*
Predamnom je Zoranova fotografija naše jerbasme u cvatu; oko srca mi toplo, a kuća puna mirisnog behara. Spremam se na put u Bosnu.
Navečer sanjam Banjalučku cestu. Iznad Rike, visoko u plavetnilu neba. lete bijeli golubovi, ko latice behara s naše jerbasme. To su letači Zoranovog oca Zdravka. Tri se goluba spustiše na zid, pokraj naše džamije; mahnuše krilima dva-tri put i doletješe mi na ispruženu ruku.
Milujem ih, a oni guču.
*
U Rici se govorilo „jerbasma,“ a pravilno je – jeribasma.
Sjećam se Brace, Dudina. Dudin je ulivao kahvu iz neke termos-flaše i dao Braci koji je malo popio, pa pružio meni. Zahvalio sam, ali nisam mogao od neke muke i jada ni pinuti.
Odjednom će Braco:
„Šta mislite, kuda nas vode?“
„Kući!“, pomislio sam, ali ne rekoh ništa. Imao sam neki zlokoban predosjećaj.
„Mislis da nas voze kući?“ opet se javu Braco, kao da je pročitao moju misao.
„Mislim,“ rekoh mu, a ne vjerujem u ono što govorim.
Kamioni voze dalje po asfaltnoj cesti, to se osjeti. Svi šute, niko ništa ne govori. Svak je prestrašen jer ne zna šta će biti sa njim. Vožnji nikad kraja.
Ne znam koliko dugo smo se vozili, kad, odjednom, kamion se poče tresti i ljuljati; na makadamskom smo putu, u to sam siguran. Nije mi pogotovo sada jasno gdje smo i kuda nas voze. Upitah Bracu šta misli di smo, a on sleže ramenima. Svi šute i gledaju u pod kamiona koji nas vozi u zlu kob. Rekoh im – znam! Manjača! Svi šute. Opšti tajac. Vožnji nikada kraja. Kamion se sav trese od loše ceste. Ne možeš ostati na jednome mjestu – stalno se premještaš sa jednoga kraja na drugi; cesta je jako loša i auto se gega i povija, čas lijevo, čas desno upadajući iz jedne u drugu rupu na cesti. Postaje mračno pa ne mogu vidjeti svoje supatnike. Tako, još izvjesno vrijeme, kamion drnda cestom. Potapa nas strah.
Najzad stade. Sa desne strane auta začu se vrlo jak udarac povćega kamena i povik:
“Izadjite ustaše majku vam jebem!”
Niko ne mrda.
Odjednom, auti opet krenuše. Nismo se puno vozili, možda oko desetak minuta i auti stadoše. Čuju se napolju glasovi. Najednom se vrata otvoriše. Bljesnu svijetlo baterije.
“Izlazite!” – povikaše.
Kada smo svi sišli sa naših kamiona, postrojše nas i povedoše. Išli smo neko vrijeme, kad odjednom povikaše: “Dole glave! Ruke na leđa!”
Sada su mogli da idu između naših redova u kojima je bilo po sedam ljudi u koloni. Mogli su udarati koga su htijeli.
Poče jedan od njih da nas proziva.
Kada je završena prozivka, krajem oka sam vidio čovjeka koi je izišao iz auta koji je bio u našoj pratnji. Mislim da je to bio Đuro Marković, komandir Stanice milicije u Mrkonjić-Gradu. Pozdravio se sa ovim što nas je prozivao, pa se vratio i sjeo u auto kojim je došao.
Odmah je počelo je lajanje i maltretiranje, batinanje. Prolazili su između redova i udarali ljude krvnički. Tukli su šakama, nabijali čizmama, mlatili pendrecima i električnim kablovima. Jedan je prišao Braci, pa ga upita:
„Jesi li ti Duvnjak?“ pita jedan Bracu, na što mu Braco reče da jeste. Ovaj katil poče ga udarati palicom iz sve snage. Dotrča i drugi, pa i on poče udarati Bracu kablom po plećima.
Mene su isto dohvatili.
Onaj jedan reče:
“Vidi onoga što se pritajio!” i pokaza na mene. Udari me palicom po ledjima i nogom u stomak, pa ode do Hare koji je stajao blizu mene.
Tada mu priđe još jedan i udari Haru dva puta šakom u prsa.
Pita ga:
“Đe ti brat?” Hare šuti.
On opet:
“Đe ti je brat?
“Ne znam!”
“Ne znaš! – povika ovaj. “A đe ti je pištolj?”
Hare šuti.
“Đe ti je pištolj!!!” dreči se katil.
Hare odgovori:
“U bašči pod šljivom!”
Kada je katil čuo sta je Hare rekao, ode.
Poveli su nas u neku prostoriju. Išli smo u koloni dva po dva.
U prostoriji je bio sto, za njm je sjedio neki oficir u maskirnoj uniformi. Tražio je naše podatke – ko smo odakle smo, ime i prezime.
Odijednom jedan od batinara koji su nas priveli na ispitivanje poče palicom da udara čovjeka ispred mene. Dotinični, u maskirnoj uniformi, koi je sjedio za stolom povika:
“Ne udaraj ih više! Dosta sa tim!” i ovaj prestade.
Kako je god ko prilazio stolu za koim je oficir sjedio, morao je izvaditi sve iz džepova. Sve što su opljačkali od nas, batinaši su trpali u svoje džepove. Kada su zavrsili sa ispitivanjem i pljačkom, postrojiše nas u kolonu dva po dva i povedoše. Morali smo ići oborene glave s rukama na leđima.
Jedan od pratilaca kolone poče vikati:
“Ustase! Zenge! Ko je bio u Zengama!“
Niko ništa ne govori. Tada ovaj katil poče udarati koga god je stigao. Kolona i dalje ide. Najednom stadosmo. Čujem otvaranje metalnih vrata. Povikaše da se ulazi unutra.
Kada smo unišli unutra, batinari upališe baterije. Jedan od i dreknu:
“Lezi potrbuške na sijeno! Ruke na leđa! Jasno!”
Morali smo ležali tako potrbuske sa licem nabijenim u sjeno koje je smrdilo na konjsku mokraću.
PREMLAĆIVANJE I UBOJSTVO U KLAONICI – UZ MUZIKU I PRIGUŠENA PLAVA SVJETLA
Ispisujem ove redove da bi se vidjelo kroz kakve smo strahote prošli.
Kada je kiša prestala, naši čuvari su izišli ispod nadstraŠnica.
Naredili su nam da pođemo za njima.
Povedoše nas u jedan oveći magacin. Mislim da se tu nekada skladištio građevinski materijal.
Umjesto drvenog poda, tu je bila betonska ploča, puno prašine od cimenta koJi je nekada bio tu uskladišten.
Na sredini prostorije bio je jedan omanji drveni sto. Na njega su se naslonili Ivica Vrbanac, Braco i Boris Duvnjak kojima je prišlo nas nekoliko. Svi smo zbunjeni i vrlo uplašeni. Strijepili smo jer nismo više bili sigurni da ćemo iz ovog pakla izaći živi.
Poslije otprilike dvadeset minuta, malo smo se pribrali, pa smo polako počeli tražiti komade kartona na kojima ćemo spavati.
Vidio sam Islamića kako nosi oveći komad kartona, pa svog komšu upitah gdje je našao taj karton. On ništa ne odgovori, samo me pogleda – pogledom punim bola i straha, pa mi rukom pokaza gdje je našao taj komad kartona.
„Dobro, komšo,“ rekoh mu, pa se zaputih tražiti karton. Našao sam jedan komad.
Na ulazu magacina postavili su jednoga policajca, ekstrema. Prijetio je i psovao.
Neke sam milicionere viđao prije rata, neke sam prepoznao u Podbrdu – kao Milenka Milekića zvanog Burduš. Poznao sam i Ćoćkala – on je iz Šibova, ime mu ne znam.
Nakon izvjesnog vremena postrojili su nas i naredili da idemo za njima.
Ni u najružnijem snu ne bi mogao usniti ono šta su nam naumili prirediti.
Išli smo šutke.
Stali smo pred klaonicom.
Otvorili su jedna metalna vrata i naredili da ulazimo unutra. Polako smo ulazili. Ulazeći, vidio sam da je prostorija bila obložena bijelim keramičkim pločicama.
Potom sam vidio oveći ventilator u zidu, u ćošku, par paleta složenih na drugoj strani prostorije. Tu su i druga metalna vrata.
Kada su svi unišli, zatvorili su metalna vrata koja su se zatvarala hermetički. Vrata nisu imala brave s unutrašnje strane pa ih uznutra niko nije mogao otvoriti niti izaći vani.
Sjećam se da je Benko tada reko da su nas zatvorili u hladnjaču. Ovdije se držalo meso poklane stoke.
Ne znam šta su naumili!
Pomislim da će nas žive zamrznuti, ili će nas pogušiti.
Ne znam!
Gledali smo se njemi zbog neizvjesnosti, muke, jada i bola u duši, užasnoga straha. Pitamo se ponovo: zašto, zašto, zašto?! Šta smo skrivili, Bože moj pa da budemo likvidirani nevini?! Nikome ništa nismo nažao uradili.
Odjednom su se otvorila metalna vrata.
Pojavila su se dvojica milicajca i prozvali Ivicu Vrbanca koji je bio rodom iz Slavonije.
Povikaše milicioneri:
„Orginalni ustaša!!!“
Odveli su ga u klaonicu iz koje se čula muzika. Zatvoriše vrata za sobom.
Nakon nekoliko sekundi, muzika je pojačana „do daske.“ Ipak, svi smo čuli zapomaganje Ivice Vrbanca koje je preraslo u strašne vriske, jauke i krikove.
Batinanje je trajalo, mislim, oko 15 minuta.
Otvorila su se vrata i u hladnjaču su ubacili Vrbanca. Taj prizor nikada neću zaboraviti. Košulja mu je bila napola poderana i sva krvava. Nije mogao da stoji – odmah se stropoštao u ćošak.
Zatim su odveli Baju.
Josip Svetinović Baja
Malo zatim, čula se Bajina vriska i jauci od kojih ti se ledi krv.
Premlaćivanje Baje trajalo je isto tako dugo trjalo kao i kada su tukli Ivicu Vrbanca.
Otvorila su se vrata hladnjače; Baju su njih dvojica vukli za ruke. Ostavili su ga na sred prostorije. Prozvali su slijedećega kojeg će tući.
Prvi koji su prišli Baji bili su Josip i Vinko.
Benko je donio jednu paletu i polozili su Baju na nju.
Prišao sam. Kada sam vidio šta su mu uradili, krv mi se sledila u žilama.
Nad Bajom su bili Vinko, Josip, Braco, Benko i ja.
Josip je molio za Baju. I mi sa njim molili Dragoga Boga da se smiluje Baji.
Baja je teško disao.
Svaki put kada bi izdahnuo zrak, na usta mu je navirala krv. Bio je u krvavom hropcu.
Tada je Josip tiho rekao da Baja neće dugo.
I, zaista, poslije samo još nekoliko uzdisaja, Baja se smirio.
Prestao je disati; u teškim mukama i bolu, ispustio je svoju nevinu dušu.
U međuvremenu su ubacili u hladnjaču čovjeka kojega su pretukli i koji je jedva bio pri svijesti.
Zatim su prozvali mene.
To nikada neću zaboraviti. Nikada!
Na ulazu u klaonicu vidio sam ovo: unutra su gorila ultra-plava svijetla. Ta se svijetla koriste u vojsci prilikom uzbune. Naši ih mučitelji koriste da ne možes nikoga od njih poznati.
I, stvarno nikoga ne možeš poznati, nikoga!
Vidiš samo siluete.
Možeš samo prepoznati nekoga ako ti priđe na jedan metar.
Sa desne strane stajao je metalni sto. Na njemu su poredani – nekoliko sjekira i noževa, a sa strane su velike čengele za vješanje i deranje krupne stoke.
Odjednom, iz grupe mučitelja se izdvojio jedan i prišao mi.
Poznao sam ga.
Nekada smo radili skupa u Tvornici. Znao sam ga po nadimku „Pjevac“. Bio je, mislim, iz Medne. Pitao me je da li znam ko je parao neke slike od nekih političara, na što sam mu rekao da za to nikada nisam čuo. Rekoh mu da nemam pojma o tome.
Dok sam govorio, krajičkom oka sam primjetio da ih unutra ima preko davedest. Neki su provirivali iza stubova kojih u klaonici ima nekoliko.
Tada mi je prišao drugi visok čovjek.
Imao je na sebi „esenbe“ uniformu, na glavi beretku. Pogledao me, gledao me par sekundi, pa reče:
“Ne znaš ko je to parao!”
“Ne,” rekoh.
Znao sam, ali nisam htio odati ime jer znam da bi taj bio ubijen.
“Dobro,” rekao je.
Onda su me dvojica zgrabila i bacili uza stub.
Jedan me držao za lijevu ruku, drugi za desnu. Raširili su mi noge da me pretresu. Kada su me pretresli, odjednom se sručila kiša udaraca po meni. Tukli su me palicama, nogama, šakama. Gdje god su stigli. Bez milosti.
Jedan povika:
“Jebem mu ustašku majku! Vidi što je tvrd! Udrimo jače!”
I, odmah, počeše me udarati što su mogli snažnije i bjesomučnije.
Počeo sam posrtati od udaraca.
Pokleknuo sam na desnu nogu.
Povika jedan:
„Evo ga, gotov je!“
Njegov povik mi dade snagu. Ustadoh pod kišom udaraca.
Opet – glas:
„Tvrd je! Udrimo jače, pa da vidimo hoće li izdržati!“
Udaraju me, udara i on. Opet sam posrnuo.
Nešto mi puče u glavi i pomislih u sekundi; ako padnem na pod, ubiće me ko Baju. To mi dade snagu i ponovo se pridigoh uz nesnosni bol u leđima.
Odijednom, prestadoše me udarati.
Zgrabiše me dvojica i vrlo grubo baciše opet uz stub. Jedan me drži za jednu, drugi za drugu ruku u razapetome stanju, raširenih ruku.
Tada priđe jedan.
Iza pasa izvadi poveći nož bodež sa dvije oštrice. Prinese vrh noža pod moje lijevo oko i reče:
“Ako ne kažeš ko je parao slike, vadiću ti oči!”
Ponovo rekoh:
“Ne znam! Možeš me ubiti ako hoćeš, ali ne mogu ti reći ime kada ga ne znam.”
Neko povika:
“Ma ne pogani nož sa ustaškom krvlju! Udri ga!“
I, nastaviše me udarati i gurati prema izlaznim vratima. Kada su me sabili uz metalna vrata, prestadoše me tući.
Bio sam na izmaku snage ali na nogama.
Otvoriše vrata i gurnuše me u hladnjaču. Stajao sam nekoliko sekundi.
Moji supatnici u hladnjači su me gledali sa strahom.
Sjećam se riječi koj sam tada izgovorio kao molitvu:
„Majko moja i majko Božija, pomozi nam!“
Stropošto sam se na pločice.
Ne znam koliko sam dugo ležao jer sam izgubio svijest.
Odjednom sam osjetio da me neko podiže, ali od bolova nisam mogao otvoriti oči, niti sam znao ko mi pomaže da se pridignem.
Kasnije , kada sam došao punoj svijesti, video sam da smo u magacinu iz kojega su nas odveli u hladnjaču.
Tu noć nisam mogao spavati od bolova.
U magacinu je bilo svijetlo, pa sam mogao vidjeti ljude oko sebe.
Gledao sam oko sebe, gledao moje prijatelje. Niko nije spavao. Bio je muk.
Duga noć. Nikada duža u mome životu.
Napokon sviće.
Nakon nekoliko sati. izvode nas napolje i – koga vidim – vidim – Đuru MARKOVICA.
Rekao je da stanemo oko njega. Lice mu je bilo nasmijano. Popeo se na jedno omanje uzvišenje i počeo da nasira svoja sranja.
Tada se izdvojio Islamić koji ga upita:
„Đuro, šta ćemo mi ovdije?“
Marković mu uz osmjeh odgovori:
„Ne valjaju vam imena!“ I – ode.
Opet su nas vratili u magacin.
U neko doba smo po malo počeli razgovarati među sobom.
Na ulaz su doveli drugoga policajca.
Njega znam.
On je od Kule – Luka ĐURANOVIĆ.
Poznao je i on mnoge od nas.
Bio je jako ozbiljan. Prišao je Braci i nekima od naših i pricao je sa ljudima normalno bez vrijeđanja . Neki su mu rekli za predhodnoga policajca da je bio jako ekstreman. On je samo gledao i šutio, nije znao šta bi rekao.
Najzad reče:
„Ovako! Dok vas ja čuvam, niko vas neće dirati.
I – istina!
Znali su dolaziti Podbrđani – seljaci s ciljem da nas maltretiraju i napadaju, ali Luka Đuranović ih nije puštao unutra.
Znao je govoriti:
„Ostavite ove ljude sa njihovom mukom!”
Dani su prolazili.
Često smo se okupljali oko stola na sredini magacina, pričali i pitali šta je sa Bajom.
Ali, niko nije nista znao. Njegovo mrtvo tijelo je negdje odneseno.
Peti dan nije dosao Đuranovic da nas čuva. Došao je neki drugi.
Svaku noć su nam donosili kuhanje – večeru, ali malo ko je mogao jesti. Strah za goli život bio je jači od gladi.
Na kraju i pored svih briga morao si jesti makar i nazor.
Čovjeka koji je donosio hranu – viđao sam prije rata, mislim da je iz Podrašnice. U vrijeme mira često je dolazio kod Brace. Nije nas vrijeđao, ponašao se normalno.
Peti dan je došao neki milicioner rezervnog sastava da nas čuva. Sve je bilo dobro.
Oko jedan sat poslije podne došao je jedan idiot; bio je vani ispred magacina i molio milicionera da ga upusti u magacin di smo mi bili. Taj budalaš ga je upustio. Kada je unišao, kada je vidio Bracu, napao ga je:
„Ti, Duvnjak! I ćaća ti je bio ustaša.”
“Ne! Nije bio,” odgovori Braco.
Na to će ovaj:
“Našli smo u Vincu sataru i znas šta piše na njoj: ‘Za osjecanje srpski glava.’ Tvoje ime i Brankovo ime na njoj!”
Braco odgovori:
“Ja i Branko nismo kovali satare ni noževe!“
„Pa ko je onda kovao, koji kovači!“ – nastavi se derati ovaj pomahnitali idiot i lažov.
Vidijevši da će doći do krvi, stražar milicioner reče ovome što je došao i napao Bracu da izađe. I, otišao je.
Uveče su nam donijeli hranu.
Niko nije mogao jesti jer vidilo se da nam se loše piše.
Čovjek koji je donio hranu rekao je da ćemo biti prebačeni na drugo mjesto – radi naše sigurnosti. Po njegovom – mještani Podbrda hoće da nas poubijaju.
I – tačno!
Nakon, mislim, jednog sata došla su dva kamiona po nas. Bili su vlasiništvo „Konfekcije MLADOST“.
Izveli su nas pod oružanom pratnjom iz magacina. Rekli su nam da jedna grupa uniđe u jedan kamion-furgon, druga u drugi. Tako je i bilo.
Gledam kroz prozor ne bih li vidio kuda će skrenuti.
Na Petlji smo.
Okreću put Balkane.
U toku vožnje ponekad bacim pogled na moje mještane. Svi su zabrinuti pogleda uprta u pod autobusa.
Ponovo bacam pogled vani; prolazimo pored Partizanskoga groblja. Potom, prolazimo kroz tunel.
U autobusima tajac.
Niko glasa od sebe ne daje, samo čujes rad motora.
Prolazimo Balkanu i nastavljamo dalje.
Kada smo krenuli iz grada, kiša je rominjala, ali je prestala kada smo stigli do Balkane.
Ulazimo u Podbrdo.
Ko da mi nešto govori na uho da se primiče kraj puta.
Taj predosjećaj me ne vara. Odjednom autobusi skreću na sporedni prašnjavi put.
Jasno mi je – voze nas u magacine Zadružne trgovine. Na tome je mjestu i klaonica.
Nakon kraće vožnje autobusi staju.
Izlaze stražari-sprovodnici, s njima i komandir Stanice milicije Marković. Zapovijeda nam da se odazovemo na proziv imena i prezimena.
Postrojavaju nas u dva reda.
Počinje prozivka.
Poslije prozivke – tajac.
Većina rezervne milicije je stala nasuprot nas. Držali su automatske puške na gotovs – kao da čekaju komandu glavnoga da počnu pucati po nama.
Jedan, po mome mišljenju, vojnik mislim da je imao neki čin, donio je neki dokument i predao ga Markoviću. Ovaj ga je čitao. Čuo sam ga kada je rekao glasno i jasno:
„Neću da potpišem ovo! Ne! Neću!“
Šta je pisalo u tom dokumentu ne znam, ali se Marković žestoko opirao.
U jednome momentu mahinalno sam pogledao niz prašnjavi put koijm smo došli.
Primjetio sam na, otprilike, pedest metara daljine rezervistu obučenog u „esenbe“ uniformu kako trči prema nama. Bio je gologlav.
U rukama je držao automatsku pušku.
Kada je dotrčao do nas, prišao nam je sa leđa i stao iza Španca.
Povikao je koliko ga grlo nosi:
„Ustaše mi ubise brata u Hrvatskoj! Majku vam jebem, osvetiću se ja vama! Ustaše!“
Kraičkom oka vidio vidio sam kada je uzeo pušku obima rukama za cijev, podigao je iznad glave i vrlo snažno udario Španca u predijelu pleća.
Španac je pao koda ga je grom udario. Ostao je ležeći u prašini uz tihe jauke.
Odjednom su se stvorila trojica-četverica milicionera koji su napadača na silu odgurali i otjerali od nas.
Španac se nekako pridigao.
Odjednom je počela kiša opet padati.
Odveli su nas u krug magacina i postrojili.
Naši čuvari su se sklonili pod nasdstrešnicu. Počeli su nas maltretirati.
Stajali smo na kiši. Gledali smo u stražare i mislili šta nam dalje spremaju.
Nismo znali odgovora, samo smo slutili da ovo sve neće izaći na dobro.
***
Pokušat ću da se sjetim kolovodja toga ološa.
Među tim kabadahijama koji su se dočepali oružja, bio je Tanćilov.
Viđao sam i prije rata pojedince koji su te noći sa Tanćilovim došli po mene i odveli me u SUP.
Ali ja im ne znam imena jer nikada sa njima nisam dolazio u kontakt. Neću da izmisljam imena! Ne poznam te ljude. Ali spisak onih koje znam, je poduži…
Mrkonjićani, građani, nisu bili naši mučitelji. To su bili ljudi sa sela oko Mrkonjiča.
Znam da je glavni vođa toga smeća bio komandir Stanice milicije Đuro Marković.
Mislim da je on organizator te bande i ološa.
Kao razlog za hapsenje i odvođenje u logor oni su uzeli – zna se – pogibiju i zarobljavanje srpke milicije na Barevu 13. juna 1992.
Da bi izbavili zarobljene milicionere iz zatvora u Jajcu, nas su pohapsili i odveli da bi nas razmjenili za svoje. To bi mogao biti razlog našega hapšenja. Ali, smo mi bili mirni građani. Nisamo imali nikakve veze sa tim događajem. Pohapšeni smo i potom izloženi batinanju, pljačkanju, maltretiranju, premlaćivanju, pa i ubijanju – bez ikakvog pravnog osnova, razloga I opravdanja.
Razlog našeg hapšenja i sprovođenja na logor Manjaču ne može biti izgibija i zarobljavanje milicije, jer u drugim gradovima – recimo Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Kozarcu…, nije bilo takvih slučajeva, pa su mirne građane masovno odvodili u logore iz kojih se mnogi nisu vratili, a ni danas se za mnoge ne zna u koju su jamu ili smetljište bačeni.
Nema opravdanja za našu patnju; svi koji su odgovorni za ta masovna hapšenja, odvođenja na logor, premlaćivanja, maltretiranja i ubijanja, moraju se kad tad suočiti s pravodom. Oni moraju odgovarati i za duhvnu bol koju su nam nanijeli. Pa i kada dočekaju izvršenje prade, – logorašima će se i na javi u u snu ukazivati slike mučenja, strave i užasa iz toga pakla kojeg ničim nisu zaslužili.
U Podbrdu sam video neke rezreviste koje poznam. Znate li koju su taktiku koristili?
U bande za hapsenje ili batinanje obično su ubacivali ljude sa sela koje nikada nisi vidio niti im znaš imena niti prezimena.
Tako, oni su se pobrinuli da im naša svjedoćenja ne mogu nauditi jer ti ne možeš navesti imena tih neljudi. Ali, recimo, Tanćilov, zna s kim se družio, s kim je hapsio, pljačkao. Zna Đuro Marković ko mu je naredio da nas hapsi, a zna i ko su oni koju su nas hapsili, maltretirali, pljačkali, tukli. Zna se da je on, Đuro Marković žestoko udario Josipa Svetinovića Baju. Marković i njegovi suradnici, njegovi nalogodavci i izvršitelji – moraju znati ko ubi Josipa Svetinovića. On mora znati ko je naredio da nas vode u mučilište na Manjaču. On mora znati imena stražara, rezrvsta, milicionera.
Podbrdo je samo jedan od krugova pakla kroz koje smo ni krivi ni dužni prošli.
Kakve veze ima Španac sa izgibijom nekog četnika u Hrvatskoj! Ta nisu li muslimani i katolici našega grada napuštali svoje vojne jedinice i bježali sa zbornog mjesta na Manjači ne želeći ići u Hrvatsku i ubijali nedužne ljude! Da su i pravslavci tako postupili, ne bi ginuli ni u Hrvastkoj, ni na Barevu. Naš grad se treba ponositi sa onih tridesetak naših sugrađana koji su odbili biti vojnici sa kokardom na čelu i koji su odbili ratovati za Veliku Srbiju.
Mozda mi nećete vjerovati, ali je istina – na Manjači su dolazili neljudi iz Banje Luke, Ključa, Sanskoga Mosta da bi mlatili logoraše.
Govorilo se među nama logorašima kako je dolazio Duško Stojčić na Manjaču noću i tukao Ivicu. Vrbanca.
Ko god je, znan ili neznan, rastresao gaće nad nama, mi logoraši znamo da nam je načinjena teška i neoprostiva nepravda te da smo ni krivi ni dužni bačeni u vatrene krugove pakla na zemlji.
LOGORAŠ KIJAD GAZIĆ ĆE U RIČKOM MEZARU PROUČITI EL FATIHU RODITELJIMA UZ PRATNJU POLICIJE?
Kada ovog ljeta bude išao na mezar u Rici da bi proučio El Fatihu sojim roditeljima, Kijad Gazić očekuje da ga štiti policija.
„Kad ces ovamo majcino ti mlijeko jebem,,,prosli si put pobjegao ovaj put neces…”
Ovako je prije dva mjeseca porukom na mobilnom telefonu Nebojša KOZIĆ – Škorin prijetio logorašu Kijadu GAZIĆU, rodom iz Rike u Mrkonjić-Gradu – Varcar Vakufu, prognaniku u Danskoj.
Logoraš Kijad Gazić, koji je preživio batinanja u mrkonjićkom SUP-u, užas u Podbrdu, te neopisive patnje u logoru na Manjači, nije miran ni nakon više od dvije decenije, čak ni hiljadu i po kilometara daleko od svog rodnog mjesta iz kojeg je protjeran; ne samo što mu slike mučenja i goropadnih nekažnjenih svirepih katila često dolaze na san, nego i kada je budan, ne osjeća se sigurnim, jer mu nekažnjeno prijeti notorni lokalni kabadahija Nebojša Kozić Škorin.
Čak i kada je prijetnja na daljnski – a tako prijete kukavice – ipak ju je logoraš Kijad Gazić uzeo za ozbiljno. On je svoj rahatluk davno izgubio, a samo Bog Dragi zna kada će ponovno biti spokojan.
Nebojša Kozić Škorin – pred Zoološkim vrtom u Dubajiu: Podignute ruke, ali ne i tri prsta… Tri prsta – junaci podižu u okupiranom i poseljačenom našem nekadašnjem gradu
Logoraš Kijad Gazić ne želi na ulici ili kafani u svom rodnom, ali otetom gradu, raspravljati ili eventualno se šaketati sa Škorinim, mada se Škorinog ne boji. On ne želi braniti svoju čast i život uzimanjem pravde u svoje ruke – pa je prijetnju prijavio SIPI u Banjoj Luci.
Prijetnja je objelodanjena i na ovim strancima, a autor tekstova je pisao otvoreno pismo šefu tzv. MUP-a tzv. RS Draganu Lukaču. Lukač nije bio ni mukajet, a seljačka nekultura mu nije dozvolila da makar sa jednom riječju uzvrati na uljudno pismo koje mu je upućeno na službenu adresu.
Igorancija prostačkog gesta šefa MUP-a je dokaz kako organi gonjenja, tužilaštva i suda zatvaraju oči ne samo pred prijetnjama, nego, što je gore – pred teškim ratnim zločinima kakav je onaj u Oborcima kada su četnici, prije bježanije, strijeljali tridesetak naših sugrađana, za što ni do danas niko nije odgovarao.
Po Bosni se danas slobodno viju četničke horde, prijete novim Srebrenicama i genocidom, dižu spomenike četničkom ratnom zločincu Draži Mihajloviću, postrojavaju se u Bileći i Višegradu, roljaju na Manjači veličajući četničkog vojvodu Uroša Drenovića… Na mjestu strašnih zločina koje su počinili u II svjetskom ratu i tokom agresije i genocoida od 1992. – 1995, oni danas utjeruju strah preživjelim žrtvama.
Stoga je naivno očekivati da SIPA, Tužilaštvo BiH, sudovi – uzmu u razmatranje prijetnju smrću koju je Nebojša Kozć Škorin uputio logorašu Kijadu Gaziću, te da ga makar opomenu.
Kijad Gazić – Neka Škorin vidi da ovo ipak nije devedeset i druga…
Ni krv ni dužan, građanin Kijad Gazić je preživio strašne muke kao logoraš. Tada su i tužitelji i suci, i porota i izvršioci bile mrcine kakav je taj Škorin. Kijadu nisu cvale ruže ni u u progonstvu. I sada, 23 godine nakon torture u Mrkonjiću, Podrbdu i na Manjači, logoraš Kijad Gazić, iako nikom kriv i dužan, mora strijepiti od razjularenih kabadahija, naslinika koji su po volji vlastima. Da nisu, ona bi ih sudila i kažnjavala.
Ovog ću ljeta u Bosnu. Obići ću mezar u Rici gdje su ukopani moji roditelji. Proučit ću El Fatihu za duše mojih najdražih – piše mi Kijad u poruci.
Ali, to neće biti uobičajena posjeta mezaru.
Zatražio sam od SIPE da mi osigura policijsku zaštitu kako bih na miru proučio „Elham“ za duše mojih roditelja – piše Kijad.
Ne, ne boji se Kijad Gazić Škorinog i njegovih daljinskih prijetnji i mogućih bliskuh susreta u Kijadovom rodnom gradu u kojem se i došljak, seljačina po odgoju i naravi, Nebojša Kozić Škorin šepuri kako velikosrbin i četnik, kao u svom na svom, kao lažni srpski Kralj oslobodilac.
Zahtjev za policijskom zaštitom prilikom prilikom odlaska na mezar može se smatrati kukavićlukom – napominjem Kijadu.-Ne i ne! – kategoričan je logoraš Kijad Gazić.
Ti me Ibro dobro znaš! Nikada nisam bio kukavica. Ali, hoću da pokažem četnicima da ovo nije devedeset i druga kada su nadamnom i mojim sugrađanima mogli činiti najgora zlodjela pa i ubojstva.
Teško je ne složiti se sa Kijadovim objašnjenjem.
Ali, moje je uvjerenje da će se nekažnjeni zločin, pa i pritenja kakvu je Škorin uputio Kijadu, ponoviti a možda i ne završiti samo na prijetnji – ako i zločin i prijetnja ostanu nekažnjeni.
Uostalom, nismo li i devedeset i druge očekivali od vojske i milicije da nas zaštite.
Danas mnogo toga podsjeća na te dane; četničke horde se slobodno viju Bosnom, prijeteći novim pokoljima i genocodom na mjestima gdje smo devedest i druge naivno očekivali da budemo zaštićeni, a mi mislimo kako će nas ova i ovakva, u ovom slučaju genocidna vlast RS – zaštiti.
NEIZVJESNE NOĆI U “ČETVORCI” – ODVOZE NAS AUTOBUSIMA U NEPOZNATO
Opisom nemilih događaja – otvaram rane i bol u mojim mislima i mome srcu sjećanjem na stradanje i patnje mojih dragih poznanika Ivice, Baje Hare, Vinka, Vinka Vulića, Nine, Željka, Fahrije, Sulejmana, Zdravka, Bakira, Seje, Kijada, Dudina, Benke, Islama, Španca Josipa, Brace, Borisa i jos nekoliko njih koi su bili iz obližnjih sela Bjelajca, Liskovice i Vlasinja.
Ti ljudi su prošli pakao. To je strava, to je ušas.
Premlaćivanja, ponižavanja, prijetnje i da ne nabrajam dalje – ovo pišem u sjećanje na patnje i stradanja tih nevinih ljudi.
Počinje moj iskaz:
Noć, 10 sati, ponedeljak; racije po gradu.
Netko je pokucao na vrata.
Ustao sam da vidim tko kuca, sišao niz stepenice, otvorio vrata. U taj momenat nisam nikoga vidio, ali poslije par trenutaka spazio sam da se neko miče iza ugla moje kuće. Ubrzo su izašla dva vojnika. Jednoga sam pozno. To je „Tančilov.“
Drugi mi je rekao: „Ideš sa nama na informativni razgovor!“
Htio sam da se vratim nazad.
On mi je rekao da se ne mičem.
Upro je pušku u me.
Vidio sam da je vrag odnio šalu. Stao sam. Pitao sam ga mogu li zvati ženu da mi baci vindjaku i patike. Dozvolio je. Kada je moja supruga vidjela da će me ta dvojica odvesti sa sobom, počela je plakati.
Odatale su me deportovali u SUP.
Po dolasku pred SUP čuo sam povike: “Ustaša!”
Nisam se puno osvrtao na to lajanje.
Ušao sam unutra.
Sa kraja hodnika je potrčao vojnik prema meni. Shvatio sam njegovu namjeru. Kada je stigao do mene, zamahnuo je nogom da me udari u stomak. U isti momenat sam se povio naprijed i ublažio udarac.
Tada mi je prisao drugi; bio je u uniformi rezervne milicije. Bio je grub.
Rekao je: „Idi naprijed i penji se uz stepenice!“
Krenuo sam. On je išao za mnom. Stalno me ja podbadao puščanom cijevi, psovao i prijetio:
“Jebem ti familiju! Sve ćemo vas pobiti ustašo!”
Popeli smo se gore u salu. On se tu odmakao od mene. Tu sam vidio ljude koje sam spomenuo na početku..
Prizor nikada neću zaboraviti.
Tiđa – ona je stanovala na Rudinama; posjeli su je na stolicu koja je bila na sredini sale Tada je prišao onaj što je mene udario u stomak. Mislim da je taj iz Bjelajca. Pitao je Tiđu za koga su prikupili toliko hrane, mora da je ta hrana za Zelene beretke.
Tiđa mu je rekla: „Ne, mi sa njma nemamo nista!“
Tada ju je taj zlotvor tako krvnički udario šamar. Vidio sam svojim očima kako joj obraz otiče od udarca.
Bilo je strašno gledati kako je ispituju i šamaraju.
Malo kasnije, naredili su nam da stanemo uza zid, licem okrenutim prema zidu, sa dignutim rukama.
Tada je počela pljačka.
Vidio sam kako ljudima skidaju prstenove i satove sa ruku i trpaju u džepove. Jedan od pljačkaša je Mladen Ljuboja.
Poslije toga naredili su da idemo za njima. Poveli su nas u podrum u SUP-u.
Zatvorili su nas u prostoriju zvanu „četvorka.“
Tu su nekada dovodili i batinali one koji su pravili probleme u bivšem sistemu. Mislim kako nas je tu bilo više od dvanaestorice: Nuni, Braco, Pero, Karlo zvani Grujo, Ivo, ja i još neki.
U toku noći dovodili su još ljudi.
Čulo se kako privedene tuku u hodniku.
Često sam pogledao napolje kada će svanuti.
Niko ništa nije govorio.
Bio je tajac.
Šta nam spremaju?!
Niko nije znao odgovor, osim crnih slutnji.
Poslije duge i neizvjesne noći, napokon sviće.
Nakon dugoga čekanja, otvaraju se vrata.
Mislim da je tada došao komandir Stanice milicije Markovic i rekao da su neki iz moje grupe pušteni i da mogu ići kuci. Prozvao je Gruju i Ivu i rekao im je da idu kuci.
„Ostali za mnom!“ naredio je Marković.
Kada sam izlazio iz podruma i penjao se stepenicama, u hodniku SUP-a vidio sam Brkića. Nije ništa govorio. Bio je zbunjen. Prošli smo pored njega.
Napolju sam vidio autobuse.
Rekli su nam da ulazimo u njih.
Kada sam ulazio, vidio sam nešto što nikada neću zaboraviti; vidio sam Baju! Imao je oteklo lice sa velikim krvavim podljevom ispod desnoga oka. Vinko Kotromanovic – isto – oteklo lice od udaraca. Hare Halilovic, isto – oteklo lice! Benko – isto! Boris, također.
Sjeli smo u autobuse Gledao sam kroz prozor i vidio poprilično svijeta koji je došao da nas vidi.
Počela je rominjati sitna kiša.
Autobusi su krenuli.
Kuda nas vode?
Da li ću ikada vise vidijeti moju obitelj, moje prijatelje, mislim se dok autobusi nekud voze ove nevine i ništa krive ljude.
U nedjelju 5. aprila 2015. Bila je džennaza Huseinu Husi Kahareviću. Rođen je u Rici, davno je otišao iz Rike na drugi kraj grada, ali – u Riku se zauvijek vratio.
Zaredale džennaze ko nikad.
Grad nije gradom, Rika nije Rikom.
I staro i mlado u našem gradu znalo je za Husu ćevapdžiju.
Ovo „ćevapdžija“ mu je bilo kao prezime, Huso ćevabdžija. To je svima bilo odovljno.
Bio je dobar ćevabdžija, majstor svoga posla.
Radnju je držao na ćošku Kujundžnice i gradske ulice što sa vrh Čaršije vodi na Rudine.
Tu je nakada bila Najkina pekara. Najko pekao, Zuhra kroz prozorčić prodavala:
„Vruć, vruć!“ povikivao bi Najko! Vruć somun u svako doba. Lepine.
Dugo godina je Huso tu držao svoju ćevabdžnicu.
„Hajmo kod Huse na ćevape,“ znali smo reći.
„Bio kod Huse ne ćevapima.“
Baš su mu dobri.
Huso bi slegnuo ramenima, zažmirio na oba oka i rekao.
„Jes Boga mi! Eto ti“
U priči je često ponavljao to svoje „Jes Boga mi,“ slegnuvši ramenima i zažmirivši na oba oka.
Bio je krupan, srednjeg rasta, stasom odgovarao poslu po kome je bio na glasu.
„Jednu u sahan!“
„Veliku!!
„Zamotaj tri velike i jednu malu. Moreš i jednu srednju. Dosta luka. Ne biberi male! “ naručivali bi ćevape i odnosili ih kući.
„Samo natopi lepinu. I zapeci je, neka porumeni!“ znali smo naručiti.
Moglo bi biti da mu je jedan vakat lepine pekao i Šaćir, a možda se i varam.
„Hoš li engiš, ili reš,“ pitao bi Huso samo one mušterije koji nisu baš često zavraćale u njegovu ćvapčinicu.
„Nako!“
„Nemoj da su prisni, a ni da su reš. Nek su sočni!“
I Huso se hvatao posla.
Redao bi ćevape po po ploči ispod koje je užaren drveni ćumur. Kadio se na dimu. Miris ćevapa širio se Čaršijom.
„A hoš li da lepinu dobro natopljenu, il nako?“
„Natopi i zapeci!“
Ugađao bi svakom mušteriji, mada to nije bilo lahko. Bilo zanovetdžija, al iz Husine ćevapčinice svako je izlazio sit i zadovoljan. Stare mušterije nije puno priuputivao. Čim na vrata, Huso u kuhinju, zna šta treba.
„Imam fine mlade džigerice, bi li, ha?“ Nudio je i prezle.
Sve taze.
„Jes Boga mi!“
Pazarnim danom, puna ćevapdžinica „kod Use“.
Svoj ćevapdžjski zanat Huso je učio je od Brace Demirovića, Ričanina, koji se kleo „Kurana mi!“ Demirovići živjeli kod Ričkog mezara.
Braco je nekad držao pekaru u donjem boju stare gradske kuće koja je stajala uz još jednu strau gradsku kuću, gdje je Mujicina prodavaonica, kao i nekadašnja Pošta, danas Penzionerski dom. Čini mi se da je to bila Kostića kuća.
Kostića kuća, druga u redu idući uz Čaršiju; u prizmelju je Braco Demirović držao pekaru /Photo – iz zbirke Edine Maksimović – Šahović/
Tu je Braco mijesio i kruh i to kvasom, pekao lepine, janjad u tevsiji.
„Jes Boga mi!“
Nije bilo majstora kakav je bio Braco.
Slobodno se može Braci predati rahmet, jer bio je isti kao i mi Ričani, samo nije išao u džamiju, uostalom kao ni mnogi od nas.
Pravi majstor, kao i svaki Ričanin.
Jedno vrijeme Bracin je pekarski pomoćnik bio i moj prijatelj rahmetli Muradif Hažbić Hadžal. Često su akšamlučili zajedno.
Huso Kaharević potječe iz ričke sirotinje, kao i mi, njegove komšije.
Njegov otac r. Zulfo i r. majka Zejna, Zulfinica, te stariji brat Ismet rahmetli, stanovali su na vrh onog puteljka koji danas i ne postoji, a nalazio se između Hodžine bašče i Sade Darkulića avlije, dvadeset-trijest metara od puta Uzriku. Ako me sjećenje dobro služi, Zulfo je imao magare na kojem je dogonio drva iz Lisine i Grabeža, te gonio žito u mlin, ponekad ga i jahao… Kao kroz maglu gledam te slike, ili ih maštam.
Ne pamtim da sam Zulfinicu ikad vidio bez cigare na kraju usana, žestoke sirotinjske „Drave“. Dim bi joj se uvlačio u nos, otpuhivala, kašljaljucala, otpuhivala pepeo; nije pušila samo kad je spavala.
Iz te male drvenjare (u prizemlju je bio podrum, gdje su držali i kozu!) Zulfinica je sa svojima preselila u kuću odmah pokraj mezara uz Ričku džamiju, u naš komšiluk, u pola stare bosanske kuće u kojoj je nekada stanovala Aiša Dedić.. Poslije su odselili među Kahareviće, uz Talića put.
Husein brat Ismet izučio je limarski zanat kod Ismeta i Omera Zonića.
Kada je Ismet doveo Tiđu iz Jezera, sjećam se ko danas – imala je dugu gustu kosu, poput moje rahmetli majke; bila je prava nagorska vila. Prvo što je uradila kada je dovedena, a bio je ponedjeljak – razvila je pitu za sofrom i tako „položila“ za nevistu – ne samo kod Zulfinice, nego i kod žena u komšiluku. I danas kao da je gledam kroz poluotvorena vrata u sobici odmah do ulaznih drvenih basamaka. „Zna svašta u rukama! Valjanica!“ Hvalili su je.
Sa Husom smo išli u drva u Grabež i Lisinu. Nikad naniti drva. Samo što doneseš brime, dok dlan o dlan – izgori u šporetu fijakeru; dobru kuruzu si jedva mogao ispeći. Priuzu u šake, sikricu preko ruke, pa opleti ponovo u drva.
Kupili smo suharke, slagali i vezivali u brime, probadali ga na gornjem kraju kocem sa rahljom koju smo uglavljivali u priuzu kojom bi veziali drva. Brime na rame, konjic na prsa, i nosi; konjic nam je često zguljivao ramena.
Onda smo se dosjetili – prtili sepete na leđa, uzimali u šake sikirice sa dugim držalicom, pa išli „u panjeve“ u Grabež. Gore je bilo dosta suhih panjeva, samo ga ošineš sikircom, on se prevrne iz zemlje, i ti ga ubaciš u spet na leđima. Mirisla kuća od onih smrikovih, mirislsala koruza. Na panjevima grabića, koje smo marali sjeći pri zemlji, tvrde kao željezo, istupi sikiru, mogao si ispeći i dobru koruzu i ogrijati se… Šumari nas nisu ni progonili ni globili.
Išli smo u svitsko voće, ponakad i u bašte krasti karstavice – mi rička djeca. Huso isto. Skijali bi se zimi niz Šerifićevo, Halidino, u Halugama. Ljeti zagrađivali ispod Esad-begovog mlina, a ono kamenja što skupi da bi zagradili riku, ne osvani – potrpa ga u konjska kola Šaban, pa proda. Tako haman svakog ljeta, više puta. Kad nam dodije, odlazili smo u Zelenac. Gore je Huso nekada imao njivu. Kupali se i na Talićki, sunčali na kamenim plohama.
ispod Grajića kuće bila je nekada kuglana, ispred nje ploča gdje se plesalo na igrankama subotom.
U toj kuglani, djećak Huso je jedno vrijeme postavljao oborene činjeve. Kugle, koje su završavale na kraju kuglane nakon što bi pobaraj “kegliće,” Huso bi stavljao u nagnuti žljeb kojim su se kugle kotrljale do kuglača na drugom kraju kuglane. Možda je za taj posao u kuglani Huso zarađivao koji dinar, od melehna ga je potriba tjerala raditi, svaki dan – teško i naporno.
Onda se u Rici pročulo kako Huso uči za ćevabdžiju, i to zapalo ga kod Brace. Privilegija je biti šegert kod tako dobrog majstora pekara i mesara, nadaleko čuvenog ćevabdžije.
I, Huso je izučio zanat.
Brat Ismet umro mlad, Zulfinica.
Huso doveo Stanu, kuharicu, živjeli skladno zajedno, izrodili lijepu djecu, Samira i Jasnu, izveli ih na selamet, stekli unuke, nikad se sporječkali.
Rjeđe se zavraćao u Riku, ali je ostao Ričanin.
Jest Boga mi.
Rahmet duši mome komšiji Husi Kahareviću.
El Fatiha!
Photo: Šaćir SPAHIĆ
P.S.
(Pri izgovoru riječi „ćevapdžija“ ili „ćevabdžija“ – mi smo to „p“ i „b“ stapali u jedan glas, pa niti je ćevapdžija, niti ćevabdžija – nego onako, i jedno i drugo pomalo.
„Dž“ bi izgovarali kao „đ“.
I ćevapdžija i ćevabdžija je ispravno, a ono sa stopljenim „b“ i „p“ u jedan glas – a „đ“ umjesto „dž“ – našem ričkom jeziku i uhu – bilo je najmilije. U ustima i danas osječam jedinstveni ukus Husinih ćevapa.)
Na margini namjerno izazvanog udesa njemačkog aviona i pogibije 149 nevinih putnika
NI TERORISTI NI ŽRTVE NE ZASLUŽUJU DVOSTRUKE ARŠINE – TERORIZAM JE TERORIZAM MA KO GA POČINIO
Lahko bi bilo da je Andreas Lubitz, kopilot „Germanwingsovog“ aviona kojeg je namjerno razbio o Alpe ubivši i sebe i još 149 nedužnih ljudi – bio makar i imenom – musliman. (Ali, ko zna, ako već i nije tajno prešao na Islam, ima ko da ga i prevede, posmrtno!!!)
Tada ne bi bilo dvojbe od prve vijesti o toj tragediji da je to teroristički akt.
Na silu prekinut let – maršruta otetot, pa oborenog aviona “Germanwingsa.
Francuski istražitelji su od prvog saznanja za tragediju tvrdiili kako je letjelica namjerno oborena.
Oni nisu imali, niti imaju, iakvu dvojbu; to je zločinački akt izvršen sa predumišljajem, makar oni to tako i ne formulirali.
Nakon analize razgovora u kabini litjelice, istražitelji su ustanovili kako je kopilot zaključao vrata tako da ih ne bi mogao otvriti i u kabinu se vratiti pilot koriteći kod za otvaranje. Potom je, savim svjestan u uračunljiv, planski kopilot – isključio automakog pilota, te zadanu visnu leta na 38.000 stopa (oko 12 km) ručno smanjio moguću visinu od stotinu stopa, najmanju moguću! Devet sekundi poslije, avion je počeo padati. To je bio znak za uzbunu konzroli leta na zemlji, koja je dva puta pitala kopilota zašto tako drastično mijenja visinu. Oba puta kopilot nije odgovorio.
Na snimku se čuje lupanje na vrata kabine i jasan zahtjev da mu otvori vrata, ali kopilot nije bio ni mukajet; on se zadevarao oko rušenja letjelice znajući tačno koliko mu je vremena potrebno. Disao je normalno, bez uzbuđenja sve do samog udara letjelice o zemlju. Imajući sve to, kao i čninjenicu da je u ovionu bilo 149 osoba, taj kopilotov akt se ne može nazvati samoubojstvom, zaključio je francuski istražitelj.
Najviši predstavnici avio-kompanije „Lufthanse“ koja je vlasnik „Germanwingsa“ odmah po saznanju za taj teški udes tvrdili su kako je kopilot bio i mentalno i fizički potpuno zdrav i sposoban za letenje, kako su oni vrlo ponosni na rigorozne psihofizičke testove kroz koje je prošao.
Andreas Lubitz – namjerno izazvana avinska nesreće nije ništa drugo do terorizam – a ako nije musliman, pa može postati i poslije smrti. Jer muslimani su zaduženi za terorizam
Izjavljivali su, istina, kako je prije šest godina bio prekunuo, pa nastavio trening i uspješno položio za letača. Bio je pilot sa beprijekornim letačkim stažom.
„Germanwings“ nema srećom svojoj floti „Airbus 380“ koji prima do 800 putnika, a da ima moglo je zapasti tako dobrog pilota Lubitza da upravlja i takvom letjelicom, pa da je, punu putnika, zapuca u Alpe ili skrha u Atlanski ocean. Mogao je i birati između najviše zgrade u New Yorku, ili prepunog fudbalskog stadiona u Engleskoj…
Kopilot Lubitz nije musliman, a kriv je za smrt tolikog broja ljudi! Niko taj čin ne naziva smišljenim terorističkim aktom, da li baš zbog te činjenice!?
Stoga se po svaku cijenu pokušava naći neko obrazloženje ili opravdanje za takav zločinaki teroristički svjesni akt, kako on u očima javnosti ne bio ono što jeste. Neće biti iznenađenje ako ga posthumno proglase muslimannom – prešao na islam za života, išo u džamiju, ali krio!!! Zar se ne mogu lahko potplatiti svjedoci, falisficirati dokumenti koji će to sve potvrditi, dokumentirati?
Lansirane su priče o skrivenoj psihičkoj bolesti pilota (ubojice), zatim o njegovom slabom vidu koji je mogao utjecati na njegovu psihu. Moguće je kako je to sve i tačno, ali otkud takav za „volanom“ – i sakat u mozak i ćorav.
Utvrđeno je da je kopilot prije kobnog leta u kojem će usmrtiti 149 nedužnih ljudi, bio kod doktora, da je doktor pripisao bolovanje baš za taj dan, a on je ipak letio. Nije smio, ali je letio! Umno bolstan i ćorav!
Skrivio je tešku nesreću, i to svjesno, krijući i doktorske nalaze o nesposobnosti za rad – dakle upravljanje letjelicom.
Kako to da – u svakom pogledu jednoj od najrazvijenijih zemalja na svijetu – avionska kompanija „Germanwings“ drži pilota koji ima problema sa vidom (a ne nosi naočale!!!), koji ima problema sa psihom, nekom skrivenom bolešću, a da tvrdi kako je taj pilot – zdrav sa besprijekornom letačkom istorijom?
Kako je moguće da u jednoj takvoj državi pilot skriva svoju bolest, ako ona zaista postoji, pokraj tolikih rigoriznih psiho-fizičkih testova i redovnih liječničkih pregleda?
Kako je moguće da u jednoj takvoj državi doktor koji propisuje bolovanje pilotu – ne obavijesti avionsku kompaniju kako taj njen pilot nije sposoban za letenje toga dana, pa da mu ne daju ni blizu aviona, a kamo li da leti!
Bolest, bolovanje, psihičko-stanje (ko)ploita nije samo njegova privatna i(li) doktorska tajna, nego infromacija za opće dobro i sigurnost ljudi, pa je morala biti dostupna svima koji se brinu o sigurnosti letenja i koji se bore prtiv terorizma.
Kako je moguće da u jednoj tako razvijenoj, viskosofisticiranoj državi kakva je Njemačka, jedna klinika iz Düsseldorfa i danas, nakon pogibije tolikih nedužnih putnika, krije od javnosti nekakvu bolest koju je imao taj pilot?
Zar je preče čuvanje prizatne zdravstvene tajne pilota, od života stotina nedužnih putnika?
Kako je moguće da jedna tako visoko civilizirana zemlja, aktivan sudionik borbe protiv terorizma, država jakih i dobro opremljenih i razgranatih sigrnosnih službi, pa i mnogih svjesnih pojedinaca građana – dopusti sebi luksuz da tek nakon ovog strašnog zločina – saznaje od pilotove bivše cure – kako on rekao da će uraditi nešto da će svako čuti za njegovo ime? Šta je to, ako nije prijenja pilota da će srušiti avion pun putnika i da će o tome brujati planeta?
Ni kada komada: Ostaci namjerno srušenog njemačkog aviona i namjerno ubijenih 159 potnika i članova posade – nalaze se razbacani na nekoliko kvadratnih kilometara na nepristupačnom terenu
Ako je to sve tako, nije li to greška toga sistema!
Naravno, sve vi bilo lakše da je pilot musliman, iako je terorizam – terorizam, ma ko ga počinio.
Terorizam nema opravdanje niti izlike! Očito, on nema ni nacionalnosti. To je globalna pojava, ali za nju su zaduženi – muslimani!
Kakva je razlika između onih terorista koji su spucali otete avione u one tornjeve u New Yorku, i ovog Nijemca koji je također oteo letjelicu i rasturio je po Alpama, ne dopuštajući svom kolegi da mu to plansko zločinstvo spriječi. Razlika je samo u imenima, ali ne i u djelu.. Ko ubije jednu osobu, kao da je ubio čitav svijet, kažu svete knjige…
Smrt tri hiljade ljudi u New Yorku bio je povod i razlog Bushu da se osveti smrću milijun muslimana, ni krivih ni dužnih, te da sprlala zla kulminira takozvanom islamskom državom, koja nema veze sa islamom, ali ima sa terorizmom. Teroristi te zločinake države – koji ratuju i ime islama i muslimana – odsijecaju glave i muslimanima. To đavolska posla, terorizam, bez ikakve veze sa Islamom.
Breivik, ašćare Hitler: Iz mržnje prema Islamu, počinio teroristički akt prema nemuslimanima – nedužnim civilima. Medicinski vještaci ga proglasili zdravim, a sud – ludim. Tako mu je halanjen terorizam, bez obzira što je dobio 21 godinu zatvora
AndersBehringBreivik, norveški državljanin izvršio je 22. jula 2011. godine zločin; nakon što je prethodno izvršio bombaški napad u Oslu kojim je stradalo osmero ljudi – preobučen u policajca – hladnokrvno je pobio još 69 mladića i djevojaka u omladinskom kampu Laburističkestranke.
Prve vijesti su govorile da se radi o terorističkom zločinstvu, ali kada je utvrđeno da se ne radi o muslimanu, nego nekome ko to djelo čini u „samoobrani“ od „islamske najzede,“ pokušaen je mentalnim bolesnikom od strane liječničke komisije.
Džaba što je taj nalaz oboren jer je drugi tim medicinskih vještaka ustanovio kako je Breivik normalan, te da je svjesno počinio planirani zločin, sud ga je proglasio ludim! To nije terorizam, to je gest umobolnika. Takva slika se o njemu se uporno nameće javnosti. Svaka sličnost sa psihički bolesnim i ćoravim njemačkim pilotom koji je srušio avion sa 159 osoba, slučajna, zar ne!
Pripadnici HVO-a pobili su 116 bošnjačkih civila 16. aprila 1993. u Ahmićima, u središnjoj Bosni. Naravno, to nije terorizam.
Žalost za nevino ubijenim u avionskoj nesreći koju je namjerno izazvao kopilot “Germanwingsa” na letu Barcelona – Düsseldorf
U Stupnom Dolu kod Vareša, vojnici HVO-a su prisilili Bošnjake da izađu iz svojih domova, potom ih opljačkali te samovoljno smaknuli muškarce, žene i djecu. Ni to nije terorizam.
Dvanaest seljaka je natjerano u štalu koju je HVO zapalio, ali su uspijeli pobjeći. Ipak, nekolicina leševa je nađeno zapaljeno u njihovim kućama. Gotovo cijelo selo je bilo razrušeno. Od 37 žrtava, samo su šestero bili vojnici, što nema veze sa terorizmom, zar ne!!!
U Srebrenici su četničke jedinice pod komandom RatkaMladića izvršile su sredinom jula 1995. Izvršile genocid nad više no 8000 bošnjačkih civila i tako, počinile najveći zločin u Evropi nakon II svjetskog rata, naravno u samobrani.
Četnici su u Oborcma kod Donjeg Vakufa početkom septembra 1995. strijeljali 29 civila – građana Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa)- Bošnjaka i Hrvata – koji sui m do tada kulučili na kopanju rovova sa četničke jedinice. Za taj teroristički akt niko još nije odgovarao.
I Bošnjaci su počinili strašne terorističke zločine nad Srbima i Hrvatima koji se ne mogu ničim opravdati. I to je terorizam.
Iako su Srbi počinili oko 90 posto zločina u Bosni, a Bošnjaci i Hrvati ostatak – političari nastoje uz pomoć sudstva dokazati kako su svi isti, kako su u jednakom broju i omjeru činili teške zločine, kako je bio građanski rat i kako je Bosna kao zajednička država nemoguća.
Sve su to teroristički, zločinački akti.
Iako je „masakr“ nad muslimanima Srebrenice najgori i najteži zločin i terorizam u Europi poslije II sjetskog rata koji je i sudski dokazan – genocid nad Bošnjacima ne samo da se poriče i zataškava, a zločinci malo ko smatra teroristima, nego su teroristi nagrađeni državom u državi. Preživjele žrtve su njihovi taoci koje oni i danas zastršuju, kojima prijete postrojavajući se na mjestu zločina.
(Na mjesto zločina ponovo će ovog ljeta doći će kao heroj i američki bivši predsjednik Clinton koji tri i po godine nije ni prstom mrdnuo da bi spriječio pokolj bosanskih muslimana ne samo u Srebrenici, od strane četničkih terorista. Tek kada ga je pritislo javno mnijenje koje nije moglo više podnijeti strašne zločine nad muslimanima, kada se prepao da bi u izborima mogao izgubiti drugi predsjednički mandat – odlučio se na blagu interevenciju koje je rezultirala ukidanjem Republike Bosne i Hercegovine i stvaranjem RS, sve uz amin A. Izetbegovića. Time je ugrožen opstanak države, a i najbrojenijeg bosanskog naroda. Clinton će za te svoje zasluge kao počasni gost liti suze u Srebrenici i ovog ljeta, a majke čije su sinove pobili četnici – teroristi kojima je Clinton kao nagradu dao državu – žele mu najtopliju dobrodošlicu – na mjesto zločina!
Šta bi bilo da su muslimani Bosne, ne daj Bože, počinili nad kršćanima ili hrišćanima takav zločin, da su ih pobili, osakatili, silovali, rastjerali, porušili gradove i sela, bogomolje? Ma ne bi im bilo traga u Bosni!
Boj se, neće im biti traga ni ovako jer su teroristi nagrađeni državom u državi u kojoj se genocid nastavlja mirnim putem, prostim okom viudljiv, a prijetnje genocidom svakodnevna nekažnjena pojava. Ali, to ne vidi ni Clinton, a kako bi B. Izetbegović. I obratno!
Žalost Srebreničanki za nevino ubijenim očevima, sinovima, braćom – u planiranom, genocidnom, terorističkom zločinu koji je i sudski dokazan, ali za koji su teroristi nagrađeni državom u državi
Dakle, radi se o različitim aršinima za ista ili slična teroristička djela.
Treba li sada, ili je terbalo na početku ovog teksta reći kako sam musliman, kako je Islam religija mira i kako se stidim za svaki zločin učinjen i u ime Islama, mslimana, a i u moje ime? To je postala zahtjevna moda u svijetu koji je preplavljen islamofobijom, namjerno izazvanom.
Reći ću samo to da me je tragedija u Francuskim Alpama gdje je kopilot namjerrno srušio avion pun putnika, duboko dirnula, te sam i suze pustio zbog smrti nevinih ljudi, žena, djece, posebno zbog onih srednjoškolaca. I druge nesreće i tragedije u svijetu me duboko potresu i uznemire….
Plakati je za svakom nevinom žrtvom, jer onaj ko ju je ubio – počinio je bezbožnički, protuvjerski, neljudski čin mora biti kažnjen.
Terorizam je terorizam ma ko ga počinio, a žrtve su žrtve ma ko bile.
Ni teroristi, ni žrtve ne zaslužuju dvostruke aršine.
Četnici i ustaše za istim hastalom, u istom terorističkom i fašističkom zločinstvu u II svjetskom ratu…Ovovremenski četnici slobodno se postrojavaju na mjestu zločina i prijete novim terorizmom i genocidom
Varcar Vakuf – 22. mart 1947., Kljuć – 29.januar 2015.
ODLAZI MOJ RIČKI KOMŠILUK
Vremena je malo, vremena biti neće!
„Hajte, hajte kod nas! Svratite makar na kahvu! Hajde, kakva je hića, stićićete đe ste naumili! Hajte, Zejna će se obveseliti!“
Tako nas je pretprošlog ljeta molio Salih Dedić kada smo se sreli slučajno u Ključu.
Ne svratismo. Ne popismo kahvu sa Zejnom.
Mislio sam – ima vremena.
Ali, vrijeme je pokazalo kako vremena nema.
Zejna je preselila na ahiret 29. januara ove godine. Džennaza je bila u Sanskom Mostu.
„Tamo ću i ja, pokraj moje Zejne, kada mi dođe vrijeme!“ kaže mi uplakani Salih kojeg sam neki dan nazvao telefonom iz Canade.
Ode Zejna, dok si dlanom o dlan.
Javljala se komentarima na mojoj Facebook stranici. Zadnji put – nakon prerane smrti moga brata Muharema – Hare, 13. januara 2014„
“Našem dragom Hari veliki rahmet i lijepi dzenet, porodici sabur,“ napisala je.
Nenadano brzo, dođe vrijeme reći: Našoj dragoj Zejni rahmet veliki! I neka Te Bog nagradi Džennetom! Porodici sabur!
Javllala se Zejna nekliko puta na vijest o preranoj smrti moje sestre Ismete.
“Draga moja Ismo toliko mi falis. VELIKIRAHMET I LIJEPI DZENET,” pisala je 26. decembra!
Šta mogu nego kazati: „Draga Zejno, fališ nam, a meni Tvome komšiji, posebno!“
Od sredine februara ne bi glasa od Zejne pa sam se pitao sam se šta je s njom. Pokušao sam pronaći njenu stranicu na Facebooku, ali nisam uspio. Prelistavao sam postove i komentare njenih najbližih. Bivalo mi je sve hladnije oko srca.
Razgonio sam pomisli da joj se nije šta loše trefilo. Najzad, na nekoj stranici sam pročitao kako je nekome „žao zbog Zejne.“
Pisao sam Šaćiru Spahiću, pisao Dadi Šehić, da bih najzad, mjesec i dvadeset dana nakon Zejninog odlaska sa ovog svijeta, saznao gorku i tužnu istinu.
Iako je vrijeme brzog širenja čak i najbizarnijih vijesti, meni je trebalo toliko vremena da saznam za preranu smrt moje drage komšinice.
Moj Blog i Facebook profil postali su knjige, nekrologiji – u koje upisujem umrle, moje drage, moje bliske. Zaredale džennaze, sahrane.
Sa mojim najdražim, otišao je i dio mene.
Ali, oni me nikada nisu napustili, niti ja njih. Moji preci, moj Did, moji roditelji, moja Sestra i Brat – kao i svi ostali u bližoj i daljoj familiji – nikada me nisu napustili jer oni žive u mojim uspomenama. Isto je i sa mojim prijateljima, Ričanima, sugrađanima.
Salih kaže da je Zejna nerado išla doktoru, da je sama kupovala lijekove za koje je mislila da su joj potrebni.
Pred kraj januara, dohvatila ju je teška prehlada i gripa.
„Vidim, pada joj glava. Kažem hajde da te vodim doktoru. Neće… Odvezli je u bolnicu u Bihać. Sedmog dana je umrla!“ – kaže Salih jecajući.
„Kako mi je bila dobra! Kako je bila dobra majka prema našim finim kćerkama Zinaidi, Jasmini, Sabini… Ne mogu Zajnu prežaliti. Nikad.“
Salih je sportista, nekada fudbaler „Slobode“, osoba koja svaki dan prepješači makar šest kilometara. Redovno u džamiji. Fizički i psihički je u dobrom stanju; zna – tako mora i ostati, kako bi lakše prebrodio teški gubitak koji ga je zajedno sa ostalima u obitelji iznenada zadesio.
Vijest o Zejninoj smrti i meni je teško pala, ne mogu povjerovati.
Bili smo komšije, ali i više od toga.
Rika – komšiluk
Naše dvi kuće bile su jedna naspram drugoj, dijelila nas Banjalučka cesta, stotinjak koraka od naše džamije. Do Đuzelovića – prema mezaru i džamiji – stara bosanska kuća Aiše Dedić koju je dijelila sa Fatimom – Ibrinicom Đuzelović; njen ulaz u papučluk je odmah do mezara. Do Đuzelovića – na drugu stranu, kuća je Huse i Zile Mašić, Radžbe i Mustafe. Uz našu kuću, striha na strihu, Šehovića kuća. Alijinca, Hasma, Zila – naše se prve komšinice, Huska, Hamid – prvi susjedi. Pravi rički komšiluk, djece – pune kuće i avlije.
„Na cesti“ u prašini, zaneseni u svoj djetinji svijet i maštu, u igru koja nije prestajala od jutra do kasno uvčer, igrali bi se, mi dječurlija, među nama i Zejna. U proljeće smo se veselili prvim cvitovima, nagovještajima lipog vrimena; išli brati drimovac na Vinograd, ljubičice u mezaru, mećali ih čaše ili fildžane, mirisali, nosili učitelju Jerki i učiteljici Mitri.
Veseli zbog raspusta kojemu se nije vidio kraj, zagrađivali bi našu malu riku odmah pokraj mezara. Sunčali se, grijali na betonskoj ploči koju je rika izvalila ispod džamijskog zida – nadošla, pomakla sa toga mjesta jedno tridesetak metara; skakali na noge i na glavu. Ronili. Letali po mezaru, ganjali se, penjali se na nišane, skakali s njih, ko će dalje. Ružili nas naši, ali nikada nam nisu mogli zabraniti tu igru u mezaru, luci ka kojoj plovi svaki naš brod.
Taj mezar je poravnan, ali uspomene nisu utrnule.
Donosili bi Aiši testiju taze vode sa naše fiskije, koja se nalazila u hladovini naše džamije, pa bi se igrali u njenoj avliji, skakli i džinisali.
Rika je bila naš svijet
Zagrađivali smo i ispod Esad-begova mlina, išli u Zelenac i Taličku, kasnije na Balukhanu.
Zimi – rumenih obraza – veselili bi se prvom snijegu, molili boga da ne prestane dok ne napada do kolina da bi se skijali i jurili na rodlama i čeliku, strahujući od Čivčije milicionera da bi nam sve moglo prisjesti – čelik skršen, a mi u zatvor.
Talića put je strmen, silazi na cestu. Ako ne zakočiš na vakat, možeš lahko pod kamion, ili čelom o džamijski zid.
Fala Bogu, ostajali smo čitavi.
Znali – čija će prva trišnja zaruditi – a ne dočakaj da sazriju, omužđi ih, sve u strahu od Jusinice, Halide, Zahide, Temze…, da će nas poćerati, sustići i ufatiti i izglemati, pa prijaviti našim roditeljima, što bi značilo dodatni degenjak. U jesen smo išli u orahe, od koljuganja – ruke nam bile crne svu jesen.
Mada je igara samo za „muškiće“, a baška za curice, ženskiće, mnogo je dana i lijepih godina provedeno u zajedničkoj igri.
Mnog nisu mogle bez Zejne.
Sva je Rika, i oko Rike, bila naše igralište, ali glavno mjesto bila je Đuzelovića avlija. Bože dragi, pa to je samo par desetaka kvadratnih metara prostora, a nepregledna je – velika pozornica na kojoj je bilo glumaca za izvoz, a i mašte. Djevojčice se igraju bebica, điđa, mi dječaci kerepamo loptu, na debeloj šljivovoj grani do Huskine kuće, obišena lilajka. Vrije ko u košnici.
Ispod Zejnine kuće, prostrani podrum, do Hiseta. Kad uniđeš, malo svjetla padne preda te kroz prozorčić na desnoj strani. Za jaslama krava. Lijevo, ulaz u drugu prostoriju u kojoj smo se igrali. Za gredama zadjevene mnoge stvari koje su raspaljvale našu maštu…
Igrali bi se „prodavnice.“
Zejna je ispred učitelja Jerke. Takvu Zejnu nosim u svojim uspomenama (Fotografiju ustupio Nebojša Dafa Vuković)
Zejnin rahmetili otac Hamid bio trgovac, prodavnica bila pod Šehovića kućom; tu smo kupovali bombone, nekad i keks ili malu čokoladu. Vidjeli smo mnoge Ričane, težake iz Tribova, Stupara…, u njihovim nošnjama, sa šarpeljom preko ramena, u koji bi stavljali po pola kile šećera, frtalj zejtena, gas… I Hamida i njegove ričke mušterije u „Zemi“ oponašali bi u tom podrumu; na daskama postavljenm na klade, poredali bi razne sitnice i điđe i “prodavali”. Od papira bi makazama kružili pare, banku i petobanku, i puštali na volju našoj mašti.
U vrh toga dijela podruma – bile su poredane daske, malo podignute od zemlje. To je bila scena našeg dječijeg pozorišta. Svjetlo padalo kroz dva mala pendžera koja su gledala na avliju. Zavjese napravili od čaršafa i prebacivali preko štrika od žice. (Tragajući za tim štrikom, Meho je pronašao smotanu žicu pod jednom gredom; kada ju je dohvatio, stresla ga struja, jer na krajevima žice nisu bile izolirane. Pao je ko svića i svi se prestravili, ali brzo je progledao i došao sebi.)
U tom pozorištu smo igrali „komade“ koje smo sami smišljali, bili dramaturzi ričkih i drugih mahalskih priča, šala, ali i svoje mašte..
Džemali smo se u raznu odjeću, baračili ćumorom iz kovačnice…
Igrali „komad“ „Gluhi Mustafa i četnici.“
I sada znam napamet dijaloge.
Kao, ko top gluhi Mustafa je okopavao kukuruz u svojoj njivi koja je bila u strani do Stojanove bašte i voćnjaka, tamo gdje je danas Čulićeva kuća. Čeljad se satrla zovući ga neka bježi, eto četnika. Mustafa ni mukajet. Kasnije, Mustafa opet u njivi, sav se Varcar strkao, bježi gdje ko stigne, saveznici bombardiraju grad iz kojeg su se Nijemci već povukli. Išaretom, prestrašen, upirući prstom u nebesa i avione koji su nisko nadlijetali istresajući svoj smrtonosni tovar, vukući ga za rukav, neko od čeljadi privuče Mustafinu pažnju; ali on, mrtav hladan, nakon što pogleda u nebo – samo odmahnu rukom:
„Ne boj se! Neće oni na me! Vide oni da ja radim o zemlji.“
Drugom prilikom, Mustafu, hvataju i odvode četnici, ali ih sustižemo i izbavljamo ga.
Pozorište je imalo svoje ime – „Mi, ko mi“ – biva u šejtanluku ne mere niko s nama.
Prodavali smo i ulaznice, bila jagma, dolazila djeca na „predstave“ čak i iz Gornje mahale; moja se Hajra sjeća kako je i ona morala platiti pet dinara ulaznicu u prvom redu. Slabija mjesta – dvodinar.
Ni to pozorište nije moglo bez Zejne.
Ona je, ne samo bila njegova glavna glumica, nego i vlasnica, ta ono je radilo u podrumu njene kuće, mada kiriju nije naplaćivala. Ono što pani para na blagajni, zajedno smo trošili u “Zemi” Hamida rahmetli.
Pozorište je imalo i svoj muhur kojeg sam iskružio nožem i žiletom u jednom kompiru. Vlažili ga tintom, udarali na ulaznice, pa ih je bilo teško krivotvoriti.
Onda smo porasli, a rasli smo ko iz vode; svako je otišao na svoju stranu, u školu, na posao, svojim putem kroz život.
Ali, tu Đuzelovića avliju ne mogu nikada zaboraviti. Nikad iz nje, kao ni iz svoje, a i iz Riku, neću ni izaći.
Bila je mjesto za igru, ali i straha da ne bi koji pijan šofer ili motorist skrhao kamion ili motor u toj avliji, umjesto da smota na krivini. Jednom je neki kamion srušio perde, a jednom su motorista i njegov saputnik u prikolici (bešici) završili u Đuzelovića avliji. Mati rahmetli je kričila da se tu ne igramo…
***
Nejma više Zejne.
I ona je pred četničkim strahotama morala iz našega grada, gorim od četnika u Mustafin vakat, koji su rastjerali naše sugrađane, haman potribili Ričane.
U srid ruševine naše kuće narastao veliki orah. Rastinje sakrilo i posljednji duvar uzgor. U Šehovića kući fali Kemal, kojeg ubiše na bigajri hak u Oborcima. U gornjem boju – njegova Baba, bolesna, sama. Tamo gdje je nekada radila Hamidova Zema, a i bila Edhema Sinananovog “Kahva” – birtija iz koje se čuje roljanje.
O, dušo moja, kako me boliš.
Đuzelovića nema više u Rici.
Na mjestu njhove, nova je kuća nekoga pridošlice. U donjem boju birtija, rolja se. Sa razglasa ječi muzički šund i smeće, da ogluhneš. I kad zauči na našoj džamiji, taj seljački dernek ne prestaje.
U nekadašnjoj kovačnici Omerovoj i Hamdijinoj (Jojinoj) na početku Talića puta – birtija. Rolja se, dan noć!
Šehovići se rasuli – Dudin u Bihaću…
Ismet – Iđe davno umro, Izetu bila dženaza u Sanskom Mostu…
Nova Mašića kuća – u njoj meni nepoznati došljaci…
Šta je Rika bez moga komšiluka!
Sjedim u svojoj bašti, sam, pribiram uspomene, pod onom jeribasmom koja i danas rađa, pod kojom smo se nekada igrali, gdje je počinjala moja skijaška staza, duga čitavih pedesetak metara, a završavala u Đuzelovića avliji, čije je kanate otvarala Zejna, da bih “proletio” sve do Hiseta, čitavih deset metara dalje od tih kanata…
Sve je to tako daleko, ali i tako blizu. Tužno. Pusto i žalosno.
Osipamo se. Zaredale džennaze.
*
„Šta ću, nego u mezar pokraj moje Zejne. Onaj u Zavakufu je već tisan, a prekopaće će ga, i onaj u Rici – ko što su Mečet…” veli Salih.
“Neki Podraščanin uzurpirao metar i po moje bašče. Oteo. Tužio ga, dva puta dobio na sudu, ali on ogradu ne pomiče. Sud traži da snesemo sudske troškove popola! Eto, kriv sam što branim svoje, isto kao i onaj što je oteo moje! Prodaću to, šta ću. Tamo života nema moj Ibrahime!“ – kaže Salih.
Sa Salihovom Zejnom otišao je dobar komad grada, a i mene samoga.
“Uzivajte u tom preljepom malom stvorenju Jasmini! Njenim roditeljima puno srece i zdravlja, a majki i didu jos dugo godina da uzivaju sa svoim dragim unucima – od srca zeli – Zejna. (Poruka od 30. Oktobra 2014. na vijest da nam se našla unuka Jasmina.
Pogledavši moj ljetošnji video zapis “Akšam na Lisini”, Zejna mi je poručila:
„Nemam riječi za ovu ljepotu! Što god bih rekla, malo je! Raj zemaljski. Puno si hrabar! Sreno i pozdrav!“
Nadam se kako je Zejna sada sretna i zadovoljna u mnogo ljepšem Džennetu od onog lisinkog – kojim ju je nagradio Dragi Allah.
Rahmet Zejninoj plemenitoj, ričkoj i bosanskoj duši. Mojoj dragoj komšinici.
El Fatiha!
***
(Sjećanje na Zejnu napisiao sam mišajući ikavicu i ijekavicu. Takav je ustvari moj današnji govor)
Ibrahim Halilović 