"Voljeti domovinu, sastavni je dio vjerovanja." "Najvažniji je mjesto koje je prvo dotakla moja koža (pri rođenju)" (Mustafa-aga, sin Mehmed-begov, Vakufnama 1593. pri utemeljenju Novog Jajca, kasnije Varcar Vakufa)
Otvoreno pismo fracuskoj ambasadorici Claire Bodonyi u povodu neprihvatljovog pokušaja da smanji broj Bošnjaka u popisu stanovništva
FRANCUSKA JE POMOGLA GENOCID U RATU, NASTAVLJA GA U BIJELIM RUKAVICAMA
Ambasadorice Bodonyi!
Obraćamo Vam se po saznanjima iz bosanskih medija kako Vi u ime Francuske pokušavate na nedopustiv i kriminalan način promijeniti rezultate popisa kako bi udovoljili srpskim prijateljima. Takvo što, osim što po definiciji u svim pravnim knjigama predstavlja krivično djelo, također se svugdje u svijetu smatra ozbiljnim diplomatskim incidentom.
Mi, svih 66.000 građana RBiH koji su se okupili u Facebook grupi koja zahtijeva povratak u život jedinog legalnog Ustava RBiH (iz 1991. godine) najoštrije se protivimo Vašem pokušaju falsifikovanja rezultata popisa jer pokušaj izmjene demografske slike naše države predstavlja nedpustvo uplitanje u unutrašnje stvari suverene i neovisne države BiH.
Ne možemo, a da se ne upitamo osjećate li to potrebu da vratite dug Francuske Srbima zbog savezništva u Prvom svjetskom ratu? Smatrate li da je to prijateljstvo potrebno naplaćivati vječno preko leđa građana Bosne i Hercegovine – u prvom redu Bošnjaka?
Francuska ne može izmjenom metematičkih i stastističkih činjenica praviti rezultat koji odgovara njoj i njenim prijateljima Srbima.
Gospođo ambasadorice, Francuska politika u Bosni i Hercegovini je saučesnik u genocidu, kako na diplomatskom planu, tako i direktno na terenu, kako u ratu, tako i u miru. Vi svojom nezakonitom diplomacijom čini se nastavljate tu politiku.
Dolazak Mitteranda u Sarajevo 1992. – neprijatelj RBiH i Bošnjaka dočekan kao prijatelj
Ne samo da je Francuska učestvovala u donošenju UN-ovog embarga kojim je građanima suverene države RBiH, članice UN-a uskraćeno pravo na obranu države i svoje slobode, već se čvrsto protivila podizanju tog embarga iako je time kršila Povelju UN po kojoj smo kao suverena država imali pravo na samoodbranu. Podsjetićemo Vas i na to da je Francuska uticala na Zapad kako bi spriječila NATO-bombardovanje položaja bosanskih Srba oko Srebrenice.Time je Fancuska pomogla srpskim paravojnim snagama i miliciji da uz pomoć Srbije počine genocid.
Posljednji popis iz 2013. čiji rezultati trebaju uskoro biti objavljeni će pokazati da su Bošnjaci većinsko stanovništvo u državi koju žele i dalje dijeliti sa ostalim narodima i građanima. Podsjetićemo Vas da su Bošnjaci jedini koji se zalažu za modernu građansku državu u kojoj će se njegovati vrijednosti u koje se Evropska Unija zaklinje.
Broj bošnjačkog stanovništva po popisu iz 2013. očito je veliki problem i za Srbe i za njihove francuske prijatelje. Popis ruši planove o Velikoj Srbiji zbog kojih je Srbija gurnula svijet i u Prvi svjestki rat.
Nevino pobijene žrtve još nisu sve pobrojane – a preživjele koje su prebrojane u nakaradnom i diskriminirajućem popisu stanovništva – žele žive sahraniti: Francuska na ćelu kolone boraca – za Veliku Srbiju. Što nije moglo genocidom na terenu, pokušava se u bijelim diplomatskim rukavicama
Ono što nije uspjelo u krvavom genocidu 1992. – 1995. godine, sada se nastoji dovršiti genocidom u miru putem faslifikata popisnih rezultata koji su ionako falsifikovani od strane srpskih nacista uz potporu njihovih saveznika i njihove bosanske pete kolone.
U samom popisu izostavljeni su Bošnajci koje su Srbi „etničkim čišćenjem“ pomeli sa prostora gdje su bili većina, a žive širom svijeta kao bosanski državljani.
Dopušteno je samo onima koji u vrijeme popisa doputuju u mjesta iz kojih su silom protjerani da i oni budu popisani.
Tamo su ih popisali jednonacionalni srpski popisni timovi koji su umanjili njihov broj, a uvećali broj Srba pridošlicama iz Hrvatske Krajine i Srbije. Kada ni to nije dovoljno, Srbi uz pomoć svojih prijatelja, a posebno Francuske, pokušavaju ‘izbrisati gumicom’ iz popisa još nekoliko stotina hiljada Bošnjaka. To nije ništa drugo nego nastavak genocida u kojem i Vi i oni koji su Vas instruirali učestvujete.
Bošnjaci ionako žive u getu u genocidnoj Rs. S obzirom na to da zastupate Francusku u našoj zemlji, Vaše postupke tumačimo kao stavove zvanične francuske politike prema našoj državi. Stoga Vas, kao zvaničnog predstavnika francuske Vlade u našoj zemlji pitamo želi li Francuska i preostale Bošnjake strpati u geta na način kako je Fracuska izolovala većinu od svojih sedam i po miliuna građana muslimana – koji preživljavaju na margini života u getoima, gdje nezaposlenost prelazi i 50 posto. Oni su diskriminirani u školama i na poslu, ako ga dobiju.
Oni su rođeni i radikalizirani u Francuskoj.
Umjesto Vašeg nedopustivog miješanja u unutarnje poslove naše države, umjesto pokušaja da na falsifikatu popisa stanovništva potisnete i muslimane Bosne na marginu, te da neke od njih radilalizirate – savjetujemo Vam da se pobrinete kako bi francuski muslimani postali ravnopravni građani u Francuskoj.
Da Francuska (a i mnoge druge zemlje Zapada) nema u planu potpunu eliminaciju muslimana Bošnjaka iz Bosne, ona bi bila neutralna po pitanju rezultata popisa stanovništva koji je (i falsifikatima) pokazao da na prostorima Rs, gdje je počinjen genocide, sada živi oko 80 procenata Srba kao nikad u poviejsti, a tek oko 14 posto muslimana, što je za Francusku očito i dalje problem. Mic po mic, milom ili silom, oni trebaju nestati.
Vi tajno pokušavate kod predstavnika Bošnjaka izdejstvovati da i oni s Vama počine krivično djelo falisfikovanja službenih rezultata popisa.
Francuska je za vrijeme agresije i genocida diplomatski i vojno čuvala ono što su Srbi osvojili zločinima i genocidom.Taj genocidni srpski plijen Francuska želi proširiti na teritoriju koja je Bošnjacima i Hrvatima oteta genocidom i urbicidom, a čije granice Francuska ne samo da čuva, nego ih želi i proširiti na čitavu Bosnu i Hercegovinu i falsifikovanjem rezultata popisa. No, Francuska mora biti svjesna da to neće moći sve dok postoji i jedan Bošnjak.
Želimo Vas podsjetiti na tzv. RS – srpsku genocid na kojoj je nastala i opostaje najgori aparthejd koji postoji možda i u cijelm svijetu. Rezultati brutalne srpske agresije na našu zemlju 1992.-1995. na kojoj je nastala genocidna tvorevina RS, su:
– stotine hiljada ubijenih Bošnjaka (genocid i najgori ratni zločini na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata do danas), – oko 40,000 sistematski silovanih Bošnjakinja, – nekoliko stotina koncentracionih logora, – potpuno uništeni gradovi i sela, – oko 1,000 džamija planski porušeno – oko milion izbjeglica
Bol majki Srebrenice i ostalih gradova i sela u kojima su Srbi počinili genocid, kumovali su i Francuzi kao srpski prijateljiBošnjaci koji su se vratili u genocidnu Rs su građani stotog reda. Pitamo Vas, gospođo ambasadorko, da li Vi svojim ponašanjem želite pomoći da oni potpuno nestanu i da se uništi Bosna i Hercegovina kao država? Želite li svojim postupcima nanijeti još veću nepravdu Bošnjacima i time doprinijeti njihovoj radikalizaciji koja, uprkos svemu što su proživjeli, još uvijek među njima ne postoji?
Kao Grupa koja traži povratak u život Ustava RBiH iz 1991., smatramo vaš postupak najgrubljim kršenjem Annexa 7 Dejtonskog ugovora. Time Francuska, kroz Vaše postupke, grubo krši Dejonski ugovor čime ga pravno stavlja van snage. Tako nam Francuska šalje poruku da od naših predstavnika u vlasti tražimo da se odmah, bez odlaganja, na snagu stavi Ustav RBiH iz 1991.
Od Vas tražimo da odmah prestanete sa miješanjem u rezultate popisa te u bilo kakve unutarnje svari naše države, te da statistiku i metematiku ostavite nauci gdje i pripada. Brojke su činjenice, a o činjenicama se na može raspravljati. Svaki pokušaj falsifikovanja tih činjenica ili podsticanje na taj čin predstavlja krivično djelo.
Vjerujemo kako Vlada Francuske ima dosta razloga u Vašem nezakonitom djelovanju da Vas povuče sa ambasadorskog mjesta u Sarajevu i prekine sa svojom politikom u korist Velike Srbije.
S poštovanjem,
Potpisi:
Ibrahim HALILOVIĆ, prognanik iz Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa), osnivač grupe, Windsor, Canada,Dženana DELIĆ, prognanik iz Travnika, Shefield, UK Marjan HAJNAL,prognanik iz Sarajeva, Jerusalem, Izrael Bedrudin GUŠIĆ, prognanik iz Banje Luke, Boston, USA Anto TOMIĆ, bivši logoraš Omarske, Trnopolja i Manjače, rodom iz Prijedora Nihad FILIPOVIĆ, logoraš koncentracionog logora Manjača, uhapšen u rodnom Ključu kao civil, živi u UK – Selma ĆEHIĆ,
Theodor MERON (86); predsjednik Tribunala u Haagu (ITCY) i predsjednik Žalbenog viječa u slučaju Karadžić
Otvoreno pismo u ime naše grupe “Zahtjev za povratak Ustava RBiH”poslano Theodoru MERONU predsjedniku Tribunala u Haagu i predsjedniku Žalbenog vijeća za slučaj “Karadžić” povodom nagovještaja o puštanju na privremenu slobodu genocidnog zločinca Radovana KARADŽIĆA
NE IZIGRAVAJTE PRAVO I PRAVDU I NE DOSOLJAVAJTE SOL NA LJUTE RANE KARADŽIĆEVIH ŽRTAVA!
Gospodine Meron,
Povod našeg obraćanja jeste najnoviji pokušaj ICTY-ja da se ponovo ismijava žrtvama genocida u Bosni i Hercegovini time što se usudio da čak i da razmatra mogućnost puštanja na privremenu slobodu ratnog zločinca Radovana Karadžića, presuđenog za genocid. Karadžić je deset godina bio u bjegu za kojeg garancije daje i tzv. RS, kao da RS ima državni legitimitet. RS je zločinačka tvorevina nastala na genocidu koja nema nikakvog legitimiteta da bude garant bilo čega, pogotvo za ratne zločince koji su počinili genocid jer RS nastavlja njihovu genocidnu politiku u miru.
Dok je Meron glavni u Tribunalu i u Žalbenom vijeću, Karadžić ima razloga za radost
Prema međunarodnom pravu, garant može biti samo država Bosna i Hercegovina, jer jedino je ona međunarodno priznata država, jedino je RBiH članica UN a Karadžić je njen građanin. Stoga, ne možemo a da se ne pitamo želite li kao predsjednik ICTY-ja tim potezom priznati rezultate genocida i RS promovirati u državu, a sutra i osloboditi Kardžića odgovornosti za genocid u Srebrenici ? Niste li Vi g. Meron pustili i Šešelja na privremenu slobodu – uz garancije Srbije, ali on se nije vratio u Pritvornu jedinicu u Haagu iako je tražen, nego je sramotnu presudu Tribunala doživio na slobodi vrijeđajući žrtve.
Osvrnućemo se na uvrede koje ste Vi kao sudija i predsjednik i ICTY-ja svojim postupcima nanijeli bošnjačkim žrtvama genocida kao i žrtvama bosanskih Hrvata (katolika) počinjenog od strane srpskih fašista tokom brutalne agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992-95. godine.
Vaš uvaženi, svjetski priznati i poznati kolega, prof. međunarodnog prava dr. Francis A. Boyle, nazvao je neslanom šalom presude koje je vaš Sud izrekao Karadžiću i Šešelju.
Čini se da je Tužilaštvo sabotiralo procesuiranje Voislavu Šešelju i da je sudsko vijeće nastavilo sa tom sabotažom
Mi, žrtve unutrašnje i vanjske srpske agresije pod vođstvom Karadžića i Miloševića, smatramo vaš Sud lakrdijom jer ismijava pravdu i žrtve.
Umjesto da pravedno sudi zločincima, Tribunal vrijeđa i ponižava njihove žrtve.
Svojim blagim ili oslobađajućim presudama ratnim zločincima Vi i Vaš Sud ste nas zaprepastili i razočarali. Najava o mogućem puštanju na privremenu slobodu Karadžića koji je, na zaprepaštenje domaće i svjetske javnosti, osuđen samo za genocid u Srebrenici, Tribunal je dosuo sol na nezacjeljive duhovne i fizičke rane njegovih žrtava.
Umjesto doživotnog zatvora za ubojice nevinih ljudi, Tribunal ih blago kažnjava ili oslobađa krivice za golim okom vidljiv (i u žrtvama prebrojiv) genocid na čitavom području RBiH. Vaš doprinos takvom izigravanju pravde je nemjerljiv, gospodine Meron.
Nakon izdržane dvije trećine kazne, najveći ratni zločinci se kao heroji vraćaju na mjesto zločina.
Dodik odlikuje Krajišnika koji je blagu kaznu Tribunala odležao. Sada je heroj, medijska zvijezda, čak i u Sarajevu. Ako Karadžića puste na privremenu slobodu, mogao bi Dodik ujagmiti zgodu pa i njega odlikovati i tako mu se odužiti za orden kojim je Karadžić odlikovao Dodika
Političari, poput Milorada Dodika, priređuju im skupe dočeke, šalju po njih avione, organiziraju mitinge, omogućuju im da postanu medijske zvijezde i “sveci”, otimajući za tu propagandu zločina genocida i zločinaca i pare poreskih obveznika – žrtava.
Blagim ili oslobađajućim presudama Vaš Sud doprinosi nastavku fašističke i nacističke politike koja je dovela do teških ratnih zločina, genocida, kulturocida i urbicida.
Oko 30.000 sljedbenika fašističkog i nacističkog pokreta i ideologije Draže Mihajlovića, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Vojislava Šešelja i drugih zločinaca okuplja se u Bosni u Ravnogorskom četničkom pokretu kao “nevladinoj organizaciji“ (sic!) javno prijeteći novim zločinima i gonocidom.
Uzvici „Nož, žica Srebrenica“ i danas četnici uzvikuju na javnim mjestima.
Srpski fašisti – četnici, su, zahvaljujuci presudama ICTY-ja postali davno svjesni da se fašistički i nacistički zločini te genocid isplate i zato će zločin ponavljati sve dok nestane Bosnjaka (bosanskih muslimana) i države Bosne, njihove matične domovine.
Četnici taj i takav genocidni program ne kriju na svojim javnim skupovima, niti u istupima u medijima. Oni su se proglasili vojskom RS-a. Njihovo zadnje okupljanje u Višegradu finansirala je tamošnja Skupština opštine. Za tu odluku su pod prisilom srpskog aparthejda koji tamo vlada bili primorani glasati i bošnjački zastupnici žrtava genocida u Višegradu.
Milorad Dodik nastavlja genocidnu i separatističku politiku Karadžića i Miloševića, imajući oslonac u blagim ili oslobađajućim presudama vašega Suda, te time direktno doprinosi destabilizaciji države Bosne i Hercegovine, negirajući je kao državu, odbijajući poslušnost njenim institucijama pa čak i Ustavnom sudu, stvarajući stalnu krizu. On je prijetnja stabilnosti i širem regionu i Evropi, a i svijetu uopće. I Vi takvog uvažavate kao garanta da će se Karadžić vratiti u zatvor u Haag!
Gospodine Meron! Zašto se kao sudija međunarodnog visokog Suda za ratne zločine nikada ne upitate kakvu poruku šaljete srpskim fašistima i općenito svijetu svojim blagim ili oslobađajućim presudama ratnim zločincima poput Karadžica i Šešelja koji su počinili genocid. Jeste li se ikad zapitali koliko je Tribunal i koliko ste Vi sami svojim blagim i oslobađajućim presudama dopriniijeli opstanku i trajanju četničkih fašističkih aveti prošlosti – čiji su pripadnici na čelu sa Milanom Nedićem, kojeg Srbija upravo rehabilitira, riješili “židovsko pitanje u Srbiji” prije samoga Hitlera, prvi u Europi!
Da li ste se zapitali koliko takvo vaše ponašanje i ponašanje ICTY-ja može potaknuti radikalizaciju bosanskih muslimana zbog nepravdi?! Da li je to cilj Tribunala kao produžene ruke svjetskih političkih centara moći koji taj Sud finansiraju?
Ta i takva politika je politika pravdanja genocida koji se već dogodio. Ta politika je podsticanje na nove zločine i genocid u kojma bi muslimani Bosne – iako stari autohtoni europski narod sa svojim ilirskim korjenima, bili konačno uništeni, a država Bosna podijeljena između Srbije i Hrvatske! (Masovna dženaza prijedorskih žratava genocida)
Pozivamo vas da se dobro zamislite nad činjenicama iznesenim u ovom pismu i da se zapitate kolika je uloga vašeg Suda u tome. Mi kao žrtve genocida i takve politike – odgovor već znamo.
Potpuno je nelogično i za pravdu ponižavajuće da Tribunal nije u stanju presuditi za genocid u čitavoj Bosni na osnovu tvrdoglavih činjenica koje je sam utvrdio (kao i Međunarodni sud pravde!) i koje navodi u presudama, ali ih odmah i negira. Zbog toga za Tribunal nije gencid ono što je genocidom definisala Povelja UN i po kojoj se Tribunal mora voditi tim prije što se sudije osvjedočile i na terenu – kao u Srebrenici, Tomašici…da je počinjen genocid, a da su srpski fašisti sakrili žrtve genocida.
Osvjedočili ste se kako je genocid bio dobro isplaniran zločin država Srbije, Crne Gore i tzv. RS – te da je svjesno počinjen u Sanskom Mostu, Banjoj Luci, Prijedoru, Ključu, Zvorniku, Bratuncu, Foči, Višegradu, Vlasenici, Sarajevu, Mrkonjić-Gradu…, – sve u cilju potpunog uništenja bosanskih muslimana kao etničke grupe i nestanka države Bosne.
Meron u Tomašici okružen preživjelim logorašima Omarske, Trnopolja i Manjače: 800 tijela nedužnih građana, četničkih žrtava genocida je do tada bilo eksumirano; Meron je odao poštu nevino ubijenim, prisjetio se svojih logoraških muka kao dijete u Hitlerovom koncentracionom logoru mu je ubijena mati, ukraćeno djetinjstvo i radost života. Izleda je sve to zaboravio čim se vratio u Tribunal… U Karadžićevoj optužnici ni traga Tomašici, a u presudi ni spomena na genocid iako se on dogodio po svim tačkama Konvencije o sprećavanju i kažnjavanju genocida!
Očito je da i Vi g. Meron i Vaš Sud negirate sve to, da ne marite za pravne propise na koje se čak i pozivate – Povelju UN, a posebno Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju genocida, radeći po političkom nalogu, a ne po pravdi. Jeste li to napustili svijet profesionalizma i ušli u svijet politike koja zloupotrebljava pravo i ubija pravdu, te nanosi nepravdu i bol žrtvama genocida? I taj odgovor znamo – on je potvrdan.
Vrhunac vaših neslanih šala i uvreda žrtvama genocida je i sam nagovještaj da bi Trbinunal mogao udovoljiti molbi Radovana Karadžića za puštanje na privremenu slobodu kako bi prisustvovao pomenu umrlom bratu (i taj umrli brat je bio pristalica zločina genocida!).
Gospodine Meron!
Jeste li se ikad upitali da li bi Jevreji dozvolili opstanak Trećeg Reicha? Pozivamo vas da se stavite na mjesto bošnjačkih žrtava genocida i to tako što ćete se zamisliti da li biste, da ste imali prilike suditi Hitleru za Holokaust, osuditi ga na 40 godina?
Da li biste se složili sa Presudom Suda u Nürnbergu da stvaranje Trećeg Reicha nije zločinačka ideja i poduhvat kao što je to vaš ICTY dosudio u Presudi Šeselju po pitanju ideje o Velikoj Srbiji? Metode stvaranje i jedne i druge fašištičke i nacističke tvorevine – i Trećeg Reicha i RS su poptune iste.
Zamislite – da li bi ste vi, kao Sudac u Nürnbergu ili vaši sunarodnici Jevreji općenito, dozvolili Hitleru, presuđenom nacisti za Holokaust i osuđenom na 40 godina zatvora (sic!) da bude pušten na privremenu slobodu kako bi otišao do rodnog Braunaua u Austriji na grob nekome svome rođaku (također, nacisti i fašisti)?
Znamo da ne bi! Ne bi smjeli! Ako bi Jevreji saznali da i pomišljate na takvo što – onda bi Vas oni javno objesili prije nego bi to Vi uspjeli i kazati, a kamo li pokušali uraditi. Ali, kada je u pitanju Bosna, Vi i ITCY imate drugačije pravne standarde od povjesno i civilizacijskih potvrđenih.
Na gornjoj fotografiji – Židovi u jednom od Hitlerovih – Himlerovih logora, a na donjoj – logoraši Karadžićevog logora Tomašica. Ista metedologija u ubijanju nevinih ljuda zbog njihove rase, religije, narodnosti – ali Meron ima dva aršina za Himlera i Karadžića Da je Kraddžić (Dabić) znao da če Tribunal i njegov predsjednik Meron biti tako milostvi prema njemu, možda bi se predai već prije dvadeset godina – pa bi uskoro mogao biti slobodan čovjek kao Plavišićka, Krajišnik, a Dodik bi i njega zakitio odlikovanjem, kao što je Karadžić kitio Dodika
Zašto mislite da sve to što vi ne bi smjeli učinili sebi i svom narodu, možete činiti drugim žrtvama srpskog nacizma – bosanskom muslimanskom narodu i dijelu bosanskog hrvatslog naroda koji je također stradao od srpske nacističke i fašistiške ruke kao u Banoj Luci, Prijedoru? Želite li time, kao sudija najvšeg svjetskog Suda za ratne zločine, kojim ste više puta izigrali pravdu i ponizili one koji od vas pravdu očekuju, reći da za Vas žrtve genocida nisu jednake sa žrtvama Holokausta?
Bili ste u Prijedoru. Tamo su muslimani i katolici morali nositi bijele trake oko rukava po naređenju srpskih nacista na čelu s Karadžićem! Zar Vas to nije podsjetilo na trake koje su Vaši sunarodnici nosili u Hitlerovoj Njemačkoj osuđeni na poniženja, progone, pljačku, istrebljenje, nestanak!
Bili ste u Tomašici, gdje je do tada bilo ekshmirano oko 800 tijela nedužnih građana, četničkih žrtava, posjetili ste Omarsku. Prisjetili ste se vaših logoraških muka u Hitlerovom koncentracionom logoru gdje Vam je ubijena mati, ukraćeno djetinjstvo i radost života. Izleda ste sve to zaboravili čim ste vratili u Tribunal.
U sudačkoj praksi ste svojim odlukama o oslobađanju Perišića, Gotovine, Šumatovića, Stanišića, te utjecajem na kolege sudije da ne presuđuju oficirima visokog ranga izazvali kontraverze, ali to nije bio problem za Vas, nego za one koji su upozorili na to, kao i na skrivanje dokumenata vezanih za ulogu Srbije u genocodu u Bosni…
Danski sudac na ITCY Frederic Harhoff napisao je pismo 56-orici kolega sudija i upozorio ih na Vaše pritiske oko oslobađanja Gotovine i Perišića, pa je on ispao kriv, a ne Vi.
Isto se dogodilo i sa Florence Hartmann.
Ako mislite ne postoji sud za Vas, morate znati da postoji sud javnosti koji će Vas stalno propitivati i prosuđivati o Vašoj odgovornosti za nepravde nanesene bosanskim žrtvama. U sudu javnosti biće sudija i portnika iz reda žrtava genocida. Obratićemo se UN-u, te drugim svjetskim institucijama, medijima i pojedincima.
Razmatranjem mogućnosti puštanja na privremenu slobodu Karadžića, Vi nam ponovno poručujte kako se ne želite prisjećati ni vaših logoraških dana u koncetracionom logoru, niti onog što ste vidjeli u Tomašici i čuli od logoraša Omarske, Trnopolja, Manjače…
Treba li nas iznenaditi ako sutra pomilujete Karadžića i oslobodte ga optužbi za genocid u skladu sa Vašim pogledima na pravo, umjesto da ga osudite za genocid na čitavom području RBih kako je tražio Tužitelj?
Jeste Sudija Merone – da li se ikad upitali kako se osjećaju brojne majke i sestre ubijenih očeva i braće čije kosti su po naređenju Karadžića i danas sakrivene u masovnim grobnicama, pa ne mogu ih ni dostojno sahraniti nakon dvije decenije?
Očito, Vi kao žrtva i kao pravnik, predsjednik najvišeg suda na svijetu za ratne zločine nemate nimalo razumijevanja za bol žrtve, za pravdu, iako ste i sami žrtva nacizma i Holokausta? Kako to, g. Meron? To je nelogično, suprotno ponašanju normalnog ljudskog stvorenja. Bez imalo stida, Vi najavljujete mogućnost privremenog puštanja na slobodu notornog genocidnog zločinca Karadžića koji je naredio ubijanje tih nevinih žrtava i skrivanje njihovih tijela po masovnim grobnicama i koji je bio u bijegu deset godina jer je znao da je kriv.
Bili ste i u Srebrenici, bili ste i u Tomašici, ali masovna likvidacija bosanskih muslimana, silovanje, progon, urbicid i kulturocid u čitavoj Bosni za Vas i vaš Sud nije genocid. Nije li to nepravda i grijeh i sramota gospodine Sudija!?
Jeste li se ikada upitali koliko Karadžićevih žrtava prognanih po svijetu nije u stanju doći na dženazu/sahranu svojih najbližih u Bosni kada im kosti i budu pronađene, ili kada umru od posljedica torture i zločina nad civilnim stanovništvom! Među hiljadama takvih od Novog Zelanda preko Švedske do Canade i USA je i jedan od potpisnika ovog pisma, koji je u roku od tri mjeseca izgubio mlađu sestru i mlađeg brata koji je umro od posljedica duhovne i fizičke torture Karadžićevih batinaša, mučitelja i ubojica u logoru Manjača, a oboje zbog nebrige dejtonskih vlasti.
Gospodine,
Zaprepašteni smo praksom i ponašanjem Suda. Nekim svojim skorašnjim presudama, Vi i Sud kojme presjedavate, kao da se rugate pravu i elementarnim ljudske osjećajajima pravednog. Nevjerovatno za čovjeka Vašeg znanja i iskustva, ali Vi gospodine, pod civilizacijskim plaštom humanističkog pristupa i tretmana osuđenika, naglavice okrećete humanistički koncept ljudskih prava i teško vrijeđate žrtve zločina u čije ime ste postavljeni na čelu časnog Suda. Tako zabijate autogolove u mrežu internacionalnog prava, bili toga svjesni ili ne!
Vi ste slične stvari i prije činili.
U Bosni je g. Meron, vrlo ranjiv politički mir, a Vi, Sud i Vaša blaga i sablažnjivo-obzirna interpretacija internacionalnog prava, spram počinitelja najtežeg mogućeg zlčočina protiv ljudskog roda, dajete svoj doprinos takvoj političkoj nestabilnosti u našoj domovini. Jer kako uopće, u okolnostima kakve jesu u Bosni, drugačije interpretirati odluke da se nakon izdržane dvije trećine kazne, najveći ratni zločinci puštaju na slobodu i vraćaju na mjesto zločina, gdje bivaju dočekani kao “narodni” heroji. Političari, poput Milorada Dodika, priređuju im skupe dočeke, šalju po njih avione, organiziraju mitinge, omogućuju im da postanu medijske zvijezde, nevino osuđeni narodni mučenici i sveci, trošeći na tu propagandu zločina genocida i zločinaca i pare poreskih obveznika – žrtava
Momčilo Krajišnik se nedavno hvalio u emisiji „Ćirilica“ jedne beogradske TV kako je Tribunal omogućio najvećim ratnim genocidnim zločincima da u Pritvornoj jedinici Tribunala slave njegovu i Krsnu slavu genocidne RS.
To je bio bal vampira uz sve potrebne vjerske rekvizite donesene sa Pala – osim u jednom detalju; poslužili ste ih „slatkim vinom“ umjesto ljutom rakijom! Još jednom ste napravili neslanu šalu sa žrtvama tih vampira koji nemaju veze sa vjerom.
Zbog svega toga mi, okupljeni u grupi koja broji oko 66.000 građana koji zahtijevaju povratak u život Ustava RBiH iz 1991., odlučno protestiramo protiv nagovještene odluke vašeg Suda o privremenom puštanju na slobodu genocidnog zločinca Radovana Karadžića jer je to atak na pravdu i na njegove žrtve. Od vas, kao sudije i predsjednika Žalbenog vijeća, tražimo da bez odlaganja odbacite takav zahtjev od strane Karadžća i njegovog pravnog tima.
O garancijama Srbije da će se Karadžić vratiti u Haag nećemo ni da čujemo. Uz to, ratni zlocinac Karadzic nije srbijanski državljanin te Srbija nema pravnu nadležnost da daje ikakve garancije. A pošto već spominjete Srbiju kao garanta Karadžiću, želimo vas pitati potvrđujete li time direktnu umiješanost Srbije u genocid koji je počinjen u Bosni, uzimajući u obzir i garancije genocidne RS.
Podsjećamo Vas da je ta ista Srbija godinama skrivala najveće genocidne kapitalce kako bi ih spasila vašega ‘milostivog’ suda, kako bi im omogućila da se nauživaju slobode, te da zbog starosti i bolesti, odugovlačenjem suđenja na Tribunalu, ne dočekaju presude i da na onaj svijet odu za Tribunal nevini, poput Miloševića. Ali, znajte, ne postoji Sud koji može umanjiti ili sakriti njihov zločin!
Posebna „neslana šala“ Vašeg suda je skrivanje važnih dokumenata vezanih za srbijansko učešće u agresiji na Bosni i Hercegovinu i genocid, te zatvorski progon bivše glasnogovornice ICTY, Florence Hartmann, zbog toga što je obznanila da krijete te dokumente.
Stoga ne čudi što, po uzoru na ICTY, bosanska SIPA zloupotrebljava Interpol i progoni novinare koji pišu o zločincima, a štiti zločince na slobodi!
Zar se treba čuditi što Tužilaštvo i sudstvo BiH progoni branitelje, po ugledu na Vaš Sud koji je sudio časnim oficirima Armije BiH poput generala Sefera Halilovića, komandanta ARBiH, Nasera Orića, Mehmeda Alagića i drugih koji su pravosnažno oslobođeni, jer im ni srpski pravni timovi i lažni dokazi i svjedoci nisu uspjeli dokazati nikakvu krivicu? To je sve bilo s ciljem da ICTY, kao produžena ruka svjetske politike i licemjerja, rasporedi ratne zločine ravnomjerno na sve „tri zaraćene strane” te time pokuša izjednačiti krivicu za ‘rat’. Zar se terba čuditi što Sud BiH nije osudio ni jednog ratnog zločinca za genocid!
To se radi svjesno jer se zna da je izvršena agresija nad RBiH, da je UN uskratio pravo golorukim braniteljima na oružje, te da je pod okrliljem UN-a počinjen genocid kojeg je inspirirala naučna i crkvena vlast, a proveo politički vrh Srbije, Crne Gore i tzv. RS (genocidnog entiteta u sastavu države BiH) uz pomoć JNA, četnika i njihovog oružja. Sve je to krunisano blagim i oslobađajućim presudama Tribunala – neslanim šalama na račun Pravde i žrtava, te nagradom od pola državne teritorije na kojem je stvorena zločinačka RS. Karadžića slave u toj genocidnoj nakazi kao sveca i heroja.
Stoga, mi potpisnici ovog pisma, Vama i ICTY-ju upućujemo najoštriji protest i odbacujemo čak i vašu pomisao na mogućnost puštanja na privremenu slobodu ratnog genocidnog zločinca Karadžića.
Također se najoštrije protivimo praksi Suda koji svojim presudama izigrava pravdu, vrijeđa bošnjačke i hrvatske žrtve genocida počinjenog na tlu Bosne i Hercegovine od strane srpskih fašista, koji štiti ratne zločince i njihov genocidni plijen utirući put ka novim zločinima i genocidu nad Bošnjacima (bosanskim muslimanskim narodom).
Na kraju gospodine sudac,
Željeli bi ovo protestno pismo završiti pristojno, kako je red u komunikaciji među civiliziranim ljudima. Mi međutim, zbog Vaših postupaka prema ljudima koji su najveći katili i naši osobno i naroda kome pripadamo, ne možemo sebe dopustiti takav luksus, pa da ovo pismo završimo izrazima poštovanja prema Vama i časnom poslu koji Vam je povjeren da obavljate. Nismo ga tako ni počeli, pa ga nećemo ni završiti.
Ipak, želimo Vam dobro osobno zdravlje i mirnu savjest. U vašim godinama bolje se poželjeti i ne može
Autori ovog pisma potpisuju ga i šalju u ime svih 66.000 građana Bosne i Hercegovine koji su članovi Grupe koja zahtijeva povratak u život Ustava RBiH iz 1991.
Ibrahim HALILOVIĆ, prognanik iz Mrkonjić-Grada (Varcar Vakufa), osnivač grupe, Windsor, Canada,
Dženana DELIĆ, prognanik iz Travnika, Shefield, UK
Marjan HAJNAL,prognanik iz Sarajeva, Jerusalem, Izrael
Bedrudin GUŠIĆ, prognanik iz Banje Luke, Boston, USA
Anto TOMIĆ, bivši logoraš Omarske, Trnopolja i Manjače, rodom iz Prijedora
Nihad FILIPOVIĆ, logoraš koncentracionog logora Manjača, uhapšen u rodnom Ključu kao civil, živi u UK – članovi Grupe i njena Vodstva
28. maja 2016.
*Jedna od Meronovih e-mail adresa na koju i sami mu možete pisati: theodor.meron@nyu.edu
ZAŠTO NIJE UMJESNO POREDITI BELIBURG I BANJU LUKU?
Donje pismo poslao sam g. Franji Komarici, biskupu Banjalučkom, 17. januara/siječnja 2012. nakon što je pristao da ga Dodik zakiti ordenom časti na balu vampira organiziranog povodom 20-te godišnjce nastanka genocidne RS.
Povod objavljivanja ovog pisma je velika dreka koja se digla u genocidnoj RS na biskupa Banjalučkog Franju Komaricu koji je usporedio Bleiburg sa Banjom Lukom.
Pravi naziv za ono što se dogodilo u Banjoj Luci je – genocid. A genocid je veće zlo od onoga u Bleiburgu. Moguće je da će proteći dosta vode Vrbasom dok se toga ne sjeti biskup Komarica, mada je živi svjedok toga zla. Ko ne vjeruje da je i u Banjoj Luci počinjen genocid, u Google tražilicu ubaci ovaj link::
Ima još jedan veliki razlog zbog kojeg nije umjesno porediti Beliburg i Banju Luku. Ustaški zločinci – pa čak i njihove brojne obitelji – pobijeni su u Bleiburgu.
Zločinci iz Banje Luke su u životu, većina na slobodi.
Oni koji su dopali zatvora nakon blagih presuda na Tribunalu, pa odležali dvije trećine kazne u nekom zatvoru boljem od paljanskog hotela, na slobodi su. Po njih Dodik šalje avione koje su i Bošnjaci kupili plaćajući porez zločoinačkoj RS. Ti ratni zločinci su dočekivani na mitinzima na kojima se veliča njihov zločin i četništvo. Oni su za srpstvo sveci i mučenici.
I parama žrtava genocida osigurana je skrb obitelji tih zločinaca.
Sin Ratka Mladića, kćerka Radovana Karadžića srbuju na mitingu i kontramitingu u Banjoj Luci, dok Dodik ratni genocidni plijen njihovih otaca smatra državom, a genocid proglašava otadžbinsko-oslobodilačkim ratom; muslimane smatra teroristima koje hapse prodajući svoju islamofobiju Zapadu, kao i 1992. U širenju islamofobije i hapšenjima učestvuje i aktualni šef MUP-a RS Dragan Lukač, koji je pod nož poslao zarobiljenika ARBiH uhvaćenog prilikom kidisanja četnika na Bihać
Srpska pravoslavna crkva je blagosiljala zločince pred odlazak u zločin genocida, kao zloglasne “Škorpione” koji su pobili one civile kod Trnova.
Trideset hiljada (30.000) uniformisanih četnika s kokardama na šajkačama maršira Bosnom kao pripadnici nevladine organizacije Ravnogorski četnički pokret (sic!) prijeteći novim genocidom – smatrajući sebe vojskom RS koja će silom pobrisati granicu na Drini.
I pred Prvi svjetki rat oružje je stiglo iz Srbije kojim je ubijen Franz Ferdinand i njegova trudna supruga. Pucanj teroriste Gavrila Principa označio je početak Prvog svjetskog rata. Srbija je Principovom rukom povukla obarač kako bi austro-ugarsku okupaciju zamijenila svojom. Od ujedinjenja Bosne sa Srbijom četnici ne odustaju ni danas, kao ni sljedbenici one politike koja je kriva za Bleiburg.
Ali svega toga – nije se sjetio biskup Komarica. Nije se sjetio ni Tužbe za genocid koji je počinjen i nad katolicima. Njegove riječi na misama i njegova djela su u raskoraku. Komarica prima orden, a Čović tikve sadi sa istim Šejtanom.
Dodik, pred kojim je Komarica pognuo glavu – nastavlja politiku Radovana Karadžića.
On Biskupu Komarici prijeti sudskim progonom zbog poređenja Banje Luke i Bleiburga.
Da je biskup Komarica spomenuo genocid u Banjoj Luci, možda bi bolje prošao sa Dodikom jer Dodik genocid poriče, kao i svi oni koji priznaju RS.
Genocid ne smije odušutjeti niko, pa ni biskup Komarica.
***
BOG I POLITIKA NE IDU ZAJEDNO!
Gospodine Komarica,
podsjećam Vas na Vaše riječi koje ste izgovorili na Misnom slavlju u Liskovici kod Varvar Vakufa na dan Sv. Ilije 23. VII 2011:
„Nisu ni bomba, ni rat, ni top, niti su uništavanje i paljenje, niti je progon – Božji prst i Božje djelo. To je vražje djelo, to je vražji izmet smrdiljivi, uništavajući.“
„Niko ne može uzimati sebi pravo da bude gospodar sudbine drugog čovjeka i da kaže „Marš iz Liskovice, marš iz Jajca, Zagreba, Banje Luke, Sarajeva, i bilo kojeg drugog mjesta.
Teško čovjeku koji se počne praviti Bogom.
On će sigurno doživjeti sudbinu sotone.
Teško narodu u kojem ima takvih lažnih bogova koji zavode druge ljude, svoje sunarodnjake. Taj narod je proklet narod. I kao što je đavo proklet, tako je proklet i svaki onaj stvor koji prkosi Bogu, koji se ne želi ravnati prema Božjim zakonima.“
„Bog kaže, ako prekineš vezu sa mnom, čovječe, onda si prekinuo vezu sa sobom. Ako mene ne uvažavaš kao Stvoritelja, svoga Oca, nećeš ni sebe uvažavati kao Moga sina.“
„Sv. Ilija je rekao kralju: „Svaka tebi čast, ja te poštujem kao kralja, ali baš zato što si kralj i baš zato što činiš zlo, ja te moram upozoriti: Ne valja šta radiš! Ne valja šta radiš!
Zato i danas svaki Isusov učenik mora reći i današnjem obnašivaču vlasti: Ne smiješ činiti zlo, ne smiješ progoniti narod iz njegove rodne zemlje, iz njegova rodnog sela, iz njegove župe, inače zločinac si pred Bogom, zločinac si pred svojim narodom, zločinac si pred ljudskim rodom. Navlačiš prokletstvo i na svoj narod i na svoju budućnost.
To mora kršćanin reći – i kršćanin katolik, i kršćanin pravoslavac – i svome poliičaru, domaćem političaru i stranom političaru.
Mi kršćani znamo kojega Boga vjerujemo.
To moraju reći i Likovčani, i Jajčani i Mrkonjićani, i Banjalučani i katolici Bosne i katolici Hrvatske, ali jednako tako i pravoslavci i Bosne i Mrkonjića, i Bjelajca i Jajca, i okolnih mjesta. Moraju reći: „Mi vjerujemo u istoga Boga kao i katolici. Šta je sporno? Mi se zalažemo za istu slavu Božju, zalažemo za svakoga čovjeka. Nije Bog stvorio samo Srbina, nije Bog stvorio samo Hrvata, nije Bog stvorio samo katolika, niti samo muslimana, Bošnjaka, nego je stvorio svakoga čovjeka i Bogu je svaki čovjek mio, iz svakoga plemena, puka i naroda, koji se Boga boji i Božje zakone poštuje.“
„Meni strani predstavnici kažu, biskupe, ispada samo da je Vaš narod, hrvatski narod, mutav u Bosni, bez glave; njega su potpuno obespravili, jer taj je narod dao svoju glavu da je neko drugi nosa, i da plješće onome koji ga ja istjerao. Naši ljudi to čine preko svojih političkih prestavnika.“
*
Uvaženi gospodine Komarica,
Podsjećam Vas na Vaše priječi koje ste izgovorili na Misnom slavlju u Liskovici na proslavi Sv. Ilje 23. VII 2011.
Da Da ste imali na umu ove svoje riječi, da ste držali do njih, možda ne bi primili odlikovanje iz Dodikovih ruku. Jer Dodik je sotona kojeg ste opisali u svojoj propovijedi, koji nastavlja u miru zločinačko i genocidno djelo koje je sotona Karadžić započeo u ratu. Onako, kako ste govorili na Misi u Liskovici – kako je svako dužan suprostaviti se lošem političaru, „obonositelju“ vlasti zbog toga što čini loša djela, od Vas sam očekivao da se i Vi držite svojih riječi – poučeni primjerom Sv. Ilije – pa da se suprostavite Dodiku, a ne da primate orden iz njegovih ruku.
Vi znadete kako mi muslimani Bosne smatramo da nama nisu potrebni posrednici između nas i Dragoga Boga, pogotovo ako takvi posrednici – svećenici – ne vrše svoju službu kako treba.
Poznato Vam je kako mi bosanski muslimani, koji držimo do vjere, istine, pravde, Bosne i Dragoga Boga – kritiziramo našu ulemu na čelu sa Mustafom ef. Cerićem zbog mnogih njihovih grijeha među kojima je i zanemarivanje osnovne zadaće jednoga svećenika – briga o svojim vjernicima – džematlijama i ne uzmicanje pred krivdom i mračnim silama – đavlima – koji su pokušali uništiti i din u Bosi i Bosnu samu, od čega ne odustaju ni danas.
Mustafa ef. Cerić je zaslužio mnogo harama kod muslimana i njega je sevap javno kritizirati! Mustafa ef. Cerić je obloporan na kritiku, ali mi smo dejanli.
Mustafa ef. Cerić malo šta radi dobroga za muslimane, a najveće grijehe zaradio je praštajući genocid i urbicd, ubijanje destina hiljada muslimana, rušenje oko tisuću njihovih bogomolja.
Mustafa ef. Cerić ne spominje Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali prizna genocidnu RS i ne buni se protiv nje. Taj i takav Mustafa ef. Cerić prima nagradu od notornog islamomrzitelja Kissingera, ali odbija ponudu da njegov banjalučki zastupnik Edhem ef. Čamdžić primi orden od Dodika, iako su obojica zaslužili da im Dodik podigne spomenike u Banjoj Luci, koliko su učinili za srpsku stvar.
Mustafa ef. Cerić drži za svoga zastupnika kod Dodika u Banjoj Luci notonoga udbaša, osobu bez kičme; taj i takav Cerićev poltron ef. Čamdžić, (udbaško ime Zuko) ipak je odbio primiti Dodikovo odličje, jer i takav kakav je ima makar dva prsta obraza, makar i iz straha od džematlija; bio je dovoljno promućuran da se sačuva od novog gnjeva ionako gnjevnih muslimana. Taj potez odbijanja Dodikovog ordena je najzad dobar potez, koji je učtivo pravdan riječima jasne poruke:
“Ne mogu primiti nikakav orden od predsjednika Republike Srpske dok njegove džematlije, muslimani Bošnjaci, u ovom entitetu nemaju ona prava koja zaslužuju po svim zakonima, Božjim i ljudskim, a to su jednakopravnost u raspodjeli radnih mjesta u državnim institucijama, slobodu od straha u kući i džamiji te potrebne uvjete za povratak i ostanak u svojim domovima, na svojim imanjima i svojim školama”.
Nažalost, ma kako bio ovo dobar potez, on nije ni izdaleka dovoljan, jer i za Čamdžića i za Cerića RS neupitna.
Ali, šta ćemo s Vama gospodine Komarica?
Kako god ef. Čamdžić tu odluku o odbijanju Dodikovog priznanja – nije donio sam, tako ni Vi niste sami donijeli odluku da primite Dodikov orden; o tome je morao odlučivati i sam nadbiskup g. Puljić, a morala je znati i Sveta Stolica.
Gospodine Komarica,
Vas neće kritizirati ni jedan vaš župljanin, niti svećenik, a svakako ni g. Puljić niti Sveti Otac. Takav je red kod katolika.
Ali, budući kako se osjećam slobodnim čovjekom, k tome vjerujući u jednoga Boga, obraćam Vam se ne želeći Vam uputiti ni jednu riječ kritike.
Vi ste svoj najveći kritičar.
Pročitajte pažljivo riječi koje ste izgovorili na propovijedi u Liskovici o Sv. Iliji 23. VII 2011. i vidjećete kako ste primanjem Dodikovog ordena sami sebi skočili u usta, te uvjeriti se i sami koliki je raskorak između onoga što propovijedate, što u propovijedima i druge nagovarate da rade, ali sami se u životu ne držite svojih propovijedi. To je licemjerje, ili minafikluk, kao bi rekli mi muslimani kada je u pitanju ef. Cerić.
Vaš propovijed u Liskovici slušao sam pažljivo.
Vaše riječi su mi pale kao mehlem na ljute rane, što sam stiskajući Vam ruku pri pozdravu, i rekao nakon Mise. Ali, podsjetio sam Vas na brzinu i na našu prepisku oko Vaše šutnje kao člana uprave Internacionalne lige humanista kada je dodijelila priznanje „Ambasador mira“ velikim zločicima nad katolicima i muslimanima – Mili Đukanoviću i Svetozaru Maroviću kada ste me prokleli.
Nisam Vam stigao reći kako niste ispunili moja očekivanja u vezi sa makar i pokušajem obuzdavanja gospođe Doris Pack u uvredama žrtava genocida i države RBiH neukusnim dodovoravanjem Dodiku, priznavanjem genocidne RS kao realnosti. Sada vidim i zašto niste.
Dok ste govorili u spaljenoj zidini Župnoga dvora (za koji me, dok je bio uzgor vežu vrlo drage uspomene na ljudovanje sa pok. velč. g. Markom Šalićem kojeg su umorile srpske sotane), dok ste pjevali onu himnu povratka (imate lijep glas!) moja je duša plakala, ali i veselila se u isto vrijeme; plakala je jer su prošla stara dobra vremena, Liskovica i Varcar su opustjeli, nema starih svećenika poput don Nike Kajića i vlč. Marka Šalića, nema starosjedilaca – onih ponajboljih i ponajljepših ljudi koji su obitovali nekad na tim prostorima, odakle ih je sotinina sluga Karadžići otjerao uz svrsdnu pomoć Vrhovnika iz Zagreba i šutnju Crkve, a Dodik sve čini da se nikad ne vrate, dok mu Sarajevo, Zagreb, Mostar i Banja Luka čiji ste vi duhovni predstavnik – temena čine; radovala se moja duša se jer su Vaše riječi padale kao ljetna Ilijindanska kiša na sušnu zemlju podgrijavajući nadu u povratak i tim mojim i Vašim Liskovčanima, i meni samome.
U daljini, s nebesa, javljao se Gromovnik Ilija; tu grmljavinu sam protumačio u sebi – kako je i Sv. Ilija čuo Vaše riječi i odobravao ih na svoj način!
I ovoga ću ljeta, ako Bog da, o Sv. Iliji opet među Liskovičane, da se sretnemo kao stari prijatelji, ne kao stari učitelj i odrasli đaci, već kao ljudi, Božja stvorenja, da se zagrlimo, upitamo za zdravlje, ko je dokle stigao oko povratka na svoja ognjišta sa kojih su nas otjerale sotone koje ste spomenuli u svojoj propovijedi, ali i one koje niste spomenuli, a sjede u Sarajevu, Mostaru, Zagrebu, Banjoj Luci, Brisselu, Washingtonu…
Neki od njih, poput onih Tuđmanovih Hercegovaca, uveličali su svojom nazočnošću Dodikov bal vampira; to su oni što su im Hrvati „dali svoje glave da ih nosaju“ kako rekoste na Misi u Liskovici.
To su one sotonine sluge kojima puk plješće (opet Vaše riječi!) zbog nesreće u koju su taj nedužni i bogobojazni puk takvi i uvalili. Plješću i njima, svojim političarima i domaćinu sotoni, na balu vampira, koji proslavljaju 20 godina zločinačkog projekta RS koji je i taj puk poslao u grob ili ga rastavio sa rodnom župom zaboravljajući riječi Sv. Ilije uućene kralju:
„Ne valja to što činiš!“
Tim aplazima i tom praštanju zločina kojeg još nije stigla prvada, pridružili ste se i Vi sami primajući orden od Dodika čime ste i sami suučestvovali u šminkanju montruoznog projekta, utemeljenog na ubijenju, progonu, genocidu i urbicidu. Sliku tog sotoninog djela niko, pa ni Vi ne može popraviti, ali svoju sliku ste obatalili.
Velim, ako me Bog poživi, biću i Liskovici.
Ali, neću poželjeti da Vas ponovno slušam na propovijedi, jer vaše djelo je u raskoraku sa riječima koje u ime Boga izgovarate.
Želim Vam svako dobro, uz nekoliko ljetošnjih fotografija iz Liskovice, podsjećanja radi.
Poslaću Vam i DVD na kojem su dijelovi Vaše propovijedi i snimci našeg zajedničkog veselja kada smo se zaklinjali na povratak u Liskovicu – dok se horila himna povratka, a Sv. Ilija tutnjao nebom.
Danas vidim da moglo biti prije kako Vas je Sv. Ilija ipak opominjao, a ne odobravao svaku Vašu riječ izgovorenu taj dan, riječi u koje sam tada naivno povjerovao.
Pozdrav,
Ibrahim Halilović
***
Ovdje je link na You Tube – Misno slavlje o Sv. Iliji u Liskovici, na kojem je biskup Komarica održao lijepu propovijed, ali nažalost, u praksi nije se pridržao svojih riječi – pa je primio orden od đavla.
Otvaranje obnovljene džamije Ferhdije: turski premijer u ostvaci Ahmet Davatoglu:
„NE MOŽE SE ODVAJATI BANJA LUKA OD SARAJEVA, NITI SARAJEVO OD MOSTARA“
Nesumnjivo – ove su riječi doboljele ne samo Dodika, nego i Izetbegovića. Sve u svemu – svečanost otvaranja Ferhadije protekla je u znaku amnestiranja genocida i urbicida. Nekažnjeni zločin i barbarizam će se ponoviti, ma šta neko govorio, a posebno na svečanosti otvaranja Božje Kuće kakva je Ferhadija * Nikada ne odustajmo od Pravde i RBiH jer to je garancija suživota svih vjernika i građana Bosne, garancija opstanka Bošnjaka muslimana* Fino je imati prijatlje pout Davutoglua, ali loše je imati B. Izetbegovića za šefa države. Ipak – do nas je – po onim narodim izrekama – Uzdaj se u se i u svoje kljuse i – Tuđa ruka svrab ne češe –
Ferhadija dažmija je danas 7. maja 2016. otvorila svoja vrata vjernicima nakon što je zvanično proučen ezan tačno 23 godine nakon njenog barbarskog rušenja koje su obavili mineri tzv. Vojske RS kao dio četničkog plana genocidnog uništenja Bošnjaka i zatiranja tragova njihove povijesti, religije i kulture.
Sam čin – ma kao svečan i dostojanstven – kojeg mnogi smatraju pobjedom vjere nad nevjerom, dobra nad zlom, simbolom suživota u Bosni – ma koliko mu se pravi ljudi radovali – ma koliko lijepih riječi i selamećenja čuli – ipak je bio u službi amnestiranja zločina – i genocida i urbicida.
Sama obnova Ferhadije parama donatora, među njima Turske, ali ponaviše novcem muslimana Bosne, uz pomoć Amerike i drugih donatora – dokaz je toj tvrdnji.
Jer, usprkos nadanjima, zaklinjanjima, svečanim govorima i pozivanjima na vjersko razumijevanje i suživot – treba imati na umu povjesno pravilo da će se nekažnjeni zločin ponoviti, još gore i krvaije od prethodnog. Zaboravnost ne smije biti glavna odlika Bošnjaka jer će ih zaborav odvesti u nestanak.
Bolje bi bilo da je otvranje Ferhadije bilo isključivo vjerski čin, sa učenjem dova i ezana 23 godine nakon barbarizma nad Božjom Kućom i progona skoro svih vjernika muslimana i Bošnjaka ateista iz Šehera na Vrbasu.
Tada ne bi imali prilike čuti podvalu Bakira Izetbegovića koji je kazao kako je obnovu Ferhadije snažno „podržao srpski narod.“
On se prisjetio i ubijenog Murata Badića i tako demantirao sam sebe pred Božjom Kućom. Ne može se divljanjem i ubijanjem nevinog čovjeka, Božjeg stvorenja smatrati podrškom – nego opstrukcijom. Da je drugačije, ne bi danas na otvaranju ferhaidje na svaka četri gosta bio po jedan policijac – čuvar od incidenata, plus helikopter u zraku…
Nije bilo Vučića, nije ni Đukanovića, na veliku žalost Osmana Kozlića koji obnaša funkciju muftije Banjalučkog, a čija je glavna zadaća bila pozvati u goste sve one koji simboliziraju i praktično nastavljaju nacističku politiku Hitlera i Goebelsa koju su u Bosni genocidom i urbicidom krvavo – ognjem i mačem – prakticirali Milošević, Karadžić, Ćosić i njihovi banjalučki trabanti. Dovoljno je bilo da su nazočni bili Dodik i Jefrem.
Dodiku ili nisu dali, ili je sam odustao od srbovanja na otvaranju Ferhadije. Ali, tu je bio Bakir Izetbegović – kojemu je sigurno falio topli zagrljaj Vučića, kakav smo vijeli u Srebrenici.
Dodik je morao viriti u stražnjicu svih govornika. Vrpljio se i dosađivao, možda mu je bilo čak i neprijatno zbog časti koja mu je nezasluženo ukazana. Pokraj njega – sjedjeo je Inzko, vjerni čuvar genocidne RS u ime čitavog svijeta – koji bi ponekad zijevnuo.
Tu je bio i Hor Gazi Husrefbegove Medrese iz Sarajeva čiji su se učači-pjevači međusobno došaptavali dok su se za mikrofonom redali govornici.
Govorio je Jakob Finci u ime Jevrejske zajednice. Govorio je banjalučki Vladika Jefrem. Ko je imalo boljeg pamćenja neće nikad zaboraviti njegove riječi kako je Veradija srušena jer je „bila na pogrešnom mjestu.“ Pogrešna imena su imali banjalučki muslimani i katolici, pa ne bi smjeli zaboraviti ni riječi Radoslava Brđanina koji je u stilu Goebelsa zdušno radio na konačnom rješenju muslimanskog pitanja u Bosni – ubijanjem i progonom, zatoranjem tragova genocidom i urbicdom – kako bi ih se svelo ih na tri posto, i to na starije stanovništvo koje se „ne može reproducirati,“ – to jeste koje ne može rađati.
Lijepo je govorio banjalučki biskup Franjo Komarica koji je i davne 1993. godine kada je Ferhadija srušena kao i danas – svjedočio svoju solidarnost sa muslimanima i djelio tugu zbog rušenja Ferhadije i drugih džamija, kao i zločina nad muslimanima i katolicima, rušenja njihovoh bogomalja – i svojom svećeničkom i ljudskom misijom ulivao im i nadu.
Govorio je – na žalost Dodikovu – i turski premijer u ostavci Ahmet Davotoglu.
Poručio je da iza bosanskih muslimana – Bošnjaka – stoji sedamdeset osam miljuna turskih prijatelja. Poručilo je – a to je moralo zaboljeti Bakira Izetbegovića (Dodika, a i Čovića… da ne spominjemo) kako se Banja Luka ne može odvojiti od Sarajeva, niti Sarajevo od Mostara.
Njegov prijatelj Bakir Izetbegović radi složno i sa Dodikom i sa Čovićem da se riječi Ahmeta Davoutoglua nikada praktično ne ostvare.
Prenos svečanosti otvaranja Ferhadije gledao sam posredstvom N1TV.
I ovog puta su urednici, reditelji i reporteri pokazali kako ustvari ne znaju svoj posao, kako ne poštuju ni svoje gledatelje, a što je najgore ni njihovu vjeru – pa im i nije do onoga zbog čega su došli, nego zbog vlastite reklame.
Kada je najavljno da će poslije dove koju je proučio Mustafa Cerić krenuti na „presijecanje vrpce“ – na ekranu su se pojavili TV reporteri da bi nam objašnjavali oni što smo mogli vidjeti i čuti u živom prenosu i što smo trebali vidjeti i čuti u nastavku.
Umjesto da zašute, umjesto da se sklonu sa ekarana kako bi gledatelji svako na svoj način posredstvom slike i tona mogli doživjeti najvažniji čin – otvaranje Ferhadije uz učenje – oni su se slikali i pametovali.
Možda sam staromodan, ali umjesto makaza u rukama Izetbegovića, Davotoglua, Kavazovića, Kozlića…, i „presijecanja vrpce“ – dok se sa minareta Ferhadije čuo ezan – jedsnostvno, kao i stotinama godina ranije – vjernici su trebali ulaziti u Džamiju i klanjati – pod uvjetom da nisu izgubili abdest – našavši se blizu Dodika i Jefrema, onih koji su bili danas bili Kradžićevi ambasdori – predstavnici genocidne i urbicidnu nacističke politike koja je protjerala tolike Banjalučane i porušila njihove bogomolje.
Želim iskrenim vjernicima sretan današnji mubarek dan – prvi zvanični ezan i moitvu u Ferhadiji –Bijelom Labudu u Šeheru!
Pamet u glavu!
Nikada ne odustajmo od Pravde i RBiH jer to je garancija suživota svih vjernika i građana Bosne, garancija opstanka Bošnjaka muslimana. Za to se neće niko izboriti – osim ako mi se ne izborimo sami. U tome će nas podržati i Dragi Bog i naši iskreni prijatelji.
Poruka prof. Francis A. Boyle, prvog zastupnika Tužbe RBiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid u vezi sa različitim mišljenjima oko revizije Tužbe
NA OBNOVLJENOM PROCESU NA SVJETSKOM SUDU PRAVDE NE MOŽEMO IZGUBITI NIŠTA, ALI DOBIJAMO MOGUĆNOST UKINUTI GENOCIDNU DRŽAVICU – TZV. REPUBLIKU SRPSKU
* Sakib Softić ne može biti na čelu advokatskog tima jer on će i obnovljeni proces sabotirati kao što je to radio i prije *
Danas je stigla poruka od prof. Francisa A. Boylea u kojoj stoji.
Citat:
Prof. Francis A. Boyle: Nismo do sada uspjeli ukinuti genocidnu RS, ali imamo priliku obnavljanjem procesa na Svjetskom sudu pravde, ali Softić o tome ne smije odlučivati niti biti u advokatskom timu
“Ne dovodim u pitanje dobru volju onih koji misle da ne treba obnavljati tužbu na Svjetskom sudu pravde o genocidu u Srebrenici. Ali, prošlo je devet godina od kako je ta Presuda donesena.
Uprkos našim velikim naporima, mi nismo bili u stanju ukinuti genocidnu državicu poznatu pod imenom Republka Srpska.
Sakib Softić je – po ponovljenim tvrdnjama prof. Boylea – uporno sabotirao Tužbu na Svjetskom sudu. Softić sabotira i odluku u vezi sa obnovom procesa, a potkopavaće i dobijeni i obnovljeni procees ako ostane u advokatskom timu
Stoga sam predlagao da idemo ka otvoranju Presude iz 2007. i pokušamo još
jednom.
Kako ja to vidim, mi nemamo šta izgubiti u ovom trenutku.
Vidim da se mnogi u najboljoj namjeri ne slažu sa mnom.
Mi svakako ne možemo prijeći na otvranje proxesa na Svjetskom sudu ako o tome odlučuje Sakib Softić.
On će jednostavno ponovo sabotirati i taj novi proces na Svjetskom sudu pravde.
To Bošnjaci znaju.
Očigledno, u najboljoj namjeri da sačuvaju ono što je već dobijeno, Bošnjaci se boje da to ne izgube ako bi obnovili proces sa Softićem koji odlučuje o svemu.
Softić će sabotirati već dobijenu Presudu kojom je presuđeno da se genocid dogodio u Srebrenici.
ISTINSKI VJERNICI ĆE SE RADOVATI, ALI RADOST ĆE IM BATALITI ČETNIČKE UZVANICE I NJIHOVE DODVORICE
Hadži Bedrudin Gušić nazvao je svečanost otvaranja obnovljene džamije Ferhadije balom vampira. Pod tim pojmom misli na one kojima nije mjesto na tom važnom vjerskom skupu, a ne na istinske vjernike i čestite građane.
Vjernici će se radovati da je najzad, poslije toliko prepreka i ometanja, najljepša banjalučka džamija, ponos ne samo Šehera na Vrbasu, nacionalni spomenik islamske kulture – ponovo na svom mjestu, na radost istinskih svih ma kojoj religiji pripadali, a posebno na radost muslimana.
Hadži Bedrudin Gušić nije pozvan na otvaranje Ferhadije džamije, što se može posmatrati i kao ukazivanje časti – jer i nije mu mjesto na tom političkom balu vampira. Čast istinskim vjernicima!
Porad časnih i uglednih gostiju, Islamska zajednica je na otvaranje Ferhadije pozvala i one koji se nikada tu ne bi smijeli pojaviti jer se nisu odrekli one fašističke i barbarske zločinačke politike koja je ne samo srušila Ferhadiju, nego je počinila i genocid, pa potom Banju Luku posrbila.
Ta politika je svim sredstvima obeshrabrivala povratak Bošnjaka i Hrvata u grad na Vrbasu, pa je Banja Luka i danas najprognaniji grad na prostorima bivše Jugoslavije.
Ta fašistička politika je na svaki mogući pogan način nastojala onemogućiti obnovu Frehadije.
Odbor za obnovu (u kojem se nije našao Bedrudin Gušić) bio je suočen sa opstrukcijama i političkim i administrativnim, a manipulirano je i sa srpskim masama koje se se protivile obnovi, a na dan polaganja kamena temljca su podivljale i ubile Murata Badića, palile i kamenovale autobuse hodočasnika.
Bivši, po formatu mali gradonačelnik – a u suštini veliki primitivac, seljačina, četnik – Umičević izjavljivao je kako je izgradnja Ferhadije „prst u oko srpskom narodu.“
Novokomponirani povjesničari i muzeolozi, arheolozi i sveznalice, sve veliki lažovi i faslifikatori – lansirali su laž kako se na mjestu srušene Ferhadije nalaze temelji nekog starinskog kultnog hrama, pa se, biva, ne bi smjelo dozvoliti da te vrijedne arheološke ostatke poklopi Ferhadija.
Teledirigovana administarcija je raznim smicalicama pokušavala na svaki način spriječiti obnovu Ferhadije uskraćujući građevinsku dozvolu za stožerni objekat oko kojeg se razvijao o rastao Šeher, u kojeg su te seljačne šljegle sa planina kao uljezi poklopivši ga svojim primtivlukom i nacizmom. Sevdahom najpojevaniji grad u Bosni, zašutio je zavijen u crno.
Hadži Bedrudin Gušić; Islamska zajednica, Šeher i država Bosna zaboravljaju svoje najveće sinove
I Dodik je upamćen po srbovanju i barbarskom protivljenju obnove Ferhadije. Drečio se po medijima kako Ferhadiju treba srušiti ako počne njena obnova bez odobrenja.
Na pitanje holandskih novinara zašto je srušena Ferhadija, kome je smetala, vladika banjalučki, tadašnji i sadašnji Jefrem, je rekao; „Bila je na pogrešnom mestu.“
Dodik i Jefrem su obeveseli Islamsku zajednicu, a posebno muftiju Banjalučkog Osmana Kozlića, pristankom da svojim prisustvom uveličaju svečano otvorenje džamije Ferhadije.
Šta više, Dodik će biti počašćen da drži i govor na otvorenju, a možda će i Jefrem koju prozboriti u smislu „osveštenja Hrama Božjeg Veradije.“
Islamska zajednica se ne drži Božjih zakona koji propisju zabranu muslimanima prijateljovanja s onima koji ih iz kuća na silu istjeravaju, ubijaju i ruše im bogomolje, pa će možda ponuditi Dodiku ili Jefrermu da budu kumovi novosagrađene džamije. Ulema na čelu sa Kavazovićem, političari koje predvodi B. Izetbegović, navikavaju nas na poniženja, na rezultate genocida i nepravdu. To je isto kao i činiit ih, što bi rekao Simon Wiesenthal, poznati lovac na naciste.
Pravoslavni – četnički pop, k tom vladika Banjalučki, drag gost na otvaranju Ferhadije: “Veradija je bila na pogrešnom mestu, zato je srušena.” Da, zbilja, bila je na pogrešnom mestu 400 godina dok nije i Jevremovim blagoslovom dignuta u nebesa, ostaci uglavnom završili na smaću.Po Jevremu, i Banjalučani su bili u pogrešnom mestu, mada rodnom gradu, pa ih je zločinom i genocidom trebalo “oterati”…
Možda nas Islamska zajednica zajedno sa tzv. Bošnjačkim političarima misli obmanuti i kako su i Jefrem i Dodik došli tobe.
Nisu!
Oni su bili i ostali četnici fašisti jer i danas slijede onu politiku genocida i urbicida koju je vodio haški osuđenik za genocid Radovan Karadžić koji, da li zbog otvaranja Ferhadije, traži da ga puste na uvjetnu slobodu. Ako su mogli pozvati Dodika, Jefrema i vojvodu Vučića, ne bi bilo iznenađenje da pozovu i Karadžića. Ako ga Tribunal pusti, eto zgode da se najde i u Banjoj Luci na mjestu zločina.
Veličanje četničkog genocidnog komandanta u Beogradu, srbovanje u Srebrenici, a evo “dragog gosta” i na otvaranju Ferhadije; počast do počasti za četničkog vojvodu, poniženje za poniženjem za vjernike i građane RBiH koje im priređuju njihova ulema i političari
Priliku da samom svojom pojavom srbuje imaće i četnički vojvoda Aleksandar Vučić. On će možda pred džamijom izuti svoje, pa po izlasku nazuti Muftijine mestve ili kaljače. Ili će kao primitivac, u Džamiju u opancima, ma šta nosio na nogama. Ako zamijeni obuću sa Muftijom, mogao bi ostvariti blesavi prijedlog iz Mostara kako bi bilo dobro – da Bošnjaci obuju srpske opanke, a Srbi muslimanske cipele, ili mestve. Ove Muftijine ne bi žuljale Vučića, a ni Vučevi opanci bili bi taman Muftiji.
Vučić nije spomenuo zamjenu šubara za „vesove”.
Munaficima koji se kunu u Allaha dž. š. a izdaju i Din i državu, žive i mrtve žrtve genocida, šubare bi dobro pristajale.
Dodik je izjavljivao da Ferhaidju treba srušiti, ako IZ pokuša da je obnovi bez dozvole (četničkih vlasti koje su je i srušile). Na pritsak Amerikanaca, podavio je četnički rep, pa je Ferhadija obnovljena; za javno veličanje Radovana Karadžića i njegove politike koja je počinila genocid i urbicid – Islamska zajdnica mu preko Muftije Kozlića na noge odnosi poziv za svečano otvaranje Ferhadije neizmjerno se radujući tom svom dragom gostu
Moguće je da će Vučić u novom četničkom svečanom ruhu nazvati muslimane srpskom braćom, u člijem je istrebljenju i sam učestvovao. Ma šta govorio, on je četnik i od te politike nije odustao. Muslimane odavno uspavljuju ulema i političari istim obmanama i zavravanjem kao i pred zadnji genocid.
Na tom balu vampira govoriće i drugi uzvanici, među njima i Bakir Izetbegović.
Biće to prilika za još jednu amnestiju barbarizma, genocida, progona Banjalučana, ubijanja, rušenja njihovih bogomolja i posrbljavanja grada. Biće to zgoda za prst u oko svim vjernicima i normalinim ljudima.
Bakir je u ime svih muslimana Bošnjaka dao četnicima garancije za opstanak genocidnog zlodjela RS. On je doveo Vučića na mjesto genocida u Srebrenici, on ga je rukom ucvijeljenih Majki i Žena zakitio Cvijetom Srebrenice. Biće to prilika da taj maunafik i prevarant uknjiži također jeftine političke poene pričama o suživotu, mirenju, dobrom komšilku, toleranciji… Zaboraviće pravdu, jer se on pravde davno odrekao u korist Velike Srbije i svoga džepa.
Govoriće i Reis Kavazović i muftija Banjalučki Kozlić. Obojica neće kriti svoju radost prisustvom okorjelih četnika na otvoru vjerskog objekta kojeg je srušila njihova politika, kao i drugih uzvanica, poput turskih visokih ličnosti i američke ambasade, koje su također, preko muslimanskih leđa i RBiH amnestirale urbicid i kulturocid finacirajući obnovu Ferhadije i drugih porušenih džamija i islamskih spomenika kulture.
Kozlić je určio poziv cijenjenom gostu, a Dodik na obostranu radost prihvatio. Ukazana mu je čast i da drži govor i ubere jeftine političke poene pred džamijom koju je kanio srušiti. I hoće, bude li prilike jer nekažnjeni zločin i barbarizam će se ponoviti. “Želimo da (otvaranje Ferhaidje) ima isključivo vjersko-kulturni značaj,” izjavio je muftija Banjalučki Kozlić, nakon uručenja poziva dragom gostu Dodiku. Dodik se dokazao kao veliki primitivac, psovač na javnim mjestima i u medijima, nekultuna i zadrta seljačina, kabadahija, nevjernik, lažov, sjecikesa – koji važi za jednog od najvećih živućih četnika; kao nositelju najvećeg Karadžićevog odlikovanja, još jedno veliko priznanje IZ u ime muslimana – čast uglednog i dragog gosta na otvoru Božje Kuće! I Turska i Amerika su također amnestirale genocid i urbicid – pa i doniranjem za obnovu Ferhadije, umjesto da račun plate oni koju su je srušili. I Kavazović i Kozlić su dovano zaboravili i Srebrenicu i Bratunac, i Zvornik i Foču, a i Tomašicu, moj Varcar da ne spominjem; oni se i ne sjećaju svoje ljetošnje fetve o genocidu u Srebrenici koja bi mogla nositi i naslov Genocid u Banjoj Luci i čitavoj RBiH, uz separat o rušenju 1.000 muslimanskih bogomolja. Fetva ne bi imala nikakvo pravno niti obavezujuće značenje, jer oni su barbarima oprostili; za njih su oni uvaženi i dragi gosti, koji svojim četničkim prisustvom uveličavaju svečanost, pa bi takva fetva, kao i ona o genocodu u Srebrenici bila apsurd i podvala.
Biće to zaista bal vampira, onih koji su rušili bogomolje da bi gradili duhovne zidove među komšijama i susjedima raznih vjera, da bi zadojili mržnjom mlade generacije, a žrtve navikli na nepravdu poslije genocida kojeg poriču. Biće to bal vampira povampirene Velike Srbije koja se ukotvila na obalama Vrbasa u Šeheru.
Zato je dobro da hadži Bedrudin Gušić nije među njima jer bi izgubio abdest i ne bi se osjećao ugodno među četnicima i njihovim muslimanskim slugama, izdajnicima dina i države.
Bedrudin Gušić je uz muftiju Banjalučkog r. Ibrahima ef. Halilovića u najteže vrijeme četničke okupacije Banje Luke i rušenja svih njenih džamija – bio na čelu Islamske zajednice. On je snimo i dokumentirao ostatke rušenja džamija i tako pomogao da istina o barbarima i barbarizmu dopre u svijet, ali ne i do Sarajeva koje barbare smatra najvažnijim gostima na otvaranju Ferhadije, a Ustavni sud im prašta barbarizam, kao i političari i ulema. Na sve ovo, tzv. inteligenecija – šuti.
Foto: Bedrudin Gušić: Ova fotografija je obišla svijet, a najdragocjenije fragmente srušene džamije sklonio je zajendo sa tadašnjim Muftijom Halilovićem i gospođom Husedžinović na sigunrno
Bedrudin Gušić je sa rahmetli Muftijom i gospođom Husedžinović u suzama skupljao vrijedne fragmente na ruševinama Ferhadije kako ih komunalci ne bi uništili na deponijama za smeće. Sada se s tim hvale oni koji s tim opasnim poslom nejmaju nikakave veze – kako je biva svaki kamen Ferhadije na svom mjestu. Svaki jeste, ali ne i onaj pravi. Bedrudin je preko četničkih punktova noseći glavu u torbi odlazio u Zagreb – širio istinu o stradanju muslimana i katolika Banje Luke, a iz Zagreba se vraćao kamionima punim humanitarne pomoći. Zastrašivali su ga, prijetili mu. Najzad, morao je sa svojom obitelji otići iz Banje Luke, ali on Šeher nikada nije duhovno napustio. Svoje izbjegličke dane i svaki dolazak u Banju Luku on ispunjava borbom za istinu o zločinu nad mirnim građanima i lijepim Šeherom. U Banjoj Luci je danas i svijećom teško naći pravog Banjalučanina. U Grdau je sve posrbljeno nakon sistemaski provedenog genocida i urbicida koji je nastvaljan u miru. U grad su se uselili četnički mitski junaci i Srđa Zlopogleđa.
Fragment hronograma – tariha – o gradnji Ferhadije koji su spasili Gušić, gospođa Husedžinović i r. Muftija Halilović, čijim se perjem sada kite drugi. Ako, znajući da su Ti fragmenti na mjestu, i hadži Bedrudinovo srce je bliže onom mjestu gdje bi inače trebalo biti
Umjesto da krikne do nebesa, da traži pravdu, Islamska zajednica i bošnjačka nadri-politička garnitura srbalija potrudila se da nas ponizi posrbljavanjem i same svečanosti otvaranja Ferhadije ukazujući počast onima – poput Dodika, Vučića i Jefrema umjesto da ih primoraju da se pokaju i mole za oproštaj prije nego bace pogled na Ferhaidju, a kamo li priđu mjestu njihova barbarizma kojeg su odobravali i kojeg se ne odruču. Tu im se pruža prilika da uknjiže jeftine političke poene, kod kuće i u svijetu.
Kavazović i Izetbegović – El Fatiha, na brzaka, onako bosanski; u jednoj ruci Mushaf, u drugoj poziv četnicima na otvor Ferhadije koju je srušila politika koju oni danas nastavljaju, a koju i ne kriju. Dokle će nas ova dvojica poniđavati?
“Želimo da ovaj događaj ima isključivo vjersko-kulturni značaj te da kao takav bude pozitivna prekretnica u budućim odnosima naroda u BiH. Očekujemo da svako od nas vodi računa o ugledu IZ BiH i dostojanstvu muslimana”, rekao je Osman ef. Kozlić, predsjedavajući Odbora, muftija Banjalučki – ostao živ – munafik kakav je i bio! Možda bi ljudi i vodili brigu o ugledu IZ, ali Kozlić i ekipa se udarnički trude da taj ugled srozaju i bace ga pod noge četnicima. Kozlić nije sposoban ni jednu kozu čuvati, a kamo li brigu brinuti o muslimanima banjalučkog Muftiluka. On nije jednostvano za taj posao!
Nakon što su uvaženim i cijenjim gostima četnicima razaslali pozive, oglasio se i Islamski sabor u liku njegova Predsjednika, Hasana Čengića, glavnog financijskog “stručnjaka” i haznadara Alije Izetbegovića koji je na ime obrane i pomoći građanima RBiH prikupljao donatroska sredstva po svijetu. Nije neka suma, tek dvadesetak milijadi njemačkih maraka u današnjoj vrijednosti; pare su završile uglavnom u privatnim džepovima najuže Alijine halke. Sada se kao ugledni musliman, zaštitnik opljačkanih i poniženih muslimana Čengić okomio na Tribunal i nedupustivo blagu presudu Karadžiću. Nije ni spomenuo ukidanje genocidne RS, niti RBiH. Dok je RS, biće prilike i za muslimaniju.
Hasan Čengić, povjernik Alije Izetbegovića za novac od donacija za obranu zemlje i preživljavanje građana BiH: Umije s tuđim parama, pogotovo našim. Za dejtonsko stranačko sudstvo – čist je i blistav ko rosa (u podne). U Skupštini BIO koja je deverala oko tih bezveznih 20 miljuna DEM bio je i reis Kavazović, sada opet zajedno – Hasan – predsjednik Sabora, Husein – Reis IZ. Na Saboru IZ ni jedan ni drugi nisu ni spomenuli pravdu za RBiH da ne bi, zar, izišli iz hatora četnicima koje su kao drage i uvažene goste pozvali na otvor Ferhadije
Na istom skupu reis Kavazović je kritikovao beogradsku Srpsku pravoslavnu crkvu, zaboravljajući namjerno kako je snažni izdanak te zločinačke crkve i sam vladika Jefrem – kojeg je pozvao na otvorenje Ferhadije: “Posjeta pape Franje Sarajevu sredinom prošle godine osnažila je međunarodnu poziciju BiH i otklonila bojazan da Katolička crkva podržava separatističke politike u BiH. Taj dojam, nažalost, nemamo kad su u pitanju javni istupi ljudi iz vrha Srpske pravoslavne crkve iz Beograda. Dapače, oni ohrabruju srpski nacionalizam i isključivost, i doprinose veličanju zločina i zločinaca, čime dodatno otežavaju put pomirenja, razumijevanja i osiguranja boljeg života svih građana BiH, kazao je Kavazović.
A šta radi Dodik, šta radi Jefrem i ostala črtnička bratija na čelu sa Vučićem?
Karadžić je od Tibunala zatražio puštanje na privremenu slobodu. Ako mu se hitno udovolji, a moguće je, jer Tribunal je milostiv prema takvima, mogla bi IZ – Kavazović i Izetbegović – preko mutavog ali razdraganog Muftije Kozlića – pozvati Karadžića i on prisustvuje otvaranju Ferhadije koju je srušio. Možda IZ i Izetbegović se ne bi smjeli usuditi toliko poniziti i Din, i žrtve genocida, Bosnu i Šeher Banju Luku. Ali, nedopustivo preveliko poniženje učinjeno je već i ukazivanjem počasti četničkom vojvodi Vučiću, zatim Dodiku kao upornom negatoru države BiH i višestrukom udarniku u nastavljanju Karadžićeve ratne politike u miru, uz blagoslov popa Jefrema. Tako – kao da je i sam Karadžić prisutan na tom balu vampira.
***
Posljednja vijest – 26. 04. 2016.
Dodik poklonio ćilime za Ferhadiju
NEMA TOGA ĆILIMA POD KOJIM SE MOŽE SAKRITI DODIKOVO ČETNIŠTVO NASTAVLJANJEM POLITIKE RADOVANA KARADŽIĆA
Ne postoji ćilim pod koji Dodik može sakriti svoje četništvo i uporni nastavak politike Radovana Kradžića, niti ima hasure pod koju Islamska zajednica može sakriti svoj munafikluk: “Ovdje sam da izrazim veliko zadovoljstvo što je Ferhadija završena i što smo uoči njenog otvaranja”, istakao je Dodik.
Te su Dodikove riječi plaho obveselile Kozlića: “Jako sam zadovoljan i srećan što se sve odvija po planu i zahvalan sam predsjedniku RS Miloradu Dodiku na današnjoj posjeti i velikom poklonu koji nam je donio.”
Novine ne pišu jesu li to opljačkani džamijski ćilimi, ili ih je Dodik kupio parama poreskih obveznika, među njima i muslimana.
Makar i danajske, hedije su drage hodžama poput Kozlića koji se niti Boga boje, niti ljudi stide.
***
Nekoliko povjesnih fotografija: na prvoj, starinskoj – Ferhadija, ljepotica Šehera, Bijeli labud, kojeg su ubli din-dušmani, a Islamska zejdnica i tzv. bošnjački zaštitnici – obnovili parama muslimana Bosne i drugih zemalja, među kojima i USA, sve kako bi amnestirali zločin i barbarizam počnitelja, pa ih nakon svega pozvali na svečano otvorenje Ferhadije, kao da su sve jedan do drugog Ferhad-paše, kao da su se odrekli zločinačke genocidne brbarske politike.
Oni su bili i ostali četnici i nakad neće doći tobe.
To su vukovi u janjećoj kožici – četničkom vojvodi to i samo ime potvrđuje, a iZ i političari koji njome vladaju – žele nas ubijediti da su to dobre duše, mirni i fini janjci – što je uvreda za zdravu pamet, a poniženje do bola.
Čak kada bi ta četnička bratija kleklnula na koljena pred Ferhadijom na njenom otvoru i od muslimana zatražila oprost, ne bi im niko smio povjerovati jer to su obične hulje i lažovi.
Svaki nekažneni zločin će se ponoviti, kao što se ponavljaju genocidi nad muslimanima; opet će neko praštati zločincima u ime žrtava, a ulema polagati temeljce porušenim džamijama kao Cerić, obnavaljejući ih parama – derući kožu sa grbače poniženih muslimana – ako ih i uopće i preostane do tada…
Nisu se u ovome ratu, kao u onome, u Varcaru
smjenjivale i kroza nj prolazile
vojske sve do u ranu jesen Devedesetpete
kad je već sve bilo ustvari gotovo
a o tome krvavom listopadskom šenluku
vojnika s Gospinom krunicom o vratu i pod slavnim
krvavo-bijelim šahovskim grbom
još će ovdje biti riječi.
Bratsko klanje u našim krajevima, izgleda
najbolje uspijeva i najveću radost pruža u ljeto
u zrelo i zlatno ljeto
u onome njegovu pijanom vrhuncu nekako
između polovice lipnja i polovice kolovoza
razdoblju u koje padaju svi najvažniji svetitelji
i svi najljepši godovi
domaćega abrahamskog trovjerja:
Sveti Anto Padovanski
„Mala Ćaba“ na Ajvatovici iznad Prusca
Sveti Ivo Podmilački
Vidovdan i sveti srpski mučenik knez Lazar
Sveti apostoli Petar i Pavao
Sveta Ana i Joakim, roditelji Blažene Divice Marije
Sveti Ilija prorok
prvo po novom pa po starom kalendaru
s ilindansko-alidžunskim kršćanskim i
muslimanskim teferičima po bosanskim
svetištima i dovištima koja su to isto
barem tri hiljade godina unatrag u prapovijest
samo pod uvijek iznova prilagođavanim
kultnim obličjima kojima se prepokrije ono
zatečeno onako kako koja nova vjera potisne
prethodnu, kako koji novopridošli narod
potčini ili istrijebi prethodni
te Velika Gospa katolička ȕ po kolovoza
i odmah za njom
Preobraženje Gospodnje pravoslavno
kada se, govorilo se, priobrazi i gora i voda
i prestaju žestine ljeta.
Onaj koji bilježi nikada nije imao dara ni zanimanja
za mislioce rata i njihovu zavodljivu književnost; Sun Tzu,
Schmitt, Jünger – kapa dolje njihovoj lednoj
genijalnosti – nisu njegovi miljenici, a o Clausewitzevu
iskazu: “Mir je snježni zimski pokrov pod kojim snage
drijemaju i polagano se razvijaju. Rat je žar ljeta koji brzo
razvija i potiče zrelost.” da se promišljati svakojako,
najprije kao o dobro sročenoj pjesničko-filozofskoj
krinki za apologiju rata.
Pa se u svojoj neznavenosti pita prizemno i jednostavno
nije li sve to s ljetom tek pusta logika rata: s velikim
klanjem najpametnije je početi u ljeto i gledati
da sve što prije oposliš
prije kiša, prije kratka dana, studeni, snjegova
tako ćeš s najmanjim troškom najviše poraditi.
Kakomudrago, sve najveće izgibije
i sva najushićenija masovna zločinstva vazda su
ovdje u ljetno doba padala
u zrelo i zlatno ljeto:
i kad je sultan Mehmed Drugi 1463. uzimao Bosnu
i kada je serasker reformskoga sultana Abdul Medžida
Latas krenuo 1850. da satire pobunjene muslimanske
prvake protivne modernizaciji Carstva i Bosne
i kada su habsburške trupe 1878. ulazile u Bosnu
da je civiliziraju.
I u ljeto Četrnaeste.
I u ljeto Četrdesetprve.
Ljeto Devedesetdruge Varcarani koji su ga preživjeli
zaboravit neće nikad.
Nije grad morao čekati službeni nastanak srpske republike u Bosni. I prije nego što je Devedesetdruge
na dan Svetoga prvomučenika i arhiđakona Stefana
27. januara po julijanskom kalendaru a devetoga
po gregorijanskom proglašena ona prva
grad je bio i kroz cijeli rat ostao
u toplim njedrima srpstva
ni od koga ugrožavanim
sve je u njemu bilo srpsko
i vlast i bog i anđeli njegovi i nebo nad njim
baš kako je nekad davno pjevao zaneseni sarajevski
gimnazijalac sa Zmijanja Petar Kočić.[1] Podalje su bili frontovi i bitke
drukčiji se ovdje vodio rat:
planski teror
zastrašivanje
otpuštanje s posla
mobilizacija za rat preko Save prisilni rad
istjerivanje iz stanova
oduzimanje imovine
pljačke
batine
mučka ubojstva
a za to nisu trebale dolaziti vojske, obavljale su to
vrijedne lokalne vlasti i hristoljubive patriotske snage
e da bi grad posvećen junačkome Petru Mrkonjiću
Kralju Oslobodiocu, napokon i zauvijek osvanuo oslobođen od nesrpske nečisti. Civili, dojučerašnji
mirni i od svakog dobro viđeni građani
trgovci, zanatlije, činovnici, vozači, uspješni menadžeri
preko noći postaju opasni ustaše i fundamentalisti pa ih gone na ropske kuluke
da kopaju puste kilometre
za vodovod bezvodnom Tribovu Doktorovu rodnom selu
a Doktor je SDS-ov gospodar života i smrti u gradu,
ili u logor na Manjaču pod krvavu torturu,
ili u Podbrdo gdje je mučilište u „objektima Klaonice“…
Ostao je nepoznat Doktorov odgovor na pitanje
jednoga od kulučara: „Što si se, bolan, ispizmio na nas,
nismo ti oca ubili mi, ubio ga je KNOJ“[2], ali sámo pitanje
nudi mnogo slućenih odgovora i mračnih pretpostavki.
Ponešto od svih navedenih mjera mnoge je Varcarane krive vjere i nacije snalazilo kroz cijelo to zlo proljeće
ali su se još držali
ponosni, ukorijenjeni zavičajci
još nisu pomišljali na konačni odlazak kao spas
i jedino rješenje. No stiže trinaesti dan lipnja
kobna subota, kada u grad pada vijest
da su u poslijepodnevnom okršaju
s hrvatskim i muslimanskim snagama iz Jajca
na Šebezovim livadama u Barevu
daleko negdje na međuopćinskoj međi koja je sada
ratna granica, izginuli srpski rezervni milicioneri
iz Mrkonjića Zoran Bogojević, Petar Čigoja, Živodrag
Čulić, Stanislav Eremija, Zoran Gavrić, Milan Iličić,
Branko Iveta, Branko Jakovljević, Dragan Jarić,
Zoran Karać, Zdravko Kojić, Radovan Konjević,
Lazar Laketa, Mlađen Malešević, Miroslav Milić,
Dušan Palalić, Čedo Savičić, Dušan Sikimić, Zoran
Soldat, Petar Tešanović – sve mladi ljudi, neki još
neoženjeni, materina čeda, očeve uzdanice.
Za mnoge ti u povjerljivom razgovoru više od
petnaest godina nakon svega s iskrenim žalom
tvoj drug iz djetinjstva D., jedan od šačice katolika
što su preostali u gradu, kaže: „Velika je to grehota,
bili su momci ko srma, mirni, tek počeli živit.“
Mnogo je nejasnoga oko toga pohoda i danas, tek
spominje se Uroš P., načelnik policijske stanice
u Mrkonjiću, koji je te momke naoružao i mimo
njihove volje, neiskusne, poveo u akciju
razoružavanja i istjerivanja Hrvata i Muslimana iz
sélā Vlasinje i Liskovica. Ulogorili su se u Šebezima,
kaže predaja, načelnik nije poduzeo nužne mjere
osiguranja pa kad su ih jajački hosovci i teritorijalci iznenadili i svom žestinom napali
nisu imali šansu nikakvu.
Sutradan, u nedjelju, katolicima je
dupli blagdan: prekjučer bilo je Srce Isusovo, jučer
sveti Anto Padovanski omiljeni svetac u svoj Bosni
a po crkvenom običaju ti se sveci prenesu
na nedjelju prvu koja dođe
pa je crkva za prijepodnevne pučke mise puna.
Za masakr u Šebezima mnogi još nisu ni čuli
pa kad se razilaze kućama još su u svečanom
misnom raspoloženju. Oko njih, međutim
počinje divlji lov: u dijelove grada
s hrvatskim i muslimanskim kućama ulijeću
policijski kombiji, hvataju redom i ubacuju u njih
muškarce uz bijesne psovke i batine.
I Bȁja je tako dignut, uz neki koban dodatak
o kojemu postoje ponešto različite verzije. Što je
iz svih njih moguće razabrati: u strmu ulicu Sokak
koja vodi u Čaršiju, pred kuću mirnoga i vedrog
Joze Svetinovića Baje vozača u firmi „Zadružna trgovina“
vrsnoga pjevača kako u crkvenom, tako i u gradskom zboru
KUD-a „Jedinstvo“ došli su mrki hvatači u uniformama
i pod oružjem. Poznavajući ih dobro izišao je pred njih
i nasmijan kao i uvijek priupitao jednoga nešto
kao: šta se to dogodilo, komšija.
Protumačiše to kao podsmijeh,
stadoše psovati i prijetiti a taj upitani svom ga snagom
udari šakom po licu i raskrvavi.
Ubacili su ga u kombi, zajedno s još nekoliko komšija
i odvezli u stanicu milicije.
Po jednoj verziji Bajin stariji brat Marko, kovač
zatvoren zajedno s njim, kad je naslutio
da se Baji sprema najgore ponudi se načelniku milicije
da uzmu njega a Baju puste. Dobio je smrknut
odgovor da se moli bogu za svoju glavu a za Baju
bolje mu je da ne pita jer „Baji spasa nema!“
Iz milicijske stanice prevezen je u Podbrdo
u Klaonicu, desetak kilometara od grada prema Ključu
zajedno s desetinama pohvatanih muslimana
i nekoliko katolika, svojih komšija. Svi su,
tko manje tko više, bijeni, mučeni, mrcvareni
ali Baja najstrašnije. U utorak šesnaestoga lipnja
nakon još jednoga batinanja, bacili su ga natrag
među zatvorenike. Polomljen i izobličen
u jezivim mukama i u krvavom hropcu
poživio je još petnaestak minuta.
Preko Varcara navukao se gust mrak – od noćnoga
ne manji onaj danji. Iz njega i o njemu u godinama
što slijede čulo se malo a to malo što se čulo, uvijek
mráčno, zlo. Tako je iz grada izašla i do tebe našla put
vijest o strašnom kraju tvoga školskog druga Milenka O.
Zapisao si je tada, stegnuta grla, zgrčenom rukom, a
namjeran si je ponavljati, kao zavjet i nježan pomen:
otišao je daleko niz rijeku do Mandina Vira, bila je studen
velika, prerezao je vene i u hladnu vodu položio široko
raširene ruke; tako je iskrvario i umro. Milenko O. bio je
Srbin. Uvijek je bio melankoličan, gospodstven, gadljiv.
Je li se to Milenko tako spasio? Jesu li, u srcu zločina,
Milenkove raširene ruke i krv iz njih što se
stapa sa studenom sivom vodom Crne Rike
jedini ljudski izbor?
Teror, zastrašivanje, otpuštanje s posla, prisilni rad,
istjerivanje iz stanova, premlaćivanje, pljačka –
to se nastavilo i pojačalo, postalo sistem. Stara
Krzlaragina džamija, amblem grada, srce čaršije, dignuta
u zrak, Hamidija džamija u Rici srušena, crkva apostola
Filipa i Jakova zapaljena. Pred užasima svakodnevnice
ponos i ukorijenjenost počeše naglo kopniti: vlastiti grad
ukaza se zavičajcima kao smrtna klopka. Uto je vlast
smislila „zakonit“ način progona koji će kasnije u
prijetvornoj engleštini svjetske diplomacije biti nazvan ethnic cleansing, etničko čišćenje. Sve više nevoljnika
prihvaća taj izlaz koji im vlast nudi. Vidio si i sačuvao
formular koji su morali potpisati da bi izašli:
IZJAVA O DOBROVOLJNOJ PROMJENI MJESTA PREBIVALIŠTA
Ja (ime, očevo ime, prezime) sa prebivalištem u Mrkonjić–Gradu, u ime svojih članova uže porodice i to (imena), izjavljujem da smo dobrovoljno odlučili, bez bilo kakvog pritiska, promijeniti mjesto prebivališta. Dajući ovu izjavu, saglasni smo da našom pokretnom i nepokretnom imovinom raspolažu nadležni organi opštine Mrkonjić–Grad. Izražavajući svoju i volju svoje porodice svojeručno potpisujem ovu izjavu.
NAPOMENA: Ova izjava ima svojstvo DOZVOLE Skupštine opštine Mrkonjić–Grad da gore imenovana lica mogu nesmetano napustiti teritoriju opštine Mrkonjić–Grada.
DOSTAVLJENO: 1) Davaocu izjave 2) SO Mrkonjić––Grad
Pokrenuše se, tako
zavičajci
osuše se iz svojega grada dobrovoljno, bez bilo kakvog pritiska prsnuše na sve strane
sretni s glavom na ramenima.
Eno ih danas na adresama o kojima nikada sanjali nisu:
Kanada, Amerika, Švedska, Njemačka, Australija… I groblja
su već tamošnja dosad naselili. Živima internet stvara
iluziju da se zavičajno „druže“, da su još svoji. Prema
svim mogućim informacijama, a onaj koji bilježi skupljao
ih je odakle god je mogao i uvijek iznova provjeravao,
u gradu je na kraju ostalo otprilike tristopedeset
muslimanskih i pedesetak katoličkih duša.
Pred početak rata
(taman su se 1991. godine svi bili uredno popisali)
prvih je u gradu bilo 1450, drugih 354, od ukupnih 8.422
stanovnika – brojevi govore sve o razmjerima dobrovoljne promjene mjesta prebivališta.
U ljeto Devedesetpete okrenuo se rat. Ljudska hekatomba
u Srebrenici, opsada Bihaća sa slutnjom sličnoga ishoda –
naveli su jake Zapada da se upletu i promijene odnos snaga.
Velja kruška u grlo zapadne. Krv je ljudska rana naopaka, na nos vam je počela skakati; prepuniste mješinu grijeha! –
pjevao je vladar-pjesnik prije vijek i po
na usta vladike Danila, lika pomalo
hamletovskog.
Znaju li, mogu li osjetiti
baštinici i poklonici što se kunu u veličinu
i mudrost Pustinjaka cetinjskoga
da je njegova strašna kletva-opomena
zadržavši smisao promijenila smjer
sad, u ljeto Devedesetpete
njima upućena; sad i odsad?
Sada su jaki sa Zapada voljni Srbima dati samo u Bosni
i to ne sve ono što vojno drže: srpske snage moraju pustiti
Knin i Hrvatsku, moraju ostaviti Grahovo, Krupu Bosansku,
Drvar, Petrovac, Ključ, Jajce, Šipovo, Vakuf Donji – i one
to čine uz glumljeni ili nikakav otpor hrvatskim i bosanskim
snagama, sukcesivno, po diktatu jakih i prema tajnim
naredbama svojih glavešina. Mrkonjić zakratko ostaje izvan
dogovora, u nejasnom statusu, pa se u njega slijeva silno
mnoštvo nesretnika iz napuštenih gradova u bijegu i strahu
od tuđih vojska željnih pobjeda, na odmazdu spremnih.
U te dane pada još jedno masovno stradanje Varcarana.
U srpskoj vojsci koja još drži položaje oko Donjega Vakufa
preimenovanog u Srbobran, jedna jedinica u kojoj ima
i Mrkonjićana raspoređena je u selo Oborke na putu prema
Travniku. Uz nju je roblje za kopanje rovova – tridesetak
Varcarana, većinom muslimana uz četvoricu katolika.
Kada 12. rujna u komandu stiže naredba za napuštanje
položaja i povlačenje, bijes i gorčina poraza okreće se
u mržnju na robove, pa na pitanje:
što s njima, nije li nam
dosta svoje brige,
zar ćemo i njih vući za sobom
i još ih hraniti
pada krvav dogovor. U noći s 12. na 13. rujna
čuvari ih izvode u dvorište osnovne škole u Oborcima
i postrijeljaju. Ovo su im imena: Ibro Arapović, Fahrudin
Arnautović, Džafer Bajrami, Stipo Baković, Kemal Ćano,
Nurko Dedić, Taib Dedić, Mustafa Dizdarević, Ado Durek,
Mehmed Hadžić, Tahir Hažbić, Safet Heganović, Adem
Heremić, Dževad Hrustanović, Fejzo Kaharović, Grgo
Kotromanović, Matija Kotromanović, Ahmet Medić,
Osman Medić, Senad Medić, Dževad Mujkić, Zuhdija
Nezirović, Faik Smajić, Hamo Šehović, Kemal Šehović,
Džemal Topalović, Ivica Vulić, Ismet Žerić. Po mitskom
pravilu da masovni zločin nikad ne ostane bez svjedoka
jedan mučenik se spasio i kasnije sve ispričao.
O sudbini četvorice katolika pričaju ti dugo nakon rata
dvoje njihovih prijatelja, muslimana, s tugom, kada se
slučajno sretnete u Sarajevu, na ulici: „Po sporazumu između
srpske i hrvatske strane budu oni pušteni iz Oboraka i dođu
kućama. Uspjelo im je skupiti papire za odlazak u Hrvatsku,
samo još Doktor treba da im izda potvrdu da mogu ići. Dođu
mu u kuću navečer, on ih lijepo primi, potpiše im potvrdu.
Hvalili se, kad su došli kućama, da im je i rakiju iznio. Istu
noć, kasno, već su bili pozaspali, poslao po njih i svu
četvoricu vratilo u Oborke, u smrt.“ Prisjećaš se, negdje si
već zapisao uspomenu na Grgu Kotromanovića, majstora limara,
snažnu ličnost, koji je po Varcaru i oko njega ali i po svoj
Bosni, limom pokrio i savršene oluke izveo na bezbrojnim
kućama, crkvama i džamijama. Davno, proveo si s njime
visokim i ogromnim nekoliko nezaboravnih sati na krovu
stare kuće u razgovoru dok lebdeći kao leptir na rubu ambisa
mijenja struo oluk zbog kojega je počelo opasno zakisivati
po kućnim zidovima.
Tko bi mogao zamisliti i opisati stanje, život tih dana
u gradu pod dvostrukom opsadom?
Opsjednut izvana:
hrvatska je vojska već do 15. rujna osvojila cijeli južni
dio općinskoga teritorija i grad joj je na artiljerijskom
dometu.
Opsjednut iznutra:
krcat izbjeglicama izluđenim jednako kao i građani, svaki
čas očekuje se pad i ulazak ustaša, svi su putovi zatvoreni
osim onoga jednog što vodi na sjever, k Banjoj Luci
a i ona je puna izbjeglica iz Hrvatske i iz Bosne. Srpska
vojska koja treba da brani grad u rasulu je, demoralizirana,
spremna na bježaniju, i u zraku se osjeća da se sprema
najgore, da je politika izdala.
Pu dugoj i neprekinutoj liniji sve tamo od Ribnika, Medne,
Štrbine na zapadu, do Čirakovca i Majdana na istoku, preko
lisinskih visova iznad grada s kojih se Mrkonjić vidi kao
na dlanu, hrvatska vojska je utvrdila položaje, tu i tamo
na grad doleti topovska granata, topnicima za zabavu,
građanima na stravu i užas. Iz jezika dnevnih izvještaja srpske vojske, makar je suh i prikrivajući, dobro se mogu
naslutiti razmjere panike i obezglavljenosti:
određene su jedinice „napustile položaj“,
„ostao prazan prostor, što je neprijatelj iskoristio“,
„otkriven je desni bok pješadijske brigade koja se povlači“,
„zbog nepovoljnog položaja jedinice nisu mogle ostati na
svojim položajima“,
„naglo izvlačenje jedinica VRS u širem rejonu Mrkonjića“…
Mnogi su se građani već i prije pokrenuli k Banjoj Luci
i dalje, tko kamo ima i može
a kada je u nedjelju 8. listopada
„neprijatelj otpočeo snažna artiljerijska dejstva
na čitavom frontu, gdje su istovremeno izvodili
pješadijsko-tenkovske napade na liniju odbrane“
te „po najužem dijelu centra Mrkonjić-Grada ispalio
oko 300 projektila“
potekla je u svim mogućim vozilima niz Banjalučku cestu
rijeka uzrujanoga ljudstva, zaokupljenoga samo spasom
glave i života. Pokazalo se to razumnim.
Od onoga utorka 10. listopada kada su
„oko 16.30 časova snage HV uspjele ući u gradski centar
Mrkonjić-Grada a potom nastaviti borbena dejstva na pravcu
Mrkonjić-Grad – Trijebovo“
sve do 5. veljače 1996. kada je
hrvatska vojska po dogovoru što ga krvavim
flomasterom iscrtaše Izetbegović, Milošević, Tuđman
u Daytonu, Ohio, vratila srpskoj vlasti i grad i općinsko
područje Mrkonjića, i kada su se izbjegli Srbi mogli
vratiti u opustošeni grad a od Bošnjaka i Hrvata
napokon nije ostao skoro nitko
svih tih stotinusedamnaest dana
bili su dani divlje vojničke samovolje, bezdušne pljačke,
organizirane i pojedinačne, uništavanja, terora. I najgore:
bili su to dani još jednoga masovnog krvnoga zločina
o kojemu svjedoče ostaci tijela srpskih vojnika i civila
pobijenih nakon ulaska hrvatske vojske u grad a pronađenih
u masovnoj grobnici na gradskom pravoslavnom groblju.
Kako je to moglo izgledati kada osloboditeljska vojska
ulazi u pust, prethodno artiljerijski temeljito obrađen Varcar? Onih četiristotinjak muslimana i katolika
što su u gradu preostali nakon masovne dobrovoljne promjene mjesta prebivališta sve dane oslobađanja provode skutreni u podrumu neke
javne zgrade, u strahu i drhatu. Srpska vojska je odstupila,
svi Srbi iz grada koji su mogli izbjegli su, ostala je šačica
građana koji nisu mogli, nisu htjeli, nisu imali kamo.
Osloboditelji su u ponedjeljak 9. listopada već na prilazima
gradu, opijeni su pobjedom. Pucnjava je zaglušujuća,
više je to šenluk i veselje, nego borba. Zapovjednik neke
od postrojba, stanoviti Andrija Matijaš zvani Pauk
prsi se trijumfalno na tenku, pa kada ga obori loše
kontroliran rafal nekoga njegovog veselog vojnika[3] nastane strka pa za njom bijes. Odmah to bude oplakano
i ovjenčano kao junačka pogibija legendarnoga zapovjednika u ljutoj borbi s neprijateljem, gradu u njegovu čast nadjenu
novo ime, Matijaševo, a za odmazdu pobiju srpsku čeljad
koja su se zatekla u gradu – muško, žensko, staro, mlado
njih stotinuosamdesetjedno, i njihovu smrt proglase
pogibijom neprijateljā u borbi.
Među pobijenima nađen je i sedamdesetjednogodišnji
Niko Marić, mrkonjićki advokat, ugledan i omiljen građanin
koji nije imao mogućnosti da izbjegne. Kakav to um
moraš imati da zamisliš staroga advokata, oličenje mirnoće
i trezvenosti, kako ostaje u napuštenom gradu da se bori
protiv nadiruće vojne sile i u toj borbi pogiba! Poslije
svega pronađen je njegov dnevnik u kojemu zadnja bilješka
unesena 10. listopada u šest i po sati ujutro glasi:
„Granatiranje od juče se nastavlja. Cijelu noć su ispaljivali
po neku granatu. Ujutru oko 06.30 časova čitava kanonada
granata sručila se na Mrkonjić i okolinu.“ To se slaže s onim
što smo vidjeli u vojnom izvještaju VRS za 10. oktobar, gdje
potom slijedi podatak da je „povlačenje otpočelo oko 08.45
časova“ te da su „oko 16.30 časova snage HV uspjele ući u
gradski centar“. Što se događa s Nikom Marićem u taj strašni
dan između trenutka u kojemu je, zauvijek, sklopio svoj
dnevnik i gledao kako otpočinje povlačenje, i poslijepodneva
kada, zloslutno, ulazi druga vojska? Nikada o tome nećemo
znati ništa, kao što nećemo znati ni kako i kada su čestitoga
starca ubili junaci s Gospinom krunicom o vratu i pod
slavnim krvavo-bijelim šahovskim grbom. Ovo je sve što
znamo: ubijen je tako što mu je glava razbijena nečim hladnim i tupim, uza nj je nađen njegov ručni sat marke seiko, koji je prestao raditi 20. listopada.
Nikako da se načudiš: kako živo U tvojim snovima Mrtvi žive, kako su samo, lukavci Svježi i okretni, kako Živi i radosni! I kako se ti ne zbunjuješ nad sobom Nad svojim stanjem: Dobro u času dok ih sanjaš Znaš da su mrtvi Okolnosti njihove smrti su ti poznate A sretan si što su živi Uživaš u njihovu smijehu U vašemu toplom razgovoru.
Tako je i s Bajom: Srećete se u Sokaku kod njegove kuće U žurbi je, čekaju ga u firmi da vozi direktore Na službeni put Nasmijan je, glasan, razmjenjujete uobičajene šale. Nekomu tko je uza te, kad Baja odžuri uza Sokak Onim kratkim a žustrim korakom, govoriš: „Eto, to je Baja!“ Misleći, sve u snu, sve odjednom Na njegovu svijetlu narav Misleć na njegovu užasnu smrt.
Ivan Lovrenović
[1] Publicist Milan Jovanović Stojimirović (1898 – 1966), koji se bježeći od austrougarske internacije bio sklonio u beogradsku duševnu bolnicu kod ujaka, upravnika, dirljivo piše o svojim susretima u bolnici s Kočićem: „Žarko leto 1916. stalo ga je mnogo snage. Podnosio ga je, ali je kopnio. Nekad bi se povratio, kao u jesen 1915. pa bi se u njemu opet probudio stari nacionalist. Jednom mi izreče ove stihove, koje nikad pre toga nisam čuo i koje mi reče da je zapamtio iz mladosti, u gimnaziji: Gore nad nama srpsko je nebo, / Na njemu srpski sedi Bog, / Oko njeg’ Srbi anđeli lebde: / Dvore Srbina Gospoda svog! Kako je bio dirljiv ovaj šovinizam! On mu se podavao melanholično, i deklamovao je elegičnim tonom.“ (Poslednji dani Petra Kočića)
[2] KNOJ (Korpus narodne odbrane Jugoslavije), vojna organizacija formirana u kolovozu 1944. naredbom Josipa Broza Tita sa zadacima „borbe protiv odmetničkih grupa: četničkih, ustaških, balističkih, belogardejskih i drugih ostataka kvislinških formacija na terenu cele zemlje; akcije čišćenja oslobođene teritorije od špijuna, petokolonaša, diverzanata i hvatanja dezertera“. KNOJ je najtješnje surađivao tajnom policijom OZN-om.
Iz prvih djetinjih sjećanja ostala ti je slika kada uniformirani i naoružani niz ulicu gone zapuštene, bradate i izmrcvarene u seljačkim odijelima, a ide šapat: „Pohvatalo tribovske četnike.“
[3] Dugo poslije rata živi taj u svojemu selu u Sinjskoj krajini, svi suborci znaju istinu o događaju, nikada nitko nije progovorio javno, niti je itko o tomu službeno pitan.
***
Ivan LOVRENOVIĆ, književnik
UBIJSTVO BAJE
“U svojim ratnim bilješkama koje je vodio u sarajevskom egzilu nakon bijega iz grbavičkog naci-režima, onaj koji bilježi nalazi rijetke fragmentarne glasove iz Mrkonjića. Evo jednoga. „Petak, nedjelja, 26. do 28. Lipnja, istrgane vijesti iz Varcara. D. umrla, nije bilo ni deset ljudi na sahrani. M. Umro. Muškarci – šesanest Hrvata i mnogo veća grupa Muslimana, odvedeni nekamo. Baja prebijen, ne zna se ni je li živ. Liskovica i Vlasinje – spaljeni, rastjerani. „Sinoć (subota) u Split stigao Mitterand. Danas će u Sarajevo.“
Kasnije će saznati tisuću i jedan detalj o tim stradanjima u mirnom Mrkonjiću: zastrašivanja, provaljivanja u stanove, fizička maltretiranja, istjerivanje s posla, etnička izolacija, paljenje i miniranje bogomolja, prisilno potpisivanje papira o „dobrovoljnom“ odlasku i prepuštanju pokretne i nepokretne imovine općinskim vlastima. Bajina sudbina: Jozo Svetninović, zvani Baja, profesionalni vozač, nebeski pjevač, vječno nasmijan, bio je čovjek beskrajne dobrote i nagodnosti, „sva čaršija“ ga je znala i voljela. Takova, mučili su ga i prebijali da nije mogao stajati, na kraju su ga zaklali, a sve to u gradskoj klaonici. Zahvaljući i takvome režimu, u Mrkonjiću je ostalo taman toliko Muslimana i Hrvata, da su svi mogli stati u podrum jedne osnovne škole, kamo su se sakrili u dramatičnim danima „u oktobru 1995“ kada je Karadžić jedan za drugim prepuštao kraijiške gradove združenim snagama Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kada je skoro sve srpsko stanovništvo iz Mrkonjića pobjeglo u Banju Luku a srpska vojska povukla bez ozbiljnijeg otpora:“
(Ivan LOVRENOVIĆ, Nestali u stoljeću, Fraktura, 2013, str. 33.)
JAVNI POZIV NA ISPUNJENJE PRAVDE I OBAVEZE PREMA MEĐUNARODNOM PRAVU U SLUČAJU PRIJETNJE HAPŠENJEM GOSPODINU IBRAHIMU HALILOVIĆU, TRENUTNO NASTANJENOM U KANADI
POZIV/APEL DIREKTORU SIPA-e
u ime
Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva, Tel-Aviv
Grupe građana koja broji 70.000 državljana Republike Bosne i Hercegovine
Za gospodina Pericu Stanića
direktora Državne agencije za istrage i zaštitu, Sarajevo
Gospodine Stanić,
moram Vas obavijestiti da sam danas, 20.4.2016. od prijatelja Ibrahima Halilovića, rodom iz Mrkonjić Grada / Varcar Vakufa, iz kog je u toku rata morao otići u prisilno progonstvo skupa sa porodicom, sa velikim žaljenjem dobio obavijest da je na intervenciju Interpola dobio službenu informaciju da je SIPA protiv njega pokrenula istražni postupak zbog navodnog “otkrivanja tajne” o istrazi ratnog zločina (podaci su obrazloženi u prilogu).
Takav akt smatramo nedopustivim, jer predstavlja nedopustiv pritisak s ciljem zastrašivanja svjedoka i flagrantan atak na slobodu riječi.
Nikakvo odavanje tajni nije u pitanju, niti gospodin Halilović kao slobodan novinar podliježe odgovornosti bilo kojoj pravnoj ili zakonodavnoj instituciji, niti ga je neko bilo kakvim pisanim aktom obavezao na ćutanje.
Samo ćete navući dodatni odium u narodu na neefikasnost SIPA-e, čiji bi prioritetan zadatak trebao biti da se brine o bezbjednosti građana, kao i zaštitom same države Republike Bosne i Hercegovine. Gospodin Halilović je lider grupe koja se bori za povratak legitimnog Ustava RBiH i atak na njega je atak na sve nas koji smo mu ukazali svoje puno povjerenje.
Zahtijevamo da neodložno obustavite svaki postupak protiv Ibrahima Halilovića i da i ne pomišljate da mu pravite neprijatnosti niti u Kanadi, da ga obilježavate pred Interpolom, niti da mu prijetite čak ni informativnim privođenjem kada dođe u Bosnu.
On se kao čovjek i kao novinar dokazao kao neokaljani patriot i niko nema prava niti na osnovu bilo kojeg argumenta da mu prijeti i devalvira njegov ugled i da se dodatno narušava već ionako ugroženo zdravlje članova njegove uže porodice koji su u ratu bili dovoljno izloženi pritiscima, prijetnjama, izolaciji u kućnom pritvoru talačkog tipa.
Vama kao direktoru SIPA-e nije potrebno da objašnjavam šta je Vaš prioritetan zadatak. Umjesto da se bavite primarnim pitanjima sprečavanja unutarnjeg kriminala u Bosni, da hapsite svu kliku koja je dovela Bosnu na sami rub opstanka, SIPA na čelu sa Vama ni prstom ne pomjera da osujeti pošast divljanja nacizma. Horde četnika i ustaša otvoreno divljaju, demonstriraju svoju neciviliziranu silu, prijete novim ratom, i zar u takvim uslovima, kad se negira čitav jedan genocid, kad se njegovi vinovnici i akteri oslobađaju ključnih elemenata optužbi i prijevremeno puštaju iz zatvora, zar je to logično da se SIPA bavi zastrašivanjem jednog istaknutog novinara?
Ali, kao što vidite, Ibrahim Halilović nije usamljen. I neće biti.
Pred sudom vremena, trebate se dobro zamisliti o Vašoj osobnoj odgovornosti i odgovornosti pripadnika SIPA-e. Bavite se prijetnjama slobodoumnim građanima koji su već dovoljno izgubili i propatili zbog različitih sipa, hobotnica i ostalih mekušaca, beskičmenjaka i reptila, umjesto da im omogućite povratak u zemlju i miran život. A za miran život treba proći proces dokazivanja PUNE ISTINE o svim zataškanim zločinima. Bez te istine nema mira i suživota. Umjesto da mu prijetite hapšenjem, potrudite se da budete zahvalni čovjeku koji je svoj profesionalni vijek posvetio pravdi i istini, u ime budućnosti svih građana RBiH.
Kao potpisnik ovih redova i sam sam u poziciji da posljedice rata u Bosni trpim već treću deceniju u egzilu. Ne dopušta mi se povratak u Sarajevo. Osim svih gubitaka članova obitelji, moja nepokretna imovina izložena je novim napadima i nesankcioniranom prisvajanju, kao što je nepokretna imovina gospodina Halilovića također višestruko devastirana na privatnom imanju u blizini Mrkonjića.
To li su nam jasne poruke “dobrodošlice”, kao i stotinama drugih građana kojima se na sve načine opstruira povratak? A niko nije pozvaniji od SIPA-e da istraži ulogu počinilaca i njihovih mentora koji ih motiviraju i plaćaju za takva zlodjela. Tim deliktima biste se trebali baviti, a ne pod krinkom zakona pružati alibi i svoj izravni doprinos djelovanju kriminalnih grupa.
Ako želite možete uhapsite i mene, uskoro dolazim u Sarajevo, pa da u svijetu bude kompletirana slika o retrogradnom balkanskom režimu i aparthejdu koji nisu ništa bezopasniji od ovog kojim sam trenutno okružen, izložen svemu što bi trebalo biti strano humanim ljudskim bićima.
Ukratko: nemojte se ni u gruboj šali poigravati sa ugledom časnih i poštenih građana RBiH. Nekim stvarima se nužno bliži njihov kraj. Razmišljajte o budućnosti, ali ne o onoj izvikanoj u trivijalnoj, već viđenoj frazi o “boljoj budućnosti”.
Pozdrav!
M.H.
__________________
Prilog: link privatnog bloga gospodina Ibrahima Halilovića
Pa Tužilaštvo i Sud drže u ladici slučaj ubojstva strjeljanjem 28 Bošnjaka i Hrvata u Oborcima što je četničko zlodjelo genocida. Ali, tužiću na osnovu onog što piše u naslovu na ovoj stranici – i u pismu direktoru SIPE Perici Staniću, na osnovu dokumentacije i moga svjedočenja – jer to je moja dužnost prema istini i pravdi, prema nevinim žravama, mrtvim i živim, i to je dužnost prema meni samom kao žrtvu genocida! To je dužnost i prema državi RBiH
***
Ibrahim HALILOVIĆ, pune adrese u Bosni i Canadi, broj telefona, dio su pisma kojeg sam već uputio direktoru SIPE i na druge adrese
Datum: 21. April 2016
SIPA – DRŽAVNA AGENICIJA ZA ISTRAGE I ZAŠTITU BiH
Predmet IP 40/2016339884 – Zloupotreba službene dužnosti i ovlasti od strane inspektora SIPE Melisa Fiše (ili Fise) i drugih odgovornih osoba iz SIPE u cilju moga zastrašivanja putem Intrepola – Zahtjev da se ta praksa odmah obustavi i moje ime briše iz dosijea Interpola – Najava krivične prijave protiv SIPE
Poštovani gospodine Staniću!
Dana 19. aprila/travnja 2016. posjetio me constable A. F. (policajac u civilu) iz Policije Windsor, ON, Canada, i pokazao svoj policijski bedž radi identifikacije.
Ponosni direktor SIPE Perica STANIĆ: Dok su ratni zločinci na slobodi po Mrkonjić'Gradu i Bosni, , SIPA zloupotrebom Inetrpola proganja mene u dalekoj Canadi kao novinara koji dokumentirano svjedoči o zločinu i zahtijeva pravdu – kako bi me zastrašila i ušutkala…
Nakon moje identifikacije, obavijestio me je kako dolazi po nalogu Interpola Canada, Ottawa, a na zahtjev Interpola BiH – SIPE – odnosno inspektora Fiše (ili Fise) Melisa.
Tražio je da mu odgovorim da li posjedujem blog na wordpress-u, da li sam u februaru prošle godine objavio povjerljivi dokument – Izjavu Ivanke Svetinović.
Odgovorio sam potvrdno. Objasnio sam o čemu se radi. Taj “confidental” (povjerljivi) dokument – izjava Ivanke Svetinović – nije nosio nikakvu oznaku tajnosti. Ne može biti službena tajna nešto što se nalazi u privatnim rukama. Zatim sam kanadskom inspektoru objasnio o čemu se radi.
Sredinom juna 1992. srpska milicija u Mrkonjić-Gradu je po naređenju srpskih vlasti na čelu sa dr. Lukom Čulićem, predsjednikom lokalnog SDS-a protupravno pohapsila nekoliko desetina građana muslimanske i katoličke vjere.
Mnoge od njih pretučeni su u garaži „Udarnika“ u Bjelajcu, zatim u Stanici milicije u Mrkonjić- Gradu, a među njima i moj rahmetli brat Muharem, civil. Brata su jakim udarcima pozlijedili na više mjesta, pa je obilno krvario. Srpski batinaši odvukli su ga na kanalizacionu šahtu da bi tu krvario – kako ne bi svojom krvlju prljao prostoriju, kako su rekli.
Brat mi je o i tome svjedočio po povratku sa logora Manjače krajem augusta 1992.
Uvijek je svjedočenje počinjao sa pričom o svirepom ubojstvu mirnog, tihog, poštenog uglednog sugrađanina, bogobojaznog katolika, nogometaša, pjevača u gradskom i crkvenom horu, vozača “Zadružne trgovine” – Josipa Svetinovića zvanog Baja.
Dok su čekali na ispitivanje, Josip Svetinović se nasmijao nekoj šali svojih prijatelja, baš kada je u tu prostoriju u SJB Mrkonjić-Grad ulazio Đuro Marković, komandir te Stanice milicije.
Marković se unio u lice Josipa Svetinovića – spominjući pogibiju srpskih milicionera na Barevu iznad Jajca, koje je i on, Marković, tamo poslao da granatiraju i ubijaju mještane katolike i muslimane usputnih sela Liskovica, Vlasinje i Barevo kako bi sa jedne uzvišice svim raspoloživim oružjem napadali na Jajce. (Iza sebe su ostavili tone čahura raznog kalibra.)
Ovdje imate prilog na You Tube u kojem se vide zvjerstva Markovićeve milicije, progoni, paljevinje, rušenja, te ubojstvo sjekirom civila čiji je leš bio na mjestu zločina u Vlasinju.
Ali, obrana Jajca je Markovićeve, Čulićeve, Popovićeve, Kesićeve četnike uhvatila pijane na spavanju. Tom prilikom je izginulo 17 pripadnika Milicije, a 12 ih zarobljeno. Tada je nastao haos u Mrkonjoću, hapšenja, odvođenja na Manjaču, mučenja, ubojstvo Josipa Svetinovića – kao djelo genocida.
Josip SVETNOVIĆ Baja – njegove nevine kosti truhnu u grobu, a njegovi krvnici uživaju zaštićeni na slobodi genocida.
Uz riječi: da mu Bog majku “dok naši ginu, ti se smiješ!“ udario je Đuro Marković stisnutom pesnicom Josipa Svetinovića po licu, raskrvavio ga i teško ozlijedio.
Ovdje možete pročitati svjedočenje o nezakonitim hapšenjima, prijetnjama ubojstvom, premlaćivanjima uhapšenih, a među njima i moga brata rahmetli Muharema Halilovića. Ime osobe koja svjedoči mi je poznato, ali štitim mu identitet jer se on i danas boji svojih batinaša i mučitelja koji su na slobodi, a mogla bi mu i SIPA nauditi:
Moj brat Muharem HALILOVIĆ prvog dana po dolasku sa Manjače u razmjeni za zarobljene milicionere Đure Markovića, dr. Luke Čulića, Nedjeljka Popovića, Nedjeljka Kesića: od stokilaša atletske građe – spao na živ kostur – u grob otišao mlad, a njegovi mučitelji uživaju na slobodi i zadaju strah preživjelim logorašima
U prostorijama SJB pripadnici redovnog i rezervnog sastava milicije i isljednici su tako krvnički pretukli građanina Suada Šehovića, da su ga u WC morali nositi pridržavajući ga ispod pazuha.
IZ SJB grupa uhapšenih građana je nakon „isljeđivanja“ – premlaćivanja – prevezana autobusima u 7 km udaljeno selo Podbrdo. Smješteni su u halu klaonice – vlasništvo „Zadružne trgovine“ iz Mrkonjić-Grada.
Vidjeti seriju nastavaka – moga sugrađanina, koji je prošao sav taj pakao od nezakonitog hapšenja preko tortura u Podbrdu i džehenema Manjače na mome blogu:
Tu su nedužni fini građani bili zlostavljani tokom isljeđivanja, bolje reći iživljavanja onih koji su postali gospodari njihovih sudbina. Nekoliko uhićenika, među njima Ivica Vrbanac, direktor Konfekcije „Mladost“ i Davor Demirović, radnik Tvornice vijaka, bili su teško premlaćeni.
Jedna od zapovijesti o zauzimanju Jajca; borbena dejtsva su izvođena sa područja Općine Mrkonjić-Grad. Tu je osuđeni ratni zločinac stekao slavu koja mu je otvorila put ka komandantu opsade Sarajeva
Josip Svetinović Baja je bio toliko izmrcvaren od silnih udaraca, da nije bio pri svijesti; stražari su ga unijeli i ubacili u hladnjaču klaonice među ostale mučenike.
U strašnim mukama, u jaucima, bolnim kricima, dok mu je tekla krv iz ušiju, nosa, očiju i usta, Josip Svetinović je izdahnuo tokom noći.
To je bio strašan šok za sve uhićenike i oni su u strahu iščekivali šta će s njima biti. (Kasnije su spresovani kao ribe, bez zraka, odvezeni u logor na Manjači u malom furgonu Konfekcije „Mladost“ gdje su ni krivi ni dužni prošli višemjesečne strašne muke, zlostavljanja, torture, izgladnjivanje, poniženja, što je također djelo genocida…)
Nakon ubojstva Josipa Svetinovića i premlaćivanja drugih građana, tog jutra u Podbrdo je došao Đuro Marković, dobro raspoložen. Ponašao se kao da ništa ne zna, a logoraši nisu smjeli ništa reći. Bio je vedar, nasmijan – da li i zbog ubojstva Josipa Svetinovića, to on zna, i da li i zbog toga što je znao da neće za to ubojstvo odgovarati! Pred komandira milicije stražari su izveli uhapšenike iz Klaonice i hladnjače.
Citat: „Rekao je da stanemo oko njega. Lice mu je bilo nasmijano. Popeo se na jedno omanje uzvišenje i počeo da nasira svoja sranja.
Tada se izdvojio Islamić – (puno ime Islam Hažbić) koji ga upita:
„Đuro, šta ćemo mi ovdje?“
Marković mu uz osmijeh odgovori:
„Ne valjaju vam imena!“ I – ode.”
Gornji citat je izvod objavljenog anonimnog svjedočenja svjedoka – civila – uhapšenika, logoraša s Manjače čije ime mi je poznato, a serija tekstova je objavljena na mome Blogu nakon smrti moga brata Muharema, kao jedna vrsta in memoriama njegovog sapatnika logoraša.
Logoraši s Manjače po dolasku u Jajce krajem augusta 1092., razmjenjeni za zarobljene četnike u oružanoj akciji iznad Bareva: Josip Svetnović Baja nije ni stigao do logora, ubije je mučki u Podrbdu 16. juna 1992., a naredbodavci i ubojice zaštićeni
Ovdje se jasno zrcali krivično djelo namjernog istrebljenja ubijanjem, mučenjem, zatvaranjem u logor nevinih ljudi – ciljanih grupa – muslimana i katolika, krivih samo
zbog svojih imena.
To je kažnjivo po Krivičnom zakonu BiH, po odredbama o genocidu. Odredbe tog zakona su preuzete iz UN-ove Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Dobro bi bilo da tu konvenciju i Vi pročitate, gospodine direktore SIPE! Evo – klik i tu ste! http://www.preventgenocide.org/ba/pravnadefinicijagenocida.htm
Dnevnički zapis moga sina Mirze nastao po izlasku iz kućnog prtvora gdje je uz svoju mamu Hajru i sestru Almu te još devetero žena i djece držan kao talac.Imao je tada 11 godina; i Alma i Mirza su tada preko noći postali odrasli ljudi. Ubojstvo finog građanina Muradifa Hažbića zvanog Rođeni, na njegovom kućnom pragu – i pojeo vuk magarca. Bilo nekakvo suđenje, i niko nije kriv
osebnu pažnju obratite Diskusiju – pravna tumačenje paragrafa te Konvecije, među kojima je i ovo: Citat:“Fraza “potpuno ili djelimično” (uništenje ciljane grupe) je važna. Počinioci ne moraju imati namjeru da unište cijelu grupu.i uništenje samo jednog dijela grupe (takvog kao što su njeni obrazovani pripadnici ili pripadnici koji žive u istoj regiji) je također genocid. Mnogi odgovorni zahtijevaju namjeru da se uništi priličan broj pripadnika grupe – masovno ubistvo. Ali pojedinac zločinac može biti kriv za genocid čak i ako ubije samo jednu osobu, sve dok zna da učestvuje u VELIKOM PLANU za uništenje grupe.” Iz ovog proizilati das u svi koji su odgvovorni u Mrkonjić-Gradu za nezakonito hapšenje, premlaćivanje, nanošenje tjelesnih povreda, ubijstvo Josipa Svetnovića, mučenje moga brata Muharema, zatočenje, torturu I izgladnjivanje u logoru Manjača bili upoznati sa VELIKIM PLANOM uništenja muslimana – a ovdje i katolika – što je djelo genocida. Komandir Stanice milicije je to i potvrdio riječima upućenim uhapšenim građanima nakon ubojstva Josipa Svetnovića. Citat: Đuro Marković: „Ne valjaju vam imena!“
Logoraš iz Šipova po dolasku sa Manjače u Jajce: Pretučen u Bosanskoj Gradišci, Kuli kod Mrkonjića, na Manjači. CIVIL
Poštovani direktore SIPE!
Sve te stvari oko hapšenja nevinih ljudi, mojih sugrađana, hapšenje i zatočenje moje obitelji i još devet civila koji su u mom stanu dva mjeseca držani pod oružanom stražom kao taoci, uz stalno gostovanje tzv. Srpskih „ekstrema“ koji su moju čeljad strašili – da bi bili razmijenjeni za zarobljenu srpsku miliciju na Barevu 23. augusta 1992., zatim strijeljanje 28 građana Mrkonji-Grada u Oborcima kod Donjeg Vakufa od strane srpske vojske, kao i svjedočenje jedinog preživjelog Mehmeda Heremića – objavljivao sam odmah po saznanju, od 1992. do danas, na TV, novinama… Mnogi moji novinarski radovi – su dostupni na
Ivanka SVETNOVIĆ – dvije duge godine u potrazi za službanim objašnjenjem o sudbini njena muža Josipa, 24 godine čekanja na kaznu odgovornim – koji su pokušali sakriti istinu, pa do danas ostali zaštićeni. Ivankinu izjavu o tome SIPA smatra službenom tajnom, mada to nije nikakva tajna čim je u posjedu privatne osobe, a nije ni nosila oznaku bilo kakve tajne. SIPA želi ušutkati i Ivanku, ali i novinara koji traga za istinom, pa zloupotrebljava službene ovlasti i Interpol
internetu – You Tube, mome Blogu, Facebooku. To sam rekao i kanadskom policajcu uz ponovljenu napomenu da ću to činiti sve dok krivci ne budu kažnjeni.Ko god je zainteresiran, ustupio bih mu te dokumente – bilo haaškom Tribunalu, Tužilaštvu BiH, SIPI. Ni jedan od tih objavljenih priloga niko nije demantirao. Ni jedan nije nosio oznaku tajnosti. Pa i da jeste!
Ivanka Svetinović je od juna 1992. do juna 1994. uzaludno tragala za svojim mužem Josipom nastojeći od službenih organa – SJB u Mrkonjić-Gradu – saznati službenu verziju gdje joj je muž i kakva ga je sudbina zadesila.
Vlast SDS-a na čelu sa dr. Lukom Čulićem – načelnik SJB Nedjeljko Popović, visoki policijski dužnosnik RS Nedjeljko Kesić koji ima kuću u Mrkonjiću, a bio je nekad radnik te Stanice i bio je vrlo upućen u sve njene poslove i tada – svi su oni svjesno obmanjivali gospođu Svetinović; glumili su kako pojma nemaju šta se s njenim mužem dogodilo i pravili je budalom. Lagali su, a laži, prikrivanje teškog zločina, ovjeravali potpisom i pečatom, da bi do danas ostali nekažnjeni. SIPA ima prećeg posla, ona proganja mene kao novinara koji pišem o tome! Sramota! Apsurd!
Svjim potpisom i služebenim pečatom načelnik SJB Nedjeljko Popović prikriva zločin – ubojstvo Josipa Svetnovića Baje.
28. augusta 1992., dva i po mjeseca po ubojstvu Josipa Svetinovića, tadašnji načelnik SJB Nedjeljko Popović je na traženje supruge ubijenog Ivanke izdao potvrdu u kojoj – svojim potpisom i pečatom SJB Mrkonjić-Grad – svjesno obmanjuje suprugu i obitelj ubijenog skrivajući zločin ubojstva. (Zahmetile, pročitati gornju potvrdu!)
U potvrdi – pismu koje šalje direktoru “Zadružne trgovine,” načelnik SJB Nedjeljko Popović vlastoručnim potpisom i pečatom SJB Mrkonjić-Grad tvrdi da je Josip Svetinović uhapšen, te traži od direktora Zadružne trgovine da mu se opravda nepravovremeni povratak sa odmora na posao.
Dr. Luka ČULIĆ – gospodar života i smrti u općini Mrkonji-Grad, predsjednik lokalnog vladajućeg SDS-a. Savršen, nekažnjen zločin; sve civile muslimane i katolike, kao i neposlušne pravoslavce držao je u strahu. Muslimane i katolike je protjerao, dio populacije poslao na logor Manjaču, dio na radnu obavezu – kulk – na kopanje rovova, dio na prinudni rad na izgradnji vodovoda do svoga rodnog sela Trijebova, pa mu i spomen ploču podigli. Dobio je i zahvalnicu od Slobodana Miloševića za uplaćenih 7.000 američkih dolara na ime zajma u Srbiji, kojeg je pojela maca. Sa posla otpuštene muslimanske i katokinje, Čulić je mislio poniziti obavezom da čiste kanalizaciju, metu čaršiju, ali one su to podnijele jer su ljudska bića, a taj dr. Čulić je četnički sin, seljačina monstrum koji je kao i dr. Mengele odbacio Hopokratovu zakletvu humanizmu, i postao šejtan. Nedužne ljude otpremio na Manjaču, na putu je ubijen nevini građanin Josip Svetnović Baja, većina mučena, preživjela traume. Muharem Halilović mlad ode pod zemlju, Kemal Kaharević Španac – također mlad u grob – ponajviše zbog uboja koje je dobio u Podbrdu i na Manjači. Dr. Čilić je danas ugledna ličnost u gradu. Može se vidjeti kako šeta i zastajkuje da bi se pozdravio sa obožavaocima. 28.robova dr. Čulića strijeljano na bigajri hak nakon višegodišnjeg prinudnog rada; dr. Čulić je u međuvremenu obnovio spomenik Kralju Petru na otetom vakufskom zemljištu, u blizini porušene džamije, najstarijeg gradskog objekta. Srušene su i katoličke crkve, džamije, osim one u Baljvinama. U susretu sa biskupom Banjačučkim Komaricom dr. Čulić mu je rekao kako srpski vojnici vrše na njega pritisak da ukloni ruševine spaljene katoličke crkve. Za početak – naredio je da se ukloni ograda oko crkve i ona je odnesena u krug “Gradnje.” Dom za ljudska prava BiH je zaključio da je RS uskratila Islamskoj zajednici slobodu religije, uskratila pravo na mirno uživanju posjeda, te uskratila pravo na slobodu vjeroispovijesti – te da su srpske vlasti u Mrkonjić-Gradu zabranile obnovu Kizlaragine džamije koju su u tri navrata minirale i poravnale teren na kojem je 400 godina stajala, te ga pretvorile u parking plac i odlaglište smeća. Sve su to dokazi genocida – ali SIPA ne dira dr. Čulića i njegove suradnike koji su odgovorni za to.
Komarica i dr. Čulić – vidjeti klikom na donji link:
Suad LEPIR, autor ratnog Dnevnika Mrkonjić-Grada – i on je rahmetlija, a koliko je za to kriva vlast dr. Luke Čulića, može se dijelom saznatii na stranicama tog neobjavljenog rukopisa koji je u mom posjedu. Izvodi iz “Dnevnika” mogu se naći u arhivi ovog Bloga
“Bila nam je određena trasa i dužina koliko je dnevno ko trebao iskopati. Svaki od nas je morao iskopati 8 metara kanala, iskopati zemlju i kamenje u dubini metar i dvadeset centi, širine kanala oko pola metra…. Kada se sjetiš da radiš bez plaće posao nalik na prisilni rad, samo što nisi svezan, a čuva nas naoružana policija – ispada sasvim isto kao i da si svezan… –
(Suad Lepir u svojim ratnim dnevničkim zapisima) I ovo je dokaz genocida!
Presuda Doma za ljudska prava protv SO-e Mrkonjić-Grad zbog rušenja džamija, zabrane ispovjedanja vjere, te namirivanja pričinjene štete
Nakon mjesec i po dana od genocida nad Bošnjacima i Hrvatima u Oborcima, krajemom okotobra 1992. jedini preživjeli Mehmed Heremić svjedoči u Zenici u kameru, gušeći se u suzama; “I sada kao da vidim te strašne slike kako ih odvode. Čini mi se da se čitavog života neću osloboditi tih slika i zvukova… Ubijen mi je brat, ubijeni rođaci, komšije, pa ponekad poželim da sam i ja s njima.” Pravde ni za lijeka
Budući da je dr. Luka Čulić, kao predsjednik SDS-a bio gospodar života i smrti na području Općine Mrkonji-Grad, budući da su naredbe SDS-a izvršavali i policijski i vojni i građanski organi, jasno je da su oni naredili hapšenje nevinih ljudi, i da su odgovorni za sve nezakonite poslove, njihovo isljeđivanje i premlaćivanje, te ubojstvo Josipa Svetinovića Baje, kao i zatočenje na Manjači ili držanje talaca u mome stanu.
Ovdje je moj prilog o jednom nedužnom građaninu pretučenom u hali „Angroprometa“ Jajce kod Jezera, pa da se uvjerite – ako već niste htjeli ili imali priliku – kako izgleda „rad“ četničkih batinaša.
Odmah po ubojstvu Josipa Svetinovića oni su bez ikakve sumnje znali ili morali znati ko su počinitelji ubojstva Josipa Svetinovića. Oni su i naredili da se tijelo Josipa Svetinovića pokopa u odjeći kou je nosio kao civil.
Spomen ploča na mezaru u Obiocima – pravda za pobijene probrane fine građane ni na vidiku, iako iz Tužilaštva i Suda BiH godinama stižu lažna obećanja; nalogodavci i izvršitelji tog genocidnog zlodjela – na slobodi, možda i u inistranstvu, ali njih SIPA nije još privela ni uz pomoć Interpola… Na spomeniku fali riječ PRDA. Bez pravde nema ni oprosta, ni pomirenja, a zaborava nikad
Spisak uhićenika, kao i spiskove čuvara su pravila baš gore spomenuta lica.
Te osobe znaju koga su odredili za koji posao – čuvare, batinaše, “isljednike” – mučitelje – koji su uz jaku muziku i prigušena svjetla izvodili jednog po jednog zatvorenika u tukli ih, nekima prinoseći nož pod grlo u Klaonici u Podbrdu.
Umjesto da ih SIPA pohapsi, SIPA putem Interpola isljeđuje mene i to 24 godine poslije zločina o kojem se znaju sve pojedinosti i nema nikakvih tajni.
Što te činjenice o ratnom zločinu nisu po volji SIPI, pa mene isljeđuje putem Interpola da bi me zastrašila i kompromitirala, to SIPA zna i jednoga dana će morati odgovoriti nama poreskim obveznicima zašto to radi.
SIPA zamjenjuje teze – pa pokušava zastrašiti mene kao novinara umjesto da mi se zahvali što sam uradio dosta posla koji je SIPA bila dužna davno uraditi – jer je plaćena za to...
SIPA straši vuka janjećom kožicom.
U komnustičko doba bio sam po nalogu tajnih službi na osnovu njihovih falsifikata zatvaran u Crnu kuću u Banjoj Luci, istraživala me UDBA, komiteti i SUBNOR-i u kojima su sjedjeli četnici. Zabranjivali su mi raditi za TV Sarajevo na području Mrkonjića i Šipova. Zatvarala me i srpska milicija ni krova ni dužna, rezervisti prijetili ubojstvom, uznemiravan sam telefonom, pozivan na više informativnih razgovora u SJB, prvo je neki Laketa htio pobiti moju obitelj, ali je nije našao u stanu, pa ga je demolirao i prijetio da če osvetiti brata (kojeg je Đuro Marković poslao u zločin u Liskovicu, Vlasinje, Barevo i Jajce).Obitelj je kasnije uhapšena u Rambo stilu oružanoj akciji u kući moje sestre gdje se skrivala, pa je držana kao talac zbog zarobljneih četnika na Barevu, a da ja u Jajcu nisam znao jesu li živi, kao i moj otac i majka, i ostala famlija i rodbina, sugrađani… Nikad, nikad, nisam – niti hoću odustati od istine. To ponovio i canadskom isljedniku kojeg ste mi preko Intrepola poslali na kućna vrata.
28 strijeljanih građana Mrkonjić-Grada, Varcar Vakufa – među mislimanima susjedi, i nevina braća u patnji – katolici – pokošeni četničkim rafalom, izmaskrirani. Niko od nalogodavaca i ubojica nije kažnjen ni nakon dvadeset godina… Posjedujem fotografije masakrairanih, ali toliko su užasne da nisu za pokazivanje, ito kao ni video kaseta koju posjedujem, a kakva se nalazi u Sudu ili Tužilaštvu BiH. Moju ću kasetu digitalizirati i tako spaisti od propadanja…
Možda ste imali na umu kako je sada u modi dreka na islamski terorizam u Bosni koji i Vi izmišljate i dižete dreku na njega dok četničke gorde prijete novim genocidom,a Vi to ne vidite. Mislite kako će Interpol nasjesti na tu podvalu, pa će me na mig SIPE ako ne uhapsiti, a onda kao muslimana držati u svojoj evidneciji.
U isto vrijeme, SIPA ne hvata desetine hiljada manjih i većih četničkih terorista – od kojih nema gorih na svijetu; oni su počinili genocid, a nagrađeni su državom. U toj grupi su i teroristi iz Mrkonjića na čelu sa dr. Lukom Čulićem, gospodarem života i smrti, Nedjeljkom Kesićem, Đurom Markovićem i drugim.
Na mezaru ubijenog sina u Obocima, civila, finog građanina, majka plače…
Ako SIPA nije postojala za vrijeme srpske okupacije Mrkonjić-Grada od 1992 – 1995. onda je bila dužna uraditi to poslije rata.
SIPA je razgovor sa Ivankom Svetinović, udovicom ubijenog Josipa obavila tek. 7. oktobra/listopada 2005. – deset godina poslije rata, 13 godina po ubojstvu njena muža.
Svoj iskaz je dala SIPI u PU u Glamoču. U Mrkonjić nije htjela ili nije smjela. Njena izjava nije nikakva tajna.
Ona za ubojstvo svoga muža saznala nakon što se iselila iz Mrkonjića u Hrvatsku sredinom 1994., tojest, dvije godine kasnije. Prethodno se morala odreći svoje imovine u korist tzv. RS. Logoraši koji su bili na Manjači, čak i rođaci, nisu joj smjeli reći istinu jer su bili u strahu za živote. Mnogi ne žele ni danas o tome svjedočiti, ali istina se ne može sakriti.
Milicija komndira SM Dragana Markovića ubila je sjekirom dvojicu staraca iz Liskovice čija sam tijela snimio u Vlasinju koje su ubili zlocinci koje je u zlocin poslao SDS dr. Čulića. Niko nije odgovarao, ni haman 24 godine poslije strašnog zločina, progona stanovništva i pljačke imovine, rušenja bogomolja; svjdok sam da su u jajačkom zatvoru Markovićevi i Čulićevi zarobljeni junaci na Barevu – tretirani na human način i da je povrijeđenim pružena sva potrebna medicinska njega u Medicinskom centru u Jajcu; Video kasetu da su živi i zdravi – snimo sam lično i preko Mladena Arežine poslao u Mrkonjić gdje je isto veče objavljena na tamošnjoj TV. O svojoj zatočenoj obitelji koja je bila talac za te četnike – nisam ništa pouzdano znao do dolaska Arežine u Jajce…
Kada je u Zagrebu Ivankin rođak rekao da je njen muž Josip Svetinović Baja ubijen u Podbrdu 16. juna/lipnja 1992. Rođak je to saznao dvije godine ranije – 5. septembra 1992. iz zagrebačkog „Večernjeg lista.“ Opširnu foto-reportažu o dolasku 28 logoraša s Manjače i nekoliko stotina civila iz Mrkonjić-Grada u razmjeni za 12 zarobljenih četnika na Barevu koji su u humanim uslovima dočekali razmjenu – ja sam objavio. Objavljen je i prilog na TV Jajce, kasnije i na YouTube. U svim tim prilozima objavio sam svjedočenje moga brata Muharema o ubojstvu Josipa Svetinovića Baje. Već sam Vam kopirao link – klik – i evo ga – važno svjedočenje za SIPU! Pošto se zločini ubojstva nedužnog čovjeka civila Josipa Svetinovića, kao i strijeljanje 28 građana muslimana i katolika u Oborcima još ne procesuiraju, a i pored moga javnog inzistiranja na tome, te pisanja bezbrojnih pisama Goranu Salihoviću, sutkinji Terzić, kao i višegodišnjih bezuspješnih pokušaja obitelji pobijenih da Pravda najzad stigne sve odgovorne, napisao sam nove tekstove na Blogu, te objavio nove video snimke na YouTube. Takve priloge sam u većem broju objavljivao poslije prerane smrti moga brata Muharema polovinom januara 2015. Možete ih naći na mom Blogu, arhiva januar – februar – mart, 2015. Uz malo zahmeta – volje!
Za preranu smrt moga brata odgovorna su gore navedena lica i batinaši s Manjače. Moj brat je umro u 52-goj godini života zbog duhovnih i fizičkih povreda i trauma izazvanih nakon nezakonitog hapšenja, držanja u logoru i premlaćivanja od kojih se nikada nije oporavio. Ali nikada nije htio prešutiti zločin. Zarekao sam se i živom i mrtvom bratu da ću se boriti za pravdu kako bi njegovi mučitelji bili kažnjeni. Zarekao sam se i onim mojim sugrađanima koje su četnici strijeljali kao svoje roblje na radnoj obavezi pred bježaniju iz Oboraca sredinom seprembra 1995.
Logoraš iz Šipova po dolasku sa Manjače u Jajce: Pretučen u Bosanskoj Gradišci, Kuli kod Mrkonjića, na Manjači. CIVIL. Dr. Kučara je konstatirao po pregledu i ovog logoraša kako je tepko pretučen, kako mokri krv, jer su batinaši tukli po mjestima gdje je najtanje i gdje najviše boli. Neki od batinaša s Manjače ubijali su muslimanke po Banjoj Luci i poslije rata…
Nakon bratove smrti, saznao sam od jednog bivšeg logoraša Manjače i svjedoka ubojstva Josipa Svetnovića, da mu je Krunoslav Svetinović javio da je SIPA uhapsila sedam osoba koji se dovode u vezu sa ubojstvom Josipa Svetinovića. Bilo mi je drago, ali nisam vjerovao ni nakon što mi je to potvrdio i Krunoslav Svetinović, sin ubijenog Josipa. Nisam to uzeo novo za gotovo, pa sam pisao Portparolu SIPE Kristini Jozić koja mi je ubrzo odgovorila da nije bilo hapšenja.
Nakon toga, Krunoslav Svetinović mi je pisao da će objaviti sve dokumente s kojima raspolaže o ubojstvu svoga oca Josipa. On mi je poslao izjavu svoje majke Ivanke koju je dala SIPI i ja sam objavio faksimil na svome Blogu i na internetu, u februaru prošle godine.
Kada sam objavio priloge, Krunoslav je bio jako zadovoljan. Malo kasnije mi poručuje da ništa više ne objavljujem jer je policija – SIPA – dolazila na vrata njegove sestre, kćerke ubijenog Josipa, i raspitivala se ko mi je dao dokumente. Krunoslav Svetinović mi je potom pisao da je njega strah SIPE, (iako živi u R Hrvatskoj.)
Odjeća i lobanja ubijenog Josipa Svetnovića Baje: nakon nekoliko godina njegovi posmrni oostaci su eksumirani i razmijenjeni uz pomoć PU Livno uz dosta muke i troška njegove obitelji, pa je nakon obdukcije u Splitu, najzad sahranjen i našao svoj smiraj. Za sada su i njegove ubojice rahat
Znači, SIPA je odmah po objavljivanju na mome Blogu da sam objavio faksimil i tekstualne dijelove te izjave – također i Facebooku. Što me sada preko Interpola ganja – to samo slijepci kod očiju u SIPI znaju.
SIPA je prije nego je otišla zastrašivati kćerku ubijenog Josipa Svetinovića znala da mi niko iz te Agencije nije ustupio izjavu njene majke, pa su odmah mogli, bez puno umnog naprezanja, zaključiti da mi je izjavu dao neko od obitelji ubijenog.
To su mogli zaključiti i po ostalim dokumentima koje sam objavio, a posebno na osnovu obdukcionog nalaza vještaka u Bolnici u Splitu koje je obavljeno na zahtjev obitelji ubijenog. Medicinski stručni nalaz je potvrdio da se radi o nasilnoj smrti – ubojstvu.
Umjesto da se SIPA odmah obrati meni za sve potrebne informacije, ta Agenicija se tek 14 mjeseci po objavljivanju mojih tekstova – raspituje o meni preko svjetskog Interpola!
Da li je to na nečiji mig?
Da li SIPA hoće da me prestraši i obeshrabri u traganju za istinom. Da li SIPA ovakvim gestom pokušaja zastršivanja starog vuka janjećom kožom, suučestvuje u prikrivanju ratnog zločina – odgovor znate Vi, poštovani direktore SIPE, a znamo i mi, žrtve.
U izvješću o uroku smrti stoji – “žrtva rata” Greška. Rata nije bilo tada u Mrkonjiću, bila je samo zloglasna zločinačka vlast dr. Luke ČULIĆA, srpska – četnička vojska i milicija – rezervisti koji su počinili ratni zločin genocida u Mrkonić-Gradu i selima Vlasinju, Liskovici, Majdanu – pa ću ih uskoro tužiti za to – dokaza je mnogo, živih svjedoka – ima još i niko ih neće moći ušutkati. To je genocid, po paragrafima UN Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, bez obzira šta teledirigovani Tribunal u Haagu rekao
Mogao je inspektor Fišo ili Fiso pitati i Kristinu Jozić u SIPI za moju e-mail adresu. Mogao je i sam poslati komentar na moj tekst, s molbom da mu se javim. Ali – nije. On zna zašto.
Umjesto da se pozabavio slučajem starim 24 godine ubojstva nevinog građanina, Fišo i SIPA pokušavaju kao đoja saznati gdje sam, jesam li, ili nisam objavio „povjerljivu – tajnu“ (confidantal!) izjavu Ivanke Svetinović, ko mi je i kako doturio i tome slično, pa angažira Interpol!!!
SIPA i policija znaju da posjedujem svoju adresu u Mrkonjić-Gradu, da sam svake godine tamo po najmanje četiri mjeseca.
Umjesto da stupi u kulturan kontakt sa mnom da bi razjasnili eventualne nesporazume, SIPA me preko Interpola tretira kao najvećeg ratnog zločinca i kriminalca, upire prstom na me kao muslimana mogućeg teroristu koji objavljuje tajne policijske dokumente. SIPA time namjerno pokušava baciti ljagu na moje časno i neokaljano ime i to pitanjima koje ne bi ni laik postavio, a kamoli jedan inspektor SIPE, i k tomu šef njenog regionalnog biroa i još tražio pomoć svjetskog Intrepola! Ne bi to možda Fišo ni radio, jer spavao je 14 mjeseci i 20 godina, a možda nije ni ovlašten za to – da mu neko viši nije izdao naređenje. Vi?
Kada sam sve to ispričao inspektoru Fantelli, koji me kao policajac u službi Interpola ispitivao uljudno, kulturno i profesionalno – on se zaprepastio. Nije mogao shvatiti da je takvo što moguće.
Smatram da to što SIPA radi sa mnom, a ne radi na rasvjetljavanju rasvijetljenog predmeta ubojstva Josipa Svetinovića – zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja, ali i prikrivanje zločina i ratnih zločinaca.
Stoga ću krivično goniti inspektora Fišu i SIPU za to kod nadležnog Tužilaštva i Suda u BiH, a oni će, nadam se navesti ime nadređenog koji je sve to smislio.
SIPA će morati objasniti zašto ne hapsi Đuru Markovića, komandira Stanice milicije, kao i one koji su poput Nedjeljka Popovića, dr. Luke Čulića i Nedjeljka Kesića i drugih spomenutih u mojim javnim napisima jer su krivi za ratni zločin – genocid zato što su hapsili nedužne ljude, pa i moju obitelj držali u kućnom pritvoru. Moraće odgovoriti i zašto ne progoni one koji su skrivali krivična djela i koji skrivaju tragove svojih zlodjela, a ostali su nedodirljivi.
Ako se Nedjeljko Kesić izvukao za Korićanske stijene – za što je kao visoki dužnosnik tajne policije RS morao znati i poduzeti sve da bi spriječio strijeljanje oko 200 građana – moraće jednoga dana odgovarati za prikrivanje zločina ubojstva Josipa Svetinovića Baje.
Očito je da Vaša Agencija nosi krivo ime.
Ona radi suprotan posao od onog za kojeg je i ja plaćam kao uredan poreski obveznik u Bosni.
Tako su ubojice zaštićene, a nedužni ljudi uznemiravani i zastrašivani; kao novinar pišem šta su drugi činili na osnovu dokumenata i validnih svjedočenja, a SIPA ne radi svoj posao, a trebala bi.
Treba li da očekujem u Bosni maskirane specijalce SIPE naoružane sa dugim cijevima, na mojim kućnim vratima kako bi me uhapsili, ako ne budem već uhapšen ovdje kao kanadski državljanin i isporučen u BiH.
Bujrum! Eto mene početkom juna, kartu sam već kupio prije Nove godine, malo poslije nakon što sam se vratio iz Bosne iz koje su me 1992. otjerali baš oni koji su ubili Josipa Svetinovića i u grob poslali moga brata Muharema, a koji su i danas prijetnja i meni i drugima. Malo koji se logoraš i mučenik usudi i danas pisnuti o tome šta je ni kriv ni dužan doživio. Kolika je zasluga SIPE za taj strah, prosudite sami gospodine direktore, ako ste u stanju staviti se makar imaginarno u njihovu kožu.
Ni Vi, niti iko drugi, neka slučajno ne pomisli da ću odustati od pravde, a ako mi se nešto dogodi, i moja obitelj i prijatelji i javnost će znati da ste za to odgovorni i Vi gospodine Staniću! To sam rekao i canadskom inspektoru. I, nemojte ni slučajno pomisliti da Vam se ovim dokumentiranim psimo pravdam; svaka moja napisana riječ, podstrti dokumenti, vedeo prilozi, su optužbe na račun SIPE. Pismo će biti dostupno javnosti.
Ima isuviše svjedoka ratnih zločina i genocida, koje SIPA nikada neće uspjeti ušutkati. Pokušaj da se mene ušutka zloupotrebom Interpola – jalov je posao, gospodine Staniću! Tamo gdje ja stanem, nastaviće moja djeca, jer jabuka ne pada daleko od stabla.
Hvala na pažnji!
Ibrahim Halilović, bivši novinar – reporter TV Sarajevo, slobodni novinar, bloger
(Grafička oprema pisma – i prilozi – I. Halilović)
Obraćamo Vam se po saznanjima iz bosanskih medija kako Vi u ime Francuske pokušavate na nedopustiv i kriminalan način promijeniti rezultate popisa kako bi udovoljili srpskim prijateljima. Takvo što, osim što po definiciji u svim pravnim knjigama predstavlja krivično djelo, također se svugdje u svijetu smatra ozbiljnim diplomatskim incidentom.
Umjesto Vašeg nedopustivog miješanja u unutarnje poslove naše države, umjesto pokušaja da na falsifikatu popisa stanovništva potisnete i muslimane Bosne na marginu, te da neke od njih radilalizirate – savjetujemo Vam da se pobrinete kako bi francuski muslimani postali ravnopravni građani u Francuskoj.
Četnici taj i takav genocidni program ne kriju na svojim javnim skupovima, niti u istupima u medijima. Oni su se proglasili vojskom RS-a. Njihovo zadnje okupljanje u Višegradu finansirala je tamošnja Skupština opštine. Za tu odluku su pod prisilom srpskog aparthejda koji tamo vlada bili primorani glasati i bošnjački zastupnici žrtava genocida u Višegradu.
Gospodine Meron! Zašto se kao sudija međunarodnog visokog Suda za ratne zločine nikada ne upitate kakvu poruku šaljete srpskim fašistima i općenito svijetu svojim blagim ili oslobađajućim presudama ratnim zločincima poput Karadžica i Šešelja koji su počinili genocid. Jeste li se ikad zapitali koliko je Tribunal i koliko ste Vi sami svojim blagim i oslobađajućim presudama dopriniijeli opstanku i trajanju četničkih fašističkih aveti prošlosti – čiji su pripadnici na čelu sa Milanom Nedićem, kojeg Srbija upravo rehabilitira, riješili “židovsko pitanje u Srbiji” prije samoga Hitlera, prvi u Europi!
Ta i takva politika je politika pravdanja genocida koji se već dogodio. Ta politika je podsticanje na nove zločine i genocid u kojma bi muslimani Bosne – iako stari autohtoni europski narod sa svojim ilirskim korjenima, bili konačno uništeni, a država Bosna podijeljena između Srbije i Hrvatske! (Masovna dženaza prijedorskih žratava genocida)
Da li biste se složili sa Presudom Suda u Nürnbergu da stvaranje Trećeg Reicha nije zločinačka ideja i poduhvat kao što je to vaš ICTY dosudio u Presudi Šeselju po pitanju ideje o Velikoj Srbiji? Metode stvaranje i jedne i druge fašištičke i nacističke tvorevine – i Trećeg Reicha i RS su poptune iste.
Zar se treba čuditi što Tužilaštvo i sudstvo BiH progoni branitelje, po ugledu na Vaš Sud koji je sudio časnim oficirima Armije BiH poput generala Sefera Halilovića, komandanta ARBiH, Nasera Orića, Mehmeda Alagića i drugih koji su pravosnažno oslobođeni, jer im ni srpski pravni timovi i lažni dokazi i svjedoci nisu uspjeli dokazati nikakvu krivicu? To je sve bilo s ciljem da ICTY, kao produžena ruka svjetske politike i licemjerja, rasporedi ratne zločine ravnomjerno na sve „tri zaraćene strane” te time pokuša izjednačiti krivicu za ‘rat’. Zar se terba čuditi što Sud BiH nije osudio ni jednog ratnog zločinca za genocid!
BOG I POLITIKA NE IDU ZAJEDNO!
To moraju reći i Likovčani, i Jajčani i Mrkonjićani, i Banjalučani i katolici Bosne i katolici Hrvatske, ali jednako tako i pravoslavci i Bosne i Mrkonjića, i Bjelajca i Jajca, i okolnih mjesta. Moraju reći: „Mi vjerujemo u istoga Boga kao i katolici. Šta je sporno? Mi se zalažemo za istu slavu Božju, zalažemo za svakoga čovjeka. Nije Bog stvorio samo Srbina, nije Bog stvorio samo Hrvata, nije Bog stvorio samo katolika, niti samo muslimana, Bošnjaka, nego je stvorio svakoga čovjeka i Bogu je svaki čovjek mio, iz svakoga plemena, puka i naroda, koji se Boga boji i Božje zakone poštuje.“
Da Da ste imali na umu ove svoje riječi, da ste držali do njih, možda ne bi primili odlikovanje iz Dodikovih ruku. Jer Dodik je sotona kojeg ste opisali u svojoj propovijedi, koji nastavlja u miru zločinačko i genocidno djelo koje je sotona Karadžić započeo u ratu. Onako, kako ste govorili na Misi u Liskovici – kako je svako dužan suprostaviti se lošem političaru, „obonositelju“ vlasti zbog toga što čini loša djela, od Vas sam očekivao da se i Vi držite svojih riječi – poučeni primjerom Sv. Ilije – pa da se suprostavite Dodiku, a ne da primate orden iz njegovih ruku.
Ali, budući kako se osjećam slobodnim čovjekom, k tome vjerujući u jednoga Boga, obraćam Vam se ne želeći Vam uputiti ni jednu riječ kritike.
Tim aplazima i tom praštanju zločina kojeg još nije stigla prvada, pridružili ste se i Vi sami primajući orden od Dodika čime ste i sami suučestvovali u šminkanju montruoznog projekta, utemeljenog na ubijenju, progonu, genocidu i urbicidu. Sliku tog sotoninog djela niko, pa ni Vi ne može popraviti, ali svoju sliku ste obatalili.
Otvaranje obnovljene džamije Ferhdije: turski premijer u ostvaci Ahmet Davatoglu:
Nije bilo Vučića, nije ni Đukanovića, na veliku žalost Osmana Kozlića koji obnaša funkciju muftije Banjalučkog, a čija je glavna zadaća bila pozvati u goste sve one koji simboliziraju i praktično nastavljaju nacističku politiku Hitlera i Goebelsa koju su u Bosni genocidom i urbicidom krvavo – ognjem i mačem – prakticirali Milošević, Karadžić, Ćosić i njihovi banjalučki trabanti. Dovoljno je bilo da su nazočni bili Dodik i Jefrem.
Kada je najavljno da će poslije dove koju je proučio Mustafa Cerić krenuti na „presijecanje vrpce“ – na ekranu su se pojavili TV reporteri da bi nam objašnjavali oni što smo mogli vidjeti i čuti u živom prenosu i što smo trebali vidjeti i čuti u nastavku.
ISTINSKI VJERNICI ĆE SE RADOVATI, ALI RADOST ĆE IM BATALITI ČETNIČKE UZVANICE I NJIHOVE DODVORICE
Hadži Bedrudin Gušić nije pozvan na otvaranje Ferhadije džamije, što se može posmatrati i kao ukazivanje časti – jer i nije mu mjesto na tom političkom balu vampira. Čast istinskim vjernicima!
ogla bi IZ – Kavazović i Izetbegović – preko mutavog ali razdraganog Muftije Kozlića – pozvati Karadžića i on prisustvuje otvaranju Ferhadije koju je srušio. Možda IZ i Izetbegović se ne bi smjeli usuditi toliko poniziti i Din, i žrtve genocida, Bosnu i Šeher Banju Luku. Ali, nedopustivo preveliko poniženje učinjeno je već i ukazivanjem počasti četničkom vojvodi Vučiću, zatim Dodiku kao upornom negatoru države BiH i višestrukom udarniku u nastavljanju Karadžićeve ratne politike u miru, uz blagoslov popa Jefrema. Tako – kao da je i sam Karadžić prisutan na tom balu vampira.
Ne postoji ćilim pod koji Dodik može sakriti svoje četništvo i uporni nastavak politike Radovana Kradžića, niti ima hasure pod koju Islamska zajednica može sakriti svoj munafikluk: “Ovdje sam da izrazim veliko zadovoljstvo što je Ferhadija završena i što smo uoči njenog otvaranja”, istakao je Dodik.
Objavljeno 
U svojim ratnim bilješkama koje je vodio u sarajevskom egzilu nakon bijega iz grbavičkog naci-režima, onaj koji bilježi nalazi rijetke fragmentarne glasove iz Mrkonjića. Evo jednoga. „Petak, nedjelja, 26. do 28. Lipnja, istrgane vijesti iz Varcara. D. umrla, nije bilo ni deset ljudi na sahrani. M. Umro. Muškarci – šesanest Hrvata i mnogo veća grupa Muslimana, odvedeni nekamo. Baja prebijen, ne zna se ni je li živ. Liskovica i Vlasinje – spaljeni, rastjerani. „Sinoć (subota) u Split stigao Mitterand. Danas će u Sarajevo.“
Da li SIPA hoće da me prestraši i obeshrabri u traganju za istinom. Da li SIPA ovakvim gestom pokušaja zastršivanja starog vuka janjećom kožom, suučestvuje u prikrivanju ratnog zločina – odgovor znate Vi, poštovani direktore SIPE, a znamo i mi, žrtve.
SIPA će morati objasniti zašto ne hapsi Đuru Markovića, komandira Stanice milicije, kao i one koji su poput Nedjeljka Popovića, dr. Luke Čulića i Nedjeljka Kesića i drugih spomenutih u mojim javnim napisima jer su krivi za ratni zločin – genocid zato što su hapsili nedužne ljude, pa i moju obitelj držali u kućnom pritvoru. Moraće odgovoriti i zašto ne progoni one koji su skrivali krivična djela i koji skrivaju tragove svojih zlodjela, a ostali su nedodirljivi.
Ibrahim Halilović 