Ibrahim Halilović

MOJU TUŽBU PROTIV INSPEKTORA SIPE MELISA FIŠE – SUD BiH PROSLIJEDIO TUŽILAŠTVU BiH

https://ihalilovic.wordpress.com/2016/06/23/moju-tuzbu-protiv-inspektora-sipe-sud-bih-prslijedio-tuzilastvu-bih/

Ibrahim Halilović,

(slijede canadska i bosanska adresa)

22. februara/veljače 2010.

U ime potpisnika:

SKUPŠTINI OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD – Predsjedniku Skupštine opštine

– Odboru za zaštitu ljudskih prava, predstavke i pritužbe građana

– Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno kumunalne poslove –

70260 MRKONJIĆ-GRAD

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA PROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

Ovu Peticiju za promjenu naziva ulica u Mrkonjić-Gradu potpisujemo i upućujemo u skladu sa Preambulom Ustava RS, članovima 1:4, 5:1, i 10:2 zatim članom 32:1, Statutom Opštine Mrkonjić-Grad, paragrafi 16., 22:12 i 68.

Razlozi: Uvidom u nazive ulica u Mrkonjić-Gradu može se zaključiti kako se u imenovanju ulica nije vodilo računa o ravnopravnoj zastupljenosti imena ličnosti i događaja iz povijesti svih naroda i narodnosti koje su vijekovima živjele u ovom gradu i na području općine. Imena ulica su data uglavnom po ličnostima i događajima iz srpske/srbijanske povijesti, religije i kulture. Nazivi ulica i javnih ustanova po događajima i osobama bošnjačkog ili hrvatskog naroda i drugih narodnosti su izostavljeni, čime se želi sugerirati kako oni nisu ni postojali na ovom području, a ako jesu, danas su nepoželjni, jer i zemlja i povijest i sve ostalo bilo je i ostalo – samo srpsko, što povjesno nije tačno. Ličnosti po kojima su data imena i po dvije ulice često nemaju nikakve veze sa ovim gradom i njegovom prošlošću. U gradu ne postoji ulica sa nazivom utemeljitelja grada Mustafe-age, ali zato postoje dvije ulice vođe uskoka koji su grad pljačkali i spaljivali, što je apsurd. Ne postoji ulica koja bi podsjećala na izvorno, povjesno ime Varcar Vakuf koje je grad nosio sve do 1924. godine, ali postoji Beogradska Ulica. O tome „posrbljavanju“ argumentirano su pisali mnogi intlektualci, pa tako i književnici Ivan Lovrenović i Ranko Risojević. Ovdje ćemo se puslužiti citatima iz napisa ove dvojice.

U kolumni „'Srpski’ gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001.

Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih “uspomena” od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga “ilirskog”, pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.”I, dalje: “S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu “staroga kralja” Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara “stari kralj” nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.

Književnik Ranko Riseojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja… u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije u Mrkonjić-Gradu:

“Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada “ne smije” dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

Komisiji za preimenovanje ulica u Mrkonjić-Gradu kao da je manjkalo inspiracije, pa su neke ličnosti i događaji obilježeni sa po dvije ulice, kao naprimjer majke Jugovića, Janković Stojana, Njegoša, Vidovdana, Jovana Cvejića, Car Lazara… Kada bi ove ličnosti ostale bez jedne ulice koja bi ponijela neki od naziva koje predlažemo, bili bi i „vuci siti, i ovce na broju.“

Za nas su neprihvatljivi kriteriji u dosadašnjoj radu komisije zadužene za nazive ulica.

Kao primjer, a ima ih još, navodimo kako je ta Komisija po dr. Jovanu Raškoviću iz Knina dala naziv i ulice i Doma zdravlja, mada dr. Rašković nije imao ikakve veze sa poviješću ovog kraja, a pogotovo sa razvojem zdravstva u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu. Jednostavno je nemoguće usporediti doprinos bilo kojeg doktora koji je ikad radio u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu – Grünfelda (Гринфелда), Banjca, Bašića, braće Radulovića…, sa doprinosom dr. Jovana Raškovića, jer doprinos dr. Raškovića ne postoji, budući kako on nije ikad radio u ovom kraju kao doktor.

Bolničar Bećir Gačić, koji je radio i sa dr. Grünfeldom i drugim doktorima, kao uostalom i svaki zubar ili medicinski radnik koji je ikad radio u ovdašnjem zdravstvu, dao je veći doprinos zdravstvu od dr. Raškovića.

Čak i čistačice, kuharice, a posebno vozači hitne pomoći – su svakako zaslužniji za mrkonjićko zdravstvo nego dr. Rašković jer su liječili, priskakali u pomoć i borili se svako na svoj način za svaki ljudski život.

Dr. Rašković je svojom politikom upućivao u nesreću i smrt.

Ne smije se zaboraviti ni narodni liječnik Niko Vulić.

Da se uočiti kako ne postoje ulice sa imenima svećenika i narodnih prosvjetara vezanih za ovaj kraj, osim srpskih (srbijanskih). Namjerno su izostavljena imena fra Ivana Frane Jukića, fra Antuna Kneževića, kao i don Nikole Kajića. I te ličnosti, a ima ih još, dale su, svaka na svom polju, veliki doprinos kulturi i prosvjeti ovoga kraja i BiH.

Komisija se odrekla i svake pomisli na kulturne i sportske pregaoce poput Franje Iđotića, Hazima Topalovića – Zima i brojnih drugih.

Ni jedna ulica u gradu ne podsjeća na čuvene mrkonjićke zanatlije, umjetnike svoga posla – kako na kovače, tako i mutafdžije, pekare, obućare, mesare, krojače, iako je na tradicji tih zanata izrasla moderna industrija u gradu, premda su oni bili najveća reklama i ponos svome rodnome mjestu. Onoga čime bi se trebali svi ponositi, Komisija se stidjela.

Neprihvatljivo je da ni jedna ulica u gradu ne nosi ime po I zasijedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Šta više, ni jedna ulica ne nosi ime nekoga znamenitog događaja iz bh-povijesti, recimo Kulina Bana, Kralja Tvrtka – niti po nekom drugom dičnom povjesnom imenu iz prošlosti naše domovine, recimo Vojislava Kecmanovića, predsjednika ZAVOBiH-a ili vijećnika Mitra Soldata. Ovim je oštećen čak i favorizirani srpski narod, a ostalim narodima i narodnostima je poručeno kako nisu ni postajali, niti su ostavili ikakva traga u ovom kraju.

Imajući to u vidu, pokrenuta je ova incijativa na potpisivanju Peticije kako bi se jednostranost u nazivima ulica počela ispravljati.

Uzimajući u obzir vjekovnu povijest, kulturu i tradiciju, kao i zajedničku antifašističku prošlost svih naroda i narodnosti, zahtijevamo da se promijene nazivi nekih ulica u naseljima sa tradicionalnim nazivima Rika i Zborište, te Čaršija i Zavakuf kako bi se ispravila jednostranost i favoriziranje i uklonili nazivui ulica po fašističkim suradnicima. Bilo šta, pa tako i imena ulica, ne smije obeshrabrivati građane na posjetu, povratak i boravak u tome gradu; grad je i njihov oduvijek, ni manje ni više, nego onoliko koliko i srpski. Mi ovom peticijom ne uskraćujemo ikome išta, samo zahtijevamo da se poštuju i da nam se vrate naša oduzeta prava.

Stoga:

Zahtijevamo: Ulica Uroša Drenovića, ako ne čitava, onda od ričkog mosta do raskrsnice sa Ulicom Crvenog krsta trebala bi dobiti jedno od slijedećih imena: Rika, ili Rička Ulica, ili Uz Riku – po starom izvornom nazivu za taj dio grada; ti nazivi su i danas uobičajeni u svakodnevnom razgovoru mještana. Narod kaže – „Idem u Riku, stanujem u Rici; u Stupare se ide uz Riku itd; (Ako se po svaku cijenu želi sačuvati uspomena na četničkog vojvodu, Drenoviću bi u zamjenu za onu u Rici mogla biti data jedna od dviju ulica Janković Stojana, Cara Lazara ili Majke Jugovića, ili ona Srpskih sokolova...)

Jedna od ulica u gradu, poput dijela Šolajine Ulice kod Hamidije džamije ili jedna od Njegoševih dviju ulica trebala bi ponijeti ime Ulica varcarskih kovača, ili Kovačka Ulica, ili Ulica kovača varcarki – po kovačima kosa „varcarki“ koji su, kao i druge zanatlije, umjetnici svoga zanata, pronijeli ime svoga grada daleko izvan granica općine, od „crnogorskog krša, do mađarskih ravnica.“

To bi bi značilo kako se grad i građani s ponosom sjećaju obitelji Lokmića, Svetinovića, Hozdića, Nezića, Mujkića, Zonića, Krivdića, Jurića, Mašića, Đidara, Tatarevića, Buhića, Bakovića i drugih. To bi značilo da se i mnoge pridošlice sa sela u grad s dužnim poštovanjem sjećaju majstora kojisu im svojim rukotvorinama činli život lakšim…  (Austrougarska vlast je ostavila iza sebe i podatke (kraj 19-og, ili početak 20-tog stoljeća) u vezi sa zanatskim obrtom: „Varcarske zanatlije proizvode prosječno godišnje 8.000 kosa, 15.000 noževa, 12.000 mutafa i 20.000 zemljanih lonaca.“ (Fotomongrafija „Mrkonjić'Grad)

I danas se u našeme gradu, kao i u mjestima gdje nekadašnji varcarski kovači sada žive, kuju kose „varcarke“ kojima nema premca po kvaliteti izrade. Takmičenje kosaca na Kupresu ili Balukhani, kosidbe po planinskim vrletima, ne mogu se zamisliti bez „varcarki“.

– Jedna od ulica u Čaršiji (središtu, centru grada, ili na gradskom području) tebala bi nositi ime Ulica Mustafe-age po utemeljivaču grada (vakifu – dobrotvoru) koji je godine 1592. na mjestu današnjeg grada, na lokalitetu zvanom Gornje Kloke, gdje je do tada bilo samo šest kuća, utemeljio svoj vakuf – zadužbinu koja je bila jezgra današnjeg grada. Ta nova varoš – kasaba – zvala se isprva Jajce Jenidži (Novo Jajce), Krzlar-agin, pa Varcarev Vakuf i Varcar Vakuf. Za ime Mustafe-age veže se kompletna povijest grada, ali, što razaranjem, što urbanizmom i otuđivanjem vakufskog posjeda, te pokrštavanjem grada – nastoji se potisnuti svaka pomisao na tog našeg velikoga dobrotvora. On je bio dobrotvor za sve stanovnike Vakufa, putnike namjernike, vjernike svih vjera.

Mustafa-aga je svojim pošteno zarađenim novcem izgradio najvažnije objekte u gradu – džamiju, karavn-saraj (besplatno konačište za putnike) dućane, vjersku školu (mekteb), knjižnicu, vodovod (drvenim cijevima – tomrucima – dovedena je voda sa Lisine), kupatilo. Ostavio je znatnu sumu novca za unapređenje grada, razvoj trgovine i zanatstva koje je na tim temeljima u suvremeno doba izraslo u industriju. Čuvena je krilatica Mustafe-age zapisana u njegovoj Vakufnami – Darovnici – o temeljenju našega grada kako je „Prvo je tlo čiji je prah dotaknula moja koža“ – što znači – najvažnije je ono mjesto u kojem smo rođeni i tome mjestu smo uvijek dužni.

Niko u povjesti našega grada nije dao toliko svome zavičaju kao Mustafa-aga – Krzlar-aga, pogovo ne od onih čija imena nose ovdašanje ulice. Mustafa-aga je veliki sin ovoga kraja. Mutafa-aga nije bio ni Turčin ni okupator, a niti su objekti koje je podigao okupatorski, niti je to moglo biti opravdanje za njihovo brbarsko sravnjivanje sa zemljom. Čak i da je zemlja na kojoj je Mustafa-aga podigao vakuf-zadužbinu bila u srpskom posjedu, a nije – jer Srbi tada u Bosni nisu postojali već samo Bošnjaci (Bošnjani) muslimani, katolici i pravoslavci  – tu zemlju Mustafa-aga nije oteo, jer je takvu ne bi mogao po strogim pravilima uvakufiti – nego je tu zemlju, bez prisile vlasnika da je prodaju – pošteno kupio i platio, za što je pred jajačkim kadijom posvjedočilo 30 svjedoka. Iz vremena gradnje Krzlar-agina vakufa bila su i dva svjećnjaka (šamadana) koji su nestali u ruševinama Krzlar-agine džamije.

Evo doslovnog prijevoda ugravirane poruka originalnog svjećnjaka: „Prosvjetljenom srcu ljudi čvrstoga vjerovanja neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora Hadži-Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Jenidže Jajcu – neka svjetiljka njegova srca trano sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan za ljubav Bogu koji svemu svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo gospodara svoga koji svim upravlja i sve može i odredi: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inat i prkos vakifovoj odredbi, neka im se na glave sruče sve nesreće ovoga svijeta! Godina 1001 (1592-3.)“

(Izvor: „Vakufname iz Bosne i Hercegovine“, str. 257.)

Ova bi se kletva mogla odnosti i na sve one koji žele otuđiti naš grad od svih njegovih građana. (Dokumenti o vakufljenju pokazuju kako je veliki dio šireg područja današnjeg grada, okolnih sela i Lisine pripadao vakufskoj imovini. (Vidi dr. Adem Handžić, POF XXV, Sarajevo 1976., str 133-169. o formiranju nekih gradskih naselja u XVI stoljeću. Posebno pitanje je odnos prijašnjih i sadašnjih vlasti prema vakufskoj imovni koja je oduzeta, devastirana i barbarski porušena.)

– Jedna od ulica u Zavakufu bi trebala nositi ime Varcarska Ulica po povjesnom imenu grada i dijela grada koje je nosio nekoliko stoljeća sve do 1924., o čemu je već bilo govora. (U tom slučaju, poželjno bi bilo da Jovan Rašković ostane bez jedne svoje ulice ili da se preimenuje Ulica srpskih sokolova.)

– Grad bi morao imati Ulicu ZAVNOBiH-a – u znak sjećanja na Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašisti-čkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine 25. novembra 1943. kada je u Mrkonjić-Gradu/Varcar Vakufu obnovljena državnost Bosne i Hercegovine i kada je BiH kao posebna federalna jedinica uključena u sastav Titove  Jugoslavije. U glavnom dokumentu Zasijedanja ZAVNOBiH-a, Rezoluciji, zapisano je i ovo:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine… hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanka, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata…“

– Također zahtijevamo da se Domu Zavnobih-a vrati njegovo originalno ime. Zgradu Doma Zavnobiha izgrađena je novcem građana Republike Bosne i Hercegovine i ona im i sada pripada. Niko nema pravo niti prisvajati tu imovinu, niti je jednostrano koristiti. Taj objekat je izgrađen u cilju čuvanja uspomene na obnovu državnosti BiH i kulturne potrebe svih građana, pa ne bi ni svojim imenom ni namjenom i sadržajima smio odustpiti od toga koncepta.

Sadašnje ulice Stevana Sinđelića i Majke Jugovića trebale bi nositi neko od imena iz bošnjačke antifašističke prošlosti ovog grada kao Džemala Šehovića, Akifa Bešlića ili Ekrema Herića.

– Jedna od ulica sa Njegoševim imenom, ili Begradska ulica, tebale bi biti preimenovana u – Ulicu Fra Ivana Frane Jukića. (Njegoš ne samo da nema ikakve veze sa poviješću grada, nego je i ličnost iz crnogroske povijesti, a naziv joj je nečijim inatom dat u Titovo vrijeme i zadržan do danas.) Stoga umjesto Njegoševa, ulica po Ivanu Frani Jukiću (1818. Banja Luka – 1857., Beč) po franjevcu, književniku, povjesničaru, sakupljaču narodnog duhovnog stvaralaštva, pokretaču prvog književnog časopisa u BiH. Fra Ivan Frano Jukić je napisao povijest i zemljopis Bosne i Hercegovine. Bio je strastveni borac za jedinstvo svih naroda u borbi protiv turske vladavine na ideji ilirizma, pa je dospio i progonstva u Carigrad gdje ga je otpremio Omer-paša Latas, inače imenom Mihajlo rodom iz Like. Od 1849. do 1851. Jukić je kapelanovao u Varcar Vakufu. To je veoma važan period Jukićevog života i stvaralaštva. Ovdje je pokrenuo prvi knjižveni časopis u BiH pod nazivom „Bosanski prijatelj“. Za Jukićevo ime i njegov boravak u našeme gradu veže se i prva škola svjetovnog karaktera u BiH. U toj školi u Varcar Vakufu učili su đaci ne samo katoličke, već i pravoslavne vjere. O tome Jukić piše: „Moja Varcarska škola ovako stoji: 18 krstjanske muške i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji: među ovim poslijednim imaju 3 oženjena đakona, koji će se zapopiti: dva sata pria podne i dva sata poslije podne stoje dietca pod mojm inadziranjem.

Dr. Ilija Kecmanović je o Ivanu Frani Jukiću napisao i ovo: „Bez obzira na razlike koje među njima postoje, očevidna je izvjesna sličnost i povezanost životnog puta Ivana Frane Jukića sa onim svojevremenog rektora banjalučke Srpsko-pravoslavne bogoslovije Vase Pelagića i krajiškog tribuna Petra Kočića. Sva troijica su, što nije česta pojava, ostali do kraja vjerni svojim idealima i neumorni i nesutrašivi za njihovo ostvarenje. Ni jedan od njih nikada, ni u jednoj prilici, nije u borbi pokleknuo, čak ni posustao, iako su sva trojica u toku celog svog života bili nemilosrdno proganjani i zlostavljani. I to dobrim delom zbog onoga što su pisali, jer su sva trojica bili plodni i daroviti napredni pisci i književnici, koji su i s perom u ruci bili boj za pravednije i zdravije odnose među ljudima. (Dr. Ilija Kecmanović, Monografija o Ivanu Frani Jukiću, Nolit, Beograd, 1963.)

– Ulica don Nike Kajića, po ratnom i poslijratanom katoličkom župnika u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu koji je iza sebe ostavio dragocjen dnevnik „Liber memorabilium“ (Knjiga sjećanja), a koji je – budući da je bio svećenik sa znanjem njemačkog jezika – spasio od strijeljanja više desetina građana svih narodnosti i relgija koje su na jednoj njivi Majdanu Nijemci već bili postrojili i htjeli pobiti u znak odmazde.

Bilo koje gore predloženo ime pristajalo uz naziv ulica Vase Pelagića (i)li Dositeja Obradovića.

Isto tako, Kajićevo ili Jukućevo ime bi mogla ponijeti jedna od ulica Jovana Cvijića ili Janković Stojana, ili jedna od Njegoševih (one pokraj Katoličke crkve) i Majke Jugovića.

Ovom Peticijom zahtijevamo od Skupštine opštine Mrkonjić-Grad da sve ove prijedloge, ima u vidu i prvom prilikom obavi predložene korekcije i preimenovanja ulica, te da i dalje radi na potrebnim ispravkama i ravnoteži u zastupljenosti ličnosti i događaja u nazivima ulica i ustanova, što je obavezna i po ustavu i Statutu, a i po konvenciji o ljudskim pravima.

Završna riječ Mi kao predlagači svjesni smo današnje prakse u Bosni i Hercegovini po kojoj se po imenima ličnosti i događaja iz povijesti samo jednoga, tzv. većinskoga naroda, daju imena ulica, ustanova, škola, bolnica… To je diskriminirajuće u svakom pogledu i protivno je ustavnim odrednicama po kojima je svaki građanin, pripadnik bilo kojeg naroda i narodnosti ravnopravan i konstitutivan na čitavom području BiH, te da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, i ostali ne mogu biti manjine, niti građani drugoga reda, u bilo kojem dijelu BiH. Oni su građani države Bosne i Hercegovine na svakom njenom pedlju!

Sadašnja praksa diskriminranja – koja je veoma vidljiva u nazivima ulica, medicinskih ustanova, škola, domova kulture…, kosi se osnovnim ljudskim pravima svih konstutivnih i drugih naroda i narodnosti u BiH. (U Europi se stepen ljudskih prava mjeri po ostvarenim ljudskim pravima i slobodama manjina. U Bosni, ne postoje manjine kada je riječ o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, bilo gdje oni živjeli! Europski Sud za ljudska prava iz Strasboura je upravo presudio u korist jevrejske i romske manjine koje moraju imati ista prava kao i svi ostali konstitutivni narodi u BiH, što i u reguliranju ove materije zbog koje potpisujemo ovu Peticiju – ima veliki značaj i poruku koju nam šalje Europa koje su nam puna usta.)

Znamo i to da je povijest našega grada bila takva da se je, u većem njenom dijelu, ne bi trebali stidjeti. Bilo je i nepravdi, nasilja i teških zločina, koje moramo osuditi i ograditi se od njih, ma ko ih počinio, te obilježiti stradanje nedužnih žrtava kako se ne bi ponovilo. Što prije, to bolje!

Povijest našega kraja obilježila su brojna časna imena sva tri naroda – od utemeljitelja grada Mutafe-age, pa preko prosvjetara Ivana Frane Jukića do Vojislava Banjca, Voje Radovanovića – od Pere Krece do Stojke pekara, pjevača Zaima Imamovića, Radoslava Graića, pisca Miroslava Karaulca i drugih.

Svoje najbolje osobine, znanje, ljudskost i plemenitost ugradili su njegovi građani – zanatlije, trgovci, zemljoradnici… Jasno je kako se možemo dičiti antifašističkom prošlošću našega gada i I Zasijedanjem ZAVNOBiH-a na kojem je pronađena jedina moguća formula opstanka Bosne i Hercegovine i svih nas na ovim prostorima – u našoj zajedničkoj domovini.

Znamo, dakle, kako je ta povijest bila baška, posebna, kako je ovaj grad oduvijek bio nešto drugačije, kako je gajio svoj tolerantni duh koji su njegovi žitelji svih naroda i vjera strpljivo gradili stoljećima živeći zajedno, uzajamno se poštujući, uvažavajući i štiteći u najteža vremena.

Svi smo, na ovaj ili onaj način iskusili izbjeglištvo i progon iz našega grada, pa je i to dio naše zajedničke povijesti.

Stoga se moramo razumjeti bolje nego drugi, pa ničim – ni nazivima ulica i ustanova – niko ne bi smio obeshrabrivati povratak u naš zajedinički grad.

Smatramo, stoga, kako bi u u nazivima ulica naš grad trebao biti drugačjiji i ko takav poslužiti kao primjer ostalima – kako niko ne smije biti u podređenom položaju, diskriminiran i zaboravljen, pa ni u nazivima ulica, baš zbog svoje posebne, a naročito zajedničke povijesti, važnih pozitivnih ličnosti i događaja. U tom smislu, u želji da bi se izbjegla nepravda prema bilo čijoj povijesti i zaslugama, ne bi bili protivni kada bi sve ulice u gradu dobile i imena po tradicionalnim narodnim nazivima (Jajčka, Ključka, Banjalučka cesta, Uspolje, Uzriku, Čaršija, Zavakuf, Donja i Gornja mahala, Podmahala, Plehin put, Zborište, Kujundžinca, Novo Naselje i dr.

Takva praksa postoji u svim svjetskim gradovima, kao i običaj da se nazivima ulica daju i po imena biljaka, naprimjer. Time bi bilo izbjegnuto svako favoriziranje, svojatanje, a u ovom slučaju – prekomjerno srbiziranje. Izmjena naziva gradskih ulica (što prije, to bolje!) bila bi odlična potvrda toga, varcarsko/mrkonjićkoga duha o kojem se mnogo s i ponosom govori, spoznaje kako nam je sudbina dodijelila ove prostore da zajednički živimo na njima, kako je to tako oduvijek bilo i tako treba biti. To bi bio jasan ohrabrujući signal svima onima koji se još uvijek teško nakanjuju vratiti u svoj grad, ili čak ga ne žele ni posjetiti. Ta, nije li Općina Mrkonjić-Grad proglasila grad otvorenim – imajući na umu baš i to?  Ili – pare!

Napominjemo kako je dio ove Peticije potpisan na skupu naših sugrađana koji je odžan na Plivskom jezeru kod Jajca 18.jula 2009., a jedan broj potpisa prikupljen je posredstvom interneta u februaru i martu 2010.godine.

U ime potpisnika Peticije,

Ibrahim Halilović

DANAS SAM UPUTIO TUŽBU SUDU BIH PROTIV SIPE I NJENOG INSPEKTORA MEILSA FIŠE

Danas sam tužio Sudu BiH Melisa Fišu (ili Fisu)- inspektora SIPA-e iz Regionalne kancelarije u Banjoj Luka zbog uznemiravanja, pokušaja zastrašivanja, ponižavanja, prijetnje slobodi govora i izražavanja, sprječavanje slobodnog korištenja informacije koja je u interesu javnosti, sprječavanja pokušaja širenja istine o ratnim zločinima i zločincima, te odvraćanja od putovanja u Bosnu i stalnog povratka u rodni Varcar Vakuf – Mrkonjić-Grad.

Iz rodnog grada i Bosne morao sam pobjeći nakon hapšenja i stalnih prijetnji 1992. jer mi je bio ugrožen život od onih koji su kasnije počinili brojna zlodjela nad nevinim građanima u Mrkonjiću-Gradu  – od hapšenja, slanja u koncetracioni logor  Manjaču, mobiliziranja na prinudni rad i progona, pa do nanošenja teških tjelesnih i duhovnih trauma, te ubijanja i strijeljanja nedužnih sugrađana.

Umjesto da progoni i hapsi te ratne zločince, Fišo zlupotrebljava SIPU i Interpol i pokušava progoniti mene jer se usuđujem pisati o ratnim zločinima zločinica koji slobodno šeću mojim rodnim gradom.

Povod tužbi je zahtjev Melisa Fiše koji je u ime SIPE poslao Interpolu Canada povodom objavljivanja na mome Blogu Izjave Ivanke Svetinović iz Mrkonjić-Grada. Izjavu je  dala SIPI  prije desetak godina., a odnosi se na ubojstvo njena supruga Josipa Svetinovića Baje.

Josip Svetnović je bez ikakve krivice uhapšen na kućnim pragu polovinom juna 1992., u SJB Mrkonjić-Grad ga je šakom u lice udario i raskrvavio komandir milicije Đuro Marković.  Mučen je i ubijen u Podbrdu prilikom odvođenja veće grupe građana musliman ai katolika u logor Manjaču.

Ubojice nedužna građanina Josipa Svetinovića ni do danas nisu uhapšene i kažnjene.

Izjavu Ivanke Svetinović čiji sam faksiml objavio, inspektor SIPE smatra tajnim dokumentom! Kakav je to tajni (službeni, SIPIN) dokument kada je u rukama privatne osobe koja se bori za pravdu o ubijstvu svoga supruga evo već 24 godine i sama skuplja medincinsku i drugu dokumentaciju.

Isto toliko godina i sam se javno borim kako bi počinitelji tog i drugih ratnih zločina nad civilima Mrkonjić-Grada bili kažnjeni, pa sam prošle godine nakon prerane smrti moga brata Muharema – logoraša i mučenika sa Manjače – objavio i privatne dokumente o nasilnoj smrti našega sugrađanina Josipa Svetinovića Baje, među njima i spomenutu izjavu njegove supruge Ivanke Svetinović. Ona je dvije godine pokušavala saznati istinu o sudbini njena uhapšenog muža, ali su tu istinu krili oni koji su odgovorni za zločin, čak su se sprdali s Ivankom Svetinović. saznala ju je u Zagrebu,  i to od rođaka koju je tu vijest pročitao u “Večernjem listu” 5. septembra 1992. Vijest sam  saznao od brata Muharema, a objavio sam je  našavši se na putu u Njemačku sklanjajući moju familiju nakon dva mjeseca provedenog u kućnom zatočeništvu pod srpskom stražom,  i brata logoraša pristiglog sa Manjače.  Spicijalista dr. Enes Ribić propisao mu hitno psihičko i fizičko liječenje. Ispričao je kako je Josip Svetinović ubijen.

SIPA – to jeste njen inspektor Fišo, poslala je Interpol na moju kućnu adresu u Canadi da me ispita jesam li objavio, a ako jesam  – ko mi je dao tu izjavu Ivanke Svetnović, mada su i to znali – jer pismenu izjavu ja imala SIPA i – obitelj ubijenog. Pošto to izjavu čuva kao tajnu (sic!) onda mora da sam tu izjavu dobio od obitelji. Ali, ta logika ne pije vode kod Fiše, pa on tu izjavu smatra tajnom, premda u toj izjavi nema ništa tajno niti meni, a i građanima Mrkonjića.

Pod optužbom da se time ometa istraga, bihuzure i zastrašuju porodicu ubijenig građanina pitanjima ko je novinaru dao izjavu.

Tako Fišo i njegove kolege iz SIPE,  pokušavaju raditi ono što ne treba, umjesto onog za što su plaćeni, ali izgleda nemaju kuraži; u pitanju su dosta velike ribe, pa Fišo pukšava rastresti gaće nadamnom.

Tajna koju čuva Fišo, a koju će nadam se morati otkriti na sudu je – zašto bihuzuri mene putem Interpola, kao i obitelj ubijenog Josipa Svetinovića, umjesto da pronađe, uhapsi i privede pravdi znane zločince.

Mogao me je saslušati u Bosni, ta svake godine sam makar četiri mjeseca na stalnoj adresi u Mrkonjiću, bihuzuren i uznemiravan od onih koje Fišo ne progoni. Evo me na putu u Bosnu i sada, pa ako ima hrabrosti – neka stisne petlju i uhapsi mene umjesto ubojica Josipa Svetnovića i onih 28 muslimana i katolika u Oborcima!

Fišo je zloupotrebom Intrepola pokušao da me zastraši i ušutka, spriječi širenje istine o ratnom zločinu i zločincima. To je krivično djelo.

Pokušao je i da me ponizi kao da sam ja ubojica, a ne oni koje SPIPA i on ne hapse. I ro je kažnjivo.

Fišo je pokušao da zlouotrebom Interpola pošalje canadskoj i svjetskoj policiji sliku o meni kao kriminalcu, kao osobi koja objavljuje strogo čuvane (državne) tajne. Time je pokušao okrnjiti moj uglad kao canadskog građanina koji nikad nije došao u sukob ni sa kavim zakonom, kao i novinara sa oko 40 godina staža bez ijednog demanta. On me koristeći SIPU i Interpol, pokušava zastrašiti kako bih odustao od borbe za istinu i kako bi me obeshrabrio da se vratim kući u Bosnu. I to je kažnjivo djelo. Fišo i Sipa su nepotrebno uzbihuzurili moju obitelj, a i moje prijatelje koji mi i danas savjetuju da ne putujem u Bosnu jer će me Fišo uhapsiti. Eto me – eno Fiši SIPA!

Stoga sam Fišu tužio u nadi da će se SIPA i Fišo ipak maniti mene, pobrisati moje ime iz evidencije Interpola, te se najzad prihvatiti posla za koji su plaćen. Ako neće on, ima ih na hiljade sposobnijih koji jedva čekaju.

Otvoreno pismo fracuskoj ambasadorici Claire Bodonyi u povodu neprihvatljovog pokušaja da smanji broj Bošnjaka u popisu stanovništva

FRANCUSKA JE POMOGLA GENOCID U RATU, NASTAVLJA GA U BIJELIM RUKAVICAMA

Ambasadorice Bodonyi!

Obraćamo Vam se po saznanjima iz bosanskih medija kako Vi u ime Francuske pokušavate na nedopustiv i kriminalan način promijeniti rezultate popisa kako bi udovoljili srpskim prijateljima. Takvo što, osim što po definiciji u svim pravnim knjigama predstavlja krivično djelo, također se svugdje u svijetu smatra ozbiljnim diplomatskim incidentom.

http://kliker.info/nove-velike-igre-velikih-oko-popisa-fra…/

Mi, svih 66.000 građana RBiH koji su se okupili u Facebook grupi koja zahtijeva povratak u život jedinog legalnog Ustava RBiH (iz 1991. godine) najoštrije se protivimo Vašem pokušaju falsifikovanja rezultata popisa jer pokušaj izmjene demografske slike naše države predstavlja nedpustvo uplitanje u unutrašnje stvari suverene i neovisne države BiH.

Ne možemo, a da se ne upitamo osjećate li to potrebu da vratite dug Francuske Srbima zbog savezništva u Prvom svjetskom ratu? Smatrate li da je to prijateljstvo potrebno naplaćivati vječno preko leđa građana Bosne i Hercegovine – u prvom redu Bošnjaka?

Francuska ne može izmjenom metematičkih i stastističkih činjenica praviti rezultat koji odgovara njoj i njenim prijateljima Srbima.

Gospođo ambasadorice, Francuska politika u Bosni i Hercegovini je saučesnik u genocidu, kako na diplomatskom planu, tako i direktno na terenu, kako u ratu, tako i u miru. Vi svojom nezakonitom diplomacijom čini se nastavljate tu politiku.

Ne samo da je Francuska učestvovala u donošenju UN-ovog embarga kojim je građanima suverene države RBiH, članice UN-a uskraćeno pravo na obranu države i svoje slobode, već se čvrsto protivila podizanju tog embarga iako je time kršila Povelju UN po kojoj smo kao suverena država imali pravo na samoodbranu. Podsjetićemo Vas i na to da je Francuska uticala na Zapad kako bi spriječila NATO-bombardovanje položaja bosanskih Srba oko Srebrenice.Time je Fancuska pomogla srpskim paravojnim snagama i miliciji da uz pomoć Srbije počine genocid.

Posljednji popis iz 2013. čiji rezultati trebaju uskoro biti objavljeni će pokazati da su Bošnjaci većinsko stanovništvo u državi koju žele i dalje dijeliti sa ostalim narodima i građanima. Podsjetićemo Vas da su Bošnjaci jedini koji se zalažu za modernu građansku državu u kojoj će se njegovati vrijednosti u koje se Evropska Unija zaklinje.

Broj bošnjačkog stanovništva po popisu iz 2013. očito je veliki problem i za Srbe i za njihove francuske prijatelje. Popis ruši planove o Velikoj Srbiji zbog kojih je Srbija gurnula svijet i u Prvi svjestki rat.

Ono što nije uspjelo u krvavom genocidu 1992. – 1995. godine, sada se nastoji dovršiti genocidom u miru putem faslifikata popisnih rezultata koji su ionako falsifikovani od strane srpskih nacista uz potporu njihovih saveznika i njihove bosanske pete kolone.

U samom popisu izostavljeni su Bošnajci koje su Srbi „etničkim čišćenjem“ pomeli sa prostora gdje su bili većina, a žive širom svijeta kao bosanski državljani.

Dopušteno je samo onima koji u vrijeme popisa doputuju u mjesta iz kojih su silom protjerani da i oni budu popisani.

Tamo su ih popisali jednonacionalni srpski popisni timovi koji su umanjili njihov broj, a uvećali broj Srba pridošlicama iz Hrvatske Krajine i Srbije. Kada ni to nije dovoljno, Srbi uz pomoć svojih prijatelja, a posebno Francuske, pokušavaju ‘izbrisati gumicom’ iz popisa još nekoliko stotina hiljada Bošnjaka. To nije ništa drugo nego nastavak genocida u kojem i Vi i oni koji su Vas instruirali učestvujete.

Bošnjaci ionako žive u getu u genocidnoj Rs. S obzirom na to da zastupate Francusku u našoj zemlji, Vaše postupke tumačimo kao stavove zvanične francuske politike prema našoj državi. Stoga Vas, kao zvaničnog predstavnika francuske Vlade u našoj zemlji pitamo želi li Francuska i preostale Bošnjake strpati u geta na način kako je Fracuska izolovala većinu od svojih sedam i po miliuna građana muslimana – koji preživljavaju na margini života u getoima, gdje nezaposlenost prelazi i 50 posto. Oni su diskriminirani u školama i na poslu, ako ga dobiju.

Oni su rođeni i radikalizirani u Francuskoj.

Umjesto Vašeg nedopustivog miješanja u unutarnje poslove naše države, umjesto pokušaja da na falsifikatu popisa stanovništva potisnete i muslimane Bosne na marginu, te da neke od njih radilalizirate – savjetujemo Vam da se pobrinete kako bi francuski muslimani postali ravnopravni građani u Francuskoj.

Da Francuska (a i mnoge druge zemlje Zapada) nema u planu potpunu eliminaciju muslimana Bošnjaka iz Bosne, ona bi bila neutralna po pitanju rezultata popisa stanovništva koji je (i falsifikatima) pokazao da na prostorima Rs, gdje je počinjen genocide, sada živi oko 80 procenata Srba kao nikad u poviejsti, a tek oko 14 posto muslimana, što je za Francusku očito i dalje problem. Mic po mic, milom ili silom, oni trebaju nestati.

Vi tajno pokušavate kod predstavnika Bošnjaka izdejstvovati da i oni s Vama počine krivično djelo falisfikovanja službenih rezultata popisa.

Francuska je za vrijeme agresije i genocida diplomatski i vojno čuvala ono što su Srbi osvojili zločinima i genocidom.Taj genocidni srpski plijen Francuska želi proširiti na teritoriju koja je Bošnjacima i Hrvatima oteta genocidom i urbicidom, a čije granice Francuska ne samo da čuva, nego ih želi i proširiti na čitavu Bosnu i Hercegovinu i falsifikovanjem rezultata popisa. No, Francuska mora biti svjesna da to neće moći sve dok postoji i jedan Bošnjak.

Želimo Vas podsjetiti na tzv. RS – srpsku genocid na kojoj je nastala i opostaje najgori aparthejd koji postoji možda i u cijelm svijetu. Rezultati brutalne srpske agresije na našu zemlju 1992.-1995. na kojoj je nastala genocidna tvorevina RS, su:

– stotine hiljada ubijenih Bošnjaka (genocid i najgori ratni zločini na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata do danas),
– oko 40,000 sistematski silovanih Bošnjakinja,
– nekoliko stotina koncentracionih logora,
– potpuno uništeni gradovi i sela,
– oko 1,000 džamija planski porušeno
– oko milion izbjeglica

Kao Grupa koja traži povratak u život Ustava RBiH iz 1991., smatramo vaš postupak najgrubljim kršenjem Annexa 7 Dejtonskog ugovora. Time Francuska, kroz Vaše postupke, grubo krši Dejonski ugovor čime ga pravno stavlja van snage. Tako nam Francuska šalje poruku da od naših predstavnika u vlasti tražimo da se odmah, bez odlaganja, na snagu stavi Ustav RBiH iz 1991.

Od Vas tražimo da odmah prestanete sa miješanjem u rezultate popisa te u bilo kakve unutarnje svari naše države, te da statistiku i metematiku ostavite nauci gdje i pripada. Brojke su činjenice, a o činjenicama se na može raspravljati. Svaki pokušaj falsifikovanja tih činjenica ili podsticanje na taj čin predstavlja krivično djelo.

Vjerujemo kako Vlada Francuske ima dosta razloga u Vašem nezakonitom djelovanju da Vas povuče sa ambasadorskog mjesta u Sarajevu i prekine sa svojom politikom u korist Velike Srbije.

S poštovanjem,

Potpisi:

Ibrahim HALILOVIĆ, prognanik iz Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa), osnivač grupe, Windsor, Canada,Dženana DELIĆ, prognanik iz Travnika, Shefield, UK
Marjan HAJNAL,prognanik iz Sarajeva, Jerusalem, Izrael
Bedrudin GUŠIĆ, prognanik iz Banje Luke, Boston, USA
Anto TOMIĆ, bivši logoraš Omarske, Trnopolja i Manjače, rodom iz Prijedora
Nihad FILIPOVIĆ, logoraš koncentracionog logora Manjača, uhapšen u rodnom Ključu kao civil, živi u UK –
Selma ĆEHIĆ,

članovi Grupe i njena Vodstva

https://www.facebook.com/groups/ustavrbih/

(Grafička obrada pisma – I. Halilović)

ZAŠTO NIJE UMJESNO POREDITI BELIBURG I BANJU LUKU?

Donje pismo poslao sam g. Franji Komarici, biskupu Banjalučkom,  17. januara/siječnja 2012. nakon što je pristao da ga Dodik zakiti ordenom časti na balu vampira organiziranog povodom 20-te godišnjce nastanka genocidne RS.  

Povod objavljivanja ovog pisma je velika dreka koja se digla u genocidnoj RS na biskupa Banjalučkog Franju Komaricu koji je usporedio Bleiburg sa Banjom Lukom.

Pravi naziv za ono što se dogodilo u Banjoj Luci je – genocid. A genocid je veće zlo od onoga u Bleiburgu. Moguće je da će proteći dosta vode Vrbasom dok se toga ne sjeti biskup Komarica, mada je živi svjedok toga zla. Ko ne vjeruje da je i u Banjoj Luci počinjen genocid, u Google tražilicu ubaci ovaj link::

http://www.preventgenocide.org/…/pravnadefinicijagenocida.h…

Ima još jedan veliki razlog zbog kojeg nije umjesno porediti Beliburg i Banju Luku. Ustaški zločinci – pa čak i njihove brojne obitelji – pobijeni su u Bleiburgu.

Zločinci iz Banje Luke su u životu, većina na slobodi.

Oni koji su dopali zatvora nakon blagih presuda na Tribunalu, pa odležali dvije trećine kazne u nekom zatvoru boljem od paljanskog hotela, na slobodi su. Po njih Dodik šalje avione koje su i Bošnjaci kupili plaćajući porez zločoinačkoj RS. Ti ratni zločinci su dočekivani na mitinzima na kojima se veliča njihov zločin i četništvo. Oni su za srpstvo sveci i mučenici.

I parama žrtava genocida osigurana je skrb obitelji tih zločinaca.

Sin Ratka Mladića, kćerka Radovana Karadžića srbuju na mitingu i kontramitingu u Banjoj Luci, dok Dodik ratni genocidni plijen njihovih otaca smatra državom, a genocid proglašava otadžbinsko-oslobodilačkim ratom; muslimane smatra teroristima koje hapse prodajući svoju islamofobiju Zapadu, kao i 1992. U širenju islamofobije i hapšenjima učestvuje i aktualni šef MUP-a RS Dragan Lukač, koji je pod nož poslao zarobiljenika ARBiH uhvaćenog prilikom kidisanja četnika na Bihać

Srpska pravoslavna crkva je blagosiljala zločince pred odlazak u zločin genocida, kao zloglasne “Škorpione” koji su pobili one civile kod Trnova.

Trideset hiljada (30.000) uniformisanih četnika s kokardama na šajkačama maršira Bosnom kao pripadnici nevladine organizacije Ravnogorski četnički pokret (sic!) prijeteći novim genocidom – smatrajući sebe vojskom RS koja će silom pobrisati granicu na Drini.

I pred Prvi svjetki rat oružje je stiglo iz Srbije kojim je ubijen Franz Ferdinand i njegova trudna supruga. Pucanj teroriste Gavrila Principa označio je početak Prvog svjetskog rata. Srbija je Principovom rukom povukla obarač kako bi austro-ugarsku okupaciju zamijenila svojom. Od ujedinjenja Bosne sa Srbijom četnici ne odustaju ni danas, kao ni sljedbenici one politike koja je kriva za Bleiburg.

Ali svega toga – nije se sjetio biskup Komarica. Nije se sjetio ni Tužbe za genocid koji je počinjen i nad katolicima. Njegove riječi na misama i njegova djela su u raskoraku. Komarica prima orden, a Čović tikve sadi sa istim Šejtanom.

Dodik, pred kojim je Komarica pognuo glavu – nastavlja politiku Radovana Karadžića.

On Biskupu Komarici prijeti sudskim progonom zbog poređenja Banje Luke i Bleiburga.

Da je biskup Komarica spomenuo genocid u Banjoj Luci, možda bi bolje prošao sa Dodikom jer Dodik genocid poriče, kao i svi oni koji priznaju RS.

Genocid ne smije odušutjeti niko, pa ni biskup Komarica.

***

BOG I POLITIKA NE IDU ZAJEDNO!

Gospodine Komarica,

podsjećam Vas na Vaše riječi koje ste izgovorili na Misnom slavlju u Liskovici kod Varvar Vakufa na dan Sv. Ilije 23. VII 2011:

„Nisu ni bomba, ni rat, ni top, niti su uništavanje i paljenje, niti je progon – Božji prst i Božje djelo. To je vražje djelo, to je vražji izmet smrdiljivi, uništavajući.“

„Niko ne može uzimati sebi pravo da bude gospodar sudbine drugog čovjeka i da kaže „Marš iz Liskovice, marš iz Jajca, Zagreba, Banje Luke, Sarajeva, i bilo kojeg drugog mjesta.

Teško čovjeku koji se počne praviti Bogom.

On će sigurno doživjeti sudbinu sotone.

Teško narodu u kojem ima takvih lažnih bogova koji  zavode druge ljude, svoje sunarodnjake. Taj narod je proklet narod. I kao što je đavo proklet, tako je proklet i svaki onaj stvor koji prkosi Bogu, koji se ne želi ravnati prema Božjim zakonima.“

„Bog kaže, ako prekineš vezu sa mnom, čovječe, onda si prekinuo vezu sa sobom. Ako mene ne uvažavaš kao Stvoritelja, svoga Oca, nećeš ni sebe uvažavati kao Moga sina.“

„Sv. Ilija je rekao kralju: „Svaka tebi čast, ja te poštujem kao kralja, ali baš zato što si kralj i baš zato što činiš zlo, ja te moram upozoriti: Ne valja šta radiš! Ne valja šta radiš!

Zato i danas svaki Isusov učenik mora reći i današnjem obnašivaču vlasti: Ne smiješ činiti zlo, ne smiješ progoniti narod iz njegove rodne zemlje, iz njegova rodnog sela, iz njegove župe, inače zločinac si pred Bogom, zločinac si pred svojim narodom, zločinac si pred ljudskim rodom. Navlačiš prokletstvo i na svoj narod i na svoju budućnost.

To mora kršćanin reći – i kršćanin katolik, i kršćanin pravoslavac – i svome poliičaru, domaćem političaru i stranom političaru.

Mi kršćani znamo kojega Boga vjerujemo.

To moraju reći i Likovčani, i Jajčani i Mrkonjićani, i Banjalučani i katolici Bosne i katolici Hrvatske, ali jednako tako i pravoslavci i Bosne i Mrkonjića, i Bjelajca i Jajca, i okolnih mjesta. Moraju reći: „Mi vjerujemo u istoga Boga kao i katolici. Šta je sporno? Mi se zalažemo za istu slavu Božju, zalažemo za svakoga čovjeka. Nije Bog stvorio samo Srbina, nije Bog stvorio samo Hrvata, nije Bog stvorio samo katolika, niti samo muslimana, Bošnjaka, nego je stvorio svakoga čovjeka i Bogu je svaki čovjek mio, iz svakoga plemena, puka i naroda, koji se Boga boji i Božje zakone poštuje.“

„Meni strani predstavnici kažu, biskupe, ispada samo da je Vaš narod, hrvatski narod, mutav u  Bosni, bez glave; njega su potpuno obespravili, jer taj je narod dao svoju glavu da je neko drugi nosa, i da plješće onome koji ga ja istjerao. Naši ljudi to čine preko svojih političkih prestavnika.“

*

Uvaženi gospodine Komarica,

Podsjećam Vas na Vaše priječi koje ste izgovorili na Misnom slavlju u Liskovici na proslavi Sv. Ilje 23. VII 2011.

Da Da ste imali na umu ove svoje riječi, da ste držali do njih, možda ne bi  primili odlikovanje iz Dodikovih ruku. Jer Dodik je sotona kojeg ste opisali u svojoj propovijedi, koji nastavlja u miru zločinačko i genocidno djelo koje je sotona Karadžić započeo u ratu.  Onako, kako ste govorili na Misi u Liskovici – kako je svako dužan suprostaviti se lošem političaru, „obonositelju“ vlasti zbog toga što čini loša djela, od Vas sam očekivao da se i Vi držite svojih riječi – poučeni primjerom Sv. Ilije – pa da se suprostavite Dodiku, a ne da primate orden iz njegovih ruku.

Vi znadete kako mi muslimani Bosne smatramo da nama nisu potrebni posrednici između nas i Dragoga Boga, pogotovo ako takvi posrednici – svećenici – ne vrše svoju službu kako treba.

Poznato Vam je kako mi bosanski muslimani, koji držimo do vjere, istine, pravde, Bosne i Dragoga Boga – kritiziramo našu ulemu na čelu sa Mustafom ef. Cerićem zbog mnogih njihovih grijeha među kojima je i zanemarivanje osnovne zadaće jednoga svećenika – briga o svojim vjernicima – džematlijama i ne uzmicanje pred krivdom i mračnim silama – đavlima  – koji su pokušali uništiti i din u Bosi i Bosnu samu, od čega ne odustaju ni danas.

Mustafa ef. Cerić je zaslužio mnogo harama kod muslimana i njega je sevap javno kritizirati! Mustafa ef. Cerić je obloporan na kritiku, ali mi smo dejanli.

Mustafa ef. Cerić malo šta radi dobroga za muslimane, a najveće grijehe zaradio je praštajući genocid i urbicd, ubijanje destina hiljada muslimana, rušenje oko tisuću njihovih bogomolja.

Mustafa ef. Cerić ne spominje Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali prizna genocidnu RS i ne buni se protiv nje. Taj i takav Mustafa ef. Cerić prima nagradu od notornog islamomrzitelja Kissingera, ali odbija ponudu da njegov banjalučki zastupnik Edhem ef. Čamdžić primi orden od Dodika, iako su obojica zaslužili da im Dodik podigne spomenike u Banjoj Luci, koliko su učinili za srpsku stvar.

Mustafa ef. Cerić drži za svoga zastupnika kod Dodika u Banjoj Luci notonoga udbaša, osobu bez kičme; taj i takav Cerićev poltron ef. Čamdžić, (udbaško ime Zuko) ipak je odbio primiti Dodikovo odličje, jer i takav kakav je ima makar dva prsta obraza, makar i iz straha od džematlija; bio je dovoljno promućuran da se sačuva od novog gnjeva ionako gnjevnih muslimana. Taj potez odbijanja Dodikovog ordena je najzad dobar potez, koji je učtivo pravdan riječima jasne poruke:

“Ne mogu primiti nikakav orden od predsjednika Republike Srpske dok njegove džematlije, muslimani Bošnjaci, u ovom entitetu nemaju ona prava koja zaslužuju po svim zakonima, Božjim i ljudskim, a to su jednakopravnost u raspodjeli radnih mjesta u državnim institucijama, slobodu od straha u kući i džamiji te potrebne uvjete za povratak i ostanak u svojim domovima, na svojim imanjima i svojim školama”.

Nažalost, ma kako bio ovo dobar potez, on nije ni izdaleka dovoljan, jer i za Čamdžića i za Cerića RS neupitna.

Ali, šta ćemo s Vama gospodine Komarica?

Kako god ef. Čamdžić tu odluku o odbijanju Dodikovog priznanja –  nije donio sam, tako ni Vi niste sami donijeli odluku da primite Dodikov orden; o tome je morao odlučivati i sam nadbiskup g. Puljić, a morala je znati i Sveta Stolica.

Gospodine Komarica,

Vas neće kritizirati ni jedan vaš župljanin, niti svećenik, a svakako ni g. Puljić niti Sveti Otac. Takav je red kod katolika.

Ali, budući kako se osjećam slobodnim čovjekom, k tome vjerujući u jednoga Boga, obraćam Vam se ne želeći Vam uputiti ni jednu riječ kritike.

Vi ste svoj najveći kritičar.

Pročitajte pažljivo riječi koje ste izgovorili na propovijedi u Liskovici o Sv. Iliji 23. VII 2011. i vidjećete kako ste primanjem Dodikovog ordena sami sebi skočili u usta, te uvjeriti se i sami koliki je raskorak između onoga što propovijedate, što u propovijedima i druge nagovarate da rade, ali sami se u životu ne držite svojih propovijedi. To je licemjerje, ili minafikluk, kao bi rekli mi muslimani kada je u pitanju ef. Cerić.

Vaš propovijed u Liskovici slušao sam pažljivo.

Vaše riječi su mi pale kao mehlem na ljute rane, što sam stiskajući Vam ruku pri pozdravu, i rekao nakon Mise. Ali, podsjetio sam Vas na brzinu i na našu prepisku oko Vaše šutnje kao člana uprave Internacionalne lige humanista kada je dodijelila priznanje „Ambasador mira“  velikim zločicima nad katolicima i muslimanima – Mili Đukanoviću i Svetozaru Maroviću kada ste me prokleli.

Nisam Vam stigao reći kako niste ispunili moja očekivanja u vezi sa makar i pokušajem obuzdavanja gospođe Doris Pack u uvredama žrtava genocida i države RBiH neukusnim dodovoravanjem Dodiku, priznavanjem genocidne RS kao realnosti. Sada vidim i zašto niste.

Dok ste govorili u spaljenoj zidini Župnoga dvora (za koji me, dok je bio uzgor vežu vrlo drage uspomene na ljudovanje sa pok. velč. g. Markom Šalićem kojeg su umorile srpske sotane), dok ste pjevali onu himnu povratka (imate lijep glas!) moja je duša plakala, ali i veselila se u isto vrijeme; plakala je jer su prošla stara dobra vremena, Liskovica i Varcar su opustjeli, nema starih svećenika poput don Nike Kajića i vlč. Marka Šalića, nema starosjedilaca – onih ponajboljih i ponajljepših ljudi koji su obitovali nekad na tim prostorima, odakle ih je sotinina sluga Karadžići otjerao uz svrsdnu pomoć Vrhovnika iz Zagreba i šutnju Crkve, a Dodik sve čini da se nikad ne vrate, dok mu Sarajevo, Zagreb, Mostar i Banja Luka čiji ste vi duhovni predstavnik –  temena čine; radovala se moja duša se jer su Vaše riječi padale kao ljetna Ilijindanska kiša na sušnu zemlju podgrijavajući nadu u povratak i tim mojim i Vašim Liskovčanima, i meni samome.

U daljini, s nebesa, javljao se Gromovnik Ilija; tu grmljavinu sam protumačio u sebi – kako je i Sv. Ilija čuo Vaše riječi i odobravao ih na svoj način!

I ovoga ću ljeta, ako Bog da, o Sv. Iliji opet među Liskovičane, da se sretnemo kao stari prijatelji, ne kao stari učitelj i odrasli đaci, već kao ljudi, Božja stvorenja, da se zagrlimo, upitamo za zdravlje, ko je dokle stigao oko povratka na svoja ognjišta sa kojih su nas otjerale sotone koje ste spomenuli u svojoj propovijedi, ali i one koje niste spomenuli, a sjede u Sarajevu, Mostaru, Zagrebu, Banjoj Luci, Brisselu, Washingtonu…

Neki od njih, poput onih Tuđmanovih Hercegovaca, uveličali su svojom nazočnošću Dodikov bal vampira; to su oni što su im Hrvati „dali svoje glave da ih nosaju“ kako rekoste na Misi u Liskovici.

To su one sotonine sluge kojima puk plješće (opet Vaše riječi!) zbog nesreće u koju su taj nedužni i bogobojazni puk takvi i uvalili. Plješću i njima, svojim političarima i domaćinu sotoni, na balu vampira, koji proslavljaju 20 godina zločinačkog projekta RS koji je i taj puk poslao u grob ili ga rastavio sa rodnom župom zaboravljajući riječi Sv. Ilije uućene kralju:

„Ne valja to što činiš!“

Tim aplazima i tom praštanju zločina kojeg još nije stigla prvada, pridružili ste se i Vi sami primajući orden od Dodika čime ste i sami suučestvovali u šminkanju montruoznog projekta, utemeljenog na ubijenju, progonu, genocidu i urbicidu. Sliku tog sotoninog djela niko, pa ni Vi ne može popraviti, ali svoju sliku ste obatalili.

Velim, ako me Bog poživi, biću i Liskovici.

Ali, neću poželjeti da Vas ponovno slušam na propovijedi, jer vaše djelo je u raskoraku sa riječima koje u ime Boga izgovarate.

Želim Vam svako dobro, uz nekoliko ljetošnjih fotografija iz Liskovice, podsjećanja radi.

Poslaću Vam i DVD na kojem su dijelovi Vaše propovijedi i snimci našeg zajedničkog veselja kada smo se zaklinjali na povratak u Liskovicu – dok se horila himna povratka, a Sv. Ilija tutnjao nebom.

Danas vidim da moglo biti prije kako Vas je Sv. Ilija ipak opominjao, a ne odobravao svaku Vašu riječ izgovorenu taj dan, riječi u koje sam tada naivno povjerovao.

Pozdrav,

Ibrahim Halilović

***

Ovdje je link na You Tube – Misno slavlje o Sv. Iliji u Liskovici, na kojem je biskup Komarica održao lijepu propovijed, ali nažalost, u praksi nije se pridržao svojih riječi – pa je primio orden od đavla.

Otvaranje obnovljene džamije Ferhdije: turski premijer u ostvaci Ahmet Davatoglu:

„NE MOŽE SE ODVAJATI BANJA LUKA OD SARAJEVA, NITI SARAJEVO OD MOSTARA“

Nesumnjivo – ove su riječi doboljele ne samo Dodika, nego i Izetbegovića. Sve u svemu – svečanost otvaranja Ferhadije protekla je u znaku amnestiranja genocida i urbicida. Nekažnjeni zločin i barbarizam će se ponoviti, ma šta neko govorio, a posebno na svečanosti otvaranja Božje Kuće kakva je Ferhadija * Nikada ne odustajmo od Pravde i RBiH jer to je garancija suživota svih vjernika i građana Bosne, garancija opstanka Bošnjaka muslimana* Fino je imati prijatlje pout Davutoglua, ali loše je imati B. Izetbegovića za šefa države.  Ipak – do nas je  – po onim narodim izrekama – Uzdaj se u se i u svoje kljuse i   – Tuđa ruka svrab ne češe – 

Ferhadija dažmija je danas 7. maja 2016.  otvorila svoja vrata vjernicima nakon što je zvanično proučen ezan tačno 23 godine nakon njenog barbarskog rušenja koje su obavili mineri tzv. Vojske RS kao dio četničkog plana genocidnog uništenja Bošnjaka i zatiranja tragova njihove povijesti, religije i kulture.

Sam čin – ma kao svečan i dostojanstven – kojeg mnogi smatraju pobjedom vjere nad nevjerom,  dobra nad zlom, simbolom suživota u Bosni  – ma koliko mu se pravi ljudi radovali –  ma koliko lijepih riječi i selamećenja čuli – ipak je bio u službi amnestiranja zločina – i genocida i urbicida.

Sama obnova Ferhadije parama donatora, među njima Turske, ali ponaviše novcem muslimana Bosne, uz pomoć Amerike i drugih donatora – dokaz je toj tvrdnji.

Jer, usprkos nadanjima, zaklinjanjima, svečanim govorima i pozivanjima na vjersko razumijevanje i suživot – treba imati na umu povjesno pravilo da će se nekažnjeni zločin ponoviti, još gore i krvaije od prethodnog. Zaboravnost ne smije biti glavna odlika Bošnjaka jer će ih zaborav odvesti u nestanak.

Bolje bi bilo da je otvranje Ferhadije bilo isključivo vjerski čin, sa učenjem dova i ezana 23 godine nakon barbarizma nad Božjom Kućom i progona skoro svih vjernika muslimana i Bošnjaka ateista iz Šehera na Vrbasu.

Tada ne bi imali prilike čuti podvalu Bakira Izetbegovića koji je kazao kako je obnovu Ferhadije snažno „podržao srpski narod.“

On se prisjetio i ubijenog Murata Badića i tako demantirao sam sebe pred Božjom Kućom. Ne može se divljanjem i ubijanjem nevinog čovjeka, Božjeg stvorenja smatrati podrškom – nego opstrukcijom. Da je drugačije, ne bi danas na otvaranju ferhaidje na svaka četri gosta bio po jedan policijac – čuvar od incidenata, plus helikopter u zraku…

Nije bilo Vučića, nije ni Đukanovića, na veliku žalost Osmana Kozlića koji obnaša funkciju muftije Banjalučkog, a čija je glavna zadaća bila pozvati u goste sve one koji simboliziraju i praktično nastavljaju nacističku politiku Hitlera i Goebelsa koju su u Bosni genocidom i urbicidom krvavo – ognjem i mačem –  prakticirali Milošević, Karadžić, Ćosić i njihovi banjalučki trabanti. Dovoljno je bilo da su nazočni bili Dodik i Jefrem.

Dodiku ili nisu dali, ili je sam odustao od srbovanja na otvaranju Ferhadije. Ali, tu je bio Bakir Izetbegović – kojemu je sigurno falio topli zagrljaj Vučića, kakav smo vijeli u Srebrenici.

Dodik je morao viriti u stražnjicu svih govornika. Vrpljio se i dosađivao, možda mu je bilo čak i neprijatno zbog časti koja mu je nezasluženo ukazana. Pokraj njega – sjedjeo je Inzko, vjerni čuvar genocidne RS u ime čitavog svijeta – koji  bi ponekad zijevnuo.

Tu je bio i Hor Gazi Husrefbegove Medrese iz Sarajeva čiji su se učači-pjevači međusobno došaptavali dok su se za mikrofonom redali govornici.

Govorio je Jakob Finci u ime Jevrejske zajednice. Govorio je banjalučki Vladika Jefrem. Ko je imalo boljeg pamćenja neće nikad zaboraviti njegove riječi kako je Veradija srušena jer je „bila na pogrešnom mjestu.“ Pogrešna imena su imali banjalučki muslimani i katolici, pa ne bi smjeli zaboraviti ni riječi Radoslava Brđanina koji je u stilu Goebelsa zdušno radio na konačnom rješenju muslimanskog pitanja u Bosni – ubijanjem i progonom, zatoranjem tragova genocidom i urbicdom – kako bi ih se svelo ih na tri posto, i to na starije stanovništvo koje se „ne može reproducirati,“ – to jeste koje ne može rađati.

Lijepo je govorio banjalučki biskup Franjo Komarica koji je i davne 1993. godine kada je Ferhadija srušena kao i danas – svjedočio svoju solidarnost sa muslimanima i djelio tugu zbog rušenja Ferhadije i drugih džamija, kao i zločina nad muslimanima i katolicima, rušenja njihovoh bogomalja –  i svojom svećeničkom i ljudskom misijom ulivao im i nadu.

Govorio je – na žalost Dodikovu – i turski premijer u ostavci Ahmet Davotoglu.

Poručio je da iza bosanskih muslimana – Bošnjaka – stoji sedamdeset osam miljuna turskih prijatelja. Poručilo je – a to je moralo zaboljeti Bakira Izetbegovića (Dodika, a i Čovića… da ne spominjemo) kako se Banja Luka ne može odvojiti od Sarajeva, niti Sarajevo od Mostara.

Njegov prijatelj Bakir Izetbegović radi složno i sa Dodikom i sa Čovićem da se riječi Ahmeta Davoutoglua nikada praktično ne ostvare.

Prenos svečanosti otvaranja Ferhadije gledao sam posredstvom N1TV.

I ovog puta su urednici, reditelji i reporteri pokazali kako ustvari ne znaju svoj posao, kako ne poštuju ni svoje gledatelje, a što je najgore ni njihovu vjeru – pa im i nije do onoga zbog čega su došli, nego zbog vlastite reklame.

Kada je najavljno da će poslije dove koju je proučio Mustafa Cerić krenuti na „presijecanje vrpce“ – na ekranu su se pojavili TV reporteri da bi nam objašnjavali oni što smo mogli vidjeti i čuti u živom prenosu i što smo trebali vidjeti i čuti u nastavku.

Umjesto da zašute, umjesto da se sklonu sa ekarana kako bi gledatelji svako na svoj način posredstvom slike i tona mogli doživjeti najvažniji čin – otvaranje Ferhadije uz učenje – oni su se slikali i pametovali.

Možda sam staromodan, ali umjesto makaza u rukama Izetbegovića, Davotoglua, Kavazovića, Kozlića…, i  „presijecanja vrpce“  – dok se sa minareta Ferhadije čuo ezan – jedsnostvno, kao i stotinama godina ranije – vjernici su trebali ulaziti u Džamiju i klanjati – pod uvjetom da nisu izgubili abdest – našavši se blizu Dodika i Jefrema, onih koji su bili danas bili Kradžićevi ambasdori – predstavnici genocidne i urbicidnu nacističke politike koja je protjerala tolike Banjalučane i porušila njihove bogomolje.

Želim iskrenim vjernicima sretan današnji mubarek dan – prvi zvanični ezan i moitvu u Ferhadiji –Bijelom Labudu  u Šeheru!

Pamet u glavu!

Nikada ne odustajmo od Pravde i RBiH jer to je garancija suživota svih vjernika i građana Bosne, garancija opstanka Bošnjaka muslimana. Za to se neće niko izboriti – osim ako mi se ne izborimo sami. U tome će nas podržati i Dragi Bog i naši iskreni prijatelji.

PRIJATELJIMA – ČITATELJIMA MOGA BLOGA PRAVOSLAVNE VJERE – SRETAN VASKRS