"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
LOGORAŠ KIJAD GAZIĆ ĆE U RIČKOM MEZARU PROUČITI EL FATIHU RODITELJIMA UZ PRATNJU POLICIJE?
Kada ovog ljeta bude išao na mezar u Rici da bi proučio El Fatihu sojim roditeljima, Kijad Gazić očekuje da ga štiti policija.
„Kad ces ovamo majcino ti mlijeko jebem,,,prosli si put pobjegao ovaj put neces…”
Ovako je prije dva mjeseca porukom na mobilnom telefonu Nebojša KOZIĆ – Škorin prijetio logorašu Kijadu GAZIĆU, rodom iz Rike u Mrkonjić-Gradu – Varcar Vakufu, prognaniku u Danskoj.
Logoraš Kijad Gazić, koji je preživio batinanja u mrkonjićkom SUP-u, užas u Podbrdu, te neopisive patnje u logoru na Manjači, nije miran ni nakon više od dvije decenije, čak ni hiljadu i po kilometara daleko od svog rodnog mjesta iz kojeg je protjeran; ne samo što mu slike mučenja i goropadnih nekažnjenih svirepih katila često dolaze na san, nego i kada je budan, ne osjeća se sigurnim, jer mu nekažnjeno prijeti notorni lokalni kabadahija Nebojša Kozić Škorin.
Čak i kada je prijetnja na daljnski – a tako prijete kukavice – ipak ju je logoraš Kijad Gazić uzeo za ozbiljno. On je svoj rahatluk davno izgubio, a samo Bog Dragi zna kada će ponovno biti spokojan.
Nebojša Kozić Škorin – pred Zoološkim vrtom u Dubajiu: Podignute ruke, ali ne i tri prsta… Tri prsta – junaci podižu u okupiranom i poseljačenom našem nekadašnjem gradu
Logoraš Kijad Gazić ne želi na ulici ili kafani u svom rodnom, ali otetom gradu, raspravljati ili eventualno se šaketati sa Škorinim, mada se Škorinog ne boji. On ne želi braniti svoju čast i život uzimanjem pravde u svoje ruke – pa je prijetnju prijavio SIPI u Banjoj Luci.
Prijetnja je objelodanjena i na ovim strancima, a autor tekstova je pisao otvoreno pismo šefu tzv. MUP-a tzv. RS Draganu Lukaču. Lukač nije bio ni mukajet, a seljačka nekultura mu nije dozvolila da makar sa jednom riječju uzvrati na uljudno pismo koje mu je upućeno na službenu adresu.
Igorancija prostačkog gesta šefa MUP-a je dokaz kako organi gonjenja, tužilaštva i suda zatvaraju oči ne samo pred prijetnjama, nego, što je gore – pred teškim ratnim zločinima kakav je onaj u Oborcima kada su četnici, prije bježanije, strijeljali tridesetak naših sugrađana, za što ni do danas niko nije odgovarao.
Po Bosni se danas slobodno viju četničke horde, prijete novim Srebrenicama i genocidom, dižu spomenike četničkom ratnom zločincu Draži Mihajloviću, postrojavaju se u Bileći i Višegradu, roljaju na Manjači veličajući četničkog vojvodu Uroša Drenovića… Na mjestu strašnih zločina koje su počinili u II svjetskom ratu i tokom agresije i genocoida od 1992. – 1995, oni danas utjeruju strah preživjelim žrtvama.
Stoga je naivno očekivati da SIPA, Tužilaštvo BiH, sudovi – uzmu u razmatranje prijetnju smrću koju je Nebojša Kozć Škorin uputio logorašu Kijadu Gaziću, te da ga makar opomenu.
Kijad Gazić – Neka Škorin vidi da ovo ipak nije devedeset i druga…
Ni krv ni dužan, građanin Kijad Gazić je preživio strašne muke kao logoraš. Tada su i tužitelji i suci, i porota i izvršioci bile mrcine kakav je taj Škorin. Kijadu nisu cvale ruže ni u u progonstvu. I sada, 23 godine nakon torture u Mrkonjiću, Podrbdu i na Manjači, logoraš Kijad Gazić, iako nikom kriv i dužan, mora strijepiti od razjularenih kabadahija, naslinika koji su po volji vlastima. Da nisu, ona bi ih sudila i kažnjavala.
Ovog ću ljeta u Bosnu. Obići ću mezar u Rici gdje su ukopani moji roditelji. Proučit ću El Fatihu za duše mojih najdražih – piše mi Kijad u poruci.
Ali, to neće biti uobičajena posjeta mezaru.
Zatražio sam od SIPE da mi osigura policijsku zaštitu kako bih na miru proučio „Elham“ za duše mojih roditelja – piše Kijad.
Ne, ne boji se Kijad Gazić Škorinog i njegovih daljinskih prijetnji i mogućih bliskuh susreta u Kijadovom rodnom gradu u kojem se i došljak, seljačina po odgoju i naravi, Nebojša Kozić Škorin šepuri kako velikosrbin i četnik, kao u svom na svom, kao lažni srpski Kralj oslobodilac.
Zahtjev za policijskom zaštitom prilikom prilikom odlaska na mezar može se smatrati kukavićlukom – napominjem Kijadu.-Ne i ne! – kategoričan je logoraš Kijad Gazić.
Ti me Ibro dobro znaš! Nikada nisam bio kukavica. Ali, hoću da pokažem četnicima da ovo nije devedeset i druga kada su nadamnom i mojim sugrađanima mogli činiti najgora zlodjela pa i ubojstva.
Teško je ne složiti se sa Kijadovim objašnjenjem.
Ali, moje je uvjerenje da će se nekažnjeni zločin, pa i pritenja kakvu je Škorin uputio Kijadu, ponoviti a možda i ne završiti samo na prijetnji – ako i zločin i prijetnja ostanu nekažnjeni.
Uostalom, nismo li i devedeset i druge očekivali od vojske i milicije da nas zaštite.
Danas mnogo toga podsjeća na te dane; četničke horde se slobodno viju Bosnom, prijeteći novim pokoljima i genocodom na mjestima gdje smo devedest i druge naivno očekivali da budemo zaštićeni, a mi mislimo kako će nas ova i ovakva, u ovom slučaju genocidna vlast RS – zaštiti.
NEIZVJESNE NOĆI U “ČETVORCI” – ODVOZE NAS AUTOBUSIMA U NEPOZNATO
Opisom nemilih događaja – otvaram rane i bol u mojim mislima i mome srcu sjećanjem na stradanje i patnje mojih dragih poznanika Ivice, Baje Hare, Vinka, Vinka Vulića, Nine, Željka, Fahrije, Sulejmana, Zdravka, Bakira, Seje, Kijada, Dudina, Benke, Islama, Španca Josipa, Brace, Borisa i jos nekoliko njih koi su bili iz obližnjih sela Bjelajca, Liskovice i Vlasinja.
Ti ljudi su prošli pakao. To je strava, to je ušas.
Premlaćivanja, ponižavanja, prijetnje i da ne nabrajam dalje – ovo pišem u sjećanje na patnje i stradanja tih nevinih ljudi.
Počinje moj iskaz:
Noć, 10 sati, ponedeljak; racije po gradu.
Netko je pokucao na vrata.
Ustao sam da vidim tko kuca, sišao niz stepenice, otvorio vrata. U taj momenat nisam nikoga vidio, ali poslije par trenutaka spazio sam da se neko miče iza ugla moje kuće. Ubrzo su izašla dva vojnika. Jednoga sam pozno. To je „Tančilov.“
Drugi mi je rekao: „Ideš sa nama na informativni razgovor!“
Htio sam da se vratim nazad.
On mi je rekao da se ne mičem.
Upro je pušku u me.
Vidio sam da je vrag odnio šalu. Stao sam. Pitao sam ga mogu li zvati ženu da mi baci vindjaku i patike. Dozvolio je. Kada je moja supruga vidjela da će me ta dvojica odvesti sa sobom, počela je plakati.
Odatale su me deportovali u SUP.
Po dolasku pred SUP čuo sam povike: “Ustaša!”
Nisam se puno osvrtao na to lajanje.
Ušao sam unutra.
Sa kraja hodnika je potrčao vojnik prema meni. Shvatio sam njegovu namjeru. Kada je stigao do mene, zamahnuo je nogom da me udari u stomak. U isti momenat sam se povio naprijed i ublažio udarac.
Tada mi je prisao drugi; bio je u uniformi rezervne milicije. Bio je grub.
Rekao je: „Idi naprijed i penji se uz stepenice!“
Krenuo sam. On je išao za mnom. Stalno me ja podbadao puščanom cijevi, psovao i prijetio:
“Jebem ti familiju! Sve ćemo vas pobiti ustašo!”
Popeli smo se gore u salu. On se tu odmakao od mene. Tu sam vidio ljude koje sam spomenuo na početku..
Prizor nikada neću zaboraviti.
Tiđa – ona je stanovala na Rudinama; posjeli su je na stolicu koja je bila na sredini sale Tada je prišao onaj što je mene udario u stomak. Mislim da je taj iz Bjelajca. Pitao je Tiđu za koga su prikupili toliko hrane, mora da je ta hrana za Zelene beretke.
Tiđa mu je rekla: „Ne, mi sa njma nemamo nista!“
Tada ju je taj zlotvor tako krvnički udario šamar. Vidio sam svojim očima kako joj obraz otiče od udarca.
Bilo je strašno gledati kako je ispituju i šamaraju.
Malo kasnije, naredili su nam da stanemo uza zid, licem okrenutim prema zidu, sa dignutim rukama.
Tada je počela pljačka.
Vidio sam kako ljudima skidaju prstenove i satove sa ruku i trpaju u džepove. Jedan od pljačkaša je Mladen Ljuboja.
Poslije toga naredili su da idemo za njima. Poveli su nas u podrum u SUP-u.
Zatvorili su nas u prostoriju zvanu „četvorka.“
Tu su nekada dovodili i batinali one koji su pravili probleme u bivšem sistemu. Mislim kako nas je tu bilo više od dvanaestorice: Nuni, Braco, Pero, Karlo zvani Grujo, Ivo, ja i još neki.
U toku noći dovodili su još ljudi.
Čulo se kako privedene tuku u hodniku.
Često sam pogledao napolje kada će svanuti.
Niko ništa nije govorio.
Bio je tajac.
Šta nam spremaju?!
Niko nije znao odgovor, osim crnih slutnji.
Poslije duge i neizvjesne noći, napokon sviće.
Nakon dugoga čekanja, otvaraju se vrata.
Mislim da je tada došao komandir Stanice milicije Markovic i rekao da su neki iz moje grupe pušteni i da mogu ići kuci. Prozvao je Gruju i Ivu i rekao im je da idu kuci.
„Ostali za mnom!“ naredio je Marković.
Kada sam izlazio iz podruma i penjao se stepenicama, u hodniku SUP-a vidio sam Brkića. Nije ništa govorio. Bio je zbunjen. Prošli smo pored njega.
Napolju sam vidio autobuse.
Rekli su nam da ulazimo u njih.
Kada sam ulazio, vidio sam nešto što nikada neću zaboraviti; vidio sam Baju! Imao je oteklo lice sa velikim krvavim podljevom ispod desnoga oka. Vinko Kotromanovic – isto – oteklo lice od udaraca. Hare Halilovic, isto – oteklo lice! Benko – isto! Boris, također.
Sjeli smo u autobuse Gledao sam kroz prozor i vidio poprilično svijeta koji je došao da nas vidi.
Počela je rominjati sitna kiša.
Autobusi su krenuli.
Kuda nas vode?
Da li ću ikada vise vidijeti moju obitelj, moje prijatelje, mislim se dok autobusi nekud voze ove nevine i ništa krive ljude.
U nedjelju 5. aprila 2015. Bila je džennaza Huseinu Husi Kahareviću. Rođen je u Rici, davno je otišao iz Rike na drugi kraj grada, ali – u Riku se zauvijek vratio.
Zaredale džennaze ko nikad.
Grad nije gradom, Rika nije Rikom.
I staro i mlado u našem gradu znalo je za Husu ćevapdžiju.
Ovo „ćevapdžija“ mu je bilo kao prezime, Huso ćevabdžija. To je svima bilo odovljno.
Bio je dobar ćevabdžija, majstor svoga posla.
Radnju je držao na ćošku Kujundžnice i gradske ulice što sa vrh Čaršije vodi na Rudine.
Tu je nakada bila Najkina pekara. Najko pekao, Zuhra kroz prozorčić prodavala:
„Vruć, vruć!“ povikivao bi Najko! Vruć somun u svako doba. Lepine.
Dugo godina je Huso tu držao svoju ćevabdžnicu.
„Hajmo kod Huse na ćevape,“ znali smo reći.
„Bio kod Huse ne ćevapima.“
Baš su mu dobri.
Huso bi slegnuo ramenima, zažmirio na oba oka i rekao.
„Jes Boga mi! Eto ti“
U priči je često ponavljao to svoje „Jes Boga mi,“ slegnuvši ramenima i zažmirivši na oba oka.
Bio je krupan, srednjeg rasta, stasom odgovarao poslu po kome je bio na glasu.
„Jednu u sahan!“
„Veliku!!
„Zamotaj tri velike i jednu malu. Moreš i jednu srednju. Dosta luka. Ne biberi male! “ naručivali bi ćevape i odnosili ih kući.
„Samo natopi lepinu. I zapeci je, neka porumeni!“ znali smo naručiti.
Moglo bi biti da mu je jedan vakat lepine pekao i Šaćir, a možda se i varam.
„Hoš li engiš, ili reš,“ pitao bi Huso samo one mušterije koji nisu baš često zavraćale u njegovu ćvapčinicu.
„Nako!“
„Nemoj da su prisni, a ni da su reš. Nek su sočni!“
I Huso se hvatao posla.
Redao bi ćevape po po ploči ispod koje je užaren drveni ćumur. Kadio se na dimu. Miris ćevapa širio se Čaršijom.
„A hoš li da lepinu dobro natopljenu, il nako?“
„Natopi i zapeci!“
Ugađao bi svakom mušteriji, mada to nije bilo lahko. Bilo zanovetdžija, al iz Husine ćevapčinice svako je izlazio sit i zadovoljan. Stare mušterije nije puno priuputivao. Čim na vrata, Huso u kuhinju, zna šta treba.
„Imam fine mlade džigerice, bi li, ha?“ Nudio je i prezle.
Sve taze.
„Jes Boga mi!“
Pazarnim danom, puna ćevapdžinica „kod Use“.
Svoj ćevapdžjski zanat Huso je učio je od Brace Demirovića, Ričanina, koji se kleo „Kurana mi!“ Demirovići živjeli kod Ričkog mezara.
Braco je nekad držao pekaru u donjem boju stare gradske kuće koja je stajala uz još jednu strau gradsku kuću, gdje je Mujicina prodavaonica, kao i nekadašnja Pošta, danas Penzionerski dom. Čini mi se da je to bila Kostića kuća.
Kostića kuća, druga u redu idući uz Čaršiju; u prizmelju je Braco Demirović držao pekaru /Photo – iz zbirke Edine Maksimović – Šahović/
Tu je Braco mijesio i kruh i to kvasom, pekao lepine, janjad u tevsiji.
„Jes Boga mi!“
Nije bilo majstora kakav je bio Braco.
Slobodno se može Braci predati rahmet, jer bio je isti kao i mi Ričani, samo nije išao u džamiju, uostalom kao ni mnogi od nas.
Pravi majstor, kao i svaki Ričanin.
Jedno vrijeme Bracin je pekarski pomoćnik bio i moj prijatelj rahmetli Muradif Hažbić Hadžal. Često su akšamlučili zajedno.
Huso Kaharević potječe iz ričke sirotinje, kao i mi, njegove komšije.
Njegov otac r. Zulfo i r. majka Zejna, Zulfinica, te stariji brat Ismet rahmetli, stanovali su na vrh onog puteljka koji danas i ne postoji, a nalazio se između Hodžine bašče i Sade Darkulića avlije, dvadeset-trijest metara od puta Uzriku. Ako me sjećenje dobro služi, Zulfo je imao magare na kojem je dogonio drva iz Lisine i Grabeža, te gonio žito u mlin, ponekad ga i jahao… Kao kroz maglu gledam te slike, ili ih maštam.
Ne pamtim da sam Zulfinicu ikad vidio bez cigare na kraju usana, žestoke sirotinjske „Drave“. Dim bi joj se uvlačio u nos, otpuhivala, kašljaljucala, otpuhivala pepeo; nije pušila samo kad je spavala.
Iz te male drvenjare (u prizemlju je bio podrum, gdje su držali i kozu!) Zulfinica je sa svojima preselila u kuću odmah pokraj mezara uz Ričku džamiju, u naš komšiluk, u pola stare bosanske kuće u kojoj je nekada stanovala Aiša Dedić.. Poslije su odselili među Kahareviće, uz Talića put.
Husein brat Ismet izučio je limarski zanat kod Ismeta i Omera Zonića.
Kada je Ismet doveo Tiđu iz Jezera, sjećam se ko danas – imala je dugu gustu kosu, poput moje rahmetli majke; bila je prava nagorska vila. Prvo što je uradila kada je dovedena, a bio je ponedjeljak – razvila je pitu za sofrom i tako „položila“ za nevistu – ne samo kod Zulfinice, nego i kod žena u komšiluku. I danas kao da je gledam kroz poluotvorena vrata u sobici odmah do ulaznih drvenih basamaka. „Zna svašta u rukama! Valjanica!“ Hvalili su je.
Sa Husom smo išli u drva u Grabež i Lisinu. Nikad naniti drva. Samo što doneseš brime, dok dlan o dlan – izgori u šporetu fijakeru; dobru kuruzu si jedva mogao ispeći. Priuzu u šake, sikricu preko ruke, pa opleti ponovo u drva.
Kupili smo suharke, slagali i vezivali u brime, probadali ga na gornjem kraju kocem sa rahljom koju smo uglavljivali u priuzu kojom bi veziali drva. Brime na rame, konjic na prsa, i nosi; konjic nam je često zguljivao ramena.
Onda smo se dosjetili – prtili sepete na leđa, uzimali u šake sikirice sa dugim držalicom, pa išli „u panjeve“ u Grabež. Gore je bilo dosta suhih panjeva, samo ga ošineš sikircom, on se prevrne iz zemlje, i ti ga ubaciš u spet na leđima. Mirisla kuća od onih smrikovih, mirislsala koruza. Na panjevima grabića, koje smo marali sjeći pri zemlji, tvrde kao željezo, istupi sikiru, mogao si ispeći i dobru koruzu i ogrijati se… Šumari nas nisu ni progonili ni globili.
Išli smo u svitsko voće, ponakad i u bašte krasti karstavice – mi rička djeca. Huso isto. Skijali bi se zimi niz Šerifićevo, Halidino, u Halugama. Ljeti zagrađivali ispod Esad-begovog mlina, a ono kamenja što skupi da bi zagradili riku, ne osvani – potrpa ga u konjska kola Šaban, pa proda. Tako haman svakog ljeta, više puta. Kad nam dodije, odlazili smo u Zelenac. Gore je Huso nekada imao njivu. Kupali se i na Talićki, sunčali na kamenim plohama.
ispod Grajića kuće bila je nekada kuglana, ispred nje ploča gdje se plesalo na igrankama subotom.
U toj kuglani, djećak Huso je jedno vrijeme postavljao oborene činjeve. Kugle, koje su završavale na kraju kuglane nakon što bi pobaraj “kegliće,” Huso bi stavljao u nagnuti žljeb kojim su se kugle kotrljale do kuglača na drugom kraju kuglane. Možda je za taj posao u kuglani Huso zarađivao koji dinar, od melehna ga je potriba tjerala raditi, svaki dan – teško i naporno.
Onda se u Rici pročulo kako Huso uči za ćevabdžiju, i to zapalo ga kod Brace. Privilegija je biti šegert kod tako dobrog majstora pekara i mesara, nadaleko čuvenog ćevabdžije.
I, Huso je izučio zanat.
Brat Ismet umro mlad, Zulfinica.
Huso doveo Stanu, kuharicu, živjeli skladno zajedno, izrodili lijepu djecu, Samira i Jasnu, izveli ih na selamet, stekli unuke, nikad se sporječkali.
Rjeđe se zavraćao u Riku, ali je ostao Ričanin.
Jest Boga mi.
Rahmet duši mome komšiji Husi Kahareviću.
El Fatiha!
Photo: Šaćir SPAHIĆ
P.S.
(Pri izgovoru riječi „ćevapdžija“ ili „ćevabdžija“ – mi smo to „p“ i „b“ stapali u jedan glas, pa niti je ćevapdžija, niti ćevabdžija – nego onako, i jedno i drugo pomalo.
„Dž“ bi izgovarali kao „đ“.
I ćevapdžija i ćevabdžija je ispravno, a ono sa stopljenim „b“ i „p“ u jedan glas – a „đ“ umjesto „dž“ – našem ričkom jeziku i uhu – bilo je najmilije. U ustima i danas osječam jedinstveni ukus Husinih ćevapa.)
Na margini namjerno izazvanog udesa njemačkog aviona i pogibije 149 nevinih putnika
NI TERORISTI NI ŽRTVE NE ZASLUŽUJU DVOSTRUKE ARŠINE – TERORIZAM JE TERORIZAM MA KO GA POČINIO
Lahko bi bilo da je Andreas Lubitz, kopilot „Germanwingsovog“ aviona kojeg je namjerno razbio o Alpe ubivši i sebe i još 149 nedužnih ljudi – bio makar i imenom – musliman. (Ali, ko zna, ako već i nije tajno prešao na Islam, ima ko da ga i prevede, posmrtno!!!)
Tada ne bi bilo dvojbe od prve vijesti o toj tragediji da je to teroristički akt.
Na silu prekinut let – maršruta otetot, pa oborenog aviona “Germanwingsa.
Francuski istražitelji su od prvog saznanja za tragediju tvrdiili kako je letjelica namjerno oborena.
Oni nisu imali, niti imaju, iakvu dvojbu; to je zločinački akt izvršen sa predumišljajem, makar oni to tako i ne formulirali.
Nakon analize razgovora u kabini litjelice, istražitelji su ustanovili kako je kopilot zaključao vrata tako da ih ne bi mogao otvriti i u kabinu se vratiti pilot koriteći kod za otvaranje. Potom je, savim svjestan u uračunljiv, planski kopilot – isključio automakog pilota, te zadanu visnu leta na 38.000 stopa (oko 12 km) ručno smanjio moguću visinu od stotinu stopa, najmanju moguću! Devet sekundi poslije, avion je počeo padati. To je bio znak za uzbunu konzroli leta na zemlji, koja je dva puta pitala kopilota zašto tako drastično mijenja visinu. Oba puta kopilot nije odgovorio.
Na snimku se čuje lupanje na vrata kabine i jasan zahtjev da mu otvori vrata, ali kopilot nije bio ni mukajet; on se zadevarao oko rušenja letjelice znajući tačno koliko mu je vremena potrebno. Disao je normalno, bez uzbuđenja sve do samog udara letjelice o zemlju. Imajući sve to, kao i čninjenicu da je u ovionu bilo 149 osoba, taj kopilotov akt se ne može nazvati samoubojstvom, zaključio je francuski istražitelj.
Najviši predstavnici avio-kompanije „Lufthanse“ koja je vlasnik „Germanwingsa“ odmah po saznanju za taj teški udes tvrdili su kako je kopilot bio i mentalno i fizički potpuno zdrav i sposoban za letenje, kako su oni vrlo ponosni na rigorozne psihofizičke testove kroz koje je prošao.
Andreas Lubitz – namjerno izazvana avinska nesreće nije ništa drugo do terorizam – a ako nije musliman, pa može postati i poslije smrti. Jer muslimani su zaduženi za terorizam
Izjavljivali su, istina, kako je prije šest godina bio prekunuo, pa nastavio trening i uspješno položio za letača. Bio je pilot sa beprijekornim letačkim stažom.
„Germanwings“ nema srećom svojoj floti „Airbus 380“ koji prima do 800 putnika, a da ima moglo je zapasti tako dobrog pilota Lubitza da upravlja i takvom letjelicom, pa da je, punu putnika, zapuca u Alpe ili skrha u Atlanski ocean. Mogao je i birati između najviše zgrade u New Yorku, ili prepunog fudbalskog stadiona u Engleskoj…
Kopilot Lubitz nije musliman, a kriv je za smrt tolikog broja ljudi! Niko taj čin ne naziva smišljenim terorističkim aktom, da li baš zbog te činjenice!?
Stoga se po svaku cijenu pokušava naći neko obrazloženje ili opravdanje za takav zločinaki teroristički svjesni akt, kako on u očima javnosti ne bio ono što jeste. Neće biti iznenađenje ako ga posthumno proglase muslimannom – prešao na islam za života, išo u džamiju, ali krio!!! Zar se ne mogu lahko potplatiti svjedoci, falisficirati dokumenti koji će to sve potvrditi, dokumentirati?
Lansirane su priče o skrivenoj psihičkoj bolesti pilota (ubojice), zatim o njegovom slabom vidu koji je mogao utjecati na njegovu psihu. Moguće je kako je to sve i tačno, ali otkud takav za „volanom“ – i sakat u mozak i ćorav.
Utvrđeno je da je kopilot prije kobnog leta u kojem će usmrtiti 149 nedužnih ljudi, bio kod doktora, da je doktor pripisao bolovanje baš za taj dan, a on je ipak letio. Nije smio, ali je letio! Umno bolstan i ćorav!
Skrivio je tešku nesreću, i to svjesno, krijući i doktorske nalaze o nesposobnosti za rad – dakle upravljanje letjelicom.
Kako to da – u svakom pogledu jednoj od najrazvijenijih zemalja na svijetu – avionska kompanija „Germanwings“ drži pilota koji ima problema sa vidom (a ne nosi naočale!!!), koji ima problema sa psihom, nekom skrivenom bolešću, a da tvrdi kako je taj pilot – zdrav sa besprijekornom letačkom istorijom?
Kako je moguće da u jednoj takvoj državi pilot skriva svoju bolest, ako ona zaista postoji, pokraj tolikih rigoriznih psiho-fizičkih testova i redovnih liječničkih pregleda?
Kako je moguće da u jednoj takvoj državi doktor koji propisuje bolovanje pilotu – ne obavijesti avionsku kompaniju kako taj njen pilot nije sposoban za letenje toga dana, pa da mu ne daju ni blizu aviona, a kamo li da leti!
Bolest, bolovanje, psihičko-stanje (ko)ploita nije samo njegova privatna i(li) doktorska tajna, nego infromacija za opće dobro i sigurnost ljudi, pa je morala biti dostupna svima koji se brinu o sigurnosti letenja i koji se bore prtiv terorizma.
Kako je moguće da u jednoj tako razvijenoj, viskosofisticiranoj državi kakva je Njemačka, jedna klinika iz Düsseldorfa i danas, nakon pogibije tolikih nedužnih putnika, krije od javnosti nekakvu bolest koju je imao taj pilot?
Zar je preče čuvanje prizatne zdravstvene tajne pilota, od života stotina nedužnih putnika?
Kako je moguće da jedna tako visoko civilizirana zemlja, aktivan sudionik borbe protiv terorizma, država jakih i dobro opremljenih i razgranatih sigrnosnih službi, pa i mnogih svjesnih pojedinaca građana – dopusti sebi luksuz da tek nakon ovog strašnog zločina – saznaje od pilotove bivše cure – kako on rekao da će uraditi nešto da će svako čuti za njegovo ime? Šta je to, ako nije prijenja pilota da će srušiti avion pun putnika i da će o tome brujati planeta?
Ni kada komada: Ostaci namjerno srušenog njemačkog aviona i namjerno ubijenih 159 potnika i članova posade – nalaze se razbacani na nekoliko kvadratnih kilometara na nepristupačnom terenu
Ako je to sve tako, nije li to greška toga sistema!
Naravno, sve vi bilo lakše da je pilot musliman, iako je terorizam – terorizam, ma ko ga počinio.
Terorizam nema opravdanje niti izlike! Očito, on nema ni nacionalnosti. To je globalna pojava, ali za nju su zaduženi – muslimani!
Kakva je razlika između onih terorista koji su spucali otete avione u one tornjeve u New Yorku, i ovog Nijemca koji je također oteo letjelicu i rasturio je po Alpama, ne dopuštajući svom kolegi da mu to plansko zločinstvo spriječi. Razlika je samo u imenima, ali ne i u djelu.. Ko ubije jednu osobu, kao da je ubio čitav svijet, kažu svete knjige…
Smrt tri hiljade ljudi u New Yorku bio je povod i razlog Bushu da se osveti smrću milijun muslimana, ni krivih ni dužnih, te da sprlala zla kulminira takozvanom islamskom državom, koja nema veze sa islamom, ali ima sa terorizmom. Teroristi te zločinake države – koji ratuju i ime islama i muslimana – odsijecaju glave i muslimanima. To đavolska posla, terorizam, bez ikakve veze sa Islamom.
Breivik, ašćare Hitler: Iz mržnje prema Islamu, počinio teroristički akt prema nemuslimanima – nedužnim civilima. Medicinski vještaci ga proglasili zdravim, a sud – ludim. Tako mu je halanjen terorizam, bez obzira što je dobio 21 godinu zatvora
AndersBehringBreivik, norveški državljanin izvršio je 22. jula 2011. godine zločin; nakon što je prethodno izvršio bombaški napad u Oslu kojim je stradalo osmero ljudi – preobučen u policajca – hladnokrvno je pobio još 69 mladića i djevojaka u omladinskom kampu Laburističkestranke.
Prve vijesti su govorile da se radi o terorističkom zločinstvu, ali kada je utvrđeno da se ne radi o muslimanu, nego nekome ko to djelo čini u „samoobrani“ od „islamske najzede,“ pokušaen je mentalnim bolesnikom od strane liječničke komisije.
Džaba što je taj nalaz oboren jer je drugi tim medicinskih vještaka ustanovio kako je Breivik normalan, te da je svjesno počinio planirani zločin, sud ga je proglasio ludim! To nije terorizam, to je gest umobolnika. Takva slika se o njemu se uporno nameće javnosti. Svaka sličnost sa psihički bolesnim i ćoravim njemačkim pilotom koji je srušio avion sa 159 osoba, slučajna, zar ne!
Pripadnici HVO-a pobili su 116 bošnjačkih civila 16. aprila 1993. u Ahmićima, u središnjoj Bosni. Naravno, to nije terorizam.
Žalost za nevino ubijenim u avionskoj nesreći koju je namjerno izazvao kopilot “Germanwingsa” na letu Barcelona – Düsseldorf
U Stupnom Dolu kod Vareša, vojnici HVO-a su prisilili Bošnjake da izađu iz svojih domova, potom ih opljačkali te samovoljno smaknuli muškarce, žene i djecu. Ni to nije terorizam.
Dvanaest seljaka je natjerano u štalu koju je HVO zapalio, ali su uspijeli pobjeći. Ipak, nekolicina leševa je nađeno zapaljeno u njihovim kućama. Gotovo cijelo selo je bilo razrušeno. Od 37 žrtava, samo su šestero bili vojnici, što nema veze sa terorizmom, zar ne!!!
U Srebrenici su četničke jedinice pod komandom RatkaMladića izvršile su sredinom jula 1995. Izvršile genocid nad više no 8000 bošnjačkih civila i tako, počinile najveći zločin u Evropi nakon II svjetskog rata, naravno u samobrani.
Četnici su u Oborcma kod Donjeg Vakufa početkom septembra 1995. strijeljali 29 civila – građana Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa)- Bošnjaka i Hrvata – koji sui m do tada kulučili na kopanju rovova sa četničke jedinice. Za taj teroristički akt niko još nije odgovarao.
I Bošnjaci su počinili strašne terorističke zločine nad Srbima i Hrvatima koji se ne mogu ničim opravdati. I to je terorizam.
Iako su Srbi počinili oko 90 posto zločina u Bosni, a Bošnjaci i Hrvati ostatak – političari nastoje uz pomoć sudstva dokazati kako su svi isti, kako su u jednakom broju i omjeru činili teške zločine, kako je bio građanski rat i kako je Bosna kao zajednička država nemoguća.
Sve su to teroristički, zločinački akti.
Iako je „masakr“ nad muslimanima Srebrenice najgori i najteži zločin i terorizam u Europi poslije II sjetskog rata koji je i sudski dokazan – genocid nad Bošnjacima ne samo da se poriče i zataškava, a zločinci malo ko smatra teroristima, nego su teroristi nagrađeni državom u državi. Preživjele žrtve su njihovi taoci koje oni i danas zastršuju, kojima prijete postrojavajući se na mjestu zločina.
(Na mjesto zločina ponovo će ovog ljeta doći će kao heroj i američki bivši predsjednik Clinton koji tri i po godine nije ni prstom mrdnuo da bi spriječio pokolj bosanskih muslimana ne samo u Srebrenici, od strane četničkih terorista. Tek kada ga je pritislo javno mnijenje koje nije moglo više podnijeti strašne zločine nad muslimanima, kada se prepao da bi u izborima mogao izgubiti drugi predsjednički mandat – odlučio se na blagu interevenciju koje je rezultirala ukidanjem Republike Bosne i Hercegovine i stvaranjem RS, sve uz amin A. Izetbegovića. Time je ugrožen opstanak države, a i najbrojenijeg bosanskog naroda. Clinton će za te svoje zasluge kao počasni gost liti suze u Srebrenici i ovog ljeta, a majke čije su sinove pobili četnici – teroristi kojima je Clinton kao nagradu dao državu – žele mu najtopliju dobrodošlicu – na mjesto zločina!
Šta bi bilo da su muslimani Bosne, ne daj Bože, počinili nad kršćanima ili hrišćanima takav zločin, da su ih pobili, osakatili, silovali, rastjerali, porušili gradove i sela, bogomolje? Ma ne bi im bilo traga u Bosni!
Boj se, neće im biti traga ni ovako jer su teroristi nagrađeni državom u državi u kojoj se genocid nastavlja mirnim putem, prostim okom viudljiv, a prijetnje genocidom svakodnevna nekažnjena pojava. Ali, to ne vidi ni Clinton, a kako bi B. Izetbegović. I obratno!
Žalost Srebreničanki za nevino ubijenim očevima, sinovima, braćom – u planiranom, genocidnom, terorističkom zločinu koji je i sudski dokazan, ali za koji su teroristi nagrađeni državom u državi
Dakle, radi se o različitim aršinima za ista ili slična teroristička djela.
Treba li sada, ili je terbalo na početku ovog teksta reći kako sam musliman, kako je Islam religija mira i kako se stidim za svaki zločin učinjen i u ime Islama, mslimana, a i u moje ime? To je postala zahtjevna moda u svijetu koji je preplavljen islamofobijom, namjerno izazvanom.
Reći ću samo to da me je tragedija u Francuskim Alpama gdje je kopilot namjerrno srušio avion pun putnika, duboko dirnula, te sam i suze pustio zbog smrti nevinih ljudi, žena, djece, posebno zbog onih srednjoškolaca. I druge nesreće i tragedije u svijetu me duboko potresu i uznemire….
Plakati je za svakom nevinom žrtvom, jer onaj ko ju je ubio – počinio je bezbožnički, protuvjerski, neljudski čin mora biti kažnjen.
Terorizam je terorizam ma ko ga počinio, a žrtve su žrtve ma ko bile.
Ni teroristi, ni žrtve ne zaslužuju dvostruke aršine.
Četnici i ustaše za istim hastalom, u istom terorističkom i fašističkom zločinstvu u II svjetskom ratu…Ovovremenski četnici slobodno se postrojavaju na mjestu zločina i prijete novim terorizmom i genocidom
Varcar Vakuf – 22. mart 1947., Kljuć – 29.januar 2015.
ODLAZI MOJ RIČKI KOMŠILUK
Vremena je malo, vremena biti neće!
„Hajte, hajte kod nas! Svratite makar na kahvu! Hajde, kakva je hića, stićićete đe ste naumili! Hajte, Zejna će se obveseliti!“
Tako nas je pretprošlog ljeta molio Salih Dedić kada smo se sreli slučajno u Ključu.
Ne svratismo. Ne popismo kahvu sa Zejnom.
Mislio sam – ima vremena.
Ali, vrijeme je pokazalo kako vremena nema.
Zejna je preselila na ahiret 29. januara ove godine. Džennaza je bila u Sanskom Mostu.
„Tamo ću i ja, pokraj moje Zejne, kada mi dođe vrijeme!“ kaže mi uplakani Salih kojeg sam neki dan nazvao telefonom iz Canade.
Ode Zejna, dok si dlanom o dlan.
Javljala se komentarima na mojoj Facebook stranici. Zadnji put – nakon prerane smrti moga brata Muharema – Hare, 13. januara 2014„
“Našem dragom Hari veliki rahmet i lijepi dzenet, porodici sabur,“ napisala je.
Nenadano brzo, dođe vrijeme reći: Našoj dragoj Zejni rahmet veliki! I neka Te Bog nagradi Džennetom! Porodici sabur!
Javllala se Zejna nekliko puta na vijest o preranoj smrti moje sestre Ismete.
“Draga moja Ismo toliko mi falis. VELIKIRAHMET I LIJEPI DZENET,” pisala je 26. decembra!
Šta mogu nego kazati: „Draga Zejno, fališ nam, a meni Tvome komšiji, posebno!“
Od sredine februara ne bi glasa od Zejne pa sam se pitao sam se šta je s njom. Pokušao sam pronaći njenu stranicu na Facebooku, ali nisam uspio. Prelistavao sam postove i komentare njenih najbližih. Bivalo mi je sve hladnije oko srca.
Razgonio sam pomisli da joj se nije šta loše trefilo. Najzad, na nekoj stranici sam pročitao kako je nekome „žao zbog Zejne.“
Pisao sam Šaćiru Spahiću, pisao Dadi Šehić, da bih najzad, mjesec i dvadeset dana nakon Zejninog odlaska sa ovog svijeta, saznao gorku i tužnu istinu.
Iako je vrijeme brzog širenja čak i najbizarnijih vijesti, meni je trebalo toliko vremena da saznam za preranu smrt moje drage komšinice.
Moj Blog i Facebook profil postali su knjige, nekrologiji – u koje upisujem umrle, moje drage, moje bliske. Zaredale džennaze, sahrane.
Sa mojim najdražim, otišao je i dio mene.
Ali, oni me nikada nisu napustili, niti ja njih. Moji preci, moj Did, moji roditelji, moja Sestra i Brat – kao i svi ostali u bližoj i daljoj familiji – nikada me nisu napustili jer oni žive u mojim uspomenama. Isto je i sa mojim prijateljima, Ričanima, sugrađanima.
Salih kaže da je Zejna nerado išla doktoru, da je sama kupovala lijekove za koje je mislila da su joj potrebni.
Pred kraj januara, dohvatila ju je teška prehlada i gripa.
„Vidim, pada joj glava. Kažem hajde da te vodim doktoru. Neće… Odvezli je u bolnicu u Bihać. Sedmog dana je umrla!“ – kaže Salih jecajući.
„Kako mi je bila dobra! Kako je bila dobra majka prema našim finim kćerkama Zinaidi, Jasmini, Sabini… Ne mogu Zajnu prežaliti. Nikad.“
Salih je sportista, nekada fudbaler „Slobode“, osoba koja svaki dan prepješači makar šest kilometara. Redovno u džamiji. Fizički i psihički je u dobrom stanju; zna – tako mora i ostati, kako bi lakše prebrodio teški gubitak koji ga je zajedno sa ostalima u obitelji iznenada zadesio.
Vijest o Zejninoj smrti i meni je teško pala, ne mogu povjerovati.
Bili smo komšije, ali i više od toga.
Rika – komšiluk
Naše dvi kuće bile su jedna naspram drugoj, dijelila nas Banjalučka cesta, stotinjak koraka od naše džamije. Do Đuzelovića – prema mezaru i džamiji – stara bosanska kuća Aiše Dedić koju je dijelila sa Fatimom – Ibrinicom Đuzelović; njen ulaz u papučluk je odmah do mezara. Do Đuzelovića – na drugu stranu, kuća je Huse i Zile Mašić, Radžbe i Mustafe. Uz našu kuću, striha na strihu, Šehovića kuća. Alijinca, Hasma, Zila – naše se prve komšinice, Huska, Hamid – prvi susjedi. Pravi rički komšiluk, djece – pune kuće i avlije.
„Na cesti“ u prašini, zaneseni u svoj djetinji svijet i maštu, u igru koja nije prestajala od jutra do kasno uvčer, igrali bi se, mi dječurlija, među nama i Zejna. U proljeće smo se veselili prvim cvitovima, nagovještajima lipog vrimena; išli brati drimovac na Vinograd, ljubičice u mezaru, mećali ih čaše ili fildžane, mirisali, nosili učitelju Jerki i učiteljici Mitri.
Veseli zbog raspusta kojemu se nije vidio kraj, zagrađivali bi našu malu riku odmah pokraj mezara. Sunčali se, grijali na betonskoj ploči koju je rika izvalila ispod džamijskog zida – nadošla, pomakla sa toga mjesta jedno tridesetak metara; skakali na noge i na glavu. Ronili. Letali po mezaru, ganjali se, penjali se na nišane, skakali s njih, ko će dalje. Ružili nas naši, ali nikada nam nisu mogli zabraniti tu igru u mezaru, luci ka kojoj plovi svaki naš brod.
Taj mezar je poravnan, ali uspomene nisu utrnule.
Donosili bi Aiši testiju taze vode sa naše fiskije, koja se nalazila u hladovini naše džamije, pa bi se igrali u njenoj avliji, skakli i džinisali.
Rika je bila naš svijet
Zagrađivali smo i ispod Esad-begova mlina, išli u Zelenac i Taličku, kasnije na Balukhanu.
Zimi – rumenih obraza – veselili bi se prvom snijegu, molili boga da ne prestane dok ne napada do kolina da bi se skijali i jurili na rodlama i čeliku, strahujući od Čivčije milicionera da bi nam sve moglo prisjesti – čelik skršen, a mi u zatvor.
Talića put je strmen, silazi na cestu. Ako ne zakočiš na vakat, možeš lahko pod kamion, ili čelom o džamijski zid.
Fala Bogu, ostajali smo čitavi.
Znali – čija će prva trišnja zaruditi – a ne dočakaj da sazriju, omužđi ih, sve u strahu od Jusinice, Halide, Zahide, Temze…, da će nas poćerati, sustići i ufatiti i izglemati, pa prijaviti našim roditeljima, što bi značilo dodatni degenjak. U jesen smo išli u orahe, od koljuganja – ruke nam bile crne svu jesen.
Mada je igara samo za „muškiće“, a baška za curice, ženskiće, mnogo je dana i lijepih godina provedeno u zajedničkoj igri.
Mnog nisu mogle bez Zejne.
Sva je Rika, i oko Rike, bila naše igralište, ali glavno mjesto bila je Đuzelovića avlija. Bože dragi, pa to je samo par desetaka kvadratnih metara prostora, a nepregledna je – velika pozornica na kojoj je bilo glumaca za izvoz, a i mašte. Djevojčice se igraju bebica, điđa, mi dječaci kerepamo loptu, na debeloj šljivovoj grani do Huskine kuće, obišena lilajka. Vrije ko u košnici.
Ispod Zejnine kuće, prostrani podrum, do Hiseta. Kad uniđeš, malo svjetla padne preda te kroz prozorčić na desnoj strani. Za jaslama krava. Lijevo, ulaz u drugu prostoriju u kojoj smo se igrali. Za gredama zadjevene mnoge stvari koje su raspaljvale našu maštu…
Igrali bi se „prodavnice.“
Zejna je ispred učitelja Jerke. Takvu Zejnu nosim u svojim uspomenama (Fotografiju ustupio Nebojša Dafa Vuković)
Zejnin rahmetili otac Hamid bio trgovac, prodavnica bila pod Šehovića kućom; tu smo kupovali bombone, nekad i keks ili malu čokoladu. Vidjeli smo mnoge Ričane, težake iz Tribova, Stupara…, u njihovim nošnjama, sa šarpeljom preko ramena, u koji bi stavljali po pola kile šećera, frtalj zejtena, gas… I Hamida i njegove ričke mušterije u „Zemi“ oponašali bi u tom podrumu; na daskama postavljenm na klade, poredali bi razne sitnice i điđe i “prodavali”. Od papira bi makazama kružili pare, banku i petobanku, i puštali na volju našoj mašti.
U vrh toga dijela podruma – bile su poredane daske, malo podignute od zemlje. To je bila scena našeg dječijeg pozorišta. Svjetlo padalo kroz dva mala pendžera koja su gledala na avliju. Zavjese napravili od čaršafa i prebacivali preko štrika od žice. (Tragajući za tim štrikom, Meho je pronašao smotanu žicu pod jednom gredom; kada ju je dohvatio, stresla ga struja, jer na krajevima žice nisu bile izolirane. Pao je ko svića i svi se prestravili, ali brzo je progledao i došao sebi.)
U tom pozorištu smo igrali „komade“ koje smo sami smišljali, bili dramaturzi ričkih i drugih mahalskih priča, šala, ali i svoje mašte..
Džemali smo se u raznu odjeću, baračili ćumorom iz kovačnice…
Igrali „komad“ „Gluhi Mustafa i četnici.“
I sada znam napamet dijaloge.
Kao, ko top gluhi Mustafa je okopavao kukuruz u svojoj njivi koja je bila u strani do Stojanove bašte i voćnjaka, tamo gdje je danas Čulićeva kuća. Čeljad se satrla zovući ga neka bježi, eto četnika. Mustafa ni mukajet. Kasnije, Mustafa opet u njivi, sav se Varcar strkao, bježi gdje ko stigne, saveznici bombardiraju grad iz kojeg su se Nijemci već povukli. Išaretom, prestrašen, upirući prstom u nebesa i avione koji su nisko nadlijetali istresajući svoj smrtonosni tovar, vukući ga za rukav, neko od čeljadi privuče Mustafinu pažnju; ali on, mrtav hladan, nakon što pogleda u nebo – samo odmahnu rukom:
„Ne boj se! Neće oni na me! Vide oni da ja radim o zemlji.“
Drugom prilikom, Mustafu, hvataju i odvode četnici, ali ih sustižemo i izbavljamo ga.
Pozorište je imalo svoje ime – „Mi, ko mi“ – biva u šejtanluku ne mere niko s nama.
Prodavali smo i ulaznice, bila jagma, dolazila djeca na „predstave“ čak i iz Gornje mahale; moja se Hajra sjeća kako je i ona morala platiti pet dinara ulaznicu u prvom redu. Slabija mjesta – dvodinar.
Ni to pozorište nije moglo bez Zejne.
Ona je, ne samo bila njegova glavna glumica, nego i vlasnica, ta ono je radilo u podrumu njene kuće, mada kiriju nije naplaćivala. Ono što pani para na blagajni, zajedno smo trošili u “Zemi” Hamida rahmetli.
Pozorište je imalo i svoj muhur kojeg sam iskružio nožem i žiletom u jednom kompiru. Vlažili ga tintom, udarali na ulaznice, pa ih je bilo teško krivotvoriti.
Onda smo porasli, a rasli smo ko iz vode; svako je otišao na svoju stranu, u školu, na posao, svojim putem kroz život.
Ali, tu Đuzelovića avliju ne mogu nikada zaboraviti. Nikad iz nje, kao ni iz svoje, a i iz Riku, neću ni izaći.
Bila je mjesto za igru, ali i straha da ne bi koji pijan šofer ili motorist skrhao kamion ili motor u toj avliji, umjesto da smota na krivini. Jednom je neki kamion srušio perde, a jednom su motorista i njegov saputnik u prikolici (bešici) završili u Đuzelovića avliji. Mati rahmetli je kričila da se tu ne igramo…
***
Nejma više Zejne.
I ona je pred četničkim strahotama morala iz našega grada, gorim od četnika u Mustafin vakat, koji su rastjerali naše sugrađane, haman potribili Ričane.
U srid ruševine naše kuće narastao veliki orah. Rastinje sakrilo i posljednji duvar uzgor. U Šehovića kući fali Kemal, kojeg ubiše na bigajri hak u Oborcima. U gornjem boju – njegova Baba, bolesna, sama. Tamo gdje je nekada radila Hamidova Zema, a i bila Edhema Sinananovog “Kahva” – birtija iz koje se čuje roljanje.
O, dušo moja, kako me boliš.
Đuzelovića nema više u Rici.
Na mjestu njhove, nova je kuća nekoga pridošlice. U donjem boju birtija, rolja se. Sa razglasa ječi muzički šund i smeće, da ogluhneš. I kad zauči na našoj džamiji, taj seljački dernek ne prestaje.
U nekadašnjoj kovačnici Omerovoj i Hamdijinoj (Jojinoj) na početku Talića puta – birtija. Rolja se, dan noć!
Šehovići se rasuli – Dudin u Bihaću…
Ismet – Iđe davno umro, Izetu bila dženaza u Sanskom Mostu…
Nova Mašića kuća – u njoj meni nepoznati došljaci…
Šta je Rika bez moga komšiluka!
Sjedim u svojoj bašti, sam, pribiram uspomene, pod onom jeribasmom koja i danas rađa, pod kojom smo se nekada igrali, gdje je počinjala moja skijaška staza, duga čitavih pedesetak metara, a završavala u Đuzelovića avliji, čije je kanate otvarala Zejna, da bih “proletio” sve do Hiseta, čitavih deset metara dalje od tih kanata…
Sve je to tako daleko, ali i tako blizu. Tužno. Pusto i žalosno.
Osipamo se. Zaredale džennaze.
*
„Šta ću, nego u mezar pokraj moje Zejne. Onaj u Zavakufu je već tisan, a prekopaće će ga, i onaj u Rici – ko što su Mečet…” veli Salih.
“Neki Podraščanin uzurpirao metar i po moje bašče. Oteo. Tužio ga, dva puta dobio na sudu, ali on ogradu ne pomiče. Sud traži da snesemo sudske troškove popola! Eto, kriv sam što branim svoje, isto kao i onaj što je oteo moje! Prodaću to, šta ću. Tamo života nema moj Ibrahime!“ – kaže Salih.
Sa Salihovom Zejnom otišao je dobar komad grada, a i mene samoga.
“Uzivajte u tom preljepom malom stvorenju Jasmini! Njenim roditeljima puno srece i zdravlja, a majki i didu jos dugo godina da uzivaju sa svoim dragim unucima – od srca zeli – Zejna. (Poruka od 30. Oktobra 2014. na vijest da nam se našla unuka Jasmina.
Pogledavši moj ljetošnji video zapis “Akšam na Lisini”, Zejna mi je poručila:
„Nemam riječi za ovu ljepotu! Što god bih rekla, malo je! Raj zemaljski. Puno si hrabar! Sreno i pozdrav!“
Nadam se kako je Zejna sada sretna i zadovoljna u mnogo ljepšem Džennetu od onog lisinkog – kojim ju je nagradio Dragi Allah.
Rahmet Zejninoj plemenitoj, ričkoj i bosanskoj duši. Mojoj dragoj komšinici.
El Fatiha!
***
(Sjećanje na Zejnu napisiao sam mišajući ikavicu i ijekavicu. Takav je ustvari moj današnji govor)
Pregazi Omer plahu modru rijeku: eno ga na drugoj obali Sane.
Maše mi.
Tamo su već njegov otac Osman, majka Šemsa, osmero braće, njegova Mina, snaha Rasma, prijatelji Lale, Hadžal, Ismet Cindaš, Đuka, Ljubo, Enes, komšije Muharem, Hasan-beg, Ahmo, Hamko i Ejub, Šerifić i Hama, prika Džemal, Basara, Ahmet Čamin, Ibraga, Bilica, glumci Adem Ćejvan, Hasan Zulić… Pop Marko Šalić, župnik Liskovački, Mitar Muhajlović sa Vrila Sane, njegova Stana, mnoge mušterije njegovih dobrih kosa, mnogobrojna publike… Tamo su i moji, Majka i Otac, prve Omerove komšije u Švedskoj, Brat i Sestra, za kojima se i Omer zaputio, nakon što se isplakao za njima; sestra umrla 13 novembra, brat nađen mrtav 13. januara, Omer ode 13. marta…
Drišim harare pune sjećanja.
Priča o Omeru je na stotine, a kada bih ih i sve ispričao, kada bi roman sastavio, opet ostade priča neispričana.
Kao dječak od desetak godina doživio je tešku traumu u rodnoj kući u Rici. Potoci krvi pred njegovim – ko Sana dubokim plavim očima. Bljesak četničke kame ga zaslijepljuje. Prerezanih grkljana, ležali su u krvi Otac Osman i Brat Ćamil.
Danima su Šemsa i Šida sapirale krv sa podnica, ali nikad crveni tragovi nisu nestali sa tih podnica; u dušama ukućana ostali su kao doživotna teška, neizliječiva trauma.
Omer nije pričao o tom strašnom zločinu, niti sam ga ikad pitao. Ovo što znam iz ričkih je priča. Ponekad bi zaplači, ne rakavši ništa, razlog smo samo naslućivali. Ljute rane nisu nikad zarasle. Nije o tome govorio ni ukućanima; slike strave i užasa pokušao je, ali niad nije mogao zapretati.
Utjehu je nalazio u svojoj lijepoj obitelji.
Mina Omerova
Njegova vjerna saputnica Mina, meleć od insana, nikad povišena glasa, razborita, blaga, načitana i pametna, brižna supruga, majka, nane…
Sto puta sam bahnuo u Omerovu kuću, posađivali me za sofru. Znam kako su oboje bili nježni i brižni prema meni. Ljubav prema Jasminki, Sakibi, Zikri, zetu Ismetu, Hajrudinu, Neski, unuku Naimu, nevistama, prauncima – nema kantara koji bi je izmjerio.
Sve ih je Omer savijao oko sebe, učio dobru i poštenju. I, svi su ga voljeli do nebesa, slušali, poštovali, a kada je počeo poboljevati, iz očiju im je kapao.
Mina je bila vrsna kuharica.
Niko, ama baš niko ne umi spremiti hurmašice kao što je Mina znala. Punu tevsiju Omer bi donesi na Sanu: hladili ih u velikoj ranjki dopola potopljenoj u Sani, koja smo vezali za uho kanafom za vrbovu granu; sladili se za sofrom, gledali da nam doteku do posljednjeg dana na kampu. (Kako sam bio ostavio piće, podukrad sam znao pojesti makar jednu hurmašicu…)
Omer postao ratno siroče, čitničkom kamom koja ga je rastavila ne samo od Oca i Brata, nego i od djetinjstva, i dječaštva. Natovarila teško brime.
Odrastao je za dan.
Na na duvaru njegove stare kuće u Rici koju su dilili sa Šerifićem i hamom, baš u istoj sobi gdje su ga četnici rastavili sa Ocem i Bratom, nejaka, uplakana i nikad utješena, prepadnutog – visila je kasnije uramljena „spomenica“ „žrtvama fašističkog terora“. Od države, g haira – samo gorko podsjećanje na nevine smrti najdražih. Kasnije je ta spomenica uklonjena sa duvara.
Dok su četnička ratna siročad školovana državnim stipendijama živjela besplatno po internatima, u suhom i u toplom, za punom sofrom, išla na more o državnom trošku, zapošljavana preko reda, Omer i njegova obitelj nisu dobili od države ni helera. Morali su se starati o sebi, uzdati u se i u svoje kljuse. Država im se penjala na leđa, navaljivala teške poreze, otimala sa sofre.
Merhametli kakva je bila, Omerova majka Šemsa prigrlila je poslije rata – kad ga je svako odbacio – i Luku Čulića, kažu – četničkog sina, pomogla mu kad mu je blo najteže. Luka će i sam ispiliti u četnika, postati gospodar sudbina svih nas, pa i Omerove.
Dobro se zlom vratilo majstorima kovačima kosa Omerovom Ocu i Bratu, u onom, dobrota je zlom vraćena Omeru u četničkoj pomami u zadnjem ratu.
Godinama su četnici najavljivali svoj krvavi pohod na naš grad i Bosnu, prijetili da će poklati Riku, izmišljali barikade na ričkoj Ćupriji, tražili oružje, izgovor….
U proljeće 1992. već su klali i palili po Kupresu, pljačkali, hapsili i maltretirali nedužne. Zvijezdu su zamijenili kokardom, iz te vojske pobjegoše naše ričke i zborićke komšije, građani, antifašisti…
Imali smo običaj sjedjeti pred kafanom koja je radila u prizemlju Herića kuće u Rici; hastali i stolice bili izneseni na uski trotoar.
Naša Rika
E, tu je četnički šofer odredio autobusko stajalište za tribovski autobus. Tako je četnik poznat kao „Mali Mrav“ s puščetinom u šakama izlazio iz autobusa, pijan, udarajući pravo na naš hastal… Bio je četnički horoz koji je prije zore zakukurikao; rečeno mu je da će balije i ustaše moći razgoniti i ubijati do mile volje, sve njihovo biće srpsko, samo neka se malo strpi… Ali (Mali) Mrav je bio nestrpljiv. Rano je zapucao u vis, baš u Rici, ulijetao među dječake i momke koji su igrali lopte na onoj raskrsnici isped Bibine i Gafurevića kuće, zastrašivao ih i razgonio. Nasrtao na rijetke Ričane koji su odgonetali sudbinu na Ričkoj ćupriji. Pred (Malim) Mravom bježali smo u obližnje avlije, sakrivali se iza kuća, čekali da „pijana budala“ ode na neko drugo mjesto šenlučiti.
Našli smo skrovito mjesto kod Halidinog benta.
Nekad se tu teferičilo, mezilo, pjevalo i igralo, ispod mlina fatala omaha o Jurjevu, lovila pastrmka. Sada, bila je to naša mirna luka za koju su sigurno znali četnici, ali Mrav nas nije bihuzurio. Bili smo izbihuzreni i bez njega – Istok Bosne gori, Sarajevo pod granatama, hapse i odvode u zatvor u Bosanskoj Gradišci, mlate i prebijaju. Kupres oslobođen od njegovih stanovnika, iz Hrvatske puni autobisi izbjeglica kojima mrkonjićka milicija prijeti da će ih pobiti…
U Halidinom bentu, Meho, Omer, Didan, Asim, svi se uzdamo da će „ludilo“ – planski proizvedeno, prestati, ali sve je gore i nesigurnije. Pred Omerovim očima slike preklanog Oca i Brata, muhadžirluk, nikad zapretana sjećanja niti zazliječene rane.
„Idite! Šta čekate! Nejmate šta čekati! Hajte dok se još može, ovdje selameta nejma! Samo vi idite, Bogom vas kumim! Ne brinite za me, ja sam se naživio…“
Halidin bent
Jednoga dana nešto nas je nagovorilo da prođemo iz Halidinog benta preko njene njive i Haluga, pa do rike, a onda smo se popeli na Kamen, stazama našega djetinjstva. Imali smo osjećaj kako se opraštamo sa dragim stazama i mjestima, sa našom Rikom i gradom…. Prolazeći kroz Novo Naselje, opazi nas jedan četnik; istrka iz kuće bos i gloglav, dijete za njim obučeno u maskirnu uniformu. Prvo što ugledasmo – bijaše automat u četničkim rukama. Gledajući s mržnjom prema nama, ispraznio je čitav šaržer u nebesa. Kasnije su četnici pronijeli glas kako smo išli u izviđanje gdje ćemo postaviti vatrene linije. Moglo nas je to glava koštati.
„Idite! Nejmate šta ovdje tražiti!“ kriči Omer.
Uskoro se nije moglo kroz grad od silnog četnika i njihova šenluka. Prije akšama odlazili smo kućama preko bašta, sklanjajući se od pogleda zakrvavljenih i pijanih četnika koji su roljali po birtijama i šenlučili po gradu; sa prvim mrakom zaključavali se u kuće, strahujući kada će na vrata udariti neki četnik i odvesti nas u mrak…
… Po povratku iz muhadžirluka iz Banje Luke, brat Ismet je dohvatuo očev, a Omer bratov čekić, užegli su kovačku vatru. Ugrijali maziju, skovali i okalili prvu kosu.
Kovačku vatru Omer je ugasio, zauvijek ostavio čekić i prodao kovačnicu nekoliko godina prije nego je morao uteći iz Rike pred četnicima. Zajedno sa svojom Minom, Jasminkom i Zikrom, unukom Naimom, prvo se izbavio u Gašince, a zatim stigao u Švedsku, u Helsinborg. Tamo je bio vrata do vrata mojim roditeljima, u istoj zgradi.
Kada smo Hajra i ja dolazili u posjetu mojima, pa na džnnazu mome Amidži Mehmedu, družili smo se Omer i ja, zaricali se kako ćemo se okupiti ponovno na Sani. Tu zakletvu smo ponavljali u svakom telefonskom razgovoru.
Bistar i okretan, gonjen potribom, kao dijete, Omer je naučio krojiti i nitovati šporete fijakere, velike limene kante, rorove i horozove na krovu. Nikome, nikad muhtač.
Prema svakome bio džometne ruke. Kroz njegov kovačko-limarski dućan prošli su šegrti Ismet Kaharević Cindaš i jedan Domuzin… Fazlo je nitovao šporete, honorarno; Omer mu plaćao dinarom, a plehom, od kojeg je Fazlo krojio furune i pržnjeve i iznosio ih na pazar…
Omerovu nafaku niko nije mogao oteti; sofra uvijek bila puna, ha u kući, ha u birtiji kod Vlajke ili u ribarskoj kućari na Vrbasu; u Dubočanima, Slatini, Okandžijama, na vrilu Sane, na zeleni pokraj Une u Kulen Vakufu, na Plivi kod Dede, na Vrbasu – na obalama rijeka s kojima je živio.
Sa kćerkom Sakibom, kod Dede
Volio je te pjenušave, čiste i brze rijeke.
Nikad se nije rastajao od obala i zelenaca, brzaka i bukova, ni u svojoj kovačnici, ni u snu, ni u Rici, ni na pazarima gdje je prodavao kose i šporete, ni u dalekoj Švedskoj, niti za dugih putovanja autobusom – Švedska – Bosna i nazad. Zadnjih godina letio je avionom od Kopenhagena do Sarajeva, raspitivao se kod stjuardesa jesu li već nad Bosnom, krivio vrat na pendžeru ne bi li ugledao, dole, dubuko, zelene ljepotice, uvijek mlade i lijepe – svoje i naše vode – pokraj kojih su ga već čekali prijatelji…
Leteći nazad – nije se raspitivao za rijeke, samo bi počeo kriviti vrat već iznad Butmira, tražio te zelene priuze koje su tekle kroz njegovu dušu i kroz njegovu Bosnu.
Zagledanom u vode, možda mu se činilo kako one odnose njegovu jad i tugu, čiste i neopoganjene, spiraju nevinu Očevu i Bratovu krv sa podnica njegove kuće, odnose bol iz njegove duše, da ih sakriju u morske dubine.
Ono što skuj kosa – nešto je prodavao u kovačnice, ili na kućnom pragu. Nekad na maluhnim kolicima Ahmeta Čaminog kja je vuklo mršavo i sipljivo kljuse – kasnije na motoru, pa „Olimpijom“, „Folcikom“ i „Golfom,“ stizao je na pazare u Ključu, Glamoču, Bosanskom Petrovcu, Drvaru, Kulen Vakufu, odolazio mušeterijama u lička mjesta.
Pisale su mu njegeove mušterije, kvrgavim slovima. Kada bi neko „O“ ispisano teškom rukom kosca – težaka iskružio svojim limarskim makazama, pa zakotrljao niz Grabež, Oruglu ili Lisinu, odvaliolo bi komad stijene…
Ta teško razumljiva pisma, sa nepotpunom Omerovom adresom, stizala su do njegove kovačnice; svako u našem malom gradu znao je za „Omera kovača kosa“, kamo li da ne zna poštar Uroš.
Kao dijete dolazio sam do njegove kovačnice, pedesetak koraka od naše kuće, odmah preko puta naše Džamije, na ćošku Talića puta. Jednu nogu bih stavio na prag, nadlaktio se, pa zanesen, omamljen, gledao mađioničara Omera, kovača kosa, kako na grmu grije, provlači usijani četvrtasti komad mazije kroz vatru; pod vještim i snažnim Omerovim rukama, teškim Hadžalovim čekićem, pred mojim očima, iskivana je britka kosa. Najviše sam uživao u čaroliji i majstorluku kaljenja; Omer je mjehom raspaljivao vatru od smrčavog majdanskog ćumura, iskre frcale do krova. Ćumur su Hadžal ili Fazlo stalno uzgrtali na vatru, kosa se jadnačno grijala, postajala narandžasta, crvena, usijana. Omer bi je, držeći je na dugim kovačkim liještima – sve brže i brže provlačio kroz vatru. Kada bi sva jednako porumenila, naglo bi je vadio iz vatre, jednim udarcem o dasku na grmu otresao sitne žeravice s nje, pa je čitavom dužinom utapao u kal koji je čekao rastopljen u koritu – uvećanom drvenom kalufu kose, pun crnog, tajanstvenog kala… Planuo bi kal u koritu kada kosa zaroni u nj, a Fazlo ili Hadžal su gasili plamen pušući. Kosa je iz kala izlazila izhoparena, siva, ali još vruća. To je bila magija. Predstava! Majstorluk! Onda su kosu Fazlo ili Hadžal čistili šaljkom koju su stavljali na kosu, pod krpu. Omer bi potom ispravljao kosu pažljivo, majstorski, petu bi joj umotavao u krpu da se ne oprži, a i da joj bolje osjeti dušu i oštinu; ravnao ju je na drvenoj dasci, provjeravo je li prava žmireći na jendo oko, kao da nišani kosom. Onda bi je ponovo na žar, i od pete do vrha, dugine boje bi prešle polahko preko kose. Omer bi kosu potom do pola poklepao, kosac neka je poklepće do kraja, izvuče žicu… Potom bi majstor objesio kosu na čiviluk na duvaru kovačnice gdje čekala mušteriju, ili bila odnesena kući, uvijena u daru, adresirana i odnesena na poštu da je Vukica otpremi u kosački svijet.
Sa unukom Sabinom Hozdić
Rikom su odzvanjali čekići o maziju na nakovnju, mogao si po zvuku znati iz koje kovačnice dopiru; kada Omer kuje sam, onda je to fino kucukanje, koje bi se stapalo sa glasom mujezina i zvonom sa Zborićke katoličke crkve u podn i u akšam; čim se mujezin zauči i zvono zazvoni, kovanje utihne; vakat je u džamiju i na ručak, ili kući o akšamu.
Kada bi Hadžal svojim teškim čekićem razbijao maziju, smjenjivali su se zvukovi – Omerovog „malog“ zvonkog i Hadžalovog „velikog“ čekića. Taj ritam i danas damara u mojoj duši. Od siline Hadžalovih udaraca, trese se ne samo panj i nakovanj, nego i čitava kovačnica.
„Ja vridna momka, sila jedna!“ govorio bi Omer.
Hadžal je bio i Omerov lični šofer; vozio je „Olimpiju“ sve do Kulen Vakufa, preko Čovke, jalacima… Stizali u Liku… Omer bi zabaci i u koji vir Cetine, uhvati koju pastrmku; na obali bi pojeli jagnjetinu, zapjevali, pa – kući, zadovoljni životom.
Omer je kasnije nabavio neku staru „Folciku“, nije joj trebao ni „fildžan benzina“ tako je bila štedljiva, hvalio se ne jednom. Vozeći „Folciku“ iz Bosanskog Petrovca prema Ključu, ugleda on jedan točak auta kako proleti pokraj njega:
„Kojoj je ovo budali otpao točak,“ nije se čestito ni upitao, a već je osjetio handrljanje i struganje po asfaltu svoje „Folcike“ sa koje je otpao točak.
Zajedno sa Orlašem, išli smo došlepati „Folciku“ koju smo našli pokraj ceste. Imala je „badžu.“
Kasnije, kada sam postao Omerov prijatelj, zajedno smo čitali neka pisma – narudžbenice za kose. Pokušavali smo razaznati da li težak piše kako će on doći po kosu, ili mu je Omer treba odnijeti na Bravsko…
Jednom, tada već reporter TV SA, zaputim se jednom sa Omerom u Janj, neki zbor bio. Snimiću reportažu o prodaji kosa.
Sjedio sam na tronošcu pokraj Omera, gledao i slušao pravu dramu koje se odigravala oko njegova hastala na kojem su bile poredane kose i brusevi, klepci i babice. Pogađao se, nadmudrivao sa Janjanima, domahivao glavom i zakretao se, neće biva ni da čuje da obori cijenu, roba je to, bez mahane, oštra guja, on zna kakvu je maziju kovao… Nije se puno hvalio kose, a ni bruseve, nije ni trebalo. Njegov majstorluk je bila najbolja reklama.
Tiskaju se Janjani oko hastala, više je znatiželjenih nego pravih mušterija. Kad, u neko doba, Omer me gurnu laktom i šapnu na uho:
„Gledaj onog u šubari!“
Obratim pažnju; šubaraš dohvatio brus, pljuvači ga, para noktom, kao đoja proba kruni li se. U to, jedan drugi Janjanin uze kosu sa hastala, isprobava joj zvuk noktom od palca, pita ima li garanciju, ako nije oštra, da je vrati (dok njome sve pokosi, što bi rekao Omer.)
Ne skidam sa oka onog u šubari s brusom. I – dok si rekao čakija, šubaraš dodade brus onom sebi iza leđa, ovaj onom do njega, pa se potom brus izgubi u janjanskoj masi.
Vidjeh sve to od početka, mada se sve odigralo munjevito brzo. Još kad mi je Omer šapunuo da „gledam onog u šubari“ – dohvatih kameru, misleći da ga trebam snimiti. Omerova ruka poklopi moju ruku na kameri, ne dade. Htjedoh povikati „Ljudi, onaj u šubari ukrade brus“, ali Omer – prstom na svojim ustima – išareti mi neka šutim.
„Janj je to“, kaže mi kasnije. „Halali brus, ostade glava na ramenu!“
Toga dana Avdo Dedić prodade tri, a Janjani mu ukradoše dva brusa…
Na pragu te kovačnice upoznao sam Omera, kovača kosa – kao velikog glumca.
Sa Basarom i Laletom, u Basarinoj avliji u Donjem Vakufu
Oponašao je težake na pazaru, fine mušterije, a i hajduke. Mijenjao glas, čitao zapetljana težačka pisma u kojima je „f“ zamijenjeno sa „v“, gdje fali i malih i velikih slova, čitavih rečenica.
Kada sam prekoračio prag kovačnice, kada sam se i sam počeo po malo baviti glumom, Omer me počastio sa ulogom Velije u „Bujrumu“, komediji Derviša Sušića koju je za našu Dramsku grupu pri KUD-u „Jedinstvo“ on režirao glumeći „honorarnog mujezina“ i honorarnog poslužitelja Šaćana u Turističkom birou u nekoj bosanskoj zabiti, birou u kojem sam kao bio šef.
Tada bi, bez ikakvog znaka i povoda, dok je Omer grijao maziju ili kovao, počeli neki dijalog iz „Bujruma“ – sami se sebi smijući. Odlično smo se sporazmijevali, za druge nevidljivim išaretom, gestom, pogledom očima…
U društvu bliskih prijatelja – Omera Velića, Voje Đukića, kod kuma Šerke, fotografa E. Šehović
Poslije teškog kovačkog dana, Omer bi odlazio u Dom kulture, pa kao kvočka piliće, okupljao oko sebe glumce; uvježbavali bi Ogrizevićevu „Hasanagicu“, „Zulumćara“, „Kafanske stratege“, kasnije jednočinku „Varcar-Mrkonjić“ – novelu Branka Ćopića, koju su Omer i glumci i dramatizirali, i igrali većinom obučeni u kostime donesene od svojih kuća…
Glumci i glumice – Ibraga Mehdić, Vojo Đukić, Omer Velić, Mehmed Buhić, Car, Hasan Zulić, Zuhra Gafurević i toliki drugi – gledali su u Omeru kovaču – majstora glume i režije. Punili su sale, uveseljavali i rastuživali publiku; Omer je postao poznat širom Bosne, posebno od kako su televizori postali glavni kućanski aparati.
Publika ga voljela, znao je i nasmijati i rasplakati, umiriti je, izmamiti aplauz na otvorenoj sceni. Igralo se ne samo u našem gradu, nego i po drugim mjestima u Krajini. Išlo na festivale i smotre žirom Bosne, svake godine, bili dobri domaćini festivalima dramskih družina čitave Bosne.
Sa jednog od festivala, Omer i njegovi glumci su donijeli priznanje; Amaterska družina KUD-a Jedinstvo koju je vodio reditelj i glumac Omer, nagrađena je statusom Amaterskog pozorišta – po glumi kao profesionalci, ali neplaćeni amateri.
(Slušam neke nove glumce i reditelje iz Mrkonjića kako se preko radija hvale uspjehom svoga Amaterskog pozorišta. Omera niko i ne spominje, ta sve je poteklo baš od njih…)
Republičko udrženje KUD-ova nagradilo Omera svim svojim plaketama i medaljama.
Najveće nagrade dodjeljivala je Omeru njegova publika.
Scena iz “Bujruma” – Mehmed Buhić, Vojo Đukić, Omer Zonić, Vahid Gačić
„Bujrum“ smo odigrali u našem gradu nekoliko puta. Gostovali smo u Baraćima, Ključu, Bosanskom Petrovcu, na gradilištu „Partizanskog puta“ u Bočcu.
Stgli i u Srpsku Crnju, igrali pred tamošnjom publikom – sve sami Bosanci, kolonisti iz naših krajeva. Nezapemćen aplauz, jagma ko će glumce sebi na konak… Raspitivali se kod Omera je li donio koju kosu, da odmerače, da se u ravnici prisjete Bravska.
Znam da je kose ponio u Bosanski Petrovac, da je kose prodavao i na Mliništima, kada su ono pred drvosječama igrali „Varcar-Mrkonjić“.
Dogodilo se da u sred predstave „Bujruma“ u Bosanskom Petrovcu nestane svjetla. Publika je bila malobrojna, htjedosomo otkazati predstavu, ali ipak – čekaćemo dok struja ne dođe, pa igrati, kao da je sala puna.
Naravno, Petrovčani su prepoznali Omera iako se bio nadžemao za ulogu Šećana.
Neko iz mraka povika:
„Ima li kosa, Omere?“
„Ima, ima, Jovo!“
U mraku, prepznao je Jovin glas; donijeće on kose iz auta, razgrnuće i brusove na hastalu u holu, ako ne dojde svjetlo, upaliće sviću.
Na Mliništima je i prije i poslije predstave na otvorenom, prodavao kose i brusove, na panju.
I na Sanu je nosio kose i brusove.
„E, ovom ću kosom obveseliti Stevu. Svratićemo po janjetinu kod Vlajke, a platiće Stevo…“
Od kosa i bruseva, svojih žuljevitih ruku je fino živio, a aplauz na sceni – bio je dodatna duhovna hrana majstoru Omeru Zoniću, punio njegovu dušu – plemenitu činio je još plemenitijom.
Jednom se Ibraga Mehdić, odlična glumac iz Rike, a bijaše pod gasom, pojavio na sceni kada mu nije bio vakat; Omer je baš tada bio u sred monologa, opazio je Ibragu kako izlazi u nevakat na scenu, podigao visoko obrve iznad onih svojih, ko rijeka Sana plavih očiju; prišao je sve glumeći, kao da je to izrežirano,dio predstave, na korak dva Ibragi, izdreljio oči na njega. Ibraga se u trenutku ortijezni, udari pleskom po čelu da je sala odjeknula, pa opsovaši glasno – udalji se s pozornice – ne okrenuvši leđa, nego odmičući bokom, nastojeći biti nevidljiv.
U sred jedne snježne varcarske zime, neka grupa studenata, valjda u razmjeni iz nekakve afričke zemlje, gostovaće na sceni Doma ZAVNOBiH-a. Teferič i zabava prisjeli su jednoj afričkoj studentknji koja se – nevična snijegu i ledu, okliznula i slomila nogu. Svima nam žao.
Sa Afrikacima, bahnuli i glumci Adem Ćejvan i Rudi Alvađ. Omer i ekipa su odigravali „Varcar-Mrkonjić“, a Adem i Rudi su virili iza scene.
Omer sa Ademom ćejvanom, studentima iz Afrike i glumcima KUD-a Jedinstvo (Fotografiju ustupila Edina Šehović)
Adem se toliko smijao Omeru, da se čulo u salu. Po završetku predstave, Adem grli Omera, i grohotom se smije.
Razgovaraju kasnije za sofrom u hotelu, uz rakiju, u društvu Afrikanaca; malo – malo, pa se raspituju za studentkinju koja je odvezena u Bolnicu… Nastave potom razgovor o svojim glumačkim radostima i mukama.
„Daj reci mi, Boga ti, Ademe, kako ti deveraš sa pamćenjem, tolike uloge, da ti je glava ko varićak, ne bi upamtio. Čuješ li šaptača?“
I, ne čekajući odgovor, Omer mu se povjerava:
„Ja, čim izađem na pozornicu, odmah ogluhnem…“
Zagleda Omer goste iz Afrike, pa će jednom od njih:
„Boga mi su tebe duže držali u rerni nego mene!“
Podižu čaše, kuckaju, nazdravljaju kao da su u Rici svi rasli, i Adem i Crnci i Rudi.
„Gut rakija! Ha?“
U sred zime – teferič na Ponoru
Volio je i Enesa Šahovića, često bi se nalazili kod Voje Đuke i brijačnici, ujutro, gdje su Omer i Vojo, često „odigravali.“
Enes bi im se smijao, uvijek i iznova. Đuka je morao paziti da ga ne okrvavi britvom… Enes ih je gledao u ogledalu sjedeći na bijačkoj stolici sa koje ne bi ustajao taj vakat jer se brijanje otegni ko gladna godina, sve dok Omer i Đuka ne pretresu sve novosti, dok se ne „odšejtene“ na toj svojoj pozornici. Okretao se, kada bi se Đuka i Omer našli u „mrtvom uglu“ ogledala, da mu što ne promakne.
Onom ko ne zna, teško bi bili razaznati onu tanku finu liniju koja je dijelila šalu od zbilje. (Ponekad su se njih trojica zatvarali u brijačnici da bi zamezili, popili, sve u eglenu, odigravanju, ali i u dugim pauzama šutnje. Đuka bi spustio roletne, pa bi nova predstava počinjala – sa dva glumca i jednim gledateljem.)
Raznovrsno je i šaroliko Omerovo društvo; volio je Ljubu kovača, Mlađu trgovca, šetali bi zajedno gradom. Drag mu je bio Basara, Hadžala je volio do nebesa, Fazlu, amidžu Ahmeta, koga nije…
Nazdravljamo jedni duguma na Sani; na zeleni sofra, svaki dan nam Bajram.
Omerove ruke se tresu. Dodamo mu čašicu rakije, a on dvjema rukama, koje se još više zatresu – i što jest i što nije – glumac je to – prinosi usnama, haman da prolije rakiju i promaši usta.. Kad popije dvije-tri, ispruži ruke:
„Vidi, Gospodara ti Boga, ne tresu se više.“
Ispod oka motri brzake i tišake Sane, mezi gledajući vodu.
„Eno ga, izbaci se, ispod onog kamena!“
Ustaje iza sofre, dohvata ribarski štap, na kojeg mu je Lale privezao mušice. Imajući očale na nosu, sa staklima ko povećalo od baterije, rukama koje su se tresle, drugi su mu morali vezati mušice.
Nabacuje ih tamo gdje je opazio kako se pastrmka ili lipen izbacuju, a kada riba promaši mamac, ili kada spadne sa udice, Omer podigne desnu nogu, pa jako udari o zemlju, pogleda u nebesa, opsuje.
Onda šalje Laleta da on prevari šarenu ljepoticu, namami je na mušice koje je sam naperao.
„Priveži onog svog crnog mravića!“
Bilo je godina, kada nije bilo ni dana, ha zimi, ha ljeti kada nismo odlazili na Sanu, Ponor, Plivu…
Ponesi probrane hrane, sira, mesa, fine rakije, piva. Kupi u Ribniku ili Jezeru, kasnijih godina i u Velečevu, ribe – pa dok dlanom o dlan, vatra veselo plamsa prokraj bistre vode, tava radi, sofra, opet Bajram.
Obično sam ih vozio svojim „Renaultom 4“ kojeg smo zvali “šporet.” Pluća punih čistog zraka, nakon što bi popili i zamezili, pokupili naš otpad, sjedali bi u „Šporet“; iako su im nakratko padale glave na prsa, nikada nisu zaspali u autu, jer su se bojali da ih neđe ne skrham u brzini.
Pripovijedali Omer i Lale kako su nekada znali nafatati sepet ribe, sve lipenja, „grbana“, pa kako je Zema, brat Omerov, znao uhvatiti i mladicu. Evo ooluku, pa rašire ruke dokliko mogu.
Zabacuju oni i sada, ali češće u tavu u kojoj se već prži kupljena riba.
Pjesma.
Lijepo je pjevao stare gradske, a baška sevdalinke. Meni bi basirao. Posebno je volio zapjevati “Oj javore, javore…”
Poslije Petrov-dana, kada prođe sezona prodaje kosa i krađe brusova, a i kosa vraćenica, kampiramo na Sani.
Dogovaramo se prije odlaska gdje ćemo – u Okandžije, na Vrilo Sane, na Slatinu ispod Kanjona, ili ćemo na Podić, ili kod krive vrbe. (Kada bi nas neko priuputao gdje će nas naći, a ako nam taj ne bi bio po volji – odgovorili bi: „Kod krive vrbe!“ Tako nas taj ne bi mogao naći za sto godina, jer nema vrbe koja nije kriva, pa haj ti potrefi onu – pravu – „krivu vrbu“.
Volio je Sanu kao svoju dušu.
Znao je sve njene virove, brzake, zelence, bukove i brzake, vodio nas na najljepša mjesta za teferič, „ćundruk mista,“ kako ih je zvao. Često smo išli „kod Riste,“ „na Stevinu livadu“, Okandžije, Dubočane, vrila. Svratili bi kod Melče i Huse preko puta „Plave doline..“
Sa snimanja reportaže na Sani
Govirili smo ikavicom, najčešće.
Kada bi se kao đoja ražljutio, pa onako krupa, grlat, zarogačenih očiju na nekoga zahndrljao – galamio bi na njemačkom. Ali, takav njemački ne postoji nigdje, a pogotovo u Njemačkoj, osim u Rici. Znao bi zagalamiti ovako: “Šnaben iber šnaben cuger šmit” – u prijevodu, biva: “Ja sam drveni i gvozdeni majstor,” pa dodati “Ih meldige hozen” biva “Pokorno se javljam u službu!” Tako je oponašao Ahmeta Čaminog kojeg je zvao Amidžom. Od njega je naučio taj “njemački”, a mi od Omera. Nije mogao dugo glumiti strogoću, pa bi odmah nakon te handrljavine na ričkom njemačkom, iz njega provalio smijeh.
Zadnjih desetak godina, taksi bi ga odvozio na Plivu, da se nagleda rijeke. Provodio bi čitav dan na terasi restorana “Kod Dede” poviše Šipova. Sprijateljili su se davno, upoznali kao ribolovci. Dedo je držao Omera kao malo vode na dlanu; pripremao mu taze ribu iz njegova ribnjaka; Omer bi sjedio na hastalom odmah iznad brze rijeke, niko ga nije bihuzurio… Dedo i njegova čeljad bi samo igrali oko njega, ne daj Bože da mu nešto usfali… Ako bi udari kuša, ili zastudi, Omer se sklanjao u soobicu u kojoj je Dedo ložio furunu. Ako bi se Omeru prileglo, čekao ga je krevet u gornjem boju restorana. Navečer je dolazio taksi po Omera.
I sam sam ga vozio nekliko puta Dedi čije je majstorstvo u prženju ribe – a i jeftinoću jela i usluge – hvalio. Dedo ga je plaho volio, brinuo o njegovu zdravlju…
Po volji mu je bio i Rasim, konobara, kuhar, poslovođa – moderni handžiju Motela “Ostrovica” poviše Kulen Vakufa. Spavao bi u sobi u kojoj je konačio Hamdija Pozderac… Rasim bi navečer, nakon što završi s nama teferič u restoranu ili bašti, odlazio kući na konak, a nama je ostavljao ključ i sve na volju i raspolaganje – bujruum jesti, piti, koliko hoćeš, uvijek smo plaćali više nego što je trebalo, a Rasima nagrađivali dobrim bakišišom. Jednom je Hadži-Marko donio janje, te su ga Basara i Rasim pekli, a i mi se vrzmali oko ražnja. Janje bilo mršavo, pa će Rasim donijeti zejtena da ga malo zamaste. Pečeno, bilo je lošeg ukusa, ne znam jesmo li ga i pola pojeli. Ružili smo Rasima i Basaru, a onda smo udarili na šalu, a i Hadžo Marka što nije uhranio janje, te mezili ono što se zateklo u Rasimovoj kuhinji, a ribe je bilo za izvoz.
Krupan, snažan, plećat, Omer je imao najviše problema s kosom, ali onom na svojoj glavi; nije lahko bilo tjerati je ni na jednu stranu, jer je bila „ko čelik“ tvrda i jaka, kako se žalio, ali ipak ponosio.
Imao je muke i sa obućom; govorio bi da je obosio, a nije našao cipele koje ga ne bi žuljale. Nosio je broj 46, “nije važnan model, važno je da su tamam.“ Teško bi se namirio na svoj broj, a kada bi najzad nabavio neke po volji, nosio ih je dok se ne raspadnu i hvalio se kako se nije boljih nanoso, žalio za njima…
Omer i Hajra Halilović
Razapinjali bi šatore udaljene jedne od drugih po sto koraka. Moj čador je bio najudaljeniji, jer nisam mogao podniti Laletovo hrkanje. U njegov šator smještali bi velečasnog, popa Marka Šalića iz Liskovice, koji je volio naše, „tursko društvo“… Njih su dvojica hrkali u duetu tako da su nadjačavali ne samo žubor Sane u kanjonu, nego se „testeranje i pilanje kvrga“ čulo do Ključa!
Oslovljavali smo jedne druge sa „hadži“ mada niko nije vidio ni Meku ni Medinu, ni Jerusalem.
„Hadži-Lale, Hadži-Omer, Hadži-Marko, Hadži-Zakir. Hadža ne vidjeli, pivu i rakiju pili, molili Boga i mi sami, a i preko popa Marka da nam na Onom Svitu podari lipi Dženet, ovakav kakav je na Sani, fala, ne treba nam bolji! Ali, boj se, plahe džehenemske vatre sa jedne strane, vatre u stomaku od „umakanja rokve,“ kako smo se šalili.
Do iza dva poponoći, razgovara se uz vatru, uz svjetlo fenjera i svijeća na sofri. Pjeva se, dok nas miluje noćni povjetarac koji se spušta s okolnih brda i razhlađuje nas, završavajući u ionako studenoj Sani. Nebesa puna zvijezda. Šalimo se, sretni i zadovoljni. Svi vole Hadži-Markovu šljivu, ne mahmura se od nje. Pred spavanje Hadži-Marko kaže, zapetljavajući jezikom:
“Je li, Hadži-Salih vakat za sastavni brus.”
Dohvatim im iz Sane po flašu ledenog piva, svakom po „sastvani brus“ – pa su njih dvojica „hadžija“ tako završavali „akšamluk“ (malo prije sabaha!) , pa, ponekad, čeverenoge odlazili u šator, a mi bi se smijali, smijali i smijali… Saliha smo u šali zvali popom, a Marka hodžom, prišla im po noći vira jednog na drugog. I zvanje!
Ujutru, kad sunce grane i i zraci zasvjetlucaju na rosi po livadi, kada se vlagai sa šatora počne isparavati, a podiže izmaglica sa Banjčeve livade, Lale zagazi u Sanu, dohvata orošene flaše piva i nazdravlja popu Hadži-Marku. Klin se klinom izbija, kažu.
Omer je konačio u svom autu, bojao se prehlade u šatoru.
Pečem kahvu, pijemo čaj od travki koje smo ubrali i u hladu osušili.
Onda Lale, Zakir i Omer odlaze „fatati ribu“.
Moja kuhinja je moja. Od vatrsralnih cigli – ognjište, tu je sadžak, sač, maša, mašice koje je Hamko skovao.
Smišljam neko jelo, mezu, Omer kaže:
„Ne bi bilo ružno da nam zgotoviš jahniju“.
Zgotovim grah, skuham teleći paprikaš, ispečem pod sačom kompire, nekad i ribu. Kajmak od Ostoje iz Šibova, teletina kupljena u Donjem Vakufu, sir od Milene u Podbrdu… Rakija je od Hadži-Marka.
Žene i babe, dječurlija i ljudi sa Slatine, dolazili gledati kako pod sačem pečem kompire i teletinu…
Jednom je Hadži-Marko u autu dovezao i neku tavu, tešku kao tuč. Nismo je mogli nositi do Vrila Sane, pa smo unajmili konja od Mitra Mihajlovića, Omerovog ahbaba, te nam je tava doklimala na samaru do ognjišta, tamo gdje su i bezi teferičili, tamo gdje i međedi silaze na vodu.
Hadži-Marko donio i zeca pa samo ga pohovali i pekli u toj tavi. Trebala je hefta da se tava ugrije, a onda je lijepo je pekla, nje joj trebalo više vatre, nije zagarala, a hefta prođi, a da se ohladi…
Jedan od zadnjih naših susreta
„Valja li, Omere, to što sam smarlajso?“ pitam za sofrom, a znam odgovor.
„Jesi li metnuo luka?“
„Jesam!“
„I bilog i crvenog?“
„Jesam!“
„A paprike?“
„Jesam!“
„Eh, da si Bogdo, ubacio koje zrno graška!“
Ta Omerova „mahana jelu“ mogla me je u huji natjerati da skočim u ledenu Sanu, da „zbogaram“, ali to je bila šala, predstava, i svi smo se smijali.
Nakada bi i bez Omerove „mahane“ – imitirajući ga Lale primjećivao:
„Eh, da si još samo zrno graška!“ I potom su jeli u slast, ali nikad hiteći. Ko bi hitio, govorili bi kako „kupi nafaku“.
Uživali smo u svemu.
Baška je bilo Omerovo i moje imitiranje znanih prijatelja i komšija, nikad podrugljivo; to je bila naša počast živima, rahmet mrtvima. Oponašali smo Hamku, Ejupa, Fazlu, Ahmeta Čaminog, hodžu Mehdića, malo koga smo mašili iz naše Rike, Zborišta, Čaršije, Zavakufa! To su bile prave predstave, iznenada, u sred nekog eglena, kao komentar, dopuna, pošalica…
“Jes ručo?”
“Jesam ko i ti” – imitorali smo Ahmeta Čamina i Sulju Memića…
Bio je razgovoran. Brzo uspostvaljao prisan kontakt sa ljudima, mada je često bio vrlo sumnjičav. Svako je kod Omera morao položiti… Lijepo i zanimljivo bi pripovijedao, često glumeći.
Umio je sa nijemim osobama, koje smo zvali nimicima.
Bijah se zabavio jednom oko ognjišta na Slatini na Sani; Omer sjedi na o obali, a nasuprot njemu, na drugoj obali sjedi Nimac čija je kućica odmah iznad rijeke. Sana, samo što je izbila iz Kanjona, na tom je mjestu široka jedno pedesetak koraka, brza i plaha i hučna. Nije je baš lahko pregaziti ni u srid ljeta; kad god bi mogao pregaziti, nimac bi dođi do našeg logora, sjedni podalje od naše sofre, te posmatraj šta mi radimo. Nudili smo mu da štogod pojede, zamezi, ponekad je odbijao, a rakiju nikad, pivo pogotovo… Omer nije dozvoljavao da se Nimcu ulije više od rakije – dvije.
„Ako ja tebi ulijem još jednu, šta će meni ostati,“ šalio se. Nimac nije razumio o čemu mu Omer govori. Stvar je bila u tome – ko će Nimca vratiti preko Sabe na drugu obalu, ako se napije…
Ali, njih bi se dvojica odlično razumili kada bi počeli razgovarati mimikom i rukama.
Da Nimac umije i govoriti, sada, kada su jedan na jednoj, drugi na drugoj obali hučna rijeka im ne bi dala da se sprazumiju, taman da se i nadvikuju.
Stoga, ostala im je mimika, išaret.
Ne obraćam pažnju, imam prečeg posla na ognjištu…
Krajičkom oka vidim kako nimac granata rukama, očito uzbuđen i usplahiren. Na našoj obali, Omer širi ruke iznenađen. Nimac onda imitira šofera kako vozi, te kako mu se otima volan. Onda, pokazuje naglim pokretom ruke rijeku.
Omer skoči, nešto ljutito išareti, pa okrenu leđa Nimcu koji ostade neko vrijeme granatajući rukama i imitirajuši šofera. Kad vidje da mu je Omer okrenuo leđa, i Nimac se ražljuti, pa gratajaći rukama, oplete uz obalu prema kući.
Pitam Omera šta to bi, što prekunuše „eglen.“
„Laže! Ko pas! Zmisli, molim te, kaže mi da se autobus pun šumskih radnika skrhao u Sanu i da je osmero poginulo. Laže! Čuli bi mi da se takva nesreće dogdila u Tunguziji, a ne pred našim nosem. (Radio u autu palilo smo ga samo džakad. Imali TV na baterije, a gledali smo samo TV Dnevnik)
Toga ljeta, ne posjeti nas Nimac ni jednom više.
Sjedimo mi na obali Une, u prostranoj i dugoj zelenoj dolini poviše Kulen Vakufa.
Kad, kao da si ga bacio s nebesa, stvori se čovjek odnekud, sjede pokraj nas; vidimo, nit romori, nit govori – baš nam se zadalo u „nimcima.“
Granataju rukama, zanijeli se u razgovor Omer i nimac. Iznenada, skoči nimac na noge, ko da ga Omer ošinu kamdžijom, pa hitro, ne obzirući se, ode stazom uz vodu, začas se smanji i nestade sa vidika.
Pitamo Omera šta to bi.
„Pošo na voz, pa mu rekoh ako ne pohiti, zakasniće.“
Uživali smo u društvu koje je sami Dragi Bog sastavio, u Božjoj džennetskoj bašti punoj nafake, na zemlji pokraj koje su tekle naše rijeke. U taj džennet i mene i
Mustafina oca Ferida, odveli su nekada davno Omer i njegov brat Zema.
Omer je želio da baš u tome Džennetu, na obali Sane, bude njegov mezar. „Ovdje vi mene, ovdje, pod krivu vrbu!“
Molim Allaha dž.š. da mu podari Džennet, onakav kakav smo godinama uživali u baštama na zemlji, pokraj kojih teku zemaljske rijeke.
Sa druge obale Sane, kao da ga gledam, maše mi Omer i poručuje da ne hitim…
Sam stojim na ovoj obali.
Džennaza Omerova biće u našoj Rici, u Varcaru, koji više nisu ni Rikom ni Varcarem, u kojem je utihnula pjesma sa Kamena i Vinograda, u kojem se čuje čekić samo Ahme Kovača. Šta je Rika bez Ričana, bez Omera!
Prije nego kući, svraćao sam sve i prošlog ljeta prvo sestri Ismeti koja me je obavještavala je li i Omer stigao.
I ove godine nijetim u Varcar, ali prije nego kući, otićićemo Hajra i ja na mezar. Proučićemo Fatihu njenim i mojim roditeljima, mome Pramdidu, Didu, Ismi, Hari; potom ću lahko naći i Omerov mezar, on je u onom redu odmah iznad ograde, desno od ulaza.
Omer ZONIĆ, kovač kosa, ribolovac, glumac – moj veliki prijatelj
Varcar Vakuf – 2015. Helsinborg Švedska)
S ONE STRANE VODE SANE
Pregazi Omer plahu modru rijeku: eno ga na drugoj obali Sane.
Maše mi.
Tamo su već njegov otac Osman, majka Šemsa, osmero braće, njegova Mina, snaha Rasma, prijatelji Lale, Hadžal, Ismet Cindaš, Đuka, Ljubo, Enes, Basara, komšije Muharem, Hasan-beg, Ahmo, Hamko i Ejub, Šerifić i Hama, prika Džemal, Basara, Ahmet Čamin, Ibraga, Bilica, glumci Adem Ćejvan, Hasan Zulić… Pop Marko Šalić, župnik Liskovački, Mitar Muhajlović sa Vrila Sane, njegova Stana, mnoge mušterije njegovih dobrih kosa, mnogobroja publike… Tamo su i moji, Majka i Otac, prve Omerove komšije u Švedskoj, Brat i Sestra, za kojima se i Omer zaputio, nakon što se isplakao za njima; sestra umrla 13 novembra, brat nađen mrtav 13. januara, Omer ode 13. marta…
Drišim harare pune sjećanja.
Priča o Omeru je na stotine, a kada bih ih i sve ispričao, kada bi roman sastavio, opet ostade priča neispričana.
Kao dječak od desetak godina doživio je tešku traumu u rodnoj kući u Rici. Potoci krvi pred njegovim – ko Sana dubokim plavim očima. Bljesak četničke kame ga zaslijepljuje. Prerezanih grkljana, ležali su u krvi Otac Osman i Brat Ćamil.
Danima su Šemsa i Šida sapirale krv sa podnica, ali nikad crveni tragovi nisu nestali sa tih podnica; u dušama ukućana ostali su kao doživotna teška, neizliječiva trauma.
Omer nije pričao o tom strašnom zločinu, niti sam ga ikad pitao. Ovo što znam iz ričkih je priča. Ponekad bi zaplači, ne rakavši ništa, razlog smo samo naslućivali. Ljute rane nisu nikad zarasle. Nije o tome govorio ni ukućanima; slike strave i užasa pokušao je, ali niad nije mogao zapretati.
Utjehu je nalazio u svojoj lijepoj obitelji.
Mina Omarova
Njegova vjerna saputnica Mina, meleć od insana, nikad povišena glasa, razborita, blaga, načitana i pametna, brižna supruga, majka, nane…
Sto puta sam bahnuo u Omerovu kuću, posađivali me za sofru. Znam kako su oboje bili nježni i brižni prema meni. Ljubav prema Jasminki, Sakibi, Zikri, zetu Ismetu, Hajrudinu, Neski, unuku Naimu, nevistama, prauncima – nema kantara koji bi je izmjerio.
Sve ih je Omer savijao oko sebe, učio dobru i poštenju. I, svi su ga voljeli do nebesa, slušali, poštovali, a kada je počeo poboljevati, iz očiju im je kapao.
Mina je bila vrsna kuharica.
Niko, ama baš niko ne umi spremiti hurmašice kao što je Mina znala. Punu tevsiju Omer bi donesi na Sanu: hladili ih u velikoj ranjki dopola potopljenoj u Sani, koja smo vezali za uho kanafom za vrbovu granu; sladili se za sofrom, gledali da nam doteku do posljednjeg dana na kampu. (Kako sam bio ostavio piće, podukrad sam znao pojesti makar jednu hurmašicu…)
Omer postao ratno siroče, čitničkom kamom koja ga je rastavila ne samo od Oca i Brata, nego i od djetinjstva, i dječaštva. Natovarila teško brime.
Odrastao je za dan.
Na na duvaru njegove stare kuće u Rici koju su dilili sa Šerifićem i hamom, baš u istoj sobi gdje su ga četnici rastavili sa Ocem i Bratom, nejaka, uplakana i nikad utješena, prepadnutog – visila je kasnije uramljena „spomenica“ „žrtvama fašističkog terora“. Od države, g haira – samo gorko podsjećanje na nevine smrti najdražih. Kasnije je ta spomenica uklonjena sa duvara.
Dok su četnička ratna siročad školovana državnim stipendijama živjela besplatno po internatima, u suhom i u toplom, za punom sofrom, išla na more o državnom trošku, zapošljavana preko reda, Omer i njegova obitelj nisu dobili od države ni helera. Morali su se starati o sebi, uzdati u se i u svoje kljuse. Država im se penjala na leđa, navaljivala teške poreze, otimala sa sofre.
Merhametli kakva je bila, Omerova majka Šemsa prigrlila je poslije rata – kad ga je svako odbacio – i Luku Čulića, kažu – četničkog sina, pomogla mu kad mu je blo najteže. Luka će i sam ispiliti u četnika, postati gospodar sudbina svih nas, pa i Omerove.
Dobro se zlom vratilo majstorima kovačima kosa Omerovom Ocu i Bratu, u onom, dobrota je zlom vraćena Omeru u četničkoj pomami u zadnjem ratu.
Godinama su četnici najavljivali svoj krvavi pohod na naš grad i Bosnu, prijetili da će poklati Riku, izmišljali barikade na ričkoj Ćupriji, tražili oružje, izgovor….
U proljeće 1992. već su klali i palili po Kupresu, pljačkali, hapsili i maltretirali nedužne. Zvijezdu su zamijenili kokardom, iz te vojske pobjegoše naše ričke i zborićke komšije, građani, antifašisti…
Imali smo običaj sjedjeti pred kafanom koja je radila u prizemlju Herića kuće u Rici; hastali i stolice bili izneseni na uski trotoar.
Naša Rika
E, tu je četnički šofer odredio autobusko stajalište za tribovski autobus. Tako je četnik poznat kao „Mali Mrav“ s puščetinom u šakama izlazio iz autobusa, pijan, udarajući pravo na naš hastal… Bio je četnički horoz koji je prije zore zakukurikao; rečeno mu je da će balije i ustaše moći razgoniti i ubijati do mile volje, sve njihovo biće srpsko, samo neka se malo strpi… Ali (Mali) Mrav je bio nestrpljiv. Rano je zapucao u vis, baš u Rici, ulijetao među dječake i momke koji su igrali lopte na onoj raskrsnici isped Bibine i Gafurevića kuće, zastrašivao ih i razgonio. Nasrtao na rijetke Ričane koji su odgonetali sudbinu na Ričkoj ćupriji. Pred (Malim) Mravom bježali smo u obližnje avlije, sakrivali se iza kuća, čekali da „pijana budala“ ode na neko drugo mjesto šenlučiti.
Našli smo skrovito mjesto kod Halidinog benta.
Nekad se tu teferičilo, mezilo, pjevalo i igralo, ispod mlina fatala omaha o Jurjevu, lovila pastrmka. Sada, bila je to naša mirna luka za koju su sigurno znali četnici, ali Mrav nas nije bihuzurio. Bili smo izbihuzreni i bez njega – Istok Bosne gori, Sarajevo pod granatama, hapse i odvode u zatvor u Bosanskoj Gradišci, mlate i prebijaju. Kupres oslobođen od njegovih stanovnika, iz Hrvatske puni autobisi izbjeglica kojima mrkonjićka milicija prijeti da će ih pobiti…
U Halidinom bentu, Meho, Omer, Didan, Asim, svi se uzdamo da će „ludilo“ – planski proizvedeno, prestati, ali sve je gore i nesigurnije. Pred Omerovim očima slike preklanog Oca i Brata, muhadžirluk, nikad zapretana sjećanja niti zazliječene rane.
„Idite! Šta čekate! Nejmate šta čekati! Hajte dok se još može, ovdje selameta nejma! Samo vi idite, Bogom vas kumim! Ne brinite za me, ja sam se naživio…“
Halidin bent
Jednoga dana nešto nas je nagovorilo da prođemo iz Halidinog benta preko njene njive i Haluga, pa do rike, a onda smo se popeli na Kamen, stazama našega djetinjstva. Imali smo osjećaj kako se opraštamo sa dragim stazama i mjestima, sa našom Rikom i gradom…. Prolazeći kroz Novo Naselje, opazi nas jedan četnik; istrka iz kuće bos i gloglav, dijete za njim obučeno u maskirnu uniformu. Prvo što ugledasmo – bijaše automat u četničkim rukama. Gledajući s mržnjom prema nama, ispraznio je čitav šaržer u nebesa. Kasnije su četnici pronijeli glas kako smo išli u izviđanje gdje ćemo postaviti vatrene linije. Moglo nas je to glava koštati.
„Idite! Nejmate šta ovdje tražiti!“ kriči Omer.
Uskoro se nije moglo kroz grad od silnog četnika i njihova šenluka. Prije akšama odlazili smo kućama preko bašta, sklanjajući se od pogleda zakrvavljenih i pijanih četnika koji su roljali po birtijama i šenlučili po gradu; sa prvim mrakom zaključavali se u kuće, strahujući kada će na vrata udariti neki četnik i odvesti nas u mrak…
… Po povratku iz muhadžirluka iz Banje Luke, brat Ismet je dohvatuo očev, a Omer bratov čekić, užegli su kovačku vatru. Ugrijali maziju, skovali i okalili prvu kosu.
Kovačku vatru Omer je ugasio, zauvijek ostavio čekić i prodao kovačnicu nekoliko godina prije nego je morao uteći iz Rike pred četnicima. Zajedno sa svojom Minom, Jasminkom i Zikrom, unukom Naimom, prvo se izbavio u Gašince, a zatim stigao u Švedsku, u Helsinborg. Tamo je bio vrata do vrata mojim roditeljima, u istoj zgradi.
Kada smo Hajra i ja dolazili u posjetu mojima, pa na džnnazu mome Amidži Mehmedu, družili smo se Omer i ja, zaricali se kako ćemo se okupiti ponovno na Sani. Tu zakletvu smo ponavljali u svakom telefonskom razgovoru.
Bistar i okretan, gonjen potribom, kao dijete, Omer je naučio krojiti i nitovati šporete fijakere, velike limene kante, rorove i horozove na krovu. Nikome, nikad muhtač.
Prema svakome bio džometne ruke. Kroz njegov kovačko-limarski dućan prošli su šegrti Ismet Kaharević Cindaš i jedan Domuzin… Fazlo je nitovao šporete, honorarno; Omer mu plaćao dinarom, a plehom, od kojeg je Fazlo krojio furune i pržnjeve i iznosio ih na pazar…
Omerovu nafaku niko nije mogao oteti; sofra uvijek bila puna, ha u kući, ha u birtiji kod Vlajke ili u ribarskoj kućari na Vrbasu; u Dubočanima, Slatini, Okandžijama, na vrilu Sane, na zeleni pokraj Une u Kulen Vakufu, na Plivi kod Dede, na Vrbasu – na obalama rijeka s kojima je živio.
Sa kćerkom Sakibom, kod Dede
Volio je te pjenušave, čiste i brze rijeke.
Nikad se nije rastajao od obala i zelenaca, brzaka i bukova, ni u svojoj kovačnici, ni u snu, ni u Rici, ni na pazarima gdje je prodavao kose i šporete, ni u dalekoj Švedskoj, niti za dugih putovanja autobusom – Švedska – Bosna i nazad. Zadnjih godina letio je avionom od Kopenhagena do Sarajeva, raspitivao se kod stjuardesa jesu li već nad Bosnom, krivio vrat na pendžeru ne bi li ugledao, dole, dubuko, zelene ljepotice, uvijek mlade i lijepe – svoje i naše vode – pokraj kojih su ga već čekali prijatelji…
Leteći nazad – nije se raspitivao za rijeke, samo bi počeo kriviti vrat već iznad Butmira, tražio te zelene priuze koje su tekle kroz njegovu dušu i kroz njegovu Bosnu.
Zagledanom u vode, možda mu se činilo kako one odnose njegovu jad i tugu, čiste i neopoganjene, spiraju nevinu Očevu i Bratovu krv sa podnica njegove kuće, odnose bol iz njegove duše, da ih sakriju u morske dubine.
Ono što skuj kosa – nešto je prodavao u kovačnice, ili na kućnom pragu. Nekad na maluhnim kolicima Ahmeta Čaminog kja je vuklo mršavo i sipljivo kljuse – kasnije na motoru, pa „Olimpijom“, „Folcikom“ i „Golfom,“ stizao je na pazare u Ključu, Glamoču, Bosanskom Petrovcu, Drvaru, Kulen Vakufu, odolazio mušeterijama u lička mjesta.
Pisale su mu njegeove mušterije, kvrgavim slovima. Kada bi neko „O“ ispisano teškom rukom kosca – težaka iskružio svojim limarskim makazama, pa zakotrljao niz Grabež, Oruglu ili Lisinu, odvaliolo bi komad stijene…
Ta teško razumljiva pisma, sa nepotpunom Omerovom adresom, stizala su do njegove kovačnice; svako u našem malom gradu znao je za „Omera kovača kosa“, kamo li da ne zna poštar Uroš.
Kao dijete dolazio sam do njegove kovačnice, pedesetak koraka od naše kuće, odmah preko puta naše Džamije, na ćošku Talića puta. Jednu nogu bih stavio na prag, nadlaktio se, pa zanesen, omamljen, gledao mađioničara Omera, kovača kosa, kako na grmu grije, provlači usijani četvrtasti komad mazije kroz vatru; pod vještim i snažnim Omerovim rukama, teškim Hadžalovim čekićem, pred mojim očima, iskivana je britka kosa. Najviše sam uživao u čaroliji i majstorluku kaljenja; Omer je mjehom raspaljivao vatru od smrčavog majdanskog ćumura, iskre frcale do krova. Ćumur su Hadžal ili Fazlo stalno uzgrtali na vatru, kosa se jadnačno grijala, postajala narandžasta, crvena, usijana. Omer bi je, držeći je na dugim kovačkim liještima – sve brže i brže provlačio kroz vatru. Kada bi sva jednako porumenila, naglo bi je vadio iz vatre, jednim udarcem o dasku na grmu otresao sitne žeravice s nje, pa je čitavom dužinom utapao u kal koji je čekao rastopljen u koritu – uvećanom drvenom kalufu kose, pun crnog, tajanstvenog kala… Planuo bi kal u koritu kada kosa zaroni u nj, a Fazlo ili Hadžal su gasili plamen pušući. Kosa je iz kala izlazila izhoparena, siva, ali još vruća. To je bila magija. Predstava! Majstorluk! Onda su kosu Fazlo ili Hadžal čistili šaljkom koju su stavljali na kosu, pod krpu. Omer bi potom ispravljao kosu pažljivo, majstorski, petu bi joj umotavao u krpu da se ne oprži, a i da joj bolje osjeti dušu i oštinu; ravnao ju je na drvenoj dasci, provjeravo je li prava žmireći na jendo oko, kao da nišani kosom. Onda bi je ponovo na žar, i od pete do vrha, dugine boje bi prešle polahko preko kose. Omer bi kosu potom do pola poklepao, kosac neka je poklepće do kraja, izvuče žicu… Potom bi majstor objesio kosu na čiviluk na duvaru kovačnice gdje čekala mušteriju, ili bila odnesena kući, uvijena u daru, adresirana i odnesena na poštu da je Vukica otpremi u kosački svijet.
Sa unukom Sabinom Hozdić
Rikom su odzvanjali čekići o maziju na nakovnju, mogao si po zvuku znati iz koje kovačnice dopiru; kada Omer kuje sam, onda je to fino kucukanje, koje bi se stapalo sa glasom mujezina i zvonom sa Zborićke katoličke crkve u podn i u akšam; čim se mujezin zauči i zvono zazvoni, kovanje utihne; vakat je u džamiju i na ručak, ili kući o akšamu.
Kada bi Hadžal svojim teškim čekićem razbijao maziju, smjenjivali su se zvukovi – Omerovog „malog“ zvonkog i Hadžalovog „velikog“ čekića. Taj ritam i danas damara u mojoj duši. Od siline Hadžalovih udaraca, trese se ne samo panj i nakovanj, nego i čitava kovačnica.
„Ja vridna momka, sila jedna!“ govorio bi Omer.
Hadžal je bio i Omerov lični šofer; vozio je „Olimpiju“ sve do Kulen Vakufa, preko Čovke, jalacima… Stizali u Liku… Omer bi zabaci i u koji vir Cetine, uhvati koju pastrmku; na obali bi pojeli jagnjetinu, zapjevali, pa – kući, zadovoljni životom.
Omer je kasnije nabavio neku staru „Folciku“, nije joj trebao ni „fildžan benzina“ tako je bila štedljiva, hvalio se ne jednom. Vozeći „Folciku“ iz Bosanskog Petrovca prema Ključu, ugleda on jedan točak auta kako proleti pokraj njega:
„Kojoj je ovo budali otpao točak,“ nije se čestito ni upitao, a već je osjetio handrljanje i struganje po asfaltu svoje „Folcike“ sa koje je otpao točak.
Zajedno sa Orlašem, išli smo došlepati „Folciku“ koju smo našli pokraj ceste. Imala je „badžu.“
Kasnije, kada sam postao Omerov prijatelj, zajedno smo čitali neka pisma – narudžbenice za kose. Pokušavali smo razaznati da li težak piše kako će on doći po kosu, ili mu je Omer treba odnijeti na Bravsko…
Jednom, tada već reporter TV SA, zaputim se jednom sa Omerom u Janj, neki zbor bio. Snimiću reportažu o prodaji kosa.
Sjedio sam na tronošcu pokraj Omera, gledao i slušao pravu dramu koje se odigravala oko njegova hastala na kojem su bile poredane kose i brusevi, klepci i babice. Pogađao se, nadmudrivao sa Janjanima, domahivao glavom i zakretao se, neće biva ni da čuje da obori cijenu, roba je to, bez mahane, oštra guja, on zna kakvu je maziju kovao… Nije se puno hvalio kose, a ni bruseve, nije ni trebalo. Njegov majstorluk je bila najbolja reklama.
Tiskaju se Janjani oko hastala, više je znatiželjenih nego pravih mušterija. Kad, u neko doba, Omer me gurnu laktom i šapnu na uho:
„Gledaj onog u šubari!“
Obratim pažnju; šubaraš dohvatio brus, pljuvači ga, para noktom, kao đoja proba kruni li se. U to, jedan drugi Janjanin uze kosu sa hastala, isprobava joj zvuk noktom od palca, pita ima li garanciju, ako nije oštra, da je vrati (dok njome sve pokosi, što bi rekao Omer.)
Ne skidam sa oka onog u šubari s brusom. I – dok si rekao čakija, šubaraš dodade brus onom sebi iza leđa, ovaj onom do njega, pa se potom brus izgubi u janjanskoj masi.
Vidjeh sve to od početka, mada se sve odigralo munjevito brzo. Još kad mi je Omer šapunuo da „gledam onog u šubari“ – dohvatih kameru, misleći da ga trebam snimiti. Omerova ruka poklopi moju ruku na kameri, ne dade. Htjedoh povikati „Ljudi, onaj u šubari ukrade brus“, ali Omer – prstom na svojim ustima – išareti mi neka šutim.
„Janj je to“, kaže mi kasnije. „Halali brus, ostade glava na ramenu!“
Toga dana Avdo Dedić prodade tri, a Janjani mu ukradoše dva brusa…
Na pragu te kovačnice upoznao sam Omera, kovača kosa – kao velikog glumca.
Oponašao je težake na pazaru, fine mušterije, a i hajduke. Mijenjao glas, čitao zapetljana težačka pisma u kojima je „f“ zamijenjeno sa „v“, gdje fali i malih i velikih slova, čitavih rečenica.
Kada sam prekoračio prag kovačnice, kada sam se i sam počeo po malo baviti glumom, Omer me počastio sa ulogom Velije u „Bujrumu“, komediji Derviša Sušića koju je za našu Dramsku grupu pri KUD-u „Jedinstvo“ on režirao glumeći „honorarnog mujezina“ i honorarnog poslužitelja Šaćana u Turističkom birou u nekoj bosanskoj zabiti, birou u kojem sam kao bio šef.
Tada bi, bez ikakvog znaka i povoda, dok je Omer grijao maziju ili kovao, počeli neki dijalog iz „Bujruma“ – sami se sebi smijući. Odlično smo se sporazmijevali, za druge nevidljivim išaretom, gestom, pogledom očima…
Poslije teškog kovačkog dana, Omer bi odlazio u Dom kulture, pa kao kvočka piliće, okupljao oko sebe glumce; uvježbavali bi Ogrizevićevu „Hasanagicu“, „Zulumćara“, „Kafanske stratege“, kasnije jednočinku „Varcar-Mrkonjić“ – novelu Branka Ćopića, koju su Omer i glumci i dramatizirali, i igrali većinom obučeni u kostime donesene od svojih kuća…
Glumci i glumice – Ibraga Mehdić, Vojo Đukić, Omer Velić, Mehmed Buhić, Car, Hasan Zulić, Zuhra Gafurević i toliki drugi – gledali su u Omeru kovaču – majstora glume i režije. Punili su sale, uveseljavali i rastuživali publiku; Omer je postao poznat širom Bosne, posebno od kako su televizori postali glavni kućanski aparati.
Publika ga voljela, znao je i nasmijati i rasplakati, umiriti je, izmamiti aplauz na otvorenoj sceni. Igralo se ne samo u našem gradu, nego i po drugim mjestima u Krajini. Išlo na festivale i smotre žirom Bosne, svake godine, bili dobri domaćini festivalima dramskih družina čitave Bosne.
Sa jednog od festivala, Omer i njegovi glumci su donijeli priznanje; Amaterska družina KUD-a Jedinstvo koju je vodio reditelj i glumac Omer, nagrađena je statusom Amaterskog pozorišta – po glumi kao profesionalci, ali neplaćeni amateri.
(Slušam neke nove glumce i reditelje iz Mrkonjića kako se preko radija hvale uspjehom svoga Amaterskog pozorišta. Omera niko i ne spominje, ta sve je poteklo baš od njih…)
Republičko udrženje KUD-ova nagradilo Omera svim svojim plaketama i medaljama.
Najveće nagrade dodjeljivala je Omeru njegova publika.
Scena iz Bujruma – Mehmed Buhić, Vojo Đukić, Omer Zonić, Vahid Gačić
„Bujrum“ smo odigrali u našem gradu nekoliko puta. Gostovali smo u Baraćima, Ključu, Bosanskom Petrovcu, na gradilištu „Partizanskog puta“ u Bočcu.
Stgli i u Srpsku Crnju, igrali pred tamošnjom publikom – sve sami Bosanci, kolonisti iz naših krajeva. Nezapemćen aplauz, jagma ko će glumce sebi na konak… Raspitivali se kod Omera je li donio koju kosu, da odmerače, da se u ravnici prisjete Bravska.
Znam da je kose ponio u Bosanski Petrovac, da je kose prodavao i na Mliništima, kada su ono pred drvosječama igrali „Varcar-Mrkonjić“.
Dogodilo se da u sred predstave „Bujruma“ u Bosanskom Petrovcu nestane svjetla. Publika je bila malobrojna, htjedosomo otkazati predstavu, ali ipak – čekaćemo dok struja ne dođe, pa igrati, kao da je sala puna.
Naravno, Petrovčani su prepoznali Omera iako se bio nadžemao za ulogu Šećana.
Neko iz mraka povika:
„Ima li kosa, Omere?“
„Ima, ima, Jovo!“
U mraku, prepznao je Jovin glas; donijeće on kose iz auta, razgrnuće i brusove na hastalu u holu, ako ne dojde svjetlo, upaliće sviću.
Na Mliništima je i prije i poslije predstave na otvorenom, prodavao kose i brusove, na panju.
I na Sanu je nosio kose i brusove.
„E, ovom ću kosom obveseliti Stevu. Svrtićemo po janjetinu kod Vlajke, a platiće Stevo…“
Od kosa i bruseva, svojih žuljevitih ruku je fino živio, a aplauz na sceni – bio je dodatna duhovna hrana majstoru Omeru Zoniću, punio njegovu dušu – plemenitu činio je još plemenitijom.
Jednom se Ibraga Mehdić, odlična glumac iz Rike, a bijaše pod gasom, pojavio na sceni kada mu nije bio vakat; Omer je baš tada bio u sred monologa, opazio je Ibragu kako izlazi u nevakat na scenu, podigao visoko obrve iznad onih svojih, ko rijeka Sana plavih očiju; prišao je sve glumeći, kao da je to izrežirano,dio predstave, na korak dva Ibragi, izdreljio oči na njega. Ibraga se u trenutku ortijezni, udari pleskom po čelu da je sala odjeknula, pa opsovaši glasno – udalji se s pozornice – ne okrenuvši leđa, nego odmičući bokom, nastojeći biti nevidljiv.
U sred jedne snježne varcarske zime, neka grupa studenata, valjda u razmjeni iz nekakve afričke zemlje, gostovaće na sceni Doma ZAVNOBiH-a. Teferič i zabava prisjeli su jednoj afričkoj studentknji koja se – nevična snijegu i ledu, okliznula i slomila nogu. Svima nam žao.
Sa Afrikacima, bahnuli i glumci Adem Ćejvan i Rudi Alvađ. Omer i ekipa su odigravali „Varcar-Mrkonjić“, a Adem i Rudi su virili iza scene.
Omer sa Ademom ćejvanom, studentima iz Afrike i glumcima KUD-a Jedinstvo (Fotografiju ustupila Edina Šehović)
Adem se toliko smijao Omeru, da se čulo u salu. Po završetku predstave, Adem grli Omera, i grohotom se smije.
Razgovaraju kasnije za sofrom u hotelu, uz rakiju, u društvu Afrikanaca; malo – malo, pa se raspituju za studentkinju koja je odvezena u Bolnicu… Nastave potom razgovor o svojim glumačkim radostima i mukama.
„Daj reci mi, Boga ti, Ademe, kako ti deveraš sa pamćenjem, tolike uloge, da ti je glava ko varićak, ne bi upamtio. Čuješ li šaptača?“
I, ne čekajući odgovor, Omer mu se povjerava:
„Ja, čim izađem na pozornicu, odmah ogluhnem…“
Zagleda Omer goste iz Afrike, pa će jednom od njih:
„Boga mi su tebe duže držali u rerni nego mene!“
Podižu čaše, kuckaju, nazdravljaju kao da su u Rici svi rasli, i Adem i Crnci i Rudi.
„Gut rakija! Ha?“
Volio je i Enesa Šahovića, često bi se nalazili kod Voje Đuke i brijačnici, ujutro, gdje su Omer i Vojo, često „odigravali.“
Enes bi im se smijao, uvijek i iznova. Đuka je morao paziti da ga ne okrvavi britvom… Enes ih je gledao u ogledalu sjedeći na bijačkoj stolici sa koje ne bi ustajao taj vakat jer se brijanje otegni ko gladna godina, sve dok Omer i Đuka ne pretresu sve novosti, dok se ne „odšejtene“ na toj svojoj pozornici. Okretao se, kada bi se Đuka i Omer našli u „mrtvom uglu“ ogledala, da mu što ne promakne.
Onom ko ne zna, teško bi bili razaznati onu tanku finu liniju koja je dijelila šalu od zbilje. (Ponekad su se njih trojica zatvarali u brijačnici da bi zamezili, popili, sve u eglenu, odigravanju, ali i u dugim pauzama šutnje. Đuka bi spustio roletne, pa bi nova predstava počinjala – sa dva glumca i jednim gledateljem.)
Raznovrsno je i šaroliko Omerovo društvo; volio je Ljubu kovača, Mlađu trgovca, šetali bi zajedno gradom. Drag mu je bio Basara, Hadžala je volio do nebesa, Fazlu, amidžu Ahmeta, koga nije…
Nazdravljamo jedni duguma na Sani; na zeleni sofra, svaki dan nam Bajram.
Omerove ruke se tresu. Dodamo mu čašicu rakije, a on dvjema rukama, koje se još više zatresu – i što jest i što nije – glumac je to – prinosi usnama, haman da prolije rakiju i promaši usta.. Kad popije dvije-tri, ispruži ruke:
„Vidi, Gospodara ti Boga, ne tresu se više.“
Ispod oka motri brzake i tišake Sane, mezi gledajući vodu.
„Eno ga, izbaci se, ispod onog kamena!“
Ustaje iza sofre, dohvata ribarski štap, na kojeg mu je Lale privezao mušice. Imajući očale na nosu, sa staklima ko povećalo od baterije, rukama koje su se tresle, drugi su mu morali vezati mušice.
Nabacuje ih tamo gdje je opazio kako se pastrmka ili lipen izbacuju, a kada riba promaši mamac, ili kada spadne sa udice, Omer podigne desnu nogu, pa jako udari o zemlju, pogleda u nebesa, opsuje.
Onda šalje Laleta da on prevari šarenu ljepoticu, namami je na mušice koje je sam naperao.
„Priveži onog svog crnog mravića!“
Bilo je godina, kada nije bilo ni dana, ha zimi, ha ljeti kada nismo odlazili na Sanu.
Ponesi probrane hrane, sira, mesa, fine rakije, piva. Kupi u Ribniku ili Jezeru, kasnijih godina i u Velečevu, ribe – pa dok dlanom o dlan, vatra veselo plamsa prokraj bistre vode, tava radi, sofra, opet Bajram.
Obično sam ih vozio svojim „Renaultom 4“ kojeg smo zvali “šporet.” Pluća punih čistog zraka, nakon što bi popili i zamezili, pokupili naš otpad, sjedali bi u „Šporet“; iako su im nakratko padale glave na prsa, nikada nisu zaspali u autu, jer su se bojali da ih neđe ne skrham u brzini.
Pripovijedali Omer i Lale kako su nekada znali nafatati sepet ribe, sve lipenja, „grbana“, pa kako je Zema, brat Omerov, znao uhvatiti i mladicu. Evo ooluku, pa rašire ruke dokliko mogu.
Zabacuju oni i sada, ali češće u tavu u kojoj se već prži kupljena riba.
Pjesma.
Lijepo je pjevao stare gradske, a baška sevdalinke. Meni bi basirao. Posebno je volio zapjevati “Oj javore, javore…”
Poslije Petrov-dana, kada prođe sezona prodaje kosa i krađe brusova, a i kosa vraćenica, kampiramo na Sani.
Dogovaramo se prije odlaska gdje ćemo – u Okandžije, na Vrilo Sane, na Slatinu ispod Kanjona, ili ćemo na Podić, ili kod krive vrbe. (Kada bi nas neko priuputao gdje će nas naći, a ako nam taj ne bi bio po volji – odgovorili bi: „Kod krive vrbe!“ Tako nas taj ne bi mogao naći za sto godina, jer nema vrbe koja nije kriva, pa haj ti potrefi onu – pravu – „krivu vrbu“.
Volio je Sanu kao svoju dušu.
Znao je sve njene virove, brzake, zelence, bukove i brzake, vodio nas na najljepša mjesta za teferič, „ćundruk mista,“ kako ih je zvao. Često smo išli „kod Riste,“ „na Stevinu livadu“, Okandžije, Dubočane, vrila. Svratili bi kod Melče i Huse preko puta „Plave doline..“
Govirili smo ikavicom, najčešće.
Zadnjih desetak godina, taksi bi ga odvozio na Plivu, da se nagleda rijeke. Provodio bi čitav dan na terasi restorana “Kod Dede” poviše Šipova. Sprijateljili su se davno, upoznali kao ribolovci. Dedo je držao Omera kao malo vode na dlanu; pripremao mu taze ribu iz njegova ribnjaka; Omer bi sjedio na hastalom odmah iznad brze rijeke, niko ga nije bihuzurio… Dedo i njegova čeljad bi samo igrali oko njega, ne daj Bože da mu nešto usfali… Ako bi udari kuša, ili zastudi, Omer se sklanjao u soobicu u kojoj je Dedo ložio furunu. Ako bi se Omeru prileglo, čekao ga je krevet u gornjem boju restorana. Navečer je dolazio taksi po Omera.
I sam sam ga vozio nekliko puta Dedi čije je majstorstvo u prženju ribe – a i jeftinoću jela i usluge – hvalio. Dedo ga je plaho volio, brinuo o njegovu zdravlju…
Po volji mu je bio i Rasim, konobara, kuhar, poslovođa – moderni handžiju Motela “Ostrovica” poviše Kulen Vakufa. Spavao bi u sobi u kojoj je konačio Hamdija Pozderac… Rasim bi navečer, nakon što završi s nama teferič u restoranu ili bašti, odlazio kući na konak, a nama je ostavljao ključ i sve na volju i raspolaganje – bujruum jesti, piti, koliko hoćeš, uvijek smo plaćali više nego što je trebalo, a Rasima nagrađivali dobrim bakišišom. Jednom je Hadži-Marko donio janje, te su ga Basara i Rasim pekli, a i mi se vrzmali oko ražnja. Janje bilo mršavo, pa će Rasim donijeti zejtena da ga malo zamaste. Pečeno, bilo je lošeg ukusa, ne znam jesmo li ga i pola pojeli. Ružili smo Rasima i Basaru, a onda smo udarili na šalu, a i Hadžo Marka što nije uhranio janje, te mezili ono što se zateklo u Rasimovoj kuhinji, a ribe je bilo za izvoz.
Krupan, snažan, plećat, Omer je imao najviše problema s kosom, ali onom na svojoj glavi; nije lahko bilo tjerati je ni na jednu stranu, jer je bila „ko čelik“ tvrda i jaka, kako se žalio, ali ipak ponosio.
Imao je muke i sa obućom; govorio bi da je obosio, a nije našao cipele koje ga ne bi žuljale. Nosio je broj 46, “nije važnan model, važno je da su tamam.“ Teško bi se namirio na svoj broj, a kada bi najzad nabavio neke po volji, nosio ih je dok se ne raspadnu i hvalio se kako se nije boljih nanoso, žalio za njima…
Razapinjali bi šatore udaljene jedne od drugih po sto koraka. Moj čador je bio najudaljeniji, jer nisam mogao podniti Laletovo hrkanje. U njegov šator smještali bi velečasnog, popa Marka Šalića iz Liskovice, koji je volio naše, „tursko društvo“… Njih su dvojica hrkali u duetu tako da su nadjačavali ne samo žubor Sane u kanjonu, nego se „testeranje i pilanje kvrga“ čulo do Ključa!
Oslovljavali smo jedne druge sa „hadži“ mada niko nije vidio ni Meku ni Medinu, ni Jerusalem.
„Hadži-Lale, Hadži-Omer, Hadži-Marko, Hadži-Zakir. Hadža ne vidjeli, pivu i rakiju pili, molili Boga i mi sami, a i preko popa Marka da nam na Onom Svitu podari lipi Dženet, ovakav kakav je na Sani, fala, ne treba nam bolji! Ali, boj se, plahe džehenemske vatre sa jedne strane, vatre u stomaku od „umakanja rokve,“ kako smo se šalili.
Do iza dva poponoći, razgovara se uz vatru, uz svjetlo fenjera i svijeća na sofri. Pjeva se, dok nas miluje noćni povjetarac koji se spušta s okolnih brda i razhlađuje nas, završavajući u ionako studenoj Sani. Nebesa puna zvijezda. Šalimo se, sretni i zadovoljni. Svi vole Hadži-Markovu šljivu, ne mahmura se od nje. Pred spavanje Hadži-Marko kaže, zapetljavajući jezikom:
“Je li, Hadži-Salih vakat za sastavni brus.”
Dohvatim im iz Sane po flašu ledenog piva, svakom po „sastvani brus“ – pa su njih dvojica „hadžija“ tako završavali „akšamluk“ (malo prije sabaha!) , pa, ponekad, čeverenoge odlazili u šator, a mi bi se smijali, smijali i smijali… Saliha smo u šali zvali popom, a Marka hodžom, prišla im po noći vira jednog na drugog. I zvanje!
Ujutru, kad sunce grane i i zraci zasvjetlucaju na rosi po livadi, kada se vlagai sa šatora počne isparavati, a podiže izmaglica sa Banjčeve livade, Lale zagazi u Sanu, dohvata orošene flaše piva i nazdravlja popu Hadži-Marku. Klin se klinom izbija, kažu.
Omer je konačio u svom autu, bojao se prehlade u šatoru.
Pečem kahvu, pijemo čaj od travki koje smo ubrali i u hladu osušili.
Onda Lale, Zakir i Omer odlaze „fatati ribu“.
Moja kuhinja je moja. Od vatrsralnih cigli – ognjište, tu je sadžak, sač, maša, mašice koje je Hamko skovao.
Smišljam neko jelo, mezu, Omer kaže:
„Ne bi bilo ružno da nam zgotoviš jahniju“.
Zgotovim grah, skuham teleći paprikaš, ispečem pod sačom kompire, nekad i ribu. Kajmak od Ostoje iz Šibova, teletina kupljena u Donjem Vakufu, sir od Milene u Podbrdu… Rakija je od Hadži-Marka.
Žene i babe, dječurlija i ljudi sa Slatine, dolazili gledati kako pod sačem pečem kompire i teletinu…
Jednom je Hadži-Marko u autu dovezao i neku tavu, tešku kao tuč. Nismo je mogli nositi do Vrila Sane, pa smo unajmili konja od Mitra Mihajlovića, Omerovog ahbaba, te nam je tava doklimala na samaru do ognjišta, tamo gdje su i bezi teferičili, tamo gdje i međedi silaze na vodu.
Hadži-Marko donio i zeca pa samo ga pohovali i pekli u toj tavi. Trebala je hefta da se tava ugrije, a onda je lijepo je pekla, nje joj trebalo više vatre, nije zagarala, a hefta prođi, a da se ohladi…
„Valja li, Omere, to što sam smarlajso?“ pitam za sofrom, a znam odgovor.
„Jesi li metnuo luka?“
„Jesam!“
„I bilog i crvenog?“
„Jesam!“
„A paprike?“
„Jesam!“
„Eh, da si Bogdo, ubacio koje zrno graška!“
Ta Omerova „mahana jelu“ mogla me je u huji natjerati da skočim u ledenu Sanu, da „zbogaram“, ali to je bila šala, predstava, i svi smo se smijali.
Nakada bi i bez Omerove „mahane“ – imitirajući ga Lale primjećivao:
„Eh, da si još samo zrno graška!“ I potom su jeli u slast, ali nikad hiteći. Ko bi hitio, govorili bi kako „kupi nafaku“.
Uživali smo u svemu.
Baška je bilo Omerovo i moje imitiranje znanih prijatelja i komšija, nikad podrugljivo; to je bila naša počast živima, rahmet mrtvima. Oponašali smo Hamku, Ejupa, Fazlu, Ahmeta Čaminog, hodžu Mehdića, malo koga smo mašili iz naše Rike, Zborišta, Čaršije, Zavakufa! To su bile prave predstave, iznenada, u sred nekog eglena, kao komentar, dopuna, pošalica…
“Jes ručo?”
“Jesam ko i ti” – imitorali smo Ahmeta Čamina i Sulju Memića…
Bio je razgovoran. Brzo uspostvaljao prisan kontakt sa ljudima, mada je često bio vrlo sumnjičav. Svako je kod Omera morao položiti… Lijepo i zanimljivo bi pripovijedao, često glumeći.
Umio je sa nijemim osobama, koje smo zvali nimicima.
Bijah se zabavio jednom oko ognjišta na Slatini na Sani; Omer sjedi na o obali, a nasuprot njemu, na drugoj obali sjedi Nimac čija je kućica odmah iznad rijeke. Sana, samo što je izbila iz Kanjona, na tom je mjestu široka jedno pedesetak koraka, brza i plaha i hučna. Nije je baš lahko pregaziti ni u srid ljeta; kad god bi mogao pregaziti, nimac bi dođi do našeg logora, sjedni podalje od naše sofre, te posmatraj šta mi radimo. Nudili smo mu da štogod pojede, zamezi, ponekad je odbijao, a rakiju nikad, pivo pogotovo… Omer nije dozvoljavao da se Nimcu ulije više od rakije – dvije.
„Ako ja tebi ulijem još jednu, šta će meni ostati,“ šalio se. Nimac nije razumio o čemu mu Omer govori. Stvar je bila u tome – ko će Nimca vratiti preko Sabe na drugu obalu, ako se napije…
Ali, njih bi se dvojica odlično razumili kada bi počeli razgovarati mimikom i rukama.
Da Nimac umije i govoriti, sada, kada su jedan na jednoj, drugi na drugoj obali hučna rijeka im ne bi dala da se sprazumiju, taman da se i nadvikuju.
Stoga, ostala im je mimika, išaret.
Ne obraćam pažnju, imam prečeg posla na ognjištu…
Krajičkom oka vidim kako nimac granata rukama, očito uzbuđen i usplahiren. Na našoj obali, Omer širi ruke iznenađen. Nimac onda imitira šofera kako vozi, te kako mu se otima volan. Onda, pokazuje naglim pokretom ruke rijeku.
Omer skoči, nešto ljutito išareti, pa okrenu leđa Nimcu koji ostade neko vrijeme granatajući rukama i imitirajuši šofera. Kad vidje da mu je Omer okrenuo leđa, i Nimac se ražljuti, pa gratajaći rukama, oplete uz obalu prema kući.
Pitam Omera šta to bi, što prekunuše „eglen.“
„Laže! Ko pas! Zmisli, molim te, kaže mi da se autobus pun šumskih radnika skrhao u Sanu i da je osmero poginulo. Laže! Čuli bi mi da se takva nesreće dogdila u Tunguziji, a ne pred našim nosem. (Radio u autu palilo smo ga samo džakad. Imali TV na baterije, a gledali smo samo TV Dnevnik)
Toga ljeta, ne posjeti nas Nimac ni jednom više.
Sjedimo mi na obali Une, u prostranoj i dugoj zelenoj dolini poviše Kulen Vakufa.
Kad, kao da si ga bacio s nebesa, stvori se čovjek odnekud, sjede pokraj nas; vidimo, nit romori, nit govori – baš nam se zadalo u „nimcima.“
Granataju rukama, zanijeli se u razgovor Omer i nimac. Iznenada, skoči nimac na noge, ko da ga Omer ošinu kamdžijom, pa hitro, ne obzirući se, ode stazom uz vodu, začas se smanji i nestade sa vidika.
Pitamo Omera šta to bi.
„Pošo na voz, pa mu rekoh ako ne pohiti, zakasniće.“
Uživali smo u društvu koje je sami Dragi Bog sastavio, u Božjoj džennetskoj bašti punoj nafake, na zemlji pokraj koje su tekle naše rijeke. U taj džennet i mene i
Mustafina oca Ferida, odveli su nekada davno Omer i njegov brat Zema.
Omer je želio da baš u tome Džennetu, na obali Sane, bude njegov mezar. „Ovdje vi mene, ovdje, pod krivu vrbu!“
Molim Allaha dž.š. da mu podari Džennet, onakav kakav smo godinama uživali u baštama na zemlji, pokraj kojih teku zemaljske rijeke.
Sa druge obale Sane, kao da ga gledam, maše mi Omer i poručuje da ne hitim…
Sam stojim na ovoj obali.
Džennaza Omerova biće u našoj Rici, u Varcaru, koji više nisu ni Rikom ni Varcarem, u kojem je utihnula pjesma sa Kamena i Vinograda, u kojem se čuje čekić samo Ahme Kovača. Šta je Rika bez Ričana, bez Omera!
Prije nego kući, svraćao sam sve i prošlog ljeta prvo sestri Ismeti koja me je obavještavala je li i Omer stigao.
I ove godine nijetim u Varcar, ali prije nego kući, otićićemo Hajra i ja na mezar. Proučićemo Fatihu njenim i mojim roditeljima, mome Pramdidu, Didu, Ismi, Hari; potom ću lahko naći i Omerov mezar, on je u onom redu odmah iznad ograde, desno od ulaza.
Moj sugrađanin, prognanik iz Mrkonjić-Grada, Kijad Gazić, poslao mi je danas fotografiju poruke koja mu je stigla na mobitel. Poruku je poslao Nebojša Kozić iz Mrkonjić-Grada, po zanimanju taksista.
Poruka glasi:
„Kad ces ovamo majcino ti mlijeko jebem,,,prosli si put pobjegao ovaj put neces…”
Ovo je otvorena prijetnje ugrožavanja života jednoga nedužnog čovjeka, inače logoraša s Manjače koji živi u Danskoj, koji navraća u svoj rodni grad.
Kijad Gazić – dokle će se žrtve bojati katila?
Pročitao sam Vašu izjavu u Narodnoj skupštini RS u vezi sa novim Zakonom o prekršajima koji se dotiče i prijetnji izrečenih na interentu gdje kažete da neće biti gonjena osoba koja prijeti, ako nije izvršila svoju prijetnju.
Treba li čekati da Nebojša Kozić ostvari svoju prijetnju i ubije Kijada Gazića, pa da bude (eventualno!!!) prekršajno kažnjen – za ubojstvo nevina čovjeka? Treba li čekati dvadest godina da se ovakvi kao Kozić privode pravdi!
Taj Nebojša Kozić je i meni prijetio više puta preko interneta koristeći lažna imena; administratori stranice su znali o kome se radi i prozivali Kozića imenom i prezimenom.
U Mrkonjić-Gradu niko nije odgovarao za nasilje, teror i ubojsttva nevinih ljudi, kao ni za prikrivanja ubojstava i drugih krivičnih djela.
Niko nije odgovarao ni za strjeljanje 28 nedužnih građana Mrkonjić-Grada – u Oborcima koji su bili na radnoj obavezi i kopali rovove za VRS koja je ih je u povlačenju u septembru 1995. strjeljala.
Nema opravdanja za nekažnjavanja bilo kojeg zločina, ma ko ga počinio, pa i ovih. Nekažnjeni zločin će se ponoviti.
Nebojša Kozić – ŠKORIN Dokle će ovaj kabadahija prijetiti nedužnim građanima!
Nebojša Kozić zna da će njegova prijetnja ostati nekažnjena, a dobar mu je i novi zakon o prekršajima.
Kozić osilio, a ima ih još takvih koji šeću gradom i prijete, ili šalju prijetnje internetom. Čitav spisak takvih sam predao u MUP u Mrkonjić-Gradu, ali niko niko ništa nije poduzeo po tom pitanju.
Godinama sam i sam izložen prijetnjama na ulici u Mrkonjić-Gradu, a moja imovina se istematski uništava od 1989. godine. Niko do sada nije kažnjen. Kada sam zadnji put prije nepune tri godine prijavio nasrtaj na moj život, Policija je složila prijavu Sudu i prtiv mene, pa sama kažnjen kao da sam ja nekoga napao!
Mi, pripadnici manjinskog naroda u Mrkonji-Gradu nemamo se kome žaliti, iako su naša građanska i ljudska prava ugrožena.
Kijad Gazić se požalio meni jer se uzda ću napisati i objaviti tekst o tome, pa neka javnost zna.
Na prvoj stranici jutrošnjeg “The Windsor Star”-a osvanula je vijest o tome kako je uhapšen jedan čovjek optužen za brutalno ubojstvo psa u jednom ovdašnjem parku. Ubojstvo psa se dogodilo jučer ujutro, slučajni svjedok je odmah pozvao policiju koja je na licu mjesta uhapsila osobu, psa hitno prevezla u veterinarsku stanicu, gdje podlegao nakon duže operacije
Canadski Krivični zakon koji sankcionira nasilnike prema životinjama pooštren je 2008. godine.
Prema tome zakonu, svi oni koji namjerno bez pravnog opravdanja ubiju, osakate, rane, ili povrijede psa, pticu ili neku drugu životinju, suočavaju se sa kaznom do pet godina zatvora ako su optuženi za to, ili sažetkom presude – kaznom do 10.000 dolara i/ili do godinu i po zatvora.
Vjerovatno postoji takav ili sličan zakon i u dejtonskoj Bosni koja ga je donijela pod pritiskom EU. Koliko se on primjenjuje, drugo je pitanje. U Canadi su veoma srogi kada je ovaj zakon u pitanju. Zatvor se dobije i za štipanje konja.
Koliko vrijedi jedan ljudski život u Bosni, koliko rane – duhovne I fizičke, koliko sakaćenje nedužnih ljudi? Kolike su kazne za silovanja? Odgovor je – ne vrijedi ni koliko jedan pasji u Canadi.
U Bosni je ubiti čovjeka manje kažnjivo nego ubiti psa ili pticu.
Na putu u koncetracioni vojni logor na Manjači, Josip Svetinović Baja usmrćen je u Podrbdu.
Na Manjači su ubijeni i drugi nedužni ljudi, među njima i prof. Omer Filipović iz Ključa, kojeg su stražali izvodili mlatiti iz noći u noć dok ga nisu ubili…
U Stanici milicije u Mrkonjić-Gradu Baja je bio povrijeđen snažnim udarcem kojeg je ni krvi ni dužan fasovao od komandira Đure Markovića.
Moja rahmetli sestra Ismeta; voljela je životinje, životinje su voljele Ismetu. Imala je lijepog, pametnog cuku. Ubili su ga na ulici, edaleko od kuće, , iako je imao privjesak na vratu kao znak idetifikacije. Ubojice psa nisu se čak ni izvinile… Niko nije odgovarao za tokiga nedužnog cuku. Živor destina hiljada pobienih, osakaćenih, silovanih nevinih ljudi nije vrijedan ni pišljiva boba. Pravda za mnoge ubojice, batinaše i siledžije – je nedostižna – zahvaljući državnoj zločinačkoj politici. Život nevina insana je manje vrijedan od pasjeg
I drugi logoraši su teško pretučeni; u Bjelajcu ih je čekao špalir rezervista koji su ih glemali čime su god stigli. I u Podbrdu su pretučeni. Po dolasku na Manjaču, logoraši su već na ulazu u štale bili ponovno žestoko premlaćivani.
Ratku Mldiću, komandantu četničke vojske koja je čuvala fašistički I koncetracioni logor na Manjači, koja je optužena za teror, mučenja, i ubijanja civila, upravo se sudi na Tribunalu u Haagu. Njegova obrana pravi budalama svakog normalnog čovjeka, a javno se izruguje žrtvama i sapira krivicu sa Mladića i krvinka. Tvrde da to nije bio vojni logor, da čuvari nisu bili pripadnici VRS, da su mnogi došli u logor svojom voljom. Prosipaju laži kako su u logoru čuvali sve one koji su tu dovedeni. Jednom lažu das u ih poslali u treće zemlje da bi bili sigurni, pa zatim tvrde das u ih poslali da ne bi ponovno ratovali protiv srpske države.
Ma – Manjača, pa to je džennet na zemlji! Mladiću, koji je srpski heroj, ipak sude, a mnoge ubojice i batinaši su na slobodi, dvadest i dvije godine poslije zatvaranja logora. I njih se Srbi zvanično ne odriču, ali su se odreklisvojih nedužnih komšija.
Da su u mučili pse, da su ubjali ptice u Canadi, dobili bi po pet godina zatvora ili bili novčano kažnjeni. Pravda je ovdje vrlo brza i vrlo stroga, nepodmitljiva, za ubojstva i sakaćenje životnja, a i ljudi.
Đuri Markoviću koji je bezrazložno, protuzakonito povrijedio Baju, nije ni dlaka s glave falila, isto tako ni onima – koji su odgovorni za Bajinu smrt, ili teško premlaćivanje nedužnih ljudi. Na Manjaču je odveden i Josip Fabri, iako šlagiran, sa oduzetom polvinom tijela. Odveden je i Vinko Kotromanović, invalid, kao i Nuni Baković, također invalid. Na Vlasinju su ubijena dvojica staraca, na sred sela, izbjeglice iz netom spaljene Liskovice.
Svi dželati iz Mrkonjića su slobodni građani.
Niko još nije odgovarao ni za namjerno, protuzakonito ubojstvo – strjeljanje nedužnih ljudi, naših sugrađana u avliji Osnovne škole u Oborcima kod Donjeg Vakufa.
Niko nije dobio kaznu za 28 oduzetih nevinih života, čak ni onoliku kao da je praćkom ili vazdušnom puškom skinuo vrapca s grane u Canadi.
Dvadest godina – po masakru u Oborcima. Snimci ubijenih nedužnih sugrađana, obišli su čitav svijet, pa ih mora imati i Tužilaštvo. Ali, zakon koji važi za životinje u civiliziranim državama, u Bosni ne važi ni za ljudske živote.
U Bosni se sudi po kvoti 1-1-1 – to jeste – omjeru po kojem su svi – i Bošnjaci i Hrvati i Srbi činili isti broj i jednako teških krivičnih djela, ratnih zločina. Oni koji su kreirali takav omjer, oni koji se ne bune, zaslužuju zatvor!
Nevino ubijeni izbjeglica iz Liskovice u Vlasinju. Mrkonjićka millicija bi morala znati ko ubi i ovog nedužnog čovjeka, kao i još jednog izbjeglicu. Ali, nakaradno postavljeni istražni organi, tužilaštvo i sudstvo ni davedeset dvije i po godine ne privode odgovorne, niti im sude. Nekažnjen ostaje i teški zločin nad civilima u Oborcima. Sve dok je tako, čovjek nije dostojan života jednoga psa ili ptice u civiliziranim državama.
Džaba je što milijuni svjedoka mogu potvrditi drugačije, to jeste da su Srbi počinili oko 90 posto zločina, a Hrvati i Bošnjaci ostalih dest posto, umjsto pravde – državni pravni organi razvaguju kriviu, svakom jednako.
Vrijeme prolazi, pa će mnoge ubojice i batinaši ostati na slobodi do kraja života, bez ikakvih kazni – čak ni onih kao da su ubili malu – nedužnu, nikom krivu pticu, što je grihota i što je također krivično djelo za koje se dobije pet godina zatvora u pravnim državama.
Moguće je da ta i takva istraga ratnih zločina, koja se ne miješa u svoj posao, moguće da tužilaštva i sudovi koji su produžena ruka političara, i vode nakakvu istragu, ali je sigurno kako planski rade na zataškavanju i prikrivanju zločina ometajući pravdu.
Zbog toga – ja se osobno se kao preživjela žrtva osjećam manje vrijednim od psa, mačke ili ptice; u to me uvjerava pravosuđe, a to potvrđuju sve nevine žrtve koje su pobijene, osakaćene, ranjene ili silovane, a koje pravda zaobilazi u širokom luku…
Zločin prikrivaju svjedoci koji šute o njemu, kao i organi gonjenja, tužilaštva i sudstva koje dvadeset i dvije godine ne čine ništa da bi zločinci bili pohvatani i kažnjeni
Dok god svi zločinci bez izuzetka ne budu kažnjeni, nema niti pomirenja niti suživota.
Nekažnjeni zločin će se poi sami obnoviti.
Onima koji nisu naučili lekciju iz povijesti, historija se ponavlja na najgori mogući način.
Ne bude li pravde, žrtve će se bojati svojih katila, ma gdje se nalazile. Šutjeće članovi obitelji ubijenih, i sami žrtve – kada treba najglasnije govoriti. Krvci će pokušati ušutkati i one koji su bacili strah pod noge i bore se za pravdu. Da zlo bude veće, i same žrtve pokušavaju ušutkati one koji progovore o njihovom stradanju.
Stoga i pitanje: Hoće li se i nama, nevinim žrtvama povijest – ponoviti?
Boj se – hoće!
Jer mi smo – čast izuzecima – kukavice.
Šutimo.
Zločin mrkonjićke milicije na Vlasinju, početak juna 1992. Ko će se, kod ovakvih pravosudnih institucija izboriti za pravdu za nevino ubijene mještane, starce iz Likovice koji su usmrćeni na pravdi Boga, ako ne rodbina i javnost stalnim insistiranjem da se ubojice privedu pravdi?
Uzdamo se da će neko drugi uraditi naš posao. Jalovo se uzdamo u ispolitizirane organe gonjenja, tužilaštva i sudstva. Pojedini logoraši se zaklinju u njih.
Šutnja je znak odobravanja zločina, terora, poniženja, diskriminacije nad drugima i nad sobom. Šutnja je najgori vid kukavičluka.
Nema opravdanja za šutnju i kalkulaciju
Kovaču Stipi Demiroviću Općina dodijela priznanje za kritiku
Mnogi od nas poznajemo Stipu Demirovića, kovača kosa, kojemu je preko devedeset godina.
Gdje god bio, u svojoj kući, na avliji, u onome što je ostalo od kovačkog dućana, bašti, u čaršiji, na pijaci, Stipo argumentirano kritikuje sve one koji su kumovali ratu. On proziva one koji su okrvavili ruke, koji su ucvilili nedužne ljude, raskućili ih, protjerali, koji su ih osiromašili u ratu i miru, koji su porušili kako kaže „naše bogomlje“ – koji su iz opanka uskočili u lakirane cipele.
Ovaj čestiti starina nema dlake na jeziku ni kada govori na radiju ili TV, ha naa bosanskoj, ha engelskoj, CNN, jednako kao da govori meni u kameru, ili da sjedimo i razgovaramo onako, kao susjedi – u njegovoj kući, pod jabukom, u hladu pokraj rike.
On svoje žestoke kritike ispaljuje i u sred zgrade Općine gdje zna bez ustezanja narodnim jednostavnim jezikom „oderati“ čobansku mater tamošnjim vlastodršcima i činovnicima.
I, je li Stipi falila dlaka s glave?
Ne!
Stipo Demirović, varcarski kovač: Pravo govori, pa makar samo dan živio! Za svoje britke kritike svega što ne valja, a najčešće vlasti – dobio je općinsko priznanje – kao dokaz poštovanja
Ne samo da nije, nego je 2006. godine Općina Mrkonjić-Grad dodijelila Stipi Demiroviću, svom najvećem kritičaru – općinsko Priznanje. Obraćajući se prisutnima i zahvalujući se na priznanju, opet je bio onaj isti Stipo, kritičar jezika britkog poput sablje.
Ja li vlast ušutkala kovača Stipu Demorovića?
Nije, nego ga poštuje još više, a to mogu posvjedočiti i vlast i , a i građani i starosjedioci i oni tek koji su uskočili iz opanka u lakovanu cipelu.
Treba li se njegov sin – koji je po monstruozno lažnim optužbama, pod prijetnjama kabadahija i siledžija sa uperenim pištoljem u čelo, bojati danas Tanćilovog ili Todorovića koji mu je 1992. prislanjao pištolj na slijepoočnicu ni krivom ni dužnom? Treba li se bojati reći istinu o mukama kroz koje je prošao i on i njegovu sugrađani, šutjeti o ubojstvima nevinih ljudi, strijepiti za svoga oca Stipu u Mrkonjiću, kao da je devedest i druga?
Možda treba, čak i ako je desetak tisuća kilometara daleko od svoje Bosne, svoga grada i svoga oca.
Ko će ustati u obranu Stipe? Možda vlast koja mu je dodijelila priznanje za britak jezik, ali teško neko od nas.
Jer, takvi šute i kada su u pitanju njihove patnje, ili patnje najbližih. Spremni su na trgovinu za svoju šutnju.
Koga god sam od logoraša kontaktirao, tražio je da ne spominjem njegovo ime, nipošto, nigdje i nikako, nikad!
Neki od njih nisu čak ni svojim roditeljima ispričali šta su preživjeli u SUP-u, Bjelajcu, Podbrdu, Manjači, pa kako će javnosti. Da li za to kako ne bi zagorčavali roditeljima ionako gorak život, ili da im dodatno ne iskrive ionako lošu sliku o dušmanima koji se odazivaju na srpska imena.
Pokušaj pravdanja šutnje tvrdnjama kako su oni kao svjedoci već dali jednu ili više izjava SIPI
Prevedeno na običan govor – oni vjeruju u SIPU, Tužilaštvo, Sud. Objasnio sam već zbog čega ja ne vjerujem.
Neko iz obitelji Mehmeda Heremića tražio je od mene pretprošle godine da povučem sa You Tube Mehmedovo svjedočenje koje mi je dragovoljno dao mjesec dana nakon masakra u Oborcima kada su četnici strijeljali 28 naših sugrađana, a Mehmed se hrabro i inteligentno spasio u zadnji čas, kada su ga vodili na strjeljanje.
Na mislim da je iko i pokušao kupiti šutnju Mehmeda Heremića, ali mi je znakovita šutnja rodbine pobijenih u Oborcima.
Niko, naime od četnika ubojica nije kažnjen 20 godina nakon tih svirepih ubojstava u oborcima, a glasovi njihove rodbine za pravdom su sve slabiji i slabiji.
Mahmed Heremić, Zenica, jesen 1995. Svjedočenje o svirepom ubojstvu naših sugrađana u Oborcima za koje ni do danas niko nije odgovarao. Organi gonjenja i sudsvo moraju imati i ovo svjdočenje u svom posjedu, pa je Mehi i njegovoj obitelji možda i dodjalo to stalno podjećanje na teško iskustvo iz Oboraca… Organi zaduženi za progon i procesuiranje zločinaca teško će zadovoljiti kvotu 1-1-1 – po kojoj moraju i Srbi i Hrvati i Bošnjaci u jednakom broju biti kažnjeni za ratni zločin. E, haj ti sada nafataj toliko Bošnjaka, ratnih zločinaca, kada je omjer u počinjneim zločinima 95 naprama 1. Zato hvataju i one koji su samo poprijeko pogledali nekoga. Takvog nedupustivo indolentnog odnosa prema zločinu i žrtvi može biti samo u “državi” koja je nakarada sama od sebe, svjestko i naše ruglo – gdje su katili i njihove žrtve zamijenili mjesta – zahvaljujući političkom uplivu u rad organa gonjenja, tužilaštva i sudstva – koji u mnogi slučajevima ometaju sami sebi svoj posao. Budu li svjedoci šutjeli, ne budu li novinari javno dizali svoj glas – boj se da će tako biti sve dok svjedoci i novinari ne pomru
Postoji i video zapis snimljen u avliji Osnovne škole u Oborcima dok su još izmasakrirana tijela naših sugrađana ležala na mjestu gdje su ustrjeljena. Tražio sam taj snimak, čiji dijelovi su prikazani i na svjetskim televizijama. Nisam ga dobio uz Carovo obrazloženje kako će oni snimak predati „tamo gdje treba“. Možda su i predali, ali kakav hajr, kada se ne inzistira na kažnjavanju počinilaca masakra.
Slikovit i počučan je primjer jednoga profesora iz Mostara koji je nastavu počinjao sa tvrdnjom: „Jadranko Prlić je ratni zločinac“, čak i onda kada je Prlić obavaljo viske dužnosti u dejtonskoj Bosni, bio ministar vanjskih poslova, i kada se profesoru mogla zakotrljati glava po mostarskoj kaldrmi. (I danas na 70. godišnjicu oslobođenja Mostara od fašizma, nacisti su napali antifašite.) Prlić je najzad uhapšen, a Tribunal ga je proglasio krivim kao pripadnika Tuđmanovog združenog zločinačkog pothvata u RBiH.
Zatekoh i poruku jednog od članova obitelji ubijenog Baje Svetinovića sa nedvosmislenim zahtjevom da više ne spominjem u Bajino ime. Razlog? Obitelj navodno ima problema sa „institucijama.“ Institucije im tvrde kako moji napisi ugrožavaju dalju istragu!
To je laž.
Iz svega onoga što sam napisao i objavio proizilazi kako baš ti ratni i poratni organi i institucije zaduženi za hvatanje i procesuiranje zločinac – ometaju istragu, prikrivaju ubojstvo, iako imaju sepet dokaza, izjava, svjedočenja.
Moguće je da ću biti i uhapšen zbog mojih tekstova, a ako se to dogodi, prepostavljam da će svoj glas protiv toga dignuti Stipo Demirović i još nekoliko mojih prijatelja koji nisu iz Rike niti Varcara.
Bolje je imati jednoga pravog prijatelja, nego milion lažnih, odnosno kukavica.
Pišem i pisaću, boriću se za pravdu, kako za sve žrtve, za moje sugrađane nevino pobijene, mučene i terorizirane – ponižavane i obespravljene, pa što košta neka košta.
„Lajem dok trajem“ – izreka je moga neustrašivog prijatelja Marjana Hajnala koji se usred Izraela, u jeku najvećeg bombardovanja Gaze i ubijanja tamošnje djece – proglasio Palestincem. Vara se neko ako misli kako Marjan Hajnal i njegova obitelj nisu pod žestokim udarima vlasti u Izraelu. Ali, Hajnal se neće predati. Pisao je i otvoreno pismo predsjedniku Izraela Peresu u kojem ga je argumentirano optužio da podržava genocid nad Bošnjacima – podrškom Dodiku i RS. Svojim pisanjem pomogao je u otkrivanju ratnog zločinca Cvetkovića koji se krio u Izraelu. Marjan Hajnal je sa mnom razvio zastavu sa ljiljanima RBiH ispred Muzeja ZAVNOBiH-a zbog koje sam dospio i na sud, umejsto tužitelja postao okrivljeni, sa oteževajućom okolnošću da je protiv mene bio i proslavljeni borac Armije RBiH. Iako nije iz grada, on me proglasio nepoželjnom osobom u mom rodnom gradu.
Marjan Hajnal sa zastavom Republike Bosne i Hercegovine pred Spomen-muzejom ZAVNOBiH-a u Varcar Vakufu – Mrkonjić-Gradu. Istinom protiv zločina i terora nad nedužnim, pa što košta – neka košta.
Boriti se za istinu i pravdu – to je sveta ljudska dužnost koju mogu ispuniti samo hrabri ljudi poput kovača Stipe Demirovića, Marjana Hajnala, ili Bedrudina Gušića, Banjalučanina koji je objavio na stotine tekstova prozivajući javno imenom i prezimenom banjalučke katile i barbare, a baška njihove glavešine nelogodavce – koji su protjerali 80.000 starosjedilaca, porušili bogomolje i pokušali zatrti svaki njihov trag pretvorivši Banju Luku u grad iz kojeg je protjerano najviše ljudi u čitavoj bivšoj Jugoslaviji… Taj isti Gušić je pismeno tražio odgovor od Tužiteljstva RS zašto me četnici progone tražeći da se prekinu maltretiranja, pa se Tužilaštvo zainteresiralo za moj slučaj… Gušić svake godine provodi ljeto u Banjoj Luci, ponosan!
Boriti se za pravdu – to je i moja dužnost i obaveza i prema mojoj obitelji, braći r. Muharemu, Zajimu, r. ocu i r. majci, r. amidži, strini, njihovoj obitelji – pa mojoj Hajri, Almi i Mirzi, ali i meni samome jer sam i sam sam žrtva nepravde i terora.
Hadždži Bedrudin Gušić – svjedočio je riječju i slikom, javno, u novinama, na radiju i TV o zločinu u Banjoj Luci i nad Banjom Lukom. Njegovi video snimci srušene Ferhadije obišli su svijet… Na slici – na munari obnovljene džamije u Vlasinju; serbez i ponosno na svakom pedlju Bosne
Svjedočite i vi u korist istine i pravde!
Nemojte svjedočiti lažno, onako kako je na prvom četničkom milicijskom punktu po povratku iz Jajca svjedočio jedan od budućih logoraša Manjače kojeg sam početkom ljeta u Jajcu lijepo primio i ugostio.
Prepadnut, izjavio je kako me je vidio u Jajcu, kako komandiram Zelenim beretkama. (Kamo li sreće da jesam!) Nije imao kad misliti o mojima koji su bili u četničkim kandžama kao i on, kao i mnogi drugi…
Ovo prvi put spominjem i nikad više. Halal mu od mene!
Ali ne mogu mu halaliti što šuti zbog onog što je doživio kao logoraš – mučenik, ni kriv ni dužan!
Ne mogu mu halaliti što vjeruje da će nadležni organi uraditi posao na kažnjavanju zločinaca i što misli da je davanje izjava ovoj i ovakvoj SIPI na čijem čelu je osumnjičeni ubojica Bošnjaka – završio svoju ljudsku i građansku obavezu da se bori za pravdu.
***
Mahmed Heremić svjedoči o masakru u Oborcima – o teškom ratnom zločinu za kojeg niko nije odgovarao..,
***Link na novinski tekst o Priznanje – u kojem je riječ o nagradi Stipi Demiroviću, možete pričitati nakon klika na ovaj link:
Ibrahim Halilović 